Humor je glazba duše. Humor prenosi dušu preko ponora i uči je igrat se vlastitom boli. I Petar Kajgana, zvani Pero Sombrero, baksuz od rođenja, čovjek koji mijenja svoja zanimanja kao čarape, a žene kao cipele, također, kroz svoju priču prodavača na buvljaku, na samom dnu životnog lonca, ismijava svoju vlastitu bol. Posao mu se sveo na dva kvadratna metra stola na kojem zajedno s Romima prodaje razne drangulije, turske džezvice, šalice, stare knjige, čarape…Preživljava od 91. godine od socijalne pomoći i prodaje na buvljaku. Autoironija je njegovo najjače oružje u borbi sa životom. A cijela filozofija mu se svela u samo dvije riječi-preživi dan!
Nekada cijenjeni i ugledni profesor marksizma na gimnaziji i predavač na fakultetu, izuzetno pametan i inteligentan čovjek, fatalist i ekscentrik po svojoj prirodi, ali bezazlen i jako dobar čovjek, autor knjige „Pljačka Hrvatske za jednu kunu“ danas je socijalni slučaj kojeg veliki Hrvati i katolici, sve nabrijani domoljubi na odgovornim mjestima, ne žele nigdje zaposliti, izoliraju ga od društva i zajednice, jer na njegovoj diplomi dominira velika, crvena zvijezda petokraka. Optužuju ga i vrijeđaju da je komunjara i jugonostalgičar, antikrist, kosovac i udbaš, ponižavaju ga na sve moguće načine jer profesor i dalje javno tvrdi da je socijalizam bio puno humanije, pravednije i bolje društvo od ovog današnjeg surovog kapitalizma koji lomi ljudske duše. Gradski moćnici se zato iživljavaju s njim dajući mu i nudeći poslove ispod svakog ljudskog dostojanstva-da u javnim radovima čisti napuštene grobove, po groblju razvozi mrtvace, a sada, da u sex shopu prodaje i plastične kurčeve.
U nemoći da se više bori sa šikaniranjem, ponižavanjem i društvenom izolacijom, profesor se polako odaje alkoholu, a onda zadužuje na sve strane, sjeda na očev stari kawasaki i u momentima vlastitog rastrojstva i pozitivnog ludila kreće na put u Indiju i Tibet u potrazi za novim životom i novim duhovnim izazovima. Tu upoznaje jedan sasvim novi svijet, svijet prepun ljubavi prema cvijeću, prema životinjama u kojoj se mora paziti da se ne zgazi ni mrav jer i on voli svoj život, Pero upoznaje Dalaj Lamu i meditira skupa s njim, sve ga to jako dojmi i impresionira, te u tišini donosi svoju životnu odluku; odbacuje svoju katoličku vjeru i prihvaća zen- budizam kao svoju novu filozofiju i religiju. U znak prosvjeda i bunta zbog dugogodišnjeg šikaniranja u svojoj državi i domovini, službeno u općini mijenja i svoje tradicijsko hrvatsko ime Petar Kajgana u novo, umjetničko ime-Johny Nirvana.
Njegova vlastita rodbina koja je politički konzervativna i desničarski opredijeljena, biva šokirana tim činom i zgrožena i poručuje mu da će ga se zbog toga i javno odreći preko novina. Petar je u svojoj obitelji jedini ljevičar i kao takav crna ovca ili ružno pače. Pa takav i za državu. Na povratku iz Indije u Hrvatsku, prolazeći kroz Dilj Goru, Pero upoznaje na planini jednu čobanicu Maru koja čuva ovce i koze u narodnoj nošnji u koju se on zaljubljuje na prvi pogled, od milja ju zove Mara Cigara jer puši ko Turčin i dovodi ju sa sobom kući. Peri je ljubav smisao života i njoj podređuje sve u svome životu, statusni simboli mu uopće nisu bitni, samo ljubav. No, i u ljubavi je veliki baksuz, jer je do sada promijenio već šest žena. Čobanica Mara Cigara mu sada postaje sedma žena.
Glasine se šire kao požar i vijest da se profesor Petar Kajgana odrekao svog rodnog hrvatskog imena i prezimena i svoje katoličke vjere i prihvatio budizam s Tibeta kao svoju novu filozofiju i religiju, došle su i do Franje Šmajsera, Perinog savjetnika na Zavodu za zapošljavanje. On mu se zbog toga želi osvetit i nudi mu posao prodavača u sex shopu, savjetujući ga da mu je pametnije da prodaje plastične kurčeve nego maglu o socijalizmu. Želi ga javno izrugati i ismijati pred društvom i javnošću. I opet se država grubo poigrava s njegovim životom. Profesor to kategorički odbija jer ga je to stid i sram prodavati i smatra da je već star za taj posao jer su mu već 54 godine, ali se savjetnik naslađuje i ucjenjuje ga, te mu prijeti da će izgubit socijalnu pomoć ako odbije ovaj posao, te da će ga brisati iz evidencije po kratkom postupku. I Petar prihvaća ovaj posao jer mora od nečega živjeti i hranit svoju novu ženu.
I tako počinje shaw. Pero Sombrero sve okreće na šalu i na zabavan i duhovit način priča svoju priču, liječi se gorkom autoironijom, na zabavan način prepričava zgode i nezgode iz sex shopa, opisuje razne ekscentrične likove koji ulaze u sex shop, pljačku seks shopa i sve ostale dogodovštine. Pero zapravo opisuje smiješnu stranu seks shopa, kao što Kundera u svojoj knjizi opisuje smiješne ljubavi.
I tako, jedan dan, vraća se Pero Sombrero kući s paketom seksi igračaka koju je dobio gratis od svoje firme Ekstaza i s kojim želi malo oplemenit i uljepšat svoj seksualni život. Prvo gasi svjetlo i pali mirisne svijeće, ali Mara čobanica to odbija i pita tko je umro, da ona ne želi svoju bračnu sobu pretvorit u groblje s puno svijeća. Onda profesor iz paketa vadi lanac s kožom za sado-mazo seks, ali Mara Cigara sva sretna uzima lanac i kaže da će to biti novi povodac za njezinu kozu Drogašicu koju je dovela sa sobom u stan.
Petar onda nevoljko koluta očima, vadi potom iz paketa tangice i daje Mari da obuče, ali ona to kategorički odbija, jer da ona voli nosit samo pumparice. Pero se protivi da ona i dalje u braku s njim nosi pumparice, ali ona mu ljutito odgovara da i njezina mama nosi pumparice, da je i njezina baba nosila pumparice, pa da će i ona cijeli svoj život nositi pumparice. Pero joj onda prijeti da će napisati službeno pismo EU parlamentu i Jan Clode Junkeru, upozorava ju da će zbog toga Hrvatska biti kažnjena i dobit penale, jer od kako je Hrvatska postala članica EU, babama iz dalmatinske zagore i šokicama iz Slavonije je zabranjeno da nose pumparice. Pero blefira i Mara čobanica kao velika Hrvatica i hadezeovka ne može sebi dozvoliti da Hrvatska zbog nje bude kažnjena, ipak na kraju pristaje, skida pumparice i oblači tangice za večernji seks.
U želji da se što brže prilagodi gradskom životu i postane dama, Pero sa velikim zanimanjem prati Marinu metamorfozu i nastojanje da umjesto čobanice postane gospođa, jer je u zgradi izabrana za predsjednicu kućnog savjeta, budući da tu dužnost nitko ne želi obavljati. To joj je diglo krila jer nikada u životu nije bila predsjednica ničega, već samo obična čobanica u planini s dva razreda završene osnovne škole. I u jednu torbu Mara Cigara stavlja veliku pilu i kaže Peri da je upisala pilates i da mora ići na pilates. Profesor joj onda kulturno objašnjava da pilates ne znači pilenje drva, nego da je to ime Francuza Jozefa Pilatesa koji je osmislio igre i vježbe s loptom. Mara ga onda pita, a jeli taj Jozo Pilates hadezeovac kao i ona. Petar vrti glavom, koluta očima i pita ju, pa kako Maro, može biti hadezeovac kada je on Francuz rođen 1820. god. I nije Jozo Pilates nego Jozef Pilates!
Pero ima velikih problema s Marom u fazi njezinog prilagođavanja na gradski život, jer ona odbija tražiti posao i zaposliti se opravdavajući se da je Stepinac rekao da žena koja nosi hlače i koja radi i zaposlena je u nekoj firmi-da je takva žena bogu odvratna. Ona kao velika katolkinja ne želi biti Bogu odvratna, pa samim tim ne želi ništa ni raditi. U svoj dio spavaće sobe okačila je na zid veliku sliku Stepinca i križ Isusa Krista, a Pero sliku Dalaj Lame i Budu. I sad, počinje shaw. Oboje su teški ekscentrici i osobenjaci, udareni mokrom krpom po glavi. Ponude za predstavu su već odaslane, a čuvari državnog, nacionalnog i vjerskog ćudoređa već su se mobilizirali i u nekim gradovima i mjestima predstavu kulturno zabranili. U našoj državi katolički svećenici, političari i žene ne vole humor i političku satiru. To su tri staleža koji traže da budu cijenjeni i poštovani. Oni više vole krv, nasilje i ratove. No, ne da se Daky slomiti. I sa svojim Baksuzom krećem na turneju po cijeloj Lijepoj našoj, a možda kasnije i po bivšoj Yugi. Humor je pojas za plivanje rijekom života. A ja baš tom rijekom želim plivati, kao kajakom na divljim vodama, premda takva rijeka zna ponekad biti i vrlo, vrlo opasna. Naša hrvatska politička svakodnevnica i vjerska ikonografija građanima donosi sve više katastrofe i kaosa, a humor i politička satira samo uspostavljaju red i mir u tom kaosu. Kada jedan pisac piše političku satiru, on je tada moćan i jak poput konja kojeg država nastoji pretvoriti u zebru. A zebre su zapravo političke ulizice i dodvorice, politički podobni građani, politički uhljebi.
Najljući protivnici slobode su sretni robovi koji vole svoje okove. Gladan čovjek nije slobodan čovjek. O tome zapravo pripovijeda i Pero u ovoj mojoj monodrami. I sa svojom satirom pisac nikad nije siguran u svoj život jer daje istinu na vidjelo. A istina političare boli. Njihovom osjetljivom uhu treba samo tepati i ugađati. Koliko je samo ovakvih „loših“ Hrvata poput Petra, ili recimo, građana s „pogrešnim“ imenom i prezimenom, druge vjere ili nacionalnosti, koji su od 91. godine bili puno puta i žedni i gladni, sustavno omalovažavani, diskriminirani u društvu, egzistencijalno ugroženi, izolirani i javno diskreditirani, dehumanizirani kao ljudska bića, šikanirani, jer nisu politički podobni, ne idu u crkvu, ne mole se bogu, ne nose krunicu u džepu ili člansku iskaznicu HDZ-a ili neke druge stranke na vlasti. Nisu domoljubi. A sve više postaje očito da živimo u državi domoljuba, socijalnih slučajeva tj. građana trećeg reda. Profa Pero se liječi šaleći se na svoj vlastiti račun i svog vlastitog životnog baksuzizma i fatalizma. Država mu je velikodušno ponudila da prodaje plastične kurčeve umjesto da prodaje maglu o socijalizmu. Pero se opet ismijava sa samim sobom, svojom novom boli i novom mukom, jer ga je to stid i sram prodavati, a ismijavajući samoga sebe i svoju novu bol, on zapravo odlično oslikava društvo u kojem živimo, društvo u kojem biti različit znači biti diskriminiran i šikaniran. Kakva će bit sudbina ove monodrame? Cenzorske domoljubne škare već su razjapile svoja usta.