Charles Baudelaire & Arthur Rimbaud: prokleti pesnici…
,, Mladost moja beše k’o mračna oluja,
kroz koju je gde-gde žarko sunce sjalo;
grom mi baštu satre kad pljusak prohuja,
te plodova rujnih preosta mi malo.
Evo ću u jesen ideja da svrnem,
pa lopatu hvatam i grablje u šake
da iznova zemlje poplavljene zgrnem,
kud voda proloka jame kao rake.
A ko zna da cveće što mi bude cvalo
ne nađe tlom ovim opranim ko žalo
tajanstvenu hranu što mi snagu stvara?
O bole! O bole! Vreme život mrvi;
neprijatelj tamni što nam srce para
snaži se i raste sve do naše krvi!“…
,, Neprijatelj“- Šarl Bodler
,, U plav letnji suton, krenuću na staze,
hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
u njenoj svežini, moje noge gaze
i da vetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,
s dušom, od ljubavi silne opijenom,
na put ću da pođem, poput ciganina,
kroz prirodu- srećan kao s nekom ženom“.
,, Predosećaj“-Artur Rembo
Između 1850. i 1880. godine na francuskoj književnoj sceni javljaju se pesnici sa novim, prefinjenijim, pesimističnijim osećanjem sveta, sa dubljim i senzibilnijim moralnim čulom. Bili su to pre svih Bodler, Rembo, Malarme i Verlen, pisci koji su poeziji poklonili apsolutnu ljubav, tako da ništa drugo za njih nije postojalo.
Živeli su boemski, raskalašno, od danas do sutra, tragajući za lepotom, što je delovalo skandalozno iz ugla tadašnjeg francuskog društva. Društvo ih je osudilo tj. proklelo, odakle je usledio i opšti naziv za sve njih- ,, prokleti pesnici“. Istovremeno, i sami pesnici su sebe smatrali ,, prokletima“ jer su bili rastrgnuti između pritisaka svakodnevnice, realnosti, i želje da se dosegne zadati ideal. Bili su simbolisti koji su svoju umetnost temeljili na duhovnom( simboličkom, apstraktnom) prikazu sveta. Poezija prokletih pesnika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, iako je u sebi nosila svojevrsnu tamu- spleen, tužno raspoloženje, sumornost, opšte gađenje prema svemu.
,, Često, zabave radi, mornari s broda love
albatrose, te ptice što putuju sa njima.
I, nalik na krilate vladare mora, plove
nad lađom koja klizi po gorkim ponorima.
Kad uhvaćenu pticu na daske oni metnu
tada taj car azura raširi pored tela,
nalik na neku jadnu ptičurinu nespretnu,
kao vesla dugačka, ogromna krila bela.
Kako je tada ovaj nebeski putnik bedan!
Maločas tako divan, sada se smešno valja;
Dok ga lulicom svojom po kjunu dira jedan,
drugi hrama, oponaša tog krilatog bogalja!
Pesnik je sličan caru vihora i oluje
koji se strelcu smeje sa oblačnoga svoda;
kad je na zemlju prognan, gde samo sprdnje čuje,
zbog svojih divskih krila on ne može da hoda“.
,, Albatros“- Bodler
,, Tremovi velelepni dugo su stan moj bili
sa šumom ustremljenih vitkih stubova, koje
hiljadostrukom vatrom primorska sunca boje,
a na bazaltne špilje naliče kad dan čili.
Njišući lik nebesa, talasi u svom toku
na mističan i svečan način su proplitali
moćna sazvučja zvonka sa ognjem što ga pali
večernje sunce jarkim bojama u mom oku.
Spokojnih strasti puni tu su mi tekli dani
sred plavetnila čista, talasa, sjajna vrela
i sred robova nagih što su, namirisani,
njišući lišće palmi hladili žar mog čela,
brinući samo jedno: da proniknu do dna
duboke bolne tajne od koje patim ja“.
,, Pređašnji život“- Bodler
ŠARL BODLER (1821.- 1867.)
Rodonačelnik francuskog i evropskog modernog pesništva, esejista, kritičar i teoretičar simbolizma. Zanimalo ga je samo bavljenje poezijom- ,, Potonuti na dno ponora, Pakao ili Nebo, zar je to važno?, Na dno Nepoznatoga da bi se sve pronašlo novo!“.
Uzdao se u moderno i otkrivao odnose između zvukova, mirisa, zemaljskih slika i simbola duhovnog sveta. Tražio je inspirativni uzlet i harmoniju, ali nije uspeo izbeći spleen. Godine 1875. izdao je provokativnu zbirku poezije- ,, Cveće zla“, koja je izazvala skandal i prekretnicu u evropskoj poeziji. Osuđen, uništen i oboleo, nakon čuvene zbirke, držao se gordo poput vlastitog ,, princa neba“, albatrosa, jer ,, pesnik je ptica“ : ,, Proteran na zemlji sred vike, njegova ga divovska krila sprečavaju da korača“. Pred smrt objavljuje ,, Splin Pariza“, zbirku pesama u prozi.
,, Šta je to poezija?Kakva joj je svrha?“, pitao se Bodler, a potom dao odgovor. ,, U razlikovanju Dobrog od Lepog, i Lepote u Zlu, da ritam i slik odgovore u čoveku besmrtnim potrebama za ujednačenošću, simetrijom i iznenađenjem; jer pesničko kazivanje može podražavati( i time se ona graniči sa muzičkom umetnošću i sa matematičkom naukom) vodoravnu liniju, pravu uzlaznu i pravu silaznu liniju; može stremiti ka nebu, bez zadihanosti ili okomito ponirati ka paklu sa ubrzanjem usled sve svoje težine; može ići spiralom, opisati parabolu, ili se kretati u cik-cak stvarajući niz naspramnih uglova“…
Poezija se po sadržini približava izvesnoj filozofskoj grani i njeno je dejstvo u oblasti estetskog i etičkog. Poezija jeste visoki oblik saznanja čiji je predmet ljudska duša u svoj svojoj složenosti, a na takvom poslu pesnik mora u isti mah biti strasno zaljubljen u strast samu, i hladno odlučan u traženju sredstava da je izrazi na najvidljiviji način. Bodlerova je strast bila oličena u krajnostima, dvosmislenosti i dvoznačnosti osećanja, u neprestanom razdiranju između fizičkog i duhovnog, u kontrapunktu užasa pred životom i težnja ka smrti. Teme pobune i bekstva proističu iz romantičarskog nasleđa, ali su tek u Bodlerovoj poeziji stekle svoju celovitu tragičnu meru; ljubavno i narkotično pijanstvo samo su putevi, isprekidani ili prividni, da se izađe iz spleena i da se dosegne do apsolutnog, do smrti.
,, Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
zatočenik što u snu cvet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
Bejah Palčić-sanjar što slikove ište,
Velika mi Kola behu konačište,
a moja sazvežđa šuštaše iz tmine,
te, usput sedeći uz jesenje veče,
ja ih osluškivah, pustivši da teče
mojim čelom rosa- sok što snagom vrca,
pa slažući rime sred čarobne tmice,
ja sam prebirao, k’o na liri žice
ranjenih mi crevlji- stopu pored srca!“
,, Moje boemstvo“- Rembo
,, Taj rezbaren orman, sav u hrastovini
naliči na stare, dobroćudne ljude,
a kad je otvoren, prosipa u tmini
mirise što zanos poput vina bude.
U njega se mnoštvo starudija strpa,
mirišljavog rublja il’ marama baka,
s likom čudovišta, zatim starih krpa
ženskih ili dečijih, uvelih čipaka.
Tu medaljona ima i portreta,
traka kose; tu je miris suvog cveta
sa kojim kao da miriše i voće.
O drevni ormane, tebi je poznata
mnoga priča koju ispričati hoćeš
kad škripeći širiš svoja crna vrata“.
,, Orman“- Rembo
ARTUR REMBO ( 1854.- 1891.)
Francuski književnik, pored Bodlera utemeljivač celokupne moderne poezije. Počeo je pisati sa 16, a prestao sa 20 godina. Bio je ogorčeni begunac, pesnik ,, alhemije reči“, sa eksplozivnom maštom, savršenstvom oblika, revoltom prema tradiciji… Želeo je ,, promeniti život“, ,, postati vidovnjak“ i ,, kradljivac svetlosti“, pesnik koji traga za natprirodnim moćima u halucinacijama i postaje ,, Pijani brod“(1871.). Želeo je vlastitim poetskim jezikom ,, zagrliti letnju zoru“ i celi univerzum. Značajne zbirke njegove poezije su( pored već pomenute) : ,, Sezona u paklu“ i ,, Iluminacije“.
Mada je Bodler prvi uneo u poeziju nov senzibilitet modernog čoveka, Rembo je za tu novu poetiku našao potpuno odgovarajuću formu. Za njega je egzistencija bila jedna i jedina: život i poezija su se poistovećivali, stapajući se i transponujući u ,, remboovsku čistu poeziju“- poeziju koja zrači egzistencijom, stvarajući oko sebe i iz sebe svoj jedinstveni svet. Bila je to izuzetna poetika ,, prvobitne čistote“ jednog emotivnog i veoma senzibilnog mladića, natopljena melanholijom i ogromnom nadom promene života ,, rastrojstvom svih čula“. Bila je to jedinstvena poetika stvorena na putu mukotrpnog skitačkog života i izatkana iz nestvarnog, mitskog života pesnika.
Remboova vera da će se pomoću poetskih sposobnosti otrgnuti iz vlasti zakona i ograničenja ovozemaljske sudbine i tako ostvariti neku vrstu božanske egistencije nije se obistinila u toku njegovog kratkotrajnog života koji je okončan u znaku gorčine i razočarenja, ali je on zato postao pravi bog i mesija u očima književnog potomstva. Potvrdila se prastara istina da ljudi pretvaraju u mit ono što ne mogu iracionalno da ostvare.
Avangardni umetnički pokreti iz prvih decenija ovog veka, nikli kao neposredna posledica kataklizme kakva je bila svetski rat, ali i kao izraz šire svesti o civilizacijskoj propasti i bespuću, ponavljali su Remboov antiliterarni i antiumetnički revolt. Bretonova definicija nadrealizma kao ,, čistog psihičkog automatizma pomoću kojeg čovek pokušava da izrazi stvarno funkcionisanje misli“, izgledala je kao da je uzeta iz Remboovih ,, Iluminacija“. Ta formula, primenjena od strane nadrealista, dala je automatske tekstove. Ambicija nadrealističkih eksperimentatora bila je da se na ovaj način otkriju i oslobode neizmerne riznice koje krije podsvest i da se ispolje neslućena saglasja sveta i čovekovog duha.
Ipak, niko kao Rembo nije tako ubedljivo i do kraja dokazao da je poezija suština života i da je autentični život ujedno najviša i najuzbudljivija poezija.