Dvadeset su godina Miljenko Jergović i Ante Tomić dvoglasno šutjeli o najmoćnijoj hrvatskoj obitelji, sinkronizirano zaobilazili povode, ljubomorno čuvali uvide: iz tjedna u tjedan nisu napisali ni retka. Pa ih je krah Agrokora zatekao nespremne: ostali su bez teksta

Tri tenora: Striborova autobiografija o drugima (Prvi dio)

Tri tenora: Striborova autobiografija odrugima (Drugi dio)

Bajica Živić Guz

Kada se olovno ožujsko nebo zbog težine vlage spusti na vijuški horizont i rano prijepodnevno sunce ga probija kosim zrakama, na mjestima njegove manje gustoće, s početka puta prema Poloju, ukaže se prizor holandskog pejsaža Jakoba Ruisdaela ili Aerta van der Neera. Desno – zeleno sive vode Save, lijevo – divlja šikara, u sredini vijugava zmija vlažnog puta, a gore nejednako gusti niski oblaci iza kojih se naslućuje sunce. Sad je kosi reflektorski snop zraka na silueti bjeliškog silosa, potom na tri velike topole negdje kod ušća Glogovice, pa onda jedan okomiti zabljesak na proljetnim vodama koji plave dijelove ceste. Ta igra sunca i vode ne traje dugo. Nekad nadvlada sunce, nekad oblaci, ovisno o tome da li pejsaž blješti u plavetnilu i zelenilu ili uranja u deprimirajuće sivilo koje raspoloženje pretvara u melankoliju i kontemplativnu raznježenost.

Nedaleko početka puta s bajera se, prema koritu rijeke, spuštaju stepenice do ribarske splavi Bajice Živića Guza. Pikla, Bajica i ja prelazimo s obale na splav preko daske. Iz sulundara splavarske barakice izvija se tanki dim…

***

Pikla naloži. Šta ščim? Mojim kurcem. Pa da ima drva ja bi sam naložio. Potraži okolo. Uzmi tu korpu. Idi do splavi Tome Bosanca i donesi deset metara. Ako ima. Ako nema donesi dvadeset, trideset metara… Dobar je Pikla. Zna o Malom Vijušu sve. Ko i ja. Često se svađamo oko imenâ, mjesta, događaja. Sjeća se bolje nego ja, ali ga, svaki put kad je u pravu, pošaljem u kurac. Zato sam ti i rekao da ga povedeš. Kad me iznervira sjetim se i onog što nikada nisam ni znao… A voli pičku više od Boga. Kurac mu je dvadesetčetiri sata na raspolaganju. Taj brsti pičku ko jarac travu. Voli dupetare. Kaže da mu je najslađe kad mu ruke potpuno utrnu od težine ženskih guzova. Ja ga zajebavam da je junfer izgubio sa starom žlundrom Marom Astaloš. Znaš krevetaru Maru. Svi je znaju: rotvajler s perikom. Radila je, kao upravo načeta, u kupleraju Martina Kovača Kurjaka. Stanovala u Filipovićevoj ulici prva kuća do stadiona. Kad je prolazila Filipovićevom psi su uznemireno zavijali od mirisa njenog znoja pomiješanog s jeftinim parfemom. Znaš šta, to je bazdilo na tvora izvučenog iz guzice drugog tvora. Aco Debelić ju je jebao na dah. Udahne i ne diše dok nije gotov… Mara je bila 1921. godište. Mi smo svi za nju bili picani, mlađi dvadeset i više godina. Imala je curicu Nikicu s nekim Švabom još za vrijeme rata. Nju je oženio Šefkija. Onaj što je u Brod došao šlauhom preko Save. Stanovali su u samostanu. Kad su njih dvoje razgovarali na samostanu je otpadala žbuka, a čulo se kilometar dalje, skroz do savskog mosta. Oboje su bili gluvi. Mara je otišla u Njemačku pod stare dane. Jedanput kad je dolazila u Brod ponijela je sa sobom 36 kofera koje je pred kuću istovario sa svog platoa kirijaš Ten. Onaj što se objesio u štali u Gundulićevoj. A koferi su bili oni veliki plastični na pruge. Taj događaj je bio jedna od većih senzacija u povijesti Filipovićeve ulice. Zadnji put sam je vidio pred smrt. Smanjila se napola… Umrla je, a da nikad nijednog muškarca nije upoznala prije seksa. Njen dobar štos je bio, jebati se možemo, ali molim, bez ikakvih intimnosti.

A evo ga. Mi o puškaru, a on na vrata. Pikla priznaj da ti je Mara Astaloš skinula junfer u «Šangaju». Opet lažeš. On ti ima otmjeniju verziju. Prva djevojka mu je bila sestra Ivice Račana. Kako se zvala? Da, Zdenka. Račan mu je bio prvi komšija dolje na kraju Vrazove. Pikla je stanovao na samom kraju ulice koja se zaustavila pred kukuruzištem. A Račanovima se išlo još kroz kukuruze do osamljene kućice na rubu gradskog smetlišta. Tu su Cigani, prije Račanovih, držali ukradene konje na sigurnom. Moglo se do tamo i bajerom, ali je dalje. Ma šta da ti puno opisujem. To je kraj u kojem su po tarabama još visile lubanje. Ti Pikla, izvini. Račani su 1954. došli u Brod iz Gline. Stari Račan je rođen 1909. u Osijeku. Kao dijete odrastao je u nekoj gospodskoj obitelji. Dvije su priče tko je i što je. Jedna je da je prihvaćen, kao kopile, u samoj toj obitelji, pa su ga othranili i školovali u Beču. A druga je da ga je odgojio stric. Jer su mu otac i mati otišli u Ameriku. Uglavnom govorio je jezike. Za vrijeme rata Njemci su ga uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrik. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Na kojem je primao plaću. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati mi je to pričala. Pikla isto zna. Pokazivala nam je fotografiju s Ivicinog krštenja. Ona drži Ivicu u ajnpindeklu. Do nje je stari Račan u odijelu s kravatom. Oko njih Švabe, susjedi i prijatelji u svečanim odijelima. Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću. I ćaća mu je bio mustra. A Ivica je bio čudak. Otuđen. Uvijek po strani. Skretao je pažnju na sebe noseći onaj klasični šešir na glavi. Što tada nikom drugom, osim njemu, ne bi palo na pamet. To je bilo isto kao da je na glavu stavio rotirajuće svjetlo. I dok smo mi hodali u čoporima i podređivali se okrutnim pravilima uličnih bandi, on se ko tetkica družio pojedinačno. S pokojnim Slavkom Riđanom i Stevom Perićem koji se zagubio negdje u Engleskoj. Račanove je po dolasku u Brod Rade Kern zaposlio u Brodvinu, pa je Ivica ponekad radio na recepciji hotela «Brod». Ja mu tada ne bi dao da slaže kekse u trgovini…

Sad sam se sjetio. Plamenova kartonaža bila je pedesetih Hohmanova stolarija. Pokraj nje je bio  onaj Židov što je poginuo s Jojom Maksimovićem. Kako se ono zvao? Bravo Pikla, limar Štajn. On se družio s direktorom Dječjeg centra nekim Srbinom Dušanom. Da me jebeš ne mogu se sjetit prezimena. Znam samo da je bio i u četnicima i u partizanima. Kompletna ličnost. I stalno je govorio znači. Osnovali smo, znači, Dječji centar. Drug Račan će, znači, biti poslovođa. Drugarica Marija, znači, kuhat će bijelu kavu, pravit sendviče i čistiti prostorije… Kasnije je bio direktor propale stolarije Sava. Pikla ne seri, ne znaš čovjeka. A za taj dječji centar su na Malom Vijušu sagradili dvije barake. Stari Račan nagovorio je tog Dušana da njemu povjeri uređenje igrališta jer je on, je li, bio u Beču i tamo vidio Prater pa zna kako se to radi. Dovukao je tamo ringišpil bijelih cigana Rumštajnovih. Stari Rumštajn je bio švapski cigan. Stara ne. Izgledala je ko indijanski poglavica. I mislim da je svaki dan rađala. Djece je bilo ko u obdaništu. Rajndlike i veš-lonci u kojima je kuhala bili su ukradeni u nekom velikom hotelu. Starog je Martin Petrin zaposlio u Prevozu. Ostali su radili ringišpile, streljane, karike kod Marike i to. Žensku djecu nitko nije mogao ni prebrojat: Trla, Finka, Mikula, Zorica, Seka, Elvira… Seka se udala za Juru Bema, a kad je on umro za Savu Todorovića. Sin Đuka imao je putujući cirkus. Bio je jak dečko i vječno se tukao: s radnicima, cirkusantima, a dešavalo se da pretuče i nekog iz publike…

Jebi ga Pikla, naviru mi uspomene… A vidiš, ne mogu se sjetiti jel sam nešto jebavo iz tog ciganskog jata. Vratit ću se ja tvom prijatelju Račanu. Ako zaboravim ti me podsjeti… Idem pišat. Dođi i ti sa mnom, doktor mi je zabranio držat u ruci teške stvari…

E, ti vijuški Cigani. Negdje 1946., ne 1947. tu negdje na Mali Vijuš ih se doselilo 147 familija. Neki su ostali, a neki otišli u Srbac, Mitrovicu, Sisak…Božo Mitrović – Copavo, stanovao je u mom dvorištu. Otac mu je bio onaj šepavi, mali, suhi sa štapom – dida Lila. A i Božo si je slomio nogu da ne ide u vojsku, pa ostao šepav za čitav život. Zvali su ga Bozo Copavo jer kad se god uzbudio nije mogao reć ni č, ni ž, ni š. Tu je onda bio i Todorović Pipo, pa Sidi, Nedići, jebi ga tko bi ih sve upamtio. Živjeli su u ciganskim kolima na nekoj vijuškoj uzvisini koja se pretvarala u otok kad su u proljeće i jesen podzemne vode poplavile čitav Vijuš. Muški Cigani odu prodavat pokradene konje, a žene, babe i djecu ostave na otoku. Ja ukradem iz klaonice dvije salame. Iznosio sam ih u čizmama. Uzmem one Joze Bakića pet brojeva veće. U svaku naguram salamu i kad izlazim u onoj kecelji do poda u kojoj sam klao, nitko ništa ne primjeti. Edo Prpić me čamcem prebaci na otok. Ja tamo za salamu jebem što hoću i koliko hoću. Ponesem i rakije… E, koje je to vrijeme bilo. Ujutro se probudim u čergi. Edo spava, a po njemu pozaspali prljavi goli cigančići ko prasci na krmačinim sisama. Njih šest, sedam. Nemate vi pojma koji je to osjećaj vraćati se ujutro čamcem iz dobre jebačine. Vidim ko sad. Digla se niska magla, sunce škilji tamo od ušća Glogovice, Edo, krmeljiv i pune kose perja, lagano vesla, voda prozirna i dole jasno vidiš poplavljeno kukuruzište zajedno s bundevama. Žaba i komaraca ko u priči… A ja na prednjem dijelu čamca digao jednu nogu na pramac. Ko Napoleon s one slike. I razmišljam koliko sam do sada ampera ikre ostavio u toj čergi…

Prcaju me osjećaji. Jebali te, Pikla, Račani. Gdje sam ono stao? Dječje igralište?. Da. Na dječjem igralištu su radile Bara i Reza Bosak. Barina kći Mimica, ona na koju smo svi drkali, je u Argentini. Cvjećar Bosak joj je bio ujak. Nju kad je Vlado Šop, onaj što je prvi nosio vjetrovku kurtonku, nakon što mu nije dala pičke, pito s kim je imala prvo seksualno iskustvo, ona je odgovorila sa sobom. A kad ju je pitao jel još s nekim, ona mu kaže sa sicem od bicikla. I ajde ti sad to tako bezobrazno prosvrdlaj. A stari Račan će njima biti poslovođa. Prije toga je držao jajčaru s inkubatorima pa je to sve pokrao i zapalio. Onda je držao Zdravljak s Barom i Rezom. One radile na ringišpilima i ljuljačkama, a on je od bjelica pravio fiš paprikaš i to prodavao. Paprikaš od bjelica neće ni ćuko. Onda su mu kobajagi provalili u Zdravljak kao što su mu zapalili jajčaru. Jelda? I kad su razjebali to dječje igralište i Zdravljak sve je to preuzeo Miljenko konobar, onaj što se oženio sa šiptarkom. Kako se zvala? Fala kurcu da i ti Pikla nešta ne znaš…

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Bajica Živić Guz

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

Dođemo mi u Zagreb kod njega. A on će ajmo mi na večeru. Sjeli u neki restoran, a on mene pita hoću li janjetine. Pazi, on mene pita hoću li janjetine? A zna, kurva, da je meni janjetina odmah iza one stvari. Pička i janjetina ja pišem velikim slovom. I naručimo mi. Ja ću kilu, Braco će kilu, a Boro dvije kile. Konobar se zbunio pa pita koliko još tanjura da donese jer je mislio da će bar još trojica doći. Pita šta ćete piti, mi pivo, a Boro naruči odmah namještaj: litru i sifon. I sutradan smo mi ručali u istom restoranu. Braco naručio puricu s mlincima. Kad su oni to donijeli na stol, mi ne vidimo jedan drugog. Čudovište. Šest i pol kila. Dobro, Pikla, toliko su mu naplatili. A Boro kad je vidio tu puretinu uzmuvo se oko nje, ko mali čuko oko velike kosti. Ne zna s koje strane da počne. Braco i ja zajedno smo pojeli u najboljem slučaju kilu, a on je sve ostalo smazao sam. Uz pauze. Pred kraj je konobar došao pitati jesmo gotovi. Bilo još malo ostalo. Braco i ja mu kažemo da nosi, a Boro pokrio s obje ruke to što je ostalo na stolu i galami na konobara: neeee. Na kraju je još siso trticu tako da se stolnjak na stolu počeo dizat. A u Bracu cijelo vrijeme gleda ko u Titu ili Bakarića.

Vratio meni Braco dio para što mi je dugovao i kad smo odlazili na kolodvoru pruži mi još dvadeset iljada za Boru. I kaže neka pare budu kod mene i da mu dnevno po pet stoja dajem, jer će inače sve odmah potrošiti. Kako sam ja tog čovjeka izmučio s tim parama. Ujutro sjednem na bicikl pa na Otok sreće. Tamo kažem Ketiki, ako me traži Boro u hotel Brodu sam. Onda odem, sve biciklom, u hotel Brod i kažem Akanu da ako me traži Boro kaže da sam otišao u Rusiju. U Rusiji da sam kod Lerotića. Kod Lerotića da sam kod Rkmana. Kod Rkmana da sam otišao u Mosor. U Mosoru da sam na Otoku sreće. Pet, šest dana on je za svojih pet stoja kružio cijeli dan pješke gradom. A onda je shvatio da ga zajebavam, pa sam mu ostatak para dao. Sjebo ih je za jednu noć. Sutra, prekosutra, eto ga. A bio je već debel od tog žderanja. Pa jebote, on u Mosoru pojede za okladu osam grahova, znaš onih gustih, vojničkih, sa šarom od ulja od prženja odozgora. I kad se ispostavilo da oklada nije ni pogođena u bilo čemu, on kao dobitnik narući još pečene ribice. Kao melšpajz. Parizer od tri i pol kile pojede bez kruha. Ja mu ga donosio… Pikla, stavi na vatru, smrzla su mi se jaja.

Kad sam radio u mesnici u Širokoj ulici navadile se neke tri derventske kurve kod mene i ja to uredno rokam u skladištu. Za pola kile švargla. Prvo je bila jedna, a onda je to pričala pa su se složile njih tri. I sad ja bi počastio i prijatelje. Acu Debelića i Boru. Aco u onom svom poznatom kariranom kaputiću. Peska kad govori, a za onu stvar ne bi dao život, nego dvadeset života. One dolazile subotom, a njih dvojica čekali su u blizini mesnice od šest ujutro. I sad pozovem ja cure u hotel Brod na piće, a Aco i Boro se kao priduže. Sjedamo za stol. Tko će šta. Ova jedna bi ajer konjak, druga bi šeri brandi, treća bi mentol liker. Boro će konjak, Aco zvečarku. A ja kažem konobaru donesi šest Apatinskih piva – bez čaša. Pička vam materina vi ćete se meni tu preseravat, a znate da ja plaćam. A one i nisu bile iz Dervente nego iz Polja. I taj put ništa. Nego one nas pozovu u Polje. I mi biciklima. Dvadesetpet kilometara derventskom đadom. Prvo smo pili na kolodvoru, a to je u Polju jedna kuća nasred polja. Pola željeznička stanica, pola birtija. I onda nas jedna od njih pozvala kući. Imala je ključeve od kuće nekih rođaka što su bili u Njemačkoj. I mi u tu kuću. Mrak, ne vidiš prst pred nosom, struje nema. Pol sata je ona otključavala ta vrata i kad je konačno otvorila neko s tavana zaviče stoj ili pucam. Naselili ovi iz Njemačke djeda na tavan da čuva kuću, a ovoj mojoj nisu ni rekli. Objasni ona njemu tko je i šta je i stari s puškom ostade na tavanu. One tri se pokupiše i odoše kućama jer su provaljene i da selo ne bi pričalo kako su kurvetine. Ostadosmo mi u toj praznoj i mračnoj kući. Bio je travanj, noći hladne, a u kući ništa. Goli kreveti bez posteljine. Nemaš kud. Skinemo zavjese sa svih prozora. Umotamo se u njih, privijemo jedan uz drugog i onako smrznuti dočekamo jutro. Kuća bila gore na brdu i ujutro čujem ja zvižduk Ćire. Ide iz Dervente. A išao je, mogo si hodat uz njega. A mi na bicikle pa niz polje na stanicu. Tu ga dočekamo pa u G kola bez sjedišta na podu do Broda.

Za koga pitaš, za Bašuru? Bašura je oslijepio i umro. Mislim od šećera. Ždero je. Oni su živjeli u Ciglarskom dolu, Kozarčevoj do Vogrinca. Njegov pokojni otac oženio je ženu s kćerkom. Njemu ona dođe pastorka. S tom ženom je imao dva sina. Sad su negdje ne Budainci. Jednog sam vidio, drugog nisam. Ona je pobjegla s kumovim tatom. I u Splitu negdje živi. A stari Bašura nastavi živit s pastorkom. I s njom je imao Vinka i Seku. Mislim da se Seka Marija zvala. Ona se udala negdje tu kod groblja. A stari je bio rezač drva. Prvi u poslijeratnom Brodu. Bašura mu je ko dijete dodavao cjepanice i razvio se od tog posla u pravog Tarzana. Stari je bio gad. Isterao ga iz kuće i Vinko je živio u skloništu, ustvari u jednoj rupi istovarenih balvana kod granika na Vijušu. Kuvao si je bundeve iz vijuških kukuruzišta i od toga preživljavao. Mi smo mu svi donosili hranu. Vinko je bio odličan dečko. Nikad nije krao. Svi smo ga volili i pomagali mu.

A i mi smo bili teška sirotinja. Znaš šta? Dođe zima. Mi djeca idemo u školu i pravimo po trotoarima klizališta. I mi u bakandžama, a on bos. Bos se klizao po klizaljkama jer nije imao cipela. A spavao je preko zime u atletičarskom klubu. Pokrije se onim smrdljivim trenirkama. Mogao je pojesti više nego Boro. Slušaj. On i Vrdoljak, onaj što je stanovao preko puta muzeja u onoj čatrlji i imao troje djece. Svi belombusavi. Ma znaš ga. Postavljali su kegle kod Zoraje na kuglani. Tamo su često i spavali. Onda ja ukradem salamu pa im odnesem da imaju šta jest i tako smo se mi družili. A priče uvijek iste. Ko kolko može jest, ko kolko može jebavat. Uglavnom to. I onda dođemo do toga tko može najviše prditi. Bili Herceg Franjo, Zoraja, moj stari, Tonča Vitas, Vrdoljak i Bašura. I sad se ja više ne mogu sjetiti jel Vrdoljak ili Bašura digao nogu na onaj valov kojim kugla putuje i prrr, prrr, prrr, pa tako sto puta. Pa onda promijeni nogu prrr, prrr, prrr, još sto puta. Ne možeš vjerovati. Onda je Tonča odvalio jednog od sedam Rihtera da se i sam uplašio. Ja sam nakon toga očekivao da će mu se svaki čas ona njegova jaja iskotrljati iz nogavice… Muška posla. Kod žena je to sve uvrnuto. Ako je divljački izgnjeteš, dok je jebeš, ne moraš se izvinjavat. Ako slučajno, ne daj Bože, pustiš vedru notu, prdneš, moraš…

Onda je na redu bila utakmica tko može najviše jesti. Bašura je uvijek pobjednik. Ja ukradem četiri, pet kila jegera. Kod Kutuzovića kupe kruha i on to sve zbrije dok si rekao keks. Ušli mi u stari Mosor. Pričaju da je Tonča Vitas jebavao tamo neku kuharicu. Al ja ne znam. Nije važno. Važno je, znaš što? Važno je da Tonča Vitas imao jaja kao bik. Najveća jaja na svijetu. Kad je on to jedanput pokazao ja sam se skoro onesvijestio. Al dobro, bilo pa prošlo. Kaže nama ta kuharica ili konobarica, već šta je bila, da ima oko dvanaest litara skuhanog graha. A kruh je bio đabe. To je bilo vrijeme Đurice Mandića i on je uveo taj štos s kruhom koji se ne naplaćuje, pa su žicari tipa Vlade Maratovića to koristili. Bašura je sjeo, pred njega su stavili dvije simplice kruha i jedi, i jedi, i jedi onaj grah. A bio je malo ljutkast pa je majstor stavio peškir oko glave da mu znoj ne kaplje u zdjelicu, a guta komade slanine od dvadeset dekagrama. Kad je poždero dvanaest litara graha, kaže mom starom: «Đurice, Đurice, Đurice», jer je moj stari bio gluh još iz rata. «Đurice, de mi plati još palačinke s marmeladom da se zasladim.» I to je pojeo.

Jebem te gladna sirotinjo. Moju generaciju je pičkom izbezumila glad i sirotinja. Završio onaj rat. Nema struje. Nema vode. Nema kruha. Nema mlijeka. Nema za obuć’. Nema ništa osim pičke. A nje na gajbe. I sirotinja se jebala uzduž i popreko. Muška djeca su kolektivno drkala već od pete godine. Zavuče se nas desetak na onu livadicu obraslu bagremima u Klasiji, na kojoj se igrao nogomet. I ožeži. Neki su već u jedanaestoj, dvanaestoj godini bili pošumljeni i mogli svršavati, mi ostali smo samo šetali kožicu i đabe kočili noge i lice. A Acu Debelića, ovdje nasutnog Bubu Uzelca… kako kažeš da se kaže, nazočnog, dobro, nabijem te na kurac nazočna… i Josipa Bakića uhvatili su na Švendemanovom tavanu kak se redaju na Ivani Brozini. Skinili joj gaće, polegli je na onaj madrac od konjske dlake i prcali redom. Kad je njoj dodijalo i htjela se izvuči nisu joj dali, pa je počela plakati. Onda su je pustili kući, a ona sve ispričala mami. Dojurila žena Švendemanu. Popentrali se oni na tavan i zatekli jebače kako štepaju jedan drugog u dupe. Šta da rade kad im je pičić izmakao. Ajde, ženi laknulo kad ih je vidjela. Oni imali po pet godina, a Ivana bila starija godinu dana. Šta ste radili Ivani, dere se stara Brozinka, a jebači navlače hlače i pozdravljaju je s ljubimruke. Tako se onda pozdravljalo odrasle, pogotovo starog Švendemana. Kad su im zaprijetili batinama Buba je rekao pa samo smo je isprcali. Pa ko vas je to naučio? A Buba će, Antipov nam je pokazivao slike. Jel tako bilo? Puklo je to i po komšiluku, pa se tu skupilo radoznalaca koji su se počeli smijati i tako je to nekako leglo bez batina. Ivana je kasnije pedeset godina pričala tu priču, ali u ženskoj verziji, kao bili su samo ona i Buba, pa ona njega računa za svog prvog jebca.

Mi smo samo na pičku mislili još u špilšulu. I tamo smo već bušili rupe na ženskim zahodima i virili među noge tetama koje su se krebečile na čučavcima. Srijeda i subota prijepodne bili su zakon. Na korzu velika pijaca. Stotine snaša, a nigdje zahoda, pa su išle pišat u ruševine četverokatnice Prve hrvatske štedionice. Porušeni zidovi u prizemlju bili su armirani okruglim željeznim šipkama. Kako su popadali od pogotka bombe, otpao je s njih beton i ostala je samo željezna armatura koja je ležala vodoravno iznad polu zatrpanog podruma u koji smo se mi zavlačili i zauzimali najpovoljnija mjesta za gledanje odozdola kako gore na toj armaturi zadižu haljine i čuče snaše. Nagledamo se tog užasa pa u Klasiju na onu livadicu, na zna se. I onda smišljamo usput imena za ono u što smo buljili: rundulja, zijevalica, ronđa, flonđa, šlajbok, gavranjara, šubara, muf, rerna, štuka, šaht, šajkača, čorka…

Mica Bakić, mama od Josipa i Marija, nas je zvala pičkonje. Muž joj zaglavio u Jasenovcu i ona ostala sama, bez prihoda, s dvoje djece. Stanovali su u dvorišnoj zgradi muzeja u Starčevićevoj. Ništa. Soba i kuhinja. U dvorištu bunar i kenjara. U kuhinji na zelenom kredencu radio Kosmaj. Onaj s okruglom skalom. Bio je upaljen od svitanja pa mu je Mica svaku veče, kad ga je gasila prije spavanja govorila: ajde i ti si se umorio lajući cijeli dan, jebo ti pas mater. Ostali Bakići bili su u Filipovićevoj. Ruski slikar Antipov radio je u muzeju sa starim Hofmanom i u muzeju je i spavao. Mica ga je prala, a često i hranila. Antipove, idite u kurac, pa opet ste zasrali tu košulju, a jučer sam vam dala čistu, govorila bi mu, a on je svaki puta pijan ko deva odgovarao, je, brate, prosula se farba. Pušio je stalno najgoru krđu, pa mu je iz usta smrdilo ko da je prdnio mrtvac. Mica je bila vedra žena i psovala je saftno ko kočijaš. Stalno je bila u nekim zajebancijama i kuća joj je uvijek bila puna i vesela. Volila je sparivati ljude, pa joj je hrlilo i muško i žensko. Ako friško upareni nisu imali kuda, Micina soba je bila stalno na raspolaganju. Iz nje je uvijek dobro zvučalo pa su na ispijanje kave i prisluškivanje u kuhinji dolazile mnoge babe iz komšiluka. Ana Verzak bila je udana za Židova Maksa Redliha. Njega je za vrijeme rata odvelo i ona je ostala udovica. Od tada je hodala okolo s krastavcima oko glave. Iz Micine kuhinje nije izlazila. A ova ju je po Maksu zvala frau Maks, pa je to onda ovako izgledalo. Ajte frau Maks opet mi ispričajte kako vas je nedjeljom poslije ručka Redlih vabio u spavaću sobu, a vi otezala kako bi on što bolje nadošo. Onda bi se Ana sva raznježila i po stoti put pričala tu priču, a Mici bi se svaki put drob tresao od smijeha i stalno bi govorila: frau Maks idite u kurac, jednom ću se upišat. A tako si mogu zamisliti tu scenu. On se u sobi razgleđe, a vi u kuhinji zveckate loncima i smoćenih gaća vrebate trenutak. A onda uletite unutra u sobu na pokvarenu jebačinu koju muškarci vole, a mi trebamo. A Mica je tako na stari način i govorila: tuj, oto, njeki, nješto, njekad, razgleđe, ondale, morebit, pogleđi, jerbo i to.

Mi djeca u dvorištu, se kobajagi pucetamo i igramo crte, a u stvari sve prisluškujemo. To dvorište je bilo popločeno ciglom i vlažno. Sunce u podne osvijetli samo katnicu muzeja i ne dotakne dvorište. Ali nakon svake kiše – čudo. Popločene cigle se sve iskrive i nagnu, nadižu ih tone šampinjona velikih ko šaka. Čitava je Starčevićeva nakon svake kiše danima smrdila na gljive s lukom. Josip i Mario mrzili su gljive cijelog života. Dobro, jebeš gljive. Ćeo sam, što rekla Mica, o Otu Kolombiniju. On je bio talijanski vojnik za vrijeme rata i nakon kapitulacije Italije ostane ovdje. Radio je k’o šofer, prvo za Švabe, a poslije i za ove što su iz šume došli. Bio je zgodan, visok s brčićima i nikad nije naučio hrvatski. Jebeš ta vaša jezik, govorio je. Jedeš supa, cijepaš drva supa. Za nas djecu je bio zabavan. Vadio je dinare iz nosa, šibice iz ušiju, cvijeće iz guzice… Znao je dim od cigarete puštat na uši. E, on je ordinirao kod Mice. Mislim da je tamo i živio. Donese on odnekud prve stripove o Mikiju, Paji Patku, Šilji, Belki i Horaciju pa ih s onom mrežom precrta i uveča. Te slike visile su po zidovima kuhinje i mi djeca smo ih stalno razgledali. To je bilo toliko popularno da je Ivica Gorenc, kad smo drkali u Klasiji davao ritam izvikujući: Miki, Šiljo, Horacije, Miki, Šiljo, Horacije… Grebonja smo ga zvali. Bio je sitan, a kurat ko magarac. Stari mu je bio vatrogasac i stalno pijan. Njemu kurac više ni viljuškar nije mogao dići. Kad je Ivica išao u grad stari mu je davao pare i svaki puta dodao, dao bi ti i moj kurton, al ti je prevelik. Pojma nije imao kakvo je čudovište kurato napravio. A Ivica je uprkos dugačkom alatu bio dosta iskompleksiran. Dobro, mi koji smo znali smo ga cjenili, ali oni koji nisu jebali su ga sa sranjem koje se dogodilo njegovoj mami. Pored starog i stara se propila. I to ne bi bio maler da jedanput nije zakunjala na roditeljskom sastanku pa se zaboravila i pred tridesetak roditelja prdnila ko kobila… To je Ivicu dosta jebalo. A slušaj, stanovali su pokraj pruge i stari je prdio kad su vlakovi prolazili. Onda je ogluvio pa je prdio i kad vlakovi nisu prolazili. A stara se uz njega gluvog oslobodila… Jebi ga, vrijeme čini svoje, a sjećam ih se još dok je stara vješajući veš na dvorištu, urlala za starim kad je krenio u birtiju: ako me prevariš odsjeć ću ti jaja i staviti ih da se suše s tvojim usranim gaćama koje perem.

Neko mi je pričao da je Ivica najebo negdje gore u Podravini. U birtiju od petnaest kvadrata doveo još jednu glazbu. Staru je otpustio. Stavljajući dajners karticu pjevaljci među sise, pitao ju je jel posvuda plavuše ili samo na vidljivim mjestima. Cigana primaša, koji je ovoj bio švaler, pitao je jel mu to lančić oko vrata ili ogrlica za buhe, jel pustio brkove da liči na mamu i na kraju da bi on tako posjedovao onu s dajnersom među sisama. Skupljali su ga spužvom da bi ga strpali u zatvor. A zatvor ko zatvor, jebi ga. Tamo sve guraju u guzicu… Ne čudim se da mu se to desilo, jer u birtiji je najsigurnije ispičkati čovjeka. Tamo nitko ništa ne zna i nitko ništa nije vidio. Kad dođe policija, svi su bili u zahodu…

Oto Kolombini je nabavio čak i gramafon s dvije ploče iz Italije. I stalno ih je puštao. Na jednoj je pjevao neki ružni i plačljivi, a na drugoj jedan onako baš zgodan. Kako su se zvali? Jel se ti sjećaš, Stribore? Kako kažeš? Tito Skipa i Benjamino Đili. Čini mi se kako i sad čujem kako ječe dvorištem. Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okusa šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Mimicine pičke… Dobro, Pikla, nisam, pa šta? Sjećam se mirisa i okusa kakvog sam zamišljao. Eto da nisi poveo tog šupka, Piklu, ja bi mirno umro u uvjerenju da sam to proknjižio. A bila je dobra. Kad je odlazila u Argentinu objašnjavala je starom Bosaku, koji se tome protivio, kako će joj tamo pomoći neki naš što je ranije otišao i s kojim se dopisuje. A stari Bosak joj je odgovorio, pomoć će ti, pomoći, ali da skineš gaće. I to je baš tako. Muški odu u svijet trbuhom za kruhom, a ženske trbuhom za kurcom.

A jel se sjećaš, kako su se zvale one dvije pjesme kojima su se ona dvojica s Otovih ploča natpjevavali? Kako, kako? Dona non vedi mai i kako ona druga? Una furtiva lakrima. Jel vidiš Pikla, šta radi škola? Ako još kažeš koji je koju pjevao, ispričat ću ti priču kako sam ja na Vijušu prvi uveo kolektivni seksualni odgoj u Hrvatskoj. Nemoj me jebat i ti si bio u toj školi. Pikla, naravno nije. On ima tijelo koje uzbuđuje pičke, posebno taj crveni klarinet posred lica. Njemu je doć do pičke bilo ko počešat se po guzici. Jebi ga, propade mi nagodba. Kažeš Đili je pjevao Donu, a Skipa Lakrimu. Dobro, ispričat ću onda Pikli. Čuj njega, čuo je sto puta. Lažeš, jebem te u karakter. Lažeš, samo da me iznerviraš. Pazi, on ima svoje mišljenje. Mišljenje ti je k’o šupak, svako ga ima…

Još uvijek je to briljantan um: Igor Mandić kod Stankovića je izgledao kao automat za proizvodnju aforizama. Piše predsmrtni dnevnik; ispričava se što nije umro na vrijeme; vlastitu smrt tretira unutar okvira statističkog koncepta smrtnosti muškaraca u zapadnom svijetu…

Dvije su suze kanule u dvije loše kave na nešto manje lošijem mjestu. Onaj koji je ispijao pelinkovac samo je ćutio, čekajući još koju suzu, spreman na dvostruko brojenje. Njemu je bilo najvažnije utvrditi koliko se suza otklizalo iz njenoga, a koliko iz njegovoga oka. Znao je, naravno, da taj broj ništa ne znači, nikome, ali, kao pažljivom slušaču i promatraču, bilo mu je bitno. Već je shvatio da su dvije suze za dvije osobe. Od kojih je jedna odavno pod zemljom, a druga iz prikrajka, s balkona na drugom katu zgrade nasuprot, samo nijemo promatra, ne čuje na tu daljinu. Iz pokreta koji su zastali u zraku, zaključuje da je ona tema razgovora, toga razgovora koji je šezdeset godina čekao da se razveže iz čvora uspomena i života. Baš toliko traje njen život, nakon one petnaeste godine u kojoj se zadjevojčila, a doktori od nje digli ruke.

Vojo – Pelinkovac i Vlado – Prva kava sreli se u to subotnje prijepodne, poklopilo se da su obojica imali slobodnog vremena i, što će drugo, nego “prebaciti koju riječ” uz kavu, mogu si to ove subote priuštiti, bila je penzija prošli tjedan. Vojo je ugledao poznanicu, ne živi u njihovom gradiću, povremeno navrati da obiđe onu promatračicu s balkona. Podignuta ruka u znak pozdrava i poziv da im se pridruži, što je Zorica prilično nevoljko učinila. Ali, kad je shvatila tko je Prva kava, odjednom joj postade jako drago i važno što je baš ona Druga kava. Godinama je čekala to spajanje kava, prepuštajući slučajnosti da se ono dogodi, kao da joj nije važno. I u svakom trenutku boravka u gradiću bila je spremna za tu kavu, razgovor i suzu.

– Vaša je majka spasila život mojoj snaji – zatutnji odjednom u sva tri gutljaja.

– Kojoj snaji, koliko znam Vaš sin nije oženjen.

– O, pa ima različitih snaja, mislim na sestru od pokojnog mi muža.

– Onu strogu?

– Baš nju, eno je gore na balkonu, može se spustiti, ali nešto nema volje.

– Nikad mi Dora o tome nije pričala.

– Zato ću sad ja, čekala sam taj trenutak.

I krene Druga kava pripovijedati ono što je već stotinu puta naumila, kad bi ugledala Prvu kavu s druge ili iste strane ulice, ali, osim nesigurnog “dobar dan”, ni jedan trenutak nije joj se činio dovoljno tih za tu emociju i snažan za tu suzu.

– Anđelka se razboljela na toj čudesnoj rampi koja se podigla u znak pozdrava za prelaz iz djevojčice u djevojku. Primili je u varošku bolnicu, ali uzrok i razlog kopnjenju nisu mogli ustanoviti. Nije bila sušica, ospice je ranije prebolila, mandule bez upale, jezik u pomućenim bojama zdravlja, bez temperature nije ni upala pluća, nema bolova na donjoj desnoj strani trbuha koji bi nudili spasonosno rješenje upale slijepoga crijeva, nije ni metiljavost, ne vuče se trakavica tamo gdje se obično smješta. Nije utvrđena ni jedna od uobičajenih dijagnoza u tom kraju, a posebno u Anđelkinom i okolnim selima – rastegla Druga kava uvod, ali što će Prva i Pelinkovac, shvatili su da je važno, šute i čekaju.

– Sad nešto ne znam odakle se u njenoj sobi stvorila Dora, čini mi se da je došla u posjetu starijoj sestri, s kojom je djevojčica dijelila sobu.

– Moguće je, imao sam tetku, stariju od matere, stalno je bila boležljiva, ali je nadživjela mlađu sestru – ubacuje tumačenje Prva kava.

– Nije Vaša majka poznavala Anđelku, ali joj se curićka odmah smilila, sva blijeda i tiha, pogotovo kad je, onako pametna i pomirena sa situacijom, mirno rekla da doktori ne znaju što joj je, a nju ništa ne boli. Možda je Dora mislila: da napravim nešto za tu curicu, tko zna koliko joj dana preostaje. Pa je eto sutradan kraj željeznog kreveta u bijeloj sobi, s košarom iz koje su se širili miomirisi. Masne kokošje juhe s domaćim rezancima, pohanih šnicli, restanog krumpira i pite mađarice – pripovijeda Druga kava, sve zna, a u to vrijeme nije bila rođena.

I Pelinkovcu i Prvoj kavi uzbudili se želuci, poznato je da obje vrste pića “ispiru” želudac, a i dopodne je na izmaku, skoro će i sunce na njihovu stranu.

– Valjda je hiljadu puta moja Anđelka rekla da su nju samo ti šnicli vratili u život. Nije ona bila gladna, božesačuvaj, otac joj bio učitelj, samo troje djece, nije manjkalo ni kokoši ni praseta. U bolnici je hranili čak i bolje nego neke starce, priznavala je. Ali, nije joj išlo u tek, ipak je to bila bolesnička hrana. A ona se nije mirila sa bolešću.

– Što je to onda moja Dora metnula u hranu – tiho upita Prva kava, odjednom prepuna sinovljevih osjećaja prema odavno umrloj majci.

– Ne znam i ne razumijem, a ni snaja ne umije objasniti. Bit će da su miris i okus ljubavi, pažnje, suosjećanja i brige za tuđe dijete Anđelki bili dovoljni da u sebe počne uvlačiti sokove života. A možda joj je Dora nešto rekla što djevojčica tada nije razumjela. O vlastitom preživljavanju, u njenoj dobi, koncentracionog logora u koji je odvedena s roditeljima Židovima, a iz kojega je bez njih izašla. Imala je Vaša majka sigurno neku magičnu riječ o važnosti borbe za život – prosipala je riječi ta jedina suza dok se srebrnkasto spuštala u punu šalicu kave Druge kave. I dok se prva i jedina suza blistala na dnu ispijene šalice kave Prve kave. A Pelinkovac, svjestan da je svjedočio trenutku rađanja života, bez uobičajenih porođajnih bolova, strahova i strepnji, svoju je suzu progutao, ne dozvolivši joj da postane suvišna.

Sitna i nevažna Hrvatska danas pak ima svoju profašističku, revizionističku Wikipediju, ima institucionalnu jezičnu žandermeriju i njene terenske egzekutore koji „šeraju“ i „tvitaju“ samu mržnju. Jer kulturom mržnje liječi se zapravo bolni kompleks svoga „nečistog“ jezika. To jest hrvatskosrpskog ili obrnuto.

Mlada je žena izašla za govornicu parlamenta i progovorila o lošem položaju hrvatskih penzionera. Kazala je uglavnom opće poznatu stvar, te dodala da je najgore srpskim umirovljenicima u Hrvatskoj, koji su „zbog okolnosti na koje nisu mogli utjecati ostali uskraćeni za svoje penzije i zakinuti u temeljnim pravima“. Ovo potonje odnosi se na razdoblje rata i masovni progon srpskih građana, od kojih većina do danas nije regulirala svoja prava na penzije, kuće, stanove… I sve su to poznate i hiljadu puta prožvakane činjenice, pa zašto se onda digla takva furtutma u parlamentu, medijima, javnosti? Pa nije valjda toliku buku i nacionalistički bijes proizvela ta zastupnica samo zato jer je govorila o ugroženim pravima penzionera?

Ne, nego je orgijanje desničara, institucionalno i javno, izazvao tek jedan posve majušni detalj. Ona je, naime, zastupnica Srba, te se podrazumijeva da bi u parlamentu, na svom radnom mjestu, dakle, imala držati jezik za zubima. Ali ne, ona je bezobrazno pustila jeziku na volju, pa progovorila ekavicom, to jest materinjim, srpskim, jezikom. Čija je upotreba inače zagarantirana hrvatskim ustavom. Dokumentom kojega, međutim, uporno prezire i falsificira prevladavajuća konzervativna falanga, pa će tako s Hrvatske televizije poručiti kako se „javnom upotrebom ekavice krši ustav“, a medijska braća po mržnji pripomoći vulgarnim porukama upućenima onoj zastupnici i upozorenjima kako će uskoro usred hrvatskog parlamenta osvanuti još i četnička kokarda.

A vječno budne braniteljske skupine, koje jedva sriču i vlastiti jezik, od srpske su zastupnice zatražile ispriku zbog „nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Da bi paniku zbog proplamsaja toga vražjeg jezika kroz čisti hrvatski zrak do apsurda doveo potpredsjednik parlamenta koji je toga dana batalio sve svoje obaveze i dao se u paničnu potjeru za „pravnim tumačenjem“ upotrebe srpskog jezika u tom časnom hrvatskom domu. Onda je, između kretenskih reklama na reduciranom engleskom, urednica kulture HTV-a na „čistom“ hrvatskom prozvala i šefa parlamenta jer da nije zaustavio govor na ekavici, i pri tome se pozvala na povjesničara i političara  Ivana Kukuljevića Sakcinskog, zorno pokazujući da je mržnja uvijek odana sestrica neobrazovanosti i neznanja. Jer upravo je Sakcinski u istom domu educirao svoje kolege kako „narodni jezik ne može cvjetati bez svoje ekavske komponente“, pa je na toj sjednici, prije 170 zaboravljenih godina, usvojen njegov prijedlog o upotrebi hrvatskog jezika u javnom govoru. Ali kakav užas! Sakcinski je govorio na ekavici.

I šta da se radi s Hrvatskom televizijom čija urednica kulture drsko manipulira poviješću u korist svoje jadne nacionalističke tupavosti? Šta da se uopće radi s tragikomičnom hrvatskom poviješću u kojoj je, eto, prije 170 godina hrvatski jezik ozakonjen na ekavici? Da se „ubije“ starog Sakcinskog, zabrani i baci iz upotrebe, onako kako su početkom devedesetih – kada su Hrvati odjednom „prepoznali“ nijanse dva gotovo identična jezika, pa na toj sitnoj razlici počeli graditi svoju grandioznu samosvijest – sve knjižnice ispražnjene od knjiga srpskih pisaca. Prvi drastičan primjer bibliotekarke na Korčuli koja je u kontejner bacila sve knjige na ćirilici zabilježili su novinari Feral Tribunea, a ona se branila da je sve radila po zakonu i direktivi „odozgo“. I nije lagala, učinila je doista sve po zakonu. Baš onako kako su nacisti u Njemačkoj, sve po zakonu, spalili knjige nepodobnih autora, a plamen se dizao u nebo, tako su hrvatski Goebbelsi u osvit stvaranja samostalne i slabo pismene države ozakonili punjenje kontejnera za smeće tisućama knjiga srpskih autora. Budući da su pisali na jeziku „koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih“. Tako je ionako kulturno bijedna država ostala bez značajnih djela srpskohrvatskih ili hrvatskosrpskih pisaca, pometen je s javne scene tada i Miroslav Krleža jer je u knjigama mnogo seruckao po učmaloj malograđanskoj Hrvatskoj, a i volio se družiti s jugoslavenskim vođom, Josipom Brozom; proskribiran je i Ivo Andrić, džaba mu Nobelova nagrada i sva njegova vrhunska književnost, utaman mu je bilo što je porijeklom Hrvat, kada je, onako grješan, živio u Beogradu i pisao na ekavici.

Pristojni ljudi u svojim su domovima u ono mračno doba imali obrazovno važnu Enciklopediju Jugoslavije, koju je onda u suverenoj Hrvatskoj ministar kulture odlučio proglasiti neprijateljskom propagandom, pa su deseci tisuća primjeraka enciklopedije barbarski uništeni. Kao toksični otpad! Pravdali su se kasnije ti književni bardovi iz ove učmale, nacionalističke kulture kako u akademijinim skladištima nije bilo mjesta za Enciklopediju s natuknicima o jednoj zemlji u kojoj jezik nije bio sredstvo mržnje. Sitna i nevažna Hrvatska danas pak ima svoju profašističku, revizionističku Wikipediju, ima institucionalnu jezičnu žandermeriju i njene terenske egzekutore koji „šeraju“ i „tvitaju“ samu mržnju. Jer kulturom mržnje liječi se zapravo bolni kompleks svoga „nečistog“ jezika. To jest hrvatskosrpskog ili obrnuto.

tacno

U Muzeju Brodskog Posavlja, u četvrtak 23. studenoga 2017. godine u 19.00 sati otvara se izložba knjiga iz privatne zbirke Zvonimira Bračuna

„Hrvatska riječ kroz vrijeme“

 i

predstavljanje pretiska sabranih djela književnice Mare Švel Gamiršek.

______________________________________________________________

„Govoreći o matičinim izdanjima, njeni utemeljitelji kažu kako su ona bila svakidašnji književni dar prvog reda domorodne izobrazbe i primjereno odhranjivanje našeg naroda.

Njihove riječi pronalaze svoje opravdanje i potvrdu i danas u izložbi Zvonimira Bračuna koji sugrađanima daje na uvid matičina prva izdanja iz privatne biblioteke i ovdje nam pokazuje iznimnu krasotu i visoke obrasce opreme matičinih izdanja. Gospodin Bračun godinama proučava i sakuplja stare primjerke hrvatske, a posebice slavonske pisane riječi.

Pretisak Sabranih djela Mare Švel Gamiršek, u prilici ove izložbe samostalni je uradak ovog štovatelja književnog nasljeđa prethodika i izniman hrvatski kulturni događaj kojim se na brodski, slavonski, i hrvatski način obilježava 175 godina postojanja Matice hrvatske.“

                                                                                                                prof. dr. sc. Stjepan Damjanović

predsjednik Matice hrvatske

Izložba ostaje otvorena do 10. prosinca 2017.

____________________________________________________

Četvrtak 23. studenoga u 19.00 sati

Izložbena dvorana Muzeja Brodskog Posavlja

Starčevićeva 40, Slavonski Brod

Bolesnički krevet izmicao je ispod njenog onemoćalog tijela. Lelujao se lijevo-desno. Tek je jučer prvi put osjetila ljuljanje i odmah poslije podne pričala o tom osjećaju mlađoj ženi s kojom dijeli sobu.

–  Za sve je kriv Mehmed-paša Sokolović – bilo je prvo što je Ada progovorila u namjeri da Jasmini pokuša protumačiti osjećaj morske bolesti koju je dobivala pri svakom susretu s velikom vodom. Znala je da će ova razumjeti, jer su dan prije tema bili “Znakovi pored puta”.

Njih dvije kao da je sâm Andrić spojio. Jasmina, profesorica srpskohrvatskoga jezika, muči se u traženju odgovarajuće riječi kojom bi sada nazvala nastavni predmet što ga je predavala u travničkoj gimnaziji. Višestruko ponavlja kako je predavala materinji, u rodnom gradu iz kojega je otišla silom i voljom drugih, jačih od nje. Ada, spretna službenica na šalteru turističke agencije, u gradu koji se s ratom susretao samo preko televizijskih ekrana, nije znala, ono poslije podne prije jučerašnjega, dok je Jasmina pripovijedala, kako bi nazvala svoje nerazumijevanje života bez struje i vode, bez sigurnoga sutra, sa strahom u kostima i ravnodušnošću iznad događaja. Zato je samo povremeno progovarala:

– Ne mogu to ni zamisliti.

Uvijek je bila djetinje iskrena.

Zašto bi sad njih dvije razgovarale o operacijama dojki, kad znaju samo ono što je bilo i što je toga dana. Još prije petnaest-dvadeset dana ni jedna nije osjećala kvržicu, tek su u razgovoru prekjučer ustanovile da su slično razmišljale: kako one žene koje se ne tuširaju svaki dan, a obje poznaju više takvih, je li moguće da kvržice manje vole njihova, po znoju mirisna pazuha. Ada već godinama, kad se o higijeni povede riječ, prepričava iskustvo prijateljice joj koja je imala ekcem na koži dlanova, a ugledni dermatolog otpratio ju je s komentarom kako najzdraviju kožu imaju ljudi u planinama, jer se peru samo ljeti.

Već su se složile kako su, prestrašene i zabrinute, ipak zahvalne svojim, različitim doktorima, što su odmah reagirali, poslali ih kolegi u Institut, a ovaj ih operirao dan za danom. Možda je na vrijeme, kako bi se produžilo neko drugo, važnije i mjerljivo do minute. U međuprostoru što se otvara s – možda – ljepše je pričati o Andriću, nego o dijagnozi koja je sigurna, i potpuno nesigurnoj procjeni ponašanja mogućih ostataka uklonjene kvržice.

– Znaš da je most građen od 1571. do 1577. godine i, nažalost, nisam se našla, u raskoraku, na njegovoj sredini kad je bilo najpotrebnije. Možda mi je još tada vlastita “bolest mosta” mogla promijeniti život, zauzdati razularene emocije, vinuti dostojanstvo sve do druge obale. Prerano je most izgrađen, ili sam prekasno do njega doplivala, svejedno, baš taj jedan put, kad je bilo važno, nismo se susreli i spojili, ponad iste rijeke, u dogovoreno vrijeme. Valjda sam zato izgubila oslonac, nije me ni brvno, otpalo s obližnje skele, moglo spasiti – naglas razmišlja Ada, tražeći što jednostavniji način za ispričati ono što je naumila. Za nju je toga poslijepodneva Jasmina bila znak odaslan iz Andrićevoga grada, zato je zaključila da zaslužuje čuti njenu muku, drugačiju od kvržice, ne zna još ni sama koja je značajnija naspram one druge.

Jasmina je zamišljala Adu kako se njiše s jedne strane mosta na drugu, s    njegovog početka na kraj, odnosno s kraja na početak, pa opet s početka na kraj … dok nije shvatila da most nema početak i kraj. Zato se njena nova poznanica toliko i mučila, jednostavno je zaključila.

Priznala je Ada, baš jučer, da je u život zakoračila i kroz njega lelujala, tumarala, teturala i letjela, samo s jednom usvrdlanom vlastitom porukom: nikad nemoj rušiti mostove iza sebe. Ni onda kad su svi njihovi koraci prohodani, sva voda ispod njih preplivana, svaka daska izlizana, sve i jedan stupac utonuo, a metalne cijevi stanjene do puknuća. Čak ni onda kad se urušava.

– Ne možeš biti sigurna da se, u možebitnoj budućnosti koja čeka u presušenom riječnom koritu, nećeš morati osloniti na potrganu ogradu baš onoga jedinoga zaboravljenoga mosta – objašnjavala je sama sebi onda kad su je iznevjerili prijatelji, naljutili roditelji, podcijenili nastavnici, maltretirali šefovi, izbjegavali radni kolege.

– Jako mi se sviđa tvoja misao vodilja. Da sam je nekad ranije čula, možda bih je i sama prihvatila, a tko zna kakav bi mi životni put onda bio – s iskrenim razumijevanjem domeće supatnica s druge bijele postelje.

– Zauzvrat sam dobivala morsku bolest čak i na mostovima. Kad je voda bila plitka, virovi isušeni, a ribe nisu izlijetale na površinu ni u igri. I svejedno na koju sam stranu svijeta bila okrenuta i je li rijeka dotjecala i otjecala s moje lijeve ili desne strane. Bilo je dovoljno samo prošetati mostom, s pogledom u vodu ili ilovaču koja ju je privremeno progutala, pa da mi se zavrti u glavi, uhvati me drhtavica i počnem se preznojavati.

– Možda sve skupa ima više veze s očnim tlakom – pomislila je Jasmina, ne izrekavši opasku naglas, kako ne bi umanjila značenje “bolesti mostova” za novu prijateljicu. – I zašto mi uopće sve to govori, svi mi imamo neke svoje strahove i iracionalne nelagode, pa ja se tresem od straha kad grmi.

Sluša dalje. Ada kao da čita odavno napisanu i napamet naučenu priču. Mostovi su joj darivali puno životne mudrosti. I uvijek je nekako spašavali, jer se za njih hvatala posljednjim trzajima, kad je voda već vukla tijelo prema sredini brzaca života, a ona se uspijevala uzverati i ispentrati po klizavim stupovima. Voljela je, u takvim stanjima, kad je bila spašena, samo leći, malo dalje od željezničkih šina i u stranu od putanje automobilskih guma. Odmarajući se i čekajući novo potonuće, razvodnjene pameti, znala je da ima siguran izlaz dođe li vrijeme kad više neće moći. Samo most, ispod njega ili na njemu.

– Kad su se tihe ljubavne poruke pretvorile u muk i neglas – govori pjesnikinja iz Ade – predložila sam da promijenimo bračne postelje, uleknute od ljubavi i svađa. Da ih zamijenimo madracima prilagođenima našim potrebama i godinama, u kojima se više govori o bolovima u leđima i trganju u listovima, nego o halterima, korzetima i čarapama s natom. Znala sam da smo predugo zajedno i u istim posteljama.

Priznala je Jasmini da ni na koji način nije nagovijestila pritajenu nadu o posteljama koje će biti trajno razdvojene. Naglašavajući da je odavno naučila kako mnogo i koješta čovjek mora durati. I prvi put, a zbilo se prije četrnaest mjeseci, glasno govori o tome kako je, zabezeknuta, odšutjela njegovu objavu da je rezervirao vodeni krevet. Nije željela ništa pitati, nije bilo vrijeme za komentar koji bi doveo do nove svađe što bi je ona započela. Situacija je bila razvedrena i rasjajena. Ili u vodenom krevetu, ili gdje sama želi. Možda bi popustio da je inzistirala, ali, jednom, prilično davno, odglumila je savršenu rolu i predugo je od nje umorna.

Nije bilo potrebe razdvajati bračne krevete. Otplovili su sami. Razdvojili su stanove. U dva manja. U jednome je vodeni krevet. Najbolje rješenje za umorno tijelo. Morala je prihvatiti ono što dugo nije željela priznati – možda njegovo i još nečije, ali ne njeno, tijelo.

Samo taj jedan put, na ivici vodenoga kreveta, kad joj se nije ljuljalo pred očima i u utrobi, pomislila je da je pobijedila. Sve do sad, dok se nije našla u bolesničkoj postelji. Stigla je nekakva drugačija bolest, koja nije prolazila kad se izmakne s mosta. Najsitnije zrno pijeska s lijeve riječne obale, točno ispod sredine mosta, ugnijezdilo se između desne dojke i ramena, možda se i rasitnilo te prosulo u još nekim dijelovima tijela, pritajeno čekajući nabujalu rijeku kako bi ojačalo.

– Neću se začuditi dođe li Darko vidjeti kako sam, priupitati je l’ štogod trebam – govori jednolični ton razočaranoga glasa. – Slušaj što ću ti sada reći: donijet će nespretno izabrani buket neodgovarajućega cvijeća. Uvijek je volio darivati velike bukete i ružu s dugačkom peteljkom, valjda je mislio da samo takvo cvijeće dodatno potvrđuje važnost događaja koji upotpunjuje. Što ću u ovoj sobi s takvim buketom? Dat ću ga sestrama u noćnoj smjeni. Bit će to kao da sam ga, sva razdragana, bacila s mosta u mirnu vodu. U kojoj promatram poznata mi lica rušitelja mostova, a ne zavidim im što nemaju morsku bolest. Među njima, odjednom, vidim i vlastito – priznaje Ada, u ispovjedaonici bijeloga kreveta bijele bolesničke sobe bijeloga Instituta za tumore u bijelome gradu.

Kolikogod njeno kazivanje bilo dramatično, nije dugo trajalo, ta sve je rekla u dvadeset – trideset rečenica. Tako se, valjda, govori nakon kvržice. Jasmina je željela nastaviti susret s mostovima, ispod, iza i oko njih, svojim pričama o mostovima na Lašvi, nadajući se da će stići i do nekih drugačijih, kao što su oni Mostovi okruga Madison na kojima su se susretali Meryl Streep i Clint Eastwood, ili pak Most iznad uzburkanih voda što ga opjevaše Simon & Garfunkel.

Osjećala je da u bjelinu treba unijeti boje.

U sobu je najprije ušao veliki buket cvijeća, a za njim Darko i Edina. Ona prva. Jasminina mlađa i jedina sestra, svaki dan, svih šest, koliko dvije nepoznate žene dijele mrsku sobu, dolazi u vrijeme posjeta. Sama. Ada se tad samo skutri u svojoj bjelini. Lijepa je žena Edina, ali donosi neki miris u sobu, ostaje iza nje, uporno je na nešto podsjeća. Sve vrijeme Edininoga boravka u tim dolascima pokušavala je prepoznati mjesto na kome je susrela taj miris, prisjećala se svih svojih mostova, ali nije uspijevala. Rijeka je odnosila miris nizvodno i uzvodno.

U Darkovoj ruci jedna ruža bez trnova, na dugoj peteljci, za bivšu životnu družicu.

– Baš zgodno, kako se samo potrefilo da se nađu u isto vrijeme na istom hodniku – proleti misao kroz Adinu svijest, izazvavši ugodnu vibraciju. Tiho je počela objašnjavati odgovor na pitanje – dobro je, dobro – ali prevladava drugi glas.

– Seko, samo da se što prije oporaviš, pa da počnemo pripremati vjenčanje. Nećemo ništa veliko, i Darku i meni su to drugi brakovi, ali ipak, da se zna da je svadba – svadba. Dogovorili smo da pozovemo i naše bivše, nismo se mi s njima posvadili na pasja kola, ljubav je prevladala … sipala je sitni, bijeli, riječni pijesak jedna sestra drugoj, okrećući pješčani sat s jedne strane na suprotnu, kao da hoda po mostu lijevo-desno.

Odjednom se Darko zanjihao pred Adinim očima, a ona nije mogla odgonetnuti tko to sad ima morsku bolest. Sve četvero, zajedno s dva bijela kreveta, još bjelja četiri zida i najbjeljim stropom, krenuše prema jedanaest lučnih otvora i devet kamenih stupova mosta Mehmed-paše Sokolovića. Pred njih, odnekud iz dubine, iskoči zrnce bjeline što se odmah počne pretvarati u crnu kvržicu. Adi u trenu stade panorama. Umiri se lelujanje bolesničkoga kreveta. Shvati da je momentalno prestala morska bolest mostova.

Pogleda trojku s osmijehom, radosna što će predvečer opet imati što pričati Jasmini.

O svom sugovorniku na Wikipediji čitam: „Ratko Martinović – Slavonski Brod, Hrvatska, 7. svibnja 1985. godine, novinar, autor, pisac, predavač, voditelj i aktivist.“ Sa svim njegovim nabrojanim ulogama sam upoznata, ali ostaje mi nejasno što znači to da je aktivist.

Ratko, o tebi na Wikipediji piše da si aktivist.  Od kada se aktivno zalažeš i u kojem javnom radu? Što je na stvari?

Aktivist sam od 2009. godine kada sam počeo javno zagovarati primjenu kanabisa u tri različita pravca – medicinskom, industrijskom i rekreativnom. Kako tada nisam radio javno angažirane poslove, stvarali smo aktivističku scenu praktički od nule. Ljudi koji su to pokrenuli prije nas pomogli su nam i relativno brzo smo pogurali čitavu priču u fokus javnosti. Tu sam i dalje angažiran kao predsjednik udruge ‘Medicinska konoplja’, a svojevremeno sam se aktivizmom bavio i u kampanju protiv ulaska u EU, NATO, nešto kasnije i za svježi zrak u Brodu. Dakle, imam određeno iskustvo koje mogu samo nadograđivati iako sam sve veći skeptik u pogledu efekta aktivizma u Hrvata. Najuspješniji aktivizam očito je odlazak iz Hrvatske.

Zapravo, neposredni povod za ovaj razgovor je tvoja nova knjiga, beletristički prvijenac,  fantasy-SF ljubavni roman Kaleidoskop.  Molim te, ponovi za čitatelje sbperiskopa o čemu se u romanu radi, naravno bez spojlanja? Što u njemu ima, a da nema u drugim romanima sličnog sadržaja? Koliko je u romanu široka prosjeka novoga u gustoj šumi napisanog? Zašto je važan SF? Možeš li nas uputiti na neki kvalitetan prikaz knjige?

‘Kaleidoskop’ je djelo kroz sedam povijesnih epoha prati život glavnog lika čija je glavna karakteristika to što se iz nepoznatog razloga i zbog višeg cilja sjeća prošlih života, te ih živi kao da proživljava besmrtnost. Paralelno vodi bitke sa samim sobom, s neprijateljem koji ima iste sposobnosti i sa ženom čiju je ljubav nemoguće osvojiti iskustvom i sudbinom. Plemenska zajednica, drevni Egipat, Vikinzi u Vinlandu, Konkvistadori u Amazoni, Drugi svjetski rat, Prvi kontakt i Veliki rat povijesni su konteksti priče. Za početak, mislim da nema romana baš tako sličnog sadržaja, više u domeni reinkarnacije ili omnibusa, ne toliko ovako identične ideje. Kako je baziran na mojim osobnim iskustvima i općenito na storijama koje sam slušao u vlastitom životu, dosta toga je specifično i nije plod neke vanjske inspiracije. Tako da je roman ako ništa drugo osobna i drugačija priča. SF je važan jer daje mogućnost da kroz alegoriju nečega što se još nije dogodilo opišemo ili kritiziramo neki trenutni kontekst. SF je podloga više nego sam žanr, kreativna i maštovita.

Kako je roman komercijalno prošao, kako se to uobičava reći, u regionu?

Roman je praktički izašao prije mjesec dana, tek ga plasiramo u knjižare. U jednoj jedinoj promociji i na Interliberu dosegao je neku okvirnu brojku prodaje za početak i plan je da nakon knjižnica i knjižara pokupi par stotina prodanih primjeraka, pošto mediji nemaju pretjeranu volju pisati bilo što o romanima. Što se tiče zemalja u okruženju, distribucija u te kanale praktički ne postoji, em bi cijena bila znatno viša što bi odbilo kupce, em sumnjam da bi itko platio prodano. Tako da zasad roman možete kupiti ili putem web trgovine Hangar7 ili u knjižarama u Zagrebu. Sve ostalo je u fazi pregovora.

Koliko sam informirana s romanom si kao gost bio na Beogradskom sajmu knjiga i zagrebačkom Interliberu. Možeš li usporediti oba sajma?

Beogradski sajam knjige je festival knjige, Interliber je vašar. U Beogradu i dan danas postoji fama oko knjige, književni klubovi putem dojmova potenciraju prodaju, pisci su svojevrsna krema… Kod nas pisce prepoznaju prvenstveno po politički obojanim kolumnama i kontroverznim ispadima. Knjiga nam nije u fokusu već prodaja, no bez obzira – u Beogradu se plaćao relativno skup ulaz dok je kod nas sve besplatno – pa je opet tamo par puta više posjetitelja s daleko većim brojem prodanih naslova. Beograd je preplavljen reklamama knjiga, u Zagrebu nema nijednog plakata. Značajne su razlike sajmova, no i kulture čitanja i prodaje knjige.

Imaš li možda neke spoznaje o navikama čitanja u Srbiji i kod nas?

Srbi imaju taj neki ruski štih prema knjizi, mi smo više pokupili američki. Tamo se do osam puta više kupuje knjiga (šesnaest puta ako ne uzmemo omjer broja stanovnika) i to dovoljno govori o svemu. No ključ problema je što se kod nas o knjigama ne priča, dapače – mladi podrugljivo gledaju na one koji ponekad otvore pokoju stranicu. Da ni ne pričam o javnom prijevozu gdje je u Beogradu knjiga najbolja priprema za dug radni dan dok je kod nas mobitel početak i kraj svih navika.

Tko su ti uzori u književnosti općenito, a tko u scinece fictionu? Uz to vežem pitanje tko ti je u životu uzor? Ne mora pripadati svijetu knjiga, mašte, medija.

Nemam sad nekih stilskih uzora, više ovako po osobnosti i temama. Philip K. Dick definitivno, volim Coelha jer je zanimljive i ne tako ‘mainstream’ duhovne obrasce suptilno ubacio u svakome čitljive knjige, Zafon je definitivno maestro suvremene knjige… Izbjegavam pretencioznost i digresiju, pa samim time biram i naoko konkretnije stilove pisanja. Životni uzor? Teško bih mogao istaknuti nekoga tko mi je utjecao na rad u toj mjeri da bih se po njemu ravnao. Možda upornost Davida Ickea, aktivizam Gandhija, unikatnost Huntera S. Thompsona, kreativnost Dine Dvornika… Težak zadatak.

Koga cijeniš od novinara i medija u Hrvatskoj i Brodu?

Cijenim sve koji u pravom trenutku odaberu istinu naspram propagande. Makar i posao izgubili. Kritičarski um novinarstva polako se gubi u svim silnim uplatama, ovisnostima i podilaženjima. Nikoga ne bih posebno istaknuo, svi se u ovome lako mogu prepoznati.

Raspršen si na sve strane. Mediji su tvoja sudbina. U njima plivaš kao riba u vodi. No, gdje god kao autor bio moraš napisati članak, voditeljski nastup, pitanja za intervju, scenario za emisiju… Što je u zanatsko/novinarskom smislu važno kod pisanja? Gdje i na čemu pišeš?

Bitno je biti što više okrenut k neutralnosti. Sve ostalo je na rubu manipulacije i propagande. Ako nisam objektivan, onda nastojim ići uz dlaku prosječnom gledatelju i istaknuti njegove probleme kao epicentar teme. Populizam je danas stigmatiziran i na njega se gleda kao nešto loše, poglavito jer političari u Hrvata ne odgovaraju narodu i ne brane naše već isključivo svoje interese. Pišem na laptopu doma, no nisam nikada isključen ni za rad u redakcijama.

U kojem si sada statusu? Ustvari, zanima me gdje primaš novac za svoj trud odnosno možeš li (pre)živjeti kao pisac i sve ono drugo što za tebe piše na Wikipediji? Kad ćeš se obogatiti? Ili ćeš šljakti sve do smrti?

Iskreno, nisam ni čitao svoju wikipediju. Primam više-manje honorare trenutno i kombiniram ih sa slobodnim vremenom. Osobno vrijeme koristim za pisanje i uživanje u istom, kao i za informiranje, čitanje, gledanje filmova, odlaske na neka događanja… Tako da mi je slobodno vrijeme podjednako bitno kao i radno. Preživjeti se uvijek može, nisam ograničen time da moram zarađivati od novinarstva ili pisanja, ako mi zafali novca uvijek mogu raditi i bilo što drugo. Pisac i bogatstvo zvuče kao oksimoron, u Hrvatskoj i kao Sveti Gral. Mogao bih dobro zaraditi na knjigama tek i ako se prevedem na strane jezike. To je ulaganje od par desetaka tisuća kuna i kada mi se ‘Subliminalne knjige’ prevedu, tko zna. Iako mi to definitivno nije primarni cilj već eventualno nuspojava.

Gdje ti je trenutno baza? Koji portal? Televizija? Naime, važiš za velikog putnika.

Trenutno sam se skoncentrirao na Podcast Inkubator. Radim za digitalno izdanje magazina ‘Nexus’ i ‘Svjetlost’. Televizija je vjerojatno stvar prošlosti, iako nikad ne reci nikad. Nisam isključiv u tom pogledu. Putovanja su ono što čovjeka mijenja i ispunjuje, tako da ću sigurno nastaviti s tim aspektom koliko god mi financije dopuštaju, a nije isključeno ni preseljenje u englesko govorno područje.

Što savjetuješ mladim piscima, novinarima? Kako se mora razvijati?

Mislim da svatko treba biti svoj, razvijati svoj stil i biti samopouzdan oko vlastitog rada. Sve ostalo vodi u propagandu i prodaju. Mladi pisci moraju znati da od knjiga nema love i da je to hobi, sve dok ne postane nešto više. No do tada ne treba lebdjeti u oblacima već naporno raditi na sebi.

Imaš li partnersku podršku, nekoga tko te ušuška u krevetu umornog od silnih napora i obveza?

Ako je pitanje ‘imaš li djevojku’, onda je to jedino pitanje na koje strateški izbjegavam odgovor. Nisam baš neka javna osoba da bi takva informacija i zanimala nekoga, a i nisam baš u bilo kakvim kontaktima sa starletama, ‘slavnima i poznatima’. Tako da bi i u slučaju potvrdnog odgovora to bio ne tako značajan podatak.

O travici molim dvije-tri.

Kanabis je biljka koja ima stotine i tisuće različitih mogućnosti uporabe. Vjerojatno je zato i zabranjena. Apsurdno je u svijetu koji hini liberalizam zabraniti bilo što s potencijalom profita. Apsurdno je u svijetu koji hini konzervativizam zabraniti tradicionalne biljke naših starih. Tko će pušiti travu ili konzumirati bilo što drugo, relativno lako će doći do toga. Od zabrane koristi ima samo crno tržište pa se s pravom pitamo ima li ono kakvu poveznicu sa zakonodavcima i političarima.

O Davidu Ickeu isto.

Icke je prvenstveno super lik i iznimno zabavna osoba s nevjerojatnom širinom promišljanja. U njegove teorije možemo ili ne moramo vjerovati ali je vrijeme pokazalo da je za veliku većinu bio itekako u pravu.

O Mišaku i temama s rba znanosti koje te trenutno zaokupljaju, također

Pišem polako dvije knjige, jednu o psihodelicima, druga će pak biti završna knjiga trilogije o globalnoj manipulaciji – ‘Okultna simbolika’. Tako da me to najviše zanima iako pratim i sve ostale stvari iz područja, kao svojevrsnu profesionalnu deformaciju.

Planovi?

Pri kraju sam peglanja engleskog izdanja knjige ‘Subliminalne poruke’ i siguran sam da će to biti nešto sljedeće oko čega ću se posvetiti. Zasad radim Podcast koji je u stalnom usponu i promoviram posljednje dvije knjige. Što bude bit će, otvoren sam za sve vidove suradnje…

Desetak puta je Grga, što mu je nadimak od prezimena Gregorčić a ne Grgić, kako bi se očekivalo, preplivao bazen s vrućom vodom u termalnom lječilištu, mimoilazeći se s muškarcem njegovih ili koju godinu više, kad se približavate sedamdesetoj, dvije – tri manje su važne. Nije to vrijeme njihovih srednjoškolskih ljubavi, kad je bilo idealno da je dečko koju godinu stariji od cure. Voda u bazenu oko 30 stupnjeva, više nego duplo rashlađena od nedalekog mjesta izviranja, na kome su nekad mještani i gosti kuhali jaja, makar samo za probu.

Najprije je Grga pomislio da mu je vruća ljekovita voda udarila u glavu pa zato dobro ne razumije što mu muškarac govori. Onda se osvrnuo na prividno spojeni, ali ipak odvojeni, manji i plići bazen, gdje se brčkala i praćakala životna mu družica. Upuzala je u bazen nakon što se Grga iz svoga izvukao, mora netko ostati uz stvari, mobitel kao da je uklopljen u strogi zakonski propis, uvijek je u dometu očiju i ušiju. Ona je baš kao riba u vodi, sasvim dobro, ne upozorava muškarac na nju.

Pazeći da se ne poklizne na vlažnom rubu, Grga prilazi muškarcu, u ranim sedamdesetim, tek sad siguran da je taj gospodin sa podbratkom i trbuščićem baš onaj s kojim se u bazenu skoro nekoliko puta sudario. Već mu se tamo činilo da mu se neznanac želi približiti, ali, prije bi pomislio da nije najbolji plivač, pa vrluda.

– Jeste li Vi prije pola sata u razgovoru na mobilni spomenuli da ste iz Varoši – upita nepoznati.

Grga potvrdi. Nazvao ga je prijatelj Laci, što je skraćeno ime Laslo, a ne Ladislav, kako bi se očekivalo, da priupita je li možda nešto saznao o Nikici, što nije skraćeno ime ni od koga, kako bi se očekivalo. Važno je Laciju, odlazi na mjesec dana izvan zemlje, neće moći telefonirati, a želi znati je l’ se potraga uopće maknula od nule.

I kad se sretnu, ne upuštaju se u raspravu o važnosti prijateljstava. Zasigurno i to dolazi s godinama. Nisu više potrebne analize, životna pravila su jasna, treba prihvatiti sve kako i kada dođe. Pa i njih dvojica su se jedva prepoznali prije godinu-dvije, a sad su skoro u svakodnevnom kontaktu. Došlo je vrijeme u kome je sve manje onih s kojima se mogu prevrtati uspomene, pa takvi prijatelji i poznanici postaju veliko blago. Rijetki su oni koji dijele Lacijevo i Grgino vrijeme mladosti. Nikica bi mogao biti jedan od njih, samo, kako ga i gdje pronaći.

Sjećaju se da je prije skoro pedeset godina otišao u Kanadu, gdje mu je živio stariji brat. Iako od tada ništa o njemu ne znaju, najednom ga se poželjeli, tko zna na koju bi ih sitnu radost ili ludost Nikica podsjetio. Pokušali su preko interneta, obojica ne oslobađaju godinama previše prostora da se šire, pa surfaju, guglaju, jutjubaju, tvitaju, mejlaju, fejsbukiraju, i, između ostalog, traže Nikicu po imenu i prezimenu. Našli su ih pet u državi kojoj su Indijanci Irokezi iz sjeveroistočnih šuma Sjeverne Amerike dali ime, u prvoj polovici šesnaestoga stoljeća, po autohtonoj riječi “kanata”, što znači naselje. Ni jedan nije njihov drugar.

– Dugo sam godina živio u Kanadi i družio se sa Vašim zemljakom. Rijetko je koji naš susret prošao, a da nije spomenuo Varoš – nastavio je neznanac.

Zainteresiralo Grgu, voli čuti o ljudima iz rodnoga gradića.

– Gdje ste živjeli?

– U Hamiltonu.

– I koliko ima godina taj naš Varošanin?

– Oko sedamdeset, jednu-dvije plus-minus.

– A kako mu je ime?

– Nikica Milošić.

– Ima starijeg brata?

– Imao je, umro je, s njim sam radio u tvornici automobilskih dijelova.

– Čekajte, samo minutu, da nazovem Lacija, ako nije prešao granicu … jest, ne javlja se, nedostupan.

To je Grga izgovarao već u letu prema toploj termalnoj vodi najdubljeg od pet bazena. Morao se bućnuti da mu topla voda razbistri um, kako ne bi pomislio da je sve samo sanjao. U lječilištu u koje povremeno navrati, nije mu blizu, skoro 60 kilometara, i žena mu obožava plivanje, a on danas voli sve: ženu, Irokeze, Lacija, Kanađane, prijatelje, neprijatelje, kupače, neplivače. A najviše neznanca, koga onako mokar zagrli. Jednom za sebe, pa drugi put za Lacija, pa treći za Nikicu, pa četvrti za sve njih zajedno. Što nitko od kupača na bazenu nije očekivao.

jergovic

Na ovogodišnjemu Interliberu, 40. međunarodnome sajmu knjiga i učila, uz knjige za kunu, o čemu se u medijima najviše izvještavalo, obljetnički ugođaj upotpunio je i posve novi sadržaj. U organizaciji Superbrandsa Hrvatska i časopisa Brend kultura osmišljen je program razgovora i radionica pod nazivom Ful kulturno punkt kojim su okupljeni vodeći sudionici hrvatske izdavačke i kulturne scene kako bi ocijenili današnje stanje knjige kao brenda. Pa što se u šest dana razmjene iskustava moglo zaključiti o našoj književnoj sceni? Krenimo redom.

Knjiga može i treba biti brend

Knjiga je itekako brend, što se često zaboravlja. Knjige se vani svakodnevno pretvaraju u uspješne filmove i serije, prema njima se rade turističke rute, a za izlazak novoga nastavka i posvetu autora obožavatelji znaju čekati i u redovima ispred knjižara. Na razvijanje knjige kao prepoznatljive robne marke utječu osjećaji koje ona pobuđuje u čitateljima, poistovjećivanje s likovima i dobra priča. Osim dobroga sadržaja bitan je i marketinški pristup, pri čemu je ključan čimbenik da autor i izdavač dobro poznaju publiku kojoj se obraćaju. Neospornu ulogu u tome ima i odabir dobroga vizualnog rješenja naslovnice koja u današnjemu društvu sve kratkotrajnije pozornosti nerijetko ima i presudnu ulogu u privlačenju čitatelja intrigirajući ga da pogleda i unutar korica.

 Nema jedinstvene formule za uspjeh

Svaka knjiga može pronaći čitatelja, a za to hoće li ona biti uspješnica ne postoji jedinstvena formula. Čitaju se zabavna štiva, ali koja ujedno prenose i veću poruku. Veliku ulogu predstavlja i kontekst u kojemu knjiga nastaje te koliko se priča osvrće na aktualnu klimu u društvu. Važno je osluškivanje tržišta, razvijanje autora u očima publike i dobra promidžba. Prema Branku Matijaševiću (iliti guruu za kulturu) dobro predstavljanje na društvenim mrežama i blogovima može napraviti čuda, čak i kada je autor objavio knjigu bez izdavača. U njih ne treba puno uložiti da bi se dobio neki rezultat. Knjiga živi zahvaljujući povezivanju s čitateljima, a tomu pomaže komunikacija s publikom. Za razvijanje imidža potrebno je publici pružiti dodatnu vrijednost i nešto po čemu će knjigu pamtiti.

Kvaliteta mora biti na prvome mjestu

Na kvaliteti knjige treba pomno raditi i planski misliti o svim aspektima poslovanja: o kvaliteti rukopisa, prijevoda, lekture, oblikovanja korica i prijeloma, a onda i o marketingu i promidžbi. Danas su izdavači previše usmjereni na prodaju i ne pridaju dovoljno vremena razvoju utjecaja koji knjiga ima na pojedinca. Izgubila se vjera u ono što se objavljuje, a nedovoljna posvećenost pojedinomu izdanju dovodi do gomilanja knjiga u skladištu te posljedično i do narušavanja vrijednosti neprimjerenim snižavanjem cijena. Najveći je problem današnjega stanja izdavaštva trka za novcem i želja da se pokriju svi tipovi publike i svi žanrovi, umjesto da se usmjeri na osnovno – znati što se želi, objavljivati kvalitetnu literaturu i ustrajati na tome da se autore predstavi što široj publici. Novac bi trebao biti posljedica kvalitetnoga rada, ne i osnovni cilj, kako je naglasio Seid Serdarević iz Frakture.

Suradnja izdavača, kritičara, blogera i medija je nužna

Da bi se književna scena razvijala, njezini sudionici moraju u prvome redu komunicirati i razvijati ideje. Nažalost, povlači se zaključak da se glavni sudionici te scene još uvijek međusobno (dovoljno) ne znaju ili pak svatko od njih radi sam za sebe. Zašto se ljudi koji imaju dobre ideje ne bi mogli okupiti i zajedno postići veći učinak? U moru novih naslova i nedostatku vremena čitateljima treba usmjeravati pozornost te im nuditi sadržaj koji će ih potaknuti na odabir naslova u skladu s njihovim interesima. U tome ključnu ulogu imaju kritičari, novinari i blogeri. No najveći je problem što medije kultura ne zanima ili su se u potpunosti okrenuli mainstreamu te izvještavaju o knjizi samo ako je eksces. Za to vrijeme književnih kritičara kronično nedostaje, najviše zbog toga što se smatra da pisanje kritika nema dugoročnu perspektivu, barem ne novčanu, dok blogeri, kojih je sve više, vide sebe kao strastvene čitatelje koji daju preporuku, a ne kritičare koji donose stručni sud o vrijednosti knjige. Ipak, rješenje bi trebalo pronaći u suradnji jer svi na kraju dijele istu nit vodilju – ljubav prema knjizi.

Promjene su neizbježne

Smjene u izdavaštvu svi su već dobro svjesni, pogotovo od propasti Algoritma. Kao mana s neba na sceni se pojavio novi knjižarski lanac Hoću knjigu. Za razliku od nekih izdavača koji su neslavno završili, zadužujući se gomilanjem previše šarolikih izdanja koja nisu stizali promicati niti prodavati, knjižari vide sebe u prvome redu kao trgovce koji svoje knjižare zamišljaju kao dinamične višemedijske prostore s puno raznovrsnoga sadržaja kojim će privući posjetitelje da im se redovito vraćaju. Pozitivna je strana te priče to što bi se u novome odnosu izdavača i knjižara svatko trebao držati onoga što radi najbolje i suradnjom doći do rješenja za podizanje naklada knjiga, pogotovo domaćih autora koji bi u tim istim knjižarama mogli promicati svoje knjige i družili se s čitateljima, što se sa stranim autorima ovdje rijetko može.

Piše se (i samostalno objavljuje) više nego što mislimo

Bez obzira na to što se od pisanja ne može preživjeti i što se izdavaštvo još neko vrijeme neće oporaviti od velike krize, tržištem je zavladala hiperprodukcija knjiga. Danas svi pišu jer smatraju da imaju nešto za reći. Ne može se oteti dojmu da je uzrok tomu opća otuđenost društva koje pisanjem želi ponovno uspostaviti bliskost. U nedostatku odgovarajuće podrške od urednika, koji su uglavnom skloniji objavljivanju provjerenih pisaca, novi autori sve se više okreću samoizdavaštvu, a sve je popularnije i objavljivanje na blogovima i društvenim mrežama. Da bi knjiga ugledala svjetlo dana i kao konačan proizvod došla do čitatelja, rukopis mora proći sve faze izdavačkoga procesa – uređivanje, lekturu, grafičko oblikovanje unutrašnjosti i korica, korekturu, odabir naslovnice, tisak, predstavljanje i ugovaranje prodaje. U tome naizgled obeshrabrujućem procesu potrebna je velika ustrajnost, ali cilj nije neostvariv.

Objavljivanje je tek početak

Nadovezujući se na prethodni odlomak, u procesu (samo)izdavaštva ne može se dovoljno puta naglasiti koliko je važno imati na umu da objavljivanje knjige nije i posljednji korak. Uz kvalitetno priređenu knjigu gotovo jednako bitnu ulogu ima i primjena znanja o marketingu i odnosima s javnošću, što je potvrdila i autorica Lea Brezar, direktorica tvrtke Dhar media i glavna izvršna direktorica organizacije Superbrands Hrvatska i Slovenija, koja i sama ima puno iskustva u samoizdavaštvu. Potrebno je znati iskoristiti sve prednosti virtualnih medija kako bi se riječ o knjizi i autoru proširila. Pritom treba uspostaviti i suradnju s blogerima, portalima, književnim društvima, knjižnicama i knjižarama koje bi knjigu promicale i prodavale. Naravno, i s čitateljima koji su najvažniji podržavatelji knjige kada je prihvate. Nakon takve primijećenosti u javnosti za autora bi s vremenom zanimanje mogli pokazati i urednici. Angažman oko oglašavanja nikada ne prestaje – rezultati se postižu djelovanjem.

Kulturu treba konzumirati

Publika je željna kulture, a njezine želje trebaju osluškivati organizatori kulturnih događanja. Osmišljavajući kulturni sadržaj na brojnim i već dobro poznatim književnim festivalima i susretima, čitatelja se informira u odabiru pravoga sadržaja za sebe. Afirmiranju knjige i autora kao brenda pomažu i književne nagrade (široj javnosti najpoznatije su Tportalova nagrada za najbolji hrvatski roman i V.B.Z.-ova nagrada za najbolji neobjavljeni roman godine, ali ima ih puno više) koje su čitateljima u nedostatku medijskoga angažmana i kritičkih osvrta jedan od rijetkih putokaza kada odlučuju što će čitati. No, povlači se pitanje koliko su te nagrade uistinu objektivne. Problem je u tome što sustav još uvijek postavlja cijenu kulturi, ali bez primjerene i ravnopravne novčane i medijske podrške, dok bi kultura trebala biti dostupna svima. Veće uključivanje Ministarstva kulture u zbivanja na kulturnoj sceni stoga se naglašava kao presudno. Kako bi se malo više poradilo na pomoći dobrim kulturnim događanjima koja promiču pisanu riječ, uredništvo časopisa Brend kultura i Superbrands Hrvatska upravo su ovom prilikom pokrenuli i natječaj s novčanom nagradom za najbolje brendirani niskobudžetni projekt u kulturi.

Najviše se čitaju krimići, ljubići i Kristian Novak

Iako bi mnogi pomislili drukčije, u Hrvatskoj se itekako čita. Predstavljeno istraživanje o čitanosti pokazalo je da knjige čitaju češće žene od muškaraca te osobe višega stupnja obrazovanja od manje obrazovanih osoba, no gotovo polovici građana čitanje je omiljena aktivnost u slobodno vrijeme. Dok se knjige više posuđuju iz knjižnica, odmah slijedi i kupnja knjiga. Od žanrova najviše se čitaju kriminalistički romani i trileri, zatim romani u klasičnome smislu te ljubavni romani. Hrvatski autori sve se više prevode i na strane jezike – hrvatska književnost jedna je od pet najprevođenijih književnosti istočne Europe prema Seidu Serdareviću. S druge strane, kod nas i dalje dominiraju prijevodi stranih hitova. Ono na čemu treba temeljito raditi jest promidžba domaćih autora, koji pišu jednako dobro ili bolje od stranih autora jer se s njima čitatelji mogu lakše povezati, no hrvatska publika uglavnom radije čita strane knjige. Zbog toga se neki naši pisci okreću objavljivanju pod pseudonimom kako bi lakše došli do čitatelja. Jedini koji se trenutačno uspješnije bori protiv toga jest Kristian Novak, čiji je roman Črna mati zemla među najčitanijim knjigama. Tomu nesumnjivo pomažu i brojne književne nagrade koje promiču autora među publikom.

Kada podvučemo crtu – knjiga je za svakoga

Uz sve navedeno, ono što posebno treba usvojiti kao okosnicu za daljnji razvoj izdavaštva jest važnost zajedničkoga napora u širenju svijesti o tome da čitanje knjiga nije nešto što mora biti ozbiljno i usiljeno ili samo za odabranu elitu. Kako je napomenula Alis Marić s bloga Čitaj knjigu, svatko može naći knjigu za sebe, bez obzira je li to knjiga nekoga nobelovca, ljubavni roman ili strip. Sve su to knjige koje hrane dušu svojega čitatelja.

Iako su ovi uvidi tek početak prijeko potrebne komunikacije između svih sudionika hrvatske književne scene, nadu ulijeva to što se konačno otvoreno razgovara u društvu ljudi koji mogu i trebaju potaknuti promjene. Na kraju možemo zaključiti: ako se ovakva okupljanja nastave, kultura će možda uspjeti brže pronaći način da se izrazi. Stoga svesrdno podržavamo ovakve aktivnosti i želimo punktu Ful kulturno da doživi barem toliko izdanja koliko i ovogodišnji Interliber!

P. S. Uz sve rečeno, kao kroatistici i lektorici drago mi je bilo nekoliko puta čuti kako se i uloga dobroga lektora shvaća kao neizostavna u cijelome procesu uspješnoga (samo)izdavaštva.

casopiskvaka

Pored vlažne ceste, u nekoj zabiti nedaleko od Slunja, mlada stoperica je drhtala u pokisloj odjeći čekajući prvi nadolazeći automobil. Sinoćnje kišne kapi pomiješale su se s maskarom i slile u ljubičasti dekolte ostavivši tamne pruge po licu i odjeći. Zbog tih crnih linija, razmazanog ruža i suknje poprskane blatnjavim lokvicama, osjećala se poput bijedne prostitutke, iako je službena Miss Hrvatske. Morila ju je želja da netko obriše tu prljavu laž s njena lica i nacrta novu, ljepšu.

Ipak, svijet na koji je navikla, u kojem je moda religija, vizažisti i dizajneri svećenici, pista hram, a ljepota boginja, bio je daleko tog oblačnog jutra. Držala se za promrzli trbuh u kojem su crijeva krulila, a prazan želudac puštao kiselu tekućinu.

Baš kada se pognula od boli, lice joj obasjaše automobilska svjetla. Podigne glavu i zapazi kako crveni Stojadin usporava. Vozilo zastade, ona uleti u njega i snažno zalupi vratima. Dočekao ju je krezubi osmijeh bradatog muškarca tamne kože i velikog nosa. Bio je odjeven u plavu trenerku s bijelim prugama, nosio je crne nemarkirane naočale i zaudarao po duhanskom dimu.

– Mogla si još jače tresnuti – prokomentira te nagazi na gas.

– Oprostite – iznemoglo će držeći se za stomak.

– Kamo ćeš, djevojko?

– Zagreb.

– Nije mi usput, ali odvest ću te.

– Bila bih Vam neizmjerno zahvalna. Moj će Vam dečko podmiriti sve troškove, a i dodatno Vas nagraditi.

– Nema potrebe – stavi cigaretu između tankih usana te pripali.  – Smeta ti dim? – ljubazno upita.

– Mogu izdržati.

– Sigurno?

– Pa, i ne baš – nakosila je promrzle usnice.

On otvori prozor te izbaci užarenu cigaretu.

– Hvala Vam puno, gospodine.

– Persiranje nije potrebno.

– U redu. Ivana, drago mi je – nasmiješi se.

– Ja sam Ahmed – skine naočale i okrene se prema njoj.

Ugledavši bijeli ožiljak što se protezao obrazom i unakaženo ugaslo lijevo oko svjetlo zelenkaste boje nalik iscijeđenom grozdu, Ivana teškom mukom suzbi vrisak. Lice joj ostade paralizirano, u šoku.

– Što je bilo? – upita je.

– Niša, gospodine, ništa. Samo sam umorna – ubrzano se opravdavala.

– Baš – namršti se Ahmed, okrene glavu i vrati naočale na lice, a stoperica šutke klone.

Ahmedu je iskakala žila kucavica na čelu. Ubrzavao je vožnju osjećajući vulkan gnjeva u mozgu. Ivanin je istup razlio goruće traume po njegovom umu, probudio onaj osjećaj bezvrijednosti koji ga je dočekao ulaskom u Europu. Prisjetio se usamljenih noći u kavanama prepunim opijenih bijelaca koji su u njega čudno piljili i podsmjehivali se. U misli mu se vratiše i prve šetnje ulicama kojima su šetale gologlave djevojke što su mu se u početku doimale kao skulpture nemorala obojane đavoljim bojama i koje su se drsko nacerile čim bi ga ugledale, šaptale jedna drugoj nešto, pritom ne skidajući pogled s njega. Misli mu nije zaobišao ni prvi radni dan u Hrvatskoj dok još ni jezik nije dobro poznavao, zbog čega je postao predmet zafrkancije među poslovnim kolegama. Stiskao je zube trudeći se zatomiti svu tu bol koju su mu ljudi zapada nanijeli, bol koja je vrila u njemu poput gnoja u upaljenom, debelom prištu.

Ivanu je brzina sljepila za sjedalo. Ognjena aura u njenoj blizini i miris pepela izazivali su nelagodu zbog koje joj je kliznula kap znoja s čela. Grickala je nokat, napeto pogledavala vozača, a koljeno joj je poskakivalo. Priželjkivala je da što prije stigne do odredišta, ispriča svom dečku kakva ju je sudbina snašla. Bila je svjesna da će se morati dugo opravdavati zbog sinoćnjeg izlaska, kao i zbog toga što se nije vratila kući s njegovim rođakom, iz razloga što je njen dragi teškoga karaktera, ali je pretpostavljala da će joj sve oprostiti kada mu ispriča kako ju je njegov našmrkani rođak pokušavao silom poljubit tokom vožnje, zbog čega je iskočila iz automobila i završila kao stoperica. Ipak, malčice se pribojavala njegove reakcije na sve to budući da je on u takvim slučajevima vrlo nepredvidiv.

Nakon što više nije mogla izdržati dugu i napetu šutnju u kojoj su se misli rojile poput pobješnjelih osa, Ivana postiđeno reče:

– Oprostite. Pomogli ste mi u nevolji, a ja sam se jako ružno ponijela prema Vama. Svašta mi se dogodilo, nisam bila pri sebi.

– U redu je – blagim će izdahom, ne skidajući pogled s ceste.

– Nadam se da je. Ako nije, valjda će biti. Nego, recite mi nešto više o sebi? Imamo vremena – trudila se razvedriti atmosferu.

– Što želiš znati?

– Pa…. čime se bavite?

– Radim u stolariji.

– Ah, djed s majčine strane je bio stolar. Pravi majstor. Volim taj posao. Umijeće je.

– Lijepo.

– Samo to? Zar Vi mene nećete pitati čime se bavim?

– Vidim da imaš potrebu reći. Izvoli.

– Nije tako, gospodine Ahmede. Samo želim ispraviti loš uvod.

– Dobro. Čime se baviš?

– Manekenka sam, studiram, a u slobodno vrijeme volim ples, slikarstvo i teretanu.

Vozač je pogleda, a djevojka osjeti kako je ponovo uprskala.

– Vidiš, ja ne volim manekenke – tmurno će on.

– Gledajte, to nije ono što ljudi misle. To nije nikakva prostitucija, pornografija, a ni išta slično – opravdavala se.

– Znam jako dobro što je to. Baš zato i imam negativno mišljenje.

– Pojasnite?

– Vi to vidite kao trend koji čovjeku nastoji uljepšati život, a ja vidim moćnike koji nameću te trendove i određuju što će kada biti moderno. Gledate na to kao na umijeće ženske senzibilnosti i ljepote, a ja kao na obmanu otopljivim šminkama i svilama koje je lakše rastrgati rukom nego umom. Ukratko, mislim da su manekenke lažne hurije ovoga svijeta, svijeta kojeg se ne zaslužuje dobrim djelima već kupuje novcem i u kojem je čovječanstvo drogirano fiziologijom.

Nije ga baš najbolje razumjela. Počešala se po tjemenu, zastala nekoliko sekundi te prokomentirala.

– Načitan ste čovjek, vidim. No, ja se ne slažem s Vama – ironično se osmjehne, što on doživi kao blago podrugivanje i namrgođeno nastavi pratiti cestu pred sobom.

Ivana po treći osjeti nelagodu. Nije znala što je ovoga puta skrivila, stoga joj se sve više činilo da problem ipak nije u njoj . Vozač joj se počeo doimati kao zastarjeli autsajder koji negativno percipira sve što je mlado i uspješno, primitivac sklon osuđivanju, nesretnik koji nema svoj život pa je stoga zaokupljen tuđima.

– Gospodine, što bi žena trebala učiniti da Vama bude po ukusu? Pokriti kosu i lice? Staviti burku? – nakon kratke šutnje, provokativno će djevojka.

Ahmed je hladnokrvno pogleda:

– Tvoje je lice pokrivenije šminkom više nego lice bilo koje muslimanke burkom. One pod maskom prikrivaju istinu, a ti maskom prikazuješ laž.

Ivana složi uvrijeđen izraz lica te drsko odgovori:

– Da, kriju izgled. Tko zna što još kriju?

– Nemam namjeru dalje raspravljati s tobom – odmahne rukom.

– Opa, jesam Vas. Činjenice pogađaju, zar ne?

– Djevojko, ne znaš o tome ništa. Mlada si jako, slijepa pred svijetom više nego ja koji sam jednook.

– Uh, ova Vam je dobra. Hahaha – sarkastično se nacerila. – Znate, mislila sam da ste bezveznjak, no ipak ste mi zabavan. Sada ste me podsjetili na poslovicu Erazma Roterdamskog koja kaže ,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj”. Hahaha.

– Dobro je Roterdamski rekao, no ja se radije držim Ibn Talibovih riječi ,,Znam kako bih vas mogao popraviti, ali bih tako pokvario sebe”. Stoga, nemam namjeru više pokušavati skinuti ti lance budući da ti se sviđa njihov zveket.

– Hmmm, pa bolje je Roterdamski rekao. Za ovog Vašeg i ne znam.

– Hajde djevojko, dosta je bilo. Naporna si – uznemireno joj uzvrati.

– Ili ? – bahato će.

Uto, on osjeti strujanje trauma mozgom. Na tren mu se zacrni te naglo nagazi na kočnicu. Odjekne škripanje, gume prokližu, a vozilo se zaleluja. Nakon grubog kočenja koje je ostavilo vijugave pruge po kolniku, automobil se uspio zaustaviti usred autoceste što spaja Karlovac i Zagreb.

– Koji ti je kurac majmune jedan!? Želiš li nas oboje ubiti!? – Ivana se izderala na njega.

Nije odgovarao. Držao se za čelo, šake su mu se tresle i nervozno stiskale kao da želi nekoga zdrobiti, pluća ubrzano disala, a djevojka je u stanju šoka nastavljala galamiti:

– Znaš li ti uopće tko mi je dečko!? Ukoliko mu nešto kažem, jebat će ti mater!

– Prestani, molim te – promuklo će on.

– Ma znaš što, odjebi – izleti iz vozila i zalupi vratima.

– Ivana, stani – Ahmed pojuri za njom.

Uhvatio ju je s leđa dok je nervozno hodala, okrenuo prema sebi i rekao joj gotovo uplakano:

– Vrati se, dijete. Zaboravimo sve. Vozim te doma.

– Nisam ja nikakvo dijete, pička ti materina – pljusne mu toliko snažan šamar da su mu se naočale raspuknule te uspaničeno pobjegne.

Pretrčala je nekoliko kilometara. Stigavši do obližnje benzinske postaje, osjetila se sigurno. Klonula je zadihana i pokisla, nadisala se zraka što je blago zaudarao po nafti. Nakon što se pribrala, zamolila je nekog usputnog prolaznika da joj posudi mobitel te je nazvala svoga dečka koji je uznemireno rekao da će kroz pola sata doći po nju.

Sjela je ispred toaleta i gorko zaplakala čekajući svojeg dragog, spasitelja koji ju je izbavio od siromaštva, samohrane majke i nasilnog dečka iz srednjoškolskih dana te joj priuštio školovanje na privatnom fakultetu u Zagrebu i svojim vezama omogućio bavljenje modom.

Kiša je započela ubrzano padati. Oštre su kapi sve silovitije udarale o nadstrešnicu iznad toaleta gdje je usamljeno čučala. Bešćutni bljeskovi sijevali su sivim nebom, a olujni je vjetar raznosio popadalo lišće i sve silovitije njihao obližnje drvo.

Najednom, grom prasne, a promrzla se Ivana obgrli rukama i podigne glavu. Pred sobom ugleda lokvicu vode nad čijom je površinom plutao tanki sloj goriva ljubičaste boje i u njemu zapazila zamućeni odraz svoga lica nakon čega je briznula u još burniji plač. Silila se iscijediti svaku kap tuge iz srca i izliti je kroz oči.

Prolom oblaka trajao je kratko. Kroz pukotinu u oblacima probilo se blijedo sunce, obasjalo klizavi asfalt i svojim sjajem pomilovalo Ivanu po licu. Nije ni primijetila srebrni Bugatti svojega dečka parkiran nedaleko od nje.

– Ivana – netko je nježno uhvati za rame.

Trzne glavom i ugleda jednookog Ahmeda. Poskočila je, razmahala se rukama. Bila je uvjerena da joj se došao osvetiti.

– Vratio sam se po tebe. Oprosti zbog svega. Idemo – rekao je drhtavim glasom.

Preplašeno se odmicala od njega fokusirajući pogled na njegovo unakaženo oko.

– Samo me saslušaj. Sve ću ti objasniti  – govorio je podižući desni dlan.

– Ne! – Ivana vrisne te se naglo okrene spremna dati petama vjetra, no osta zatečena nenadanim prizorom svoga dragoga koji je koračao prema njoj. Crvenu košulju prekrivao mu je tamni sako, a crne je hlače stezao kožni remen kojeg je krasila pozlaćena kopča u obliku piramide s otisnutim Horusovim okom na njenom vrhu.

– Jonatane – poviče te raširenih ruku dotrči do njega.

Ahmed je promatrao prizor. Prepoznao je to lice s televizijskih ekrana. Bio je to Jonatan Stoltenberg mlađi, sin poznatog bankara koji financira ratove na bliskom istoku, vlada brojnim međunarodnim medijskim kućama i posjeduje veliki udio u američkim energetskim i farmaceutskim industrijama.

Baš kada ga Ivana krene zagrliti, Jonatan je silovito odgurne i ona padne na stražnjicu. Podigla je glavu i prostrijelila ga suznim pogledom, a on izvadi pištolj.

– Kurvo jedna, što si sinoć radila s mojim rođakom? – hladnokrvno će ciljajući joj čelo.

– Ništa, dragi. Ništa. Nadrogirao se i pokušao me silom uzeti, a ja sam pobjegla – uspaničeno je govorila trepćući pred hladnom cijevi.

– Mi ne lažemo jedan drugoga. Sve mi je rekao.

– Ne dragi, u krivu si. Ne čini to. Ja… ja te volim.

– Ušuti! – snažno je tresne vanjskim dijelom dlana. Srušila se, a on krene povući okidač. Uto se Ahmed zaleti u njega i obori ga na pod. Usred žestokog hrvanja začuje se prodoran pucanj pištolja. Jonatan odgurne prostrijeljenog Arapina od sebe, ustane i obriše okrvavljene ruke te uperi pogled u Ivanu koja je ucviljeno čučala.

– Imaš sreće – krvožedno reče znajući da ovoga puta neće imati na koga svaliti krivicu za svoj zločin jer je ustrijelio upravo onoga kome ga je planirao podmetnuti. – Pokušaj nešto prijaviti, znaš kako će ti mama završiti – prijetećim joj se tonom obrati te odšeta do svojeg automobila. Nagazio je na gas i nestao.

Pucanj nije prestajao odzvanjati u djevojčinim ušima. Nakon što se malčice pribrala, uspjela se dovući do benzinske postaje i zamoliti prodavača za poziv. Desetak minuta kasnije, začule su se sirene. Ranjenik je odvezen u KBC Zagreb, a po Ivanu je taksijem došla njena majka.

*******************

Prošla su četiri sata od nemilog događaja.

Operirani je Ahmed ležao u besvjesnom stanju na bolničkom krevetu. Uznemireno se migoljio, preznojavao i mucao u snu. Medicinska sestra ga je promatrala znajući da nema velike šanse preživjeti jer je metak rasparao crijeva i mokraćni mjehur te se zabio u kralježnicu. Kirurg je učinio što je bilo u njegovoj moći, ali gubitak krvi bio je prevelik.

Ubrzo, u sobu je dojurila Ivana u pratnji svoje majke kojoj se zavrtjelo ugledavši ranjenika.

– Mama – djevojka je uhvati u padu.

Žena obriše čelo, proguta pljuvačku te usporeno podigne dlan želeći signalizirati kako je sve u redu.

– Gospođo, ukoliko Vam nije dobro, pozvat ću liječnika – obrati joj se medicinska sestra.

– Ne brinite. Trenutak nepažnje  – usiljeno se osmjehnuvši, žena se odmakne od kćeri.

– U kakvoj vezi ste s pacijentom? – upita sestra.

Majka štucne, a Ivana ostane zatečena.

– Dugogodišnji prijatelji – slaže mlada djevojka.

– Pa ima li obitelj?

– Ne. Mi brinemo o njemu.

– Ipak, pričekajte u hodniku – s nepovjerenjem će medicinska sestra.

– Samo nam recite u kakvoj je stanju? – Ivana uzbuđeno podigne ton.

– Kritičnom. Izgubio je previše krvi. Ukoliko poznajete nekoga tko ima krvnu grupu negativna nula, hitno nam javite jer momentalno nema zaliha. A sada je vrijeme da odete.

Ivana kimne, okrene se i počeše po nosu.

– Čekaj! – majka je zgrabi za rukav i pogleda u oči. – Ivana, ti vjerojatno imaš njegovu krvnu grupu – drhtavo će.

-Što? Odakle ti to? Ne razumijem? – Ivana protrese glavom.

Gledajući svoje zbunjeno dijete, majka posramljeno stisne zube.

– Ivana, tvoj otac nije poginuo u ratu kada si se rodila. Ovdje je, živ, leži blizu tebe – uperi prstom u Ahmeda i obriše blistavu suzu što se slila niz obraz.

– Mama, šališ se, zar ne? – jecavo upita.

– Ne šalim se kćeri.

– Dovraga, reci mi istinu! – zaurla na nju.

– Hoću,  pa makar me mrzila – hrabro odgovori.

– Pričaj!

Majka duboko udahne i  krene govoriti gledajući u pod:

– Bio je moja ljubav od devedeset i šeste, kada je doselio u Europu. Radio je kod djeda kao stolar. On ga je podučio svemu. Nakon što je djed saznao za nas, otjerao ga je i zabranio nam svaki kontakt. Onda…

– Kako ste mogli!? – Ivana je prekine. – Zbog vašeg kukavičluka, ja sam odrasla kao kopile!

– Ne, kćeri. Tvoj je djed imao jaka poznanstva u policiji. Zaprijetio je da će se pobrinuti da Ahmed bude deportiran u Saudijsku Arabiju ukoliko nam se ikada približi. U toj ga je zemlji čekala smrtna kazna. Ahmed je bio i na to spreman, ali ja sam ga istjerala u namjeri da ga spasim. Te se večeri opio prvi put u životu te izgubio oko u prometu.

– Ovo nije normalno – uhvatila se za glavu osjećajući kako će se rasprsnuti. Želudac joj se okrenuo, kosa naježila, a kralježnicom su joj milili trnci.

– Znaj samo da te uvijek volio. Stalno ti je bio vrlo blizu, čuvao te iz sjene. Motrio je na tebe prvog dana vrtića, prvog dana škole i pazio na tebe pri svakom tvom izlasku. Znala sam ga ponekad uočiti iz daljine, ali sam morala šutjeti.

– Ono sinoć nije bilo slučajno – djevojka obriše ovlažene, krvave oči.

– Vjerojatno nije.

Medicinskoj sestri su se ubrzavali otkucaji slušajući njihov razgovor, no trudila se ostati profesionalna.

– Hajdemo. Nema puno vremena. Možda budemo imali sreće – primi ih obje pod ruku i odvede do laboratorija.

________________________

Zoran Antičević rođen je 31. kolovoza 1990. u Bihaću. Prvih sedam mjeseci života proveo je u domu za nezbrinutu djecu u Zenici, nakon čega je usvojen. Djetinjstvo provodi u Poreču, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Autor je dviju zbirka poezije “LJUBAV IZ DAVNINE” (2008.) i “DOLINA STVARANJA” (2010.) te hit romana  ,,EVANĐELJE TAME’’ (2014.) kojime je 2016.godine službeno predstavljao Hrvatsku na najvećem svjetskom sajmu knjiga, onom u Frankfurtu (Frankfurter Buchmesse). Također, Antičević je scenarist dvaju kratkometražnih filmova, na internetskim portalima objavljuje kolumne koje govore o problemima u svijetu, autor je brojnih kratkih priča, urednik nekoliko knjiga. Sudionik je i suorganizator u više humanitarnih akcija i aktivni član Matice hrvatske. Danas studira poduzetništvo u Rijeci. U slobodno se vrijeme bavi ultimate fightom te nizom različitih aktivnosti.

jergovic