Pisao: Veselko Tenžera 
U posljednje doba sve češće čujemo krilatice „moja generacija“, „mi mladi“, „mi smo (u umjetnosti) prvi započeli to i to“, „vi stari“, „vaša generacija“… itd. Otkud, odjednom, to stvaranje bioloških čopora, ti kalendarski rezervati, ta psihologija generacijske gomile? Ta, upravo nas je ovo doba poučilo da fenomen mladosti nije kategorija količine, nego kakvoće; nisu svi mladi koji još nisu ostarjeli, kao što nisu svi stari koji više nisu mladi. Mnogom mladiću može se pripisati još koje stoljeće konzervativizma, kao što mnogom starcu budućnost osigurava dugu mladost. Stvar je u ljudskoj vertikali, a ne u kalendarskoj horizontali. Nitko od nas nije zaslužan za vrijeme što teče ukrug, od vekerice do kozmičkih putanja, gdje se na drugim razinama sve ponavlja i obnavlja, i mladost i starost, i nada i očaj, i rađanje i umiranje…Pa ipak, najgrlatija ideologija današnjice – kod jednog manjeg segmenta omladine – jest ideologija mladosti, zarotirana oko nekoliko površinskih oznaka: vanjski izgled, moja glazba za zabavu… Ljudi koji još nisu ostarjeli drže to osobitom prednošću, a ljudi koje su pritisle godine maskiraju se mladošću. Na horizontu kulture, gdje je to najlakše pratiti, zbio se temeljit preobražaj: tradicionalnog mladog književnika naslijedio je moderni mladi organizator. Nestalo je sanjara, mladića širokih koncepcija, mučenika nekog okrutnog apsoluta, a pojavio se ležeran ženik postojećeg, zainteresiran za miraz više negoli za ljubav, rječit u iskazima privrženosti, jer je ta privrženost lišena iskrenosti.
Takvo stajalište uvjetovalo je i medije u kojima je najlakše realizirati tu površinsku koncepciju: to su fotografija, dizajn, kratki i posebni tip dugog filma, publicistika, operetni teatarski revolt i prava manija funkcionarstva, kao društvene potvrde „novog stila“. Nekadašnjeg autostopista s notesom stihova i esejističkih bilježaka zamijenio je mladi vlasnik automobila ispunjenog mondenim revijama i fotoaparatima. S prvim brijanjima zaključio je svoja istraživanja svijeta, prošavši usput pola globusa, što ga je opskrbilo znanjima o tome što danas pali, što donosi lovu, što kotira na tržnicama. Između dviju stipendija za inozemstvo, on se malo angažira na domaćem bunjištu, otkrivajući svuda konformizam, malograđanštinu, sitne socijalne nepravde (zna kako smo na to osjetljivi), svakovrsna skretanja po malim stanovima, pa, bogme, čak i kapitalizaciju. Svjestan je da danas ni na Zapadu ne prolaze u javnosti desničarske ideje, da je „lijeva misao“, planetarno atraktivna, i on je, dakako, Ljevičar, i to ortodoksan, molit ću lijepo! Istina, on nikad ne traži stipendiju za Kinu, Kampučiju ili naše istočne susjede, nego za kapitalistička legla London, Pariz i New York. On želi zlo upoznati na licu mjesta, da bi nam mogao na vrijeme došapnuti da smo skrenuli prema mjestu njegove stipendije.
Budući da mladiću nedostaje ravnoteža kasnih godina, on je odlučio da balansira između krajnosti: odijelo mu je iz Londona, a ideogarderoba iz Pekinga, uglavnom. Privatno uređuje život po obrascima Zapada, a javno njeguje azijatsku isključivost koja, naravno, ide na adresu drugih. Tko zna, možda tako zamišlja i politiku nesvrstanosti: votka s kokakolom! On je kadar obavljati nekoliko funkcija i honorarno zaposjesti nekoliko mjesta, a, istodobno, naricati nad teškoćama u zapošljavanju mladih i nad njihovom gastarbajterskom sudbinom. Na ustima mu je uvijek „mi mladi“, a to „mladi“ redovito se odnosi na nekoliko pajdaša, koji su se nametnuli kao zamjena za cijeli naraštaj kojemu (u kulturi) dobacuju statističke šanse: objavili smo u godini toj i toj dvije tisuće pjesama mladih radnika, organizirali smo izlete, tiskali zbornike… Posve u stilu: toliko i toliko riže, toliko i toliko bicikla, toliko i toliko štapića za rižu…Nimalo slučajno, velika većina „mladića“ o kojima je ovdje riječ potječe iz građanskih obitelji gdje se vodi velika briga o „uspjehu u životu“ i gdje se pažljivo proučava tržište i njegovi zakoni. I dok tvrdoglavo seljačko ili radničko dijete, sklono teškom radu i sudbinskim opredjeljenjima (oni, s pravom, mrze „lakoću“), hvata kist ili pero, želeći izraziti nemoguće, njegov kolega iz sređene građanske obitelji poseže za onim što konzumira većina koja se, po njihovu shvaćanju, ne može promijeniti. Lake note, laki stihovi, fotosi za reklamu salame, kiselih krastavaca i ženskog rublja, deseni tkanina, festivali, simpoziji, špic-znanosti: ekologija, vanjska trgovina, turizam, organizacija rada…
Reprezentativni su malograđani već toliko oklevetali našu „elitnu“ sirotinju, oboružanu ionako sumnjama u svoj uvijek beskonačni posao, da su se ovi utišali do nepostojanja. Svaki „masovnjak“ miriše nam na Evropu, na obilje, na honorare, puneći svoj stan rijetkim svijećama kupljenim za skupe masovne rogove koje je prodao. I dok se po garsonijerama i potleušicama, natrpanim obiteljima, pokušava stvoriti nešto trajnije, nešto po mjeri snova što se tu sanjaju, dotle po udobnim stanovima i kućama maheri masovne kulture smišljaju trikove koji se mogu dobro unovčiti.Loš pisac svuda vidi prazninu i zločince, naprosto zato što vječito bulji u ogledalo svoje taštine, ali mu ništa ne smeta da svoje tatinjačko dupe, u tako groznom svijetu, prostre preko tri fotelje, tako da vam uskoro postane posve jasno što netko, tko je toliko zauzet sudbinom svoje stražnjice, i ne može glavu previše često upotrebljavati.
Taj sitan ali veoma glasan segment novog naraštaja ne bi ni zavređivao pozornosti, da ne nastoji uzurpirati prava što se tiču svih nas. Nihilizam od kojeg potječu, osigurava im lakoću u adaptiranju: ako se isplati, oni su već sutra bujne klice iz Ždanovljeva sjemena, za što su ostavili i odstupnicu u svojim „montažama“ – ako treba vremeplovski unatrag, eto ih sigurno u feudalnim vizirima, s dugačkim kopljima iz ere križarskih ratova. „Mi mladi“, što uvijek znači „nas pet-šest“, tvrde da nam je sva prošlost bijeda, izdaja i malograđanština, da nam je sadašnjost luk i voda, a budućnost čista fantazija, ako im, dakako, ne ustupimo sve funkcije i sve novce kojima raspolažemo.
Sve to izvanjsko šminkanje ili nagrđivanje zbilje (ovisi o trenutnom stanju stvari u društvu), svi ti trokuti, fotoaparati, kamere, pera, svi ti alati karijerizma, postaju već otužnom parodijom mladosti i kulture. Ako se tu netko želi održati, onda to može samo po cijenu da likvidira sve ostalo, jer ga ono premašuje i u svojim skromnim očitovanjima. Koncepcija generacije kao biološkog čopora najefikasnija je strateška formacija za postignuće takva cilja. Taktika je improvizacija (bez scenarija), brza snimka, trominutni rock-orgazam, osmjehni se, društvo! Sad će ptičica, plakat, katalog, unikatna zahodska školjka, sve izvana, s distance, kao što i dolikuje tatinom sinu. Duhovna bijeda vidi samo materijalnu bijedu i krade joj posljednje dostojanstvo, lupajući na njoj lovu. Važno je ne raditi prečesto, ne izjašnjavati se prečesto, ne ponirati u dubinu, nego lijepo sa strane, s tehničkim pomagalima žlabruckati i skupljati funkcijice, jer se negdje već shvatilo da je, uz primjeran oportunizam, u nekim društvima funkcija ono što je u kapitalizmu renta.
„Mi mladi“ i „vi stari“ – baš svašta! Mi mladi koji otkrivamo bijedu svijeta bez scenarija, zaradimo toliko da možemo u smokinzima i uz pratnju plaćene operne pjevaljke provesti ugodno veče, a vi ne znate na toj bijedi ni cipele zaraditi. A još da im vlastiti narod nema tako groznu prošlost, da se bolje ponašao posljednjeg tisućljeća, gdje bi im bio kraj! Da nisu opterećeni negativnim naslijeđem, hoću reći. Nisam zadovoljan Čileancima, rekao je nedavno Pinochet. To je, čini se, već postala moda, da „novim svjetskim stilovima“ ne odgovara narod i svi ga hoće, uz nešto tehničkih pomagala, odmah promijeniti. Istina, negdje ne valja samo „šačica izdajnika“, negdje dio prošlosti, negdje izbor budućnosti, ta ukusi se razlikuju, ali uglavnom – ne valja, treba ga predizajnirati. Kad se čovjek sjeti da smo cijelo tisućljeće gubili vrijeme i prodavali zjake, dok nismo saznali da smo dim, magla i prašina. Filozofija biočopora kao generacije otvorila nam je oči: da se popravimo ili da skupimo zavežljaj pa u nove seobe! Ili da i mi postanemo umjetnički škljoceri, pa da ih usnimimo i pokažemo im da su nam slični. Ili mi njima, svejedno. I da popijemo lozovaču, pravu domaću, zasigurno bolju od votke, viskija, rižine rakije ili, pomirljivije rečeno, jamačno ne slabiju.
Na početku se već dogodi sve. Prve tri rečenice: “Beba je mrtva. Nekoliko sekundi bilo je dovoljno. Liječnik je utvrdio da dijete nije patilo.” Petnaestak redaka niže sazna se i ubojica: dadilja. Zatim stižemo i do roditelja – njima će policija reći što se dogodilo – a onda i do drugog djeteta, koje je još uvijek živo, ali i ono će, saznajemo, umrijeti od ozljeda koje mu je nanijela dadilja. Tako u prvom, vrlo kratkom poglavlju, ove vrlo kratke i sažete knjige, saznamo praktično sve.
Splitski novinar i književnik 
Pisao: 
ocjena: 
Umirovljenici-izdajice plaćaju topličke usluge “mrskim” Srbima, jer su one tamo jeftinije i, pretpostavljam, bolje nego u Hrvatskoj. Toplice su test domoljublja. Domoljublje pada na toplicama.
Slavonski Brod sam će sebe bolje vidjeti zbog Stribora Uzelca Schwendemanna, koji jeste Slavonski Brod. Njegov književno-feljtonistički opus, oči su Broda kojima grad motri svoju vlastitost.
ocjena: 
Da bi diskusija o nekoj temi doprinijela pomacima u znanju, preduvjet je da diskutanti pokažu barem minimum intelektualnog poštenja istinito prenoseći tvrdnje onog drugog kako bi analiza tih tvrdnji bila zasnovana na doista izrečenome. Boris Buden u svom javljanju 8. 8. to ne radi, nego diskutira s nekom fiktivnom osobom koju je kreirao u svojoj mašti i koja nema veze sa mnom, ali joj Boris dodjeljuje moje ime. Zloupotrebljava povjerenje čitatelja koji očekuju da će iznositi istinu, a on do karikaturalnih razmjera čini suprotno kroz čitav tekst. Kao da nikad nije čuo o kratkim nogama laži, pa ne pretpostavlja da će ubrzo sve što je bujna mašta izmislila biti razotkriveno. Meni je žao što takvim postupkom baca mrlju na svoju javnu djelatnost. U stvari, Boris se svojim tekstom pokazao kao umjetnik, a ne kao znanstvenik, jer umjetnost je slobodna da daje fikciji prednost nad realnošću i činjeničnošću. Dekonstruiranje njegovih tvrdnji može poslužiti kao opomena kako je ponekad potrebno s oprezom primati i tekstove autora koji nam mogu biti dragi.
Hadrijanovi memoari su povijesno-filozofsko romaneskno djelo klasične težine, u kojemu glasom samog rimskog cara Hadrijana autorica govori o Hadrijanu književniku, putniku, pjesniku, ljubavniku, vladaru, ali ponajviše o čovjeku. Literarnom genijalnošću ona meandrira između priče o vladaru i priče o individualnoj ljudskoj slobodi te suočenost sa smrću pripovjedača i povijesnu ličnost cara izdiže iznad njegova vremena i njegove osobne povijesti. Kroz tkanje vlastitog života Hadrijan kazuje priču o filozofiji, antici, idealima svijeta i on onda više nije car, nego netko blizak čitatelju onoliko koliko to ljudsko biće, kreirano umjetničko-spisateljskim umijećem, može biti. Introvertirani, samoanalitični car suočava se sa samim sobom i ogleda unutar sebe u trenutcima napuštanja svoje egzistencije prelazeći u ogoljelo biće supostojano u prošlosti i sadašnjosti. Njegova srž, prikazana u djelu, boravi u svim ljudima svih vremena. I zato su Memoari meditacije o sudbini čovjeka i svijeta; događaji u njegovu životu simboličke su slike, a njegovi problemi problemi čovjeka u svim vremenima. Tajne vječno ljudskog – tajne moći, strasti, čežnji, sukoba, kajanja, osvajanja, padova, umiranja tajne su i običnog samo šetača unutar prirode povijesnih mijena i cara. I kako je svaki taj obični šetač na neki način car u trenucima oproštaja od sudbine, tako je isto i svaki car, u tim trenutcima samo čovjek, obični šetač izmičućeg života.
Govoriti o Dragojeviću značilo bi doticati i sferu gotovo mitskog, jer ovaj najveći hrvatski živući pjesnik, recepcijski prilično zanemaren, zadržao je pravo na vlastiti život, svjestan kako se ne možeš uhvatiti za pronađeni, za nadolazeći život. Samo si točka iz koje promatraš sve. Ovaj bježeći pjesnik, kao što je i vrijeme koje mu je ostalo bježeće, ne koketira s tugom, beznađem, patetikom, nije ni retro, ni in… on je svoj… svaka njegova knjiga imala je svoje vrijeme. I u jednom trenu mogla se nabaviti. I svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Točka sadašnjosti u kojoj se prelama ono prijašnje i ono još nedolazeće, klasična je dragojevićevska heterotropija. Dragojević ima svoje gradove, svoj otok, svoj Mediteran, kornjaču s početka stvaralaštva i… zrno mraka. I ponekad, kao da, pateći od svojevrsnog literarnog alzheimera, ponavljajući ishitrenim pogledom isto, on samo pokazuje kako riječi i jezik imaju samosvojan život i kako pjesništvo danas nije samo emocija nego duboka osviještenost o tome kuda jezična sintaksa ide. Riječi su jedino što Dragojević ima. I Kasno ljeto… i kasno ljeto života. O njegovoj poeziji bi se trebalo pisati njome samom… ona je nesalonska, približena i bitku i gubitku, sačinjena od toplog, neuhvatljivog, hlapljivog, nevidljivog, a… dragocjenog. ..od srži kasnog ljeta…. Kasno ljeto je esencija jednog bavljenja svijetom i poezijom u kojoj Dragojević promatra očito i očevidno i pronosi slobodu kroz slobodu samu… jer, svugdje gdje se nalazimo, možemo zatvoriti oči i otploviti, sanjati, čekati, i imati…zoru samo za sebe.
Grad u kome voda čuva odraze zatečenih sanjara i dekadentnih stvaratelja, u kome se konture gube i ponovno niču samo zbog ljepote, a u ljepoti… jedino oko nalazi svoj mir. Venecija opčinjava čipkom palača, trudnih mostova, gondola koje ne plove nego protiču kanalima kao smislene misli kroz podsvijest. I on u njoj ima oči žudnje. Fascinacija fizičkim i metafizičkom životom Venecije daje joj ulogu glavnog lika, a Brodski onda postaje jedan od rijetkih koji nastanjuje samu dušu svijeta u kojoj ljepota postaje i pjesnička i književna i etička mjera stvari. Svatko bi trebao imati grad u koji odlazi i u koji se vraća. Ovaj trajni izgnanik iz svoje zemlje, iz Sovjetskog Saveza, optužen za društveni parazitizam, osuđen, protjeran… sahranjen je, po svojoj želji, na otočiću San Micheleu u venecijanskoj laguni, uz Igora Stravinskog, Ezru Pounda, Sergeja Djagiljeva… one koji su, stvarajući ljepotu i sami postali ljepota…. A jedino ljepotu vrijeme ne posjeduje.
Ona je plemkinja rođena sredinom šesnaestoga stoljeća koja poput raskošnih haljina koje nosi, nosi i samu renesansu, filozofiju ljepote, prirode, tijela , čovjeka. Ona je duhovno zavidno bogata. Pjesnikinja je čije pjesme nisu sačuvane. Zagonetna je, načitana, zatvorena u svoj svijet i zagledana u mnoštvo odraza tog svijeta. Paljetak je njen sugovornik. I njemu, tom zaljubljeniku u magijsku moć riječi, u ovoj intimističkoj ekspresiji mašta kao služi povijesti, a ne povijest mašti. Paljetak tekst pretvara u intrigantno žensko pismo pisano muškom rukom. On fikcijom oživljava jednu iščezlu zbilju i u dijalogu s renesansnom kulturom, u kojoj Cvijeta u Biancu, svoj dnevnik, upisuje sebe od petnaeste godine do duboke starosti, daje i zatočenicu stvarnog života u kome žive generacije štovatelja, prijatelja i njihovih soneta, posveta i nota i daje i skrovite vrtove Cvijetine nutrine, u kojima problem sreće i nesreće leži u nečemu sitnom, nevidljivom i u kojima ljubav počinje bolom očiju, a završava očima bola. U tom životu, Cvijeta je žena koja svojom ljepotom krasi i samu ogrlicu.
Pisma Mileni su svečanost ljubavi; svjedočanstvo o snazi emocija; neodoljiva strast, bezgranično beznađe i neutješna tuga. U njima se Kafka otvorio i rasključao jer: njegovo TI zaključava bankarski činovnik, njegovo ON pisac, a njegovo JA Pisma. Ljubav pisama, Wertherova, Kierkegorova, Kafkina razotkrivanje je pred avetima. A aveti su kao istina, neuhvatljive, neobuzdane… Milena je u Franzov život ušla kroz književnost. I proveli su samo nekoliko dana u Beču… a prepiskom su godinama gradili nesvakidašnju vezanost i ljubav. Kafka je u ljubavi tražio spas od svojih demona. Žene su mu bile utočište od oca. I bilo ih je… Dora Diamant, Felice Bauer, Hedwig Weiler, Julie Wohryzak, i pisao je o njima, i pisao je njima… ali Milena… pisma njoj različita su od svih drugih pisama. Kao i ona sama. Milena Jesenska češka novinarka i spisateljica ljubav je njegova života. Strast pisama učinila ju je iznimnom. Ali… Milena je žena koja zaslužuje biti poznata i potpuno neovisno od Kafke. Slobodoumna, strastvena, odvažna, odlučna… ispred vremena. U jednom trenutku Milena nije spremna napustiti muža, a Kafka nema snage čekati. On, koji zatvoren pred samim sobom, tek s Milenom postaje jedno novo biće, prekida dopisivanje. I poslije više nikome ne piše pisma, jer besmisleno je pisati bilo kome, ako nije Mileni, onoj koja je „poput mora svjetlost koja zrači, čak i kad je više nema“. U godini kad on umire, ona se rastaje. Vrijeme u kojem žive se razbija… ostaju skrivena, Viviju Kasu povjerena Kafkina pisma Mileni, kad Milena postaje svjesna da ne može čuvati i sačuvati svoj život… koncentracijski logor postaje jači i od života i od smrti… Milena spašava pisma i ostavlja, ionako nedovršenu priču, otključanom….
Ivo Vojnović, dubrovački dramski pisac, pjesnik i građanski idealist, u privatnom je životu bio mistifikator svoga porodičnog podrijetla. Venecijanski conte, od pravoslavnih hercegnovskih Vojnovića, koji su se 1690. iz Popova polja spustili na more, a neprekinutu rodoslovnu liniju vode od srednjovjekovne srpske užičke vlastele Vojinovića Altomanovića. Conte Ivo kitio se njihovim grbom, a razdiobe Hrvata i Srba bjehu mu gotovo pa usputne, bio je u nacionalnom smislu conte Ivo ono čime se trenutačno fascinirao, te je tako budućim pokoljenjima, budalastim i zaošijanim, ostavio da se oko njega svađaju i potežu, i da one druge optužuju za svojatanja i prisezanja. Iz Beograda kada je 1912, već na pragu starosti, dolazio u Zagreb, ovako je sav oduševljen o Srbiji govorio: “Vratio sam se u svoju kuću. Vojnovići su živjeli i umirali slavom i tugom Srbije.” I to će biti dosta da ga tamo smatraju i predstavljaju Srbinom, premda se conte nešto češće i rječitije iskazao Hrvatom.
Sve što više pišete, sve ste osamljeniji. Ovo aforistično priznanje Ernesta Hemingwaya u potpunosti je točno. A to boli na neki način, jer pisac je u biti, kako je to rekao Françoise Mauriac, čovjek koji se ne može pomiriti sa samoćom. Svatko je od nas jedna velika pustinja.
Individualnoj svesti modernog čoveka spoljašnji svet ostaje stran, neuhvatljiv i nedokučiv, a društvo ga tera da nevoljno odigra komediju apsurda nametnutih konvencija. Sklad između pojedinca sa jedne strane, te sveta i društva sa druge, kao da su neostvarivi… Egzistencijalizam predstavlja filozofski pravac koji se bavi problemom ljudske egzistencije, njenim poljuljanim temeljima, budući da se javlja nakon Prvog svetskog rata. Suština egzistencijalizma jeste u okretanju ka pojedinačnom, subjektivnom, za razliku od dotadašnje filozofije koja je brinula o opštem i univerzalnom. Egzistencijalistička filozofija počiva na sadejstvu kategorija esencije i egzistencije. Esencija je suština, ono po čemu se stvari razlikuju međusobno i ono što biće čini bićem. Egzistencija je ono što uobličava esenciju i što joj prethodi: postojanje, stvarnost, način života… Esencija je bit, suština, ono što je i mogućnost postojanja, a različito od egzistencije i stvarnosti. Jedino je Bog združio esenciju i egzistenciju. Egzistencija je ostvarivanje esencije, da suština postoji. Konkretna i individualna egzistencija podrazumeva čoveka, krv, pitanje slobode i odlučivanja, istorijsko vreme, geografsku i kulturnu sredinu… Ono što je moje vreme, po egzistencijalističkoj filozofiji, jeste moja istina, odnosno moja autentična egzistencija. Sasvim je prirodno da je najjednostavnija forma za iskazivanje egzistencijalističke filozofije upravo umetnička forma. Parola je ,, Živeti svoju misao“, što znači da je filozof akter u drami, da hoda, da dela. Preovladavaju strah i strepnja od drugih, kada se izađe iz sebe, od sukoba sa drugima, kako bi se došlo do slobode. Moderni egzistencijalizam započinje radovima filozofa Kjerkegora, Hajdegera i Jaspersa. Zreli egzistencijalizam pronalazimo u delima Kamija i Sartra.
Nekoliko dana imao sam između prve obavijesti da bih ga trebao napisati pa do samog početka pisanja ovog teksta. Naime, jednog lijenog kasnoljetnog popodneva stigao mi je poziv suputnika (supatnika?) po ljubavi prema knjigama i čitanju, Veljka Lukića, i pristojna zamolba za kratkom preporukom i odabirom 5 omiljenih knjiga. U njoj bih cijenjeno čitateljstvo ovoga portala upoznao sa svojim književnim sklonostima koje sam izgradio čitajući u gotovo 4 desetljeća staža, a u kojima mi slova (a bome i brojke) pretočena u književna (ne)djela znače nešto.
Uistinu se ne sjećam koliko sam godina imao kad sam se prvi put susreo s ovom knjigom. Možda 10? Bijaše to negdje sredinom 80-ih, ruku mi je dopalo 5-dijelno izdanje Verneovih djela (ono Mladosti, šarenih korica), a koje putnike (kako glavne likove, tako i čitatelja) odvode na ta čuvena Julesova “voyages extraordinaires”- neobična putovanja. Oko svijeta u 80 dana, na Mjesec (otprilike stoljeće prije Apolla i Neila Armstronga), u središte Zemlje. Posvuda gdje mašta velikog francuskog pisca i, uz H.G. Wellsa, predšasnika moderne znanstvene fantastike koja se još tako nije ni zvala, može odvesti dječji um. U ovom romanu ga bogme vodi posvuda, jahtom i kočijom, preko Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda, preko mora i oceana, otoka i pampe, na putu susrećemo floru i faunu, urođenike i kriminalce; sve kako bi se jedna obitelj ponovno spojila u avanturi započetoj pronalaskom ruzinave boce u utrobi jednog morskog psa. Jedan od pomagača u toj avanturi, smotani francuski geograf Paganel, i dan-danas mi je jedan od najdražih likova svjetske književnosti.
Znate, ja jako volim filmove. Baš jako, jako. Neki od vas znaju i za posljedice rečene činjenice (Paluba 7). Volim ih gledati, neke i višekratno. Filmove skupljam, skidam, gledam, čitam i pišem o njima. A jedan od onih koji je tu ljubav raspirio svakako je filmolog, režiser, sineast, predavač i pedagog, doktor filma Ante Peterlić (1936-2007). Mogao sam komotno izabrati i Filmsku enciklopediju (dvotomnu, iz druge pol. 80 ih), koja je i tad bila skoro pa pionirski pothvat, a za koju je šjor Ante napisao gomile natuknica. Svako malo ju listam i čitam, kao i knjigu kojoj sam dao prednost: studije su to o 9 klasičnih filmova raznih žanrova iz doba klasičnog filma, od Langovog M iz 1931. sve do čuvene Kubrickove Odiseje iz 1968. Po mom skromnom mišljenju, vrhunac je to filmske erudicije, knjiga kojoj se možete diviti i misliti “eh, da ja tako mogu pisati o nečemu što volim”, koja se iščitava uvijek iznova i naprosto tjera da pročitano i- pogledamo. Ukratko, knjiga koju bih uvrstio i na top 5 “knjiga koje bih ponio na pusti otok”, “koje bih preporučio svakome”, “najboljih knjiga koje ćete ikada pročitati”.
Što se dobije križanjem ljubavi prema znanstvenoj fantastici i ljubavi prema filmu? Ljubav prema SF filmu, jasna stvar. A onda si, negdje sredinom 90-ih, zagrebački student i po kvartovskoj knjižnici tražiš nešto na policama s filmskom literaturom. I hop, odjednom ti pogled skače na “svemirsku” naslovnicu, sve sa suncem, planetom i svemirskim brodom (ili je to neka kapsula?), i fino gore piše ime autora i djela, a sasvim dolje podnaslov- osam decenija SF filma. I odjednom se sjećam još starije (sredina 80-ih) emisije o filmu koju je vodio isti gospodin, kasnije svjetski poznati SF književnik i učitelj kreativnog pisanja, fantastične špice te emisije (što vizualne s insertima iz SF klasika, što zvučne s temom The Eve of the War, iz muzičke verzije Rata svjetova, Jeffa Waynea). Knjiga je zapravo transponirani tekst te emisije koja je mnogi mladi um poslala direkt na znanstveno-fantastičnu stazu, prvo da pogleda, a kasnije i pročita 18 SF klasika (od Meliesova Puta na mjesec pa do tada friškog, a danas već kultnog Heavy Metala). Knjigu sam non-stop držao na produženoj posudbi, a onda sam ju i kupio u nekom antikvarijatu. Pojedine tekstove znam skoro napamet, a bome i neke filmove o kojima je Živković pisao isto znam scenu po scenu; ukratko, knjiga je klasik kao džins-hlače, sladoled od vanilije ili što već smatrate klasikom…
Znate, ja jako volim znanstvenu fantastiku (SF, sci-fi, znan-fan, skiffy). Baš jako, jako. Neki od vas znaju i posljedice rečene činjenice (Orion, Marsonikon, Svemirski Brod). Volim filmove, književnost, konvencije. SF druženja četvrtkom. Priče i romane, zbirke i stripove, strane i domaće. I Clarkea i Asimova (arheoesefologija, značenje riječi objasnim znatiželjnima uživo!), i Ursulu i Laffertyja. Fantasy i horror nešto manje, tako da ćete se za tovrsnu preporuku morati strpiti do preporuke omiljenih knjiga kad budem, ako budem, imao 79. Volim i Douglasa Adamsa, jer ću nagodinu puhati na torti u “smisao života, svemira i svega ostalog”! I Bjažić-Furtingera, i Raosa, i Lepčina, tj. njegovu novelu “Nebo iznad Marijane”, koja je i opet po mom skromnom mišljenju, najbolje što je itko ikada napisao na hrvatskom jeziku.
Marinkovićev Kiklop. Novakova Črna mati zemla ili Ciganin, ali najljepši. Bilo koji stari Sirius, bilo koji novi Sirius B ili UBIQ. Filmski leksikon Gilića i Kragića, 1001 film koji biste svakako trebali pogledati. Truffautovi razgovori s Hitchcockom, Herbertova Dina, pješčani planet. Bradburyjev Fahrenheit ili bilo koja njegova zbirka (evo, nek bude Tetovirani čovjek). Ursulini Čovjek praznih šaka ili Lijeva ruka tame. Conradovo Srce tame. Zvonar crkve Notre Dame. Zločin i kazna (jedina knjiga zbog koje sam se RAZBOLIO čitajući ju, koliko sam se uživio!). Tribusonova Povijest pornografije. Herodotove Historije (2 toma, na ćirilici, pročitao na plaži!), Lovrakove majstorije (Neprijatelj br. 1 i Devetorica hrabrih), Bijele arene (skijanje, prije Janice i Ivice!), Stripoteke i krimići, sve one povijesti olimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Pa slikovnice (Željeznice zvane Santa Fe) i udžbenici… Tko bi se svega sjetio. Kad ostarim, bit ću poput Borgesa, jer: “In omnibus requiem quaesivi, et nusquam inveni nisi in angulo cum libro”- “U svemu tražih mir, ali ne nađoh ga nigdje doli u kutu, s knjigom. (predgovor romanu Ime ruže- Umberto Eco)
Mladen Blažević
Tomislav Marković je regionalno nezaobilazna faca jer piše poeziju, prozu, eseje, publicistiku i satiru, uređivao je kao zamjenik glavnog urednika portal e-novine do njegovog gašenja, sada je član redakcije portala XXZ magazin. Kolumnist je za nekoliko portala: Al Jazeeru Balkans, Antenu M, Analiziraj.ba. Povremeno piše i za Lupigu i Tačno.
Foto: Know Your Meme
Rijetko sudjelujem u „izborima za miss ovoga ili onoga“, ali kada me je urednik Sbperiskopa zamolio da napišem svoj izbor pet knjiga koje su utjecale na mene i koje bih kao preporuku izdvojio čitateljima portala, pristao sam jer je rekao: „Koje god knjige izabereš, one su tvoj izbor i označavaju tebe; ako se posjetitelji i ne slože s naslovima, saznat će barem nešto o tebi što (možda) nisu znali“.
Ova knjiga definitivno nije ni znanstvena (ni u fizici ni u povijesti ni u tehnici), niti filozofska, niti teorijska (politika ili sociologija), ali je ujedno sve to. Krajem 70-ih godina na jedinoj televiziji išla je nedjeljom serija, za ono doba vizualno spektakularna, koja nas je u mašti vodila na najdalja mjesta do kojih može doći ljudski um. Možda sam i zbog ove serije radije umom bludio po superjatima galaksija nego li po kakvom mračnom kutku ljudskog uma, u koji se pisci „klasika“ radije zavlače?
S obzirom da mi je matematika uvijek bila slabija strana i da, unatoč istim idejama još ranih 90-ih, nisam mogao postati hrvatski Elon Musk (20 godina prije Muska!) okrenuo sam se drugoj ljubavi, proučavanju povijesti.
Ova trilogija ima sve: davna ideja ljudskog osvajanja svemira, Mars kao najprikladniji planet za prvi pokušaj, psihologija grupe pionira izoliranih od čovječanstva, politika i revolucija, gerila i diktatura, ekologija i industrijski lobi, teraformiranje kontra prezervacije drugačijeg okoliša, na kraju evolucija ljudi u nešto novo (bolje?) jer oni koji su rođeni na Marsu i vide ga kao dom, a Zemlju samo kao kolijevku, jesu neko novo i drugačije čovječanstvo.
Knjiga koje je meni više otvorila pitanja totalitarnog svijeta (koji je itekako moguć!) je više Brave new world nego li čuvena orvelovska 1984.
Ovaj posljednji izbor nije moj izbor. Ovu knjigu sam davno pročitao, taman negdje prije mojeg uključenja u društveni život – ali kao da ju ni nisam pročitao!