Članak pod nazivom EVOLUIRALA IZ MORALNE PIČKE U MORALNU PIZDU objavio je, na brodskom portalu SBPlus, autor priloga Jerko Zovak, ujedno i glavni urednik portala, te je isti s ovim naslovom i sadržajem izazvao burnu reakciju i brojne komentare, pogotovo ženskog dijela čitateljske publike, koje su ga gotovo razapele na križ.

Dakle, bio je to naizgled vrlo seksistički i ružan naslov, koji brutalno vrijeđa Predsjednicu države, nadasve nekulturan, prost i primitivan, kako u svojim komentarima navode brojne komentatorice, ali i komentatori.

Predmet mog članka uopće nije da ocjenjujem rad Predsjednice države, postoje ljudi i politički analitičari koji su za to puno kvalificiraniji i stručniji od mene, mogu možda iznijeti svoj stav što ja osobno mislim o predsjednici i njezinom radu, ali moje mišljenje je ovdje sada potpuno nebitno i irelevantno. Mene zanima nešto sasvim drugo: treba li ili ne javno osuđivati novinara koji se u svom profesionalnom novinarskom izričaju služi psovkama i prostotama. Da li je to znak pomanjkanja kulture, nedostatak školske naobrazbe ili nešto drugo; to isto se upitala jedna čitateljica koja je komentirala moju priču KAKO SU I GDJE JEBALI STARI BROĐANI. Dakle, želim reći da se i ja također u svom novinarskom radu pokatkad služim psovkama i prostotama. Nekad više, nekad manje, a nekad opet baš i ne, sve zavisi od prirode članka i teme koju obrađujem.

Moj osobni novinarski uzor je bard i doajen hrvatskog novinarstva, stari morski vuk i lisac pokojni Miljenko Smoje, koji bez kurca, pičke ili jebanja nekome mater, nije mogao napisati niti jedan svoj novinarski uradak, a eto, stvorio je kultne serije MALO I VELO MISTO, najgledanije na prostorima ne samo Hrvatske, nego  čak i bivše Jugoslavije, koju su čak i Srbi u Srbiji rado gledali i trčali da ne zakasne na početak svake nove epizode.

Dragi čitatelji, vi ste porota i moje pitanje glasi: jeli Miljenko Smoje nekulturan, primitivan i neškolovan čovjek, a za cijelu povijest hrvatske kulture stvorio je kultna i nezaboravna ne samo književna djela, nego i filmske serije.

Je li nekulturan i primitivan, neobrazovan recimo Jarolim David Salinger, američki pisac koji je stvorio mega popularni i kultni, bezvremenski hit roman LOVAC U ŽITU, a Jack Kerouac na isti način roman NA CESTI, i jedan i drugi prepuni prostota, psovki  vulgarizama. A o Vedrani Rudan da i ne govorim koja je još uz to i žena. Ispada sada da branim Zovka, ne, branim samo novinarsku i spisateljsku slobodu  umjetničkog izričaja. Može li mi itko reći tko je taj koji jednom piscu ili novinaru smije reći da je nekulturan, primitivan ili neškolovan, zašto, zato što se u svojim tekstovima služi psovkama?

Koliko je samo u Hrvatskoj napisano knjiga školovanih, uglađenih i dozlaboga „kulturnih“ intelektualaca koje čita samo nekoliko članova njihove uže i šire rodbine, dosadni ko stjenice, uzalud bačene pare, ali zbog svoje fakultetske ili akademske spreme i naobraženosti, oni su i dalje uporni i misle da su javnosti interesantni, a duhom su toliko nezanimljivi i dosadni, da njihove knjige treba kazneno-krivično goniti, jer ljude bacaju u depresiju. Ali to njima ništa ne znači, oni sebe i dalje smatraju kulturnim i pametnim i opet pišu i pišu dozlaboga nezanimljive tekstove i misle da je njihova školska naobrazba dovoljan razlog da budu čitani i interesantni čitateljskoj publici.

Ako ćemo osuditi Zovka hoćemo li onda osuditi i Darka Lončara? No, ja se želim braniti i tražim pravo na obranu. Dragi čitatelji vi ste porota i pred vama se branim s činjenicom da je primjerice, moj zadnji tekst na SBonline pod nazivom KAKO SU I GDJE JEBALI STVARI BROĐANI, trenutno s današnjim danom, otvorilo  i pročitalo, po meni rekordnih 28 tisuća čitatelja; dakle pola Slavonskog Broda. Pitam vas: jesu li i svi oni nekulturni i primitivni? Neobrazovani. Smijemo li i možemo li pola našega grada tako brutalno vrijeđati? Ako sebe nazivaju lijepo odgojenim i kulturnim, pa  zašto su onda uopće otvorili i pročitali tekst o predsjednici države  od Jerka Zovka pod nazivom: EVOLUIRALA OD MORALNE PIČKE U MORALNU PIZDU. Ako su oni doista takvi kakvim sebe smatraju, zašto su ga onda otvarali i čitali? I onda  počeli Zovka brutalno vrijeđati, napadati, soliti pamet i prosipati svoju „kulturu“ u svojim komentarima.

Dragi čitatelji, pitam vas, pa tko je onda u ovoj priči kulturan, a tko nekulturan, tko pristojan, a tko nepristojan, tko školovan, a tko primitivan? Kakav je vaš moralni stav po tom pitanju? Dragi Brođani, vi ste porota i porota ima riječ!

jergovic

… PET MOJIH, ZA KOJE SE NADAM DA ĆE POSTATI I VAŠE (ili su već i bile).

Kad god dobijme poziv da se odredim prema nečemu ili nekome, ili da izaberem pet naj…bez obzira u kojem žanru, dobijem osip po…rukama i u kosi. Jer nikada nitko neće biti zadovoljan, a ponajviše ja kao autor  PET NAJ… No, budalast kakav jesam, naivno nasjednem na slatkoriječivosti Veljka Lukića, a shvatio sam da nisam ni prvi, ni posljednji, i kažem mu kako fakat nema problema da mu napišem pet svojih omiljenih književnih preporuka. Vrlo brzo sam shvatio svoju naivnost, jer se traži od mene da i obrazložim svoj izbor. E pa j….! Sjetio sam se stare narodne da se vol drži za rogove, a čovjek za riječ i preko svoje ne bih, pa koliko me koštalo. I tako, evo, lijepo petkovno poslijepodne provodim tuckajući o knjigama koje volim. Moj je izbor knjige koje su bilo kako na mene utjecale. Tako da ako je netko očekivao sablazan i avangardu, grdo bu se razočarao. Ovaj popis kao da je lektira. Zlobnici, a ponajprije moja profesorica književnosti gospodja Kulaš bi rekla:“Nadoknadjuje propušteno“, a nekako mislim da bi čak bila i u pravu. No, krenimo u pustolovinu. Pisano kako sam se sjetio, dakle nije poredano od prve do pete, ali ipak na prvom mjestu:

PRIPOVIJEDKE – ERNEST HEMINGWAY

Nevjerojatno je kako se narativna sposobnost ovog velikog pisca može uvući pod kožu. Ja bih inače stavio sve iz Hemingwayevog opusa, ali zbirka pripovijedaka je zapravo sukus ljepote kratkoga. Ljepote detaljnoga, a bez dugih rečenica u kojima čitatelj gubi kod svake točke smisao početka velikim slovom. Promatrač događanja, studiralac duše, majstor jednodnevnog života, Hemingway je vrhunac, po meni, dosegnuo u ovoj zbirci. Zbirci koja sadrži i čuvene Snjegove Kilimanjara, koje ovaj pisac redova redovno čita dva puta godišnje i bavim se mišlju prenijeti na kazališne daske. Legenda kaže kako je izazvan iz nekog društva napisao i najkraću, najsnažniju pripovijest u 6 rječi. Išla je ovako:

…na prodaju dječje cipelice. Nikada nošene!…

EROM DAVID SELINGER – LOVAC U ŽITU (iliti precizno Hvatač u raži)

Selinger je relativno i naš suvremenik, umro je 2010.u 91 godini života. Na tragu je i prethodnoga. Mislim da je ovo i lektira,a i mora biti jer je sigurno Lovac manifest tinejđera koji su u svakom vremenu buna i pobuna. Tako da je glavni lik Holden Caulfield simbol bunta. Možda posebno danas i meni, jer se ne libim priznati; duša i duhovnost mi je na razini adolescenta. Čitajte Lovca jer važan vam je podatak da su ga u nekim državama zabranjivali, a Selinger nikada nije dozvolio da se roman ekranizira

FRANZ KAFKA – PREOBRAŽAJ I DRUGE PRIPOVIJESTI

Jednostavno lektira i opet…Jbg. Valjda mi ipak nešto fali. Ali Kafku treba čitati, jer odgovorno tvrdim da sa 16,17 godina ne možeš skužiti smjer života kojim je Kafka vodio i kretao svoje likove. Tako stvarne i tako fantazmagorične. Preobražaj i ostale pripovijetke gotovo su nevjerojatno suvremen bunt protiv aparatčika. Potonji i danas, čini se, upravljaju svijetom. Sva ta nemogućnost snalaženja u tom i takvom prostoru je ono što svatko treba saznati. Kafka nudi izlaz, ali ne i rješenje. Preobratiti se u nešto što nisi. I tako postati nevidljiv. Ili su, odnosno ili mislimo, da smo nevidljivi.

JOHN LE CAREE – SMILEYEVI LJUDI

Tko je lud za špijunima i intrigama, u Le Carreu će naći odličnog partnera. I danas vrlo aktivan, izdaje bestseller za bestsellerom. Nedavno još jedan birljantan i napet roman PREVODITELJ. No, ono s čim je zaslužio mjesto medju besmrtnima i kandidatima za Nobelovu nagradu, a to je i bio, jest priča o top tajnom agentu iz samoga vrha britanske obavještajne i kontraobavještajne službe, Georgeu Smileyu. Naglo umirovljen, u DEČKO, DAMA, KRALJ, ŠPIJUN, Geroge Smiley zapravo je sklonjen u sjenu iz koje vreba sovjetskoga špijuna u samom vrhu MI 6, britanske vojne obavještajne službe. Vrhunac i kraj trilogije, koja se poslije navedene nastavlja sa GAME, SET, MACH, jesu SMILEYEVI LJUDI. Spora, uspavljujuća radnja koja odlazi u 10-tak smjerova, naglo i žestoko se otvara i završava. Vrhunsko špijunsko umijeće i narativnost. Govorka se da je i sam Le Carre stvorio lik Smileya po uzoru na svoj život.

IVO ANDRIĆ – TRAVNIČKA KRONIKA

Ako je netko mislio da može proći bez najvećega, Nobelovca, Ive Andrića, pogriješio je. Što je i tko je Ivo Andrić ostavimo neka sudi tko se usudi, a ja bih samo rekao…NEVJEROJATNO…kompleksnost romana je gotovo nevjerojatna. Broj likova zapanjujuć, a opet niti u jednom trenutku, pa ni zarez ne ostavlja čitatelju znak pitanja. Travnička kronika pravo je djelo za razumijevanje složenosti odnosa svih protiv svih. Ili svih za sve na tom malom području vezirskoga grada Travnika. I to sve tako vješto iz trećeg lica francuskoga konzula. Kad se bacite u događaje i kronike Travnika, nekada središta Bosne Srebrne, ili Herceg Bosne, jednostavno poželite otići i sami to vidjeti. Pa otiđite. Na dva i pol sata vožnje je. I nemojte da Vas zavedu. Ivo Andrić rođen je u Dolcu, župa Dolac.

Dida je dignijo bićerin uzrak i rekao je: ‘Za našeg Radu!’ Barba Tonino je sa njim se kucnijo i rekao je: ‘Za Radu!’ Dida je otpijo guc i nakeserijo se: ‘Čoviče, kako je skašija onog ustašu! Ka u najboljim danima!’

Mi smo svi bili u dvoru kod mog dida na Šolti. Dida i barba Tonino su skupa čitali novine i sipnili si po bićerin travarice. Tata je sa kacavidom razvidavao staru peglu. Mama je u dobokom pijatu čistila riži. Ja sam na podu vozikao zeleni kamijoncin. Dida je dignijo bićerin uzrak i rekao je: ‘Za našeg Radu!’ Barba Tonino je sa njim se kucnijo i rekao je: ‘Za Radu!’ Dida je otpijo guc i nakeserijo se: ‘Čoviče, kako je skašija onog ustašu! Ka u najboljim danima!’ Barba Tonino se keserijo: ‘Opasan je naš Rade! Sad se lipo vidi da se sa nama komunistima ne triba zajebavat!’ Mama i tata su kolutačili sa očima. Onda sam ja pitao: ‘A ko je Rade?’

Moj dida je mene pogledao i rekao je: ‘Rade je, unukiću, narodni heroj Rade Končar! Sinoć mu je neki ustaški krelac iša srušit spomenik na Bačvicama i onda mu je Rade pa na nogu i spešta je! I sad je ustaša na operaciji u hitnoj! Bude li sriće, možda će mu nogu akupuntirat!’ Barba Tonino se keserijo: ‘E, nema sa Radom zajebancije!’ Dida je rekao: ‘Ma kakvi, čoviče, junak ostaje junak! Komunista od glave do pete!’ Barba Tonino je rekao: ‘Samo za ovi čin otpora mirita da mu se digne spomenik!’ Onda je moj tata uletijo: ‘Ali to i je spomenik!’ Barba Tonino je rekao: ‘Dobro, onda triba spomeniku dignit spomenik!’ Dida je rekao: ‘To bi bilo prva liga! I da lipo piše – spomenik spomeniku Radi Končaru koji je pružio herojski otpor napadima ustaških krvoloka!’

Onda su dida i barba Tonino opet se kucnili sa bićerinima. Mama i tata su vrtili sa glavušama. Dida je rekao: ‘Ovo je sad pouka svima! Ko se dirne u komuniste i revolucijonare, sustiće ga ruka pravde!’ Barba Tonino je rekao: ‘Najebaće ka žuti!’ Onda je moja mama uletila: ‘Pa dobro, di se gasite vi dva fosilca, jebaga svetac? Dosadni ste ka proliv! Ne možete nečemu šta se desilo slučajno davat sudbinski značaj!’ Barba Tonino je rekao: ‘Kurac ne mogu! Aj baš da vidin ko će sad posli skašenog ustaše ić rušit Končarov spomenik!’ Dida je okrenijo se prema mami i rekao je: ‘Siti se, ćerce, tako su devedesprve ustaše i četnici išli rušit socijalističku Jugoslaviju! I šta je bilo? Iljade mrtvih i ranjenih! Iljade!’ Mama je iskobečila oči. Tata je zinijo sa ustima. Barba Tonino je rekao: ‘A šta su očekivali? Da će Jugoslavija past bez otpora?’ Dida je rekao: ‘Još je ovi na Bačvicama ima sriću šta mu je samo speštalo nogu!’

Onda je mama podviknila: ‘Jesil ti, čako, ispalija na mozak?! Pa nemoš takve bljuzgarije pričat, čoviče božji, i to isprid malog diteta! Toliki ljudi su dali život za ovu zemlju!’ Dida je rekao: ‘Dali bi ga oni moj klinac da su znali šta ih čeka! Nego se srušila Jugoslavija i zgnječila ih! Bed lak!’ Tata je zaškarpunijo se po faci ka grancigula. Barba Tonino je otpijo veći guc travarice i rekao je: ‘Eeee, Jugoslavija, Jugoslavija… Koji je to monumentalni spomenik bija! Ima je miljon tona! Kad te taj poklopi, nema ti spasa!’ Dida je rekao: ‘A jebiga bože, ne bišedu se dirat u svetinju! Al ništa ljudi iz povjesti ne uče! Sad in je i Rade mora pokazat šta se desi kad se pačaš u znamenja revolucije!’ Onda je barba Tonino mog didu pitao: ‘A jel se ti sićaš šta je bilo kad su ono prominili ime Ulice maršala Tita u Splitu?’ Dida je rekao: ‘Kako se ne bi sića! To se ne može zaboravit!’ Tata je uletijo: ‘Šta je bilo?’ Dida je rekao: ‘Sutradan frontalni sudar u istoj ulici! Dva mrtva! Oba hadezeovci!’

Tata je piljio u didu i mrmorijo je: ‘O srceliti irudovo…’ Mama je itnila riži u pijat i stavila je glavu u dlanove. Dida je tati rekao: ‘E, a šta me gledaš, zete? Jel ja možda govorin nešto glupo?’ Tata je rekao: ‘Gledan te i mislin se u koju bi te ludaru bilo najbolje smistit! U početku mi je ta vaša spika bila ogavna, al sad mi je već komična!’ Dida je rekao: ‘Komična, je li? A jel ti uopće znaš koliko je u ovoj usranoj državi dosad srušeno partizanskih spomenika?’ Tata je rekao: ‘Čini mi se oko tri iljade, tako san pročita u novine!’ Dida je rekao: ‘Tri iljade dvista osandeset ipet! Vodimo strogu evidenciju! I di su oni sad, pitan ja tebe?’ Tata je rekao: ‘A šta ja znan di su! U škovacama?’ Dida je zalupao sa kažimprstom po stolu i rekao je: ‘U ilegali, zete! U ilegali!’

Mama je zinila: ‘U ilegali?’ Dida je rekao: ‘I viruj mi da je svaki luđi od Rade!’ Tata je mrmorijo: ‘Bogte jeba, ovi je skroz puka…’ Onda je barba Tonino didi rekao: ‘To me sad sitilo, jel se ti sićaš kad se ono u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Gornjem Selu srušija Isusov kip?’ Dida je rekao: ‘Kako se ne bi sića! To se ne može zaboravit!’ Tata je pitao: ‘Koga je on ranija? Nekog komunjaru?’ Dida je rekao: ‘Kad se sorija, usput je skršija statuu Majke Božje, polomija oltar, razbija bocun misnog vina, a popa otpremija u bolnicu! Vratija se velečasni iz hitne sa deset punti na ćiverici!’ Barba Tonino se keserijo: ‘Maksimalni učinak! Specijalac!’ Tati je uletilo čudilo: ‘Pa šta sa tom pričom oćete reć?’ Dida je nagnijo se prema tati i rekao je: ‘Bija je naš čovik! Mladi skojevac se priobuka u Sina božjeg!’

Mama i tata su se pogledali. Onda su oni počeli se utiho kikoćat. Mama je tati rekla: ‘Propuvali su totalikus, jelda jesu?’ Tata je rekao: ‘Trista smista!’ Onda je barba Tonino rekao: ‘Samo se vi zajebajite! Al da znate, za svaki je srušeni partizanski spomenik barenko deset klerofašista propišalo krv!’ Mama i tata su zakočili sa kikoćanjem. Dida je rekao: ‘A šta ste mislili, da ćemo mi komunisti u ustaškoj državi sidit skrštenih ruku? Da ćemo mirno gledat kako se ruše biste naših heroja?’ Barba Tonino je rekao: ‘Nemoš uništit spomenike revolucije, prika, jerbo su to spomenici revolucije, a ne neke pizdarije!’ Dida je rekao: ‘Pogleaj malo šta se događa u zemlji, zete, pa će ti sve bit jasno…’ Tata je pitao: ‘Šta se događa?’ Barba Tonino je rekao: ‘Juče Agrokor, danas Uljanik, sutra Treći maj, ovde glad, onde neimaština, tu nezaposlenost, tamo očaj, ovamo lopina, onamo kriminalac…’

Moj dida je dignijo prst uzrak i rekao je: ‘Otkad je srušena Jugoslavija, cila povjest nezavisne Hrvacke mogla bi se kratko opisat ka nizanje katastrofe za katastrofom! Ova zemlja živi od jednog do drugog debakla! Ljudi se ujutro probude sa pitanjem koje će se sranje danas desit u Hrvackoj! Pa nemoš reć da je to normalno, zete! Al bogami nije ni slučajno!’ Barba Tonino je rekao: ‘Ka šta ni Rade Končar nije slučajno ustaši skašija nogu!’ Dida je rekao: ‘Predani i strpljivi ilegalni rad! Produmaj malo, zete, tragedija za tragedijom, sabotaža za sabotažom…’ Tata je rekao: ‘Čekaj malo, onda su znači u pravu ljuti desničari koji govore da Hrvacku jebu ostaci jugokomunističkog režima?’ Barba Tonino je rekao: ‘Naravski! Oni sve kuže! Al nema in spasa!’

Onda je dida tatu pitao: ‘Evo, naprimjer primjera, reci ti meni, zete, kako to da se u Hrvackoj nakon rata udeseterostručija broj izbjeglica? Jel ima ijedne druge države di se to desilo? Zamisli ti to, dobiješ rat, oslobodiš zemlju od okupatora, a onda narod spiči u izbjeglištvo!’ Barba Tonino je rekao: ‘Deboto svakog dana iz Hrvacke ode po jedan Blajburg!’ Dida je rekao: ‘Ono šta smo radili u NOB-u je pičkin dim prema ovome šta radimo sad!’ Barba Tonino je dodao: ‘Namistili smo da svi misle kako Hrvatima fali daska u glavi, a ustvari lamperija uzvraća udarac!’ Onda je moj tata dignijo se od stola i rekao je: ‘A jebiga bože, ako već oćete da popušim bajku o jugokomunističkoj zavjeri, nema druge nego da vam vrhovnog komandanta pošaljen u kurac!’ Dida je pitao: ‘Kojeg komandanta?’ Tata je rekao: ‘Onog šta si mu sliku obisija u kužini!’

Onda je moj tata iz dvora ugibao u kuću. Dida je za njim viknijo: ‘Ne bi ti priporučija da se sa njim ideš zajebavat, zete! Nervozan je u zadnje vrime!’ Samo nije tata njega slušao nego je u kužini stao isprid slike na zidu. Tata je gledao u druga Tita. Drug Tito je gledao u tatu. Tata je gledao u druga Tita. Drug Tito je gledao u tatu. Onda je tata dignijo desnu ruku uzrak i viknijo je: ‘Za dom!’ Onda se didina kuća srušila tati na glavu.

Robi K. (IIIa)

portalnovosti

Franjo je odrastao u jednoj nacionalističkoj obitelji, koja je imala kuću s malom okućnicom u naselju Mali Pariz. U maju 1990. godine, kada priča počinje, punio je 20 godina života. Starija sestra Marija udala se prije 2 godine za Slovenca Zmagu i otad živi u skladnom braku u Celju. Roditelji, pogotovo otac, nisu bili pretjerano oduševljeni s kćerinim izborom, zar pored tolikih Hrvata ona odabrala stranca. Dobroćudni Zmago htio je uspostaviti srdačne odnose s puncem, ali je to išlo teško. Onda je Marija odlučno rekla roditeljima:

– Ili prihvatite Zmagu ili se pozdravite s kćerkom. Od tada se situacija malo popravila, ali od iskrene srdačnosti nije bilo gotovo ništa.

Za vrijeme socijalizma, na zidu u kući nisu imali, kao mnogi drugi, maršalovu sliku, govorili su potajno pred istomišljenicima da je Tito hrvatski izrod i krvnik. Čim je ishod proljetnih izbora bio poznat, glava obitelji Martin, postavio je na zid u dnevnom boravku poglavnikovu sliku. Vidjevši to, Franjo primijeti:

– Tata, kada nije bilo maršalove nisi trebao stavljati ni poglavnikovu slikku.

Martin poče galamiti, a Franjo napusti kuću i ode u prvu gostionicu popiti hladno pivo. Neki njihovi susjedi, pristaše Tita, socijalizma i Jugoslavije više nisu dolazili kod njih. Bijesni Martin odmah ih je proglasio za izdajice. Kad je jednom prilikom rekao pred Franjom da bi takve trebalo po hitnom postupku, sin nije izdržao, reče:

– Tata, nemoj biti tako radikalan, živimo u demokraciji. Ako ti imaš pravo slaviti Pavelića, zdrav razum kaže da i oni imaju pravo slaviti Tita.

Martin razrogači oči, dreknu:

– Sine, zar sam te tako odgojio da braniš komunističke zločince.

– Ne branim ja ni komunisitičke, a bome ni bilo koje druge zločince i sisteme.

– Hoćeš reći da su i ustaše zločinci, oni su samo branili svojdom – zaprepašteno će otac.

– To može reći i druga strana. U svakom ratu ima hrabrih i kukavica, heroja i zločinaca, krvoloka i mučenika. U svakom društveno – političkom sustavu ima svakavih ljudi. Niti su svi partizani bili zločinci, a sve ustaše sveci, niti je komunistička država bila samo zločin, a ustaška država svetačka.

– Nisam znao da sam odgojio komunisitčkog agitatora.

– Nisam komunistički, ali ni ustaški niti bilo čiji agitator, i ti to znaš. Jednostavno razmišljam svojom glavom.

– Ali …

– Nema ali, tata, neću s tobom o ovim stvarima razgovarati.

Izgovorivši ovo, Franjo napusti kuću.

Još malo o Martinovoj netrpeljivosti prema državi u kojoj živimo. U sportu, u međunarodnim utakmicama, navijao je za hrvatske momčadi, dok je u susretima ekipa iz ostatka Jugoslavije protiv inozemnih momčadi, navijao protiv domaćih, naročito srpskih ekipa. To je za neke ljude danas visoko domoljubni čin, a da slučajno neki hrvatski Srbin u susretu Hrvatska – Srbija navija za Srbiju, a Bošnjak za BiH, to bi bio podli izdajnički čin. Eh, mjerila, mjerila, mijenjaju se poput mode. Što se tiče reprezentacije (nikako ne mogu, ne znam zašto, preko usta prevaliti ili napisati vrsta, možda zbog toga što ima vrsta žitarica, pasa, mačaka, zmija..), za Jugoslaviju je navijao samo ako je u ekipi bilo dosta Hrvata. U pojedinačnim sportovima, što se tiče boksa recimo, navijao je za Matu Parlova, a protiv Tadije Kačara, dok je Beneša prezirao zbog njegovog jugoslavenstva. Zmagin otac je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u slovenskim partizanima i borio se protiv okupatora i njegovih pomagača. Kad je Zmago čuo za Pavelićevu sliku na zidu u kući Marijinog oca, rekao je:

– Dok je ta slika na zidu, ja tamo više ne idem.

– Ni ja. Draži mi je naš sinčić Janez nego slika bilo kojeg političara sto puta.

Čuvši za uzrok nedolaska kćeri i zeta, Martin je pobjesnio, ali nije mogao ništa promijeniti. Samo je nekoliko puta procijedio:

– Slovenski četnik.

Jednom se Blaženka usudila reći:

– Nemoj tako.

– Kuš!

Blaženka je otada krišom telefonom održavala vezu s kćerkom.

***

Stigle su prve blokade cesta, oružane čarke. Franjo, na radost oca, a brigu majke, pristupi gardi. Bio je ratnik za kojega pravila ratovanja nisu bila mrtvo slovo na papiru, nego čvrsta načela, kojih se treba držati. Kada je o tome pričao sa suborcima, neki su se s njim složili, neki nisu, većina je mudro šutjela. Ekstremisti su se čak ljutili na njega.

I onda se jednog dana dogodilo. Nakon jedne ofenzivne akcije na jedno selo, neprijateljska vojska se povukla u susjedno selo, a gardisti su išli od kuće do kuće u tzv. čišćenje. Bilo ih je troje. Franjo, njegov prijatelj Krešo i njihov poznanik Petar. U jednoj su kući zatekli mladića odjevenog u civilno odijelo od svojih dvadesetak godina. Sjedio je za stolom u skromnoj trpezariji. Ispred njega boca piva. Bio je vidno preplašen, strah se očitavao u njegovim blagim plavim očima.

– Presvučeni četnik – kriknu Petar i uperi u njega automat.

Franjo u trenu stade ispred preplašenog momka. Tiho reče:

– On je sad naš zarobljenik, bio četnik ili civil.

– Vraga civil! Makni se da ga likvidiram – bio je uporan Petar.

– Nećeš! Vodimo ga na mjesto za zamjenu zarobljenika.

– On odavde može samo u pakao. Miči se, inače ću pucati u tebe – riknu Petar.

– Ako budeš pucao na mog prijatelja, ispraznit ću cijeli šaržer u tebe – ledenim će glasom Krešo i odlučno uperi automatsku pušku u Petra.

– Zar i ti štitiš četnike.

– Štitim prijatelja i ljudsko dostojanstvo.

– Da su oni nas zarobili prvo bi nas mučili pa ubili – i dalje je bjesnio Petar.

– Možda, ali nas to ne opravdava da postupamo neljudski – mirno će Franjo.

Nakon desetak sekundi, Petar konačno i nerado spusti oružje.

Kasnije su se Franjo i Krešo pobrinuli da zarobljenik dođe do mjesta za razmjenu.

Prije toga zarobljenik je, u trenutku kada je bio nasamo s Franjom, zatražio komadić papira i kemijsku olovku.

– Zašto?

– Kad ovo prođe, dođi mi u posjet, tvoj sam doživotni dužnik.

– Samo sam nastojao biti pravi vojnik.

Franjin otac je naravno čuo za ovaj događaj, ali ga nije komentirao. Što je o njemu mislio, nikada se neće doznati. Mati je jednom prilikom, kada je bila nasamo sa sinom, rekla:

– Sine, drago mi je što si se zauzeo za tog dečka, sigurno i on ima svoje roditelje i rodbinu.

– Mama, samo sam učinio ono što smatram da je ispravno.

– I riskirao život.

– Možda Petar ne bi pucao.

– A možda i bi …

***

Prošlo je desetak godina. Franjo se poslije Oluje demobilizirao i zaposlio kao bravar u Đuri Đakoviću. Još se nije oženio, ali je već 5 godina u vezi s jednom lijepom crnokosom djevojkom, mlađom od njega 8 godina. Povremeno bi se sjetio ratnih događaja, naročito onog kada je spasio život zarobljenom mladom Milenku. Onda je donio odluku. Sjeo je u automobil i uputio se prema adresi na ceduljici. Mora znati što se dogodilo s Milenkom. Natočio je gorivo do vrha rezervoara i brzo je stigao do benzinske pumpe u blizini granice. Tu je dotočio goriva i eto ga na graničnom prijelazu. Granične formalnosti brzo su obavljene i uskoro je stigao na tlo Srbije. U jednom mjenjačnici u blizini srpskog graničnog prelaza promijenio je nešto eura u dinare.

Srećom, cijeli put do Stalaća vozio je autoputom, tako da je brzo napredovao, tim prije što je bio početak lipnja i nije bilo previše vozila na cesti. Od granice do Beograda uz autoput su se prostirala nepregledna uredno obrađena polja zasađena pšenicom, kukuruzom, suncokretom i ostalim poljoprivrednim kulturama. U Beogradu je prešao savski most i čuvenom Gazelom vozio kroz velegrad. S obje strane Gazele neboderi i mnogobrojne reklame, većinom na latinici. A vožnja!

Moraš biti majstor poput Kostelića, jer se obilazi i s jedne i s druge strane. Franjo se brzo snašao, izvodio je i on sjajne slalome između traka. Pogled ponekog sudionika u prometu zaustavio bi se na njegovim registracijskim tablicama i HR oznakom. Malo čuđenja i hajmo dalje u slalomsku vožnju. Kuće su postajale sve rjeđe i rjeđe, uspon na Avalu i eto gakod naplatnih kućica. Dobi tiket i nastavak uspona na Avalu. “Majko moja, samo da mi ne krepa auto na ovoj planini”, nehotice pomisli. Srećom to se nije dogodilo i on svrati u jedan motel. Parkira auto i vidje kako ljudi toče vodu na jednoj špini. Bio je žedan pa se i on uputi prema njoj. Iznad česme natpis da se radi o ljekovitoj vodi. Popi nekoliko gutljaja hladne pitke vode. Malo zasta, a onda popi još nekoliko.

– Dobra! – progovoi prelijepa vitka crnokosa djevojka u blizini njega.

Njezine čarobne crne oči bile su uperene u njegove.

– Odlična!

– Iz Hrvatske ste?

– Jesam!

– I kako je tamo?

– Nije loše.

Onda zasvira auto u blizini. Nestrpljivi vozač zvao ju je da se požuri.

– Šteta, moram ići.

– Nažalost!

Naručio je i popio sasvim dobru kavu sa šlagom i platio duplo manje nego u Brodu.

Još nešto vožnje i eto ga do skretanja za Stolać. Čim je skrenuo s autoputa naišao je na usku, drndavu cestu. Srećom selo nije bilo puno udaljeno od autoputa pa je relativno brzo do njega stigao. Ispred sela bila je tabla na kojoj je na ćirilici bilo ispisano ime sela. Franjo je čitao ćirilicu jednako kao latinicu, imao je malo problema s pisanjem ćirilice. Franjo je sa sobom ponio dvije kasete s izvornim narodnim pjesmama iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore, a našla se i jedna vesela slovenska polka. Kasete je sam snimio preko radija. Kako je bilo toplo otvorio je mali prozor kod vozačevog sjedala i nešto više kod suvozačevog. Jedan se starac polako vukao cestom. Franjo se zaustavi pored pješaka. Ovaj stade. U tom trenutku svirala je na kasetofonu dalmatinska pjesma “Maslina je neobrana”.

– Dobar dan – uljudno pozdravi Franjo starca sa šajkačom na glavi.

– Dobar dan.

– Je li blizu kuća Milenka L.

– Preko puta trgovine je njegova kuća.

– Hvala!

– Stranče, mnogo je lepa ova pesma. Slušao sam je kada sam služio mornaricu u Splitu.

– Drago mi je da vam se sviđa.

Uskoro je stigao do trgovine i ušao u Milenkovo dvorište. Svirala je na kasetofonu Ilićeva pjesma “Smej se smej, uvek se smej”. U dvorištu je bilo dvoje djece, dečkić oko 6 godina i curica dvije godine mlađa. Promatrali su širom otvorenim dječjim očima pridošlicu.

– Djeco, tražim Milenka.

– Tata, tata, treba te jedan čika – ulas će djeca.

Na vratima oveće prizemnice pojavi se prvo zgodna crnokosa mlada žena, a onda se pojavi Milenko. Dva su se muškarca gledala šutke pola minute. Za to vrijeme kao da je u dvorištu sve zamrlo, čak su i djeca zašutjela i stajala poput kipića. Crnokosa žena gledala je začuđeno čas jednog čas drugog. Onda se pojaviše osmijesi na licima muškaraca. Žena odahnu, živnu dvorište.

– Ti! – tiho se začu s Milenkovih usana.

– Ja!

Tada se konačno pokrenu Milenko. Dotrči do Franje i zagrli ga.

– Ni dva, ni tri puta, jedan – reče.

– Jedan! – uzvrati Franjo.

Poljubiše se jednom u obraz.

– Ženo, ovo je onaj Hrvat, Franjo, kojemu dugujem život.

Franji bi malo neugodno.

– Pusti, Milenko, pusti to.

– Kako, bre, da pustim. Da ne bi tebe ne bi bilo ni ove dječice. Ženo na posao. Spremi poseban ručak za gosta.

– Ma nije potrebno ništa posebno.

– A ne, mori, ne, mi smo vaši večni dužnici – progovori crnokosa žena po imenu Milena.

– Ama kakvi dužnici. Samo sam došao vidjeti kako je Milenko.

Bilo je 1 sat poslije podne. Žena se bacila na spremanje ručka, a muškarci su sjeli u hladu nastrešnice i pijuckali hladno jagodinsko pivo. Pridružilo im se nekoliko susjeda i Milenkov brat Živorad, koji je imao kuću u blizini. U ugodonom razgovoru vrijeme je brzo prolazilo. Mileni je u spravljanju jela pomagala mlada susjeda kojoj se Franjo veoma svidio.

– Mnogo lep ovaj Franjo – ne mogaše izdržati susjeda.

– Sigurno ima ženu tamo u Brodu – izgovori Milena.

– Verovatno!

Vijest se brzo širila pa je još ljudi došlo pozdraviti Franju, dok se dvorište punilom djecom. Ljudi su pričali o sportu, ekonomiji, svjetskoj politici, svakodnevnim problemima. O nedavnom ratu ni riječi. Franjo je, na svoje zadovoljstvo još dok su njih dvojica razgovarali, čuo da je Milenko brzo zamijenjen i da nije bio posebno šikaniran.

Sutradan je Franjo otišao automobilom u Stalać i u jednoj trgovini kupio prigone poklone Milenku i njegovoj obitelji. Kada je predao darove reče Milenko:

– Franjo, nisi trebao.

– Red je red, a ovo radim sa zadovoljstvom.

Cijeli taj dan Franjo se družio s Milenkom, njegovom obitelji i nekolicinom susjeda.

– Jesi li uspeo spasti još nekoga? – iznenada priupita jedan pripiti susjed.

– Jednog iz Bosne, čuo sam da je kasnije poginuo u borbi.

Ujutro je Franjo rano ustao, fino doručkovao i počeo se spremati za put.

– Čika Franjo, ostani još malo kod nas, zar ti ovde nije lepo – zacvrkutao je momčić.

– Lijepo mi je, Dragiša, ali moram ići. Posao zove!

Domaćini su htjeli da koješta ponese, ali je uzeo samo litru prepečenice i dvije litre prvoklasnog vina. Kad je krenuo u auto djeca i njihova majka su plakali, a i Milenko je jedva suzdržavao suze.

– Čekam te u uzvratnom posjetu – reče Franjo.

– Možda, možda jednog dana – bio je neodređen Milenko.

Krenuo je oko 11 sati, usput stao kod jednog motela, popio kavu i mineralnu vodu. Uzeo je i pregršt beogradskih novina, neke na latinici i neke na ćirilici.

Na granici nije bilo gužve. Nije morao izlaziti iz automobila. Carinici su samo pitali:

– Imate li što za cariniti?

– Nemam!

Na srpskoj strani udaren mu je pečat u pasoš, na hrvatskoj ni to. Jedan hrvatski carinik vidio je pregršt srpskih novina na pretincu desno od volana.

– Srpske? – upita.

– Srpske!

– Mogu li dobiti jedna, nema baš posla da malo listam.

– Latinicia ili ćirilica? – upita Franjo osmjehujući se.

– Latinica!

Franjo mu dade jedne latinične novine, koje su uzgred dva tri puta jeftinije od hrvatskih, i uputi se u smjeru Slavonskog Broda.

Kući je stigao već oko 16 sati.

Prošlo je nekoliko dana. Neki ljudi koji su znali za njegov put su mu to zamjerili, neku nisu. Onda se jedne nedjelje našao s Petrom na korzu. Iako nije bilo još ni deset sati, sunce je nemilosrdno pržilo. Zauzeše mjesto ispod suncobrana u jednom od više kafića. Naručiše kavu.

– I?! – bio je nestrpljiv Petar.

– Milenko se ugodno iznenadio, ima lijepu mladu ženu i dvoje djece: kći od 4 i sina od 6 godina. Lijepo su me pogostili, bio sam senzacija u tom selu. Kada sam odlazio, žena i djeca su plakali, a ni Milenko nije bio daleko od suza.

Pošutješe minutu. Petar nervozno zapali cigaretu, otpi gutljaj, dva kave. Reče gotovo plačljivim glasom:

– Da nije bilo tebe ne bi bilo Milenka i njegove djece.

– Ni mene, ali uz pomoć Kreše nekako si se obuzdao. U svakoj situaciji čovjek mora ostati pribran i razmišljati.

– Nemaš pojma koliko mi je drago to što si rekao, a jako sam sretan što nisam postao ubojica.

– Dobro si rekao ubojica, jer ubiti zaroljebnika je teško oprostivo kako na ovom, a pogotovo na onom svijetu ako ga ima.

– Ima, ima, siguran sam da ga ima. U svakom ratu na svim zaraćenim stranama ima hulja koje govore da ubojstvo zarobljenika nije zlo nego ponos. Ja sam ponosan što nisam ubio, a da jesam ne bih si nikad oprostio.

– Znaš kako kaže naš narod “Kasno se j.b.no. kajati”.

– Zahvaljujući tebi i donekle Kreši nisam ubojica, ali me još uvijek peče savjest zbog nepromišljena postupka.

– Proći će jer, vidim, iskreno se kaješ.

Taman su se spremali poći kad se pojavi Krešo. Franjo mu ukratko reče kako je bilo na putu, a ovaj ih radosno počasti hladnim pivom.

***

Prošlo je još desetak godina. Otac mu je odavno skinuo Pavelićevu sliku sa zida. Blaženka je to odmah javila kćerki Mariji, a ona veselo Zmagi.

– Imam nekoliko dana godišnjeg odmora, gremo preko vikenda u Hrvatsku.

Za te riječi zaradio je dugi, krasni Marijin poljubac. Od tada su Zmago i Marija često dolazili u Brod, a i njezini roditelji su jednom godišnje odlazili u Sloveniju. Čak su se dobro slagali i njihovi roditelji. Kad su se prvi puta sreli, već ostarjeli muškarci, su se na trenutak mrko pogledala. Prisutni su protrnuli. Nakon nekoliko sekundi pojavi se blagi osmijeh na licu Slovenca, ubrzo i Hrvata. Onda se pomjeriše Martinove usne, kao da se pomjeraju dvije stijene, izusti:

– Partizan!

– Ustaša!

– Komunist!

– Fašist!

Onda se pomaknuše i na kratko zagrlište. Otada se nazivaju po imenu ili prijatelju.

***

Zadnjih nekoliko godina Martin je počeo pobolijevati. Tlak, operacija prostate i još neke boleštine učiniše ga slabim. Bio je svjestan da dolazi vrijeme umiranja. Nije bio poput nekih ljudi, koji su toga također svjesni, ali se prave da nisu. Guraju poput noja glavu u pijesak misleći da će ih smrt tako mimoići. Nekoliko dana prije nego će umrijeti pozva sine, reče:

– Znam, kraj je blizu, moram ti…

– Bit će bo…

– Znaš da neće. Moram ti nešto priznati. Dosta godina nakon tog događaja postalo mi je drago što si spasio onog..

– Reci!

– Srbina! U početku sam bio ravnodušan, a onda se u meni nešto prelomilo. Shvatio sam, starac, da si otpočetka imao pravo. Ljudskost, obitelj .. Sve to je daleko iznad bilo koje ideologije i vođa.

– Drago mi je da si to shvatio.

– Hvala ti, sine, vojničino, što si takav čovjek.

Brojna su jasenovačka stratišta i grobnice. Od Krapja i Bročica do Stare Gradiške, oko logora i unutar logorskog kruga. Na lijevoj i desnoj obali Save.

Ubijeni, ili oni koji su pali od iznemoglosti na radu, u prvo su vrijeme bili donošeni u logor u Bročicama i tu pokapani, “svaki zasebno, te mu je stavljana tablica s imenom”. No, od toga se “brzo moralo odustati” zbog prevelikog broja mrtvih, pa se krenulo pokapati “u neposrednoj blizini nasipa ili u samom nasipu”, zapravo u šumi Donja Krndija kod Jasenovca. Nasip je već u studenom te godine “slovio za grobnicu slabih i iznemoglih”.

Početkom 1942. počelo se pokapati na drugoj, desnoj obali Save, nasuprot Jasenovcu, na području sela Donje Gradine. Već za vrijeme rata naširoko se koristio termin “Gradina” i to ime, termin, ostalo je u upotrebi sve do danas (selo Gornja Gradina nalazi se desetak kilometara uzvodno na desnoj obali Save, blizu Bosanske Dubice, u Bosni i Hercegovini).

Ne zna se kako se došlo na ideju da Gradina postane masovno gubilište i grobište. Nitko nije nikad izričito naveo ni razloge. No, očito je presudila činjenica da je selo bilo dobro prirodno zaštićeno, na zavoju Save i na ušću Une u Savu. Dvije rijeke stvarale su od prostora sela svojevrsni poluotok, pa je ono bilo djelomice i nepristupačno. Na najsjevernijoj točki Gradine postojala je prirodno uzdignuta terasa, pogodna za prometovanje skele iz Jasenovca.

Strašna povijest Gradine počinje prvih dana 1942., kada je selo, nakon partizanskih akcija i ustaške protuofenzive, bilo posve opustošeno i ostalo bez stanovnika. Oko 20. siječnja ustaška jedinica pod zapovjedništvom Staniše Vasilja “prevezla je natrag u Gradinu i poklala” oko dvjesto žitelja tog sela koji su nekoliko tjedana prije bili deportirani u Logor III Ciglana. Kako je bio visok snijeg, nisu se mogle kopati rake, “nego su ubijeni ostavljeni u seoskim kućama i zajedno s kućama spaljeni”.

Bio je to tek početak masovnih zločina na širem prostoru sela. Nakon što je selo ostalo bez stanovnika, nadaleko nije bilo naselja. Kako je Gradina bila na savskom zavoju, bila je gotovo poluotok, jer joj je Sava bila na sjeveru i istoku, a na zapadu Una. S juga, otkuda su mogli doći partizani, Gradina je bila zaštićena pojasom rovova i vučjih jama te nizom bunkera i karaula.

Cadik Danon je potkraj veljače 1942. kao logoraš prešao u Gradinu, gdje u selu “nije zatekao ni žive duše, jedino su psi lutalice bezuspješno tražili hranu”. Kuće u koje je ušao “bile su pune odjeće i obuće, i to muške, ženske i dječje, seoske i gradske (…) u trećoj kući vidio sam kaput i pleteni vuneni šal koji je nosio profesor matematike Aron Salom (1891.)”, koji je jedva dva mjeseca prije toga došao s Danonom iz Tuzle. A onda je nedaleko od kuća “spazio dugačku crnu jamu, prišao je bliže, a iz jame se po onoj hladnoći izvijala para – u njoj su ležale gomile leševa preklanih ljudi, nabacanih jedan preko drugog”.

Otad se u Gradini ubijaju i pokapaju tisuće muškaraca, žena i djece. Ubrzo je postala nedvojbeno najveće jasenovačko stratište i grobište u kojem leže kosti većine ubijenih 1942., kao i kasnijih godina, sve do nestanka logora 1945. Dio zatočenika koji su stigli do Jasenovca direktno je iz vlakova ili s ceste prebacivan na desnu obalu Save. Dio njih ušao je u Logor III Ciglana, boravio u njemu nekoliko dana, koji tjedan, možda čak i mjesec, dva, nakon čega su “stariji ili bolesni”, žene i djeca, prekobrojni muškarci, nepotrebni za poslove u logoru i oni koji nisu mogli biti iskorišteni za fizičke poslove – odlazili u Gradinu.

Ante Ciliga je Gradinu opisivao “kao naš Stiks (rijeka u grčkoj mitologiji koja vodi u podzemni svijet, dijeli svijet živih od svijeta mrtvih): tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. (…) Takav je bio vrhovni zakon Jasenovca!” Gorostasna “Topola uzdaha” (ili “Topola užasa”) u Gradini, na ušću Une u Savu, bilo je mjesto vješanja zatočenika. Vjerojatno je na njoj obješeno najviše zatočenika u odnosu na druge lokacije. Vješalo se 1944. i u Logoru III Ciglana, kao metoda zastrašivanja zatočenika.

Gabriel Winter, koji je u Jasenovcu bio kočijaš, imao je neposredan uvid u taj, posljednji čin jasenovačkog zločina: “U Gradini se iskrcavaju ljudi, žene, djeca. Onda ih u manjim grupama odvode nešto dalje od iskopanih jama. Jedan ustaša drži žrtvu, a drugi udara maljem po glavi. Trojica čuvaju pozadi da ne bi tko pobjegao. Ustaša kod klanja bude više ili manje, već prema tome radi li se o ‘likvidaciji’ ljudi ili žena i djece. Tako je to išlo iz dana u dan, iz noći u noć. Jame za usmrćene kopali su sve dalje. Sve to gledao sam s jasenovačke obale. Kao kočijaš dolazio sam do nad same te rupe. Vidio sam napola pune rupe u kojima su leševi bili uredno složeni kao na katove. Gdje stane cijeli čovjek, metali su i po dvoje djece. Leševi su složeni kao cjepanice.” Winter opisuje kako je ponekad morao “čekati s kolima da skela preveze kandidate smrti. Žrtve nisu znale kuda ih vode.”

Kad bi došli na drugu obalu, “ustaše bi”, nastavlja Winter, “one koji su bili nemoćni odmah zaklali” pa bi onda rekli onima koje su još ostavili na životu – ‘Ovako će proći svatko tko pokuša bježati’.” I tako je, do posljednjeg trenutka, žrtvi ostavljana nada da će nekako preživjeti, ali sve je bilo uzalud – od tisuća i tisuća onih koji su prebačeni u Gradinu, tek je nekolicina nevjerojatnih sretnika preživjela. Winterove riječi potvrđuje Salem Resulović: “Naravno, ovaj svijet koji je prelazio skelom u Gradinu nije znao gdje ga vode. Stražari koji su ih pratili govorili su da idu u Bosnu brati šljive. I taj je narod vjerovao u to sve dok ne bi bio povezan i doveden do grobnica.”

Priča o leševima koji plivaju Savom postala je s vremenom jedna od najspominjanijih u zastrašujućem nizu jasenovačkih strahota – širila se usmenom predajom, pa je čak nakon nekog vremena izgubila povijesnu uvjerljivost. Međutim, o tome postoje brojni dokumenti – 22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako “u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja. (…) Ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.” Župsko redarstvo Župe Livac – Zapolje (u koju je spadala Bosanska Gradiška) uputilo je Ministarstvu zdravstva u kolovozu 1942. dopis da je ono “organiziralo sakupljanje leševa na mostu u Bosanskoj Gradiški koji prolaze Savom te su tamo vađeni i pokapani”, što dokazuje da to nije bila nikakva uobrazilja ili propaganda. A ustaše su cinično tvrdili da su leševi plivajući Savom dobili “besplatnu kartu za Beograd”

jutarnji

Ivo Goldstein: Jasenovac – Tko je jedanput prešao rijeku i stupio na tlo Gradine, tome više nije bilo povratka među žive. Takav je bio vrhovni zakon

Ivo Goldstein: Četiri ‘M’ iz Jasenovca: Kako su nevine ljude brutalno ubijali Maks, Miloš, Matković i Majstorović (2)

Zlatko Hasanbegović i Milan Bandić, koji u rubrici ratnog iskustva zajedno imaju jedan jednodnevni izlet, sada u ime hrvatskih veterana prozivaju Dragana Markovića Palmu zbog onoga što je radio devedesetih, iako je ovaj na frontu napravio manje čak i od njih

portalnovosti

jergovic

Reizdanja vrijednih knjiga nisu česta pojava, naročito ne u vremenima kada izdavači nisu posve sigurni hoće li im reizdanje knjige donijeti korist ili financijske gubitke. Čitateljstvo se raduje reizdanju knjige koja je slabo ili teško dostupna jer, veće su šanse da će se knjiga ponovno naći na policama javnih knjižnica, ali i policama knjižara za one koji ne preferiraju knjižnice nego vole imati svoj primjerak knjige. Spajanjem dviju zbirki tekstova Ante Peterlića (1936-2007), prvog doktora filmologije u nas, koji je tekstovima, televizijskim emisijama i drugim oblicima angažmana utjecao na brojne ljubitelje sedme umjetnosti, nastala je knjiga Ogledi (2018).

Ogledi se sastoje od 18 tekstova, odnosno 9 opsežnih ogleda o renomiranim autorima (Robert Altman, Michelangelo Antonioni, Claude Chabrol, Luis Buňuel, Howard Hawks, Werner Herzog, Roman Polanski, George Stevens, Raoul Walsh) te 9 studija o reprezentativnim filmovima čiji sadržaj s godinama nije izgubio na vrijednosti; baš naprotiv – kroz nove interpretacije dobili su na snazi i značaju – M (Fritz Lang, 1931), Pravilo igre (Le règle du jeu, Jean Renoir, 1941), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941), Vrtoglavica (Vertigo, Alfred Hitchcock, 1958), Rio Bravo (Howard Hawks, 1959), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960), Prošle godine u Marienbadu (L’Année dernière à Marienbad, Alain Resnais, 1961), Osam i pol (Otto e mezzo, Federico Fellini, 1963), 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey, Stanley Kubrick, 1968).

Promotri li se popis analiziranih autora i filmova, može se ustvrditi da knjigu čine vrhunska ostvarenja; Peterlić nije trošio vrijeme i prostor na analiziranje prosječnih filmova nego je odabirao izuzetne naslove. Također, može se primijetiti da su analizirani naslovi različiti tematski i žanrovski (vestern, triler, drama). Peterlić je pokazao zavidno poznavanje filmske povijesti, secirao radove vrsnih autora koji su bili uzor svojim suvremenicima, ali i kasnijim stvarateljima. Peterlićeva upućenost u kontekst i društveno-političke prilike pod kojima su filmovi stvarani te kakvo je ozračje prevladavao, također može pomoći čitatelju.

Dok piše o filmu Nashville (1975) Roberta Altmana, Peterlić ujedno objašnjava kakve je promjene proživio američki film tijekom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kada piše o Antonionijevim filmovima, svakako spominje ljudsku otuđenost koja je već u ono vrijeme bila moderna bolest, patološko stanje društva. Pomno analizira ulogu zvuka u Langovom trileru koji je stekao titulu najuspješnijeg njemačkog filma svih vremena, objašnjava zašto je Hitchcock bio majstor u stvaranju napete atmosfere i navodi neke razloge zašto su filmovi Romana Polanskog – Odvratnost (1965), Ćorsokak (1966), Rosemaryna beba (1968), Bal vampira (1967), popularni među širim slojevima: „Dramaturgiju njegovih filmova strukturiraju gotovo isključivo izmjene manifestacija i simptoma seksualnosti i nasilnosti, što je osnovni razlog zbog kojega su njegovi filmovi s jedne strane toliko zanimljivi golemom dijelu publike, a s druge, možda i osnovni razlog zbog kojeg se Polanski smatra šampionom modernog ukusa i senzibiliteta, pa ga zbog toga, i da bi dokazao svoju pripadnost duhu vremena, respektira gotovo svaki kritičar.“ (114)

Podrobno poznavanje filmskog jezika nužan je preduvjet da bi se o filmu valjano raspravljalo, a upravo toga znanja Peterliću nije manjkalo. Njegova su objašnjenja bila prilagođena, lako shvatljiva i iscrpna. Primjerice, dok piše o Renoirovom filmu Pravilo igre (1941), objašnjava koje su bile sastavnice poetskog realizma i predstavnici te struje, a ujedno tumači Renoirovu upotrebu dubinskih i subjektivnih kadrova, analizirajući postignuća korištenih tehnika.

U Peterlićevim tekstovima ne nedostaje ni inspirativnih analiza filmskih likova. Dok objašnjava koje su prednosti i mane Godardovog prvijenca, ističe brojne karakterne osobine antijunaka Michela Poiccarda kojega je utjelovio Jean-Paul Belmondo. „Naime, iz filma Do posljednjeg daha zrači silovitost jednog radikala, odnosno, to djelo film je pobune, u tom smislu možda najočitije u povijesti filma. Nije to film koji se primarno pamti po oštrini jasno usmjerenih kritičkih izričaja, a nije to ni film koji poziva na neku revoluciju koju bi vodili međusobno prepoznatljivi pristaše. Jednostavno film je izraz anarhoidno buntovnog mentaliteta i u tom smislu priprema je za 1968. godinu, za njezina filmska pa i politička usmjerenja.“ (267)

Peterlić je tijekom pisanja bio detaljan i zanimljiv, nije se pogubio u moru dostupnih podataka nego je pregledno i nadahnuto obrazložio zašto su određeni filmovi visoko rangirani. Njegovi tekstovi u međuvremenu nisu ostarjeli, još imaju intelektualnu težinu te odišu spisateljskom svježinom. Budući da je pisao o bezvremenskim filmovima, takvi su onda i njegovi ogledi. Mlađi i neki malo stariji filmski kritičari mogli bi naučiti kako izgleda pravilna filmska analiza, a koje su ujedno psihološke studije pune dojmljivih zapažanja. Iz svega navedenog može se zaključiti kako Peterlićeva zbirka Ogledi zaslužuje istaknuto mjesto na policama privatnih i javnih knjižnica.

filmovi

Prizor iz sretne prošlosti. Slijeva, u prvom planu, all together: Ivan Stipić, Mirko Duspara i Ružica Bobovečki

Ptica pojede sjemenku i posere je. Izraste biljka. Svi imaju svrhu i zadatak: i ptica, i sjeme i govno. Na brodskoj kulturnoj sceni ni svrhe ni zadatka, a ptica, sjemenki i govana kol’ko voliš.

Ptice nebeske su zaposlenici Muzeja Brodskog Posavlja. Njih petnaestak, preko četvrt stoljeća rintaju u jedinom od 280 muzeja u Hrvatskoj, koji nema postav. Plaće idu, nova uhljebljivanja idu, izabiru se novi ravnatelji… sve to košta milijune kuna, a postava – nema. Ustvari ima. Stalni postav brodskog muzeja su, zadnjih dvadest i šest godina, njegovi zaposlenici. Posebice kustosi od kojih ni jedan nema objavljenu poštenu knjigu o zbirci kojom se cijeli život profesionalno bavio, a prema definiciji kustosa bio je i dužan o tome obavijestiti javnost kako bi poučio o pripadnosti vlastitoj sredini. Doduše, kako i da ima (mislim knjigu) kad je stalni postav, a postavi ne pišu knjige. Brodski kustosi ne pišu i ne objavljuju knjige i zbog toga što ne znaju ni što će s onih, preko dvadesetak tisuća, koje ima godinama nesređena muzejska knjižnica.

I zašto sam ja naperio te i takve brodske kustose? Aha, da. Slušaj ovo: došao urednik odlične knjige Stare brodske gostionice koja leksikonski obuhvaća i reprezentativno ilustrativno obrađuje 230 godina povijesti brodskih ugostiteljskih objekata. Dakle, došao taj urednik knjige ravnatelju Muzeja Brodskog Posavlja i predložio mu da Muzej, u Mjesecu hrvatske knjige, upriliči promociju tih Starih brodskih gostionica, autora koji je član Hrvatskog društva pisaca i jedini rođeni i u Brodu živući pisac (svih vremena), član Svjetske organizacije književnika P.E.N.-a. Knjigu bi promovirala povjesničarka umjetnosti dr. sci. Željka Čorak članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. „Dobro“ – rekao je ravnatelj – „ali ja bih da o tome odluči Stručni savjet postava kustosa.“ Rečeno, učinjeno. I Stručni postav kustosa Muzeja Brodskog Posavlja je odlučio ovako: „Koju knjigu, kakvu knjigu, nećemo da čujemo za knjigu.“ I još dodao da neka urednik knjige ide s njom i akademkinjom Željkom Čorak u Gradsku knjižnicu. Pobogu, ljudi! Pa kako da ide u Gradsku knjižnicu kad su mu ondje prije desetak mjeseci odsjekle glavu sjekirom. Po narudžbi gradonačelnika i njegovih korisnika… A knjige jedinog brodskog Penovca – noću potajno ritualno spaljuju. Dobro, šalim se. Još ne. Ali eto, ravnateljica, na primjer, je prije četiri mjeseca uzela tu knjigu i niti ju je platila, niti unijela u knjižni fond. Otuđila? Jebote. Kažu: „Ne smije od Sanje i Mirka.“ Pa neka ju vrati, ako ne smije! Šteta, jer svi kažu kako je knjiga jedinstvena priča o važnom segmentu brodske baštine. Tiraž od tisuću primjeraka je gotovo razgrabljen, a i Ministarstvo kulture je zainteresirano za otkup…

Što bi ono drugo? Sjemenke. Sjemenke su u ovoj priči organizatori obilježavanja 113. rođendana Dragutina Tadijanovića.

Desetak godina je bilo potrebno brodskom Ogranku Matice hrvatske da konačno besprijekorno i dolično upriliči obilježavanje godišnjice rođenja brodskog pjesničkog i kulturološkog giganta Dragutina Tadijanovića. To je postignuto na samo prvi pogled jednostavno: izlaskom Ogranka iz patološke začahurenosti u samog sebe i „uvlačenjem“ u događaj sedam gradskih institucija uz Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti. Za znalce stanja i prilika u gradskim ustanovama, ne samo kulture, ovo je bilo ravno pothvatu, a možebitno i kulturni događaj godine. U kojem, jebi ga, nema kadrovski ofriškane Gradske knjižnice. Nova garnitura ondje i dalje tjera kera po svom. U Mjesecu hrvatske knjige, čiji moto je kulturna baština (godina 2018. je proglašena Godinom kulturne baštine) oni nisu uspjeli prepoznati svoje mjesto u zajedničkom naporu obilježavanja te godišnjice. Tadija, kojeg su njegovi zlobni suvremenici proglašavali pjesnikom Hrvatske seljačke stranke, njima u knjižnici nije dovoljno etno, pa su nakon kerenja i bećarenja u Mjesecu hrvatske knjige ubacili još jedan seoski prtljag iz svog identiteta: upriličili su šokačijadu s jednočinkama u izvedbi Šokačke glumačke družine. Nešto kao oni Brešanovi iz Mrduše Donje što su postavili Hamleta i paradigmatično pokazali što se dogodi kad se susretnu kulturna baština i seoska tradicija.

U Gradskoj knjižnici ne znaju ono što svi znaju jer piše na Hrvatskom jezičnom portalu. Tradicija je prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.

Baština je ukupnost iz prošlosti sačuvanih i njegovanih kulturnih dobara (nacionalna baština).

Kerenje, bećarenje i pučki igrokazi tradicijski su u ravni s kulturom klanja svinja, kiseljenje kupusa, pečenje rakije, kuhanje paradajiza, pušnicama, trapovima… i seosko su periferijski kodovi i standardi. A urbana kulturna baština, iz vizure brodske Gradske knjižnice su Dragutin Tadijanović, dvostruki kandidat za Nobelovu nagradu, Ivana Brlić Mažuranić, trostruka kandidatkinja za Nobela čija je okrugla 80-godišnjica smrti bila 22. rujna, a da se u Brodu oko toga nitko nije ni počešao… ili, štajaznam, Vladimir Rem kojem se obilježava sedma godišnjica smrti.

Zašto Mjesec hrvatske knjige nije posvećen sedmogodišnjici smrti Vladimira Rema, koji je svoju vrijednu biblioteku darovao Gradskoj knjižnici, što je doduše, puno manje važno od činjenice da je on idejni začetnik i realizator kulturnog mega projekta Brodski pisci u kojem je sabrana ukupna brodska književna baština? Rem je u okviru tog projekta objavio preko dvadesetak knjiga. Ispostavilo se, nakon njegove smrti, da nitko, doslovno nitko u Brodu i van njega, nije u stanju nastaviti taj pothvat. I što je najgore: nikoga od brojnih doživotnih uhljeba brodske kulturne scene, koji za to da im to bude briga – primaju debele plaće.

I tako stigosmo do Ivana Stipića. On je, nakon kraha Removog sina na tom zadatku, planirao nastaviti taj posao, no, giljotiniran je pa i od toga ništa.

Možda ne znate tko je Ivan Stipić? Ivan Stipić je hrvatski branitelj i invalid Domovinskog rata kojeg je gradonačelnik Mirko Duspara, iz privatnih razloga, maknuo s mjesta ravnatelja Gradske knjižnice.

A evo što govore javno dostupna dokumentacija o njegovoj osobnosti i što govore javno dostupna izvješća o radu knjižnice o njegovoj sposobnosti.

• Nakon bolničkog liječenja i odbijanja ponuđenog mu umirovljenja (dragovoljac, HRVI 70%), završava studij filozofije i studij informatologije (smjer – Opća informatologija) koji s također kasnije završenim studijem knjižničarstva (tri visokoškolske kvalifikacije) dijeli odsjek na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i zajedno se nadopunjuje u području prikupljanja, obrade i prezentacije informacija/znanja (isto znanstveno polje).
• Godine 2002. zapošljava se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U NSK-u obavlja posao selekcije, po prioritetu za restauraciju, raritetne knjižne građe, pregledava izabranu građu, određuje potrebne zahvate, metode kao i stručno osoblje koje će na pojedinom primjerku raditi. Prati postupak restauracije, restauriranu građu provjerava i vraća u spremište ili nekom drugom vlasniku (crkva, muzej, državne institucije,…).
• Godine 2006. po nalogu ravnatelja NSK (Josip Stipanov) priprema projekt permanentne revizije knjižnične građe u Ustanovi, organizira povjerenstvo, samostalno izrađuje bazu podataka, testira je i po odluci postaje voditelj Povjerenstva za reviziju. Kao voditelj povjerenstva do odlaska iz NSK vrši reviziju knjižnog i neknjižnog fonda.
• Godine 2009. zaposlen je na radnom mjestu ravnatelja u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod gdje radi, kroz dva povjerena mu mandata, do siječnja 2018.
  

• Bio je mentor studentima knjižničarstva i informatologije više puta.
• Rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske dodijeljeno mu je stručno zvanje viši knjižničar.
• Danas je Ivan Stipić student Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti, sudionik i izlagač na različitim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, s izvršenim svim obvezama na doktorskom studiju i obranjenim sinopsisom doktorske disertacije pod nazivom: Nastanak i razvoj pisane i tiskane baštine Brodskog Posavlja od njezinih početaka do sredine 20. stoljeća.
• Do sada je autorski objavio:

– jednu knjigu (Stipić, Ivan; Grubanović, Mirna; Mataić Agičić, Darija. Leksikon brodskih pisaca. Slavonski Brod : Gradska knjižnica Slavonski brod ; Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 2016.),

– više znanstvenih i stručnih radova

– više predgovora i pogovora u  knjigama,

– više kataloga izložaba,

– u rukopisu su mu, pripremljene za tisak, dvije knjige

– uredio je dvadeset i osam knjiga (monografije, zbornici, mjestopisi, slikovnice, katalozi,…)

• Pored navedenog Ivan Stipić je, kroz više od osam proteklih godina, bio jedan od organizatora društvenih i kulturnih događanja u Slavonskom Brodu. Kroz svoj dosadašnji rad pokazao je stalnu brigu za prepoznatljivost rodnog grada, ali i Slavonije u cjelini. Taj rad posebno je vidljiv kroz iskazanu kontinuiranu brigu za slavonsku/slavonskobrodsku povijesnu i kulturnu prezentaciju.
• Godišnji skup članova Društva hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, na njegovu inicijativu, tradicionalno se, sve do njegova odlaska iz ustanove, održavao u Slavonskom Brodu i programski je, u više navrata, bio posvećen značajnijim obljetnicama naših poznatih zavičajnika (Luka Ilić Oriovčanin, Stjepan Marjanović, Vladimir Rem, Stanislav Geza Milošić, Josip Stadler, …).
• Organizirao je i suorganizirao različita tematska događanja iz područja obrazovanja, povijesti, književnosti i likovnosti i glazbe u zemlji i inozemstvu (izložbe, koncerti, filmske projekcije, predstavljanja knjiga, znanstveni i stručni skupovi).
• Bio je član različitih programskih/organizacijskih odbora znanstvenih i stručnih skupova i manifestacija.
• Potpomagao je programski i logistički udruge iz Domovinskog rata (organizacija obilježavanja obljetnica, izložbe, književna predstavljanja,…).
• Kroz vrijeme svojeg ravnanja ustanovom implementirao je u knjižnici različite projekte s vidljivom prepoznatljivošću socijalne komponente prema najugroženijem dijelu korisničke populacije:

– projekt 6+, – projekt vezan uz samohrano roditeljstvo,

– Knjigom do kućnog praga – invalidne osobe,

-Osigurao je tiskovine u slobodnom pristupu za sve pripadnike nacionalnih manjina na njihovom matičnom jeziku i pismu.

• Knjižnica je, u njegovom mandatu, aktivno prihvatila participaciju u projektu Brod – sveučilišni grad:

–  kroz otvaranje zasebne studijske čitaonice,

– osigurani popust studentima na članstvo i na ostale knjižnične usluge,

– kroz organizaciju studentske prakse,

– radionice za pisanje eseja (priprema za maturu – Darija),

– kroz nabavu stručne građe za brodske studente u većem obimu i

– kroz potpisivanje Memoranduma o suradnji s Veleučilištem u Slavonskom Brodu.

• U okviru svojeg rada u Knjižnici, pored menadžersko-administrativnih poslova upravljanja ustanovom, osmislio je i pokrenuo:

– pilot projekt Virtualne knjižnice

– autorski baštinski projekt digitalizacije pisanog kulturnog blaga u okviru stvaranja Digitalnog repozitorija brodske baštine i

– ciljano izdavaštvo kroz pokrenuti autorski projekt Brodske leksikografije (Leksikon brodskih pisaca, Brodske športske priče iz davnine, Stare brodske gostionice,…), kako bi, nakon temeljitog istraživačkog rada, konzervirao kulturno-identitetsku povijest (ljudi, mjesto, vrijeme  i događaji) grada Slavonskog Broda i Slavonije u cjelini.

• Kroz svoj dosadašnji rad je, uz stalno nastojanje oko poboljšanja rada knjižnica u gradu i županiji (kontinuiranim podizanjem standarda kroz djelatnost Matične službe), ostvario i kvalitetnu suradnju s velikim brojem ustanova, udruga i pojedinaca (neke je i udomio) na području Grada Slavonskog Broda, RH, ali i šire te je i na taj način unaprijedio javni i društveni život zajednice u gradu Slavonskom Brodu:

– Zajednicom tehničke kulture grada Slavonskog Broda,

– Maticom hrvatskom,

– organizacijama nacionalnih manjina Ukrajinaca, Bošnjaka, Srba i Roma,

– Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata,

– Društvom hrvatskih književnika,

– Institutom za povijest – Podružnicom za povijest Slavonije, Srijema i Baranje,

– Strojarskim fakultetom,

– Fakultetom za odgojne i obrazovne znanosti – Dislociranim studijem u Slavonskom Brodu

– Veleučilištem u Slavonskom Brodu.

– Brodskim dekanatom RKT crkve,

– Maticom hrvatskom,

– Brodskim harmonikaškim orkestrom Bela pl. Panty,

– likovnom udrugom Galerija 4,

– Udrugom Regoč,

– Volonterskim centrom Slavonski Brod,

– Društvom psihologa,

– Kulturno-likovnom udrugom Berislavić,

– Kino klubom Paluba 7,

– Udrugom Vrapčići,

– Udrugom Loco-Moto,

– Ligom za borbu protiv raka,

– Lions klubom,

– Družbom Braća hrvatskog zmaja,

– Udrugom HVIDR-a,

– Šahovskim klubom,

– Udrugom Foto Kadar SB,…

– učinio je, kroz medije, više nego vidljivom svoju knjižničnu djelatnost (300 i više bibliografskih jedinica kroz godinu), a za praćenje knjižničnih događanja i HRT višekratno je iskazala svoj interes,

– kroz različite oblike tiskarsko prezentacijske djelatnosti Brođanima smo približili vlastitu književnu, športsku i inu povijesnu građu;….

• U svezi navedenog posebno treba istaknuti velik broj održanih predavanja i nastupa u javnim medijima gdje se, pored stručnog djelovanja, iskazao u popularizaciji kulture, kulture u Slavoniji, lokalne kulturne zajednice i samog grada Slavonskog Broda.
• Prepoznatljivost dobrog rada Gradske knjižnice Slavonski Brod vidljiva je kroz zapisnike Gradskog vijeća grada Slavonskog Broda za proteklo vrijeme njegova ravnanja ustanovom kao i kroz knjižnici i njemu osobno na desetke dodijeljenih zahvalnica od strane različitih institucija, ustanova i udruga civilnog društva. Kvalitetu njegova financijskog poslovanja prepoznata je i ocjenjena od strane Državnog ureda za reviziju ožujka 2015. (http://www.revizija.hr/izvjesca/2015/revizija/pojedinacna_izvjesca/knjiznice/gradska_knjiznica_slavonski_brod.pdf ) izraženim bezuvjetnim mišljenjem.
• radu Ivana Stipića kroz različite preporuke potpisane od najeminentnijih ljudi iz društvenog, obrazovnog područja i područja kulture najvidljiviji je njegov izuzetan doprinos:

– području propagiranja nacionalne književnosti (Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika),

– području knjižničarske struke tj. području informacijskih i komunikacijskih znanosti (prof.dr.sc. Damir Boras, rektor Sveučilišta u Zagrebu; prof.dr.sc. Jadranka Lasić Lazić, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija informacijskih i komunikacijskih znanosti),

– području integracije hrvatske kulture (Tomislav Žigmanov, predsjednik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata).

Toliko. Ružooooooo! Javi se!

Pripisak

Brodski SDP (jel’ to u Brodu uopće postoji?) održao je nekakvu tribini povodom Dana muškaraca (?). Na kojoj je – zaboravio sam kako se zove, jer ima neko čudno ime, kažu da je iz gradske sigurne kuće Vodovod – u goničkoj ekstazi isprovocirao da se sraćka o mojoj kolumni objavljenoj nedavno na SBPeriskopu.

Zahvaljujem, jer je to i bio moj cilj. Isprovocirati reakciju kojom će što šira brodska javnost biti upoznata sa “slučajem Gradske knjižnice” i na taj način osujetiti bilo kakva nova muvanja oko natječaja i izbora ravnatelja. Kad se more uzburka teža je plovidba. Čak bi i sud odgovarao toj svrsi (jebeš život bez rizika, pobjeđivanja i gubljenja) utvrđivanja merituma tj. istine kako je izigran branitelj, invalid i čovjek s darom, talentom, misijom, posvećenošću i rezultatima – Ivan Stipić. Sve što sam u “inkriminiranoj” kolumni napisao je istina. Stil (kemp) i način na koji sam plasirao istine je moja stvar kao što su moja i pretjerivanja s “ukrasnim” pridjevima, prejakim metaforama i načinom zapošljavanja riječi. Kako bi atrakcijom teksta privukao čitatelje, podvlačim, opet zbog istine i činjenica.

A što se tiče Ruže Bobovečki sve je u dobronamjernom naslovu ove kolumne. Sama si je nacrtala metu na leđima. I njoj treba pomoći da se čitava izvuče iz te manipulativne uloge koju smjerno ispunjava kao risk taker i da uspostavi red u glavi i mir u duši. Osobno ju doživljavam kao dragu i ljubaznu osobu, te kao dobrog defektologa i dječjeg pedagoga. “Osovio” sam se na nju ne osobno, nego u ulozi v. d. ravnateljice koja je u manipulativnoj igri oko smjene Ivana Stipića odigrala tu ulogu onako kako ju je odigrala: bahato prema Bogu.

Uostalom, nije ni nepismena. Neka javno opovrgne moje navode, ako nisu istiniti. Ili  neka taj novoformirani Odjel za odnose s javnošću i marketing koji bi me, pretpostavljam, najrađe raskomadao u nekoj ambasadi, to umjesto nje učini.

Nadopisak

Ono treće iz prve rečenice ovog teksta nisam spomenuo, no ono je tu u tekstu. Kao Radošev kišobran. Ne znate tu priču? Ide ovako. Električar Radoš bio je poznati, superinteligentni gradski zajebant čiji štosevi su se predajom zadržali do danas. Jako je mucao pa je to onda sve bilo još smješnije. Jednom prilikom mu je, radeći na elektroinstalacijama novogradnje, nestao kišobran. Što je prijavio gazdi. Sutradan nakon završetka posla i isplate računa, pita ga gazda je li našao kišobran, a on odgovori da je. “Pa gdje ste ga našli?” – pita radoznalo gazda. “Tttu je u rrrrračččunnnu kkkoji sstte upppravvvo ppplatili.”

Dobri stari Radoš, iz duha i daha puno bezbrižnijih vremena od ovih današnjih, kad svaka veća kuća umjesto hausmeistera treba psihijatra.

Rade Jarak, 50-godišnji pisac iz Zagreba, inače rodom Dubrovčanin, uvijek je rado viđen gost na našem portalu, s obzirom da se radi o jednom od najznačajnijih domaćih suvremenih pisaca. Ovaj put povod razgovoru je nedavni izlazak njegove već 21. knjige po redu, a inače jedanaestog romana. Naslov mu je „Suha palma“, objavljen je u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, a radi se o ljubavnoj priči koja obuhvaća vremenski raspon od dvadesetak godina, od 1964. pa sve do pred početak Domovinskog rata.

Riječ je vrlo sadržajnome romanu bogate događajnosti, s likovima koje njihova glad za slobodom „razbacuje“ diljem zemaljske kugle, od Dubrovnika preko Bukurešta, Rijeke i Pariza pa sve do Buenos Airesa i Madrasa, te s više neočekivanih, često i enigmatičnih obrata. Rade Jarak u romanu kombinira različite spisateljske postupke i oblike (dnevničke bilješke, epistolarna proza, dramski tekst), vremenski i prostorno razveden narativ skladno strukturira i zaokružuje u vrlo dojmljiv roman sugestivne, melankolijom obojene atmosfere koja Jarka potvrđuje kao zrelu autorsku osobnost u zenitu svoje stvaralačke snage.

Osim o romanu „Suha palma“ Jarak u razgovoru objašnjava i motivaciju načina odabira pojedinih spisateljskih postupaka ili pak lociranja radnje u sasvim određena povijesna razdoblja i geografska podneblja, ali govori i o svom viđenju hrvatske književne scene, o konceptu slobode kao projektu svog pisanja, o odnosu likovne umjetnosti i književnosti, o važnosti književnosti u suvremenom društvu slike, spektakla i piksela, te najavljuje revitalizaciju svog neko vrijeme hiberniranog projekta „Knjigomat“.

Radnju novog romana „Suha palma“, baš kao i u slučaju nekoliko prethodnih romana, smjestili ste u razdoblje druge polovice 20. stoljeća. Možete li nam objasniti motivaciju takvog postupanja? Inače, osobno mi je to drago jer gotovo da ste jedini naš pisac koji ne obrađuje suvremenu stvarnost, pa su u tom smislu Vaši romani važan iskorak i osvježenje.

– Rekao bih da posebno obrađujem razdoblje naše bliske povijesti. U romanima „Pustinje“ i „Yu puzzle“ obrađujem razdoblje socijalističke Jugoslavije, ali koje se ulijeva u suvremenost, u razdoblje Republike Hrvatske. Roman „Yu puzzle“ počinje negdje 1920. završava 2009. godine. Dakle, jedan od ciljeva moga pisanja je otkrivanje uzročno posljedičnih veza između ta dva vremena, koja nama danas izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. „Yu puzzle“ je most između dvije povijesne realnosti, koje su po meni kontinuum. U romanu „Suha palma“, to nije bio slučaj, prvenstveno mi je bila važna priča, a razdoblje od šezdesetih do sredine osamdesetih godina korišteno je samo kao podloga, jer to razdoblje jako dobro poznajem. Konačno, i glavni lik, Marija Kozina, mogla se u finišu romana pratiti sve do početka rata 1991. godine, ali to, eto, nisam uradio, jer mi nije bilo bitno. Bila mi je bitna ljubavna priča, u našem ambijentu, na našim prostorima, koju sam pokušao ispričati što sam bolje mogao.

Radnja romana odigrava se na različitim lokacijama zemaljske kugle – Dubrovnik, Rijeka, Pariz, Bukurešt, Madras u Indiji. Jeste li boravili u svim tim gradovima? 

– Samo u Dubrovniku. I Rijeci, naravno. Zaboravili ste spomenuti Buenos Aires, u kojemu se odigrava trećina radnje. Taj grad sam koristio kao metaforu daljine i usamljenosti. Nisam ulazio u detalje opisujući ga, on je u mojim opisima, sjenovit, mračan, hladan … Znači više je metafora, a manje stvarno mjesto.

Čini mi se da je kod većine životnih putanja likova uočljiva njihova potreba za slobodom, svojevrstan bijeg u slobodu, koji neki ostvaruju promjenom mjesta boravka, a drugi slobodu traže, primjerice, u homoseksualnoj ljubavnoj vezi. 

– Da, riječ je o slobodi. Prije potraga nego bijeg, kako ste napisali. Cijeli projekt mog pisanja, potraga je za slobodom, konceptom slobode. Kroz pitanje je li sloboda moguća i u kojem obliku. Ljubav može biti neko obećanje slobode, ali u nekim situacijama ljubav se može protumačiti kao zamka, kao klopka. Kao sado mazo odnos. Ali to su specifične, perverzne situacije. S druge strane čovjek bez emocija nije ništa, ne postoji. „Suha palma“ je, u stvari, knjiga o gubitku, o životu usred boli, o zrelosti. Dok danas kod nas u društvenim odnosima prevladava čisti sado mazo odnos, pun prevara, iskrivljenih i lažnih emocija.

Oduševio me je motiv objektnog pisma u romanu. Da pojasnimo čitateljima – lik u romanu od jedne djevojke dobiva pošiljku u kojoj se nalazi nekoliko predmeta: staklena ogrlica, cvijet, nekoliko zrna biljke kardamom – a smisao poruke koja mu je upućena tim predmetima mora iščitati poput rebusa. Odakle Vam ideja za to, je li to produkt Vaše mašte ili se negdje zaista služe ili su se služili takvim načinom komunikacije? 

– Taj dio je posveta jednom velikom i značajnom piscu. Dobro ste postavili pitanje, jer odakle bih ja to znao? Netko tko to zna, mora poznavati srž indijske kulture, mora biti i više nego stručnjak u pitanju Indije. Ja sam do te spoznaje došao isključivo preko knjiga i drugih tekstova. Osim toga, detalj se dobro uklopio u opis jednog od likova iz knjige, u opis Baby Koche, koja je Indijka iz Madrasa. Dakle, predstavljanje „objektnog pisma“, malo modificirano, posveta je velikom, svjetski poznatom, nobelovcu Rudyardu Kiplingu, u nas, nažalost, slabo prevedenom.

Naslovnicu romana krasi upečatljiva umjetnička slika Biljane Stamenkovske, a i naslov romana budi likovne asocijacije. Uz to i u samome romanu, čini mi se u većoj mjeri nego, primjerice, u prethodnom vašem romanu „Emigranti“, zastupljeni su slikarski motivi ili pak scene koje potiču recipijenta na vizualizaciju i bili bi dobar predložak za likovno uprizorenje. Radi li se o slučajnosti ili ste svjesno odlučili u novome romanu povezati svoju književnu vokaciju i svoje likovno obrazovanje? 

– Pa recimo da su „Emigranti“ bili kafkijanski sivi. „Suha palma“ tiče se Dubrovnika koji je jednostavno uvijek pun boja. Čak i u najtežim trenucima i velikim tragedijama, njegove boje su moćne.

Sve Vaše proze odišu osjećajem melankolije, ima tu i tjeskobe i sjete, ali iako nema nekih vatrometnih radosti ipak nema ni gorčine. Stječe se dojam da se radi o svojevrsnoj zrelosti u srži koje je pomirenost, pomirenost s prolaznošću, pomirenost sa sviješću o nemogućnosti nekih bitnijih pozitivnih promjena, osobito na globalnome planu. To bih čak i doveo u vezu s načinom na koji okončavate priču o Mariji i Urošu, izbjegavajući happy end. 

– Roman „Suha palma“ je ljubavni roman. Na neki način bio sam na tragu „dekonstrukcije ljubavi“, a umalo sam dekonstruirao samog sebe, umalo sam se slomio. Bilo mi je jako teško napisati taj roman. Drago mi je da ste ga ovako shvatili. Život je ponekad beskrajna muka i treba izdržati. Mirenje sa situacijom može biti prvi znak poboljšanja, oporavka.

Razveselila me je Vaša nedavna najava o ponovnom pokretanju „Knjigomata“, internetskog časopisa za književnost koji ste osnovali prije petnaestak godina i uspješno ga dugo vremena uređivali i vodili, ali je zadnjih nekoliko godina bio u hibernaciji. Što Vas je potaknulo na oživljavanje „Knjigomata“ i hoće li se njegova koncepcija bitnije promijeniti u odnosu na prijašnju, kada mu je misija bila „objavljivanje djela mlađih autora i progovaranje o nekim prešućenim temama te popunjavanje rupa u recepciji književnosti“? 

– Krajem ovog mjeseca trebao bih ponovo pokrenuti stranicu. Ulazim u novu avanturu, ne znam koliko ću imati vremena – budući da radim na novoj knjizi, ali o kojoj zasad ne bih govorio jer je još uvijek u početnoj fazi – koliko ću imati živaca, ali i sreće. Ali isplatit će se, jer ljudima treba takvih sadržaja. Bar se nadam.

Hoćete li se zadržati samo na internetskoj verziji ili u planu imate izbacivati i tiskane verzije „Knjigomata“? Znači li revitalizacija „Knjigomata“ također i nastavljanje s edicijom u kojoj je u „Knjigomatovu“ izdanju svojevremeno izašlo više vrlo zanimljivih tiskanih književnih naslova? 

– Teško da će biti tiskanih izdanja, ali nikad se ne zna. Sve je moguće, ali ipak mislim da neće.

– Danas se situacija bitno promijenila i više ne vrijedi ta moja rečenica od prije devet godina. Književnost je danas negdje na svom prirodnom mjestu, što ipak ne znači da mnogi problemi ne ostaju, ili su tek iskrsnuli, objektivni problemi s kojima se dugo borimo, sve manji broj knjižara, na primjer. Međutim, dogodila se treća stvar. Mogla bi se, možda, nazvati hiperprodukcijom. Emir Kusturica je u jednom nedavnom intervjuu rekao da je francuski Novi val (Godard, Truffaut …) želio imati objektivnu, hladnu kameru, u smislu da uhvati stvarni život. Ali je zatim dodao da je sve ono što je nekad vrijedilo, danas pretvoreno u „nitkovluk“. Tako je definirao današnji „objektivni“ reality koji je ušao u sve sfere života, pa i u književnost. Taj reality, ušao je i u samo realnost, tako da dobrim dijelom živimo kao društvo spektakla, da dobrim dijelom uopće nismo svjesni što nam se događa. Ovo je situacija u kojoj je ozbiljna, jaka kritika i svijest o onome što se radi, dragocjena.

Kako vidite važnost književnosti u suvremenom svijetu, u dobu prevlasti slike i piksela, strelovite razmjene informacija i užurbanosti života? Hoće li književnost preživjeti, s obzirom na sve veću nestrpljivost ljudi i njihov nedostatak pažnje i sve manju sposobnost koncentracije na iole dulji tekst, ali i deficit slobodnog vremena pod pritiskom imperativa stjecanja, privređivanja? 

– Povezano s prethodnim odgovorom dolazimo do pitanja stvarnosti, realnosti. U smislu u kojemu ga tumače Kusturica, ili Krešimir Mišak kod nas. „Stvarno“ je danas samo ono što žele neke takozvane, izmišljene ili ne, „elite“. Istovremeno oligarhija moći postaje sve okrutnija, mislim na kapital, gotovo totalitaristička. Dakle, postoji onaj naš stari, i novi bjelosvjetski totalitarizam. Samo djeluje drugim metodama, pogledajte samo kakav su ekonomski udar trpjeli i trpe naši građani. Književnost se tu nalazi u trećoj situaciji. Pisao sam o Jugoslaviji zato jer je dobro poznajem, to je bilo vrijeme mog odrastanja, afirmativno doba, to je bilo vrijeme posljednjih, manjih ostataka starog totalitarizma. Na neki način normalnije od današnjeg gdje je reality mjerilo svih stvari. Apsurdno i literarno potentno je da je to vrijeme o kojemu svi znaju sve, a u stvari o njemu ima vrlo malo točnih podataka. Nisam želio gurati glavu u pijesak, nego sam istraživao našu blisku povijest, odlazio u arhive, čitao knjige. Tražio njezine dobre i loše strane, njezine skrivene strane. Jugoslaviju nikad nisam idealizirao, ali ni blatio. Također stojim na strani antifašističke borbe, jer nas je ona uvela u slobodni i moderni svijet. Socijalističko društvo dalo je autonomije narodima. Što se tiče samog čitanja, čita se više nego što mislite, i više nego što se općenito misli. Knjiga je arhetipski prostor, ljudi uvijek imaju potrebu za knjigom i nikad je neće izgubiti. Možda je još uvijek preskupa, pa ljudi u besparici bježe od knjižara. Istina je da smo malo tržište pa je piscu teško dovoljno zaraditi, te se fokus zarade miče, na primjer, na televizijske scenarije ili slično. Ali pisci se snalaze, a zašto i ne bi.

lupiga

Jedna knjiga, u pet svezaka, na 2.500 stranica, četiri izdavača iz dvije države, a autor nije Tolstoj već devetogodišnjak, bilo bi dovoljno za Guinnessovu knjigu rekorda. On sam rekao bi: N bava kua!?

Robi K., literarno dijete Viktora Ivančića stariji je godinu dana od njegovog biološkog sina, s njime se družimo evo već 35. godinu i nestrpljivo iščekujemo svaki zapis iz bilježnice tog vječnog učenika III. a razreda. A knjiga se lijepo podebljala od 1984. godine do danas pa je taj »Altimajt edišn« postao svojevrsnom Biblijom satire i humora koju svi Bogu-mili, a koji ni Vragu nisu mrski, i oni koji se takvima osjećaju, ultimativno moraju posjedovati. Nije ovo reklama za to flambojantno izdanje, ne treba. Robiju nikakva propaganda niti marketinški trik, on će zauvijek ostati zatočenikom svoga tvorca koji bi na njemu, još malo, i penziju mogao zaraditi.

Kult Robija K. kafkijanski je zagonetan i u svakom je pogledu prešao sve granice. Što je to u ljudskom biću što ga vodi ne prema piću već u ovisnost veću i težu, klikajući na svaku novu poruku na ekranu uz pomisao: Robi? Ne mogu to shvatiti oni koji se nisu navukli na tog klinca toliko žestoko da se nakon mjesec dana bez njega ne ustručavaju banuti Viktoru na vrata i zaurlati: »Alo, majstore, gdje je Robi?«. I da ovaj shvati da mu potiljak nikad nije bio bliže metku.

Mogu sada psihoanalitičari prizivati Freuda secirajući zašto se autor najbolje osjeća u tijelu i umu jednog devetogodišnjaka, mogu teoretičari sreće srati kvake o tome kako smijeh liječi i oslobađa od stresa, mogu i Prosperov i Novak pasti na tjeme od užasa zbog svekolike infantilnosti, može se cijeli ovaj svijet srušiti kao kula od karata, ali Robija moramo imati. Moramo!

Dobro, ovo petoknjižje samo je uvezana povijest bolesti koja se širi i ne da iskorijeniti, ono nas podsjeća na sve što smo olako zaboravili i oživljava ono što smo teško preživjeli, ali dozu novog Robija moramo dobiti. Ta nada kada zablinka Peščanik, Tačno ili Novosti da je stigao i najnoviji Robi, to je ono što se ne da nadomjestiti. Onog dana kada tog rta Dobre nade ne bude bilo, to će biti znak da je stigao Sudnji dan, da je nastupio smak svijeta.

A sve je lakše kada je Robi tu! Tog dana sunce sija i ako kiša pada, a java se odvija poput sna. Da, ima nešto u usporedbi s kinom, ugase se svjetla, totalni mrak, a onda zabljesnu slike, i hodaju, idu. Što se bliži kraj i rasplet, rastu napetost i nervoza, kao u krimiću kada do zadnje scene ne možemo pogoditi tko je ubojica. Dlanovi se znoje, oči izbeče, a možgane uskuhaju ne bi li pogodili poantu zadnje rečenice.

I nikad u tome ne uspijemo, uvijek nas autor odvuče na pogrešan trag, a Robi nadmaši naša očekivanja. I to je to, tako jednostavno a neprepričljivo i neponovljivo! Vraćaš se unatrag, na početak, pokušavaš odgonetnuti gdje si izgubio trag, kada si skrenuo s pravog puta, ali ne, sve se odvija po špagi i samo je tako moglo završiti. Za one koji me razumiju i koje dijele ovisnost o Robiju, samo dvije napomene.

Sve likove mogu zamisliti u mašti, osim samog Robija, čije lice ne vidim, kao da je to svetogrđe poput crtanja proroka Muhameda. I kada bih mogao biti netko od Robijevih, izabrao bih Kanu Štetu. A vi?

Čitajte Robija! Vjerujte, pomaže!

novilist

Odrasla je generacija nekadašnjih pionira, sada pišu knjige i postavljaju izložbe posvećene bivšoj državi. Ako je nešto zajedničko ‘Jugoslaviji u Hrvatskoj’ Dragana Markovine, ‘Zbogom avangardo’ Domagoja Mihaljevića, ‘Diskretnom šarmu Jugoslavije’ Borisa Stapića i brojnim drugim projektima, onda je to želja da se jugoslavenska povijest iznova osmisli i reinterpretira

Ako je strah vjerovanje, dobro je. Ali sumnjam da se itko boji pakla. Zar mislite da je itko od zločinaca, od onih koji su silovali i ubijali, klali, sebi predvidio pakao?

Gradska knjižnica Slavonski Brod i Udruga OSI SB Loco Moto pozivaju Vas na promociju knjige Dnevnik bolesnika:program Kistom i perom, Vanje Krnića u utorak, 4. prosinca 2018.u 18,00 sati u velikoj dvorani Gradske knjižnice.

gksb

Slijeva: Sandra Vukoja, Vanja Krnić, Veljko Lukić, Blaženka Gogić, Tomislav Goll

Razmišljajući kao „ vlaška mlada“ što obući za promociju, došao sam do spoznaje da sve moje hlače i košulje potječu iz vremena dok sam bio „zdrav“. Haljina i štikle savršen izbor, ali štikle broj 45  nemam, tako da je ta odjevna kombinacija otpala. Pobijedile su hlače na „ šlic“.

Na promociji su moji gosti koji su sudjelovali u programu bili : Blaženka Gogić , kao psiholog, ali i direktni svjedok događaja oko mene, Veljko Lukić, recezent, Sandra Vukoja lektorica i čitačica, moderator je bio Stari mačak Tom aka Tomislav Goll. Iz Požege mi je došao moj prijatelj  pročelnik odjela za gitaru, koji je isto naš Brođanin. I ja Zemljanin.

mag. mus.Antun Markulić mi je poslao  sms : U 16 45 dolazim po tebe!

Pri silasku dolje tolika je magla bila da nisam ni nju vidio, svoju muzu papirnato-plišanu rodu.

Kad je konačno došao, falila mu je jedna sitnica- gitara, ali to smo riješili. Srećom nije ju ostavio u Požegi nego kod svojih roditelja. Zbog magle i vremena pomislio sam ako dođe 50 ljudi bit će super.

Veljko mi je u našim fejs razgovorima zaštnički rekao: „Nemoj se razočarati, ako ne dođe ljudi koliko misliš. Urednik  pesimist.

Naravno, ja sam mu rekao bit će puno. Uvijek postoji ono „ali“. Dobro, priznajem vjerovao sam Veljku. Kad je vidio da je u 18 sati dvorana doslovno puna,  rekao mi je: „ Bio si u pravu.“

Napisat ću ukratko svoje impresije. Gordana Mišković  je značajno kao i Loco Moto (izdavač) pripomogla da knjiga ugleda svjetlo dana. Ružica  Bobovečki, ravnateljica knjižnice sa suradnicom gospođom Sanjom Vuleta i ostalima, pobrinula se da sve bude na visokom nivou. Teta (Blaženka Gogić) konstatirala je da joj je žao što nije napisala predgovor kao Veljko u kojem je sve rečeno. Hrabro se osvrnula na nejednaka materijalna prava svih osoba s invaliditetom vojnih i civlnih), istaknuvši da se zalaže da je OSI OSI bez obzira kako je invalidnost proizašla, te da kao takvi svi građani RH moraju bit jednakih.

Bile su moje kćeri.  Uostalom one su mi tamo bile najvažnije. Bio je i gradonačelnik, Slavica  i dosta bivših i sadašnjih političara. Cijelo vrijeme me tjeralo pišat. Veljko mi je točio vodu. Bilo mi je neugodno s vlastite promocije otići na wc. Još bi nekog morao povest s sobom da mi otvori i zatvori šlic. Tu  daje 100% prednost haljini. Vidio sam puno dragih prijatelja. Na kraju promocije se došao i urednik Sbplusa Jerko Zovak rukovati i razmijenili smo par rečenica. Uf, jesam pacifist. Helena, Snježana, Marta, Igor, Dubravka  ekipa iz starog SDP-a . Jedino je malo falilo liječnika, ali mislim da ima  nešto u onoj „ vrana vrani oči ne vadi“. Da li se boje doći to ne znam ili  stide nečeg, to isto ne znam…

Veliko hvala svima koji su došli.