Napomena: Riječ je o rečenicama kojima započinje deset knjiga iz moje privatne biblioteke s ukupno oko 2 500 naslova.

Čovjek se ne boji ničeg toliko koliko dodira nečeg nepoznatog. To što ga pokušava dohvatiti , čovjek želi vidjeti, prepoznati ili barem nekamo svrstati. On svugdje izbjegava dodir nepoznatog. Prestravljenost od neočekivanog od neočekivanog dodira može se noću ili u mraku oćenito pretvoriti u paniku. Čak nam ni odjeća ne daje dostatno sigurnosti; kako se lako ona može razderati, kako je lako prodrijeti do golog, glatkog, bespomoćnog mesa napadnutoga!

Elias Canetti – Masa i moć

U vrijeme dok Talijani i Nijemci ustoličuju ustaškog poglavnika i dok se iza kulisa prodaje Hrvatska, a javno se frazira o slobodi i nezavisnosti, u okviru onog društvenog i slobodarskog i progresivnog Zagreba produžuje se intenzivna politička aktivnost. Počinje nejednaka borba. U gradu borave vodeće ličnosti jugoslavenskih komunista; to su ljudi sposobni i spremni da na svaki akt okupatora i ustaša reagiraju politički pravilno, humano i perspektivno u smislu razvoja antifašističkog pokreta u svijetu. Ne priznaju nacionalno i političko razbijanje Jugoslavije.

Ivan Šibl – Zagreb tusuću devetsto četrdeset prve (Poglavlje: Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu)

More je danas opet uzburkano od opojnog daha vjetra. Usred zime osjećaju se već snohvatice proljeća. Do podne, vrelo, golo, sedefasto nebo, cvrčci skriveni u hladu, a sad vjetar razgolićuje velike platane, pustoši velike platane…

Lawrence Durrell – Justine (Aleksandrijski kvartet)

Bit će da sam je prvi put sreo jednog četvrtka navečer – u plesnjaku. Ujutro sam došao na posao, nakon sat- dva spavanja, kao mjesečar. Taj mi je dan prošao kao san. Nakon večeresam zaspao na kauču i probudio se potpuno obučen sutradana ujutro oko šest sati. Bio sam sasvim svjež, čistu srcu i opsjednut jednom mišlju – da pošto poto bude moja.

Henry Miller: Sexus

Najgorom noći smatra se noć umiranja, ali ovde neće biti reč o njoj. Jer umiranje, pored sve svoje strahotnosti, koja je najveća pošto je konačna, jer iza nje ne samo da nema nadeveć nema ničeg, sadrži ipak i težnju za smirenjem, dokrijamčarenu patnjom bolesti, iznurenošću, obeshrabrenošću. Svest se opire toj težnji za smirenjem, opiru joj se i zdravi sastvaci tela, ali ona je ipak tu i nadjačava u meri u kojoj se svest i preostalo zdravlje povlače ispred bolesti, da bi na kraju pobedila, u najvećem porazu.

Aleksandar Tišma – Najgora noć

U veneričnom paviljonu garnizonskog špitala, „aptajlung“ C Draj, zvanom „Kokica“, bio je danas veliki dan. Infanterista Imbru Sveteca (od Pedeset treće Domaće), pacijenta „Kokice“ našli su u zahodu u lokvi krvi. Prerezao je vrat britvom, i, po mnijenju doktora, to se je dogodilo još pred ponoć.

Miroslav Krleža – Smrt Franje Kadavera (Hrvatski Bog Mars)   

Rajčice i dimne bombe slaba su sredstva da se pokaže protest, i ništa drugo. Nitko ne može uobraziti da je to moment djelotvornog protesta….

Sistematska provokacija pomoću kamenja aqpsurdna je. Kamenje kao sredstvo razračunavanja u principu se ne razlikuje od rajčice. Rajčice su nemoćne.Kamenje je nemoćno. Treba ih shvatiti kao predoblioke zbiljskih razračunavanja.

Rudi Dutchke – Moj dugi marš („Spiegel“, razgovor, 10 srpnja 1967.)

Univerzum (što ga drugi nazivaju Knjižnica) sastoji se od neodređenog, i možda beskonačnog, broja šesterokutnih galerija, štoposrijedi imaju široke otvore za provjetravanje, zaštićene preniskim ogradama.Iz svakog se šesterokuta priža vidik na gornje i donje katove: ubeskraj.

Jorge Luis Borges- Babilonska knjižnica (Izmišljaji)

Jedna od ono malo pouzdanih stvari koje sam pouzdano znao, čak možda jedina, bila je ova: da se zovem Mattia Pascal. I njom sam se koristio. Kad god bi koji od mojih prijatelja ili znanaca pokazao da je u u tolikoj mjeri izgubio razum te bi došaok meni po neki savjet ili uputu, slegnuo bih ramenima, zažmirio i odgovorio mu:

• Ja se zovem Mattia Pascal.

Luigi Pirandello –Pokojni Mattia Pascal

Na početku svog prvog govora rekao sam da ovo nije doba kritike. Ovo je doba borbe a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopćenitijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granice normale, a to je dovelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice.

George Orwell – Književnost i totalitarizam

jergovic

Nacionalizam je, pre svega, paranoja.Kolektivna i pojedinačna paranoja.

Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se «izrazi», ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimuliše ga kao  individuu, ili ga sprečava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, kao zadatak i cilj probleme od epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih, itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, u koje se on sam smestio – ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom individuu bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila (Jules).

To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova «tajna», da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenjiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one isuviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredeljenju asketa, potencijalni borac koji čeka svoj čas. Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, «potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama nego i prema čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta».

Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe – nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje koje ne iziskuje truda. Ne samo «pakao to su drugi», u okviru nacionalnog ključa, naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija.

Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše «iz naroda i za narod», koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič (a, da se podsetimo, Kič bi se mogao meriti stepenom banalnosti svojih asocijacija – A. Mol.), u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.

Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture – ne tiču ga se. Ali stvar nije tako prosta. Ako i zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom coleur locale-u takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta, što će reći da nije u službi umetničke istine, jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo, kad se mora, ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke, itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. Skočiti malo više od njega, ostali me se ne tiču. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični a tako različni, zbog kojih je igra i započeta.

Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svog brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim: pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, «nikoga do Boga», a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan kao i on sam, «ponos porodice», porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi, blesavi rođak.

Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. «To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili anonimnosti gomile, ili u nekakvom pravednom ratu. Nezadovoljnik koji u mirnodopsko vreme ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune» – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenog kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija, i antiideologija…

tacno

Toga dana, petak 29. 7. daleke 1938. godine, bila je paklena vrućina. Prethodne večeri, Tihomir, zvan Boem, baš je zaglavio. Prvo je popio nekoliko pića u dvije gostionice u središtu grada, a onda je zaglavio u restoranu na željezničkom kolodvoru. U tom restoranu nije se samo spravljala dobra hrana, naročito nadaleko poznati grah s kobasicom i suhim mesom, nego su tu u kasne sate znale dolaziti i malobrojne prijateljice noći, vabeći podnapite muškarce spremne odriješiti kesu i odvesti ih ili u svoj stan  ili u sobu u obližnjem hotelu Zrinjevac, gdje bi im pružale profesionalne usluge uz korektnu cijenu.

Kada se već spominje prvoklasni grah ima jedna anegdota, neprovjerena priča ili ipak istiniti događaj koji se zbio prije nekoliko godina.

Točno u 22 sata, po redu vožnje što onda baš nije bilo uobičajeno, parnjača je ulazila na jedan od perona u brodsku željezničku stanicu. Prošavši rampu u produženoj Olivinoj ulici, garavi strojovođa umornim pokretom ruke povuče ručicu. Začu se snažan, gotovo ponosni pisak koji kao da kaže: “Evo me ljudi, ne kasnim.” Lokomotiva stade uz veliku cisternu s vodom. Dok se je žedna lokomotiva punila vodom, željeznički službenik je ogromnim čekićem išao od vagona do vagona i lupao po kotačima. Nekolicina putnika je s bocama hitala ka željezničkoj česmi. Iz nekoliko cijevi neprekidno je curila hladna veoma pitka voda. Žedni putnici bi se prvo do mile volje nasitili vode, a onda bi žurno, vječno se bojeći da će vlak požuriti bez njih dalje k Zagrebu, točili vodu u boce i trčali ka svojim vagonima. Zalud bi kondukter pokadkad povikao:

– Ama, ljudi, zar ne vidite da se i lokomotiva poji vodom. Đe si vidio, bre, da juri voz bez lokomotive.

– Sigurno je sigurno – uzdihano bi mu uzvratio pokoji putnik. Jedna žena, unatoč godinama još uvijek privlačna, prosu se taman ispred konduktera na sitne kamenčiće između kolosijeka.

– Ženo, polako, mogla si bez potrebe izgubiti glavu – promrmlja kondukter dok joj je pomagao ustati.

Nesretna žena zgrabi svoju bocu iz koje je isteklo nešto vodie i požuri u svoj vagon.

Odjednom nasta strka. Ranžirka je iz vlaka izdvojila jedan posebni vagon i parkirala ga na slijepi kolosijek. Prije toga je iz vagona izašao visoki čovjek odjeven u elegantno odijelo. Diskretno su ga pratila dva ogromna čovjeka u kožnim jaknama. Prije nego je elegantni čovjek ušao u staničnu zgradu jedan lokalni šaljivdžija, potpuno pijan, dobaci:

– Gle, gle, kakva elegancija. Sigurno se parajlija uželio dobre ševe u Šangaju.

Elegantni ga nije udostojio ni pogleda. Jedan od pratilaca zastade ispred pijanca i siknu:

– Odbij, mrcino.

Pijanac, na svoju nesreću, nije uočio prijetnju u glasu ogromna čovjeka, Veselo reče:

– A što se ti miješaš, gorilo.

Pljas! Zvonko odjeknu pljuska po obrazu nesretnika. Ovaj zajauka, tri puta se okrene oko svoje osi i pade na pod. Kad su se elegantni stranac i pratnja izgubili u staničnoj zgradi, pijanca je jedan policajac odveo u policijsku sobu u postaji na daljnju obradu.

Elegenatni je sigurnim korakom ušao u stanični restoran i zauzeo jedno mjesto u uglu. Pratioci zauzeše stol kraj njegovog. Jedan od njih pozva prstom konobara. Ovaj kao hipnotiziran priđe. Čovjek u kožnom kaputu mu nešto došapnu. Konobar problijedi i snishodljivo, duboko se klanjajući, drhtavim glasom priupita elegantnog čovjeka:

– Dobra večer! Ekselencija, što izvoljevate naručiti?

Elegantni naruči grah s kobasicom, suhim rebrima i kiselim kupusom za sebe i pratnju. Jeo je polako, meraklijski, s profinjenim baratanjem priborom, što se za njegovu pratnju ne bi moglo reći, koji su brzo trpali hranu u trbuh. Osoblje restorana i nekolicina gostiju su zadivljeno gledali nepoznatog. Kasnije su se kunili da je pojeo dvije, a neki su se zaklinjalji i tri porcije graha. Od prijateljica noći bila je prisutna samo Ljilja. Crnka raskošnih oblina, tridesetih godina. Ostale su već otišle svoji poslom. Javno prezrenim, a potajno upražnjavanim od pojedinih uglednih licemjera.

Ljilja je sjedila za stolom s brkatom ljudinom, strojovođom koji je prije pola sata dovukao umornog ćiru s napornog puta iz Bosne. Tamanio je ogromne količine finog gulaša i sve to obilato zalijevao s pivom. Ljilja, već malo pripita, trustila je konjak.

– Odoh ja kod njega – zapličući jezikom obrati seo na brkatom.

– Koga?

– Kako koga? Elegantnom! Tu bi moglo biti dobre zarade.

– Ne bih ti preporučio.

– Zašto?

– Velika je to ličnost. Prate ga gorile, svi se klanjau, taj može do mnogih žena i nije mu stalo do takvih kao ti.

– Bezobrazniče!

– Samo sam realan.

– A tebi je slatka moja mačkica.

– Je, ali on za takve kao ti ne mari.

Osjednom se Ljilja usta i gegajući se uputi k stolu elegantnog čovjeka. Odamh se usta jedan od pratitelja i zaustavi je prije nego je uspjela doći do stola s neznancem. Pratilac uhvati Ljilju za ruku i reče oštro:

– Nema pristupa gospodinu.

– Pusti me, majmune. Imam prijedlog za otmjenog gospodina.

– Ne prima prijedloge, ženo.

– Moj će primiti. Nudim mu p.č.e. besplatno jer je poseban.

– More, odbi ženo. On nije zainteresovan.

– Ajde u p.z.u. materinu, ružni – blebetala je supijana Ljilja i pokuša ošamariti snažnog čovjeka. Ovaj je uhvati za ruku i malo stisnu. Ljilja kriknu. Strojovođa poskoči. Poskoči i drugi pratitelj neznanca. Pristupi strojovođi i stavi mu pod nos ispravu. Ovaj prvo pozeleni, problijedi, zagrcnu se i reče:

– Oprostite ljudi, nesporazum. Ljiljo, pijanduro, dolazim odmah za stol.

Ljilja posluša kao psić, sjede za njihov stol. Znala je ona kad strojovođa govori tim tonom da je u pitanju nešto veliko.

Za cijelo to vrijeme otmjeni je čovjek mirno jeo svoje jelo i pio svoje piće. Lokalno prvoklasno vino. Nije uputio ni pogleda na scenu ispred sebe. Kad je završio s jelom, zapali skupocjenu cigaru, povuče par dimova i pozva konobara da plati. Ovaj mu snisholjivo reče da gazda poručuje da mu je čast poslužiti takva gosta i da kuća časti. Neznanac se zahvali i maši za novčanik. Izvuče novčanicu i diskretno je pruži konobaru. Ugledavši novčanicu konobar se zagrcnu. Jedva promuca:

– Ali, puno je.

– Uzmi – zapovjedno će gost.

Konobar se udalji, neznanac pozva jednog pratioca, nešto mu reče i ovaj se izgubi u noć. Upravo je dolazio brzi vlak iz Beograda za Zagreb. Opet ista scena. Dok se umorna lokomotiva opskrbljivala vodom, prikačen je luksuzni vagon tajanstvenog stranca. On uđe skupa s dva pratioca i začu se pisak lokomotve. Otpravnik lokomotive da znak i kompozicija se, uz iskrenje ispod kotača lokomotive, pokrenu. Kasnije se doznalo da se radilo o članu kraljevske obitelji, koji se zaputio u Zagreb rješavati važne državničke probleme.

Nakon nekoliko dana Josip, zvani Bik, koji je one noći imao čast posluživati visokog gosta iz Beograda, ušao je u brijačnicu, koja se nalazila preko puta staničnog restorana. Dijelio ih samo uski hodnik. Josip je bio mlad čovjek, prosječne visine, mršav. Lice mu podbulo i crvenkasto, što je odavalo sklonost kapljici. Brico, Pišta, je sušta suprotnost. To je isto još mladi čovjek, nižeg rasta, guste crne kovrđave kose, njegovanih brkova. Kratkih je nogu, zdepast.

Josip se udobno smjesti na stolicu i prepusti se spretnim Pištinim rukama.

– Što to čujem, Josipe, baš si ti služio visokog gosta iz Beograda.

– Dogodilo se.

– I?

– Što i?

– Je li škrt?

– Nije. Dao mi je toliku napojnicu da sam s njom uredno platio Ljilju za njezine usluge, evo tebi šišanje i uzet ću buket cvijeća za moju curu Nenu.

– E, moj Bik. Baš si ti čudan svat. Plaćaš Ljilji njene usluge, a imaš lijepu curu.

– Pišta, Pišta. Da ja čekam da mi ona da jaja bi mi se otegla do koljena i eksplodirala. Znaš i sam kakve su već naše brodske frajlice. Kod većine ništa do vjenčanja, akoj i popusti sigurna je da će je dečko oženiti. Zato i služe ovakve kao Ljilja. Platiš, isprazniš se, nestaje napetosti. Plaćanjem prestaju sve tvoje obaveze prema njoj.

– A što je s njenim dostojanstovom?

– Većina kurvi više drži do dobro plaćenog seksa nego do svog dostojanstva. Ove naše fufice s kolodvora svoj posao rade samostalno i nitko ih na to ne tjera. Jednostavno im se ne da biti supruga, majka, domaćica.

– Ali, zar ti se ne gadi gurati tamo gdje guraju svi oni koji plate?

– Ni najmanje. Opere se i dobro.

– Ne bojiš se zaraze.

– Koristim kondom. Još nikada nije pukao, a i da pukne ćenu valjda baš ja biti taj baksuz da naletim na zaraženu. Nego, nemoj se praviti svetac. Ti takvih problema nemaš jer si se rano oženio. Da nisi tko zna. Možda bi i ti koristio usluge prodavačica ljubavi.

– Nikada. One ne prodaju ljubav nego svoju p.z.u. Ne dam novce za to. Radije bih onanirao.

– Meni je draže da ga spakiram među ženske noge, makar pripalade prostitutkama, nego da onaniram, ali svatko ima svoj izbor.

No, vratimo se mi našem junaku, Boemu. U restoranu je popio još jedno pivo, a onda mu se za stolom pridružila jedna već pomalo ocvala, ali još uvijek privlačna, dama. Bila je oniska, lijepa lica, puna pudera, ogromnih dojki i velike oble guze. Taman je onakva kakve privlače pažnju našeg Boema.

– Svaka čast tankoguzim i malosisatim ženama, ali ja, brate, volim kada imam za što uhvatiti – znao je on govoriti, kda bi se malo podnapio.

Dama, Maruška, radosno ga pozdravi i naruči pivo iz krigle. Reče:

– Boem, ionako nema posla, hajde ti mane časti s kojim pivom, a ja ću tebe s mojom mačkicom.

Tako je i bilo. Završili su u njezinom stanu u Mesićevoj ulici, blizu kuće u kojoj je živio Tihomor s ocem, majkom i mlađom sestrom, koja je išla u treći razred gimnazije.

Tihomir je napunio 27 godina. Završio je zanat za trgovca, ali mu se nije dalo raditi, pa je krao Bogu dane, smucajući se po gradu s ne baš pretjerano dobrim društvom. Badavadžije kao i on, lake žene, pijanci, kartaroši. Zato su ga i nazvali Boem. Naravno da se roditeljima nije svidio takav njegov način života. Već su više puta pričali o tome, a on je uvijek obećavao da će se zaposliti idući mjesec.

Ustao se blizu podne. Zabrinuta majka mu je skuhala kavu i pripremila zakašnjeli doručak. Bili su sami. Otac je odavno otišao raditi u Tvornicu vagoan, a sestra je bila na nastavi.

– Sine, teško te mogu takvog gledati – brižno će majka.

– Kakvog to? – gotovo veselo uzvrati sin.

– Provodiš noći tko zna gdje, pijep, a i društvo ti nije najbolje.

– Najbolje?! Sama ološ.

– Eto, i sam priznaješ. Većina dečki tvojih godina odavno radi, oženili su se, imaju djecu, a ti propadaš.

– Majko, sve što si rekla točno je, ali za sada se ne mogu promijeniti.

– A kada ćeš ako nećeš sada, sine?

– Ne znak kada, ali ću se popraviti. Evo, obećavam ti.

– U redu, vjerujem ti.

Nakon doručka, Tihomir se uputio na kupanje na Savu kod mlina, 300 metara uzvodno od mosta. Žetva je te godine bogata pa mlinar Ilija ima posla preko glave. Mostić koji je spajao mlin sa kopnom bio je spušten, a žeteoci su preko njega donosili svoj urod. Ilija je bio majstor svog zanata, tako da se je od žita dobivalo prekrasno brašno, pa žeteocima nije bilo mrsko ostavljati Iliji ušur. E, koliko su samo puta vrijedne ruke domaćica od tog sjajnog brašna spravljale mirisni kruh. Bilo pšenični, bilo miješani s kukuruznim brašnom. Dječurlija nije mogla iščekati da se takav kruh ohladi pa je dosađivala majkama da im ga daju onako toplog i mirisnog. Majke bi gunđale, ali bi onda gotovo sve pupuštale i davale svojoj djeci to remek djelo od kruha.

– Polako, polako, dijete, Bog s tobom. Ne gutaj tako brzo taj kruh. Može ti zapeti u grlu, a i nije zdravo – zabrinuto bi majke zborile djeci.

Uzalud! Srećom su djeca imala zdrave želuce pa se rijetko događalo da nekome od njih pozli.

Kada je Tihomir došao do vodenice ona je radila punom parom. Lopatice koluta neumorno su zaranje u Savu i istresale vodu u korito. Tihomir se lijenim pokretima skinu. Osavši u gaćama skoči u vodu i zapliva prema lopaticama. Zaroni i majstorski se pope na jednu od njih. Kada se lopatica uzdigla na najvišu razinu on se odvoji odnje i u divnoj lasti baci u vodu. Kada je izronio dočeka ga Ilija riječima:

– Jednom ćeš, moj Boem, zbog ovoga izgubiti glavu.

– Neću Ilija, ne boj se – veselo uzvrati Tihomir.

Ilija se vrati svom poslu, a Tihomir se nakon sunčanja vrati kući. Taman na ručak.

Uvečer se uputio u uobičajenu skitnju. U gostionici Cvijić (nalazila se uz Savu, tamo gdje je danas dvorana I. B. Mažuranić) dvije lake žene su se dosađivale. Nakon nekoliko pića veselo se društvo uputi stazom, uzvodno Savom, ka vodenici. Kada su prolazili ispod mosta njim je vozio ćiro ka slavonskobrodskoj stanici. Nedaleki signal je bio zatvoren pa garavi strojovođa povuče ručicu. Začu se umorni pisak malenog uskotračnog vlaka.

U blizini mlina začuše zvuk šargije i Ilijin polupijani glas. Bio je veso jer je bilo dosta posla, a gdje je posla tu je i zarade. Kada šargija na trenutak zašuti, valjda da Ilije trgne malo rakije, oglasi se Tihomir:

– Ilija, evo nas.

Na vratima vodenice, pojavi se Ilijina krupna glava.

– Dođite, ima rakije i za vas.

Ilija spusti mostić. Jedna od dama umalo pade u Savu. U zadnji čas je prigrabiše snažne Tihomirove ruke.

– Branka, nisi se valjda toliko naroljala – uzviknu Ilija.

– A ti si kao trijezniji – izfrflja pijana dama.

Pilo se, šargijalo, pjevalo, seksalo do jutra. Osvanula je subota. Oko 7 sati sunce probudi prvo Iliju, onda i ostale. Tada se Tihomir sjeti da se večeras igra prva nogometna utakmica u Sl. Brodu pod rasvjetom u Osječkoj ulici. Sastajali su se osječki Hajduk i domaća Marsonija, za koju je nastupao i Tihomir, naravno onda kada je bio na raspolaganju treneru. Ponekad se znalo dogoditi da zbog pića izostane s utakmice, ali je ovaj puta odlučio doći i odigrati utakmicu pod rasvjetom.

– Društvo, odoh skočiti u Savu da se malo osvježim, a onda jurim kući – obavijesti Boem društvo.

– Kuda žuriš? – znatiželjno će Branka.

– Večeras imam utakmicu. Dolaze Osječani.

Prvo ode Tihomir, ubrzo i dame. Osta Ilija. Već je kasnio s radom, a žita kao u priči. “E, ludi Ilija, opet si zaglavio”, pomisli kada osta sam.

…

Tihomir je stigao na stadion u Osječkoj ulici jedan sat prije početka utakmice. U tom trenutku sunce je na zapadu zalazilo ispod oblaka. Uskoro se je nebo na cijelom zapadu obojilo jarkom crvenom bojom. Pala je noć i upalili su se reflektori. Po prvi puta se je u Brodu odigravala nogometna utakmica pod rasvjetom, pa je bila razumljiva uzbuđenost prijatelja ove sportske igre. Bio je to veliki događaj za mali mirni slavonski gradić na lijevoj obali Save. Već su pomalo počeli pristizati gledaoci iz ovog ali i susjednog Broda s desne obale velike rijeke Save, kao i ljubitelji nogometa iz okolnih sela. Većina ih je dolazila pješke, a oni malo udaljeniji od stadiona na biciklima. Na improviziranom parkiralištu, kojega je čuvao redar, bilo je čak i nekoliko motora i jedan automobil. Kažu da je Ibro, koji je čamcem taksirao godinama Savom između dva Broda, taj dan zaradio kao nikada. Umoran, iza ponoći, kada se vratio kući, radosno je skupa sa ženom, koja ga je budna čekala, brojao novac.

– Ovoliko, bolan, ne zaradiš ni u dvadeset običnih dana – prela je žena.

– Ja, vala. Ali sam se i naradio.

Čim je trener pogledao Tihomira u lice sve mu je bilo jasno. Opet je imao burnu noć punu alkohola. Nerado, jer je Tiho bio dobar igrač, pozva ga trener u kut svlačionice i reče mu:

– Boem, opet si zaružio.

– Malo.

– Eh, da je malo. Pa ti jedva gledaš. Nemaš snage za cijelu utakmicu. Prijateljski je ogled pa sam se dogovorio s protivničkim trenerom da možemo zamijeniti tri igrača tokom utakmice. Ti ćeš ući tokom utakmice.

– Dobro.

Na radost dobrano popunjenog gledališta utakmica konačno poče. Marsonija je pobijedila goste 3:1. Sudio je renomirani brodski sudac Dittrich. Zgoditke za domaćina postigao je Novšak. Klasični hat-trick. Kod jednog od njih sudjelovao je i Tihomir, koji je u poluvremenu ušao u igru. Po desnom krilu pretrčao je spornog beka i felširano centrirao pred gol. U buketu igrača najviši i najspretniji bio je Novšak. Elegentan naklon, oštar udarac glavom pod prečku i urenebes u gledalištu.

Sve je na toj utakmici bilo dobro osim rasvjete u gledalištu. Tu lošu rasvjetu iskoristio je lokalno fakin Boro. Koristeći mrak uštinuo je za lijepu guzu ljepoticu Lidiju. Ova se okrenu, Boro je utonuo u mrak, a iza Lidije sjedio je pijani buljooki Štef.

– Štef, sram te bilo – cijuknu Lidija.

– Zašto? – frfljajući će Štef.

– Još pitaš?

– Gledam utakmicu, ostavi me na miru.

– Ostavi ti mene na miru, bezobrazniče.

– Pijan jesam, bezobrazan nisam.

– I pijan si i bezobrazan.

– Nisam bezobrazan.

– Ako me još jednom uštineš za stražnjicu, bit će pljuska.

– O kakvom štipanju govoriš?

– Znaš ti.

– Bit ću iskren. Ja bih da mi dopustiš tvoju lijepu guzu ljubio a ne štipao.

– Kuš, sram te bilo.

Nakon par minuta lukavi Boro ponovi štipanje. Iako je bio brz njegov je pokret uočio pijanac. Kada se zaprepaštena Lidija okrenula promumlja, jednako zaprepašten Štef:

– Nisam ja, Boro te uštinuo.

– Bezobrazniče! Još i lažeš – kriknu Lidija i odalami snažnu šamarčinu nesretniku. Kada se pobunio puknula je i druga pljuska. Tko zna kako bi se završilo da nisu došla dva redara i odvukla Štefa izvan igrališta. Dok su ga vukli, nesretni Štef je vikao:

– Nisam ja. Boro, on ju je štipao.

Podmukli Boro se cinično smijuljio, ali se nije više usudio ponoviti svoj “pothvat”.

…

Stigla je jesen 1940. godine. Velika europska država Poljska odavno je već pod čizmom nacističke Njemačke. Strašni njemački ratni stroj brzo je pregazio i porazio nemoćnu poljsku vojsku. Njemački oficiri već su mjesecima uživali u velikim lijepim kućama i stanovima poljskih ljudi. Lake žene brzo su se prilagodile situaciji i našle ljubavnike u okupatorskoj vojsci. Životni standard im je nešto narastao, moral i ugled znato opao. Neki dični muževi dali su se u službu okupatora. Počeo je prljavi lov na nesretne Židove i protivnice nacista. U ime napaćenog njemačkog naroda i slavu velikog vođe počela je priprema za strašni genocid u kojem je stradalo samo Židova 6 milijuna.

Sve je to pomno pratio naš Tihomir. Predosjećao je što će uskoro uslijediti. Kad požele, nacisti će pregaziti, pod ovim ili onim izgovorom, Jugoslaviju, a iz boce će izaći strašni duh nacionalne i vjerske netrpeljivosti. Ekstremisti, koji se u kriznim situacijama snalaze kao riba u vodi, pridružit će se pobjednicima, nacistima, i započet će svoj krvavi pir.

Tihomir je bio apolitičan mladi čovjek. Bio je hladan i suzdržan i prema crvenima i prema crnima. Nije mu padalo ni na kraj pameti da u ime ove ili one ideologije ubija, pali, siluje. Ne, on neće biti sluga ni jednima ni drugima. Prvo će crni satirati neistomišljenike, a onda bi, ako pobijede u ratu, isto činili i crveni prema poraženima. Tu nije bilo mjesta za nekog konfornog momka kao on. Sve će na kraju ionako riješiti velike sile, a dok do toga dođe valja sačuvati glavu, jedinu koju ima.

Tihomir je imao bratića u Bernu i on mu je u nekoliko pisama pisao o tome kako nacisti u pokorenim državama postupaju s protivnicima, naročito Židovima. Šuškalo se i o koncentracijskim logorima u kojima se takvi nesretnici satiru. Jednom prilikom, kad se dobro oblokao u brodskim gostioniama, Tihomir osjeti gađenje. Gotovo je. Donio je odluku. On u takvim sranjima neće sudjelovati. Ali, u strašnim vremenima opaki ljudi traže da se opredjeliš. Ako nisi na njihovoj strani smatraju te neprijateljem, a s neprijateljem se u kriznim vremenima ružno postupa. Onda je došao na spasonosnu ideju. Tihomirov najbolji prijatelj, Jakov, bio je po majci Židov. Kao takav znao je pokadkad posjetiti sinagogu u Širokoj ulici. Njih dvojica znali su ponekad gadno zaružiti po brodskim krčmama. Čak su jednom bili zaljubljeni u istu curu, koja se na kraju, kako se zna nekada dogoditi, zaljubila i udala za trećega.

Nekolio dana nakon što je donio odluku pozva Tihomir Jakova dopodne na kavu. Njegova majka skuha odličnu kavu pa se posveti kuhinji i spremanju ručka. Jakov zapali cigaretu i razgovor započe.

– I, Jakove, što veliš za situaciju u Evropi.

– A što bih rekao. Nije dobro.

– Ne da nije dobro, nego je strašno. Siguran sam da će rat zakucati i na naša vrata, a onda će, predosjećam, biti gadnog pokolja.

– Možda kod nas neće ni biti rata. Naša će se vlada valjda dobro postaviti.

– Ma kakva naša vlada. Tko će njih išta pitati. Ne budi naivan. Nacisti će nasrnuti, učas pregaziti našu vojsku, zemlju rasparčati i onda nastaje užas.

– I, što misliš, tko će biti prvi na udaru?

– Tko? – bojažljivo će Jakov.

– Znaš da imam strica u Švicarskoj. On tvrdi da se u Njemačkoj otvaraju logori u kojima se čine zložini prema Židovima, komunistima, homoseksualcima i ostalima koje su nacisti proglasili nepodobnima. Kako će se to, prije ili kasnije, preslikati kod nas ne želim u tome sudjelovati.

– I što misliš učiniti?

– Mislim se preseliti kod strica u Švicarsku, neutralnu zemlju, i tako sačuvati čestitost i ljudskost. U gadnim vremenima ekstremisti na vlasti i njihovi pomagači satiru sve neistomišljenike. Ne želim nikoga satirati, a također ne bih rado da se i mene satire. Ako hoćeš možeš sa mnom i biti kod strica dok se ne snađeš.

– Što ću s obitelji? Jako sam vezan za njih.

– Najradije bih vas ve prebacio kod strica, ali on nije bogat čovjek da bi vas sve primio. Iskoristi priliku i spasi se, a kad se osamostališ možeš povući bar dio obitelji.

– Možda, Tiho, ti ipak malo pretjeruješ. Možda ipak ne bude rata i proganjanja.

– Možeš biti siguran da strahote stižu uskoro. Uostalom, ako ih i ne bude, lako se vratiš. Savjetuj se s obitelji pa mi javi što ste odlučili. Nemoj odugovlačiti jer vremena nema na pretek.

Nakon tri dana Jakov mu je javio da su donijeli odluku da ide u Švicarsku. Tihomir je pisao stricu, on je poslao novac za put i polovicom prosinca prijatelji su otputovali u neutralnu Švicarsku.

…

Obojica su jedno vrijeme živjeli kod strica. Dobro su se adaptirali na novu sredinu. Brzo su se zaposlili. Tihomir kao bravar u jednoj maloj tvrtci, a Jakov u jednoj trgovini. Plaće im nisu bile visoke, ali dovoljne da se brzo osamostale. Već nakon mjesec dana svatko je od njih unajmio sobu u jednoj kući u blizini stričeva stana. Prijatelji su se redovito posjećivali, a pokadkad bi posjetili i Tihinog strica. Jakov se dogovorio sa stricem da dug vrati postepeno, a Tihomira je stric oslobodio vraćanja duga.

Uz posao Tihomir je, sasvim slučajno, zaigrao za nižerazredni lokalni nogometni klub. Trenirao je dva puta tjedno poslije rada u tvrtci, a nastupao je nedjeljom. Prestao je piti i živjeti boemskim životom. Ozbiljna vremena promijenila su ga na bolje. Za igranje je čak dobivao manju hranarinu. Dok ja nastupao za svoj klub pružila mu se prilika da se u revijalnoj utakmici sastane s prvoligašem za koji je nastupao čuveni hrvatski igrač, bivši reprezentativac Jugoslavije, Ico Hitrec. Prije utakmice su se srdačno rukovali. Susret je završio pobjedom prvoligaša 9:2. Ico je postigao tri zgoditka od toga jedan uistinu čaroban. Da takav gol postigne danas neki veliki igrač, o njemu bi se danima pričalo. Ico je primio loptu tridesetak metara od protivničkog gola. Odmah u zraku je petom desne noge prebacio loptu preko glave protivničkog braniča, ne čekajući da lopta padne na tlo petom je lijeve noge prebacio drugog protivničkog igrača i onda iz zraka opalio desnom nogom snažno u lijeve gornje rašlje. Kakav gol!

Od trećeg mjeseca 1941. godine prijatelji su skupili nešto novca, nešto je dodao stric i u zadnji čas, početkom travnja, prebacili su u Švicarsku Jakovljeva brata i malodobnu sestru, ljubimicu obitelji. Jakov je htio postepeno vratiti Tihomiru uložen novac za dolazak brata i sestre u Bern, ali on nije htio ni čuti. Samo je rekao:

– Ako mi tako što još jednom predložiš, nećeš mi više biti prijatelj.

Ostatak Jakovljeve obitelji nije živ dočekao svršetak užasnog rata. Kao i mnogi drugi Židovi bili su žrtve najvećeg genocida u povijesti. Jakov, njegov brat i sestra, bili su do kraja života beskrajno zahvalni Tihomiru i njegovom stricu.

…

U Evropi je bjesnio rat, činili su se strašni zločini, genocid nad Židovima, rušilo se, palilo, silovalo, mučilo. Neljudi, zvijeri, došli su na svoje. U ime nove ideologije ili iz potrebe s posebnom strašću činili su užasne zločine. E, kako to već biva, došao je kraj rata. Valjalo je za te zločine platiti. Neke od žrtava, pretvorili su se u zvijeri i satirali su, ne samo krvoloke, nego i članove njihovih obitelji. U Švicarskoj se ništa od toga nije događalo. Ljudi su o ratu čitali u novinama, slušali na radiju. Jelo se, pilo, ljubilo, školovalo, radilo u miru i redu. Mirna oaza u paklu. Blagodati neutralnosti.

Tihomir se, koliko je bilo moguće, raspitivao o obitelji, gradu, prijateljima. Neki su izgubili kuću, neki glavu, neki radili na svojim radnim mjestima, a neku su ljuto ratovali kakona strani ustaša tako i na strani partizana. Sredinom 1943. godine Tihomir je upoznao Helgu. Bila je, što se kaže, ljubav na prvi pogled. Ubrzo su se uzeli i koncem rata na svijet je došao Eduard.

U ljeto 1952. godine Tihomir je došao kao švicarski državljanin u posjet roditeljima. Dok je bio odsutan sestra se udala i otišla iz roditeljskog doma. Majka mu je bila teško bolesna, ali se silno obradovala kad je nakon toliko godina zagrlila sina, poljubila unuka i upoznala snahu. Sudbina je htjela da je umrla za boravka Tihomira u Brodu. Nekoliko dana nakon sahrane Tihomir se s obitelji vratio u Bern. Godišnji odmor je prošao, valjalo je zarađivati za život. U roditeljskom domu ostao je samo usamljeni starac, otac.

Kantovski sukob uma sa samim sobom i nestvarnost u razumu to je aktualna brodska Matica hrvatska. Ovoga puta je taj privatni klub u povodu 111. rođendana, poodavno mrtvoga Dragutina Tadijanovića, upriličio promociju velevažne knjige Ivane Brlić-Mažuranić i izložbu dosad nepoznatih ilustracija Priča iz davnine, poznatog hrvatskog slikara Krste Hegedušića![1]

Knjiga Zapisci promovirana je u ozračju kuhinjskih mirisa franjevačke blagovaonice. Izbor mjesta je snažna poruka. Brodska Matica jest hrvatska, ali to treba čitati – katolička.

Podobnu publiku glumile su statistice Učiteljskog fakulteta Jasna Ažman i nekolicina pouzdanih uzvanika. Ruku na srce, povijesna jest činjenica da su brodski franjevci vješto skrivali bjegunce od očiju javnosti. Jedan od njih bio je Husein beg Gradašćević s obitelji koji se tu sklonio od bijesa Stambola. Od koga se skriva brodska MH? Dosad neviđenoj knjizi Ivane Brlić-Mažuranić mjesto promocije je Hrvatska akademija znanosti u Zagrebu, a u Brodu u krcatoj koncertnoj dvorani koja nosi njeno ime. Međutim, ne. Oni to naprave gotovo skrivečki i potajno, zavjerenički čak… kao da je 1972. godina i zatvori vrve od Matičara.

Knjigu je, očigledno mukotrpno, priredio dr. Mato Artuković. Promoviralo ju je bez njega. Kažu: bolestan.[2] Pa jel’ smrtno bolestan? Gotov? Od tiskanja knjige do te komorne promocije čekalo se više od mjesec dana. Zašto se nije pričekalo da čovjek prizdravi? Time bi se i promocija odvojila od sakrosantnog letalnog rođendana i njegovih programa.

E sad. Da se sve to radi namjerno, s nekom obzidanom, podmuklom voljom (kao u slučaju Vladimira Rema), s nekom svrhom, ciljem… Još nekako. Ali, ne. Mentalna obdukcija pokazuje i dokazuje kako se njima, takovim kakovi jesu, užebljeno i uzubljeno, sve dogodi kako se dogodi i ispadne kako ispadne. Rema su pokopali dvadeset godina prije smrti. Ivanu i Tadiju, ta za njih neodgonetnuta saznanja, mrtve omalovažavaju svojim načinima, svojim bavljenjem, nedoraslošću, nedostojnošću, svojim diletantizmom bez dara i duha za veće stvari, za srođivanjem, za glasnicima iz dubine… Da bi vidio i znao treba voljeti, osjećati, a ne otaljavati tom malom mjerom na svoju sliku i priliku.

Držim kako je potpuno sazrijelo vrijeme da se iz Kanade dovede novi predsjednik brodske Lijepe naše Matice hrvatske. Nešto, kao ono apotekar što došlo za president of Hrvatska vlada.

Odjeci i reagiranja

Denis

Ti si, ba, Striiibore šeno. Koja, ba, Kanada? Pa čoek koji je pravi precjednik ote brocke Matce je naš jaran iz Grgurića kod Livna.

______________________________________

[1] To što su ti crteži ostali sto godina nepoznati dobro ilustrira kako skrbnici skrbe o arhivalijama IBM. Doduše, doseg je već i to što su Hegedušićevi crteži ugledali svjetlo dana. Mogli su biti ukradeni kao prvo izdanje Petrarkinih soneta iz knjižnice Brlić, a o ostalom da se ne govori…

[2] Zadnja i jedina brodska promocija knjige živog autora, bez autora, bila je ona moje Šetalište braće Radića i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu (travanj, 2011.). Knjigu je financiralo Gradsko poglavarstvo i promociju uvrstilo u program obilježavanja Dana grada. Mrljavi gradonačelnik nije osigurao novac za pravovremeno plaćanje tiskare, koja bez toga uvjeta nije isporučila knjige, pa sam ja iz svog džepa izvadio 2 tisuće eura i dobio od tiskare dovoljan broj primjeraka za promociju. Za uzvrat odbio sam doći na promociju i knjigu je promovirao fra dr. Andrija Zirdum, a ja sam bio „bolestan“. Tako su rekli. A biti u nečemu prvi je važno. Posebice u sexu gdje smo mi muški, je li, u 99% slučajeva – drugi.

Napomena: Tekst je prvi put objavljen na engleskom jeziku u euroconskom broju fanzina ‘Eridan 19‘.

U Raju su živjeli Adam i Eva, pokretne instalacije – Gospodinove najsavršenije umjetničke kreacije. Kao svaki artist, On bijaše ponosan na svog uma, ruku i sposobnosti djelo, te je poželio da vječno – ponešto samoljubivo doduše, što mu baš nitko nije ni imao zamjeriti – uživa u njemu. Stoga im je dodijelio svojstvo besmrtnosti, vjerujući kako će dovijeka moći uživati u njihovoj unikatnosti sred vlastite umjetničke galerije – Raja, naime. Raj bijaše prepun rajskog voća, i griješe oni koji misle da to bijahu jabuke. Radilo se o paradajzu iliti, naški – o rajčici, čije ime već samo po sebi svjedoči o svom porijeklu. Eva i Adam uživali su svaki bogovetni dan u raskoši božjeg umjetničkog paviljona, hvaleći u međusobnim razgovorima na sva usta svog Kreatora (što je On iz prikrajka volio skrivećki prisluškivati) hraneći se rajčicama te svakojakim voćem i povrćem koje je raslo u njemu. Bilo je u Raju, pobrinuo se da im život ne bude dosadan, i raznovrsnih životinja, kako kopnenih – lavova, slonova, medvjeda, zečeva, miševa i zmija, dakako – tako i onih vodenih, da ih sad ne nabrajamo, dok se cvrkut ptica širio zrakom i odjekivao sa svakog drveta. Igrali su Adam i Eva sa njima raznoraznih igrica, usput ćavrljajući i propitkujući ih za njihove doživljaje u prepričavanju kojih su zajednički uživali. Prijetvornosti među njima nije bilo, pa i zmiju besramno optužuju potomci bogotvorenog para za tu osobinu jer, naravno, ništa ne razumiju od značajnih događanja koja su se nekoć odigrala na tom mjestu o kojemu danas samo možemo sanjati, a posljedica kojih smo mi sami.

Dakako da kreacija nikada na može nadmašiti svog autora, ona samo svjedoči o njegovoj genijalnosti, pronoseći mu slavu širom svih strana svijeta. Stoga je i Gospodin u tu i tamo pokojem razgovoru sa svojim tvorevinama, morao koristiti indirektan, metaforički jezik kako bi ga razumjele. Metafora je prispodoba, način usporedbe nerazumljivih stvari sa onima iz svakodnevnog iskustva, u nadi da će se tako moći prenijeti bar dio sugovorniku tajanstve suštine, kako bi stekao makar neki dojam o njoj. Naravno, kakav odgovara njegovim mentalnim sposobnostima, koje u Adama i Eve bijahu beskrajno manje no Gospodinove. Vidio je gospodin Bog da njegova djeca – tako ih je volio od milja nazivati – uživaju svaki trenutak boravka u njegovom rajskom vrtu Edenu (tim imenom On nazivaše svoju galeriju) i poželio je da to traje cijelu vječnost. Ali, kao što svaki umjetnik zna, okolina svojim nesmiljenim utjecajima protiv kojih ne mogu niti božje sposobnosti, neprekidno erodira umjetnička djela. Upravo zato se ona i moraju s vremena na vrijeme restaurirati, kako bi im se povratio stari, prvotni sjaj. To se dešava naprosto stoga što bilo koji materijal od kojih su sačinjena, ima u sebi ugrađen neki feler, primarnu grešku materijala koja se nikakvim umjetničkim intervencijama ne može izbjeći već, na žalost, samo još jače istaknuti, te će kad tad doći do izražaja. Dobrim restauratorskim zahvatima se trajnost umjetnina može produžiti u vječnost, uz uvjet da se one čuvaju u odgovarajućim uslovima tlaka, temperature, vlažnosti i još koječega, dok one inteligentne – a to bijahu u to doba jedino Adam i Eva – i same moraju doprinjeti vlastitim ponašanjem. Možda ne toliko njih radi, koliko u produljenju srkanja vlastitog samoljublja, ili zbog urođene lijenosti da ponovi svoju kreaciju (u radni staž mu se ubraja samo sedam – u stvari, tek šest – dana stvaranja svijeta, otkada nije mrdnuo ni malim prstom.) akoli bi kojim slučajem bila izgubljena, dobrohotno upozoravaše Adama i Evu na njihovo ponašanje. Jer, kako je uobičajio govoriti – zmija nikada ne spava. Bijaše im to prilično čudno, s obzirom da su često viđali svoju prijateljicu kako, uživajući u snu, blaženo drijema sklupčana na suncu, pa nisu baš suviše ozbiljno shvaćali Gospodinova upozorenja.

Bijaše prelijep rajski dan (suvišno je spominjati da su takvi bili baš svi) kad se ogladnjela Eva odlučila okrijepiti sočnim plodovima rajčica, pored kojih je blaženo dremuckala zmija, sklupčana poput serpentine (što je naš opis, jer tih zavojitih cesta još nije bilo) zadovoljno upijajući sunčeve zrake. Adam, ne tako daleko od svoje družice, promatrao je krajolik čekajući Evu da se namiri, kadli mu pogled straga padne na nju, kako sagnuvši se, pokušava otrgnuti sočni, crvenkasti plod. Muškarcima ne moram opisivati što se obično zbiva kad se nađu u blizini svojih nagih (sjetimo se – rajska klima!) dragana u tom položaju, a i one to vrlo dobro shvaćaju te se ne rijetko upravo s namjerom (koju naša praprapra….baka Eva u taj čas svakako nije imala) stavljaju u takvu poziciju. I eto, desilo se što se dandanas između žena i muškaraca zbiva u milijunima spavaonica ili njenih prigodnih surogata širom svijeta. Dopavši im se, to je poslije prešlo u narodni običaj koji upražnjavaju baš sve, međusobno i najrazličitije civilizacije svijeta. No, nije bit u tome. Gospodin, u međuvremenu zauzet lješkarenjem – odmaranjem od prethodnog lješkarenja – nije u taj čas ništa ni primijetio, sve dok nakon dva-tri mjeseca nije uočio kako mu jedna od umjetnina počinje munjevito propadati, sve manje nalikujući na njegovu originalnu tvorevinu. Izgrdivši ih na pasja kola, te u početnom gnjevu označivši Evu mjesečnim crvenilom u znak podsjećanja koliko se opasno saginjati pred muškima, čak i pri nevinom ubiranju plodova, namah im je saopćio dvije stvari. Prvu, da je zmija u njima izazvala takve promjene koje su ih učinile smrtnicima, a drugu… – no o tome malo kasnije. Adam i Eva, shvativši da su izbačeni iz Raja – kako drukčije nazvati njihovu transformaciju u obične smrtnike – odmah su se složili sa svojim kreatorom da je zmija za sve kriva. Bestidnica jedna, ona ih je na sve to nagovorila, prokletinja, dabogda nikad ne prohodala kao sav pošteni svijet itd, itd; očekujući prebacivanjem odgovornosti na nevinog gmaza koji o svemu pojma nije imao, da će im dragi Bog oprostiti, i kao svaki pošteni kreator ponovno dovesti u red svoje djelo – što razočaranom stvaratelju nije bilo ni na kraj pameti. Od tih davnijeh vremena čovjek više nije besmrtan, to je činjenica (barem drugi dio rečenice), dok je sve ostalo zavijeno u magloviti mit koji pametniji među nama uporno pokušavaju racionalno objasniti.

I, eto – dočekasmo i to! Znanstveno objašnjenje gubitka ljudske besmrtnosti i rehabilitaciju vjekovima nagrđivanog krivca za tako žalosnu sudbinu čovječanstva. Mali gad, koji se kroz “onu” mušku stvar uspio prišuljati u “onu” žensku stvar – noseći sa sobom poput serpentine izuvijane kromosome, izazvao je i kod svog napuštenog domaćina kao i kod nove domaćice, fiziološke promjene takve vrste koje su poništile ugrađenu besmrtnost njihovih organizama. Zaista je serpens – iliti “zmija” – kako je Gospodin upozoravao svoje kreacije – a ne jadna guja pored grma paradajza – bila kriva za svu naslijeđenu ljudsku sudbinu. I za još nešto, ono “drugo” što obećah. Ne samo da Adam i Eva izgubiše vrijednost originala, kako ga je Bog zamislio – postavši njegovi jeftini falsifikati – već se od onih vremena do danas umnaža na milijarde i milijarde bezvrijednih kopija besmrtnog božjeg djela – ljudi. Koje sami sebe već tisućljećima nastoje uvjeriti da su originali, stvoreni na „božju sliku i priliku“. Saopćivši svoju kletvu na rajske griješnike i potomke njihovih potomaka do dana današnjega i svih koji slijede, te upavši u božansku depresiju, što zbog obezvrjeđenog vlastitog djela a što zbog spoznaje da se uslijed svoje lijenosti neće više nikada prihvatiti takvog poduhvata, prepustio je ljudski rod vlastitoj sudbini odmaglivši u zabačene dijelove vasione, gdje provodi dane – samo On zna kako. A nama je u naslijeđe ostavio stvarnost koja jeste kakva jest, mitove o istočnom grijehu koje generacijama prenosimo jedni na druge i do sada bezuspješne pokušaje da popravimo stvari za koje je kriva ta prokleta puzava beštija – zmija!

Da ne bi kojim slučajem muški potomci griješnog para, u časovima zamagljene svijesti, odgovornost za zlu sudbinu ljudskog roda pokušavali prebacivati – sa ni krive ni dužne guje – na svoju partnericu, zadnji čin Gospodinov prije prepuštanja nesretnika njihovom udesu bijaše da ih obveže ritualom prstenovanja, koji i njihovo potomstvo mora dovijeka podsjećati na zajedničku slabost, rad koje postadoše smrtnicima.

Piše: Snježana Kordić (Links) 

U ove četiri države, u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vlada nacionalizam. Nacionalističkim elitama je jako stalo da kroz škole i medije usađuju u populaciju takvu priču o prošlosti koja bi opravdala i čak učinila naizgled neminovnim ono što je u interesu vladajućih. Cilj im je, preko onoga što predočavaju kao povijest, cementirati nacionalističku ideologiju. Pritom se koriste dvije glavne strategije: jedna je stalno ponavljanje neistina, a druga je prešućivanje bitnih činjenica. Te strategije presudno obilježavaju prikazivanje naše jezične prošlosti. Kako to u praksi izgleda, o tome će sada biti riječi.

Stalna vruća tema, oko koje ne prestaju političke manipulacije, pitanje je da li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci govore jednim zajedničkim jezikom ili se radi o nekoliko različitih jezika. Čim se pokrene ta diskusija, jako često i jako brzo se argumentiranje prebaci u prošlost. Naprimjer, u Hrvatskoj se tada redovito čuje: to su različiti jezici jer su to različite tradicije i kulture (tamo od sedmog stoljeća hrvatska tradicija i kultura naspram srpske). U BiH se za dokazivanje bosanskog jezika također odmah prebace u prošlost, pa nabrajaju Bošnjake s bosanskim jezikom od stoljeća desetog. U Crnoj Gori je ista metoda. Čim se 1993. godine pojavila prva knjiga s naslovom Crnogorski jezik, u njoj autor odmah starta tamo negdje sa sedmim stoljećem, kako dolaze Crnogorci na Balkan zajedno s crnogorskim jezikom. U Srbiji se čuje drukčija verzija, ali s jednakim pozivanjem na prošlost. Ona glasi: Srbi su bili prvi kao narod i kao govornici tog jezika, a drugi su ukrali taj jezik od njih, Srbi su stoga i izvorni narod i imaju izvorni jezik, a drugi su manje vrijedna verzija i na planu naroda i na planu jezika.

Ta prebacivanja u prošlost kod teme je li ovo jedan jezik ili nekoliko jezika, višestruko su problematična. Kao prvo, kad želite utvrditi govore li ljudi danas istim jezikom, onda promatrate kako oni danas govore, da li se međusobno razumiju tako dobro da tečno komuniciraju. Dakle, promatra se njihov sadašnji jezik, a ne prošlost njihovih predaka. Kao drugo, prošlost kako je predočavaju je jedan naivni, neuki pogled na povijest. Treći problem je što takvo predočavanje prošlosti čujemo ne samo po forumima kod laika neupućenih u činjenice, nego je to i argumentacija naših fakultetskih profesora materinskog jezika u sve četiri države koju oni iznose u njihovim publikacijama i u nastavi. To ima dalekosežne posljedice jer fakultetski profesori materinskog jezika oblikuju sve buduće nastavnike za osnovne i srednje škole, sastavljaju nastavni plan i program, pišu udžbenike itd., što znači da oni taj neuki pogled kroz škole i medije usađuju u široke slojeve društva.

Glavna polazišna teza fakultetskih profesora materinskog jezika u sve četiri države je da iz pradavnina postoji vlastiti narod i svaki narod ima svoj zaseban jezik. Iz toga onda – po hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim profesorima – proizlazi da iz pradavnina postoji i njihov zaseban jezik i da ako postoji iz pradavnina, podrazumijeva se da postoji i danas jer nema naroda bez jezika. A po nekim srpskim profesorima proizlazi da Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati nisu pravi narodi.

Međutim, njihova glavna polazišna teza nije točna, iako su je ponovili nebrojeno puta. Jednako toliko puta su prešutjeli činjenice. A te činjenice su da narodi koji danas postoje ne postoje iz pradavnina i nisu nastali prirodnim putem. Narodi su političke tvorevine, oni su oblik udruživanja ljudi u veće grupe. Kakvog obima će te grupe biti i kakvo ime će nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike.

Narodi su promjenjive jedinice jer političari određenog vremena imaju drukčije ambicije i mogućnosti od političara nekog drugog vremena. Jedni se pokažu dovoljno vještima da pod sobom ujedine veliku grupu ljudi koju proglase jednim narodom, neki drugi političari opet uspiju otcijepiti određenu grupu stajući joj na čelo i nazivajući je zasebnim narodom i tako to ide i dan-danas, stalno.

U znanosti je zato općeprihvaćeno shvaćanje etnosa, naroda i nacija kao konstrukcija. Evropski narodi su društveni konstrukti novoga doba. Time se ne poriče legalnost njihovog današnjeg postojanja, nego se osvještava način na koji je relativno nedavno došlo do njihovog formiranja.

Naprimjer, njemački narod je oformljen sredinom 19. stoljeća, do tada su postojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a političari su ih sredinom 19. stoljeća oformili u jednu veliku grupu, u Nijemce. O Nijemcima se, dakle, može govoriti tek od sredine 19. stoljeća. U to vrijeme još nisu postojali ni današnji južnoslavenski narodi. Stanovništvo je bilo seljačko i čovjek se identificirao sa selom u kojem je živio, pa je tako bilo “mi smo Projići, ono tamo na brdu su Botice, lijevo od njih Radmani”.

Tako je bilo i početkom 20. stoljeća u velikim predjelima jer čak 85 posto ljudi je živjelo u selima i bili su nepismeni, nisu znali čitati i pisati. Političari su ih postepeno oformljivali u velike grupe, u narode i navodili da se počnu identificirati s tom velikom grupom. To nije dolazilo spontano iz mase ljudi. (Koliko u tim procesima nema spontanosti, možete vidjeti i danas kad npr. pred popis stanovništva religijski vođa odašilje uputu ljudima da se trebaju izjasniti kao Bošnjaci, a svoj jezik zvati bosanski.) Koliko su u svijesti ljudi novi pojmovi Hrvat, Srbin vidi se i po tome što i danas u Hrvatskoj ima starijih ljudi porijeklom sa sela koji, iako u gradu žive već preko pola stoljeća i gledaju televiziju, svejedno još uvijek prvenstveno koriste pojmove katolik i pravoslavac.

Zabluda koja je proširena u popularnom shvaćanju, a koju ponavljaju i naši profesori materinskog jezika i mediji, jeste da etnos, narod ili naciju čine ljudi povezani zajedničkim porijeklom, zajedničkom poviješću, kulturom i jezikom. Ta priča da su u davnoj prošlosti, od stoljeća petog, postojala plemena povezana porijeklom i jezikom i da postoji direktni kontinuitet između njih i današnjih naroda, ta priča nije točna.

Već šezdesetih godina prošlog stoljeća postalo je povjesničarima i antropolozima jasno da današnji narodi ne mogu biti zajednice ljudi povezanih porijeklom uslijed stalnih seobi koje su se odvijale u prošlosti, gdje u samom procesu selidbe koji je dugo trajao u ono vrijeme, ljudi se miješaju s onima na koje nailaze na tom putu, pa kad se zatim skrase na duže na nekom mjestu tamo se opet miješaju sa starosjediocima, pa se kroz ratovanje miješaju, pa onda jedni odlaze i miješaju se, drugi dolaze i miješaju se. To se i danas odvija, vidimo kako se ljudi sele iz Afrike u Evropu, vidimo kako i Evropljani sele iz jednog dijela Evrope u drugi, ili iz Evrope u Kanadu. I miješaju se, oni, njihova djeca, djeca njihove djece. I istraživanja novom metodom, analizom ljudskih gena, pokazuju da su današnji narodi mješavine najrazličitijih mogućih predaka, svaki pojedini čovjek je mješavina. Ako date svoje gene na analizu, u rezultatu će se pojaviti npr. mješavina ilirskog porijekla, to su prastanovnici Balkana, i slavenskog porijekla i još ponečega, ali neće se u rezultatu pojaviti Hrvat, Srbin, Bošnjak i Crnogorac, tako nešto ne postoji u genima jer ne postoji u prošlosti neki pranarod Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci, kao što ne postoji ni pranarod Francuzi, Nijemci. Tako da genetska istraživanja potvrđuju koliko su ovo nove kategorije i da nije ljude moguće na osnovi porijekla razvrstati u današnje narode.

Također nije točno da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajedničku povijest i tradiciju (npr. Slavonija i Dalmacija imaju vrlo različitu povijest i tradiciju, a svejedno su danas okupljeni u jedan narod).

Nije točno ni da su ljudi okupljeni u jedan narod jer imaju zajednički jezik. Npr. oni koji su se okupili u hrvatski narod nisu imali zajednički jezik, nego su govorili tri jezika: čakavski, kajkavski, štokavski. Isto je bilo i s drugim narodima, npr. talijanskim, ili francuskim narodom koji je oformljen krajem 18. stoljeća, od brojnih lokalnih ruralnih zajednica koje su govorile različitim jezicima. Zahtijevalo je itekakve napore koji su trajali generacijama da se izolirani, neobrazovani i siromašni seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne sredine i jezike, transformiraju u pripadnike jedne nacije. Tako 1860. godine petina stanovništva još uvijek nije uopće znala francuski jer za francuski je uzet jezik koji se govorio samo u Parizu i okolici. To je bila društvena realnost u kojoj je – ili bolje rečeno protiv koje je – propagirana nacionalna ideja.

S obzirom da se jezik, povijest, tradicija ubrajaju pod kulturu, očito je da nije postojala zajednička kultura kod formiranja naroda. Ni danas se ljudi ni po jednom obilježju koje se ubraja u kulturu ne mogu razvrstati u narode. Npr. običaji se s jedne strane razlikuju lokalno, a s druge strane postoji tendencija da se u naše doba medija, interneta i globalizacije u velikim dijelovima svijeta izjednače. Kao i tradicija i običaji, tako i drugo što se navodi pod kulturom ne podudara se s granicama nekog naroda: umjetnost (jer ona je i individualna i univerzalna), znanost (jer ona je univerzalna), religija (pet glavnih religija nalazimo kod više stotina različitih naroda; isto tako unutar jednog te istog naroda nalazimo različite religije, npr. albanski narod su dijelom muslimani, dijelom pravoslavci i dijelom katolici, njemački narod su jedna trećina protestanti, jedna trećina katolici i jedna trećina ateisti).

Primjer Albanaca i Nijemaca ujedno opovrgava tvrdnju nekih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da različita religija znači različit standardni jezik. Ti profesori tvrde da to što su Hrvati katolici, a Srbi pravoslavci znači da govore različitim standardnim jezicima. Po njihovome, ako imate pred sobom dva stranca i želite utvrditi da li govore zajedničkim jezikom nećete gledati da li se tečno sporazumijevaju, nego da li idu u istu crkvu.

Nacionalni mitovi, koje sam nabrojala, da su današnji narodi pradavne zajednice ljudi prirodno povezanih porijeklom, poviješću, kulturom uzgajani su i u Jugoslaviji, bili su ugrađeni u ondašnji školski sistem, tako da se učilo u školama “Hrvati su u 7. stoljeću doselili na Balkan, Srbi su također doselili”.

Što se tiče Jugoslavije, danas sve četiri države uzgajaju negativnu sliku o prošlosti u Jugoslaviji, kroz škole i televiziju, i to tako da uporno ponavljaju neistine i prešućuju činjenice. Npr. u vezi jezika se čuje često da je:

– Zajednički jezik povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je na neki način nametnut u njoj. Međutim, to nije točno. Prva Jugoslavija je nastala tek u 20. stoljeću 1918, a zajednički jezik je standardiziran već sredinom 19. stoljeća i već u drugoj polovini 19. stoljeća je uveden posvuda u javnu upotrebu i u škole.

– Često se čuje, također, da je dvodijelni naziv jezika povezan s nastankom zajedničke države Jugoslavije, da je nametnut u njoj i da su zatirani jednodijelni nazivi jezika. To, također, nije istina. Jugoslavija je, kao što sam rekla, nastala tek 1918, a dvodijelni naziv jezika je nastao već sredinom 19. stoljeća, dakle onda kada je taj jezik i standardiziran, i već tada su dvodijelni naziv počeli koristiti ondašnji lingvisti, kako domaći tako i strani, na talijanskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. A jednodijelne oznake u Jugoslaviji nisu bile zabranjene, naprotiv; u prvoj Jugoslaviji je osnovan časopis s nazivom Hrvatski jezik, u drugoj Jugoslaviji se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu katedra zvala “Katedra za suvremeni hrvatski književni jezik”.

– Sljedeća neistina koju ponavljaju mnogi naši profesori materinskog jezika je to da je u Jugoslaviji zatiran jezik ili pismo vašeg naroda, da je nametan jezik ili pismo onog drugog naroda, da je dakle vladao jezični unitarizam, jezično nasilje. Međutim, činjenice pokazuju suprotno.

Kad tvrde da je u Jugoslaviji vladao jezični unitarizam, ne spominju osnovnu stvar, a to je: jezični unitarizam bi bio da su u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj mediji bili na ekavici, da su školski udžbenici bili na ekavici, da su književna djela koja izlaze tamo morala biti na ekavici, da je čovjek na sudu ili u saveznoj skupštini morao govoriti na ekavici. Međutim, nije bilo tako. U Srbiji bi unitarizam bio da je sve tamo moralo biti na ijekavici i da je ćirilica bila zabranjena. Ali nije tako bilo. U Jugoslaviji su sve četiri varijante nesmetano supostojale jedna pored druge, nije se ni pokušalo ukinuti neku od njih. I pisma su supostojala. Čovjek je i u javnom životu, uključujući i republičke i savezne organe uprave, slobodno koristio bilo koju od četiri varijante.

Danas se prešućuje da su u Jugoslaviji mediji koristili 16 jezika, da se nastava u školama odvijala na 14 jezika, na fakultetima na 9 jezika, da je to bila jedna od prvih država, ako ne i prva, u kojoj su postojali i školski udžbenici na romskom jeziku. Zapadnoevropski istraživači i u najnovije vrijeme jezičnu politiku bivše Jugoslavije ističu kao uzoritu u usporedbi s drugim evropskim državama.

Iako je ovaj jezik kojim mi govorimo bio materinski jezik čak 73 posto stanovništva Jugoslavije (za ilustraciju da vidite kakvi su bili brojčani odnosi, drugi po brojnosti su bili slovenski i albanski svaki sa po 8 posto, zatim makedonski 6 posto, mađarski 2 posto, romski 0,6 posto, a ispod 0,5 posto još osam jezika: turski, slovački, rumunjski, bugarski, rusinski, talijanski, češki, ukrajinski), dakle, iako je ovaj jezik bio materinski kod čak 73 posto stanovništva, nije jedan jedini jezik bio proglašen službenim na razini države, nego je odluka o službenim jezicima bila prepuštena ustavima republika i autonomnih pokrajina. Tako je svaka republika i autonomna pokrajina imala ovisno o sastavu svog stanovništva nekoliko službenih jezika, npr. autonomna pokrajina Vojvodina imala je pet službenih jezika (srpskohrvatski, mađarski, slovački, rumunjski i rusinski), a Kosovo četiri (albanski, srpskohrvatski, turski i romski).

Pročitat ću vam sad jedan citat. Autor je hrvatski jezikoslovac, profesor romanistike na Filozofskom fakultetu, član Hrvatske akademije zanosti i umjetnosti, August Kovačec, koji danas tvrdi da je u Jugoslaviji vladao jezični teror. On piše 1988. godine, dakle neposredno prije raspada Jugoslavije, sljedeće:

„Za Jugoslaviju je karakteristično da nema jednoga državnog i nadnacionalnog jezika, koji bi važio na cijelom teritoriju, a da osim osnovnih nacija (južni Slaveni, osim Bugara) i svaka druga etnička i jezična skupina, koja to želi, ima puno pravo i slobodu na upotrebu jezika u gotovo svim sferama javnoga života (ali ne npr. za službeni saobraćaj u JNA), tj. da na svom jeziku, ili na varijanti svoga jezika, organizira sve stupnjeve škola, izdaje novine, časopise i knjige, da se svojim jezikom služi u lokalnoj administraciji itd. Iako u novije doba i u drugim zemljama, barem načelno, zapažamo slične razvojne tendencije, do danas nijedna zemlja nije dosegla razinu jugoslavenske jezične politike ni u pogledu pravnih normi, ni u pogledu prakse.“

Činjenice pokazuju da je i na planu zakonskih odredbi o jeziku i na planu jezične prakse Jugoslavija bila na izuzetno visokoj razini i da je osiguravala ravnopravnost jezika i varijanata. Ali te činjenice se danas ne čuju, nego već desetljećima mediji, političari, jezikoslovci, škole prave mit o jezičnom teroru za vrijeme Jugoslavije. Ta slika u medijima je važnija od činjenica.

A zašto prave takvu sliku jezične prošlosti i koje su posljedice? Kao prvo, pripisuje se uloga žrtve vlastitom narodu uz istovremeno pripisivanje zlih svojstava onom drugom narodu. To proizvodi emocije neprijateljstva prema drugom narodu, dakle pojačava nacionalizam. Proizvodi i osjećaj moralne nadmoći nad drugim narodom, što je također obilježje nacionalizma. Nadalje, opravdava negativne postupke prema pripadnicima drugog naroda. A opravdava i današnja jezična nametanja koja u vlastitom narodu sprovode jezikoslovci kad zabranjuju sasvim uobičajene riječi kao nacionalno nepodobne i umjesto njih forsiraju neke zastarjele ili novoizmišljene riječi.

I tu smo kod još jednog mita koji uzgajaju naši jezikoslovci, a to je da je nekada u prošlosti postojao čist jezik vlastitog naroda, ispravan jezik, a da su ga drugi narodi kvarili i prljali. I da zato sada treba vraćati jeziku narušenu čistoću, izbacivati riječi koje potječu ili navodno potječu od drugih naroda i ne koristiti riječi za koje ti jezikoslovac kaže da to nije tvoja varijanta nego od onog susjednog naroda. Jezikoslovci, dakle, zahtijevaju sprovođenje purizma. Međutim, u lingvistici je poznato da nikada nije postojalo neko stanje čistog jezika i da jezični purizam mogu zastupati samo osobe koje nisu upućene u lingvistiku i u funkcioniranje jezika.

Zašto domaći jezikoslovci proganjaju općeproširene riječi kad je to suprotno od lingvistike? Jedan od razloga je to što žele umjetno povećavati jezične razlike prema susjednim narodima koji govore istim jezikom.

A kakve su posljedice tih njihovih aktivnosti? Posljedice na jezik nisu velike jer jezik je nešto ogromno, ali postoje posljedice na ljude. Kao prvo, povećavanje netrpeljivosti prema drugim narodima jer su navodno prljali naš jezik, dakle jačanje nacionalizma. Zatim, povećava se netrpeljivost i prema vlastitim sunarodnjacima koji odbijaju sudjelovati u čišćenju. Raste potencijal za konflikte. Nadalje, javlja se osjećaj krivice jer navodno ne znaš dobro vlastiti jezik i onda nisi nacionalno dobar. Zbog toga ljudi osjećaju strah, a poznato je iz psihologije da su tada podložniji autoritetu, pokazuju veći stupanj poslušnosti bez kritičkog propitivanja. Dakle, lakše je njima manipulirati od strane političara, vjerskih vođa i drugih.

Kao što je za manipulaciju društvom bitno ponavljanje neistina preko televizije i kroz škole, jednako je bitno i prešućivanje činjenica. Tako se uporno prešućuje u školama, na fakultetima, na televiziji ispravan sociolingvistički opis naše jezične situacije. A lako ćete je shvatiti na primjeru koji vam je sigurno blizak, a to je engleski jezik kako se govori u Americi naspram Velike Britanije. Čak i ako niste stručnjaci za engleski jezik odmah prepoznajete po govoru glumaca kad gledate film da li je američki ili britanski. Skoro svaka riječ se drukčije izgovara, a postoje razlike i na svim drugim jezičnim razinama (u gramatici, sintaksi, leksiku). Postoje i razlike u pravopisu. Unatoč svim tim razlikama znamo da se radi o jednom jeziku jer Amerikanci i Britanci tečno razgovaraju, nisu im potrebni prevodioci da bi se međusobno razumjeli.

Isti slučaj je s Nijemcima, Austrijancima i većinom Švicaraca. Postoje razlike između njih na svim jezičnim razinama, odmah se po jeziku prepoznaje da li je dnevnik koji gledate na televiziji austrijski ili njemački. Ali svejedno je to jedan jezik jer govornici tečno razgovaraju međusobno i ne trebaju prevodioce da bi se međusobno razumjeli. To su ujedno i zorni primjeri kako se jezik ne podudara s narodom. Amerikanci su zaseban narod iako imaju zajednički jezik s Englezima. Austrijanci su zaseban narod, Švicarci također. U Švicarskoj od ukupnog broja stanovnika 64 posto govori njemačkim jezikom, a samo 2 posto se izjašnjava Nijemcima.

Svaki takav jezik kojim govori nekoliko naroda, i pritom između njih postoje jezične razlike, naziva se u sociolingvistici policentričan standardni jezik. Policentričan je jer svaki narod je jedan centar, dakle taj jezik ima nekoliko centara, i svaki centar zasebno kodificira svoje jezične posebnosti.

Mi smo tipičan primjer jednog policentričnog standardnog jezika, dakle jezika kojim govori nekoliko naroda i unutar kojeg postoje razlike pa se po njima prepoznaje odakle dolazi govornik. Baš nam je standardni jezik zajednički. Dokaz tome je činjenica da na njemu svi tečno razgovaramo, dok ako bi se neki od nas prebacili na dijalekte, npr. na čakavski ili kajkavski, ne bismo više mogli tečno razgovarati jer bi nastupili problemi u razumijevanju.

Policentričnih jezika ima mnogo, svi već evropski i brojni izvanevropski jezici su policentrični. Toliko mnogo ima takvih jezika da lingvisti kažu da je policentričnost jezika u svijetu “prije pravilo nego izuzetak”. Policentričnost je najdemokratskiji oblik standardizacije jer ostaju jezične posebnosti. U sociolingvistici se policentričnost već pola stoljeća primjenjuje na opis brojnih jezika.

Karakteristično je za policentričan jezik i to da se govori u nekoliko država. Zanimljivo je da do devedesetih godina prošlog stoljeća je standardni jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca bio jedini policentrični jezik s varijantama unutar iste države. Raspadom Jugoslavije postao je i po višedržavnosti tipičan policentrični jezik.

Svaki policentrični standardni jezik varira unutar sebe, sastoji se od nekoliko svojih standardnih varijanata, kao što i kod nas postoje četiri varijante. Sve četiri su jednako varijante; npr. i srpska varijanta je varijanta kao što je to i hrvatska, bosanska, crnogorska. Drukčije rečeno, nije npr. srpska varijanta “jezik”, a ovi drugi su “varijante” tog jezika. Ne postoji nekakav jezik iznad varijanti, nešto čemu bi one bile podređene. Za ilustraciju: nije britanska varijanta jezik, a američka varijanta podređena, nego su svi jednako varijante. Varijante su način postojanja policentričnog jezika. Njemački lingvist Bernhard Gröschel upozorava da tko predočava nekakav “varijantski model u kojem srpski fungira kao nadređeni entitet”, time falsificira sociolingvističku teoriju o varijantama i, sa srpske strane, “manifestira jezični nacionalizam u obliku serbocentrizma”.

Čitavo vrijeme, otkad je ovaj jezik standardiziran u 19. stoljeću, stalno je policentričan jer su varijante supostojale jedna pored druge. Isti slučaj je i s njemačkim kao policentričnim jezikom jer i unutar njega su stalno supostojale austrijska varijanta, švicarska i njemačka.

Niz naših jezikoslovaca, u Hrvatskoj skoro svi, kaže da se u našem slučaju radi o različitim kulturama i tradicijama, i da je to dokaz da imamo različite standardne jezike. Kroatisti su skovali i izraz za to “različita kulturno-civilizacijska nadgradnja”. Međutim, njihova tvrdnja nije točna jer se recimo kultura i tradicija u Austriji jako razlikuje od kulture i tradicije u Njemačkoj, a svejedno je to jedan standardni jezik policentričnog tipa. Unutar svakog policentričnog standardnog jezika razlikuju se kulture i tradicije, što znači da to ne donosi različite standardne jezike. Nego to donosi neke razlike u jeziku, ali baš zbog tih razlika se i radi o varijantama policentričnog jezika. A varijante nisu različiti standardni jezici jer tada ne bismo mogli tečno razgovarati.

Na kraju, što je rješenje za sadašnju situaciju, kako zaustaviti nacionalističko kolo u kojem plešu naši fakultetski profesori jezika? Sve se može riješiti ako se javno kaže da Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci imaju zajednički policentrični standardni jezik i ako se u sve četiri države u školama predmet materinskog jezika nazove “Jezik i književnost”. To rješenje je primjenjivano u svijetu kada je u nekim sredinama vladala velika netrpeljivost prema drugom narodu, što se prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Tada se predmet materinskog jezika u školama nazvao jednostavno “Jezik nastave”; npr. u Austriji u doba netrpeljivosti prema Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata. Taj naziv se koristio sedam godina dok se netrpeljivost nije smirila i postalo moguće izgovoriti ime druge nacije u nazivu svog jezika. Budući da kod nas danas vlada nacionalizam, rješenje je, dakle, privremeno u školama koristiti naziv “Jezik i književnost” u sve četiri države dok naši profesori materinskog jezika ne nadvladaju vlastite nacionalizme i dogovore se oko zajedničkog imena za naš zajednički jezik. Jer sadašnja četiri različita imena šire zabludu da su to četiri jezika.

Što bi se dobilo primjenom tog rješenja? Niz pozitivnih promjena na bolje u društvu. Nabrojat ću samo neke. Ukidanje sadašnjeg jezičnog aparthejda, a to je podjela učenika po nacionalnoj pripadnosti u različite razrede u ime navodno različitih jezika (npr. u Vukovaru i na drugim mjestima u Hrvatskoj, u preko pedeset gradova u BiH, kao i u Srbiji, u Sandžaku). Bilo bi manje netrpeljivosti, predrasuda, mržnje i nacionalizma. Da ne spominjem kako bi političarima bilo izbačeno iz ruku jedno sredstvo za manipulaciju i za proizvođenje konflikata koje sada obilatno koriste.

——————————-

Transkript predavanja održanog 21.6.2016. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u okviru ciklusa Politizirana sjećanja: borba za teritorij kolektivnog pamćenja koji je organizirala TPO fondacija Sarajevo.

Autorka je lingvistica koja je predavala petnaestak godina na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002, a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je više znanstvenih knjiga koje su prevedene na engleski, njemački ili španjolski. Uz to je objavila i 150 drugih lingvističkih radova na raznim jezicima. Velik interes šire kulturne javnosti izazvala je njena posljednja knjiga Jezik i nacionalizam (Durieux, 2010).

radiogornjigrad

jergovic

Nakon minimalističke promocije knjige Zapisci Ivane Brlić-Mažuranić, brodski Ogranak Matice hrvatske upriličio je, sinoć, 1. prosinca 2016., u Gradskoj knjižnici raskošnu promociju knjige člana svog predsjedništva Tonija Barteka U stihu. U priči… Hvalilo se, sviralo, recitiralo… Dvorana dobro posjećena… novinari, televizija… provincijski glamur. Pretpostavljam, jer sam bio izočan[1]. E, ali zato sam jedan od rijetkih koji je doslovno pročitao tu Bartekovu knjigu. Što reći?

Devedeset posto pjesnika su amateri i diletanti kojima je poezija razbibriga, a ne umjetnost. Među njima je i Toni Bartek. Njegovo stihotvorstvo, koje traje gotovo pedeset godina, je gomilanje riječi u metričke šablone, zadovoljavanje zvukovnih zahtjeva rime ili, najčešće, slobodan stih otrcanog kalupa bez melodičke strukture. (Thomas Eliot: Ni jedan stih nije slobodan za onog tko teži napisati dobru pjesmu.)

Pjesma se mora oslanjati na melodičnost, mora poznavati asonance i aliteracije, izravne i odgođene rime… Pjesma mora izbjegavati opisnost. Ritmička struktura ne smije kvariti oblik riječi, njihov zvuk i značenje. Interpretativni ritam mora izraziti osjećaje i nijanse osjećaja. Mora biti svojstven, prirodan i nekrivotvorljiv. Simboli ne smiju biti nametljivi i nerazumljivi. Poezija nije transporter poetskih misli i sredstvo. Ona nije ni interpretativna moć emocionalnih posrnuća, kao što nije ni patetika i mjesečarenje uma…

Za pisanje kvalitetne poezije potreban je dar, ogroman trud, rad i nema onoga koji je napisao puno pjesama koje vrijede… Poezija je fina glazba plus kvalitetna emocija. Barem za mene. U Brodu se jedini znameniti i poznati pjesnik rodio prije dvjestotinjak godina i, jebiga, bio je i krive vjere i krive nacionalnosti. Toliko o tome.

A sad malo iz područja za koje me drže kompetentnijim. Znano je kako je predsjedništvo brodskog Ogranka Matice hrvatske svojevremeno živog upokojilo hrvatskog književnika Vladimira Rema. Nakon njegove stvarne smrti, u tekstu Zbogom, dragi Rem (1, 2, 3,), opisao sam kako je to bilo i portretirao ga u kontekstu njegovih sukoba unutar tog osinjaka. Njegova supruga i njegov sin, nesposobni oduprijeti se stvarnom zlu koje ga je nepodnošljivo ignoriralo, unizivalo i nipodaštavalo, fiksirali su se na mene. Jer je to jednostavnije. Kud ćeš protiv Matice, pa još hrvatske?!

Dakle, ovako. Rem me je, prateći što i kako radim, proglasio spretnim perom. To je bio njegov najviši doseg u izražavanju komplimenata. Sebe je smatrao brodskim neospornim književnim hadžijom… Priznajem, to je i bio. Dugo me vagao prije no što je odlučio, svako jutro u sedam sati, ispijati kavu sa mnom. Meni je to bilo usput jer sam, u to doba, vodio psa na jutarnju šetnju, a on je taj obred u Green parku sortirao u svoje neizostavne staračke navike. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Vrlo često o likovima iz predsjedništva brodske Matice koji su ga uspješno gurnuli u stranu pa je članstvo u Matici prakticirao u Zagrebu – što je po statutu bilo moguće. Na dnevnom redu, ne često, bio je i Toni Bartek, kojega je Rem omalovažavao kao neku književničko-pjesničku akviziciju. Rem je osujećivao i Miroslava Slavka Mađera u sklonosti da u Barteku prepozna nekakav potencijal. No Toni Bartek, šampion upornosti, dobro je znao da ga Rem niti trpi, niti cijeni, međutim – uporno mu se nametao. I što? Rem ga je uvrstio u svoju biblioteku Brodski pisci (V. kolo), ali u knjizi grupe autora, a ne samostalno. Zajedno sa Stjepanom Dujmovićem, Josipom Jurjevićem, Jožom Ščrbašićem, Hinkom Zlomislićem i Ivanom Vargašem. Priređivači knjige, po uredniku Remu, trebali su biti Goran Zovko i dr. Josip Užarević. (Prilažem originalni Remov plan V. kola biblioteke Brodski pisci, koji je on sam napisao na svojoj pisaćoj mašini i dao ga meni kao sukreatoru i jednom od autora.)

Pet godina nakon Remove smrti i godinu dana nakon smrti Miroslava Slavka Mađera, Bartek objavljuje svoju samostalnu knjigu u okviru Remove biblioteke i na četvrtoj stranici napiše svojeručno: „Knjigu poezije i proze autora Antuna Tonija Barteka u biblioteci Brodski pisci,urednički je predvidio i odobrio za tisak Vladimir Rem (2009.), ali je zbog financijskih razloga sve do sada ostala neobjavljena.“

Te, 2009., Rem je sa mnom ispijao kave, tračao Barteka i ne samo njega, i konzultirao se oko pisaca koje će uvrstiti u biblioteku, a priloženi spisak autora na kojem je Bartek kolektiviziran je iz 2010. godine. Hipotetsko nagradno pitanje glasi: „Kako je moguće da Vladimir Rem Toniju Barteku obeća 2009. samostalnu knjigu u svojoj biblioteci, a 2010. ga, dokazano, strpa u knjigu s još pet autora?“ Potom umre 2011., a 2016. Bartek objavi samostalnu knjigu u više nepostojećoj Removoj biblioteci i još napiše kako je to Remova urednička volja.

Točni odgovor glasi da se Hamletu, izvinjavam se, Barteku 2016. ukazao Remov duh i rekao: „Dragi vjerni prijatelju Toni, ogriješio sam se o tebe i sad to želim ispraviti. Dozvoljavam ti da ove godine samostalno objaviš knjigu u mojoj fantomskoj biblioteci. Slobodno zajebi onih preostalih pet brodskih književnih bezveznjaka. I još jedanput te molim da mi oprostiš, prijatelju. [2]“

***

Bartekovu knjigu, iz više nepostojeće Remove biblioteke, financirali su postojeće brodsko Gradsko i Županijsko poglavarstvo, a suizdavač je brodski Ogranak Matice hrvatske d.o.o.

______________________________________________

[1] Na promocije i na sahrane, naime, ne idem. Nerviraju me iznuđeno hvalospjevni govori o autorima i jednog i drugog eventa.

[2] Nenagradno pitanje ATB-u glasi: „U kolovozu 2014. slikali ste se u visokotiražnom dnevniku i najavili promociju svoje knjige Iz riznice brodskog sporta u listopadu iste godine. Sad smo u prosincu 2016. Što je s tom knjigom? Čeka li i ona duha koji će je odobriti?“

jergovic

U samo jednoj rečenici književnica Ivana Šojat uspjela je iznijeti zadivljujuću količinu laži o Miri Furlan i Radi Šerbedžiji, po nekim procjenama čak veću i od količine muha koje tokom tjedna slete na govno od Hrvatskog tjednika

Informaciju o tome da je Leksikon brodskih pisaca autora Ivana Stipića, Mirne Grubanović i Darije Mataić Agičić, priručnik kojim se nastojalo objediniti ukupno brodsko zapisano kulturno naslijeđe, predstavljen je u Zagrebu, nekoliko brodskih vjestonosnih portala preuzeli su s Facebook profila slavonskobrodske Gradske knjižnice, a ovaj je to isto učinio s portala izravno.com. Svi ostali mediji, među koje spada i SBPeriskop, a koji nemaju običaj/naviku redovito posjećivati ni Facebook knjižnice, ni lokalne tzv. news portale, ni portal Izravno, ostali su pomalo zatečeni viješću, ali i nevjerojatnim samozatajnim načinom na koji je ona iskomunicirana u javnosti. Naime, Leksikon brodskih pisaca, nema nikakve sumnje, uz monografije o Brodu Stribora Uzelca Schwendemanna, predstvalja brodski izdavački poduhvat XXI stoljeća.

Autori su Leksikon marno stvarali godina. Nekoliko puta se odlagao datum njegovog izlaska, bez obrazloženja, tako da smo se i na SBPeriskopu svojevremeno pitali zašto nije održana najavljene promocija Leksikona brodskih pisaca. U spomenutoj informaciji o predstvaljanju Leksikona u Zagrebu, čitatelji skloni detaljima, neće moći pronaći kada je održana promocija i pred kojom publikom. U neka ranija vremena Gradska knjižnica imala je dobar običaj slati pozivnice na e-mail adrese medija, ili u svoje ime ili u ime autora, podsjetiti na datum, na goste, predstavljače. Da je SBPeriskop na taj način bio upoznat kako će se u Zagrebu održati promocija Leksikona, angažirao bi tog dana Rudimira Bombardirovića, novinara freelancera, poetu i književnog eksperta koji pokriva Zapadni Balkan; on bi osim izvještaja o predstavljanju knjige, napravio intervju s autorima i akademicima. A mogao je s ekipom autora u Zagreb poći netko iz SBPeriskopove suradničke mreže, štoviše, mogao ih je povesti u našem kombiju koji smo dobili na dar i korištenje od Grada Slavonskog Broda kao izraz gradske zahvalnosti .

Da se ipak radi o dosljednom zaobilaženju (pojedinih?) medija, govori i gotovo neprimjetna najava kako će se slavonskobrodska promocija Leksikona brodskih pisaca održati u petak, 16. prosinca 2016. u 13 sati, u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod. Dakle, registrirali smo dvije neuobičajenosti. Promocija lokalnog Leksikona održana je prvo u Zagrebu. Kako to? I drugo, umjesto fanfara, najavnih intervjua na brodskoj i nacionalnoj dalekovidnici, radijima i portalima, namjesto ultimativnih pozivnica za sve medije, opet imamo gotovo poluilegalni pristup (samo)promociji. U razdoblju defanzive kulture, u razdoblju saniranja štete koje je napravio jedan ministar zadrigli revizionist povijesti, u razdoblju opadanja broja korisnika usluga Gradske knjižnice, autori i menadžment Gradske knjižnice kao da skrivaju svoje značajno djelo. Umjesto da se organizira neviđeno slavlje u povodu izlaska Leksikona brodskih pisaca, koje bi se trebalo održati u KKD Ivana Brlić Mažuranić, medijima se uskraćuje informacija koja bi trebala biti poslana izravno, s radošću, onima koji željno očekuju leksikon i onima živima koji su u njega uvršteni.

Za razloge ovakvog, u svakom smislu, ograničenog marketinga – ne znamo, ali za one koje to sekira, za utjehu citirat ćemo akademika Jelčića iz informacije na koju se cijelo vrijeme oslanjamo: Na zemljopisnoj karti hrvatske književnosti Brod zauzima istaknuto mjesto; po broju književnika koji su u njemu živjeli i radili, po njihovu utjecaju na kulturni život i sredine, kao i njihov doprinos cjelini hrvatske književnosti ovaj grad stoji odmah do Požege i Vinkovaca. Do Požege smo i Vinkovaca?! Radujte se građani! Za poklonike definicije lirskog kao oblika emocionalne i refleksivne nemuštosti, izdvajamo poljodjelski citat akademkinje  Dubravke Oraić Tolić koja kaže da je Leksikon uzorao brazde u brodskom kulturnom polju, gdje je obrađen svaki klas kojim se pokazuje duh jednoga kulturnog prostora.

U očekivanju izvješća s brodske promocije, na koju, ponavljam, do trenutka dok ovo pišem, nismo pozvani, u okviru kviza Koliko poznajete književni kategorijalni aparat, postavljam pitanje: je li točna tvrdnja da je leksikon priručnik kojim se nastojalo objediniti ukupno brodsko zapisano kulturno naslijeđe?

jergovic

Napomena: SBPeriskop objavljuje kratki tekst Borislava Stipića, poznatog brodskog novinskog pisca, o predstavljanju Leksikona brodskih pisaca i izložbi književnih portreta Predraga Golla. Od brojnih priloga koje nam je dao na raspolaganje, odlučili smo se objaviti Stipićev video uradak.

____________________

Osim pozdravnog govora zamjenik Gradonačelnika Hrvoje Andrić je sudjelovao i kao onaj tko je otvorio Gollovu izložbu portreta brodskih pisaca. O samoj izložbi govorio je slikar Zlatko Kozina, prof. U ime DKH, koje je suizdavač Leksikona, govorio je književnik i novinar Adam Rajzl. Rekao bih kako su glavni izlagači bili recezenti Leksikona akademici Dubravka Oraić Tolić i Dubravko Jelčić, te autori Darija Mataić Agičić, Mirna Grubanović i Ivan Stipić. Događaj su glazbeno obogatili ženski vokalni satav Ad astra (slavonski i hrvatski te božićni napjevi na drugim jezicima) i Željko Čavčić Slamnati, uz gitaru, s adaptiranom baladom Duška Trifunovića “Balada o ravnici)

Predstavljanje Leksikona brodskih pisaca u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod (16. prosinca 2016.) – „Balada o ravnici“ (Stihovi Duško Trifunović, glazba Ranko Boban alias Ivan Dropulić, izvodi Željko Čavčić Slamnati) – Originalni stihovi u jednom dijelu promijenjeni su sredinom osamdesetih i to dobrohotnošću Duška Trifunovića kada je „Baladu“ prilikom čestih večeri poezije i drugih književnih programa redovito izvodio akustičarski trio VIS Sjećanja (uz Slamnatog trio su činili i Hrvoje Bilić te Željko Ećimović Ćimer). Pri kraju videa u ‘creditsu’ originalni su Duškovi stihovi. Video i montaža Borislav Stipić.

jergovic

Godina je 2001, eno nas u kupeu vlaka Zagreb-Beograd, koji je jednom davno nosio Matoševo ime, kako se vozimo na književnu priredbu u Beograd, ispraćeni pogrdama i proklinjanjima komunističkog ministra kulture Antuna Vujića, koji je u svemu tome vidio antipatriotski čin.

Piše: Miljenko Jergović (Jutarnji)

Na središnjem mjestu, leđima oslonjen na zapad, licem okrenut prema istoku, sjedi Ivo Brešan i pripovijeda nam kako je to bilo s autorskim pravima i tantijemima za predstave njegovih komada, postavljane po DDR-u i drugdje po istočnoj Europi. Još uvijek ima stanovito nepovjerenje prema našoj mladosti – po svemu, osim po biologiji, lažnoj i krivotvorenoj mladosti! – plaši se da ga ne krenemo zafrkavati, da ovo sve, ipak, nije neka namještaljka, jer zašto bismo njega, starca, vodili sa sobom na jedno ovakvo književno putovanje? Možda to tako njemu izgleda, ali nama je, suprotno tomu, Ivo Brešan živo i životvorno čudo. Ako ga budemo dovoljno dugo gledali i slušali, možda ćemo otkriti tajnu njegova teksta, za koju on tvrdi i da ne postoji, nego da je on samo bio revni srednjoškolski nastavnik, koji se, eto, usput bavio i pisanjem drama. A te bi mu se drame onda, i mimo njegove volje, omaknule u komedije i farse, koje su onda izazvale stanovit interes.

Slike iz vlaka

Tako je postao cijenjeni dramski pisac, a da nije prestao biti srednjoškolski nastavnik. I da, usput je postao i alkoholičar. I onda, već negdje oko Vinkovaca, započinje tu priču, strašnu i veličanstvenu, kao da ju je napisao Fjodor Mihailovič Dostojevski, a ne da se dogodila živu čovjeku, o tome kako je doživio delirium tremens, što je u tim trenucima vidio i kako ga je to nešto zauvijek odvratilo od alkohola i učinio teškim trezvenjakom. I onda, kada je s tom pričom došao kraju, prije samog ulaska u Beograd, usred onih favela, ciganskih potleušica i beskrajnog šarenila balkanske bijede, usred naše zajedničke šutnje, i pogleda na istu stranu, kroz isti prozor, pred oči su nam došli starci, četvorica-petorica njih, kako po kvrgavoj, ćelavoj ledini bacaju boće.

– Eno ih, moji ljudi! – živnuo je, i odmah potonuo.

Pa smo dugih minut-dva šutjeli, misleći svatko za sebe o tom fenomenu ljudi, rođenih Dalmatinaca koji negdje u sremskim bespućima, nad spaljenom kukuruzovinom pred oranje, igraju na boće. A vlak stoji i već sat vremena čeka da se upali zeleni signal i da svatko nastavi svojim putem.

Iz ovakvih slika nastaje književnost. Da bi ih se vidjelo i razabralo među svim onim slikama koje se neprestano izmjenjuju u prozoru vlaka, kao na platnu nekoga starog kina, i bivaju zaboravljene nakon što su jedan jedini put viđene, valjalo je putovati s Ivom Brešanom. A prije toga gledati predstave i filmove, čitati njegove dramske komade. Osim što nam je bio drug iz vlaka, cijenjeni stariji pisac kojemu nije bilo mrsko ni ići ministru uz nos pa s mlađarijom putovati u Beograd, Brešan je bio jedan od onih formativnih pisaca našeg naraštaja, čije smo riječi upijali s televizijskih ekrana, pozornica i kinematografa barem onoliko, ili mnogo više, nego što smo ih čitali sa stranica knjiga.

Ivo Brešan bio je u onom nizu koji je započinjao s Brankom Ćopićem, a završavao s Dušanom Kovačevićem, pisaca koji su svojim djelima uspješno transcendirali medij knjige i akt čitanja, a onda i samu književnost. Uvijek je, kao i danas, većina bila nečitajućih i protivnih svemu što je knjiga i što je tekst. Ali ni takvi nisu odolijevali Kovačeviću, Branku Ćopiću i Ivi Brešanu. Ono što je Brešan u to vrijeme radio, nadilazilo je književnost. Bila je to umjetnost sačinjena od života i od mašte, od društvenopolitičkih okolnosti naše tadašnje današnjice i od povijesti. Sve to danas, uz fatalno zakašnjenje i oglupljenje, uz kriminalnu nekulturu sjećanja, uz ideološku lobotomiju i ugodan zaborav u nepismenosti, djeluje i tako daleko i tako nekako nemoguće. Dobri, dragi šjor Ivo, dobri dragi barba naše najintimnije književnosti, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća našega boljeg jezika, sad nas je ostavio. Tko će sutra s nama putovati u Helsinki i Stockholm, da nam se srca mrznu od bjeline i tuge!

Otac i sin

Vinku je napisao samo dva filma. Kažem samo dva, jer su se savršeno našli i pogodili, kao da niti nisu bili otac i sin, nego kao da su bili rođena braća, prijatelji iz školske klupe, zem­ljaci iz Šibenika, i kao da je iz njih potekla ista zavičajna priča, ista ludost odrastanja. Prvi, “Kako je počeo rat na mom otoku”, snimljen za neku siću, valjda je i najgledaniji hrvatski film od samostalnosti. Drugi, “Maršal”, remek-djelce koje će zreti u olovnim godinama, pa ćemo ga, možda, otkrivati u nekoj dalekoj budućnosti. Od oba filma ostale su u sjećanju glumačke vinjetice: lice Matije Prskalo dok doziva svoga fanatičnog muža, pa Ljubo Kerekeš i Predrag Vušović, koji su se preko Brešana upisali u naše podsvijesti i u neku zamišljenu i kratkotrajnu vječnost jednoga ljudskog života.

Samo dva filma, kažem, snimili su njih dvojica, jer ih je, zapravo, trebalo biti mnogo više. Pa kao što braća Coen nastupaju zajedno, tako su otac i sin Brešan, ne pitajući nikoga za blagoslov i dopuštenje, trebali nastupati zajedno i raditi svoje filmove, pa neka im budale govore da su ti filmovi isti, da se ponavljaju. Litaniju treba ponavljati. Fugu treba ponavljati. Genijalnu priču treba ponavljati. I to da nam je otišao, da je mrtav, da ga više nema, dobri, dragi naš šjor Ivo, barba svih budućih književnih baraba, dobri dragi Vinkov ćaća i ćaća jednog od najboljih među svim dobrim hrvatskim jezicima. I kako ćemo sada mi bez njega? Kako će naš jezik?

Susretali smo se, uglavnom, slučajno. Ili kad bih ga nazvao da mu hvalim posljednji roman. U zadnje vrijeme, zadnjih dvadesetak godina, pisao je romane, i napisao ih je, bogme, puno. Dvanaest, ako sam dobro izbrojao. Bio je fantastičar, samozadati žanrovac, pisac horrora u pokušaju, šibensko-dalmatinski Stephen King. I to ga je silno radovalo. A bio je i klasični, ozbiljni romanopisac. Imao je dar za naturalističnu, hiperrealističnu sliku, za onu vrstu lažnog dokumentarizma koji čitatelja u koješta može uvjeriti. Ali zašto bi genijalni dramski pisac i komediograf, zašto bi čovjek od scene pisao romane? Ili tačnije rečeno: zašto bi napisao više od jednog romana? Ili dva?

Nova vremena 

Ispitivao sam ga o tome, i to ne jednom, da bi mi on svaki put ponovio istu priču. Rezignirao je, kaže, došla su neka nova vremena, novi ljudi, nova kazališta, a ono što on piše, i što jedino zna pisati, više naprosto nije in, ne nosi se, nije u modi. Mislio sam da se šali, ili da se radi o taštini, da mu treba da ga se hvali i nagovara, pa sam ga hvalio i nagovarao. Ali ništa od toga. Izgleda da je stvarno tako, i da stvarno više nikome ne trebaju dramski komadi Ive Brešana. Našeg dragog dobrog šjor Ive, Vinkovog ćaće i moćnog pokrovitelja svih koji se čista srca i dobre duše umiju narugati. Došla su tako neka vremena kada su ruganja postala ružna.

Ivo Brešan naravno nije bio hrvatski akademik. Pitao sam ga jednom i o tome, mislio sam da će se našaliti. A, bogami nije to za šalu, dobar je to dodatak na mirovinu! Imao je divnu i plahu ženu, gospođu Jelu, koja je prije tri i pol mjeseca minula svijetom. Tako je lijepo o njoj pričao na povratku iz Beograda. Nikada nisam čuo da netko ima toliko anegdota o vlastitoj ženi, smiješnih, zabavnih, apsurdnih. Od nje je stvorio lik, koji neće ući u roman ili u dramu. Lik od života i za život. Za priču u vlaku koji će ga na kraju odvesti k njoj.

radiogornjigrad