Treba znati postaviti pitanje. Upitati kako bi se odgovor naslućivao, već samim upitom bez upitnika i sa tri zvjezdice postao najbliži i najsličniji željenom odgovoru. Ne može se to naučiti ili namjerno smisliti, pitanje ili jest takvo ili nije. Ili je konkretno, kojemu je dovoljan odgovor: da ili ne, a naknadnaobjašnjenja su već varijacije na rečeno, ili je općenito, misaono, nesugestivno, rašireno i razvodnjeno, ali ipak traži jasan odgovor. Jer od njega zavisi mnogo toga dalje. To je inteligencija postavljanja pitanja i njegovoga razumijevanja.

Neslućena je, ponekad i svemirskih razmjera, za zdvojnu, isprepadanu i unezvjerenu osobu, važnost jednostavnog pitanja, od samo nekoliko riječi. Cijeli život se ugura i stisne u jedno pitanje. Iza kojeg može slijediti rušenje vlastitoga svijeta, nestajanje misli, nepotrebnost djelovanja.

Može tako, a može i jednostavnije.

Što misliš o tome da za praznike dođem do tebe …

Mislim – ništa, ni u snu, ni u pojmu, sredina je zime, snijeg, minusi, ceste zatrpane, granica još više, kližu se i na hrpu skupljaju automobili, u pregrijanim autobusima putnici stoje na jednom kvadratu, samo čekaju tko će prvi pasti u nesvijest, pa da ima više mjesta. Izbace ga na smrzavicu i pozovu hitnu. Dok se putnik opet dozove sebi, autobus otišao, s jednim mjestom više, ali i plaćenom kartom u povratnom, izgubljenom smjeru.

Svi izbezumljeni od umjetno stvorene gužve u kojoj žele sudjelovati kako bi im život, kratkotrajno, postao skeč i naizgled se prikazao zanimljiviji, sličniji željenom, očekivanom, planiranom, zamišljanom, sanjanom. Pa je nužno puno jesti, piti više od uobičajenog, potrošiti što u džepu ne postoji i biti veseo, radostan, bezbrižan. Nova godina je!

Blago nama koji se tako jednostavno zavaravamo! Zašto se onda čudimo kad nam drugi lažu i još nas uključuju u svoje monokomedije, koje se samo za nas pretvaraju u monodrame. Mi njima dozvoljavamo da nam to rade i još im vjerujemo, čak i onda kad to od nas direktno ne iziskuju.

Dakle, počinjem misliti tek kada sam priupitana. Da nije moguće – nije istina, odgovara li mi ili ne – to se pitača previše i ne tiče. A ni mene, upitanu, uostalom. Odavno sam shvatila da ne mogu znati što meni odgovara, jer se u pravilu prevarim i napravim pogrešno.

Kad je pitanje već uobličeno, napisano i upućeno, što imam razmišljati o odgovoru, on je jasan, meni preostaje samo organizacija. Stiže drugačiji način razmišljanja, upoznajem se s poslovima o kojima do tada nisam znala ni jedan detalj, slijede priče o životu ni sličnome mome, slušam o brigama koje mene ne more ni u jednom dijelu, razabirem dileme i nejasnoće, prepoznajem radosti i strahove življenja, pratim odnose u obitelji, s prijateljima i poznanicima, zaključujem o spremnosti hvatanja ukoštac s vlastitim životom. Shvaćam hazardnu igru kakvu sam nekad i sama prolazila. I izgubila.

Hrabro je odlučiti ne provoditi dane veselja i bezličnosti u lažnim nadama i željama, uobičajeno i slično masama. Priključujem se toj hrabrosti koja je teško razumljiva, jer mijenja blještavilo velegrada za pogled na raznobojne lampice koje cijelu noć titraju kroz zamračena prozorska stakla, jer ostavlja prepunu trpezu i pridružuje se skromnosti i jednostavnosti u kojoj su najljepši plamen i žar u starinskoj peći. Vatra koje nema u neboderu. Ne može se donijeti ili ponijeti, kao što se to čini s darovima i hranom. Zato mislim da smo moja mlada prijateljica i ja na dobitku, da nam je godina počela izuzetno zanimljivo, zabavno, nejasno, upitno, obećavajuće.

Njoj zato što je mlada i hrabra, a meni zbog bikinija usred snijega. Znate kakav je snijeg, zar ne? Što mi je drugo preostalo, tada kad na upućeno pitanje nisam morala ni odgovarati? Karta za autobus već kupljena, na moju sreću povratna, to sam saznala na vrijeme, prije nego što se, iako nisam putnik, smandrljam u nesvijest.

Zima stegla, mi obje svikle u životu na toplinu svih vrsta, ali najsigurnije smo u onu koju same sebi stvorimo. Pa odlučismo spavati u toploj sobi koja ima samo jedan krevet. Meni preostade ležaljka za plažu. A kakav bi to lažni ugođaj bio: ležaljka bez bikinija. Neću valjda startati u godinu sa lažima!

Kad već umjesto šuma valova slušam pucketanje vatrenoga plama, neka se i ja malo zavaravam u bikiniju.

(Here and now, Penguin Group (USA) Inc., 2013)

(Iz prepiske Paula Austera i J. M. Coetzeea. Prevela i priredila Elma Mujagić)

(Pisma o prijateljstvu)

Dragi Paul,                                                                                     14 – 15. juli, 2008

Razmišljao sam o prijateljstvima, kako nastaju, zašto opstaju, i zašto neka od njih traju tako dugo, duže nego strastvene naspram kojih se ona ponekad (pogrešno) doimaju poput blijedih imitacija ljudskih odnosa. Spremao sam se da ti napišem pismo o ovim svojim razmišljanjima, jer s obzirom na to koliko su prijateljstva važna u našim životima i koliko mnogo nam znače, pogotovo tokom djetinjstva, zapanjujuće je to koliko je malo o njima pisano. Ali onda sam se se zapitao da li je to baš tako. Stoga, prije nego sam svoju namjeru pretvorio u pismo, otrčah do biblioteke da nabrzinu bacim pogled. Ali, pazi sad, grdno sam se prevario. Biblioteka posjeduje knjige u potpunosti posvećene ovim istraživanjima, mnoštvo knjiga od kojih su neke objavljene čak i nedavno. No, kada sam otišao korak dalje i pobliže pogledao pronađeni sadržaj, vratio sam se svom prvobitnom dojmu. Bio sam u pravu, doduše ne baš sasvim, ali na kraju se ipak ispostavilo da većina tih knjiga i nije bila naročito korisna niti zanimljiva. Prijateljstvo, čini se, ostaje zagonetka: znamo da je važno, ali zašto ljudi uspostavljaju i održavaju prijateljstva, možemo samo nagađati.

(Šta sam mislio rekavši da ono što sam pročitao o prijateljstvu nije bilo zanimljivo? Uporedi prijateljstvo sa ljubavlju. Toliko je toga što se o ljubavi može kazati. Na primjer, muškarci se zaljubljuju u žene koje sliče njihovim majkama, ili češće, u žene koje ih i podsjećaju i ne podsjećaju na majke, u one koje to istovremeno i jesu i nisu. Istina? Možda, možda ne. Zanimljivo? Definitivno. Ali da se vratimo prijateljstvu. Koga muškarci biraju za prijatelje? Druge muškarce slične sebi? Istina? Možda.  Zanimljivo? Definitivno ne.)

Dopusti mi da te uputim u neka svoja zapažanja o prijateljstvu sakupljena tokom moje posjete biblioteci, a koja smatram uistinu zanimljivima.

Prvo. Prema Aristotelu, nemoguće se sprijateljiti sa neživim objektom (Etika, poglavlje 8). Naravno da ne! Zar je neko rekao da jeste? Svejedno, vrlo zanimljivo: odjednom uviđamo gdje je moderna lingvistička filozofija pronašla inspiraciju. Prije dvije hiljade i četiri stotine godina, Aristotel je ukazivao na to da ono što se čini filozofskim postulatima ne mogu biti ništa drugo do gramatička pravila. U rečenici „Ja sam prijatelj sa X,“ on kaže, X mora biti živa imenica.

Drugo. Charles Lamb tvrdi da neko može imati prijatelje, a da se pritom ne želi družiti s njima, što je istovremeno i istinit i zanimljiv primjer o tome kako prijateljska osjećanja nisu slična erotskim privrženostima.

Treće. Prijatelji, ili u najmanju ruku muški prijatelji na Zapadu, međusobno ne pričaju o svojim osjećanjima. Uporedi to sa blebetanjem ljubavnika. Dakle, dosad ništa zanimljivo. Međutim, smrt svakog prijatelja biva popraćena naglim i nezaustavljivim izljevima tuge: „Avaj, teško nama!“ (Montaigne o La Boetie, Milton o Edwardu Kingu).

(Pitanje: Da li je ljubav brbljiva jer je želja po prirodi nestalna, promjenljiva i neuhvatljiva, dok je prijateljstvo ćutljivo jer je iskreno, jasno i otvoreno?)

Na kraju, napomena Cristophera Tietjensa u Parade’s End Forda Madoxa Forda o tome da muškarac ide sa ženom u krevet kako bi s njom razgovarao implicira da je učiniti ženu ljubavnicom tek prvi korak, dok bi drugi, i najvažniji, bio pretvoriti je u prijateljicu. Biti, dakle,  prijatelj sa ženom s kojom nisi spavao, u praksi je skoro nemoguće. Previše je toga neizrečenog u zraku.

Ako je uistinu tako teško kazati nešto važno o prijateljstvu, onda možemo doći do spoznaje da, za razliku od ljubavi i politike, koje nikada nisu ono za šta se izdaju, prijateljstvo to jeste, ono je otvoreno i iskreno, do kraja transparentno.

Najzanimljivija razmišljanja o prijateljstvu dolaze iz antičkog svijeta. Zašto? Zato što u prošla vremena ljudi nisu po navici zauzimali skeptičan i preispitujući stav, što znači da se nisu pitali da li se prijateljstvo izdaje za nešto što nije, odnosno zaključivali su da prijateljstvo jeste to što jeste, i stoga nije pogodno kao objekat filozofskog preispitivanja.

Sve najbolje,

John

Brooklyn

29. juli, 2008.

Dragi John,

Ovo je pitanje o kojemu sam razmišljao dugo godina. Bez obzira na to, ne bih mogao reći da sam formirao jedinstven stav o prijateljstvu. Ipak, tvoje pismo (koje je oslobodilo vrtlog mojih misli i sjećanja) govori mi da je možda sada pravi trenutak za to.

Za početak, ograničit ću se samo na muška prijateljstva, prijateljstva među odraslim muškarcima i prijateljstva među dječacima.

Da, postoje prijateljstva koja su otvorena i iskrena, dakle, postojana (da se poslužim tvojim riječima), ali, prema mome iskustvu, nema ih baš mnogo. Ovo možda ima veze sa još jednim terminom koji si ti upotrijebio: ćutljivost. U pravu si kada kažeš da prijatelji (barem na Zapadu) „međusobno ne pričaju o svojim osjećanjima.“ Ja bih otišao korak dalje i dodao: muškarci nemaju naviku pričati o svojim osjećanjima, tačka. Stoga, ako ne znaš kako se tvoj prijatelj osjeća, šta osjeća i zašto, da li zaista iskreno možeš reći da poznaješ svog prijatelja? Ipak, prijateljstva opstaju, često i decenijama, u toj neodređenoj zoni nepoznavanja. Upravo ta ničija zemlja neznanja/nepoznavanja među prijateljima najčešće jeste pozornica na kojoj se odvija cjelokupna drama prijateljstva. Najmanje tri moja romana direktno se bave ovom temom (The Locked Room, Leviathan, Oracle Night).

Evo, jedan primjer iz mog života: jedan od mojih najbližih prijatelja, možda čak i najbolji u posljednjih dvadeset i pet godina od onih je koji su najmanje skloni brbljanju. Jedanaest godina je stariji od mene, ali imamo mnogo toga zajedničkog: obojica pisci, obojica idiotski opsjednuti sportom, obojica u dugogodišnjim brakovima sa predivnim ženama, i ono najvažnije i možda najteže za opisati – obojica dijelimo i neki neodređeni, neartikulisani osjećaj prema načinu življenja, neku etiku muškosti. No, koliko god da mi je stalo do tog čovjeka, čak i toliko da bih za njega učinio sve što bi bilo potrebno, naši razgovori su, skoro bez izuzetka, prijatni, ali neinspirativni i krajnje banalni. Razgovaramo razmjenjujući kratka stenografska gunđanja koja bi bila potpuno nerazumljiva strancu. Što se tiče našeg posla (pokretačke sile naših života), skoro da ga uopće i ne pominjemo.

Kako bih opisao koliko je ovaj moj prijatelj obazriv u odnosu prema drugima, evo jedna mala anegdota. Prije nekoliko godina trebalo je da bude objavljen njegov novi roman. Rekao sam mu koliko se radujem što ću ga uskoro čitati, a on mi je odgovorio da će mi uskoro poslati primjerak. Roman je stigao poštom već sljedeće sedmice i prelistavajući ga, otkrio sam da je posvećen meni. Bio sam duboko ganut, naravno, i počašćen – ali poanta je u tome da mi to moj prijatelj nikada nije spomenuo. Ništa u njegovom ponašanju nije dalo naslutiti takvu namjeru.

Šta pokušavam reći? Ja poznajem ovog čovjeka i ne poznajem ga, on je moj prijatelj, drag prijatelj, uprkos ovom nepoznavanju. Ako bi on sutra opljačkao banku, ja bih bio šokiran. S druge strane, ako bih otkrio da vara svoju ženu sa mlađom ljubavnicom koju krije negdje u nekom tajnom ljubavnom gnijezdu, bio bih razočaran, ali ne i šokiran. Sve je moguće, ljudi imaju svoje tajne i ne otkrivaju ih čak ni najbližim prijateljima. U slučaju prijateljeve bračne nevjere, bio bih razočaran (jer je iznevjerio svoju ženu, osobu koja je meni jako draga), ali bih isto tako bio i povrijeđen (jer mi se nije povjerio, što bi značilo da nismo tako bliski prijatelji kao što sam mislio).

(Iznenada sam shvatio. Najbolja i najdugotrajnija prijateljstva zasnovana su na divljenju. Divljenje je kamen temeljac koji dugoročno veže dvoje ljudi. Diviš se nekome zbog onoga što radi, zbog onoga što zaista jeste i zbog načina na koji stvara svoje mjesto u svijetu. Tvoje divljenje ga uzdiže u tvojim očima, oplemenjuje ga, podiže do nivoa za koji smatraš da je iznad tvoga, te ako je osjećaj u potpunosti uzajaman, onda ste u poziciji apsolutne ravnopravnosti. Oboje dajete više nego što primate, primate više nego dajete i zato u uzajamnosti ovakve razmjene, prijateljstvo cvjeta.

U Joubertovim Bilježnicama (1809) se kaže: „Čovjek mora njegovati ne samo svoje prijatelje, nego i njegovati prijateljstva u sebi. Ona moraju biti čuvana, njegovana, zalivana.“ Na drugom mjestu Joubert kaže: „Prestajemo smatrati prijateljem onoga koji izgubi naše poštovanje.“)

Dječaci. Djetinjstvo je najintenzivnije doba naših života zato što većinu stvari koje radimo tada, radimo po prvi put. Ovdje nemam mnogo za ponuditi, osim sjećanja za koje mi se čini da dodatno ističe vrijednost prijateljstva dok smo bili mladi, čak vrlo mladi, a koja je tada za nas bila beskonačna. Bilo mi je pet godina kada se u mom životu pojavio Billy, moj prvi prijatelj. Sjećam ga se kao čudnog dječaka, veselog i tvrdoglavog, posebno nadarenog za nestašluke (ja sam imao strašan manjak takvog talenta). Imao je tešku govornu manu i kad je govorio sve su njegove riječi zvučale iskrivljeno dok mu se u ustima nakupljala velika količina pljuvačke. Niko ga nije mogao razumjeti, osim malog Paula koji je glumio tumača. Većinu vremena smo provodili lutajući predgrađem New Jerseyja, tražeći uginule životinjice, najčešće ptice, ali ponekad i žabe i vjeverice, te ih sahranjivali u cvijetne lijehe ispred moje kuće. Uzvišeni rituali, ručno napravljeni drveni križevi, zabranjen smijeh, sve kako spada.

Billy je prezirao djevojčice i odbijao je da popunjava stranice naših bojanki koje su prikazivale ženske figure. Njegova omiljena boja bila je zelena i zato je bio uvjeren da je krv koja teče venama njegovog plišanog medvjedića upravo zelena. To je bio Billy. Kada smo imali šest i pol ili sedam godina, on i njegova obitelj odselili su u drugi grad. Bile su to bolne sedmice, ako ne i mjeseci čežnje za mojim odsutnim prijateljem. Najzad, moja majka je popustila i dozvolila mi skup telefonski poziv Billyju. Sadržaj našeg razgovora nestao je iz mog sjećanja, ali sjećam se svojih osjećanja tako živopisno kako se sjećam jutrošnjeg doručka. Osjećao sam se tačno onako kako sam se kasnije, kao adolescent, osjećao kada bih nazvao djevojku u koju sam bio zaljubljen.

U svome pismu praviš razliku između ljubavi i prijateljstva. Dok smo još mali, prije početka naših erotskih doživljaja, razlike nema. Prijateljstvo i ljubav su jedno.

Prijateljstvo i ljubav nisu jedno. Muškarac i žena. Razlika između braka i prijateljstva. Posljednji Joubertov citat: „Ne biraj za suprugu ženu koja ti ne bi mogla biti prijatelj da je muškarac.“

Poprilično apsurdna izjava, pretpostavljam (kako žena može biti muškarac?), ali u suštini nije daleko od tvoje primjedbe o Parade’s End Forda Madoxa Forda i duhovite izjave: „muškarac ide sa ženom u krevet kako bi s njom razgovarao.“

Brak je iznad svake konverzacije, te ako supružnici ne pronađu način da budu prijatelji, brak ima male šanse da opstane. Prijateljstvo je komponenta braka, ali brak je trajna razmirica, kontinuiran rad, stalna potreba da se posegne u sopstvene dubine, da se promijeni sebe u relaciji prema drugome, dok je prijateljstvo čisto i jednostavno (to jest, prijateljstvo izvan braka), i teži pasivnosti, ljubaznosti, i u krajnjem slučaju površnosti. Mi žudimo za prijateljstvom jer smo društvena bića osuđena da živimo sa drugim živim bićima do posljednjeg dana. Ipak, pomislimo samo na sve one silne svađe koje se dešavaju  čak i u najboljim brakovima, strastvena neslaganja, zavade usijanih glava, lupanje vratima, polupano posuđe i ubrzo ćemo shvatiti da takvo ponašanje ne bi bilo prihvaćeno unutar lijepo uređenih prostorija prijateljstva. Prijateljstvo podrazumijeva manire, ljubaznost, smirenost. Prijatelji koji viču jedni na druge, rijetko ostaju prijatelji. Supružnici koji viču jedni na druge uglavnom ostaju u braku – najčešće sretno oženjeni.

Mogu li žena i muškarac biti prijatelji? Mislim da mogu sve dok ne postoji fizička privlačnost među njima. Jednom kada seks postane dio jednačine, sve opklade otpadaju.

Da nastavimo. I drugi aspekti prijateljstva moraju biti analizirani, također:

1. Prijateljstva koja venu i umiru;
2. Prijateljstva među ljudima koji ne dijele iste interese (poslovna, školska ili ratna prijateljstva);
3. Koncentrični krugovi prijateljstava: veoma bliski prijatelji, manje bliski, ali jako dragi prijatelji, prijatelji koji održavaju odnos na daljinu, poznanici itd.;
4. Sva druga zapažanja iz tvog pisma nisam komentirao.

Uz najtoplije želje iz vrelog New Yorka

Paul

12. septembar, 2008.

Dragi Paul,

Evo odgovora na tvoje pismo od 29. jula – oprosti što stiže ovako kasno.

Dorothy je bila u Europi (Švedska, UK) na akademskim konferencijama. Posljednji dio puta pretvorio se u noćnu moru – dobila je bronhitis i morala je otkazati putovanje po Britaniji. Povrh svega, jučer je gadno pala i sada se jako teško kreće. Planira povratak u Australiju naredne sedmice.

No, sada će mi se pridružiti na putu za Estoril (Portugal) i to je dobra vijest. Oboje se radujemo tome, kao i ponovnom sastanku sa tobom i Siri.

Najljepše želje,

John

11. septembar, 2008.

Dragi Paul,

„Najbolja i najdugotrajnija prijateljstva zasnovana su na divljenju.“, napisao si. Bio bih oprezan kada je u pitanju prihvatanje ove izjave kao općevažeće, jer mi se ona čini manje tačna kada su pitanju žene. Ipak, u potpunosti razumijem tvoj stav. Platon piše o  želji čovjeka da ga se poštuje i uvažava od strane njemu sličnih kao o stremljenju ka izvrsnosti. U vrijeme Darwina, Nietzschea i Freuda, postojala je tendencija da se ova želja ograniči na nešto manje idealno – volju za moć, na primjer, ili nagon za širenjem vrste. Ali prepoznavanje želje za uvažavanjem kao jedne od primarnih sila koje podstiču učinkovitost, čini mi se uistinu pronicljivim zaključkom. To objašnjava zašto je sport tako važan ljudskim bićima, pogotovo muškarcima koji trče brže ili šutiraju loptu dalje od drugih, ne da bi se lijepe djevojke s dobrim genima poželjele pariti s njima, već da bi im se drugi muškarci divili. Isto se može primijeniti, kao neophodna promjena, i na druga područja.

Slažem se da je teško smatrati nekoga prijateljem onda kada taj neko izgubi tvoje poštovanje. Možda će ovo objasniti zašto je kod časti neupitan među inače nemoralnim kriminalnim grupama: grupa može opstati samo ukoliko članovi ostaju vjerni kodu i ne izgube poštovanje drugih.

Pisao si o dječijim prijateljstvima. Nedavno me iznenadilo koliko se mi kao roditelji, pogotovo kao roditelji mlađe djece, osjećamo slobodni da stavimo do znanja svojoj djeci šta osjećamo prema njihovim prijateljima – bez obzira da li odobravamo takva druženja ili ih smatramo lošima. Kada bih mogao početi ispočetka kao roditelj, bio bih obazriviji u ovakvim pitanjima. Nepošteno je prisiliti dijete da pokuša pogoditi šta to čini njegovog prijatelja dobrim ili lošim u očima roditelja. Najčešće je ono što nekoga čini nepoželjnim prijateljem, u potpunosti van domašaja djetetovog shvatanja: klasne razlike, snobizam, tračevi koji kruže unaokolo itd. Ponekad su djetetu potrebni prijatelji koji su seksualno iskusniji, što onda postaje jedini razlog što se roditelji manje iskusnog djeteta protive tom prijateljstvu.

Što se tiče prijateljstva između muškarca i žene, iznenađuje me da je danas uobičajeno da muškarac i žena prvo postanu ljubavnici, a potom prijatelji, umjesto da je obratno. Ako je ovo tačno, možemo li smatrati da je prijateljstvo između muškarca i žene na neki način važnije od erotske ljubavi, viša razina na koju se dospijeva nakon pukog seksualnog iskustva? Sigurno postoje ljudi koji razmišljaju na ovaj način: razvoj erotske ljubavi je nepredvidljiv, rekli bi, ljubav ne opstaje i iznenada se može pretvoriti u svoju suprotnost, dok je prijateljstvo konstantno i istrajno, može podstaći prijatelje da postanu bolji ljudi (kako si to ti opisao).

Smatram da bismo trebali biti skeptični i ne suviše spremno prihvatati ovu tvrdnju, a zajedno s njom i posljedice koje bi iz svega toga proizašle. Na primjer, uvriježeno je mišljenje  da za muškarca i ženu koji su dugo prijatelji (samo prijatelji) ne bi bilo mudro upustiti se u romantičnu vezu, jer u seksu sa dobrim prijateljem nema tajanstvenosti koju eros zahtijeva. Da li je to tačno? Sasvim je sigurno da  privlačnost incesta između brata i sestre upravo leži u tom prijelazu iz nečega dobro poznatog na teritorij misterije.

Incest je dugo bio velika tema u literaturi ( Musil, Nabokov), a sada to više nije. Pitam se zašto. Možda zato što je pojam seksa kao kvazi religioznog iskustva, te samim tim i incesta kao izazova bogovima – jednostavno nestao.

Najljepše želje,

John

Brooklyn

22. septembar, 2008.

Dragi John,

Molim te, reci Dorothy da se čuva. Bronhitis je i sam po sebi dovoljno težak, a njen pad to sve dodatno pogoršava. Vjerujem (nadam se) da ništa nije slomila. Siri i ja se jako radujemo njenom putovanju u Portugal u novembru.

Ja sam bio na putovanju, a za nekoliko dana idem ponovo. Zato nemam vremena za detaljan odgovor na tvoje pismo, ali obećavam ti ga čim se vratim sredinom oktobra.

Znatiželjan sam jer si spomenuo incest između brata i sestre u svom pismu, jer upravo o tome pišem u svojoj novoj knjizi. Uistinu, seks jeste kvazi religiozno iskustvo za dvije osobe (da se poslužim tvojim riječima). Da li to znači da ne idem u korak s vremenom, da beznadežno zaostajem? Vjerovatno.

Što se tiče divljenja, mislio sam izričito na prijateljstva među muškarcima. Ali više o tome kad se vratim…

Paul

Paul Auster (1947) jedan je od najznačajnih američkih savremenih pisaca. Neki od  njegovih najpoznatijih romana su:  Levijatan, Mjesečeva palata, Njujorška trilogija, U zemlji posljednjih stvari, Knjiga opsjena, Proročka noć, Bruklinska revija ludosti, Putovanja u skriptorijum, Čovjek u mraku, Nevidljivi. Objavljivao je memoare, eseje, te jednu zbirku pjesama Iščezavanja. Autor je scenarija za filmove (Dim, Pandorina kutija), te reditelj filma Unutrašnji život Martina Frosta. Njegova djela su prevedena na preko dvadeset jezika.

John Maxwell Coetzee (1940), južnoafrički književnik, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2003. godine, ali i mnogih drugih nagrada (npr. Booker 1983 i 1999). Neka od njegovih najboljih djela su: Sramota, Čekajući barbare, Gospodin Foe, Doba željeza, Gospodar Peterburga, Život i doba Michaela K., Život životinja, U srcu zemlje, Isusovo djetinjstvo itd. Živi i radi u Australiji.

tacno

Slušam, pa čujem. Gledam, pa vidim. Svjetinu, gomilu prizornih, prozirnih, providnih, neuračunljivih, nepredvidivih, neskromnih, zalutalih, poremećenih, opterećenih, dvojnih, višeslojnih, samouplašenih, autocenzuriranih, prerazgovorljivih, glumaca, prepredenjaka, lažova, kradljivaca, račundžija, pametnjakovića, dosadnjakovića, sebičnih, nerazumijevajućih, nerazumnih, zavidnih, ljubomornih, nezainteresiranih, zlonamjernih, zlobnih, zločestih.

Sve sam to pomalo i sama, ne može ni biti drugačije. Nisam rođena, kao ni oni, sa svim tim karakteristikama, ali su razni faktori utjecali da postanemo takvi kakvi jesmo. Dobri i najbolji, pravedni i najpošteniji, razumni i najpametniji. Svatko to i jest, ali samo sam za sebe i što se ranije spozna ta jednostavna istina, lakše je živjeti, i pojedincu, i drugima s njim, i onima oko njega.

Poznanicima i nepoznanicima uglavnom puno toga treba. Sada ne više samo u najbližoj trgovini u kvartu ili na tezgi na placu koji posjećuju subotom. Vidici se proširili na televizijske ekrane. I na šarene slike na finom papiru što, umjesto razglednica, stižu u poštanske kasliće. Predviđeno i za nepismene, jer, čak ako netko ne zna slova, znade brojke.

Bez brojaka život nije moguć. Ne vjerujete? Pokušajte prevariti onoga koji nije u svom životu pročitao ni jednu knjigu, a novine zadnji put imao u rukama prije ohoho godina, pokušajte ga prevariti za bilo koju, najmanju novčanu jedinicu.

Neće ići, jako dobro zna čitati brojeve i snalazi se u jedinicama, stoticama i hiljadarkama. Na njega računaju oni sa šarenih slika, ali ipak, za svaki slučaj, pišu brojke velikim pismom, kako bi pojačali moć njihovoga značenja. Što veća brojka, to više vrijedi. Upućuje kako za malo, napisano kao veliko, možemo dobiti još veće.

Mali brojevi ispisani velikim slovima postaju životni dobitak.

Tek kad se brojke pretvore u papire zvane novac, nastaje pravi ples vampira. Tancanje oko novca postaje kolo života. U kojem je najvažnija njegova cijena. Života, ne novca. Kol’ko košta, kol’ko ćeš ti platiti, ‘oćeš li što dobiti, ima li tu zarade, prevarit će te, ti rintaš a oni ubiru lovu, ti rmbaš džabe a njima ostaje u buđelaru, premalo si računala, preskupo ti je to prijateljstvo.

Slušam i gledam, pa čujem i vidim. Sve znam. Kad pomisle da ne znam, varaju samo sebe. Onda im, na sve upite o tome kako ću, kuda ću, s kim ću, zašto tako a ne onako, bilo bi bolje, morala bi, sad trebaš ovo, a ne ono, zašto nisi, kad ćeš … odgovaram:

Meni treba samo nešto, što još, za sada, nije ni u jednoj ponudi. Kalifornijska glista. Najozbiljnije, ako me već ljubazno pitate što bi mi u životu još trebalo, odgovor je baš ovaj. Bez razmišljanja, nema zabune, nisam ostala bez zdravoga razuma, nisu mi vrane pamet popile, nisam pošandrcala, sve baš suprotno od toga.

Sve imam. Krevet, tanjur, viljušku i žlicu, stol i stolicu, vrata i prozor, stepenice i krov od biber crijepa, pod i tavan, bunar i dvorište, zipku i grobnicu, obje ruke i noge, vidim, čujem, hodam, govorim. Što bih mogla više poželjeti? Eto, neskromna sam, htjela bih još i gliste. Ne one obične, domaće, koje skupljam djevojčici za hranjenje bolesnog ptića. Nego baš egzotične, prelijepog imena što budi davno zaboravljenu želju. Vidjeti Kaliforniju. Od Ave Gardner do Silicijske doline. California’s dream. Nedosanjani san.

Ne, nemojte me sad pozivati u Kaliforniju. Nije to onaj davni san. Cijena je previsoka, ulog preskup, dobitak nesiguran. Nema više Ave, a ni ja nisam ona koja sam bila. Najveće zvijezde s kojima se sada družim uglavnom pužu, plaze, gmižu i migolje, eventualno lete i plivaju. I one priželjkuju gošće iz Kalifornije. Koje će to druženje biti, uz ranojutarnju kavu, pa kad se raspričaju, svako o svom zavičaju.

Na tren ću pomisliti da je sve kao što je bilo, dok ne shvatim da je san odsanjan. Onda ću se sigurno uvući među kalifornijske, pa u najdublju i najblatnjaviju zemlju. I potonuti u nekoj novoj budućnosti. Nekalifornijskoj.

ȅsper – onaj koji ima sposobnost percepcije izvan 5 uobičajenih osjetila; koji ima šesto čulo

drȅkfreser –

1. onaj koji bi pojeo vlastita govna, ob. u smislu kukavice, slabog karaktera, moralnog bijednika; govnojed
2. škrtica, kagamanja

Glàuka – Kreontova kći, zbog nje je Jazon napustio Medeju

kataplàzma – vruć kašast oblog od sluznih ili uljevitih droga, služi za liječenje akutnih i gnojnih upala

leporȅlo – album slika u obliku harmonike

musàla – otvoreni prostor na kojem muslimani grupno klanjaju bajramsku molitvu

bonvìvān – onaj koji voli životne užitke i njima se podređuje, životni sladokusac; hedonist

magnovénje – trenutak, hip, čas

omniprezèncija – sveprisutnost, svenazočnost

tòpal – onaj kojemu je jedna noga kraća; šepavac, coto, cole

vàgant –

1. pov. u zapadnoj Europi klerik lutalica, slobodnog, razuzdanog ponašanja, antitradicionalnih nazora (12—13. st.); golijard
2. pren. skitnica, beskućnik; vagabund

nolens volens – hoteći ne hoteći, htio ne htio, milom ili silom

Rabatta Josip (?—1601) – povjerenik gradačkog nadvojvode Ferdinanda u Senju; oštrim mjerama pokušao obuzdati uskoke, što je dovelo do pobune i njegova ubojstva (opisao A. Šenoa u romanu Čuvaj se senjske ruke)

satirijáza – neprirodno pojačan, trajno izražen spolni nagon muškarca

proskrìpcija – u antičkom Rimu, javna objava osoba osuđenih na smrt zbog političkih razloga, progonstvo, konfiskaciju imovine

perìsoma – tkanina kojom su u prikazu raspeća pokrivene Kristove slabine

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i međ snom.
Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš s pletivom?
k’o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i međ snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i međ snom!

Nakon što je obišla dobar dio Hrvatske i mnoge svjetske destinacije knjiga “Od dide  i babe do zmije i žabe”, autora Marija Brajkovića osvanula je  i u  digitalnom formatu. Zahvaljujući informatičaru Mariju Zovkiću iz Karlovca tvrtka Od dide  i babe izdala je prigodni CD sa digitalnom verzijom knjige i fotogalerijom koja je dostupna svim kupcima na maloprodajnoj lokaciji u Ulici Josipa Jurja Strossmayera 3 u Slavonskom Brodu.

OD DIDE I BABE DO ZMIJE I ŽABE 

Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Mato Jozić. Rođen je 1957. u Bebrini. Objavio je četiri zbirke poezije: Poker dama (1998), Tebi za ljubav (2001), Pjesme iz noćne smjene (204) i Bačena pjesmarica (2016). O pjesniku je pisao urednik SBPeriskopa Veljko Lukić u tekstu Kritika stvarnosti, angažman i strast  Izabrane pjesme su iz posljednje zbirke.

TVOJA PJESMA

Stara kad budeš baka

Unuci pjesmu ćeš čitati

A ona neće znati o kome

Neće te ni upitati

Ti ćeš joj reći, dušo moja

O ljubavi je to rima

Skrivat ćeš od djeteta

Suze ćeš kriti u očima

I reći ćeš joj, ljubavi moja

Pjesnik je volio tu ženu

Kao što i ja tebe volim

I pjesma joj je za uspomenu

JOŠ BIRAM RIJEČI

Ti zaslužuješ najljepšu pjesmu

Ali još riječi tražim za nju

Kad je napišem jednog dana

Prepoznat ćeš ju pri čitanju

Znat ćeš da je pisana tebi

Jer bit će lijepa kao i ti

Sve jedna od druge ljepša

Birane riječi u njoj će biti

NAJLJEPŠA PJESMA

Ne bih ti smio reći

A trebala bi znat’

Da sam i noćas sanj’o

Kako ti ljubim vrat

Kako se kosa sijeda

Sa mojim brcima plete

A rime kao ptice

Šire krila i lete

Koliko ja te volim

Pjevaju u svome letu

Slažući najljepšu pjesmu

Najljepšoj ženi na svijetu

I ONE ODOŠE

Neki dan smo se žena i ja

Vratili kasno iz Osijeka

Vozili smo im neke stvari

I bili u posjeti kod Malih Seka

One tamo idu u škole

I kad završe jednog dana

Ostavit će nam prazne sobe

I srca naša puna rana

Plakali smo na kraju puta

Više od tuge nego od sreće

Dolazit’ će ta djeca kući

Ali se više vratiti neće

OPORUKA

Ako mi se jednom nešto desi

O Materi vodite računa

Jer ona je uvijek bila žrtva

Da bismo mi živjeli, život je davala

I bivala mrtva

Skupa je samnom u ponoru bila

Dizala se ponovo

Ko da nije pala

Uresite joj ostatak života

Jer ovo do sada sve je nama dala

A prije toga još i bogata. Možda i slavna, jer to ide ruku pod ruku, kao veronski ljubavnici.

Nisam ljubitelj cigareta, pa ne mogu utužiti kompaniju Philip Moriss zbog izazvane mi bolesti. Ne drogiram se, pa nema šanse da mi neki diler isplati gomilu love, uz prijetnju mojim golim životom, samo da ga ne cinkam i tobože zauvijek zaboravim. Ne izvlačim već dugo ni listiće lutrije, bila sam u prevelikom bonusu od minusa. Auto koji vozim je toliko star da je već i proizvođač zaboravio koji je to model. Ni tu ne mogu računati s nekim povlačenjem sa tržišta zbog greške u sistemu kočenja, a u čemu bih mogla dobrano ušićariti jer bih bila grozno oštećena. Japanci k’o Japanci, sigurno bi platili uz osmijeh i naklon, možda i – ljubim ruke milostiva – samo da me se riješe i da šutim.

Ne obilazim doktore, prihvatila sam groznu činjenicu da me ne mogu učiniti besmrtnom, a sve ostalo su nevažne nijanse. Pa ni od njih nema vajde. Jedem uglavnom ono što sama uzgojim, pa sam tako na “Vi” s raznim donaldsima i burgerima. Pijem vodu sa vrela, pa ako i dobijem neku crijevnu zarazu, ne mogu tužiti ni brdo ni zemlju. I nisam poznata faca, ni u politici ni u šoubiznisu, da bih mogla tužiti novine koje svakodnevno o meni pišu i prate me u stopu na sva mjesta koja im unaprijed ucrtam na mapi mojih koraka.

Međutim, znam mjesto gdje ću stoposto i sigurno biti besmrtna. Ne moram putovati, ni lamatati se raketama i satelitima, ne moram oporučno sav imetak od demode garderobe i izanđaloga namještaja koznakome ostavljati, a i nikome lagati da ga volim najviše na svijetu.

Dovoljno je priključiti se na takozvanu društvenu mrežu, recimo, na najpopularniji Facebook – i tu trajno i zauvijek ostati. Na najljepšim fotografijama postavljenima anfas na profil, kako bi se i cvijet narcis posramio. Metnem se tako jednom i ne mogu se više skinuti. Na svim mogućim mjestima mogu biti, pa ne biti, ali na feisu ostajem zauvijek.

Meštri od tehnologije neće se, naravno, sa mnom složiti i ja se slažem odmah s njima da nisam u pravu. Samo što se ne znam skinuti u pravo vrijeme, na pravi način i pred pravom publikom.

Ipak, izazivam ih na dvoboj i nudim sljedeće korake prednosti:

–  postavila sam se na feis

–  ni u koga nemam povjerenja da mi zalazi u krug ličnih informacija, pa nitko ne zna moju lozinku, tj. password

–  ja iznenada umrem

–  kremirana, razasuta, oplakana

–  mene više nikad i nigdje nema

–  ima me – na Facebooku

–  prijatelji i dalje automatski šalju neke poruke i informacije

–  feis me podsjeća, svako malo, da imam poruke, ponude za prijateljstvom, poziv u grupe

• nitko feisu ne javlja da mene više nema
• a on, pametan da ne može biti pametniji, ništa ne kuži
• nije ni on živ, pa se valjda zato i razumijemo.

Dokle ću ja neživa biti živa na Facebooku? To je pitanje svih mojih pitanja. Koje mi dokazuje i potvrđuje da mogu biti besmrtna. Tko li će to mene proglasiti mrtvom, kad mi prah i pepeo ptice pozoblju?

U tome je moja besmrtnost i slava. A ono o bogatstvu? Možda se netko dosjeti, pa utuži feis kod najpravednijega suda. I dobije veliku odštetu za duševne boli koje mu, svaki put kad otvori profil, nanose moja slika, ime i osmijeh, mene žive koja to više nisam. Za svaki dan sa mnom bez mene, hrpa dolara. A budući da se i dalje, mjesecima i godinama nakon što sam umrla, smiješim i namigujem sa feisa, odšteta će pripasti samo meni. Facebook će potvrditi da sam neživa živa.

Kako ste?

Ovde je trebalo zamisliti kako bi različite osobe odgovorile na pitanje „Kako ste?”

Ikar: „Sjajno.”

Prozerpina: „Nešto sam down.”

Prometej: „Nešto me nagriza…”

Tezej: „Sve dok ima konca…”

Edip: „Mama je zadovoljna.”

Damokle: „Moglo je i gore.”

Prijam: „Šta te boli k….”

Odisej: „Na konju smo.”

Homer: „Crno mi se piše.”

Heraklit: „Ide, ide…”

Parmenid: „Ne ide.”

Tales: „Došla mi je voda do grla.”

Epimenid: „Lagao bih kad bih vam rekao.”

Demosten: „Teško je reći.”

Hipokrit: „Dok je zdravlja…”

Sokrat: „Ne znam.”

Diogen: „Kao pas.”

Platon: „Idealno.”

Aristotel: „U formi sam.”

Plotin: „Kao Bog.”

Katilina: „Dok traje…”

Epikur: „Nisam baš zadovoljan.”

Julije Cezar: „Eto, živi se za decu…”

Lucifer: „Kako Bog zapoveda.”

Jov: „Ne žalim se.”

Noe: „O kakvo more.”

Onan: „Zadovoljavam se.”

Sveti Antonio iz pustinje: „Imam dobar pogled.”

Keops: „Dovoljno mi je jedno mestašce pod suncem.”

Šeherezada: „Ukratko ću vam reći…”

Dante: „Na sedmom sam nebu.”

Averoe: „Ja sam dobro, ja sam loše.”

Jovanka Orleanka: „Toplo je.”

Sveti Toma: „ Sve u svemu, dobro.”

Okam: „Pretpostavljam, dobro.”

Nostradamus: „Kada?”

Erazmo: „Ludo.”

Kolumbo: „Ide se napred.”

Kopernik: „Nebu hvala, dobro.”

Lukrecija Bordžija: „Hoćete prvo nešto da popijete?”

Đordano Bruno: „Beskrajno dobro.”

Lorenco de Mediči: „Veličanstveno.”

Kartezijanac: „Mislim, dobro.”

Berkli: „Čini mi se dobro.”

Hjum: „Verujem dobro.”

Paskal: „Mnogo razmišljam.”

Henrik VIII: „Ja sam dobro, ali moja žena…”

Galilej: „Okreće se…”

Toričoli: „Imam uspone i padove.”

Dezdemona: „Mirno spavam.”

Vivaldi: „Zavisi od raspoloženja.”

El Greko: „Sve ide naopako.”

Lajbnic: „Ne može biti bolje.”

Spinoza: „U suštini, dobro.”

Šekspir: „Kako vam drago.”

Hobs: „Vučje vreme.”

Viko: „Dođe i prođe.”

Papin: „Imam visok pritisak.”

Mongolfije: „Imam nizak pritisak.”

Franklin: „Sav sam naelektrisan.”

Robespjer: „Da čovek izgubi glavu.”

Mara: „Kupam se.”

Kazanova: „Završavam.”

Šliman: „Negde u dubini, dobro.”

Gete: „Malo je svetla.”

Betoven: „Ne čujem (se) dobro.”

Šubert: „Ne prekidajte me, zaboga.”

Novalis: „Kao san.”

Leopardi: „Rugate mi se?”

Foskolo: „Posle smrti, bolje.”

Manconi: „Hvala Bogu, dobro.”

Saše-Mazo: „Hvala Bogu, loše.”

Markiz de Sad: „Ja, dobro.”

D’Alembert i Didro: „Ne može da se kaže u dve reči.”

Kant: „Situacija je kritična.”

Šopenhauer: „Imam dobru volju.”

Marks: „Biće bolje.”

Paganini: „Već sam rekao.”

Garibaldi: „Imam hiljadu razloga da budem zadovoljan.”

Darvin: „Čovek se prilagodi.”

Livingston: „Osećam se pomalo izgubljeno.”

Nievo: „Reći ću vam, kao mali…”

Niče: „Izvan svakog dobra, hvala.”

Prust: „Dajmo vreme vremenu.”

Henri Džejms: „Zavisi kako se gleda.”

Kafka: „Osećam se kao crv.”

Muzil: „Tako, tako.”

Džojs: „Fine, yes yes yes.”

Nobel: „Pravim bum.”

Larus: „U nekoliko reči, loše.”

Madam Kiri: „Zračim!”

Drakula: „Krvavo.”

Bul: „Ili dobro ili loše.”

Kroče: „Moramo priznati da je stanje duha dobro.”

Vitgenštajn: „Bolje da ne pričamo.”

Kantor: „Sve skupa, dobro.”

Pikaso: „Zavisi od perioda.”

Lenjin: „Šta hoćete da uradim?”

Hitler: „Možda sam našao rešenje.”

Hajzenberg: „Zavisi.”

Pirandelo: „U odnosu na koga?”

Hilton: „Svet dolazi i odlazi.”

Sotsbi: „Divno (delo).”

Mihaelštater: „Što se mora nije teško.”

Bloh: „Nadam se dobro.”

Galup: „Samo da pitam.”

Frojd: „Kažite vi.”

Poper: „Dokažite da nisam dobro.”

Fuko: „Ko?”

Spilberg: „Dobro, E.T.?”

Kami: „Kužno.”

Mišima: „Praznog stomaka.”

Ajhman: „Kakvo olakšanje.”

Pikantrop: „Ima još malo repa, treba vremena.”

Metuzalem: „Vučem se nekako.”

Mitridat: „Čovek se navikne.”

Kleopatra: „Imam nešto na stomaku.”

Isus: „Preživeću.”

Lazar: „Mislim da sam oživeo.”

Pilat: „Eh, ruka ruku mije.”

Sveti Petar: „Kao da imam obruč oko glave.”

Sveti Jovan: „To je kraj sveta.”

Neron: „Pogledajte kakva svetlost.”

Sveti Lorenzo: „S jedne strane, dobro.”

Konstantin: „Stavio sam krst na to.”

Muhamed: „Nije dobro, idem na planinu.”

Ludvig Bavarski: „Na dijeti sam.”

Savonarola: „Smeta mi dim.”

Orlando: „Izvinite, besan sam.”

Hieronimus Boš: „Ma kog đavola hoćete?”

Sirano: „Ako me njuh ne vara, dobro.”

Volta: „Manje ili više…”

Po: „Krah.”

De Kvinsi: „Izmišljeno.”

Maltus: „Gužva je…”

Vinkelman: „Klasično pitanje.”

Napoleon: „Osećam se izolovanim.”

Dikens: „Teška vremena ali gajim velike nade.”

Belini: „U skladu s normom.”

Dager: „Stvar se povoljno razvija.”

Limijer: „Pazite na voz!”

Gandi: „Apetit mi ne fali.”

Agata Kristi: „Pogodite.”

Ajnštajn: „U odnosu na koga?”

Stahanov: „Jedva čekam godišnji odmor.”

Virdžinija Vulf: „Nadajmo se da će sutra biti lepo vreme.”

Mek Luan: „Pola pola.”

Eliot: „Žalosno.”

Hajdeger: „Was heisst gehen?”

Ostin: „Dobro, kunem se.”

Sirl: „Da li je to pitanje?”

Rols: „Nekima je još gore.”

Bernar: „Dovoljno je imati srca.”

Serena Grandi: „Nešto mi je teško na srcu.”

Treba pitati i Leonarda koji se za sada samo zagonetno osmehuje.

pulse

pulse

Po društvenim mrežama neprestano kolaju citati Luisa Garavita (Ognjena) , mladog banjalučkog pisca, čiju ste poruku skrivenu u nekoliko redova stihova i sami imali prilike pročitati. A tko je Luis tu sam da otkrijem.

Tko je Ognjen?

Za sebe mogu reći da sam samo stranac i niko više, pa čak i najbližoj osobi koju poznajem, u neku ruku, ali, neku.. Ko sam? Nemam lice. Nemam čak ni ime. Za jednu osobu imam dva lica, za drugu pet, i tako u krug. Sve zavisi od toga ko je kakav, takav sam. Čisto prolaznik koji pročita bilo koga bilo kad i nikad ne griješi, znajući da znaju to. To je sve šta iskreno mogu da kažem za sebe kao pojedinca. Ostalo prepuštam vama da zaključite sami.

Od kada se baviš pisanjem?

Od drugog razreda srednje škole.

Kako se rodila ideja s listom papira?

Želio sam uvijek da napišem ”rep” pjesmu i da ima neki smisao. Međutim, kako vrijeme prolazi i kako pišem sve više i više postaje određena stvar kojom sam opterećen. Misli ” nije dovoljno dobro, ne valja, ne može, nema smisla, patetično je, nije dovoljno iskreno i brutalno, ne boli, nije istinito” su se pretvorile u određenu vrstu ličnog inata prema samog sebi, da bi na kraju shvatio da nije ”rep” pjesma u pitanju nego iskrenost i ništa više.

Kakav je osjećaj kada ljudi dijele tvoje citate i kada ih zapravo viđaš svuda oko sebe?

Drago mi je, mnogo. Ne dijele oni samo moje citate niti mene, oni dijele istinu. Surovu, koja koliko god boljela toliko godi jer je ipak..Iskreno.

Nedavno sam sjedila u društvu mrzitelja citata u kojem mi je dečko rekao, „Najgori su oni koji pišu o ljubavi, razočarenju i poštovanju, oni su tu da „hvataju“ povrijeđene i slabe žene koje su se razočarale .“ Što misliš o takvom stavu?

Mislim da osoba poput tog pojedinca treba da ustane jedno jutro i pogleda se u ogledalo, shvati da o samog sebe nema apsolutno ništa ako ne poštuje druge. Ako je osoba imala takvo iskustvo meni je jako žao, ali niko nije isti. Čak naprotiv, ovim pitanjem u neku ruku zaključujem da je dotični to i probao, ali nije uspjelo. Moja poenta nisu slabe žene, nego tačka koja boli svako ljudsko biće i koja koliko god boljela toliko i godi.

Da li ti je dobro baratenje sa stihovima, znalo pomoći u udvaranju djevojci?

Ne. Nikad. Nisam probao, niti planiram da probam. Smatram da ako već neko ima ”dar” to ne treba iskorištavati u tu svrhu. Uopšte zapravo nemam ni ”dar”, samo ipak dajem lično mišljenje na bolne tačke u životu.

Tko te inspirira  najviše kada pišeš o ženama, da li su to muze iz tvog osobnog života ili te ženska pojava kao takva već sama inspirira?

Jedna određena osoba. Pišem samo o njoj. Nema lice, nema ime, duh je, poput mene.

Vjeruješ li u ljubav?

Zbog određene osobe, da vjerujem. Nisam vjerovao doskoro zapravo. Kad te izda krv, i kad te napusti neko do koga ti je bilo stalo toliko da bi život za njih dao onda vjera ili povjerenje u ljubav polako isparuje poput dima koji klizi sa usana. Ali, kao što rekoh, zbog određene osobe vjerujem.

U drugu šansu?

Naravno. Svako ima pravo na dvije. Zašto? Zbog toga što ako već napravi grešku i slomi povjerenje, osjećaj, možda ipak nisu znali da određenim postupcima lome. Ako daš drugu šansu, i ako ponovo slome, zašto dalje pričati? Hvala, prijatno.

Koliko misliš da ljudi mogu naučiti iz tvojih citata?

Mislim da ako zapravo pročitaju svaki citat posebno i razmisle malo o poenti mog rada…Mogu naučiti štošta, a prvo i osnovno šta želim da ih naučim je da poštuju jedni druge i cijene ono šta imaju jer jednog dana tog više možda neće biti.

Prati te velik broj mladih ljudi, što bi im poručio?

Što se tiče mene kao pojedinca kog prate i tog luksuza zvanog ”popularnost”, nisam popularan niti mi je to poenta. Ali, ako me već posmatraš, shvati da nije sve spaljeno i da ipak postoji sunce nakon oluje. Preporučio bi im lično da kada im neko priđe koga ne poznaju, da tog nekog prihvate i odobre šansu, jer nikad ne znaš ko je ko i kako će ko uticati na tebe. Živi se jednom. Zašto život protračiti? Ja ne planiram, ja ću ga iskoristiti.

Poznajemo se, ali kada bi ovaj čas tražila da napišeš dvije rečenice o meni, kako bi one glasile?

Naravno prijatelju da se poznajemo. Upravo si tražila, da se razumijemo. Dama si, velika. Smatram da koristiš kist brutalnosti, ali ipak sa kojom bojom nježnosti.  Osobe jako bliske meni su moje, i njihovi problemi su dijelom i moji, i ne želim da ćutiš.

Jesi li razmišljao o izdavanju knjige u budućnosti?

Ne, nisam. Jednu sam počeo, ali se plašim toga šta ću napisati.

Ono što me kao pisca zanima da li se osjećaš lakše kad na komad papira napišeš svoje mišljenje?

Ne. Ne osjećam se ni malo lakše, zapravo osjećam se gore. Osjećam se gore prosto iz razloga što će to neko samo pročitati, a neće shvatiti, niti prihvatiti. Ne pravim razliku još, a želim.

Da li si imao neugodnih komentara i iskustava, jednom sam slučajno vidjela i svađu na nacionalnoj razini, smatraš li da postoje ljudi koji tvoj rad ne razumiju?

Ne, nisam imao nikada. Taj određen momenat o kom pričaš je bio sa strane sa osobe koja je odrasla u takvom okruženju da smatra da je Srbin Srbin, Hrvat Hrvat, i Musliman ipak Musliman. Guši me činjenica da ljudi misle da smo još uvijek pod utiskom okidača i metaka koje prave jako teške melodije. Smatram da je takvo razmišljanje i ponašanje jako primitivno, i želim da kažem da jedva čekam momenat kad će shvatiti kada se već time bave da će jedni drugima kad tad pružiti ruku kao brat bratu.

Koje ti je najljepše internet iskustvo vezano za tvoj rad?

Svako je najljepše. Ne baziram se po skalama. Samo kada  shvatim da je određen citat pročitalo preko 300 ljudi i da je neko zapravo odvojio vremena za moj momenat mi jako znači. Komentari i poruke kakve mi stižu me čine jako srećnim, jer utičem na neke, ali ipak ne na sve. Želim ovaj svet napraviti ljepšim mjestom. želim nanijeti štetu urezanim ožiljcima da ljudi vide šta rade jedni drugima. Grubo rećeno, želim ih otrovati vedrijim mislima.

Znalo se dogoditi da svoje radove u potpunosti obrišeš sa društvenih mreža, smijem li biti drska i zabiti nos u razlog tome ?

Naravno. Razlog toga što mi citati nestanu s vremena na vrijeme je prosto jednostavan. Smatram da riječi koje korstim nisu dovoljno dobre, bolne, i brutalne. I time, kako vrijeme prolazi tako se više i više sramim, dok ne mogu više da trpim. I počnem ponovo.

Imaš li uzora u književnom svijetu ?

Ne. Nemam.

Baviš se i fotografijom, imaš li još neki skriveni talent ?

Pišem, i slikam. Izbjegavam slikati ljude jer je previše komplikovano. Ali, svijet oko sebe obožavam. Ukratko, ne, nemam.

Imaš li planova za budućnost vezanih za pisanje ?

Planiram nastaviti jer je ta određena osoba, taj dio mene i taj duh kog ne želim imenovati ima osmijeh na licu, i to me ispunjava. Želim da je srećna i smirena, uvijek.

Ti znaš da ti želim mnogo sreće u tvom radu kao i to da društvene mreže bruje od novih citata. Svijet je postao okrutan, trebamo nekoga da nam o tome oglašava kao i nekoga tko će njegovati odanost, ljubav i nježnost baš kao što ti to radiš na svojim „papirima“ .

Znam, i hvala ti mnogo na tome. Bez par osoba bi vjerovatno prestao, a ti si jedna od tih par.

Prijatelju, hvala ti!

Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Izvanredno stanje traje tri dana. Umjetnik sam u stvaranju od normalne nenormalnu, napetu, uzbudljivu i nepredvidivu situaciju. Kompletno se ubacim u film, razradim scenarij do detalja i avaj onome tko pomisli da može neki detalj promijeniti. Istina je da nisam statista i da svaku ulogu odigram za Oscara. Samo, nemam uvijek odgovarajućeg partnera, pa se to pokaže kao nepredvidiva otežavajuća okolnost.

Ovaj put sam odlučila igrati ulogu domaćina dragim gostima. Oni se sami najavili, nisu puno pitali da li mogu, odgovara li, kakvi su uvjeti s obzirom da je sredina zime. I da je visok datum. Nema se para ni kad je vodostaj datuma najniži, ali, koga se to tiče, postoje zato minusi, kartice, pegle, odgoda plaćanja, čekovi. Postoje i susjedi, od kojih se nekad moglo pozajmiti do plaće. Međutim, nema sada ni plaće, a i susjedstvo se uozbiljilo.

Zato ima gostiju. Volim ih, najviše kad mogu unaprijed dokučiti odgovor na najvažnije pitanje. Nije to ono – kad dolazite, ako su naumili, već će doći. Moje pitanje je – kad odlazite. To je meni, kao dobroj domaćici, najvažnije. Da znam koliko jutara ne mogu popiti kavu srčući je do mile volje i psujući na sav glas sve ono što čujem u prvim vijestima, posebno ono što se odnosi na politiku, a toga je devedeset posto. Da se odmah pomirim s tim da neću moći jesti iz iste rangle u kojoj sam skuhala neku papazjaniju. I da nikako ne smijem isto to pripremiti gostima. Čak i uz uvjet da ih se želim za dugi niz godina riješiti, moram misliti na svoj dobar glas. Što znači: juha od staroga pijetla, pohana piletina, pečeni kremenadli, pire krumpir, plus restani, nekoliko vrsta salata. Duboki pa plitki tanjuri, zdjelice za salate, ovali za meso, escajga kao da je kuća trgovina, onda desert koji mora biti takav da glava boli. I sve to u jednom danu.

Nakon što se sva satrem dok raslužim posluženo, te se uvalim na pomoćni ležaj unijet u kuću iz šupe, moždane vijuge prorade. Što ću sutra ponuditi gostima, mogu li se prisjetiti nekog specijaliteta, da se bar po nečemu sjete kad su bili kod mene? Možda bi oni i u nekom restoranu nešto pojeli, ili da naručimo u dnevnu sobu, ali, samo ja znam koji je datum, treba preračunavati, viša matematika.

Onda mi se sve rasvijetli. Shvatim da mi nije jasna ta situacija s gostima. U koje je to gladno doba uvedena praksa da se gosti moraju obilato i raznoliko i svako malo hraniti. Ta nisu ljudi pobjegli iz gladi! Da li sam ja to dobra ili loša osoba kad tako razmišljam? Pa, mogu biti još više od toga, i u jednom i u drugom tumačenju, što bi značilo da sam sada u sredini. Ona je obično zlatna i tako dočekujem jutro prezadovoljna sama sa sobom.

Ujutro krećem sa kolesterolom, lošim i dobrim, trigliceridima, povišenim šećerom, kazujem o poznanici koja je tlak dovela u normalu s povrtnim juhama, o drugoj koju doktor neće ni liječiti dok ne omršavi. Nisam sigurna da li postižem efekt, pa eto uskoro i smrtnih slučajeva, iznenadnih infarkta i moždanih udara. Primjećujem da se pogledavaju, ne mislim da me nisu prozreli, samo, ponašaju se kao pravi uljuđeni gosti. Dok netko ipak ne progovori. Ono jučer je stvarno bilo prežderavanje, može li danas nešto jednostavnije, samo jušno, sa žlicom, o može, kako da ne, tu sam specijalista.

Prema količini prtljage i brojnosti garderobe, a posebno obuće, čim su kročili u kuću mogla sam procijeniti koliko dana planiraju ostati. I kad zašušti glasna misao: mi bi sutra morali nazad, likujem u sebi, opet sam ostvarila cilj. Polako ali sigurno provodim neke svoje ideje i uvijek će se naći netko tko će na njih nasjesti. Iako mislim da to lukavo izvedem, ne umotavam u celofan, pa mi i ne uzmu za zlo.

Priznajem da se otvoreno, javno i glasno radujem gostima koji poste i to onaj najstroži post. Takvi su uvijek dobrodošli. Ako već moraju doći.

Michael Krüger (Foto: Luka Godec / Festival svjetske književnosti )

booksa