Promjena imena Trga maršala Tita otkrila je gdje točno završava pripovijest o antifašizmu kao ‘civilizacijskom dostignuću’, ‘kućnom odgoju’ i ‘građanskoj pristojnosti’: završava u procesu temeljitog čišćenja antifašizma od komunizma

Ma dajte, Boris… – tako bi, zasigurno, odmahujući rukom uz onaj svoj dobronamjerni smiješak, Slavko Goldstein reagirao na naslov teksta koji upravo čitate. Teškim riječima i goropadnim gestama nije bio sklon; znao je da i prečesto kriju neodlučnost, čak i kukavičluk. Uporan i temeljit, čovjek od riječi i načela, duh sazdan od vrlina i humanosti, Slavko Goldstein bio je od posljednjih velikih liberalnih duhova ove zemlje i ovoga dijela svijeta; jedan od onih kojima jednostavnost i duhovita vedrina prirodno naliježu na iznimno, upravo enciklopedijsko obrazovanje, ne slabeći čvrstoću karaktera i uravnoteženost temperamenta; privrženik najvrednijeg nasljeđa europskoga prosvjetiteljstva, pripadnik soja koji nestaje, čovjek od duha, od knjige, od slobode i javnoga angažmana dobre volje. I zato, zbog tih vrlina, potpisani autor uzima slobodu da ovaj tekst, gotovo isključivo u osobnome tonu, posveti čovjeku s kojim je posljednjih petnaestak godina imao naročitu čast surađivati.

A ipak, tome osobnom tonu usprkos – ili baš zbog njega – postoji čovjek kojega u ovoj gorkoj prilici valja citirati. »Slavko Goldstein bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao«, izjavio je ovome novinaru jučer, u povodu Slavkova odlaska, utemeljitelj Feral Tribunea Viktor Ivančić. Uistinu, hrabrost – nikada brahijalna, divlja hrabrost nasilnika, nego uvijek uravnotežena i promišljena, altruizmom oplemenjena hrabrost – jest bila jedna od Slavkovih vrlina, a Ivančić je ističe zato što je tako fatalno nedostajala premnogima oko njega, a sada, kad ga nema, nedostajat će još i više. »Kao javni intelektualac, Slavko je uvijek, bez obzira na cijenu, bez obzira na opću atmosferu, ustrajavao na opciji koja je najmanje popularna u ovoj zemlji – na liniji zdravoga razuma. Bio je autentični glas zdravoga razuma u doba kolektivne iracionalnosti. Zbog toga je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za ove prostore«, nastavlja Ivančić.

Ponosio se time što je bio partizan, a nije u tome bilo ni trunka naknadnog romantiziranja. Jer, rat i nasilje i predobro je upoznao: preživio je ustaško hapšenje i bitke prsa u prsa. Ističemo to zato što je partizansko iskustvo njegov intelektualni život uvijek hranilo potrebnim dozama realizma: nikada Slavko nije imao iluzija o tome s kim se u šovinizmu ima posla. Utoliko je njegova hrabrost bila još i vrednija. Svjestan u kakvu fatalnu kataklizmu devedesetih srljaju narodi Jugoslavije, sebi je svojstvenom intelektualnom i moralnom preciznošću prepoznavao razlike i odvagivao pravdu i krivdu: o Miloševićevoj krivnji nikada nije dvojio, ali je veze s »drugom Srbijom« uvijek pomno čuvao, organiziravši prvi susret hrvatskih i srpskih povjesničara poslije 1991.; pravo Hrvatske na obranu i nezavisnost ni časa nije doveo u pitanje, ali je ljubomorno, uvijek, čuvao pravo da upozori na šovinistička srljanja, kao kada je supotpisao zahtjev šestorice za Tuđmanovom ostavkom, kao i da inzistira kako je Europa slobode i ljudskih prava za Hrvatsku jedini smislen i suvisao odabir.

No, za razliku od drugih, Slavko je svoja uvjerenja branio pravom partizanskom hrabrošću. Osamdesetdevete, još proskribiranome Vladi Gotovcu objavio je autobiografiju. Postao je prvim predsjednikom prve političke stranke osnovane u još jednopartijskoj Hrvatskoj, prije HDZ-a. Devedesettreće, kada je Tuđman Ivančića, kao jedinog urednika u Hrvatskoj, dao poslati na front – i vjerojatno likvidirati – Slavko nije oklijevao zvati Gojka Šuška, pa i prisjetiti se vlastitih partizanskih puteva, bude li trebalo živu glavu na ramenu čuvati; naprosto je osjećao prirodnim braniti iznimnog kolegu, novinara i urednika kakvoga Hrvatska – što je i sam pisao – dugo nije imala. A kada je s potpisanim autorom, u jednome od brojnih srdačnih razgovora, komentirao odvažnost vukovarskog heroja Predraga Matića Freda u njegovim okršajima s filoustaškim ekstremistima što posljednjih godina nadiru, Slavko se lakonski nasmijao: »Da smo u partizanima, volio bih da mi Fred bude zapovjednik brigade.«

Goldsteinov moralni kapital, u jednu riječ, nikada nije ni okrznut; no bio je Slavko, prije i iznad svega, čovjek duha i mag knjige, u politiku tek stjeran ludilom masa dvadesetog stoljeća. Iznikao iz humanističke tradicije europskoga prosvjetiteljstva, odgojen u obitelji liberalnih židovskih intelektualaca, od najranijega je djetinjstva upijao sa svijetle strane svijeta ideja zapadne civilizacije, da postane jednim od njihovih najistaknutijih pronositelja i ovdje, na mržnji zatrovanome rubu kontinenta, u zapećku Balkana i srednje Europe, koja je nad njegovim narodom pokazala svoje najcrnje, nakrvoločnije lice. Ukoliko su šezdesete, sedamdesete i osamdesete modernizirale Jugoslaviju i njezine republike, utoliko je u tome neizostavno sudjelovao i Slavko; njegova intelektualna ostavština i utjecaj tek imaju biti temeljito procijenjeni.

Koliko potpisani autor zna, nitko nikada nije prikupio temeljiti popis svih izdanja koja je osmislio, uredio, objavio i – kada je trebalo, a trebalo je često – branio; novinarski, filmski i spisateljski rad ovdje ćemo tek spomenuti. Valja se čuvati zamke kojom uspomeni na Slavka Goldsteina prijeti prebrzi, površni ritam ovdašnjega medijskog stroja: nipošto se njegov utjecaj ne iscrpljuje u onome što Ivančić zove »autentičnim glasom zdravoga razuma u doba kolektivne iracionalnosti«. Nikako; mnoge knjige koje smatramo svojima, mnoga osnovna jezička znanja koja podrazumijevamo, mnoge književne veličine koje poštujemo – objavio je Slavko Goldstein. Širina njegova javnog zahvata tolika je da će trebati akribičnih istraživača koji bi pohvatali sve niti što ih je taj niski, dobroćudni, duhoviti i pronicljivi čovjek utkao u bolji dio ovdašnjega društvenog tkiva.

»Ma dajte, Boris…«, odmahnuo bi, sa smješkom, uvijek kada bismo si dopustili kakvu afektiranu reakciju, kao što je ova u naslovu teksta. A opet, pouzdano znamo, bilo bi mu drago kad bi znao da sada opet ponavljamo: ne, Slavko, nećemo se dati. Nećemo se dati laži, mržnji, fašizmu, gluposti, neznanju. Nećemo se dati, druže Slavko. Nećemo se dati.

novilist

Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da vam to javno kažem: već ste godinama moj uzor.

Svaki dan, u raznim situacijama, pomislim na vas. Kad u izobilju hrane smišljam što bih još trebala kupiti, kad pored domaćeg kolača posežem za napolitankama i čokoladom sa rižom, a u strahu da se porodici neće svidjeti moje kisele paprike, uzimam s police teglice krastavaca i cikle. Jednom su reklida im je kupovno bolje. Budale, moje.

Dodajem bjesomučno cjepanice u kaljavu peć, hoću postići da na vanjskih minus 15 mogu u sobi gledati sapunicu u ljetnoj majici, jer mi je tako najugodnije. Kćer otvara širom prozor, obukla je vunenu dolčevitu za van, dobacuje mi da nisam normalna, muž misli isto i psuje zbog te paklene vrućine, ali, zapravo, zbog sve manje hrpe cjepanica. Sin ronda po frižideru, prenervozno šuška i nabacuje se sa vrećicama grickalica, posvadio se jučer sa curom. Samo pomislim, u hipu, na vas. Budale, mi.

Prije i poslije sapunice, u pauzama između kupovine, kuhanja, prežderavanja, popodnevne kave, tutnje i zuje – više stare, a manje nove – vijesti o političarima. Kamo su krenuli, kuda hodili, gdje zalutali, što to isponove cvrkuću, o čemu muljaju. Zašto misle da mi ništa ne razumijemo, prolazi mi kroz uspavani mozak, pa nam, kao da učimo hodati i govoriti, treba objašnjavati i tumačiti što to oni žele za nas. Uvjeravam sebe, dok se spremam na fitnes u obliku peglanja, da nema boljih, pa za ove sada sam i sama glasala. Ili, možda, ima, ali bježe od politike. Sklonili se u stvarni život i u njemu vode svoje bitke za opstanak, po uzoru na vas, prijatelji moji. Budala, nas.

Crkva poziva na odricanja one koji ništa nemaju, uvjerava u korist vjeronauka u školama u kojima se djeca svakodnevno uzajamno premlaćuju i osnivaju bande koje će pretući i opljačkati slabije od njih. Valjda ih uče da je to manji grijeh, jer nemoćnome ništa i ne treba. Pomno proučava vrijednost dragoga kamenja, bolje je u tome izverzirana od aukcijskih kuća Christie’s i Sotheby’s, čak i kad bi se spojile previše bi zaostale za majkom Crkvom. Budale, one.

Prijatelji, u ljudskom obliku, važu svaku riječ, čitaju između redova i još mi pročitano s ponosom poturaju pod nos. Analiziraju ponuđeno a još detaljnije sakriveno. Oni koji rade i redovito dobivaju plaću, o kojoj ne progovaraju, te imaju mnogo drugih privilegija, pitaju se koliko ubirem mjesečno na kamatama od otpremnine, a ja mudro šutim o stvarnom stanju. Budala, ja.

I svaki dan, više puta, pomislim na vas, moje dugogodišnje tajne uzore i vodiče, koji se, eto, povremeno pojavite u televizijskoj javnosti. Carske Pingvine! Jedino važno i sigurno je borba za opstanak, goli život u svoj svojoj jednostavnosti i veličanstvenosti. Prelasci preko svih prepreka, podizanje iz nemogućih situacija, ponovno ustajanje na noge, uvijek u jatu, ali, zapravo, sam.

Ako netko slučajno zna da ta i takva borba Carskih Pingvina nije stvarna, neka o tome šuti, i sada i zauvijek.

1.

Uzmimo najsvježiji primjer, film Damiena Chazellea, La La Land (2016). Film je prošle i ove godine pobrao sve nagrade koje je mogao pobrati i zaradio sve milijune koje je mogao zaraditi. Na dodjeli Oscara početkom ove godine dogodila se lako razumljiva pogreška: s obzirom da je La La Land osvojio Oscara u mnogim drugim filmskim kategorijama nitko nije sumnjao da će ga osvojiti i u kategoriji najboljeg filma. Zato je informacija o pobjedi gotovo prirodno iscurila iz koverte, zatim iz ustiju Fay Dunway, da bi se koju minutu poslije ispostavilo da je informacija pogrešna. Nagradu za najbolji film 2017 dobio je Moonlight.

You Tubeom kola SNL-video klip La La Land – Interrogation, koji na najkraći i najdirektniji način objašnjava bit kulture koju smo godinama gradili, kojoj smo, valjda, težili, i u kojoj se danas koprcamo kao njezini gubitnici ili dobitnici. U policijsku stanicu priveden je mladić koji se, nesvjestan prisutnosti skrivenih kamera, u nekom kafiću usudio pred svojom sugovornicom izraziti sumnju u to da je La La Land zaista toliko dobar koliko to svi zdušno tvrde. Dvoje agenata u policijskoj stanici grubo ispituju sumnjičavog siromaška i tjeraju ga da prizna da je La La Land savršeni filmski proizvod.

2.

Iljf i Petrov autori su satirične pripovijetke Kako se stvarao Robinzon (Kak sozdavalsja Robison, 1932), a znalci ruskoga jezika mogu na You Tube odgledati i kratku filmsku adaptaciju pripovijetke u režiji Eldara Rjazanova (1961). O čemu se, dakle, radi? Redakcija nekog časopisa nastoji privući mlade čitaoce koje su izmorili tekstovi napisani sa “slinavom ozbiljnošću”, pa se urednik obraća piscu Moldovancevu da s kakvim pustolovnim štivom osvježi časopis. Trebalo bi napisati novog, sovjetskog Robinsona Crusoea, smatra urednik, s čime se pisac, htio ne htio, slaže. Urednik će zatim postavljati piscu mnoge neobične zahtjeve, pa će tako nakon brodoloma na pusti otok isplivati ne samo Robinson nego i članovi mjesne zajednice, zajedno sa sekretaricom, a ubrzo će pusti otok (koji je u međuvremenu radi lakše komunikacije postao poluotokom) naseliti brodolomne sovjetske proleterske mase. Radi se ipak o sovjetskom Robinsonu, zar ne?

Zapanjujuće je koliko su kratki filmski skeč Eldara Rjazanova i video kilp SNL-a slični. Kako je to moguće?! Vremena su nespojiva, sistemi i kulture nespojivi su, konteksti su udaljeni i različiti. Pripovijetka Iljfa i Petrova objavljena je 1932. i filmizirana 1961., dok je video klip La La Land – Interrogation svježa parodijska fusnota na film koji se u brojnim kino dvoranama po svijetu vrti tek nekoliko mjeseci. Jer podsjetimo se: 1932. održan je znameniti Harkovski kongres, gdje je doktrina socijalističkog realizma postala vodeća i službena. Godina 1932. obično se uzima kao početak staljinizma, koji će ubrzo radikalno promijeniti ne samo sovjetsku nego i druge komunističke kulture, i trajati sljedećih dvadesetak godina. Kratka priča Iljfa i Petrova (kao i njihovi romani Zlatno tele i Dvanaest stolica) pokazala se snažnom anticipacijom onoga što će tek uslijediti. Pa ipak, kako se usuđujem dovesti u vezu video klip SNL-a sa satiričnom pričom Iljfa i Petrova? Jesam li uopće provjerila koje je vani stoljeće?

3.

U New Yorku sam srela znanca s kojim sam znala voditi strastvene razgovore o književnosti.

“Što misliš o novoj knjizi XY-a?”, pitao je.

I prije nego što sam uspjela otvoriti usta, rekao je…

“Brilijantna je, zar ne?”.

”U pravu si”, rekla sam klonulo.

Zašto je moj inteligentni znanac svjesno izgovorio frazu koja nije značila ništa, koja se mogla primijeniti na sve i svakoga, u bilo kome trenutku i bilo kojom prigodom? Najednom mi se učinilo da predamnom ne stoji osoba koja je odlučila da poštuje konvencije nepisanog književnog bontona, nego homo sovieticus, homo duplex, većinska humanoidna vrsta koja je, kažu, živjela u komunističkim vremenima, a koju je karakteriziralo licemjerje, načelni oprez, načelno izbjegavanje konflikta i paranoja, ne, dakako, kao dijagnoza već kao life style. Izbjegavanje konflikta imalo je ne samo obrambenu narav nego je bilo i znak dubokog nepovjerenja u vlastitu humanoidnu vrstu. Zbog svega toga odgovorila sam potvrdno, što je samo značilo da je svaki daljnji razgovor bespredmetan, da oboje, naravno, lažemo i da ćemo nastaviti lagati.

Gdje je izvor ovog neobičnog ničim opravdanog licemjerja, koje je postalo ne samo kod ponašanja nego pokreće i oblikuje kulturu našeg vremena, tu koju, bez većeg rizika da ćemo pogriješiti, možemo nazvati kulturom koncenzusa? Zar u strahu? Hoće li nas netko zaista privesti u policijsku stanicu, kao u komičnom SNL-spotu, ako priznamo da nam se Ellena Ferrante ne sviđa toliko kao drugima? Moj američki znanac i ja, svaki sa svoje strane svijeta, svaki sa svojim različitim iskustvima i različitom, uostalom, dobi, živimo u kulturi na koju smo, htjeli ne htjeli, ipak pristali. Gospodar te kulture je novac i, dakako, koncenzus. U takvoj konstelaciji ustati i javno reći da je La la land loš film moglo bi biti ravno društvenome samo-izopćenju, što je tek drugi oblik samoubojstva. Naime, u obranu vrijednosti “proizvoda” skočiti će mnogi koji su participirali u proizvodnji, ti koji proizvod trebaju prodati i na njemu zaraditi, ti koji su uvjereni da se uloženo mora stostruko vratiti. Kultura koncenzusa proizvod je moćnog tržišta. U igri sudjeluju i ti koji neće novčano profitirati. Postoje, međutim, i druge vrste profita. Kultura je oblik socijalizacije. Književnost, film, vizualne umjetnosti, arhitektura, muzeji, opera, galerije polja su socijalizacije. Digitalno tržište, novi digitalni žanrovi (socijalne mreže) sve su to moćne opruge globalnoga tržišta. Digitalno doba drastično je smanjilo klasni aspekt kulture. U komunizmu je to učinila propaganda i komunistička kulturna politika i praksa. U današnje doba demokratizaciju umjetnosti omogućila je digitalna revolucija. Kultura danas pripada svima, kao što svi, zahvaljujući digitalnoj revoluciji, imaju mogućnost da participiraju u kulturi.

Kada sam u avionu za Zagreb, iz razgovora s mladom suputnicom saznala da je ona učiteljica matematike iz Singapura, koja s dvije svoje prijateljice putuje u Zagreb (Zagreb je u Hrvatskoj, zar ne?) ne bi li vidjele Muzej prekinutih veza, shvatila sam koliko je opasno i teško reći da Muzej prekinutih veza možda i nije najuzbudljivija kulturno-turistička atrakcija koja se može naći u tome dijelu Europe. Oboružane iPhoneima tri mlade Singapurke djeca su kulture koncenzusa, a da o tome pojma nemaju. Nemati pojma, uostalom, fundament je na kojemu se kultura koncenzusa i drži.

U antologijskoj filmskoj komediji Ninočka mlada sovjetska žena odbacuje sav svoj komunistički ideološki paket ne toliko zbog ljubavi prema šarmantnom grofu Leonu d’Algoutu koliko zbog fascinacije antologijskim šeširom u obliku tuljca. U ideološkoj bitci između komunizma i kapitalizma pobijedio je, barem što se Ninočke tiče, tuljac.

4.

Mi nismo poklekli zbog modnog detalja, mi smo svjesno pristali na nov, moćan i dubok oblik licemjerja. Mi smo participanti, stvaraoci i konzumenti moderne kulture koncenzusa. Ušavši na mala vrata, kultura koncenzusa tiho se ušuljala u naše živote s čvrstom namjerom da tu dugoročno i ostane. Danas živimo okruženi urednim, ali i neuzbudljivim kulturnim okolišem iz kojega su nestali opasni i uznemirujući oblici umjetničkog života: individualno mišljenje, imaginacija, iskrenost, intuicija, polemika, subverzivne (zaista subverzivne) umjetničke geste, autentičnost, robustnost, pobunjeništvo, pristanak na osobni rizik… Prema znamenitoj izjavi Jevgenija Zamjatina (u pismu upućenom Staljinu) samo luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici stvaraju “pravu književnost”. Ponovimo još jednom: pravu književnost stvaraju luđaci, pustinjaci, heretici, sanjari, buntovnici i skeptici. Danas je književnost (ako govorimo o književnosti) u rukama “marljivih i pouzdanih činovnika”, nabildanih ispisivača prekomjernih stranica, uspješnih pregovarača i samo-promotora, autora koji su uvjereni da je njihov književni posao iscjeliteljski, samo zato jer se njihove knjige dijele poput hostije. Danas je književnost u rukama autora čiji romaneskni likovi nisu u stanju napisati gramatički korektan mejl, niti se pak zaista udubiti u sado-mazohističke igre (iako inzistiraju na jednom i drugom), ali zato svoju zamornu nepismenost ponosno pronose iz toma u tom, u svim nijansama sive. Danas je književnost u rukama književnika koji surfaju slobodoumno, interkulturalno i globalno, pa u njihovim romanima američke domaćice hrle u Amsterdam da se tamo zaljube u lažne učitelje sufizma, a ovi pak u potrazi za spiritualnošću umiru na geografskim točkama puno egzotičnijima od Amsterdama. Danas je književnost u rukama pisaca koji su se zatvrdoglavili da nam priču o holokaustu ispričaju kroz usta prepariranih životinja, majmuna i magaraca, a sve u namjeri da uzdrmaju našu tobože uspavanu imaginaciju i pozovu nas na moralnu odgovornost…

5.

Moćno tržište (koje ne samo da vlada kulturom našega vremena nego ono jest kultura našega vremena) pacifiziralo je svaki umjetnički otpor, učinivši to sa svime, pa tako i s ruskom avangardom (i evropskim modernizmom). Tržište je pacifiziralo kulturu avangardnog otpora komercijaliziravši ga, baš kao što je komercijaliziralo Staljina i staljinizam. Tako su se egzekutor i njegove žrtve našli na istoj tezgi, u istome košu, tako su se usput zagubile razlike, tako su izbrisane ideje o umjetničkom otporu, o samoj dinamici umjetnosti, o zbacivanju okoštalih oblika s parobroda suvremenosti, o preuzimanju osobnoga rizika, o umjetnosti kao uskrsnuću riječi, o umjetnosti kao očuđenju, o umjetnosti kao o revoluciji, o umjetnosti koja će biti pljuska društvenome ukusu, koja će promijeniti svijet, inače je neće biti. The last mass trials were great success. There are going to be fewer but better Russians / Poslednja masovna suđenja su postigla ogroman uspjeh. Rusa će biti manje, ali će biti bolji, kaže na jednome mjestu Ninočka. Rusi, dakako, nisu postali bolji. Samo ih je bilo manje. A onda još manje. Rusku revolucionarnu kulturu otpora, rusku avangardu, uništio je staljinizam. Pritom bukvalno: u staljinističkim logorima pobijeno je, kažu, nekih milijun i po književnika, umjetnika i mislilaca. Nakon rehabilitacije ruske avangarde započela je njezina druga, spora i tiha smrt. Egzekutor ovoga puta nije imao stroge brkove. Smrt je došla u obliku demokratskog, slobodnog, blještavog i nadasve zavodljivog tržišta.

6.

Cijelu jednu kulturu umjetničke subverzije tržište je, uz naš pristanak, svelo na citate. Citati su poput kućnih ljubimaca koji se bore za našu pažnju: citati iz Joyceova Uliksa na šalici za jutarnju kavu, Duchampov znameniti Fountain na ljetnoj majici. Znamenite Malevičeve Sportiste odlili smo u kaširanom papiru kao suvenirne lutke u raznim veličinama, od onih koje se mogu smjestiti na dlan do onih koje se smještavaju u vrt. Tršište nas je, uz naš vlastiti pristanak, pretvorilo u educiranu rulju koja obožava umjetnost. Umjetnost (književnost, slikarstvo, film, glazba…) naš je omiljeni tematski park.

I tako smo se obreli na nezaustavljivoj traci gole, nezasitne i nezaustavljive proizvodnje, s izbrisanom sviješću o kontinuitetu i smislu naših napora. Ne znamo koje je stoljeće vani, niti se žurimo da mu damo ime. Epoha postmodernizma, ma što o njoj mislili, još uvijek je branila povjesni kontinuitet, služeći se, između ostaloga, strategijama omagea, posudbe, parodije i rekonstrukcije. Danas je jedini oblik održavanja književno-povijesnoga kontinuiteta metaforički rečeno – kopiranje. Pa što? Ne živimo li na kraju povijesti?! Koga uopće zanima kontinuitet?! Kultura digitalnog doba podsjeća na kaotičnu kašu sačinjenu od mnogobrojnih i slučajnih “posudbi”. Prepisivanje i kopiranje najavljuju kraj svake umjetnosti. Možda baš zato, u predosjećanju kraja, sve što proizvedemo proglašavamo brilijantnim: Ferrante je brilijantna (Pravde radi, treba spomenuti da je konačno jedna književnica zaslužila orden brilijantnosti, do sada su, naime, na brilijantnost polagali pravo isključivo samopozvani branioci kanona, muškarci, dakle!), Knausgaard je brilijantan, i La la land je brilijantan…Nema više nikoga tko bi se usudio tvrditi suprotno. A i da ima, koga bi to uopće više zanimalo?!

Svjedoci smo čestih kolektivnih i globalnih histerija. Dovoljno je da se netko slavan u neku korisnu svrhu polije kantom hladne vode po glavi (ice bucket challenge), pa da polijevanje krene svijetom poput tsunamija, da se i slavni i anonimni ljudi krenu polijevati kantama hladne vode, a da većina njih uopće ne zna zašto to čini, da se većina polijeva zato što se polijevaju drugi, da se većina polijeva jer se polijeva cio svijet. Ako je tako, ako smo svi mi nosioci jakog imitativnog gena, ako gen zadužen za naše imitacijske sposobnosti postoji u svakome u nas, ako je, što više, zalog postojanja ljudske vrste, onda smo vrsta podložna manipulaciji, onda je dovoljno da se Hitler počeše po uhu, pa da se većina nas počeše po uhu, i da pritom i ne slutimo da je češkanjem po uhu Hitler dao znak stražarima da uključe plinske komore, te da je s našim češkanjem po uhu dobio koncenzus… Ako se u roku od nekoliko godina većina građana bivše Jugoslavije mogla natjerati da vjeruje da su živjeli drukčije nego što su živjeli, da povijest koju pamte nije njihova prava povijest, da njihov dobar susjed nije njihov dobar susjed, i ako se sve to čini ne zbog ispravljanja povijesne pravde nego zato da bi se na tome netko obogatio, kako onda možemo vjerovati da isti zakoni ne vladaju i drugim poljima ljudskog interesa. Kako možemo vjerovati da našim književno-estetskim kriterijima vlada goli ukus, a ne nešto drugo?! Nije li kupnja knjige, koju su prije nas kupili milijuni drugih čitalaca, isto što i polijevanje kantom hladne vode po glavi? I u jednom i u drugom slučaju pojma nemamo zašto to činimo, ali smo spremni braniti naš izbor do krvi. Ustvari, čim manje znamo čime se rukovode naši izbori, tim smo ih više spremni braniti do krvi. Možda su, dakle, i naše književno-estetske vrijednosti inducirane, možda je zato La la land najbrilijantniji filmski mjuzikl na svijetu.

7.

Sa svojim njujorškim znancem odgledala sam “Manifesto” Juliana Rosefeldta, s Cate Blanchet u glavnoj i jedinoj ulozi. Nenadmašna Blachet, sa svojom pojavom, maskama i glumom, prebrisala je smisao i snagu riječi koje su izlazile iz njezinih usta. Rađen u maniri vrhunskih crno-bijelih Calvin Kleinovih reklama film je posvećen “svim sjajnim autorima šokantnih manifesta” (“To all marvelous authors of these mind-blowing manifestos”). Kada smo izašli iz kina bila sam ponosna na svoga znanca: nije omanuo, nije se ulovio na udicu na koju je bilo teško ne uloviti se. Jer svi su se ulovili. Njegova hipnotiziranost strahom od moguće socijalne isključenosti bila je privremena. Polako i nekako pomireno vraćali smo se s projekcije filma kući. Nije bilo mjesta za mnogo riječi. Vraćali smo se s brilijantno organiziranog kulturnog sprovoda. Autor filma natjerao nas je da odamo počast kulturi manifesta. Razmišljala sam o tragediji prolaska kroz dvije smrti. Mnogi majstori ruske avangarde prošli su kroz dvije: jednu egzekuciju obavio je staljinizam, a drugu naša slavna umjetnička epoha, kultura koncenzusa.

Pozdravila sam se sa svojim znancem i putem prema metro stanici prisjela na klupu u minijaturnom parku na križanju W Houston ulice i Šeste Avenije. Manhattan se kupao u blještavom sunčanom danu. Najednom mi je napamet pala Ninočka. Što bi bilo da ona sada sjedi na klupi pored mene? Kako bi izgledala? Koje bi replike izgovorila ta majstorica najvrckavijih replika u povijesti filmske umjetnosti. Bi li rekla: I should hate to see our country endangered by my underwear / Ne bih volela da ugrozim našu zemlju svojim donjim vešom?

Pored mene je prisjela stara beskućnica, parkiravši pored klupe metalna kolica na kotače, kakva koristimo u samouslugama. Kolica su bila prepuna smeća. Tako se barem činilo na prvi pogled. Nakon pažljivije vizualne inspekcije sadržaja kolica stala sam razlikovati predmete: prazne boce San Pellegrina, prazne limenke Heinekena, dvije prazne boce Martinazzija i hrpa papirnatih vrećica iz Macy’s-a. Starica je, čini se, bila senilna ili je naprosto glumila senilnost ne bi li izbjegla smarajuću konverzaciju. U mome vizualnome polju fokusiranom na sadržaj staričinih kolica najednom su zatitrale crvene zvijezde petokrake…

Moja vizualna osjetljivost na crvenu zvijezdu-petokraku razumljiva je. U Hrvatskoj, nekadašnjoj jugoslavenskoj republici, u kojoj sam rođena, a današnjoj samostalnoj članici EU, vodi se posljednja bitka za zabranu crvene zvijezde i konačnu destigmatizaciju svastike, s gotovo izvjesnim ishodom u korist svastike. S padom komunizma i dolaskom demokracije crvena zvijezda izgnana je iz hrvatskog vizualnog polja, da bi je zamijenile svastike, crne i brojne poput žohara. Ova starica na klupi pored mene zaboravila je, čini se, zašto skuplja crvene zvijezde, ali je njezin ukus za ljepotu dizajna ostao netaknut. San Pelegrinno, Martinazzi, Heineken, Macy’s i skora proslava stote godišnjice Oktobarske revolucije… Ninočka?! Je li moguće?! Ne, nažalost, nije Ninočka, radi se tek o trenutku brilijantnog deficita umjetničke imaginacije koji me je bio strefio na jednoj klupi u njujorškom parku, u mjesecu maju 2017.

07/ 2017.

Ovaj tekst je objavljen 13. septembra u časopisu De Groene Amsterdammer na holandskom jeziku. Ljubaznošću autorice dobili smo originalan tekst i dozvolu da ga objavimo.

peščanik

Dok se praskozorje lijeno pretvaralo u osunčano jutro, ni jedno se nije nikuda žurilo. Subota je skoro ugodniji dan od nedjelje. Na stranu što ne idu na posao, uskoro im se može dogoditi da od ponedjeljka do petka ostaju kod kuće, a to bi tek bio problem jer ne bi znali što s tim danima. Subota već ima svoj okvir, nedjelja još čvršći, a jako bi teško pronašli ramove za onih pet dana.

Uz svetu jutarnju, kavu, dogovaraju dan. Prije podne je rezervirano za kupovine, sjela je jedna plaća, njegova, pa mogu i do centra, on baš nema jesenske cipele za vlažno vrijeme – a i Bubi trebaju neke sitnice – nekako istiha progovara Zlata. Otkako i ona radi, dogovorili su da ne kupuju kinesku odjeću, pogotovo ne obuću, ne isplati se nikako, slažu se da su Englezi imali pravo kad su smislili poslovicu: Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino.

Motam se oko njih, ispijam svoje mlijeko, ništa ne pitam, iako sam još dijete nekako sam shvatila da ništa ne treba pitati, često je stvarni odgovor drugačiji od izrečenoga. Samo treba strpljivo čekati i uklapati se u situaciju. Ipak idem s njima, iako sam mogla ostati nekoliko sati sama. Igračaka imam, ne bih iskočila kroz prozor, toliko znam, televizor uključim bez problema, a uvijek je na kanalu sa crtićima. Šibica u stanu nema, sve je na gumbiće, znam se pristojno ponašati, dobro se orijentiram i lako odgurnem vrata od kupaonice, hrana je preda mnom, sve je nekako spremno za moje ostajanje. Svejedno mi Zlata navlači pletene čarape na noge, ljetnu haljinicu preko glave i još prebacuje jaknicu na leđa, kaže da je ujutro već malo prohladno, lako me poslije raskomoti.

Na ulici čujem neka nova, nepoznata imena. Znam da je zato što rijetko u to doba izlazim, moje je neko drugo vrijeme, kad su vani ozbiljniji s isto takvim imenima. Zato ne srećem nikoga poznatoga. A ovi, što se odazivaju, sve u nekim pink i ljubičastim štramplicama, hulahopkama s mustrom, na glavi šeširići s mašnama, a cipelice uglavnom sa štiklom. Moje društvo je ozbiljnije, kreće se u kostimićima od kašmira i mokasinama. Pa sam se jutros malo zabrinula. Znam koliko imam godina, to ću lako odgovoriti svakome tko me priupita, ali nekako mislim da je to malo i da sam još uvijek dijete, pa mi nije jasno koliko su maleni i mladi tek ovi odjeveni u dječje krpice. Možda sam se ipak za neku svoju godinu zabrojila?

Prepoznajem, na jednoj velikoj djevojčici, komad odjeće s buvljaka, baš ga je Zlata imala u rukama i s gađenjem odbacila na hrpu, naglo me povukavši prema izlazu iz toga ograđenoga prostora. Ne razumijem zašto se djevojčica odjednom bacila na zemlju i počela valjati, kotrljajući se prema blatnjavoj lokvi, sve urlajući: – Hoću i ja takvu haljinicu … kupi mi takav kompletić… Vidim da je majci neugodno, ne zna bi li gledala prema nama, a i kad joj pogled padne na mene, ne čini mi se baš ljubazan i srdačan. Primjećuje to i Zlata, pa me samo dalje vuče za sobom, malo užurbanijeg koraka. On je cijelo vrijeme uglavnom spojen na mobitel, uostalom, i nije joj muž, samo dečko, pa ima slobodu kretanja i ponašanja. Za razliku od mene. Njene ljubavi i mezimice.

U autu mi kroz glavu proleti slika od nekidan. Dobro sam je zapamtila, stajala sam, nikuda nisam žurila, prepoznala bih mjesto i lik ovoga trenutka, samo da se moram suočiti. Bila sam u kišno rano jutro u parku, kabanica preko leđa, gležnjače za vodu na nogama, on na mobitelu. Neki tajni razgovor, zaključila sam da nikako ne bi želio da povežem smisao, ipak sam ja Zlatina, a ne njegova.

Pored mene su polako prošle nečije noge, pratila sam ih pogledom, iz nepoznatoga mi oblika cipela izlazio je tanki mlaz vode pri svakom koraku, i lijevom i desnom, stale su pred kućicom ispod koje se nekad sakrijem, kad želim malo naljutiti Zlatu ili njega, a oni viču, svaki pojedinačno, ali isto: – Buba, makni se, to je fuj … Valjda je fuj ono ispod, gdje se volim smjestiti, ali iznad, što ne mogu ovako mala dohvatiti, ima i finih stvarčica, kutijica za igranje, nekih hlačica za po kući, a, izgleda meni, i dobrih zalogaja. Vidim da veliki lik koji mi je ostao u pamćenju nekako uživa, duže se zadržava iznad moga povremenoga skrovišta, a u torbu svako malo nešto ugura, pa odlazi dalje, ali, ne mogu ga pratiti, razgovor je završen, pusa na aparatić, slična kao za Zlatu.

Vožnja duže traje, semafori zadržavaju, udobno mi je na zadnjem sjedištu, imam vremena za razmišljanje. Znam igrice na kompjutoru, ali morat ću pod hitno naučiti slova. Kad mi već govore – malo moje pametno – da to nekako dokažem.

Svaki dan upoznajem neke nove likove, jako su mi zanimljivi. Nekako su drugačiji od ovih s kojima se igram, razmjenjujem misli i poglede i razgovaram. Pokušavam ih ponekad nešto upitati, ne vrijedi, ne odgovaraju, čak me i mrsko pogledaju, nešto podviknu što ne razumijem, morat ću početi učiti strane jezike, Zlata se još toga nije dosjetila. Kad bih savladala slova, pa da opisujem svoje zgode i nezgode. On vrlo često uzvikuje: – danas svaka budala piše – pa zašto ne bih i ja kojoj još nitko i nikad nije rekao da je budala.

Razmišljam o mojim likovima i sve vrijeme dok on isprobava razne modele cipela kako bi se napokon odlučio za dvoje koje je Zlata izabrala. Onda smo išli dalje, ali nitko nije sa mnom razgovarao, nisu imali vremena, zastajkivali su svako malo kod nekih hrpa velikih komada odjeće, kakvi njima trebaju, ruke su se punile šuštavim vrećama i čak je i u njenima jedva ostajalo mjesta, na jednom prstu, da se sama zakačim, da ne zaostajem ili se, nedajbože, izgubim, Zlata to ne bi mogla preživjeti, baš je jučer rekla: – ti si najvažnija u mom životu i moja najveća ljubav. Tko zna hoće li mi to ikad više itko reći, zaslužila je priču, moja Zlata.

Čujem da je vrijeme da se nešto pojede. Dobro će mi doći odrezak isjeckan na komadiće i pomfrit, to baš obožavam. Ispred restorana se, napokon, susrećem s pogledom u ravni s mojim očima. Nekako mi je slična ta djevojčica, ima razbarušenu, dužu, tamnu kosu, lice joj također neke crnpuraste boje, baš slično mome, leđa i trbuh pokriveni vestom, noge, ruke i glava goli, kao moji. Gledamo se, oči u oči, taman smo po mjeri jedna drugoj, jako se radujem, imam pravo društvo.

Djevojčica pruži ruku prema meni, ali me Zlata naglo povuče – to je fuj.

Uspjela sam samo čuti: – Blago tebi, psiću, kako bih se rado mijenjala s tobom … dok me nije zamamio miris odreska i pomfrija.

– Ali ne bih ja s tobom – urezujem pseću misao u ovu prelijepu subotu.

Prateći razvoj erotske književnosti kroz povijest, uočljivo je kako se žanrovski radi o pojavi staroj gotovo kao pismenost ljudskog roda: egipatski papirusi, Kama Sutra, Tisuću i jedna noć, Dante Alghieri, Decameron, Casanovini memoari, Arretino, Markiz de Sade, Restif de la Bretonne…

U europskoj literaturi tri tisuće godina postoji tradicija erotske i lascivne poezije i najbolji pisci svog vremena okušavali su se u njoj.

U erotskoj beletristici 20. stoljeća klasici su: Anais Nin, D. H. Lavrence, Henry Miller, James Joyce, Lawrence Durrell, Phillip Roth, Alberto Moravia, Erika Young… U suvremenoj poplavi tog stila vrh popularnosti drži 50 nijansi sive E. L. James.

Francuska literatura u višestoljetnom kontinuitetu njeguje taj stil. U prevedenoj Antologiji francuske erotske poezije (1972.) objavljeno je dvadeset autora, među kojima su La Fontaine, Verlaine, Mallarme, Apolinaire, Malherbe, Voltaire, Baudelaire…

Bertold Brecht, veliki njemački dramatičar i pjesnik, pisao je pornografske sonete. U sonetu Sauna i općenje prvi mu stih glasi: „Prvo valja jebat, onda slijedi kupka“.  A Deveti sonet započinje: „Učah te: kad jebanje te krene/Ne predaj se meni, nego strasti“. U Trinaestom spominje pionira uvođenja „vulgarnog“ narodnog jezika u visoku književnost: „Riječ što mi je često zamjeraju / Pristiže nam iz Firence gdje / Zarad pičke što je fica zvahu / I Dante kao prostak slovljaše“.

Hrvatska ima svoju tradiciju i baštinu: prpošno narodno blago[1], latinisti na čelu s Ivanom Česmičkim (1434.-1472.) koji je napisao pjesmicu O Uršulinoj pički, Krsto Frankopan sa svojim Gartlicem za čas kratiti koje imaju pornografska rješenja…

Matoš je pisao pikantne pjesme… Prepjev Anakreonta Milana Begovića glasi ovako: „Tad žar i ljubav odjednom susta / Slegle se glave, smiriše se usta / a kurac klonu preko mekih muda.“ (Grčko proljeće). Vesna Parun je poetski ironizirala seksualnost: „Na tržištu zapadnom se / kurac, zna se, vruće traži / al’ trgovac hoće jaja / u posebnoj ambalaži“ (Prošireni kurcomlatić, 2005.)

Alojz Majetić, Zvonimir Majdak, Igor Mandić, Branislav Glumac, Ivan Kušan, Mirko Valent, Vedrana Rudan, Ariana Čulina, Tomislav Sabljak, Ivan Slamnig, Drago Glamuzina… su poznatiji suvremeni hrvatski pisci literarne erotike. Oni doslovno verbaliziraju spolnost koja snažno prožima ljudski život, a u zvaničnom, konvencionalnom društvenom životu se tabuizira i izvan je bontona…

Čak se i, muški bard hrvatske povijesti umjetnosti, akademik dr. Tonko Marojević ogledao u bludopisu. U svojim „Zimskim Rimskim sonetima“ (1977.) prevodi venecijanskog setečentističkog sonetistu Baffa. Njegov sonet pod radnim naslovom „Varijacije na temu u očekivanju prepjeva“ glasi:

Učinila si sjajno sve što treba,

i zbog toga te hvalim uzoritu;

dobro je što si glavić i kitu

pripustila u picu pored jeba.

Al jebačicom ako hoćeš postati

savjet ti dajem, te ga spremno slijedi;

držat ga u njoj neprekidno vrijedi,

koliko može – premda nikad dosta.

Velike kurce nabavljaj posvuda,

debele, tuste, prave od Hrvata,

pa ćeš oćutjet kakova su teka.

Jer za gospoje nema boljeg lijeka

od dobra kurca; dvaput svakog sata,

i neka duboko uđe, sve do muda.

Sama riječ pornografija dolazi od grčkog porne (kurva) i grafo (pišem). No, pornografijom se smatra neposredna spolnost, a erotikom posredna. Erotika pripada kulturi i umjetnosti, a pornografija je subkultura. No, granice su prohodne i subjektivne. Erotski, lascivni, pa i pornografski izričaj je onoliko umjetnički kolika je spisateljska umješnost i koliki je autorov osjećaj za granice do kojih se smije ići predaleko.

Slavonija, koja ima izuzetnu erotsko lascivno narodno blago oskudjeva poetama te vrste. No, Slavonski Brod ima pjesnika erotofila koji je izdao dvije knjige erotske poezije. To je Stjepan Dujmović (1942.), a zbirke su Brođanka (1993.) i To je samo nježna pjesma (2015.).

Ovaj poduži uvod u Stjepana Dujmovića napravljen je zbog toga što je sud o nekoj poeziji nemoguć bez književno teorijske prosudbe. Dujmović transponira jezik tijela na teren poetskog i rastvara svoj identitet kao rigidno seksualni. Međutim, ima tu i označiteljske moći psihoanalitičke retorike, ali i jezično poetske pobune. Lascivne pjesme mogu biti odraz prijezira licemjernom građanskom otporu prema pjesmama erotičnog sadržaja u kojima se spolnost izriče riječima rasterećenima oklopa pristojnosti i problematičnog stida.

Godinama se družio s hrvatskim književnikom Vladimirom Remom. Utjecaj se, međutim, gotovo ne osjeća. Doduše i Remu „učiteljevanje“ nije bilo u prirodi…

Danas je Dujmović najstariji u Brodu rođeni pjesnik iskustva egzistencije i fabulacije samoće. Vrijednost njegove poezije po brodskosti, produkciji i kvaliteti možda čak nadmašuje Removu utoliko što je pisana ni pod čijim i ni pod kojim utjecajem. Dujmović piše izvorno, neposredno, ravno iz sebstva. Njegov poetski naum i meritum je narativnom protežnošću i nepomućenom jednostavnošću lirskog iskazivanja zaticati svoj život u izvornosti njegove pojave. Prema sistematizaciji Zvonimira Mrkonjića reprezentant je stvarnosne poezije.

Rođen je u Brodu u kojem je proveo čitav život. Gotovo sve njegove pjesme odraz su njegove iskustveno jasne brodske duše i samouvida. Objavio je zbirke Uspomene (1991. s J. Macukom), Brođanka (1993.), Očaravanje (1996.), Legende o Brodmaru i Diljani (1999.), Ispred kuće strepnji (1999.), Dolazak: Ani, Greti (2005.), Nježnost tuge (2011.), To je samo nježna pjesma (2015.). Zastupljen je u petnaestak publikacija koje su uređivali Ivan Tomac, Miroslav Madžer, Helena Sablić Tomić, Goran Rem… te u Leksikonu brodskih pisaca. Zbirke pjesama ilustrirali su mu akademski slikari Zvonko Radoš, Predrag Goll, Peter Weisz, Mato Jurković, Zlatko Kopljar…

Nakon Branka Radičevića, najvećeg pjesnika, svih vremena, rođenog u Brodu koji je poemom Bezimena postao prva zvijezda urbanog erotizma u srpskom pjesništvu – Dujmović je prva zvijezda urbanog erotizma u Slavonskom Brodu. Moguće i u čitavoj Slavoniji.

Sve veća popularnost ovog žanra i ovakvog pjesništva, kojeg je u Brodu on rodonačelnik, svjedoči kako mu je upravo stigao čas. Naime, akutalna svjetska književna scena postaje sve opscenija. Znanstvenici sa sveučilišta u San Diegu otvorilil su na google booksu američku literaturu u vremenskom rasponu 1950.-2008. i utvrdili kako je udio knjiga s „ružnim riječima“ porastao za trideset puta. Motherfucker se koristi 687 puta češće…

Portal Electric Literature prenosi: „Književnost pokušava reflektirati i interpretirati stvarnost, a ovih je dana sranje puno sjebanije.“

____________________________________

[1] Zbirka Razigrani doro Zvonimira Toldija. Bećarac koji je uvršten na Popis nematerijalne kulture i baštine čovječanstva UNESCO-a. Kudilja i vreteno, zbirka opscenih narodnih pjesama koju je, vjerojatno, prikupio Ivan Kukuljević Sakcinski.

U sjajnoj knjizi ‘1941. – godina koja se vraća’ Goldstein je opisao partizane kao neku vrstu UNPROFOR-a koji je spriječio rat Hrvata i Srba i usmjerio ih u zajedničku borbu protiv okupatora i kolaboranata. Danas nema nikoga tko bi preuzeo tu ulogu i Hrvatska je zemlja bez amortizera koji bi uklonili međunacionalne, ali i druge konflikte

Biramo pet knjiga za obračun s izmišljotinama kreacionista, lažljivih političara, marketinških kampanja, alternativnih medicinara: znanost koja se čita lako čak i kada postavlja najteža pitanja

Sati su stali. Sve teže na grud
Pada jednolično, mračno velo.
Nema sna, nema, a gasne oko,
Tako bi bolno se spavat htjelo.
Znam, kako miluju čelo žarko
Sni, kao pramovi ženske kose,
Zaborav mirnu ko miris čudni
Opojnog ponoćnog cvijeća nose.
Nema ih, nema. Što jeca vjetar,
Zašto niz puste ga ceste gone?
S jablana sablasnih trga granje,
S krovova mutne se kapi rone.
Kako su jablani zlatni bili,
Kada se nedavno suton hvato.
Zar je sve lažno, što je lijepo
I sanje zemlje i neba zlato?!
Čujem, na uri su sati pošli,
Opet ravnodušno ide vrijeme.
Osjećam šaptanje. Tko to zbori?
Zar ni tišine nisu nijeme?
Oči grčevito sklapam, zalud.
Vidim ja pogled pun tiha ruga,
Zlobno on rijetku mi gleda radost,
Smije se, kada me kini tuga.
O, da jedanput već svane jutro!
Bojim se pogleda toga, bojim.
Htio bih počinut, smiriti se.
Šta me on motri tim okom – mojim?

Sokak prašnjav. Trava taman pokošena. Razletjela se do suprotnoga šanca. Suhoga, bez punoglavaca i žaba. Nije kriva samo kiša koja mjesec i pol nije padala. Ne može više ni kiša dozvati krastače i kreketuše kad su ih ljudi otjerali. Došlo je vrijeme da je kiša slabija od ljudi. Kol’ko li će samo trajati? Hoće li ikada više djeca iz sokaka usnivati uz kreketanje žaba i gacati u jarcima punim žabokrečine i punoglavaca? Sada ih uče da su spermiji najsličniji punoglavcima. Nije istina, jer je obrnuto, dijete bi reklo – opanačke – spermići su kopirali punoglavce. I Darwin je tvrdio da su najprije postojale žabe, ta i one su pjevale ljubavnu pjesmu Evi i Adamu, u onoj noći najvećega grijeha koji nas sve i danas prati.

Dani dugački, noći svijetle, podsjećaju na “lenjingradske bijele noći”. Da, sada su one “sanktpeterburške”, tko zna kako će se opet u nekoj budućnosti zvati. Ali uvijek promatrane sa Nevskeje plošćadi, odnosno Nevskoga prospekta. Ili trga, ili skvera. Iz kojega se rađa bulevar. Koji, kao i sve drugo u prostoru, mijenja imena kako se i kada sjeti poneka grupa ljudi, zalutala iz jednoga u neki drugi život. U kojemu se baš ne snalazi i o kome puno ne zna. Pa je najlakše smisliti novo ime staroj situaciji u prostoru. I onda umišljati kako je nešto promijenjeno na bolje, popravljeno, dotjerano, modernizirano.Te da će iz te vratolomije čistih i jednostavnih, ogoljenih riječi, proizaći mirnije sutra.

– Leti roda uzvodu, bit će kiše …

– Molim!? Što ti to govoriš …

– Pa kažem ti, leti roda uz vodu, zar ne vidiš, leti uzvodno, ovako bi bilo nizvodno, u suprotnom pravcu, valjda vidiš, nisi slijepa … a to znači da će padati kiša.

– Nikad čula, drago dijete …

Dijalog je to između mene, stare i mudre, i dječaka koji je završio prvi razred osnovne škole na periferiji velikoga grada, gdje je i rođen, a odakle nije nitko njegov. Ali, kako krv nije obična voda, voli dječarac ljeto provoditi u dvorištu u kome se igrao njegov otac, a baba i đedo sve činili da kuća bude ljepša, veća, prostranija, spremna za snaje i unučad. Da bi sada otprilike jedanaest i pol mjeseci od dvanaest koliko ih svaka njihova godina ima, i kuća i dvorište odzvanjali mutnom tišinom.

Svašta sam u decenijima iza sebe čula i vidjela, učila i od mudrijih i od onih što su mi se samo na prvi pogled učinili glupljima, slušala brbljivce i one kojima riječ moraš dukatom platiti. Odrastala sam uz rode i žabe. Vječne neprijatelje. Gledala sam strah u žabljim očima kad je jarak nadlijetala roda. Uvijek se iznova čudila brzini i spretnosti kojom bi roda u kljun uhvatila pokretnu, skakutavu žabu. Plakala za žabom koja je baš meni uputila posljednji pogled s pitanjem: kako me ćopila, mislila sam da sam se dobro sakrila. A onda se radovala što je roda uhvatila plijen, jer je to hrana za njene mlade koji izviruju iz gnijezda na obližnjoj banderi.

Puno mi je to pomoglo. Taj košmar u glavi s kojim sam bezbroj večeri odlazila na počinak. Shvatila sam da ptica roda ne donosi djecu tek onda kad je za mene već bilo prekasno. Kad su djeca, koja su mogla biti i moja, već završavala visoke škole i kretala u samosvojni osvojeni život. Tako sam se našla u velikoj prednosti, shvativši da je moj početak odgođen, što bi trebalo značiti da će i kraj biti prolongiran. I to mi je prva velika prednost. A druga je što nikada ne mogu odlučiti koga više volim – sebe ili onoga drugoga. Žabu ili rodu. Tko mi je miliji, koga bih povela sa sobom kući i usvojila. Čija je uloga važnija, od koga zavisi neka prirodna pojava, sa čijim nestankom bi nastao totalni poremećaj u prirodi.

Nikad ne znam kome dati prednost. I to je moja prednost. Situacija se tako i tako posloži po svome. I tek nedavno naučih osnove ciklone i anticiklone, atmosferskoga pritiska, paskala i hektopaskala, bara, troposfere, stratosfere i jonosfere, horizontalne vidljivosti, stupnja oblačnosti i mogućnosti padalina.

Posebno kiše koju najbolje navješćuju ptice rode iznad rijeke.

Slavka Goldsteina upoznao sam onoga ljeta kada sam iz Sarajeva stigao u Zagreb.

Uostalom, tada sam upoznao većinu onih koje ću u ovome gradu i upoznati. Nešto se od tih poznanstava primilo, ali većina je pošla u propast, kao što bi se mlijeko onih godina znalo uskisnuti u frižideru. Te ljude koje sam upoznavao u ljeto i jesen 1993. danas, uglavnom, ne pozdravljam. Kada nam se slučajno pogledi sretnu, čini mi se da su i oni pomalo iznenađeni što je ikada postojalo vrijeme u kojem smo se mogli sresti, ili što je postojalo vrijeme u kojem sam im mogao nešto značiti. Ja, međutim, znam zašto sam im značio: oko mene je tih dana i mjeseci treperila aura smrti, aura velike povijesti koja je djelovala erotizirajuće na ljude. Stigao sam iz grada koji je za njih bio nestvaran, pa im je bilo nestvarno da tamo još ima živih. Ništa o tome u ono vrijeme nisam znao. Kasnije ću saznavati, kada već odavno iščezne ta nezaslužena aura i kada se, malo pomalo, s jednim po jednim, budem rastajao. Sve dok konačno ne shvatim kako u tim rastancima ima nekog sistema.

Goldstein, međutim, nije vidio ni osjetio rečenu auru. Kada smo se prvi put sreli, gledao je u meni mladog čovjeka. Istina, moja mladost i nije bila naročita: bilo mi je dvadeset i sedam, a u tim je godinama on prošao ne samo jedan cijeli rat, mnogo gori od ovoga mog, istrebljenje svog roda i naroda, s kojim više ničije istrebljenje nikada neće moći da bude uspoređeno, ulazak u SKOJ i Komunističku partiju, a onda, već u sedamnaestoj, razočaranje u komunizam i odluku, tipičnu goldštajnovsku, da se partijski ne “poveže” po povratku iz partizana, pa nekoliko godina studiranja, novinarenja i života u totalitarizmu, i zatim odlazak u Izrael, gdje je planirao trajno se naseliti, život u kibucu, akulturaciju unutar zajednice kojoj je više sudbinom nego ičim drugim trebao pripadati, i zatim odluku da se vrati u Jugoslaviju i u Zagreb, jer više pripada hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, nego onoj koja se tek rađala u Izraelu; sve je to, kažem, on u svojih dvadeset i sedam već bio prošao i doživio, i još koješta preko toga, tako da ga nije impresionirala ni moja mladost, a ni to što sam se iz Sarajeva pojavio živ.

Oko te smo se činjenice našli: ni sam nisam bio naročito impresioniran time što sam živ.

Tada mi je prvi put rekao ono što će u raznim prigodama tokom sljedećih dvadeset i kusur godina ponavljati:

– Znate, i ja sam rođen u Sarajevu! Višemanje slučajno, ali, ipak sam rođen tamo.

Uglavnom sve je oko čovjekova rođenja stvar slučaja. Kod Slavka taj je slučaj bio višestruko sudbinski udešen. Njegov se otac u godinama nakon Prvoga svjetskog rata otputio u Palestinu, kao jedan od pionira povratka u zemlju židovskog prapočela. Tamo se zaljubio u djevojku koja je stigla odnekud s europskog istoka, iz Rumunjske, čini mi se, ubrzo je oženio i vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. I njemu su se kultura i način života zemlje iz koje je kao manjinac potekao učinili bližim od zamišljenog identiteta onoga svijeta u nastajanju.

U Karlovcu je otvorio knjižaru, koja je postala središte društvenoga i kulturnog života tog nekad bogatog i razvijenog gradića južno od Zagreba, u to vrijeme izrazito višenacionalnog, hrvatskog i srpskog. Knjižar Ivo Goldstein bio je ugledan i cijenjen građanin, čovjek blage naravi, ali ljevičar.

Slavko i mlađi mu brat Danijel – koji je u sjećanje na oca promijeniti prezime u Ivin – odrastali su u Karlovcu, u onoj vrsti tomsojerovskog raja pomalo karakterističnog za mnoga naša predratna djetinjstva. Dobar je slučaj opet udesio da se na istome mjestu i o istom djetinjstvu zateknu Stanko Lasić i nešto stariji Josip Vaništa, koji će, svaki na svoj način, opisati te njihove karlovačke godine i sagraditi svojevrsni literarni spomenik jednome minulom gradu. Lasić će u svojim memoarima pisati o Karlovcu i o Goldsteinima u nekoj neobičnoj sentimentalnoj maniri, ispunjenoj gorkim grizodušjem, skoro i osobnim osjećajem krivnje zbog onoga što će se uskoro dogoditi. Vaniština sjećanja su bljeskovita, ispisana u briljantnim, uglavnom vrlo kratkim fragmentima, u formalnom i sadržajnom smislu jedinstvena su u našim književnostima. I on piše o toj knjižari i o nestalome Slavkovom ocu.

Nekoliko mjeseci pred Goldsteinovu smrt devedeset i trogodišnji je Josip Vaništa naslikao golemo ulje na platnu: pustošeća bjelina i usred nje samo jedan magloviti crni pravougaonik nejasnih, razlivajućih rubova. To je prozor koji se vidio iz Vaništinina karlovačkog stana. Iza prozora su s proljeća 1991. od ustaša bili zatočeni Ivo Goldstein i njegov stariji sin Slavko.

Ivo Goldstein je nakon višetjednog zatvorskog zatočenja završio u jami Jadovno, za koju će pojedini katolički biskupi sedamdesetak godina potom tvrditi kako su u toj jami samo – životinjske kosti.

Sinovi su preživjeli zahvaljujući majčinoj odlučnosti. Lea Goldstein bila je čvršća i odlučnija od muža. Takva joj je, naprosto, bila narav. A možda je riječ i o ponešto različitom povijesnom iskustvu: tamo odakle je ona došla postojala je vrlo snažna tradicija antisemitizma i pogroma nad Židovima, kakve u Hrvatskoj do pojave ustaša zapravo i nije bilo. (Slavko Goldstein je tvrdio da takve tradicije u Hrvatskoj nije bilo, o čemu se može čitati i u “Holokaustu u Zagrebu”, kanonskoj knjizi o uništenju jedne zajednice, kojoj je on koautor, a autor je njegov sin Ivo Goldstein, mlađi.)

Način na koji su preživjeli, bijeg iz Karlovca, put na Kordun, Slavko Goldstein vrlo je podrobno opisao u memoarskoj knjizi 1941. – godina koja se vraća, koja je pored zagrebačkog i beogradskog izdanja doživjela i nekoliko prijevoda, od kojih je najvažniji onaj američki, u izdanju valjda i najvažnijeg kulturno-književnog glasila u anglofonom svijetu, “New York Review of Books”.

Trinaestogodišnji Slavko, njegov četiri godine mlađi brat i majka preživjeli su zahvaljujući ljudima, Hrvatima i Srbima, što je u knjizi vrlo pomno opisano, naravno uz navođenje svih upamćenih imena. A Goldstein je imao silno pamćenje. Ili čovjek ne zaboravlja one koji su mu spašavali život.

Kada smo se upoznali, njemu je bilo šezdeset i pet. Povezali su nas zajednički poslovi, suradnja u časopisu Erasmus, što ga je osnovao i vodio u otporu prema Tuđmanovu režimu. Sve što se tih godina zbivalo u Hrvatskoj i oko nje, Slavko Goldstein je vrlo jasno i nedvosmisleno opservirao, i nema toga što je previdio ili iz strateških razloga prešutio. Uvijek je bio veliki strateg, ali nikakvo prešućivanje nije moglo biti dio njegove strategije, a još manje da dođe vrijeme da se nešto kaže: ako vrijeme nije sad, onda nikada neće biti.

U tome kao da se vodio za onim karlovačkim sucem i za onim srpskim seljacima s Korduna koji su njemu i njegovim baš u ono nevrijeme omogućili da prežive. Ako oni nisu okrenuli glavu, ako nisu prešutjeli, a kako bi prešutio on, kojem ne prijeti ona životna pogibelj koja je prijetila njima?

Slavko Goldstein bio je vrlo hrabar čovjek. Ta njegova građanska hrabrost naslijeđena je od roditelja, preuzeta od vlastitih spasitelja i vrlo pomno odgajana tokom Slavkova dugog i bogatog života.

U proljeće 1997. nagovorio me da napustim novine u kojima sam imao siguran posao i koje su mi pružale sigurnu zavjetrinu u smutnim vremenima i među ljudima, opasnim neistomišljenicima i možda još opasnijim navodnim istomišljenicima, i da sudjelujem u projektu Tjednika, sedmičnog njus magazina, koji će, uz nedovoljnu i nesigurnu pomoć stranih financijera, izlaziti sljedećih godinu dana.

Nakon Tjednikove propasti nalazili smo se oko projekata Novog Libera, njegove privatne nakladničke kuće, a povremeno smo radili i intervjue za novine u kojima sam tih godina radio. Ali i dalje smo bili na nekoj vrsti distance, koja se najprije ticala velike razlike u godinama, a onda i mog osjećaja da je moje tek da budem publika u svijetu Slavka Goldsteina i njegovih prijatelja: Zvonimir Berković, Eugen Pusić, Ante Babaja, Vladimir Anić, Josip Vaništa… Velik je i moćan bio taj njegov svijet, taj Zagreb na izmaku, čijem ću nestanku, i ne znajući to, na kraju svjedočiti.

Naš se kontakt intenzivirao nakon što je objavljena Ruta Tannenbaum. Bila je to 2006. godina, vremena neke uljuđene Hrvatske, koju je vodio Ivo Sanader, kasnije najomraženiji i najprokazaniji političar u cjelokupnoj hrvatskoj povijesti, kada je neka izrazito ljevičarska ekipa naumila da me zbog romana koji sam objavio prokaže kao mrzitelja Zagreba i antisemita. Hajku je poveo tjednik Nacional, koji je okupio probranu ekipicu književnih stručnjaka i intelektualaca, redom odlučnih da me sastave sa zemljom. Nastavilo se u Vjesniku, pa na Hrvatskoj televiziji, a fraza o Jergoviću antisemitu uskoro se pretvorila u frazu iz javnog govora, u jedan od onih urbanih aksioma i notornih “istina” koje se ne provjeravaju, kao što se ni narodne legende ne provjeravaju.

Kako je to već bilo vrijeme internetskih blogova i foruma, u hajku je postala vrlo masovna i mjesecima se nije utišavala. Moj problem je pritom bio što se moj dotadašnji izdavač, koji je Rutu Tannenbaum prethodno s oduševljenjem objavio, praktično odrekao knjige. Ili tačnije rečeno, nije je se odrekao, nego ju je zatajio. Pravio se da nikakav problem ne postoji i da se ništa ne događa.

Tada je Slavko Goldstein u jednom nevelikom gornjogradskom prostoru i u nekoj vrsti kulturne ilegale, pod okriljem Hrvatsko-izraelskog društva, organizirao predstavljanje “Rute Tannenbaum”, na kojem je sam bio jedini govornik. Publika je, naravno, bila malobrojna, izrazito manjinska, nije se tu našlo ni književne ni novinarske hrvatske gospode, ali nakon toga hajka je kao po zapovijedi stala.

Nisu umukli zato što je Slavko Goldstein bio moćan i utjecajan, a još manje zato što bi ih njegov govor i u što uvjerio. Uostalom, nisu ni znali što je on te večeri govorio. Umukli su zato što je i iz njihove perspektive, ipak, bizarno antisemitskim proglašavati tekst koji Goldstein uzima u svoju zaštitu.

Od te promocije u Hrvatsko-izraelskom društvu naš se odnos počeo razvijati na način koji je, barem za mene, bio neočekivan. Najprije sam, imao ili ne imao posla, počeo dolaziti kod njega u Novi Liber, pa smo krenuli voditi povjerljive telefonske razgovore, pa me je pozivao da mi predstavlja koncepte knjiga koje je planirao napisati, da bismo se ubrzo krenuli nalaziti kod mene na selu.

Bili su to susreti učevero – o preostale dvije akterke drugom će prilikom biti riječi – oni su dolazili autom, koji je naravno vozio Slavko, obično bi to bilo u prvi sumrak, a ostajalo se, uz večeru i vino, sve do po ponoći. On bi uz jelo popio pola čaše – više ne smije, jer vozi – a ostatak boce bih ispijao sam.

Njih dvoje su nam, manje ili više, bili jedini redoviti gosti u ovih desetak naših godina na selu. I to je bila jedina prilika kada u kući pijem alkohol.

Od tog sam vremena imao uvid u rukopise i planove Slavka Goldsteina. Reklo bi se da sam imao savjetničku ulogu u nekim njegovim knjigama, pogotovu u “1941. – godina koja se vraća”, kojoj sam, što je imao potrebu ponoviti na praktično svakoj promociji, dao i naslov.

Ne znam koliko je to njemu značilo, ali je meni bilo višestruko dragocjeno. Slavko Goldstein bio je veliki urednik, valjda jedini koji je urednički potpisiva Krležu, Kiša i Pekića, i sa svom trojicom ravnopravno razgovarao o njihovim tekstovima, tako da bi se lakomisleno dalo pretpostaviti kako njemu osobno i nije trebao urednik, a još manje nekakav savjetnik na tekstu. Ono što me zapanjilo bilo je da me on ne samo sluša dok govorim, nego i uvažava moje najprije krajnje oprezno, a onda sve smjelije izgovorene sugestije.

Pitao sam se: što ću ja Slavku Goldsteinu?

Ne, niti sam se pred samim sobom trudio biti skroman, niti sam po prirodi samozatajan i nesiguran u svoja znanja i talente, ali što ja to njemu mogu reći što on već ne zna ili što već nije doživio?

U tih desetak godina nešto intenzivnijeg druženja i u tim turopoljskim večernjim sijelima Slavko mi je postao intimno važan. Krivo bi bilo reći da sam ga tada zavolio. Ne bih rekao ni da me je nečim novim fascinirao – sve stvarno fascinantno u vezi njega znao sam u trenucima kada sam ga upoznavao – ne bih rekao niti da sam od njega nešto naučio, iako sam, naravno, saznao mnogo toga.

Slavko Goldstein mi je postao intimno važan jer sam uz njega kao svoja vlastita prihvaćao njegova iskustva. Iako sam već bio u zrelim godinama, uz njega sam bio poput mladog psa, koji se uz puno starijeg druga uči važnim životnim vještinama. U mom slučaju najvažnija od tih naučenih vještina bila je strpljenje. Ako sam danas mirniji nego što sam ranije bio, a jesam, mirniji sam, onda je to Slavkova zasluga. Nije mi on ništa govorio, samo sam ga gledao i slušao.

O tome ranije nisam razmišljao, ali danas znam da smo se počeli družiti u trenutku kada je njegova generacija već bila otišla i kada je postalo definitivno jasno da sam se ja sa svojom generacijom trajno mimoišao.

Njegova smrt nije bila iznenadna. Na nju sam se nekoliko mjeseci pripremao. I sve se dogodilo kao u nekom vrlo urednom građanskom životu. Goldstein je vodio vrlo uredan građanski život: kada je došlo vrijeme ugasio je firmu, kada je došlo vrijeme prodao je stan, kada je došlo vrijeme odnijela ga je smrt.

Na sprovodu je bilo možda i tristotinjak ljudi. O onima koji nisu bili, kao i o hrvatskim i katoličkim radovanjima nad Goldsteinovim uminućem, svakako bi vrijedilo pisati. Ali nekom drugom prilikom.

Bio sam uplašen kada me je njegov sin Ivo obavijestio da bih trebao govoriti na sprovodu, kao jedini govornik nakon što rabin Kotel Da-Don izgovori molitvu, i pokušao sam to izbjeći. Ne odlazim na sahrane, rođenom ocu nisam bio.

onda mi je, kada sam prihvatio, jedino važno bilo da mi nijednom ne zadrhti glas. Ne možete nad takvim životom jecati. Pogotovu zato što čovjek plače nad sobom, a ne nad svojim mrtvima. Plače što ih više neće imati uza se. Kao dijete što plače nad izgubljenom igračkom.

Nad Slavkom Goldsteinom nisam smio zadrhtati.

Ne znam kako bih sad disao i govorio da sam tada zadrhtao.

Ovo je bio taj govor:

“Dame i gospodo, ovo smo dužni obaviti bez suza!

Prvo što se o tom čovjeku treba reći: Slavko Goldstein bio je partizan. Samo zato je živio ovako dugo, bogato i sretno. Da nije postao partizan, mogao je biti samo jedno: bezimena žrtva Holokausta u Hrvatskoj.

Ta je činjenica njegov početak i kraj. Nakon što smo nju utvrdili, možemo reći i sve drugo:

Slavko Goldstein bio je novinar i novinski urednik. Za sebe je govorio i da je propali filmski scenarist. Bio je urednik u izdavačkoj kući i izdavač, vjerojatno najhrabriji, ako ne i najznačajniji u poslijeratnoj Hrvatskoj. Knjige koje je urednički potpisao i za koje se založio predstavljaju neku bolju i čestitiju povijest hrvatske kulture i književnosti.

Kratko vrijeme figurirao je kao političar, ali se cijeloga života na ovaj ili onaj način bavio politikom.

Njegovi neprijatelji, koji su uvijek bili isti, premda su spremno mijenjali ideološku formu i znakovlje, vazda su bili kao hipnotizirani iluzijom o Slavkovoj moći i utjecaju. O kako su samo strahovali od njega, zamišljajući gdje on sve jest i što on sve može. A zapravo se radilo o fatamorgani! I sad možemo razotkriti što je stajalo iza te fatamorgane: Slavko Goldstein je nastupao sam, i uopće ga nije bilo strah, ama nije ni primjećivao kada bi nasuprot tolikih njih bio sam!

Njima se, pak, činilo da je velik i strašan čovjek koji naspram svakoga gnjevnog i krvi žednog ljudskog stada može nastupati sam.

U njemu su se sastale dvije naizgled suprotstavljene osobine: bio je nečuveno uporan, ali nimalo tvrdoglav. Bio je rad da mijenja mišljenje, bio je znatiželjan i u koješta ga se moglo uvjeriti, na štošta ga se dalo nagovoriti, samo u jedno nikako ne: da odustane. Od mladićke idealističke borbe za opću stvar, za ljudska prava, za književnost i za Republiku do kraja nije htio odustati.

Nagovarao sam ga da odustane, ali mi je baš imponiralo što neće.

Bio je veliki pisac. Znat će to oni koji budu čitali, dok oni koji ne čitaju, i ne trebaju ništa znati. Posljednjih godina nizao je knjigu za knjigom. I pred svaku bi izgovarao isto: s Jehovom sam se dogovorio da mi da vremena da napišem ovo. Ili, ne znam kakvi su Jehovini planovi sa mnom, ali sam naumio da napišem ono. Ili, mislim da će mi Jehova dopustiti da napišem još jednu, dvije, tri knjige.

I tako se Slavko poput neke nove Šeherezade nadmudrivao s Jehovom.

A onda je jednoga dana taj veliki glavni urednik rekao – dosta.

Ne treba mu ni zamjeriti: kakav veličanstven život, kakve samo knjige!

Istina, ne mogu prešutjeti niti ovo: posljednji put kada smo jedan drugome govorili o svojim planovima i poslovima, Slavko je, nešto u glavi a nešto i na papiru, imao u planu tri nove, prilično raznolike knjige.

E, Jehova, Jehova, i njegova božanska nestrpljivost!

Ali, budimo dostojni našega pisca i partizana, pružimo otpor i tom višnjem uredničkom autoritetu, pa umjesto prigodnih posmrtnih formula uzviknimo:

Živio Slavko Goldstein! Sretni smo što nam je živio.”

radiosarajevo