Jezik je evolucijski produkt razvoja ljudske vrste, nastao s namjerom da se unaprijedi komunikacija među ljudima. S namjerom utoliko (evolucija, naime, nema namjera) koliko je čovjek i sam utjecao na njegovu evoluciju kraj već pripremljenog hardverskog aparata sposobnog za raznoliku modulaciju zvuka. Upravo to je dalo, recimo pred gestama, prednost sporazumijevanju zvučnim valovima. Dakle, niti je jezik Gospodinov produkt kojim nas je snabdio, niti je nastao s namjerom da ih isti jednog dana pomiješa kako bi otežao naše uzajamno razumijevanje, a time i „put kojim težimo u svrgavanju Njegove moći“. Kao što postojanje naroda nije prirodno već socijalno, odnosno ekonomski uvjetovano (Biblija tumači postanak rasa od Noinih sinova – Šema, Hama i Jafeta – a daljnjom disperzijom njihovih potomaka širom svijeta nastali su narodi. Suvremene nacije rezultat su ekonomskih težnji kapitala za objedinjavanjem tržišta), slično je i s jezicima. Kako svaka akcija izaziva neku reakciju, jasno je da ekonomsko-političke promjene izazvane interesima „elita“ utječu na jezičke promjene (uključujući prevlast jednih i izumiranje drugih jezika u raznim historijskim epohama, dočim rasprostiranje spoznaja o stvarnosti putem jezičkog medija povratno utječe i na tu stvarnost.

Da se čovjek vodi(o) racijem, i da nije prirodnim slijedom stvari bio raštrkan širom planete, moguće bi već u ranoj fazi gledao uspostaviti jedinstveni jezik sporazumijevanja, što – doduše – tijekom povijesti pokušava, ali uglavnom prisilom prevladavajućih ekonomija i kultura a ne svijesnim činom koji bi do toga doveo. Naime, „sila Boga ne pita“, pa se slabiji i malobrojniji prilagođuju jačem i mnogobrojnijem. Naprosto se radi o evolucijskom principu održanja, još više potenciranom ukoliko ljudi nađu korist iz te prilagodbe. Komplikacije koje prate ovako prirodno ali posve neracionalno zbivanje – s gledišta najjednostavnije i najuniverzalnije sposobnosti sporazumijevanja svakoga sa svakim – mogu biti u osnovi i sasvim minorne, ali toliko utisnute u umove ljudi (programiranog interesima njihovih pastira, nazovemo li tako stvarne nositelje vlasti) da postaju kočnica ostvarenju najoptimalnijeg komunikacijskog zahtjeva današnjeg globalnog svijeta. Uzajamnom razumijevanju sa što manje napora. Kako, s jedne strane kompradorske elite raznih država štite svoje vlastite interese, dok ih s druge strane povijesni razvoj tjera na postepeno uviđanje kako je uzajamno razumijevanje što većeg broja ljudi u još većem njihovom interesu, to nastaju u pojedinim društvima sporenja oko uloge i daljnjeg razvoja „nacionalnih“ jezika. Što je društvo primitivnije, zaostalije u slijeđenju globalnih svjetskih tokova, to su sporenja žešća što je razlog za njih u osnovi manji. Takva su društva ove regije, točnije hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski narodi, koji svoju samobitnost poistovjećuju s jezikom kojim govore – u osnovi jednim jedinim, s minornim varijacijama koje ne ometaju uzajamno razumijevanje njihovih državljana. Štoviše, uzrok pravom nerazumijevanju nije jezičke već političke prirode, što elite zavisno od trenutnih interesa više ili manje potenciraju.

U ovom povijesnom trenutku regije, podrazumijevamo li pod njom ponešto smanjeni opseg bivše države, uvjetovan štokavskim dijalektom – osnovom standardnog jezika četiriju naroda – s gledišta laika (pripadnika „lake konjice“) kojemu je uzajamna razumljivost najbitnija jezična karakteristika, prijepori se najžešće vode oko sasvim beznačajne stvari uslovljene inzistiranjem na razlikama umjesto sličnostima. Oko imena jezika. Naziv jezika svakako nije stvar lingvističkih činjenica, jer isti skup činjenica se može po volji imenovati, upravo kao što to vlasti čine. Ali različito imenovanje ne znači da se ne radi o istom skupu činjenica, što nacionalistički vlastodršci upravo žele dovesti u pitanje. Govore li Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi jedan ili više različitih jezika, svakako nije političko već prvenstveno naučno pitanje. Znanost se vodi kriterijima koje – za razliku od politike – tek relativno (ne)proizvoljno postavlja, ali kad ih jednom usvoji dosljedno ih se drži. U tom smislu, ne samo teza progresivnih regionalnih jezikoslovaca, već i široke svjetske lingvističke struke je, da se radi o jednom, policentričnom jeziku koji se sastoji od varijanti s – po uzajamnu razumljivost – nebitnim varijacijama. Kao što laiku nije potrebno o zakonu inercije znati mnogo više od pouke da se u automobilu veže pojasom, tako je i laičkom korisniku jezika nepotrebno više znati negoli ga podučava svakodnevno iskustvo komunikacije s regionalnim govornicima. Ali, kako su mase izuzetni hipnotički mediji, njihovi dreseri koriste nebitne razlike sebi u prid, raspirujući uzajamnu nesnošljivost podjednako uspješno kao što su ih svojim dresurnim postupcima natjerali na uzajamna ubijanja. Ovakvo aktuelno stanje stvari pokušali su progresivni jezikoslovci sva četiri naroda prevazići apelom široj (građanima) i užoj (ekonomsko-političkoj) javnosti, znanim pod imenom „Deklaracija o zajedničkom jeziku“, na čije pojedine navode ima primjedbi jedan od njenih tvoraca i potpisnika, ugledni filozof Boris Buden (u tekstu „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, po mom mišljenju pisanom po principu „zašto jednostavno, kad može komplicirano“), na neke od kojih ću se kao laik osvrnuti.

Buden daje sasvim nebitnu zamjerku koja ne dotiče lingvističku suštinu stvari, da neki potpisnici „Deklaracije“ nju ne smatraju političkim činom (apostrofirana jezikoslovka javno i jasno tvrdi upravo suprotno, i to uz prisustvo Borisa Budena, te bi on to morao znati; vidjeti video od 1:26:44 minute). Naravno, kao što je manje-više svako javno istupanje grupe viđenih ličnosti koje stoje iza neke ideje, politički čin, tako je i s istupanjem inicijatora (i kasnijih potpisnika) „Deklaracije“. Jeli ili nije, samo je pitanje ličnog stava i ništa suštinski ne mijenja na stvari. Mnogo je ozbiljnija njegova primjedba o navodnoj ahistoričnosti stavova „Deklaracije“, što će reći – povijesnoj neutemeljenosti u prošlim zbivanjima. Pojednostavljeno, to bi značilo da se ne vodi razlika o evolutivnim razlikama koje su uvjetovale današnje stanje, ali i potencijalnoj budućoj evoluciji jezika. Navodnu ahistoričnu temporalnost inicijatora (među kojima je i sam Buden) treba dovesti u kontekst sa istovremenim pristupom stvarima nacionalističke politike. Naime, kako oboje u isti čas na različiti način tumače iste činjenice, onda su pristupi jednako historični ili ahistorični, a lično smatram da se tada mora dati prednost shvaćanjima struke. A tek budućnost onda može jedne ili druge demantirati ili im dati za pravo. Buden, nadalje zamjera inicijatorima navodni paradoks koji proizlazi iz njihovih zahtjeva; naime – da oni najprije, po njegovim riječima:

„…garantiraju individuama… da usprkos postojanju zajedničkog policentričnog jezika iskazuju pripadnost različitim narodima, regijama ili državama; daju slobodu svakoj državi, naciji, etno-nacionalnoj ili regionalnoj zajednici da samostalno kodificira svoju varijantu zajedničkog jezika; garantiraju ravnopravnost sve četiri varijante; ostavljaju svakom korisniku slobodu da imenuje taj jezik kako želi; dopuštaju artikulaciju razlika u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu, itd.“,

da odmah potom

„…ti isti ‘potpisnici ove Deklaracije’ traže ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama; zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika; prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti; slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti; jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima; slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe; i konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.“

Paradoks se ogleda u tome, kaže Buden: „Dakle, isti subjekt koji slobodu daje, čak i državama, odjednom tu slobodu zahtijeva. Od koga? Od tih istih država?“, što on – uz ostale zamjerke – smatra manjkavošću ovog apela javnosti (usput rečeno, riječi „garantirati“, „zahtijevati“ i „tražiti“ se u „Deklaraciji“ ne spominju, a umjesto poslijednje upotrebljava se neizravnija, manje imperativna fraza „pozivamo na“). Po mišljenju autora ovih redaka, nikakvog tu paradoksa nema. Subjekt, kako on naziva grupu inicijatora i sastavljača „Deklaracije“, slobodu daje (on veli – garantira) kao neformalna grupa stručnjaka koju podržavaju i laici svojim potpisima, ali onda isti taj subjekt smije, može i mora tražiti od države da tu slobodu i ostvari – to je taj „zahtjev“ od država. Upravo tu se isprepliću struka i politika. Struka nešto – temeljem svojih spoznaja – formalno može predložiti, ali nema političku moć da isto ostvari; nju posjeduju samo države kao nositelji te moći – odatle se od nje to i „zahtijeva“. Kopernik i grupa njegovih aktualnih istomišljenika mogli su svijetu dati istinu o položaju Zemlje u svemiru, ali se samo od države (u ono vrijeme Crkve), kao nositelja autoriteta sile kojom nameće svjetonazore, moglo zahtijevati da ga usvoji i nametne. Dakle, kako od toga nije bilo ništa, ostavljeno je vremenu i obrazovanju da se ideja sama od sebe nametne, i tijekom povijesti bude od istih nositelja moći propisana kao naučna istina koja se izučava u obrazovnim institucijama. Ljudima je, primjerice, jasno da vjera nema nikakvu logičku niti praktičnu potporu u pojavnostima svijeta (izuzev neznanja kojim se onda iracionalno argumentiraju još nespoznate pojave), pa bi slijedom toga bilo moguće zamisliti od strane obrazovanih stručnjaka neku „Deklaraciju o neznanstvenosti vjere“, uz istovremeni zahtjev vlastima da se ona u praksi ozvaniči, što je – dakako – u ovoj povijesnoj situaciji nezamislivo (dapače, istovremeno se u školama podučava znanstvena istina i njena suprotnost, što ne može nego samo povećati kaos u ionako kaotičnim glavama laika).

Bez obzira na interne normizacije jezika – na što su inicijatori „Deklaracije“ prisiljeni pristati, jer ne žive u „zemlji iza ogledala“ već u stvarnom svijetu – osnova njihova zahtjeva je da se u praksi izbjegne rigidno cenzuriranje (ma svedeno samo na lekturu, čak ne mora biti niti ozakonjeno) načina izražavanja građana u javnom životu, napose školstvu. Da se ostavi sloboda praksi koja će utjecati vremenom na normu, i to je jedina prava historičnost (možda bolje rečeno, dinamičnost), koja se na različite načine može tijekom vremena realizirati – izglađivanjem ili potenciranjem razlika, ali ne silom zakona već u slobodnoj interakciji jezičnih korisnika. Upravo uzajamna razumljivost bi, prepusti li se sloboda praksi umjesto da se nameće silom zakona (onda to i nije sloboda!), trebala dovoditi do prvoga, umjesto da norma regulira praksu.

Pozivajući se na raniju, još neusklađenu (i slijedom toga, široj javnosti nepoznatu) verziju „Deklaracije“ – što je sa stanovišta ovog autora etički prilično diskutabilno, što čini se da i sam Buden shvaća („Drugim rječima, kognitivni dobitak mi je bio važniji od moralnog gubitka.“), on inicijatorima zamjera da u osnovi sukob između zajedničkog jezika i četiri njegova imena isključivo svode „na sukob između jezika, kao jednostavne i znanstveno provjerljive lingvističke činjenice i nacionalizma kao – političke, odnosno ideološke iluzije“. Vrijedi citirati dio njegovog teksta:

„Ova redukcija problema jezika i nacionalizma na odnos između činjenične stvarnosti i (ideološke iluzije) prije svega je sama žrtva Zato joj se činjenice ukazuju kao isključivo lingvističke činjenice koje nemaju ništa, ni s društvenim odnosima, ni s historijom, ni s ideologijom, ni, naravno, s politikom. Rezultat je arogantno dociranje sa stajališta „subjekta za koji se pretpostavlja da zna“, tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima. U tom smislu su potonji, nakon što su objavili činjeničnu istinu jezika, mogli u prvoj verziji Deklaracije predložiti i jednostavno rješenje problema: preimenovati u nastavnim programima sadašnje jezike, bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski u „Nastavni jezik“ (u nižim razredima) odnosno „Jezik i književnost“ (u višim). Dakako, to je trebalo biti samo privremeno rješenje koje bi trajalo dok se domaći lingvisti napokon ne usuglase oko zajedničkog naziva za jezik. Da bi to usuglašavanje moglo potrajati, autori prve verzije Deklaracije su unaprijed pretpostavili, pa su stoga predložili strpljivost: lingvisti bi se generacijama mogli usuglašavati oko naziva tog jezika. Svejedno, problem bi ipak bio riješen tako da čitavo to vrijeme „ne bi bilo osnove za segregaciju učenika što je bitno postignuće“. Uvjerenje da će problem rasističke segregacije izazvan političkom i vojnom pobjedom nacionalista na bivšejugoslavenskim prostorima biti riješen promjenom naziva jezika, odnosno nedoglednim usuglašavanjem lingvista oko njegova konačnog imena, ukratko, spretnim nominalističkim trikom, više je od obične naivnosti. Ono je izravan učinak depolitizacije jezičnog pitanja.“

U citatu ima mnogo istine, prvenstveno što se tiče očekivanja da će rigidni nacionalisti koji se – skoro već tri desetljeća – ne mogu usuglasiti oko jezičnih pitanja, to moći kad im pamet dođe u glavu, daklem „na sveto nigdarjevo“. Naravno da problem rasističke segregacije u školama i šire nebi bio riješen pukom promjenom imena jezika, jednako kao što neće biti riješen niti prepuštanjem uzde nacionalističkim elitama; dapače, jezičkim promjenama koje one nameću „rješenje“ će biti legalizirano i ozvaničeno, pa to uopće nije učinak depolitizacije jezičnog pitanja. Jer politizacija upravo znači pristanak na legaliziranje (to već u praksi i je tako), pristajanjem na diktat elita. Jezikoslovci koji su sastavljali „Deklaraciju“ svakako nisu „arogantni stručnjaci koji sve znaju“, niti se njihov nastup može podvesti pod:

„…tipično za danas možda najefikasniju ideološku figuru na ovim našim prostorima, beskonačno izrabljivanu u frazama o ekonomiji koju treba prepustiti ekonomistima, povijesti koju treba prepustiti povjesničarima ili, kao u ovom slučaju, jeziku koji treba prepustiti jezikoslovcima.“

Upravo spomenuti jezikoslovci nastoje involvirati govornike u odlučivanja o jeziku, pri čemu njegovo ime nije najbitnije, no svakako treba imati na umu da čak i kad odluku djelomično ili u cjelosti prepustite masama, one moraju biti od poštenih stručnjaka relevantno informirane o problemu. Pretpostavimo li (doduše, pomalo idealistički) da je znanstvenicima najbitnija istina i da oni žive za nju, dok političari nimalo idealistično žive za pretežito ostvarenje koristi relativno uskog kruga ekonomskih elita kojih su eksponenti (i svoje, dakako), jasno je tko je na etičkom tragu. No, život je nešto drugo. Dok se stvari ne zaoštre kad to više nije moguće, ljudi prave kompromise, često ni ne shvaćajući da je ustvari „dobrim namjerama popločan put do pakla“. Jedno od osnovnih regulatora povijesnih zbivanja (barem do sada) je načelo „tko jači, taj kvači“! Crkva je bila jača od Galileja, Kopernika, Darwina,…, današnji nacionalisti su jači od kozmopolitskih humanista i istinoljubaca. No, u konačnici su ipak prevladala galilejanska, kopernikanska i darvinistička učenja, jer povijesnu odluku moderira vrijeme a ne trenutni odnos snaga.

Budenov tekst zorno demonstrira da i među autorima usuglašene „Deklaracije“ ima različitih viđenja koja su uspjeli prevazići, ali pomislimo samo kako je onda teško usuglasiti praktički nespojive razlike znanstvenog i neznanstvenog, nacionalističkog svjetonazorskog diskursa. Svakako, uz ovih par kritičkih opaski na tekst autora kojeg izuzetno cijenim, i sam se pridružujem njegovom pozivu na potpisivanje „Deklaracije o zajedničkom jeziku“, kao pokušaju malobrojnog ali zdravorazumskog dijela naroda regije, da jezička zbivanja vrate u racionalno korito.

diogenpro

Kada sam u kuharici „Glumačka kuhinja“ između 250 recepata poznatih hrvatskih glumica i glumaca, pronašao recept Mie Oremović (1918-2010), nije mi odmah svanulo radi li se o šali ili subverziji (ustvari, aversu i reversu istog novčića kojim se plaća nametnuta stvarnost.)  No, tada sam bio sklon pomisliti da se legendarna Mia, najpoznatija po ulozi tete Mine u filmu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970), narugala ideji glumačke kuharice, i prenemaganjima kolegica i kolega. Nešto kasnije bilo mi je jasnije jasnije da se radi o iskrenosti, neskrivanju, nefoliranju, jednostavnosti koja je u sebi imala buntovnički otklon od zadane i očekivane društvene uloge žene koja mora znati (s)kuhati i zahtjevna jela.

Luksuzno opremljena knjiga izašla 1997. godine u izdanju „D.A.FILM“, a nakladnik i urednica bili su bračni par Aćimović, Dejan i Tatjana. Proslov o glumačkom kuhanju (ili ponegdje o konzumiranju hrane?) napisao je Rene Bakalović. Dakle, knjiga obiluje receptima glumačkog svijeta koji, stekao sam dojam, ne glumi samo na pozornici kazališta i u filmovima, nego i u svojim kuhinjama. Osim Mie. Izdvojit ću tek  nekoliko naziva jela kako bi vidjeli o kakvim se počesto pretencioznim majstori(ja)ma radi: kineska oštrokisela juha (Relja Bašić); slatkokisela svinjetina na kineski (Helena Buljan); jastog s tijestom (Darko Ćurdo); lagana juha od golubova (Mato Ergović); pohana teleća glava (Danko Ljuština); školjke sa zelenom tjesteninom i šafranom (Mustafa Nadarević); rezanci s dimljenim lososom u umaku od gorgonzole (Matko Raguž); puževi na burgundski način (Darko Stazić); ljetni ručak u terakoti (Ksenija Marinković); punjene lignje u prošeku (Nina Violić).

Mia Oremović svoj je recept nazvala Recept. Za razliku od kolegica i kolega koji odmah prelaze na sastojke i pripremu,  ona uvodno ima potrebu napisati:

Drago mi je kad se katkada nađem s kolegama ili prijateljima u društvu, sjednemo u neki restoran na ručak, koji znade duže potrajati. Tada ima mnogo priča, sjećanja, smijemo se šalama i bivamo ugodni jedni drugima. Hvalimo kuhara, bio je sjajan, neki uzimaju njegove recepte, osobito to zanima naše dečke.

Ja recepte ne uzimam. Kuhati ne volim. Jako ne volim.Vjerojatno ima tome neki podtekst, ali nije to ni važno. Eh, ali, kako to već biva u obiteljima, udruženjima ili nečem sličnom, dogodi se da na vas dođe red kuhati ručak. Pa evo gotovo bez bola i tuge, jednog zgodnog ručka.

RECEPT

Dolazite kući, i prije nego što ste skinuli kaput, stavite kuhati krumpire. Trgovine su sada pune paketića smrznutih ribica ili nečeg sličnog. Kad se sjetite da su krumpirići kuhani, tresnite u tavicu ono iz paketića; krumpirova salata dobiva još i luk i neki zgodan sos iz bočice.

Gotovo za pet minuta.

Svi će vas hvaliti i pljeskati vam.

A vi,

zdravi

opušteni!

Talentirana i strastvena, posebna, svoja, nadmoćna u svojoj vlastitosti, Mia će vječno primati kolegice, kolege i prijatelje koji joj se neminovno pridružuju kao što se i ona mnogima pridružila nakon odlaska sa zemaljske scene. Pretpostavljam da tamo i tada ima mnogo priča, sjećanja, smiju se šalama i bivaju ugodni jedni drugima. A najviše se, vjerujem, raduju njezinom nenadmašnom RECEPTU kad ona u tavicu tresne “ono iz paketića”.

Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.

Odbojnost prema znanosti i činjenicama

Relativiziranje

„I premda su oboje, razumijevanje i nerazumijevanje, u jednakoj mjeri sveprisutni fenomeni jezične prakse i društvenog iskustva na svim njihovim razinama, razumijevanje je hipostazirano u pravilo, dok je nerazumijevanje degradirano na njegovu negativnu aberaciju. Dok ovo prvo ima tu moć da u potpunosti totalizira prostor jezika, drugim riječima, da izravna čitavu površinu jezične prakse, ono drugo važi za patološku anomaliju kojoj na toj zdravoj površini jezika nema mjesta.“

„Tu bi kot človek s slovenščino kot materinščino na podlagi starejše in žive govorne prakse ter normiranega slovenskega knjižnega jezika lahko naštel številne primere, ki bi ovrgli ali vsaj močno omajali hrvaškost tega narečja. Za ponazoritev se bom tu zadržal le pri naštevanju značilnosti kajkavske leksike. Avtorja naštevata kajkavske (stare in sedanje slovenske) besede gdo, kteri, ki, lonček, travica in trdita…“

Laganje

Referirana literatura:

Altermatt, Urs (1996), Das Fanal von Sarajevo, Paderborn i dr.

Ammon, Ulrich (1987), „Language – Variety / Standard Variety – Dialect“, U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics. An International Handbook of the Science of Language and Society, Berlin/New York, str. 316-334.

Babić, Ladislav (2018), „Juriš lake konjice“, SB Periskop, 4.1.2018.

Billig, Michael (1995), Banal Nationalism, London i dr.

Casad, Eugene (1974), Dialect intelligibility testing, Oklahoma.

Delsing, Lars-Olof i Lundin-Åkesson, Katarina (2005), Håller språket ihop i Norden?: En forskningsrapport om ungdomars förståelse av danska, svenska och norska, København.

Gellner, Ernest (1990), Nations and nationalism, Oxford.

Heisterhagen, Nils (2017), Kritik der Postmoderne: Warum der Relativismus nicht das letzte Wort hat. Wiesbaden.

Hobsbawm, Eric (1993), „The new threat to history“, The New York Review of Books, 16.12.1993., str. 62-64.

Kahneman, Daniel (2011), Thinking, fast and slow, New York. (navedeni citat je iz poglavlja „Bernoulli’s error“)

Kordić, Snježana (2010), Jezik i nacionalizam, Zagreb.

Kovačević, Miloš (2017), „Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik“, Faktor, 30.3.2017.

Pančić, Teofil (2013), „Jednoipojezični blues“, Treći program Hrvatskog radija, emisija Praskozor 4.1.2013.

Schmidt-Salomon, Michael (2006), Manifest des evolutionären Humanismus, Aschaffenburg.

Schöpflin, George (1995), „Nationalism and Ethnicity in Europe, East and West“, C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationalism in the New Europe, Ithaca, str. 37-65.

Sokal, Alan i Bricmont, Jean (1998), Fashionable Nonsense: Postmodern Intellectuals’ Abuse of Science, New York.

Trudgill, Peter (2017), „Time to make four into one“, The New European, 30.11.-6.12.2017., str. 46.

Vučić, Nikola (2017), „Reagiranje na tekst Nikole Petkovića o jeziku“, Autograf, 7.5.2017.

Weirich, D. (1994), „Begrüßung“, D. Schlegel (ur.), Der neue Nationalismus, Schwalbach, str. 1-6.

slobodnifilozofski

SANDA HAM, profesorica na Filozofskom fakultetu u Osijeku i glavna urednica znanstvenog časopisa Jezik, bliska obiteljašima, Željki Markić i njezinom portalu Narod.hr, ali i Hrvatskom tjedniku, ni nakon prijava sudu i brojnih medijskih osuda ne prestaje s produkcijom skandala i narušavanjem ugleda svoje struke.

Podsjetimo, prvi veliki skandal pukao je u studenome 2012. kada su procurili njezini e-mailovi u kojima je sa službenog računala, tijekom radnog vremena, kolege s fakulteta nazivala “budalašima”, “srboljubima”, “homoseksualcima”, “kujama”, “životinjicama koje se uvlače u dupe” i sl.

U listopadu 2016. otkriveno je da je Marija Grčevića, jednog od urednika Jezika, koji se zalagao za pozdrav ”Za dom spremni”, a kasnije se ”proslavio” i kao saveznik rektora Damira Borasa i njemu bliskih ljudi u degradaciji Hrvatskih studija u sveučilišni odjel, također častila zvučnim pridjevima tipa: ”špijun”, ”pokvarenjak”, ”lopov”, ”zlotvor”, ”ulizica” koji se ”uvlači u dupe kome treba” i sl. Uglednu znanstvenicu dr. Branku Tafru u svojim je mailovima oslovila s ”ona luda Tafra”, a bivšu ministricu znanosti, akademkinju Milenu Žic Fuchs, ”nesretnicom”.

Skandalozan rječnik i u znanstvenom časopisu

Da stvar bude apsurdnija, navedeni izvrijeđani Grčević danas joj je jedan od glavnih suradnika u uređivačkoj politici Jezika koja je za brojne jezikoslovce odavno prelila čašu neprofesionalnim djelovanjem osobe koja bi, barem po svojoj bliskosti s katoličkim krugovima, nominalno trebala predstavljati neku moralnu vertikalu.

No njezine riječi i djela, kao uostalom i brojnih biskupa, župnika, vjeroučitelja i katoličkih udruga, već su svima ”urbi et orbi” jasno dale do znanja da od klerikalnih krugova teško možemo očekivati bilo kakve vertikale, a ponajmanje one etičke.

Štoviše, problem je u tome što ljudi poput i oko Sande Ham očito i ne vide nikakav problem u svojem neprimjerenom ponašanju i prostačkom jeziku. Čak ni kada su jezikoslovci! Naprotiv, čini se da sipanje mržnje prema svemu što je njima i njihovom svjetonazoru strano, nemilo i nedrago smatraju izrazom istinskog domoljublja koji zaslužuje počasno mjesto u standardnom književnom jeziku pa i u znanstvenim radovima.

Politički nakot, orjunaška klatež, potkornjaci…

U prilog tome govori činjenica da časopis Jezik, koji je prije nego što je dirigentsku palicu preuzela Sanda Ham u svom području bio najugledniji hrvatski časopis znanstvenog ranga kategorije A1, u kojem su se objavljivali radovi ključni za napredovanje u znanstvenom zvanju, danas objavljuje tekstove vrlo dvojbene razine.

Tako se primjerice u njemu u posljednje vrijeme sve češće nađe mjesta za političke pamflete Hrvoja Hitreca s ultradesničarskog portala Hrvatskoga kulturnoga vijeća ili za tekstove prenesene iz Hrvatskog tjednika u kojima se vrijeđaju kolege jezikoslovci, što je neviđena praksa u hrvatskoj znanstvenoj periodici.

Kakvim se jezičnim umotvorinama u svojim radovima koristi Hitrec najbolje ilustrira činjenica da je u samo nekoliko stranica nedavno objavljenih u Jeziku uspio predstaviti zavidnu jezičnu kreativnost tipa: ”orjunaška podmetanja”, ”djeca jugooficira”, ”politički nakot”, ”zagađivanje hrvatskoga jezika naplavinama iz vremena dviju Jugoslavija”, ”neokomunistička i orjunaška klatež”, ”udbaško-medijski progoni”, ”jugoslavenske sablasti”, ”mješavina zombija i pete kolone”, ”ustavna odredba ne zaustavlja potkornjake” itd., kojom se okomio na svoje kolege koji misle drugačije.

Hoće li se Jezik ugasiti?

Da stvar bude gora, Jezik bi ovih dana trebao proći rekategorizaciju. Ako je suditi prema razini spornih tekstova u njemu, teško je vjerovati da će ostati u kategoriji A1.

Naime, osim što je postao svojevrsni kanal za iskazivanje mržnje radikalne desnice, što je vjerojatan razlog zbog kojeg su Sanda Ham i njoj bliski postali rado viđeni gosti na portalima kao što su hkv.hr, Narod.hr i Hrvatski tjednik, on u posljednje vrijeme također postaje sve otvoreniji za brojne druge anomalije neprimjerene znanstvenim časopisima, osobito onima kategorije A1.

Navedimo ovdje samo neke od najozbiljnijih problema:

1. Jezik objavljuje tekstove koji su već bili objavljivani.
2. Objavljuje tekstove članova uredništva, u čemu prednjači glavna urednica Sanda Ham. Samo u posljednjih pet godina od 31 znanstvenog članka čak devet ili 29 % objavili su članovi uredništva, od čega Sanda Ham pet.
3. Objavljuje uglavnom stručne članke, a ne izvorne znanstvene i pregledne radove, što je loše za reputaciju znanstvenoga časopisa. Od 89 objavljenih članaka čak 49 ili 55 % je stručnih.
4. Uredništvo časopisa nefunkcionalno je, između ostalog, i zbog toga što je rad dvojice najstarijih članova, akademika Stjepana Babića (92 godine) i Radoslava Katičića (87 godina), otežan zbog starosti i bolesti. Ostali članovi su Mario Grčević i Nataša Bašić, o kojima se podosta pisalo u medijima, i to ne uvijek u najboljem svjetlu. Primjerice, pisalo se o tipfeleru na naslovnici Hrvatskog školskog pravopisa Sande Ham, pa se potom urednica časopisa Jezik Nataša Bašić kao autorica ”riječnika” umjesto ”rječnika” na koricama prekrstila u Natašu Našić, zatim se u sljedećem broju pisao ispravak, ali su se u njemu ponovno potkrale dvije jezične pogreške itd. Sve to u časopisu koji bi trebao biti primjer pravilnog pisanja jer mu i puni naslov glasi: Jezik – časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika!

Nekoliko tjedana do odluke o opstanku

Konačna odluka o tome hoće li Jezik, koji se dijelom financira novcem hrvatskih građana, i dalje nositi najveći broj bodova potrebnih za napredovanje u zvanju ili će prestati biti relevantan, što bi bilo u skladu s činjenicom da ga danas u širokom krugu nastoje izbjeći svi oni koji drže do vlastitog znanstvenog integriteta, zbog čega neki otkazuju pretplatu, trebala bi se znati kroz nekoliko tjedana nakon pravorijeka Područnog vijeća za humanističke znanosti Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Teško je prejudicirati hoće li pritom časopisu pomoći neka dobra riječ Marija Grčevića koji sjedi u tom vijeću.

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak razriješila je 31. listopada Sandu Ham dužnosti predsjednice Upravnog vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, na koju ju je postavio bivši ministar Predrag Šustar i to kada je već bio na odlasku, dan prije službene smjene. No nije ju razriješila i s položaja glavne urednice časopisa Jezik, za što nema ovlasti. Razrješenje s te pozicije zbog loše uređivačke politike vjerojatno je nešto što je u hrvatskom znanstveno-obrazovnom sustavu u današnjim uvjetima njegova funkcioniranja i odnosima snaga teško očekivati.

‘Bit će valjda da si zato, zato što si prevelik i predrag za jedan ljudski život, otišao ranije nego što je red. Ti, uostalom, za takav red nikada nisi mario. Prevelik, prehrabar, prejak, prevoljen, predivan, predobar. Predrag’, riječi su kojima se od Predraga Lucića oprostio Boris Dežulović

U knjizi Kontrakultura, Theodore Roszak navodi pojedine riječi kao maskiranje retorike političkih nužnosti i namjera. Tako uništavanje civila i spaljivanje sela postaje „zastrašivanje“, pretvaranje grada u gomilu kamenja postaje „brisanje“; koncentracijski logori postaju „strategijska naselja“, prebrojavanje leševa nativa se „brojanjem tijela“, otkrivanje novih načina varanja javnosti naziva se „ispitivanjem tržišta“…

                                                                                                                                                   Kad bi riječi bile kratka vijeka kao što je zvuk koji ih je izgovorio! Ali one čes  žive godinama, kao sramne rane bole i žežu i truju život. (Ivo Andrić)

Riječi… spajaju ljude kao mostovi, stvarajući u isto vrijeme izmežu čovjeka i čovjeka nepremostivosti vrlo često dublje od najmračijega ponora. (Miroslav Krleža)

Jedna polovica Svijeta je u opistotonusu – grčevito zabačene glave unatrag, uzdignutog, napetog trbuha, izvijenih, zategnutih nogu, pa sve to, s obzirom na prilike, govori da se radi o psihogenom simptomu velikog histeričnog napada. Ovaj arc de cercle razvijenije polovice tijela Svijeta i njegove nadnacionalne nato-vlade, ovaj luk ili most u koji se izvila do malformacije nabildana polovica tjelesine i njenih vođa, prema mnogim autorima psihijatrijskih slučajeva, izražava seksualne težnje. I zaista, kao da poludjelo grčeći dio čovječanstva želi što dublje utjerati svojoj drugoj, slabijoj polovici u bolnom, podčinjavajućem, iskorištavajućem seksualnom aktu. Metaforu o konverzivnoj neurozi koja je ovih dana do kulminacije obuzela “Sjever- Zapad” plave planete, možemo nadograđivati u bezbrojnim varijacijama (o metaforičnoj simptomatologiji bolesti “Juga- Istoka”, drugom prigodom), ali u svakoj bi svoj obvezni udio, kao konstantne varijable, imao govor do agresivnosti i agresivnost do krvavog nasilja.

Veliki je francuski sociolog Edgar Morin u svojoj knjizi “Kako izići iz XX stoljeća” napisao: “Problem ‘poludjelog’ nasilja je neodvojiv od same prirode bića homo sapiens/demens, ali se nasilje uistinu razvija u povijesnoj eri, eri država i ratova, s ogromnim pokoljima, okrutnim zlostavljanjem, besmislenim mučenjem koji prelaze i premašuju svaki strateški smisao.” Svaki novi okretaj poludjelog zavrtnja nasilja i ratova donosio je “napredak”: nekada davno čovjek je čovjeku neprijatelju (od)uzimao život s distance dužine mača, a danas se smrt, nepersonalizirana i neizbježna, šalje u “pametnim” projektilima koji lete uz pomoć stotinama, pa i tisućama milja udaljenih, kompjuteriziranih remote controlera. A umjesto ljudskih očiju koje su nekada izravno gledale istjecanje krvi protivnika, danas to profesionalno- hladno obavljaju ambiciozni reporteri, kamere, releji i sateliti. Do sredine pedesetih godina XX stoljeća za njegove okrutne pokretače rat je bio “jedina higijena svijeta”, a danas nam inženjeri-konstruktori mega-smrti i političari, naručivači video snimaka “spasonosnog” razaranja, serviraju ciničnu dosjetku da su ratovi u funkciji ostvarivanja ljudskih prava. Najnoviji slučajevi: Libija i Sirija. Tjeraju konzumente “medijskih istina” da progutaju lijek gori od bolesti. Taj konstantni moralni regres praćen je konstantnim povlaćenjem istine pred uvjerljivošću. Javno govorenje ne oplemenjuje ljudski prostor, on se kontaminira, a trebalo bi, kako pišući o humaniziranoj retorici, kaže prof. dr. IvoŠkarić: “obavjestiti i poučiti, sporazumjeti i solidarizirati, razjasniti i urazumjeti, uvjeriti u dobro i općekorisno, stvarati i navesti na stvaranje, uljuditi ljudske odnose…”. Svjedoci smo da su javne riječi, danas uglavnom “nad-informacije, pod-informacije i pseudoinformacije”, kotačići moćne tehnologije stvaranja suglasnosti, pridobijanja, (raz)uvjeravanja, varanja i manipuliranja ljudima.

Njemački filozof Theodor Adorno upitao je da li poslije Auschwitza ima smisla pisati poeziju. Početkom novog milenijuma, kada se bombama pokušavaju “kao legitimni cilj” zaustaviti sloboda govora i novinari pod optužbom da šire “zonu informacijske sjenke” (Slično: Ubijte glasnika! Zaustavite Reuters!), možemo se upitati što je opasnije i što predstavlja veći biohazard “riječi” agresije ili “agresivnost” riječi. U svakom slučaju neke izgovorene i napisane riječi više nikada neće pokrenuti samo ustaljene asocijacije. Baš kao u vrijeme vijetnamskog rata i demonstracija. U knjizi Kontrakultura, Theodore Roszak, navodi pojedine riječi kao maskiranje retorike političkih nužnosti i namjera. Tako uništavanje civila i spaljivanje sela postaje „zastrašivanje“, pretvaranje grada u gomilu kamenja postaje „brisanje“; koncentracijski logori postaju „strategijska naselja“, prebrojavanje leševa nativa se „brojanjem tijela“, otkrivanje novih načina varanja javnosti naziva se „ispitivanjem tržišta“…

Evo nekoliko današnjih riječi s prijašnjim i mogućim novim asocijacijama s kojima se ne moramo uvijek slagati. LIJEPO VRIJEME. Prije: vrijeme čistog neba, sunca, idealno za šetnju, držanje za ruke, poljske radove, putovanja… Nova primisao: vrijeme idealno za izvođenje borbenih letova. ŽRTVE. Prije: nesretnici. Danas: ljudi koji su ranjeni ili poginuli kao sastavni dio tzv. kolateralne (usputne, bočne) štete, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Takve žrtve su “iza nas”, cilja radi, što, logično, znači da će biti i žrtava “ispred nas”, opet cilja radi. VOLJETI NEKI NAROD. Prije: surađivati s njim, pružati mu pomoć, prevoditi njegove književnike…Danas: voljeti neki narod znači mrziti njegove političke vođe i režim = bombardirati zemlju. BRIFING. Stara asocijacija: razgovor političara i suradnika ili političara i novinara. Danas: izvještaj spokmana o koristi štete. SAVEZNICI. Prije: zemlje ujedinjene protiv jednog osvajača. Danas: osvajači ujedinjeni protiv jedne zemlje. META. Uobičajeno: koncentrični krugovi otiskani na papiru, obješeni na drvo, daske, vreće pune pijeska, na koje se gađa lukom i strijelom, bombom puškom, tenkom… Danas: Sve je isto, osim što su krugovi obješeni na reverima sakoa i majicama živih ljudi. OUN. Prijašnja asocijacija: međunarodna organizacija čiji su ciljevi održavanje mira i sigurnosti u svijetu. Danas: isto, ali bez ikakve moći da ostvari “ciljeve”. ČIST. ČISTO. ČISTITI. Prije: biti čista čela; biti čista srca; biti čistih ruku; čist kao sunce; čist kao suza; ^isto i bistro; čisto kao u crkvi; čista savjest; čistiti pred svojim vratima; čistiti ispred svog praga…Danas: prljati ruke i budućnost “čisteći” teritorij od čitavog naroda, tjerajući ga s vlastitih ognjišta.

SADIZAM. Asocijacije se nije izmjenila.

sbperiskop

Gospodin Veljko Kajtazi zastupnik je u Saboru RH, izabran na manjinskoj listi kao zastupnik austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, ukrajinske, turske, vlaške i židovske nacionalne manjine. Gospodin Kajtazi čini dio saborske većine, simbolično, ali i stvarno, on je u Hrvatskoj vlast. Ono što govori i radi ne samo da je neodvojivo od djelovanja zakonodavne i izvršne vlasti, nego je gospodin Kajtazi sumišljenik svih onih koji tu vlast čine, koji je održavaju, podržavaju ili djeluju pod njezinim pokroviteljstvom. Dakle,ako bi netko u vlasti djelovao i nastupao protiv manjinskih prava – kao što se zna pročitati i čuti u nekoliko preostalih hrvatskih slobodnih medija, te u uglednim medijima na Zapadu – tada bi se gospodin Kajtazi, skupa s drugim manjinskim zastupnicima, prema tome mogao odnositi samo kao prema nastupu kolege s iste strane bojišnice i sabornice, a ne kao prema političkom ili svejedno kakvom protivniku.

Ponovimo, dakle, gospodin Kajtazi je vlast! Prije nekoliko dana u prilično kriptičnom, nedovoljno razumljivom priopćenju za medije, nazvanom “Reakcija na knjigu i predstavu ‘Ciganin, ali najljepši’ saborskog zastupnika Veljka Kajtazija”, priopćio je da “naziv knjige i predstava doprinose stereotipiziranju Roma, da identiteti Roma korišteni u predstavi nisu dobro interpretirani i predstavljeni te da se ograničen način života na određenom području poistovjećuje s cijelom romskom zajednicom koja nije homogena i koja se, u najvećem broju slučajeva, ne identificira s pojmom ‘ciganina’ te ga smatra pogrdnim i uvredljivim”.

Prvo što valja uočiti jest da gospodin Kajtazi govori o nazivu knjige, a o sadržaju predstave. Kod knjige mu, dakle, smeta naziv, a kod predstave još i sve što je u njoj predstavljeno. Je li knjigu čitao, to ne znamo. A je li predstavu gledao, ni to ne znamo. Ali to, zapravo, nije ni važno. Čak i da je čitao knjigu i gledao predstavu, gospodin Kajtazi nije stekao pravo da govori o “nazivu knjige” i sadržaju predstave koji “doprinose stereotipiziranju Roma”, kao ni o načinu na koji su “identiteti Roma korišteni u predstavi” i o tome jesu li ili nisu “dobro interpretirani i predstavljeni”, budući da su i knjiga i predstava djela fikcije, umjetničke imaginacije, a gospodin bi Kajtazi, pogotovu u priopćenjima što ih odašilja kao parlamentarni zastupnik, bio dužan da se bavi fakcijom, stvarnošću, zbiljom. Tim prije što ni Novakova knjiga, kao ni Buljanova predstava na scenu ne izvode “identitete Roma”, nego književne likove. A ti likovi nisu ni tipični Romi, ni tipični građani Republike Hrvatske, pa onda, čak ni na simboličkoj razini, ne ulaze u djelokrug saborskih zastupnika, kako onih izabranih s većinskih lista, tako ni onih izabranih s manjinskih lista. Gospodin Kajtazi pozabavio se svijetom mašte, onim svijetom koji su u stvarnost pokušavali privesti politički komesari. I što je najzgodnije, on to čini kao vlastodršac i vlastopodržavalac!

Pritom, gospodin Kajtazi nije bilo kakav vlastodržac. On ne nastupa samo u ime vrijednosnog sustava koji predstavlja i brani njegova vlast, ona koju predstavlja, kao i ona koju svojim glasom podržava, nego i kao predstavnik jedne simbolički vrlo važne društvene skupine. On je u svom mišljenju nevin i intaktan, zastupajući svih jedanaest nacionalnih manjina i dvanaestu onu romsku, gospodin Kajtazi je poput radnika Željezare Zenica, koji su 1965. priopćenjem prosvjedovali protiv filma Dušana Makavejeva “Čovjek nije tica”, u kojemu su njihovi identiteti stereotipno prikazani i u kojima je prikazana iskrivljena slika željezarskog proletarijata. Nitko od njih, naravno, nije gledao film, ali to ni onda, kao ni danas, zapravo i nije bilo važno. Važno je da postoje ljudi kojima se u ime poželjne stvarnosti u ime vlasti manipulira protiv nepoželjne fikcije. Gospodin Kajtazi, međutim, za razliku od zeničkih željezaraca, nije izmanipuliran. On je vlast.

Kristiana Novaka on optužuje da je u naslov svoje knjige stavio zabranjenu, okuženu, prljavu riječ, koja doprinosi stereotipiziranju Roma. Poučava nas da je korištenja naziva “cigan” – koji gospodin Kajtazi piše malim slovom – “romska zajednica jasno odbila na Prvom Svjetskom kongresu Roma održanom u Londonu 1971.” Time on sugerira, da ne kažemo podvaljuje, kako Novak i Buljan Rome nazivaju – Ciganima. Što oni, naravno, ne čine, ali istovremeno ne pristaju da jedna riječ postane neriječ.

Riječ Ciganin niti je jednoznačna, niti je zabranjena, niti je okužena. Ona samo nije zvanično nacionalno ime romske zajednice. Uvredljivom je smatraju oni koji je za uvredu i koriste, a to su, uz obične prostake i primitivce, kojekakvi nacionalisti, rasisti, šovinisti, pripadnici desničarskih subkultura. Istovremeno, Ciganin je u “Ciganskom romanseru” Frederica Garcije Lorce, u noveli Prospera Merimeea “Carmen”, te u operi koju je Georges Bizet po njoj skladao, Cigani su u klasičnom kasnom sovjetskom filmu “Cigani lete u nebo”, ali i u Petrovićevim “Skupljačima perja”, prvom filmu u povijesti u kojem je progovoreno romskim jezikom, Cigani su u veličanstvenoj madžarskoj Ciganskoj filharmoniji, koja je u Zagrebu najavljivana kao Gipsy Philharmonic Orchestra, vjerojatno upravo zato što se riječ Ciganin u nas previše osluškuje desnim uhom. I još bi se nadugo i naširoko dalo nabrajati što su sve, i tko su sve, Cigani u suvremenoj i tradicionalnoj kulturi svijeta, Balkana, a, zahvaljujući i Kristianu Novaku, i Hrvatske.

Gospodinu Veljku Kajtaziju je, međutim, riječ Ciganin psovka. Šteta jedino što ju je uočio u naslovu Novakove knjige i Buljanove predstave, a ne u grafitu “Mamiću Cigane”, koji čitamo širom Zagreba, na svakoj drugoj gradskoj fasadi, uz povremenu varijaciju “Mamiću Srbine”. Ali gospodin Kajtazi, očito je, više gleda u knjige i u kazališne plakate, nego u fasade. Ili je, možda, u nečemu drugom stvar?

Julijana Adamović, hrvatska prozaistica, ovom se temom, i to iz prilično osobnog ugla, pozabavila u svojoj, inače redovito vrlo zanimljivoj, kolumni na tportal.hr. Prije desetak godina ona je, naime, objavila zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima”, u kojoj se nalazi i istoimena priča koju je valjalo prevesti na romski. I kako to biva u lako predvidljivim hrvatskim skaskama, prevoditelja se našlo u Veljku Kajtaziju. U to vrijeme, godine 2007, gospodin Kajtazi bio je građanin bez državnih funkcija, i nije mu smetao naziv Ciganin, nije se prisjećao Prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog u Londonu 1971.

Priopćenje gospodina Kajtazija u snebljivom je tonu. Biva, nisam ja htio reagirati, “međutim, zbog brojnih zahtjeva za mojom reakcijom koji su mi upućeni, a imajući u vidu navedeno i moje vlastite stavove”, emancipatorski roman Kristiana Novaka i predstavu Ivice Buljana, postavljenu po tom romanu, označio je kao kvarne u odnosu na romsku zajednicu. Time se gospodin Veljko Kajtazi poslužio nečim što je, zapravo, tipično za njegovu vlast, ili za njezine pojedine strukture, te za one koji se nalaze pod njezinom zaštitom i pokroviteljstvom. Rome, naime, ne stereotipiziraju desničari, ne omalovažavaju ih, ne podcjenjuju i ne progone nacionalisti, rasisti, neonacisti, ne čine to oni koji s fasada mjesecima i godinama ne brišu grafit “Mamiću Cigane”, nego sve to čine lijevi kolumnisti, književnici i redatelji, sve to čine upravo oni koji likove Roma nastoje prikazati na isti način kao i likove Hrvata, nastoje ih prikazati kao ljude. A prikazivanje Roma na jednak način na koji su prikazani Hrvati grdno je uvredljivo za sve one koji su uvjereni, pa tako i djecu svoju uče, da su Hrvati bolji od Srba ili od Cigana. (Zašto na ovom mjestu piše Cigana? Evo, da vam objasnim i to: Rom postaje Ciganin čim je omalovažavan, diskriminiran, progonjen. A takav je čim nije biti Rom isto što i biti Hrvat. Na isti način Ciganin će biti i svaki Srbin. Te na kraju i svaki Hrvat, uključujući u ovom slučaju Kristiana Novaka i Ivicu Buljana, kojeg vlasti i vlastopomagači oglase nedovoljno Hrvatom. Svojim priopćenjem gospodin Kajtazi doprinosi tome da se Novak i Buljan osjećaju kao Cigani. I to im, na neki način, može biti i čast.)

Roman “Ciganin, ali najljepši” iznimno je djelo žive hrvatske kulture, jedno od najznačajnijih i najživljih od državne samostalnosti. Kultura koja ima samopoštovanja s prezirom bi, ali glasno i razložno, odbila reakciju gospodina Veljka Kajtazija. I on bi tad, vjerojatno, shvatio da romsku nacionalnu manjinu, zajedno s preostalih jedanaest, predstavlja u stvarnosti, a ne u fikciji.

jergovic

Smijali smo se mnogo, i radosno, i gorko, u jednom dugom razdoblju zajedničkog rada svakodnevno, potom često, uvijek slobodno. A onda je umro moj drug Predrag Lucić, jedan od osnivača Feral Tribunea, novinar, pisac, dramaturg, pjesnik… Njegovim odlaskom jedan se feral ugasio, a smijeh slobode naprasno zamro. Prijatelji, pisci i novinari iz svih krajeva Jugoslavije ispisali su uspomene na jednog čudesno blagog čovjeka i ozbiljnu, nenadoknadivu pojavu, kako u hrvatskom novinarstvu, tako i u satiri, pjesništvu i kulturi uopće. Ali svoju su riječ o Peđi kazale i sve one mrzovoljne desničarske hulje, obradovane smrću čovjeka koji ih je svojim talentom, humorom, svojim tekstovima, pjesmama, žestoko nervirao. Sitnež je smrću jednog Feralovca došla na svoje, baš kao i beskrajni cinizam vladajuće garniture koja godinama uspješno proizvodi sav taj fejsbukovski jad koji se, skriven iza ekrana svojih mašina, tako obradovao smrti Lucićevoj, vjerujući da je time još šire otvoren prostor njihovom nepodnošljivom nasilju i mržnji prema onima koji su, poput Predraga, bili i ostali čvrsti, slobodni kontrapunkt ideologiji zagušljive palanke.

Samo duboko cinična, posve beskrupulozna vlast mogla se naime usuditi poslati telegrame sućuti Predragovoj obitelji, samo su hrvatski premijer i njegov sitni nacionalistički trol, šef parlamenta, mogli sročiti razornu „satiričnu“ poruku da će „djela Predraga Lucića ostati trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi“. Ista je ta desničarska, za svaku slobodnu riječ pogubna partija koliko jučer gasila Predragov i moj Feral Tribune, ista koja je tužbama nasrtala na Feralovu satiru, a objedama prokazivala i opterećivala živote Feralovih autora, ista je to vlast koja je godinama branila da se u teatru postavi Predragova drama Aziz, zato jer govori o malograđanskoj uskogrudnosti i zazoru od drukčijeg drugog, a taj je drugi samo nesretni izbjeglica koji se odnekud stvorio u našem „čistom“ okruženju. Da bi onda bila tek ljetos konačno izvedena na Splitskom ljetu, a njemu, vjerojatno zbog fatalne bolesti, uručena čak i nagrada Judita, kao mjerilo kazališne uspješnosti. Ista je to profašistička vlast koja je – dok smo Predraga ispraćali uz njegove i naše Monty Pajtonove stihove: „Always look on the bright side of life!“ i elegičnog Cohena, i to ne bez vraga upravo na svjetski Dan smijeha – zabranila emitiranje filma „Ministarstvo ljubavi“ na Hrvatskoj televiziji.

I dok je u Predragov dom stizao telegram „iskrenog žaljenja“ premijera Plenkovića, njegov je ministar branitelja pisao oštro pismo HTV-u, tražeći da se već najavljeni film skine s programa. Zato jer su se tom posve benignom komedijom, režisera Pave Marinkovića, našle uvrijeđene hrvatske udovice. One čiji su muževi izginuli još prije nekoliko desetljeća, a one, kao važne, temeljne figure takozvanog domovinskog rata, postale posebna, privilegirana kategorija hrvatskih građana. I glas koji se sluša. Njima, tim udovicama, koje su u međuvremenu našle nove partnere, i neka su!, koje od države primaju izdašne mjesečne svote, i neka primaju!, te na koje imaju pravo i ako se ponovo udaju, i ako se zaposle, a u pravilu se zaposle, njima je dakle zasmetao jedan film u kojemu se tek blagom satirom propituju njihove državne beneficije. Uglavnom, gospođe udružene u masovni pokret za „obranu digniteta domovinskog rata“ zatražile su od ministra branitelja da intervenira, to jest skine film s programa HTV-a, što je ovaj i učinio, a mali se ustrašeni crvi s javne televizije potom dosjetili kompromisa, pa je „Ministarstvo ljubavi“ ipak prikazano, ali u gluhim, noćnim satima.

Zbog jednog je filma, inače dobitnika inozemnih nagrada i već prikazanog u brojnim evropskim državama, čitav javni prostor opet zagušen toksičnim smradom koji nekontrolirano nadire iz tolikih desničarskih tekstova, i još gore: legalizirana je partijska zabrana i intervencija u područje kulturnog stvaralaštva. Svoju je moć opet pokazala jedna bahata kasta koja ubire sve materijalne priviligije iz činjenice jednog davnog rata, a koje je zabranjeno propitkivati, kaste koja svoje privilegije divljački brani, ne birajući sredstva. Uvredama i prijetnjama obasuli su tako autora filma, toga „dezertera koji je mogao napraviti film o vlastitim majkama koje su vas cijeli život učile da mrzite sve što je hrvatsko“. A pod to „sve hrvatsko“ podrazumijevaju se dakako besramne pogodnosti koje desteljećima uživa ta ogromna veteranska populacija i koja je, kao navalni igrač nacionalističke partije na vlasti, Hrvatsku čini se nepovratno gurnula u kameno doba slobode, demokracije i smijeha. Partijske zabrane filmova, kadroviranje, manipulacije novcem  kojega ministarstvo kulture mahnito dijeli uglavnom  profašističkim „kulturnim radnicima“, a uskraćuje „sumnjivim“ ljevičarima, politička su platforma vlasti prestravljene svakim slobodnim iskorakom iz zadane mrgodne matrice. A tek smijehom! Tim vražjim, subverzivnim elementom, protivnikom svakog totalitarizma. Smijehom slobode, kakvim smo toga januarskog jutra ispratili svoga druga. Smjeholjupca i smjehotvorca Predraga Lucića.

tacno

Javna zahvala premijeru, predsjedniku Hrvatskog sabora i ministrici kulture: Vašu malograđansku gestu, kojom Predragu Luciću posthumno odajete priznanje, mogu pojmiti jedino kao poriv kaplara koji rukovodi streljačkim strojem, da bi po obavljenoj zadaći odšetao do komandne zgrade i staloženo, dostojanstveno, s puno sluha za dobar odgoj i bolje običaje, sastavio telegram saučešća za obitelj ucmekanoga

Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog.

Hrvatski je u posljednjih sedamdesetak godina imao dva pjesnika-jezikotvorca, dvojicu koji su čuli riječi prije, poslije i iza njihova značenja, dvojicu kojima se, zatreba li, rimovalo sve sa svim i koji su bili u stanju da od starih riječi ispjevaju nove. Jedan je bio Ivan Slamnig, drugi Predrag Lucić. Znali su Boga u jeziku, bili njegovi posvećenici.

Za Lucića je, kao i za Slamniga – premda za njega i ne baš sasvim – rima bila sredstvo humora. U ozbiljnim pjesmama Lucić niti je rimovao, niti se služio jezičnim igrama. U njima je, kao recimo i Adam Zagajewski, bio pjesnik slika i naracije, dok je u satiričnoj i humorističnoj poeziji, u persiflažama, pjesmama rugalicama i dnevno-političkim komentarima pjevanim po prepoznatljivom predlošku, bio pjesnik jezika. U prvom je bio samosvojni neoklasicist, u drugom genijalan narodni stihoklepac, lakrdijaš renesansnog duha i književnog obrazovanja, persiflažist i parodist i pjesnik nečuveno širokog stilsko-poetičkog repertoara. Njegova satirična i humoristična poezija jedna je povijest pjesništva pisanog ili prevođenog na ove jezike.

U tome je imao jednoga velikog i važnog uzora i prethodnika: Stanislava Vinavera, s njegovim pantologijama. Ono što je Vinaver dvadesetih godina prošloga stoljeća započeo i čime se, uglavnom, rubno i za svoju dušu bavio, podjebavajući beogradsku čaršiju i svejugoslavensku književnu javnost, Lucić je razvio i nadogradio do monumentalnih razmjera.

Savršeno zvuče i tutnje njegovi epski deseterci, kao u onoj iz 1993, iz vremena rata s Muslimanima (poslije Bošnjacima), naslova “Pogled puče kano šenluk-sanak”: “Poranio Tuđmanine Franjo,/Deli junak od Velikog Suka,/Protego se ko godina gladna, (…) Ter po bašči podno svojih dvora/Niz pendžere pogled strmeknuo. /// Puče pogled, tresnu o ledinu,/Puče pogled ko tri džeferdara (…) Puče pogled kano šenluk-sanak/O stoljetnom čvrstom jaranluku/međ’ vjernima i međ’ kaurima.” U dosjetci, dostojnoj epskoga pjevača, u kojoj Tuđman biva Tuđmanin, sve da bi se stekao slog koji je u pjesmi zafalio, ali onda i da bi ime glavnoga junaka zvučalo epski autentičnije, viteškije, moć je istinskog pjesnika-jezikotvorca. Lucić pri tom osjeća da pjesma može biti dobra jedino ako je odistinski pjesma a ne puko ruganje, pa ubacuje stihove koji su unutar epsko-narodnoga formata moćni i lirski upečatljiviji, i kombinira ih s lakrdijašenjem. I tako nastaje stih “Puče pogled ko tri džeferdara”, koji je i ganuće i cirkus.

Iz drugog su registra “Akademski teslogrami”, pisani 2006. Tako “Teslogoram in aeternam”: “Tog su Teslu slavili/Ko zanavijek živa/Dok mu nismo stavili/Kilo eksploziva.” Zatim “Pravosudni teslogram”, također inspiriran neznanim junacima koji su 1991. sred Gospića digli Teslu u zrak: “Za rušenje spomenika/Ne tražite krivce./Znate, ima znanstvenika/što puknu na živce.” Slijedi divan “Elektromotorni teslogram”, koji bi, da je imao kojim slučajem dara, sa suprotnom mišlju, mogao napisati i pjesnik domoljubnog usmjerenja: “Smišlja Tesla sav ozbiljan/Elektromotorče,/Na kraju mu cijeli Smiljan/Stao na traktorče.” Ali, avaj, kad ni Bog ne pripušta svakoga u jezik, nego je Luciću dao da napiše ovakvu pjesmu.

Ponekad on je šašavi avangardist, vrh hrvatskoga nadrealizma, kao u stihovima iz 1990: “Čvrčak piva gange, rere,/Na jajizin kokoš brunda,/Posrid gumna tovar lebdi – Ništa nije ka i unda.” Jebem li ga tko se ne nasmije prispodobama brundajuće kokoši i lebdećeg tovara! Tko to ne čuje, i čuveno ga ne ozari, taj stvarno dobar nije s jezikom.

U ponekom bi predlošku Predrag Lucić izmijenio samo riječ-dvije, i pjesma bi nastala sasvim nova. Najsvjetliji takav trenutak je “Apis o zemlji”, objavljen 30. listopada 1991, prije nego što se još išta dogodilo. Poslušajmo ga u tišini:

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
Kamo li ga ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
U Srbiji da prostiš jedna Bosna imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Zgažena
Od
JNA

Lucićevo satirično i persiflažno pjesničko djelo obaseže četiri podebele knjižurine, tiskane u Algoritmu, zahvaljujući Kruni Lokotaru, te petu koja je izašla kod riječkog Adamića. Pjesme su mu još od kraja osamdesetih stjecale popularnost kod publike, a zatim i među svijetom koji je ranjen ratom, tako da mnogi napamet znaju poneki njegov stih. Godinama ja sam u glavi nosio, pa bi mi onda dolazilo da pjevam, Lucićevu verziju pjesme Neka cijeli ovaj svijet: “Znam – negdje metla ima/Da etnički se očisti svijet./Znam – neki račun štima/Kad podijeli se sve. /// Neka cijeli ovaj svijet/Zasja, zablista,/Neka postane Zemlja sva/Etnički čista. /// Neka cijeli ovaj svijet/Zove se Bosna,/Priznata pa izdata,/Seljiva i djeljiva/Država iz UN-a. /// Znam – stvorena je klima/Gdje bude njih da ne bude nas./O ljudi, gdje vas ima,/Jebo vam mater pas.” I tako sve do kraja, pjesma iz 1995.

Sinan Gudžević je kod Lokotara, u Algoritmu 2013, objavio knjigu od stotinjak stranica, naslova “Protiv svih nastava – parodije Predraga Lucića”, o kojoj se, kao ni o Lucićevoj poeziji, u Hrvatskoj dalje nije pisalo ništa. Njegovim se pjesničko-parodijskim strategijama bavio još samo Marko Vešović, sarajevski pjesnik, po rođenju i materinjem jeziku Crnogorac, i to bi bilo, uglavnom, sve. Zapravo je fascinantno kako je samo među svim tim stručnjacima za prozodiju i za stihovano hrvatsko sviranje kurcu, kakvima Filozofski fakultet u Zagrebu vrvi, mogao ostati tako temeljito neprimijećen Lucićev rad na stihu hrvatskoga i nekoliko srođenih jezika.

Tokom drugoga tjedna 2018, prelomnoga u Lucićevu životu, o njemu se pisalo mnogo, čime se i na koji način bavio, kakav je čovjek bio. Tako su se svijetom razletjele, da ih više nitko ne sakupi i ne upamti, i najveće pohvale na njegov račun, koje on, međutim, nije mogao čuti. Uvrede, koje su istovremeno doprle iz septičkih jama podno spomen-članaka na web portalima, nisu međutim bile nove. Na svaku od njih pjesnik se za života navikao, a na neki način svaku je od tih uvreda prethodno i opjevao. Za Lucićem su, eto, progovorili maleni i gnjevni, šareni u svom bijesu, šašavi od nemoći, junaci njegovih pjesama. Nikad još uvrede na račun pokojnika nisu zvučale prikladnije, jer su se tim uvredama slavili pjesnik i njegovo djelo. Tronuti i ožalošćeni prijatelji, Lucićevi nakloni čitatelji, ne bi ga svojim riječima tako mogli uzdići. U jeziku je Bog, a Lucić skoro da je došao do njegova kraja, iza psovke, iza rime.

Posljednju njegovu pjesničko-parodijsku knjigu, naslovljenu “Step by Step, Stepinac” Ministarstvo kulture odbilo je, kao bezvrijednu, otkupiti za javne knjižnice. Tim činom finaliziran je odnos književne zajednice prema jednom piscu. Crno na bijelo mu je priopćeno kako je sa stanovišta zamišljene i projektirane nacionalne književnosti i kulture savršeno bezvrijedno ono čime se bavio. A na kraju svih krajeva, to je nešto čime se zajednica određuje u odnosu na pisca. Hrvatski jezik beskrajan kao vasiona, ali je hrvatska književnost zato vrlo ograničena. Predrag Lucić ostaje izvan njezinih granica, te bi ozbiljan trud morao uložiti svatko tko bi ga ubuduće tim granicama htio obuhvatiti. On je ostao tamo gdje su i Ivo Andrić, Mak Dizdar, Vladan Desnica, oko kojih ovdašnji pljačkaši književnih grobova povremeno znaju poduzimati izvjesne radove, e ne bi li ih se na zor i napoprijeko pohrvatilo i privelo hrvatskoj književnosti ovakvoj kakva ona danas jest. A to tako naprosto ne ide. Između ostaloga i zato što bi se uz njih trebalo prihvatiti i priznati i njihove književne uzore i predšasnike. Tako, eto, i Stanislava Vinavera. Pa što je onda Stanislav Vinaver hrvatskoj književnosti?

Predrag Lucić pripada i užem i širem književnom i duhovnom kontekstu od konteksta hrvatske nacionalne književnosti. On je pjesnik parodist jednoga grada, možda i samo jednoga gradskoga kvarta, jedne kuće u tom kvartu. I pjesnik je parodist širega prostora, koji obuhvaća sve zemlje i ljude čijim jezicima je Lucić govorio i na čijim jezicima je pisao svoje pjesme. On je pisac svih koji su potekli iz one zemlje čiju je himnu ovako preraspisao: “Hej Kreteni, jošte živi/Riječ naših predaka/Dok u nama mis’o zrije/Njihovih bedaka. /// Živi, živi duh kretenski,/Živjet ćeš v’jekovma:/Zalud nas je pamet takla/Kad nam nisu doma. (…) Mi stojimo postojano/Kano budaline;/Proklet bio izdajica/Svoje kretenine.

jergovic

Da se iz državnog i lokalnih proračuna profitni mediji financiraju na različite načine, poznata je stvar, no nešto je manje poznato da se na listi dotiranih nalaze i publikacije profitnih subjekata iz inozemstva.

Naime, dok je u Hrvatskoj ukinut program institucionalnih potpora za neprofitne medije, Vlada RH izvan granica Hrvatske novcem poreznih obveznika podupire “Fenix magazin”, mjesečnik i portal u vlasništvu privatnog poduzeća Revelin Media UG, tipu poduzeća usporedivim s hrvatskim jednostavnim društvom s ograničenom odgovornošću. Malenom poduzeću registriranom u Frankfurtu novac je osiguran preko natječaja Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, kojim upravlja Zvonko Milas. Tvrtka je poticaj u prošloj godini dobila dva puta – u kolovozu 50 tisuća kuna za projekte nakladničke djelatnosti organizacija hrvatskog iseljeništva i pred sam kraj 2017., kada je njen portal Fenix-magazin.de ocijenjen projektom od interesa za Hrvate izvan RH, te mu je dodijeljeno 20 tisuća kuna.

Pravilnik za dodjele potpora Središnjeg ureda iz 2014. godine, kao i Javni natječaj za prijavu programa i projekata nakladničke djelatnosti organizacija hrvatskog iseljeništva za 2017. godinu, prilično široko postavljaju “organizacije hrvatskog iseljeništva”, navodeći da su to udruge, zaklade, ustanove “i ostale organizacije”. No, zato je Pravilnik o uvjetima, kriterijima i postupku za financiranje posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan RH puno konkretniji. Navodi samo tri kategorije prijavitelja: “neprofitne organizacije izvan Republike Hrvatske i u Republici Hrvatskoj (udruge građana, zaklade, ustanove i ostale organizacije koje ne ostvaruju dobit ili profit za svoj rad), kao i hrvatske zajednice izvan Republike Hrvatske koje se brinu za zaštitu prava i interesa Hrvata izvan RH”, zatim “fizičke osobe čiji projekti obuhvaćaju brigu za očuvanje i jačanje identiteta Hrvata izvan Republike Hrvatske” te “ugroženi pojedinci – pripadnici hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske koji se nalaze u teškim socijalnim i materijalnim prilikama”. Poduzeća se ne spominju, ali se spominje kako se ovo pravilo primjenjuje na dotacije upravo iz proračunskih stavki putem kojih je Feniks magazin dobio potpore – A862006 i A862021. Slično je i s Javnim pozivom za prijavu posebnih potreba i projekata od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Nadalje, upravo je Milasov Središnji ured povodom info dana Ureda za udruge Vlade RH u proljeće 2017. godine u prezentaciji programa namijenjenih Hrvatima izvan RH u 2017. godini, naveo da će prihvatljivi prijavitelji biti “Neprofitne organizacije hrvatskog iseljeništva (udruge građana, zaklade, ustanove i ostale organizacije koje ne ostvaruju dobit ili profit za svoj rad)”, a u prezentaciji isto piše i za Javni natječaj za financiranje programa i projekata nakladničke djelatnosti hrvatskog iseljeništva.

Nije kriv Bušić, već policajac koji je poginuo u pokušaju deaktiviranja bombe

Usprkos ovakvim natječajnim odredbama, Fenixu je samo na dva spomenuta natječaja prošle godine dodijeljeno 70 tisuća kuna. Na drugom natječaju njihov je projekt dobio 20.000 kuna, 5.000 kuna više od, recimo, onoga Udruge pužnica iz Mostara za grupnu terapiju djece sa slušnim oštećenjima, ali i 10.000 manje od okupljanja tisuću Ivana na Kupresu Udruge Kupreški kosci (BiH). Kudikamo je na listi zanimljivija dotacija 20.000 kuna Tihomiru Dujmoviću, stacioniranom u Hrvatskoj, koji s Fenixom dijeli fascinaciju predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović i istaknutim HDZ-ovcima. Pa čak i kada koaliraju s HNS-om.

Dujmović je poticaj dobio za kazališnu predstavu “Tko je ubio Zvonka Bušića”, povodom čega je portal napisao spektakularnu najavu. Predstavom o pripadniku hrvatske ekstremne emigracije osuđenom zbog terorizma trebali bi prvi puta u javnost izaći brojni nepoznati detalji, premda je napravljena prema poglavlju Dujmovićeve knjige “Hrvatska u raljama djece komunizma”, nazvanom “Idealizam kojeg više nema”. Iz teksta na Fenixu ekskluzivno saznajemo, među ostalim, da za eksploziju i smrt koju je prouzrokovala bomba postavljena u vrijeme Bušićeva terorističkog napada na avion 1975. nije kriv onaj tko ju je postavio – već onaj tko ju je pokušao deaktivirati.

“Iako u samom zrakoplovu Bušić i otmičari nisu imali baš nikakvog oružja, u zračnoj luci u New Yorku je u jednom pretincu ostavio pravu bombu i sudbina je htjela da je uslijed nevjerojatne šlampavosti policije, ta bomba eksplodirala i usmrtila jednog policajca”, citira portal Tihomira Dujmovića.

Nije kriv Praljak, nego Mesić i Vesna Pusić

Na zadnjoj objavljenoj naslovnici mjesečnika je, dakako, “nepravedno osuđeni” ratni zločinac Slobodan Praljak, dok su u fokusu udarne priče njegovo samoubojstvo nazvano “Praljkovim krikom nad nepravdom i neistinom”, mise za generala i ostatak tzv. Herceg-bosanske šestorke, traženje hrvatskih vlasti upravljanih HDZ-om da se presuda revidira te, dakako, konstatacija da su Stjepan Mesić i Vesna Pusić najviše naškodili Hrvatskoj.

Kada je riječ o kulturi, najpraćeniji je slučaj Marka Perkovića Thompsona, a ovaj portal, financiran javnim sredstvima, progovara i protiv javnog financiranja, primjerice, redatelja Olivera Frljića, dok istovremeno objavljuje rezultate javnog natječaja bez spomena da su i sami dobili novac. Ugošćuje pero braniteljice i bolničarke Zorice Gregurić u tekstu “Moralna nakaznost kroz umjetničke slobode“, ispovijesti najekstremnijeg biskupa u Hrvata, Vlade Košića, a do prošle godine na njihovim stranicama su se mogli pročitati i tekstovi Zvonimira Despota, koji hrabro progovara protiv mučenja Hrvatske i pronošenja velikosrpske propagande.

Portal je kao potpuno legitimnu objavio i poslanicu jedne frakcije nepostojeće Hrvatske pravoslavne crkve, nastale po uzoru na proizvod kvislinške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske, kojim se u vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon ubojstva i progona svećenstva Srpske pravoslavne crkve, nastojalo “kroatizirati” njene preživjele, neprekrštene vjernike. HPC u novije vrijeme zagovara i opskurna udruga Velebit.

Letimičnim pogledom na minuli rad vidljiv je i njihov lagani problem sa ženama, ispoljen kroz ono što smatraju duhovitim i ograničenim na ženski spol.

Magazin i portal obiluju crnom kronikom, sportom i religijom, koja ponekad kompenzira izostanak rubrike znanost, primjerice u članku “Znanstveno potvrđeno: sudjelovanje u vjerskim obredima može produljiti životni vijek“, a ni clickbait im nije stran.

Dakle, dok neprofitni mediji čekaju da Ministarstvo kulture raspiše natječaj za financiranje medija zajednice europskim sredstvima, budući da su s liste za financiranje Ministarstva kulture promptno uklonjeni zbog navodnog nepostojanja kriterija dodjele sredstava, preostaje nam analizirati koji su to HDZ-u poželjni kriteriji za financiranje medija, ma gdje bili.

faktograf

Zagreb 22.09.2014 NOVOSTI
-U ime obitelji,tiskovna Željka Markić
snimio Denis Lovrović

Protekli tjedan doista nije bio najuspješniji u javnom životu Željke Markić, predsjednice udruge U ime obitelji. Pedagoške pljuske pljuštale su po njoj iz dana u dan. To su one pljuske koje je utemeljitelj sovjetske (normativno) humanističke pedagogije, Anton Semjonovič Makarenko (1888.-1939.) odobravao kao odgojnu mjeru u cilju stvaranja svestrane, slobodne i društveno odgovorne ličnosti. Po Makarenku (koji nije bio član KPSS-a) takvu ličnost ne može odgojiti obitelj sama, pogotovo ne bigotna, klerikalizirana i disfunkcionalna obitelj. Cjelovitu osobu, vjerovao je Makarenko, može odgojiti jedino razotuđeno solidarno društvo jednakosti i ravnopravnosti. E, takve su se pljuske, nekom čudnom koincidencijom, sručile prošlog tjedna na rumene obraze gospođe Markić.

Najprije ju je u HRT-ovom Otvorenom 16. siječnja pitanjem tko u Hrvatskoj širi govor mržnje ošamarila ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, dobacivši da prestane manipulirati hrvatskom javnošću. Sljedećeg dana, sutkinja Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (nepravomoćno) je Željku Markić proglasila krivom zbog klevetanja Mime Simić, a onda je udruga Domino podnijela DORH-u prijavu protiv Markić optuživši je za prevaru pri dobivanju trogodišnje institucionalne potpore od  Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. I to u iznosu od 139.280 kuna godišnje (zapamtite molim vas ovu brojku i pomnožite sa tri). Na kraju tjedna „zakucao“ joj je još i Oliver Frljić svojom inscenacijom Pirandellovog komada „Šest likova traži autora“ u satiričkom kazalištu Kerempuh. Taj dramski tekst iz 1921. godine koji slovi kao metatekst i prethodnica teatra apsurda jer do krajnjih granica rastače odnos teatarske fikcije i stvarnosti, ali i zbiljnosti samog teatra, u Frljićevom je čitanju djelovao kao da je pisan baš za njega. I to neovisno o standardnoj Frljićevoj angažiranoj poetici u kojoj realno uvodi u teatar, a teatar izvodi na ulicu, angažirajući usput „naturščike“ iz stvarnog svijeta politike, malograđanštine, povijesnih falsifikata i sveprisutne hipokrizije. Kao po nalogu aktualnog trenutka dramska okosnica Pirandellovog teksta je upravo obitelj i to ona izgubljena, disfunkcionalna, bigotna, u čije ime i u kazalištu i izvan njega odjekuju melodije fašizma i bubnjevi rata. Pa će se tako na sceni, uz čitavu plejadu likova koji šeću našom stvarnošću (biskup Mile Bogović, Velimir Bujanec, Josip Klemm, Marko Perković Thompson, Zlatko Hasanbegović, Dario Kordić) naći i Željka Markić – u ime obitelji.

Ova, vjerojatno ipak sasvim slučajna akumulacija razotkrivanja lika i djela Ž. Markić, nameće još jedno meta-pitanje: kako je i zašto njeno djelovanje već godinama, u ime obitelji, uspješno, dok vodi križarske ratove protiv temeljnih prava, građanskih sloboda i socijalne uključenosti  nekih društvenih skupina (žena, Srba, osoba homoseksualne orijentacije)? A sve to unatoč evidentnom (sada je i sudski potvrđeno) klevetanju, podmetanju, falsifikatima?

Mnogi smatraju da ta liječnica bliska moćnim crkvenim i ekstremno desnim političkim krugovima, vlasnica obiteljske farmaceutske firme, dakle grane industrije čija je profiterska orijentacija jedno od reprezentativnih mjesta neoliberalnog kapitalizma, uspijeva upravo zahvaljujući takvom zaleđu notorne sprege kapitala, politike i klera. Što i nije upitno. No, uz sve to, gđa. Markić vlada jednom vještinom koju većina ljudi iz tog miljea ne posjeduje, ili barem ne barata njome tako vješto. Osim što uporno javnosti prezentira „alternativne činjenice“, poluistine i krive informacije, o čemu je Faktograf nedavno objavio dokaze, gđa. Markić koristi diskurs koji bi mogao poslužiti kao školski primjer gebelsovske propagande i čija je formula odavno definirana: 100 puta ponovljene laži, lansirane kroz manipulativni i obmanjujući govor, postaju istine. Jer djeluju uvjerljivo. Da bi djelovale uvjerljivo omogućava društveni kontekst i atmosfera koji takvu retoriku podupiru. U medijski i sociolingvistički pismenijim sredinama takav se govor analizira i denuncira na dnevnoj bazi: u medijima, na sveučilišnim seminarima, kroz javne nastupe političara, struke i čitave liberalne i progresivne javnosti. Ali ne i kod nas. Sa Željkom Markić u koštac se uglavnom hvataju organizacije civilnog društva koje su i glavna meta njenih obmanjivanja, liberalni mediji, poneki slobodno misleći intelektualac/intelektualka. Nikada, ili barem nedovoljno glasno, nije se oglasilo neko državno tijelo, neki umjereni političar iz  vladajuće koalicije, pa čak ni iz opozicije. Dapače, ministrica obitelji, demografije i mladih Nada Murganić tjera vodu na njen mlin kad kazneno djelo nasilja u obitelji i nanošenje teških tjelesnih ozljeda proglašava privatnom aferom i običajnim pravom. Premijer Plenković sintagmu „rodna ideologija“ u javnosti koristi kao neproblematičan termin i najavljuje daljnju raspravu po tom pitanju, iako bi morao znati bolje. Neovisno o dobroj argumentaciji njenih glasnih kritičara i oponenata, domišljatim metaforama, sarkazmu i pamfletskoj oštrini (koja i sama ponekad prelazi granice dobrog ukusa), Markić i kompanija do sad su uglavnom uspijevali u svojim namjerama. Organizirali su referendum kojim se jednom dijelu građana RH Ustavom negira ravnopravnost i jednakost. Istanbulska konvencija koja civilizirane države čini odgovornima za suzbijanje nasilja nad ženama i obvezuje ih da financijski i institucionalno osnaže mehanizme suzbijanja tog nasilja kiseli se u Vladinim ladicama već godinama. Novi (trebao bi biti i suvremeniji) zakon kojim se reguliraju reproduktivna prava žena, uključujući pobačaj, doživljava istu sudbinu. Za političku elitu očito je riječ o vrućem kestenu kojeg se ne usude niti izvaditi iz pećnice, niti baciti u hladnu vodu, već čekaju da se ohladi sam od sebe. A on nekim čudom postaje sve zažareniji.

Potraga za skrivenim značenjem

U kontekstu ekonomske krize, nezaposlenosti, osiromašenja srednje klase, gubljenja već stečenih radničkih i manjinskih prava, uključujući prava žena, egzistencijalnog straha, neizvjesne budućnosti i masovnih globalnih migracija ekstremna desnica snalazi se kao riba u vodi. A jedno od njihovih najjačih oružja, manipulativni govor pada na plodno tlo. Posebno su prijemčive rubne, ekonomski devastirane, politički nestabilne zemlje, bez jače demokratske tradicije, poput Hrvatske. Elemente manipulativnog govora kakvim se služe Markić i epigoni moguće je taksativno nabrojati.

• Prisvajanjem diskursa ljudskih prava (to je njima naša borba dala), taj je govor naglavačke okrenuo progresivne civilizacijske i humanističke vrednote. Umjesto da govore o pravima žena i protiv nasilja, oni govore o pravima nerođenih i fetusa, znanstveno, pravno i filozofski nejasnim entitetima. Ali to zvuči dobro ne samo sljedbenicima crkvene doktrine o „ubojstvu nerođenih“ i pobačaju kao smrtnom grijehu, nego i drugim sentimentalnim dušama. Umjesto da govore o ugroženosti i zaštiti prava manjina, kao temeljne kategorije koju štite konvencije međunarodnog prava, oni govore o ugroženosti većinskog naroda od manjina. Takvu retoriku povijest je prepoznala kao onu koja potiče i legitimizira diskriminaciju, političko nasilje, a u najdrastičnijim epizodama vodi u genocid nad manjinama u ime ugrožene većine (Židovi su ugrožavali većinske Nijemce, sudetski Nijemci bili su sredstvo manipulacije i uvertira u 2. svjetski rat, i ako baš hoćemo, Miloševićev je režim pokrenuo ratnu mašineriju u Jugoslaviji pozivajući se na ugroženost većinskog srpskog naroda i srpske manjine na Kosovu).

• Sljedeći je bitan element manipulativnog i obmanjujućeg govora verbalizam, koji lako prelazi u logoreju. Koristi se frazeologija i jezične figure u kojima pojmovi gube svoj izvorni smisao, zamjenjuju se novim, nepoznatima i time zamagljuju pravi problem, zbunjuju i javnost navode na krive zaključke, temeljem kojih se onda nude i kriva i lažna rješenja. Sintagma „rodna ideologija“ kojom su zamijenili pojmove rodne analize i rodnih studija idealan je primjer tako proizvedenog komunikacijskog šuma. Nastojanjem da se restrikcijom legalnog pobačaja pokuša popraviti demografska slika Hrvatske, eklatantan je primjer neefikasnih politika. Svakom je demografu, bez obzira na to što javno govorio, jasno da se samo povećanjem stope nataliteta, pogotovo etnički preferiranog nataliteta, niti u jednoj europskoj zemlji danas ne može preokrenuti trend demografskog pada.

• Lažne ili iskrivljeno interpretirane činjenice, selektivne informacije, hiperbolične jezične fraze, visoko emotivno nabijene riječi i sintagme (školski je primjer dosjetka koju ovih dana slušamo od Zlatana Hasanbegovića, tj. da se „politička korektnost pretvara u ideološku toljagu i instrument cenzure“ ) – sve su to figure zavodljivog diskursa kojim se falsificira stvarnost, nepoželjnome daje privid poželjnog, govori jedno, a misli drugo.

Pravi smisao takvog govora treba iščitavati tzv. tehnikom  pomnog  čitanja (close reading) i traženjem skrivenog značenja, a taj je, u ovom slučaju,  kamuflaža iliberalne, antidemokratske, nacionalističke i klerikalne agende. Cui bono shvatili smo u 25 godina prisvajanja resursa i preuzimanja svih centara moći u lijepoj njihovoj.

Gdje je granica govora mržnje?

Sve te manipulativne osobine bile su na djelu i u Otvorenom, 16. siječnja. Čitateljima predlažem da urade školsku vježbu prepoznavanja pravog značenja tog kriptiranog govora. Doduše, bilo je i adekvatnih odgovora, ali uzalud su i ministrica Obuljen- Koržinek i bivši ministar Ranko Ostojić i MUP-ov Krunoslav Borovec pokušavali Željki Markić, u ime institucija, objasniti o kakvim se mjerama radi u novoj zakonskoj inicijativi za suzbijanje govora mržnje. Među ostalim, i koja je razlika između portala zakonom definiranih kao medij (elektroničke knjige) i društvenih mreža, platformi čiji se vlasnici ne nalaze u legislativnoj domeni hrvatskog zakonodavstva. Ona je uporno i logorejično izvlačila svoje primjere “govora mržnje” koji to nisu i optuživala neke portale da vode protiv nje mrzilačku kampanju. Replika ministrice kulture kojom ju je upozorila da prestane manipulirati javnošću, važan je pomak u javnom govoru državnih dužnosnika, unatoč tome što je i sama ministrica povukla neprimjerenu, propagandno-manipulativnu usporedbu s „nedemokratskim jednostranačkim režimom prije 90-te“. Iz istih je razloga važna i presuda Općinskog kaznenog suda kojom se (nepravomoćno) Željka Markić osuđuje zbog klevete Mime Simić. Važni su jer dolaze iz središta političke i sudbene vlasti. A da takvo djelovanje ima veliku specifičnu težinu vidjelo se i po reakcijama gđe. Markić koja je izgubila kontrolu nad svojim ponašanjem i ministrici agresivno upadala u riječ. Onako kako to inače čini kad razgovara s neistomišljenicima iz civilnog društva. Iz te perspektive moglo bi se reći da je emisija bila uspješna: raskrinkala je manipulativan sloj diskursa Željke Markić. Problematičan je, međutim, ostao voditelj i urednik Otvorenog, Mislav Togonal. Njegovo moderiranje razgovora nije bilo u funkciji komunikacije, razmjene i razumijevanja već je forsirao kaos i šumove u komunikaciji, što mu je predbacio čak i MUP-ovac Borovec. Nekad poznat po ozbiljnim pripremama za jedan od rijetkih ambicioznijih političkih talk showova opstalih na HRT-u, Togonalov je voditeljski instinkt odavno podlegao političkom oportunizmu, ali i imperativu komercijalizacije javnog medija po formuli – što više kaosa i žestokih konfrontacija, umjesto razložnog govora i dijaloga. To gledaoci možda ne vole, ali gledaju.

U konačnici, nameće se i pitanje kada takav manipulativni govor prelazi u govor mržnje? Gdje je granica? Jer doista nije svaka uvreda, satirički komentar ili karikatura, koliko god toksični bili, automatski i govor mržnje. O tome je u Telegramu pisala odvjetnica Vesna Alaburić. Nacionalna zakonodavstva različito su postavila granicu između slobode govora i govora mržnje, koji ionako više ne odgovara temeljnoj svrsi javnog govora i razgovora; zato što prelazi u nasilje ili nasilje izravno provocira. U SAD-u je,  kao što znamo –  u emisiji se na primjer Amerike pozivao Igor Peternel iz Hrvatskog helsinškog odbora –  ljestvica prvim ustavnim amandmanom postavljena vrlo visoko. Samo inflamatorni rasistički, šovinistički ili seksistički govor koji izravno poziva na nasilje ili druge protuzakonite aktivnosti može dobiti i sudsku kvalifikaciju govora mržnje. Kolokvijalno se pojam koristi mnogo učestalije. No osim što je pomalo bizarno da predstavnik HHO-a u ime neograničene slobode govora minimalizira opasnost govora mržnje, treba naglasiti da u EU stvari stoje drugačije. Povijest Evrope koja za sobom vuče historijat započinjanja dvaju svjetskih ratova i još žive traume ekstremnih oblika državno provođenog političkog nasilja i kršenja temeljnih ljudskih prava, tj. fašizma, nacizma i staljinizma, obvezuje Evropu na mnogo oprezniji pristup fenomenu govora mržnje, naročito zemlje poput Hrvatske s njenim NDH nasljeđem fašizma. Kad Željka Markić okrene pilu naopako i krene kod vlade interpelirati zbog navodnog ograničavanja slobode govora (u slučaju brisanja  internetskih stranica koje su slavile osuđenog ratnog zločinca Slobodana Praljka) ili kad po stoti puta poreznim obveznicima ulijeva u glavu sume kojima oni financiraju medije, predstave i filmove koji šire „govor mržnje“ i nisu u interesu hrvatskih građana i hrvatske kulture, onda to možda i nije izravni govor mržnje. No, elementarna sociolingvistička pismenost prepoznat će govor koji budi nacionalističke strasti i stvara mjehure mržnje prema Srbima i neistomišljenicima koji su pravi adresati njene domovinske zabrinutosti. Takvim manipulacijama gđa. Markić ne dovodi u pitanje samo famozne „umjetničke i stvaralačke slobode“, već i slobodu govora i udruživanja ciljanih skupina, a time i temeljne pretpostavke političkih sloboda. Na isti se način beskrajnim ponavljanjem nakaradnih frazetina o „ubojstvu nerođenih“ i zaštiti prava fetusa potiče mizoginija i ograničavaju slobode i prava žena. Koliko god puta ona to demantirala trepćući očima i namještajući nevino naivan izraz lica. U pravu je bio i Dragan Markovina kad je ukazao da njen zid na Fejsbuku, kao i portal Narod.hr (naslijeđen od notornog don Ante Bakovića), precizno pokazuju kako na njihove sljedbenike djeluje njena karizma. Tamo, naime, u komentarima čitatelja sve pršti od nimalo kršćanskih uvreda, vulgarnih dosjetki, ksenofobije i necenzuriranih strasti, pa i izravnih poziva na nasilje. Provjerila sam. Doista je apsurdno  da osoba s takvim „profilom“  predbacuje Mimi Simić nedostatak vjerodostojnosti.

Apsurdan je bio i osjećaj nakon Frljićevog Pirandella kad smo se, unatoč salvama smijeha i gromoglasnom pljesku, morali upitati što je istinitije: karikirana kazališna iluzija ili gorko-kiseli okus zbilje u kojoj živimo? Nismo li svi mi nedovršeni likovi kojima manipulira neki opskurni režiser, nakon što smo sami izgubili pravo autorstva nad svojim životima?

faktograf

Britanski povjesničar Antony Beevor je ogorčen činjenicom da je njegova knjiga “Staljingrad” zabranjena u Ukrajini. Kijev je odluku donio zbog dijela knjige u kojem Beevor opisuje kako su židovsku djecu u Drugom svjetskom ratu ubijali ukrajinski nacionalisti i kolaboracionisti, pripadnici Ukrajinske ustaničke armije koju su vodili Stepan Bandera i Roman Šuhevič. Podsjetimo, ova dvojica ratnih zločinaca i nacističkih kolaboracionista su danas nacionalni “heroji moderne Ukrajine”, iako ne na cijelom teritoriju zemlje, posebno ne na jugoistoku.

The Guardian piše kako povjesničar smatra kako su optužbe “stručnog povjerenstva” Kijeva neutemeljene i nepoštene, stoga zahtijeva ukidanje zabrane njegove knjige, osobito zato što ovaj incident “šteti imidžu demokratskog Kijeva”, ako se o nečemu sličnom uopće i može govoriti.

Poznati britanski povjesničar Antony Beevor je zabranu svoje knjige u Ukrajini nazvao “krajnje nečuvenim činom”, piše The Guardian.

Njegova poznata knjiga “Staljingrad” je osvojila nagradu “Samuel Johnson” 1999. Beevor priča priču o bitci kod Staljingrada u Drugom svjetskom ratu, ali se nedavno ruski prijevod knjige našao među 25 zabranjenih knjiga u Ukrajini, zajedno s djelima Borisa Akunjina i Borisa Sokolova, piše britanski list.

Kijev je zabranio knjigu jer sadržaj “vrijeđa spomen” na ubojice djece

The Guardian podsjeća da je Kijev 2016. godine usvojio zakon koji zabranjuje knjige iz Rusije, ako imaju “antiukrajinski” sadržaj, a njega određuje posebno “stručno povjerenstvo”.

Prema riječima voditelja postupka za odobravanje i kontrolu širenja tiskanih materijala Državnog odbora Ukrajine Sergeja Olejnika, knjiga britanskog povjesničara je zabranjena zato što sadrži odlomak o tome kako su ukrajinski nacionalisti ubili 90 židovske djece, “čime se vrijeđa sjećanje na pripadnike ukrajinskih milicija”. No, riječ je o ukrajinskim kolaboracionistima koji su  služili u postrojbama “SS Sonderkommando”, jedinicama koje su bile zadužene za “poslove” u nacističkim logorima smrti.

Prema mišljenju Kijeva, ovo je očita provokacija.

“Kada smo provjeriti izvore autora, utvrđeno je da je kao izvor koristio izvor izvješća sovjetske službe NKVD i službenu korespondenciju njenih zaposlenika.  Stručno vijeće je raspravljalo je o ovom pitanju i podržalo zabranu knjige “Staljingrad” Antonya Beevora”, pravdaju se u Kijevu.

Britanski povjesničar tvrdi da njegov izvor nisu bili unutarnji sovjetski dokumenti, već knjiga njemačkog časnika Helmutha Groscurtha, antifašističkih stavova, koji je posebno označen u samoj knjizi.

To što se izvješća njemačkog pukovnika Groscurtha i sovjetskih službi podudaraju, samo potvrđuje točnost navoda povjesničara Beevora, prije svega jer je njemački časnik služio na Istočnom bojištu i zgražavao se postupcima jedinica SS Sonderkommando.

“Ovo je apsolutno nečuveno. Nema razloga za to. Apsolutno je jasno, kako u ruskom, tako i u engleskom izdanju, koji je izvor i odakle dolazi. To je bio vrlo hrabar i pošten časnik, koji je snažno prosvjedovao, unatoč prijetnjama, da će Himmleru reći da protivi likvidacijama djece. Sovjetski Savez nije mogao ni znati za to”, rekao je Beevor, komentirajući ukrajinsku zabranu njegove knjige.

Kako je izvijestio The Guardian, Beevor je već pozvao britansko veleposlanstvo u Kijevu, koje sada namjerava uložiti prosvjed protiv zabrane “Staljingrada”.

Britanski povjesničar u pismenom zahtjevu tvrdi da nije istina kako je ponovio antiukrajinsku propagandu iz ruskih izvora. Također objašnjava da je opisani slučaj preuzet iz dnevnika njemačkog časnika Helmutha Groscurtha, objavljenih u Stuttgartu 1970. godine.

U opasci Beevor piše kako je Groscurth bio toliko šokiran ovim zločinom da je svojoj supruzi napisao: “Ne možemo i ne možemo pobijediti u ovom ratu! ”

“Tražim neposrednu ispriku od Olejnika i opoziv odluke stručnog povjerenstva koje je zabranilo knjigu”, naglašava Antony Beevor.

Jedan od aktivista za ljudska prava iz Harkova je zabranu “Staljingrada” nazvao obeshrabrujućom. Prema njegovu mišljenju, moglo bi se smatrati da su izvješća zločinu “lažne vijesti namijenjene diskreditiranju Ukrajine”.

Što se tiče Beevora, on vjeruje kako je zabrana njegove knjige “tužna i s točke gledišta same Ukrajine, koja se želi pokazati da je puno više demokratska zemlja od Rusije, a potom čini ovakve stvari”.

Međutim, Beevor također priznaje “kako je za Ukrajince ovo vrlo osjetljiva tema, jer je tijekom Drugog svjetskog rata mnogo Ukrajinaca patilo od gladi i zato što se nosu odrekli antisovjetskih stavova”. Prema britanskom povjesničaru, to je i bio razlog zašto su mnogi od njih srdačno dočekali Nijemce, čak i dobrovoljno otišli na stranu njemačkih snaga.

“Za ukrajinski nacionalizam, ovo je još uvijek izuzetno neugodno. I očito je ovo jedan od razloga zašto su toliko osjetljivi i nervozni oko svega ovoga” , izjavio je britanski povjesničar The Guardian.

Unatoč svemu, formulacija ukrajinskog povjerenstva kako knjiga “vrijeđa sjećanje na pripadnike ukrajinskih milicija iz postrojbi “SS Sonderkommando”, jedinica koje su služile u nacističkim logorima smrti i koje su u samo jednoj od krvavih orgija ubile su 90 židovske djece, nema opravdanja.

logično

Zamislimo da su prije stotinjak godina postojali internet i društvene mreže.

Zamislimo onda da su u to vrijeme, prije stotinjak godina – u ono davno vrijeme interneta i društvenih mreža – postojale Republika Hrvatska i nekakav Zakon o sprječavanju govora mržnje. Pa zamislimo onda i uznemireno hrvatsko građanstvo pred dva nasumična primjera iz toga doba.

Prvi je, recimo, status sa Facebooka, u kojemu stanoviti Ante iz Tovarnika u toplini svoje radne sobe iskaljuje svoju slabo prikrivenu, hm, netrpeljivost prema jednom tada važnom hrvatskom piscu. Ante iz Tovarnika naziva ga tako „kočijašem“, „anarhistom“, „kretenom“, „budalom“, „nakaradnim glupanom“ za kojega „nema ludnice“, pa onda još i piscem „blata, mržnje i zlosti“, pjesnikom „kraste“, „smrada“, „roktanja, pljuckanja i lizanja“, „gorostasnim bludnikom“ i „sterilnim rasplodnikom“ „plodnim poput kunića“, a njegovo djelo lakonski označava „mesopusnom lakrdijom“, „mistifikatorskom budalaštinom“ i „megalomanskom glupošću“ upravo „idiotske poetike“ i „kretenske retorike“.

Drugi je, na primjer, nekakav članak iz novina – ili, još bolje, govor u Saboru – u kojemu stanoviti Ante iz jedne državotvorne hrvatske stranke javno iskaljuje svoju slabo prikrivenu, hm, netrpeljivost prema jednoj tada važnoj hrvatskoj manjini. „Istina je svakako da se ljudi, pa bili to i Židovi, ne smiju proganjati, a kamo li ubijati. Mi nismo antisemiti, mi nismo za borbu i boj proti Židovima. Mi u toj stvari mislimo ovako: radimo osobito ono što su do sada Židovi radili — a to je osobito trgovina, novčarstvo i tako redom – samo bez Židova!“

Nagradno je pitanje: što je ovdje govor mržnje?

Vi ste, podsjećam, tek uznemireni građanin, ili uznemireni saborski zastupnik, ili ministar kulture, koji prije stotinjak godina luta internetskim portalima, društvenim mrežama i daljinskim upravljačem televizora. Vaš sud – u tradicionalnoj hrvatskoj maniri – ne bi trebao biti opterećen budućnošću. U njoj će se, najzad, sasvim udobno namjestiti i Ante iz Tovarnika i Ante iz Martinske Vesi.

Prvi Ante, recimo – onaj što brutalno vrijeđa našega važnog pisca – pravim je imenom Antun, pače Gustav, prezimenom Matoš, a „nicknameom“ Gustl, dok je onaj njegov „kreten“, „budala“ i „glupan“ – „pjesnik kraste i „smrada“, „idiotske poetike“ i „kretenske retorike“ – sâm budući otac hrvatske avangarde Janko Polić Kamov. To tek za slučaj da pomislite kako su uvrede i psovke u javni govor uvele društvene mreže: Matoš je i Tina Ujevića krstio Huljević ili Ušević, nazivajući ga parazitom, nametnikom, špiclom, cinkarošom, džebrakom i lucprdom.

Kao i lucprda Ujević i kreten Kamov, i Matoš se u jučerašnjoj budućnosti uglavio u panteon hrvatske kulture: u zabavnom historijskom obratu, njegovim će se imenom stotinjak godina kasnije nazivati nagrada Matice Hrvatske za književnu kritiku.

Drugi pak Ante – onaj što sanja tolerantnu Hrvatsku, „samo bez Židova“ – nije, međutim, i onaj kojega iz građanske udobnosti naknadne pameti predmnijevate, pa namah i „prezime mu znate“. I ovome Anti pravo je ime Antun, ali i njemu „prezime znate“ – časno i pošteno Radić. To tek za slučaj da pomislite kako su antisemitsku retoriku u javni govor uveli pravaši i ustaše. Antun, stariji brat Stjepana Radića, suosnivač i saborski zastupnik Hrvatske pučke seljačke stranke, svoju je osebujnu tezu o snošljivoj Juden-frei Hrvatskoj iznio upravo žestoko polemizirajući s frankovskim ustaškim radikalima, koji bi „u boj proti Židovom“, umjesto, eto, da rade isto što i oni. „Samo bez Židova.“ Tu zanimljivu platformu, uostalom, osmislio je njegov mlađi i mnogo poznatiji brat Stjepan, onih dana kad jer Matoša vrijeđao Kamova: „Mjesto nedostojne borbe protiv Židova treba najustrajniji rad bez Židova“, pisao je Stjepan Radić, objašnjavajući u antisemitskom pamfletu „Židovstvo kao negativni element kulture“ kako „Židovi nisu antimoralni, već bezmoralni“.
Kao i brat mu Stjepan, i Antun Radić se u jučerašnjoj budućnosti uglavio u panteon hrvatske političke historije: u zabavnom historijskom obratu, njegovim će se imenom stotinjak godina kasnije nazvati hrvatsko državno odlikovanje za osobite zasluge za prosvjetu.

Mi to, međutim, ne znamo. Nama, tada, prije stotinjak godina, Gustl je tek besprizorni psovač kojemu nije mjesto ni na Facebooku, a kamoli u književnim časopisima, a Antun Radić ugledni znanstvenik, uvaženi zastupnik i čestiti hrvatski muž. Pa čitamo jedan Matošev psovački, uličarski status iz časopisa, i jedan građanski pristojan Radićev odgovor na rigidni antisemitizam hrvatskih nacionalista.
Ima li uopće sumnje što bi tada – da je u to vrijeme bilo interneta, društvenih mreža i Republike Hrvatske – bio govor mržnje?

Nama, tada, prije stotinjak godina, skandal je, uostalom, bio svaki put kad bi pomahnitali Matoš izvrijeđao, štajaznam, kanoniziranog Ksavera Šandora Gjalskog, ali ne i kad bi u nekom Ksaverovom romanu – sasvim u skladu s vremenom u kojemu su braća Radić bili borci protiv antisemitizma – lik kakvog obavezno lihvarskog i obavezno ružnog Židova nosio „na licu, a još više oko usta i na nosu, takozvani biljeg Kainov“.

Štoviše, mrzovoljnoj prznici Matošu to je vjerojatno bila jedina plastična i uvjerljiva epizoda u cjelokupnom Ksaverovu opusu, kojega u to vrijeme čitao kao nepodnošljivo plitkog, površnog i plošnog. „Glavna su obilježja Hebrejaca plemenska ekskluzivnost i materijalizam, koji se ne ustručava pred lihvarstvom i svodništvom“, tih je godina pisao i sam A Ge Matoš. „Značajno je da su sva bludništva kod nas u njihovim rukama. Jehova se pretvorio u žuti cekin i mjenicu koju ti duguje pošteni ‘goj’ naivni Arijac. Zato je Hebrejac liberal, jer pod liberalnim vladama najlakše lovi u mutnome.“

I nije mudro sumnjati – da je tada, eto, bilo interneta, društvenih mreža i Zakona o sprječavanju govora mržnje – kako bi prvi najebao nesretni Gustl. Baš kao što je, uostalom, redovito i najebavao. I baš kao što nije mudro sumnjati da bi i Matoš najebao samo zbog svog psovačkog polemičkog jezika, ali ne i zbog antisemitske retorike, koja je – nama, tada – bila općim mjestom političke kulture, podjednako društveno prihvatljiva i u prigradskoj gostionici i u građanskom salonu, posve slobodna za svakodnevnu upotrebu.

Ponekad, eto – samo ponekad – i naknadna pamet je dobra pamet, osobito tamo gdje je pamet rijetka i opasna poput tasmanijskog vraga. Stotinjak godina kasnije, raskošne bismo naknadne pameti shvatili da od „govora mržnje“ A Ge Matoša nitko nikad najebao nije, i da nijedna glava nije pala od britve u njegovim ustima – nijedan „kreten“, „budala“, „glupan“, „džebrak“ i „lucprda“ – ali jest bogami mnogi „bezmoralni“ židovski „spletkaroš i lihvar“ s „Kainovim biljegom na licu“. Nije, naime, govor mržnje kad netko za Kamova napiše da je pjesnik kraste i smrada, a za ministra da je retard: govor mržnje nije jezik polemičke kafane ili kafanske polemike, već građanskih salona, saborskih replika i predsjedničkih tweetova, službeni jezik kulture mržnje. I ne bi nama, tada – da je bilo interneta i društvenih mreža – trebao Zakon o sprječavanju govora mržnje, već pravovremena pamet da se prepozna kultura mržnje: govor mržnje, naime, uvijek je govor većine.

Stotinjak godina kasnije, međutim, nema u nas nikakve pameti, pa ni naknadne. Ima tek interneta, društvenih mreža i naknadne gluposti, veličanstvene i kraljevske, koja bi javni govor normirala po istim onim boljim građanskim načelima iz čije tople, gnojne truleži veselo klija kultura mržnje. Naknadno tako naučenom pameću radi sve obrnuto od svojih stogodišnjih predaka, pa se protiv fašizma bori tako da radi sve isto što su radili fašisti.

Samo, jasno, bez fašista.

n1info

Shakespeare je vječit i univerzalan. On bolje od filozofskih traktata pokazuje pravu ljudsku prirodu. Najbolje su njegove tragedije o vladarima. Hamlet, Henrik IV., Richard III., pa Julije Cesar, Kralj Lear, Timon Atenjanin ili, meni najdraži komad, Macbeth.

Vlast se prikazuje kao krvavi pir u kojem nitko ne preza od ubojstva kad želi vlast, kratko uživa premda ga muči savjest i proganjaju snovi, da bi ga konačno smaknuo netko sličan njemu, nerijetko prijatelj ili rođak. Politika je krvava igra u kojoj pobjeđuju opaki i zli.

Po tom predlošku nastale su mnoge interpretacije i varijante. Genijalan film Polanskog, kazališne varijante u kojima se dorađuju ličnosti, koristi nova scenografija, svjetlo i muzika (gledajte Rikarda III. u Gavelli!). Nerijetko se stvar zakomplicira dodavanjem novih scena, izvrtanjem uloga, žene gluma muškarce – u Shakespeareovo vrijeme muškarci su glumili žene).

Na našim kazališnim daskama i filmu tragedije o vlasti pretvarale su se u jedva prikrivenu kritiku vlasti. Brešanov Hamlet u Mrduši Donjoj preciznije od svih povijesnih knjiga o ustašama i partizanima govori o tome tko smo mi.

Opasno je kukuriknuti prvi, iako zora sigurno dolazi. O politici ćemo govoriti samo na proslavama i obljetnicama. Nema drugih vijesti. Ne treba cenzure jer nema kritike

Mijenjaju se zvijezde i krune, šahovnica i krug žutih zvjezdica, no ritmovi gange, rera i poskočica održavaju se i kod novih zvijezda u narodnjačkim klubovima ili na svadbama nakon kisele juhe poslije pola noći.

Naši narodni pjevači Thompson, Bulić ili Škoro samo su varijacije libreta balkanskih tragedija. Tu se poziva na krv i tlo, na ponos i ljepotu, no na dinarski, grub način koji ponese osjećaje ljudi. Nema tu Elze i Ane, šmrkavog Olafa; kod nas su osjećaji nepatvoreni, a krv vruća.

Iako Shakespeare nije bio Hrvat, premda neki misle da je kum nekog kafića, on bi stvarno imao što pisati o hrvatskoj politici. Intrige, dogovori tko će kome. Biti ili ne biti pretvori se u jednostavnu hrvatsku inačicu; ili ćeš ga ti meni ili ću ga ja tebi (Brešan).

To mi ne vidimo jasno, ali kada izađu u javnost sjećanja Manolića, Šeksa i Bobetka, tada se vidi mržnja, zloba, pohlepa, zavist i ljubav prema sebi, sve to pokriveno i prikriveno himnom i zastavom, domoljubnim govorima, izmišljenim opasnostima i neprijateljima.

Čekajte, ne zaključujte da pretjerujem. Na sceni se ništa zapravo ne događa. Površni promatrač zaključio bi da se čekaju izbori, trenutak da narod presudi.

Uostalom, i u šekspirovskim dramama sve započinje bez drame. Vještice kuhaju kao da se radi o kuharskom natjecanju, drže se važni govori plebsu, Timon časti prijatelje na gozbi, Hamlet lunja u tišini magle.

Nisam ja Shakespeare, ma kakvi, on je genije, a ja pisar i kroničar, ali sada je trenutak šutnje, skupo i kreditima plaćene iluzije obilja. Omiljena mi je izreka: politika kupuje vrijeme i prodaje maglu.

Slave se blistave pobjede, tragični vojni paceraji, kupuje oružje, a prodaju poduzeća, broj odbora za reformu školstva raste. Ozbiljne teme treba zabraniti. Vladajući su poput nemarnih čistačica. Ne dižu tepihe i ne otvaraju ormare. EU nam tiho daje novce i šanse, no petljamo i objektivni debakl proglašavamo uspjehom.

No negdje iza kulisa spremaju se politička pretrčavanja i rekonstrukcije, skrivene večere na koje se ne pozivaju novinari. Čekaju se pravi trenuci obračuna, izvršitelji nisu pouzdani već strašljivi. Ovo je vrijeme računanja: tko će s kim, tko će koga.

Vlast se prikazuje kao krvavi pir u kojem nitko ne preza od ubojstva kad želi vlast, kratko uživa premda ga muči savjest i proganjaju snovi, da bi ga konačno smaknuo netko sličan njemu, nerijetko prijatelj ili rođak. Politika je krvava igra u kojoj pobjeđuju opaki i zli

Predsjednica vjerojatno kuha opaki napitak za predsjednika svoje (bivše?) stranke. Nada se da će je netko osloboditi tihog i neodlučnog, no zato opasnog Plenkovića.

Najradije bi izvanredno stanje, no taman kad razjari susjede, nešto jače od Ustava prisili je na pomirljiv govor i primanje buketa sa smiješkom.

U Saboru se guraju za fotelje, za govornicu i televizijski prijenos. To da se svađaju otvoreno tek prikriva da se tiho dogovaraju. Kakvo prosvjetljenje je doživio Vrdoljak u zatišju ostavke: od žarkog vođe oporbene stranke do tihog slavuja (“Nećemo iz vlade radi Istambulske konvencije“) koji želi graditi s Plenkovićem bolju Hrvatsku. Shakespeare, da, ali komedija.

A na nižim razinama hvatanje za gušu u tišini. Mikulić se prigiba, no pognut mjerka Prgometa i nada se saveznicima istočno od Maksimira. Ima on većinu onih koji se boje i htjeli bi Bandića kao predsjednika svih stranaka. Milinović i drugi nepoćudni župani primjenjuju gerilsku taktiku.

Vlada se pravi da je zaboravila njegovu neinteligentnu diverziju. Kao što su u dramama Shakespearea dvorjani bježali u Škotsku ili Francusku u nadi da ih se tamo u vrletima Velebita neće naći, šuti se, skriva u daljini. Oštre se mačevi, smišljaju trikovi, kupuju pripravci otrovnih kleveta i šalju piscima otrovnog pera.

Direktori javnih poduzeća jedva se drže, u samoći šalju kletve i prokletstva, no prema i protiv koga? Cijela oporba, no tko je oporba, a tko vlast nikad se ne zna, razbijena je na strašljive saborske trojke. Živi zid je perjanica oporbe jer nema ni stranaka, ni sindikata ni slobodnog civilnog društva. Broj neovisnih novinara kopni kao da su osamdesete.

Bero više ne zna tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj, tabori se mijenjaju preko noći. Svi su za jedinstvo, ali previše je poglavica i nema Indijanaca.

Bandić, majstor populizma i demagogije, pretežno i mudro šuti, bavi se postavljanjem svojih ljudi, širi glasove o bolesti, no nikad i ništa protiv Vlade. Ne dira Vladu ni državu, ne diraju ni njega. Ljudi već pitaju: tko je bila Bruna Esih. Stranka koja ima više prikrivenih nego registriranih članova svija se kao katapult koji će jednom izbaciti spasitelja.

Teško je šutjeti i biti političar. Zašto je sada tako tiho na političkoj sceni. Jesu li svi bolesni i prehlađeni? Zar se ponavlja vrijeme Bakarića i Stojčevića? Ti su tako uporno šutjeli da im mladi ne znaju ni ime.

Slave se blistave pobjede, tragični vojni paceraji, kupuje oružje, a prodaju poduzeća, broj odbora za reformu školstva raste. Ozbiljne teme treba zabraniti. Vladajući su poput nemarnih čistačica. Ne dižu tepihe i ne otvaraju ormare. EU nam tiho daje novce i šanse, no petljamo i objektivni debakl proglašavamo uspjehom

“Šutjeti, izšutjeti se, našutjeti se do sita, isponaćutasmo se do grla, preko glave, već prema prilikama, dakako. Može se šutjeti iz prkosa, a veoma često i zbog nemoći: ponajčešće duga, gluhonijema stanja duha, zabezeknuta zanijemjelost, kad čovjeku stane pamet”. (Krleža)

Ovi naši danas vole šutnju. Osuđeni su na tajne paktove i mnogostrana savezništva. Boje se jer ne znaju pobjednika. Nije im teško biti sluga vladaru, ali kojem vladaru, ali kako biti sluga posvađenih gospodara sa teškim dijagnozama.

I tako šutnja, klasična hrvatska šutnja koja se javlja nakon prolaska ciklone i hladne fronte, prestaje biti psihološko stanje i postaje društvena dijagnoza. Nije to šutnja pred oluju. Narod šuti i čeka, a potiho mrmlja, vidi da su na vlasti pohlepni i krvoločni. Čuju kao tiho ogovaraju i prijete, pa što drugo nego pričekati pobjednika, pa onda biti dio pobjedničke gomile.

Opasno je kukuriknuti prvi, iako zora sigurno dolazi. O politici ćemo govoriti samo na proslavama i obljetnicama. Nema drugih vijesti. Ne treba cenzure jer nema kritike.

Kako kaže Hamlet: A drugo sve nek’ šutnja prekrije (The rest is silence).

autograf

Povodom odlaska Ursule K. Le Guin (21. oktobar 1929 – 22. januar 2018) objavljujemo prevod njenog predavanja “Operating Instructions” iz 2002, objavljenog u jednoj od njenih poslednjih knjiga “Words Are My Matter: Writings About Life and Books, 2000-2016 / Reči su moja stvar: Zapisi o životu i knjigama, 2000-2016”.

6yka