![]()
Osvanuo je sunčan dan koji je nagoviještavao visoku dnevnu temperaturu zraka. Mali i mirni gradić smješten s lijeve obale Save dobrim je dijelom još uvijek bio utonuo u san. To se nije odnosilo na jedan dio vrijednih domaćica, a pogotovo snaša iz obližnjeg Brodskog Varoša. Snaše bi već u cik zore donosile u ovećim limenim kantama tek pomuženo mlijeko, pokucale bi na prozor građanki, a ove bi ili otvorile kapiju ili bi kroz prozor poturile lonac. Snaše bi u njega svojom mjericom sipale dogovorenu količinu molijeka koje se još pjenilo. Gotovo uvijek bi, pogotovo ako bi ih domaćice puštale u kuću na koju rečenicu razgovora, na kraju mjericom dodale još malo mlijeka. Domaćica bi rekla:
– Nije trebalo.
– Neka, neka.
Domaćice bi onda posudu stavile na štednjak, u kojem je vatra već zapaljena. Većina domaćica imala je stalne dostavljačice mlijeka, s kojima su, uglavnom, imale prisne odnose. Snaše bi do gradskih kuća dolazile većinom pješke, prevalivši pri tome i po nekoliko kilometara u oba smjera. One su bile obučene u svoje narodne nošnje. Budući je biko rano jutro, a puno potrošenog vremena, ako bi koju snašu potjeralo mokriti, ona bi jednostavno zastala pored puta, malo raširila noge i pomokrila se. Kada bi krenula dalje, iza nje bi ostala lokvica mokraće, koja bi se za hladna vremena brzo zaledila. Iako rano, znao bi naići koji slučajni prolaznik. Tako je jednom jedan pijanac naišao i dreknuo:
– Šo radiš to, snašo?
– Vidiš!
– Zar te nije sram!
– Vrag te odnio.
– I tebe, tako pijana i benava.
Je, je, baš tako je bilo, tko ne vjeruje neka provjeri. Neke sretnije (bogatije) snaše mlijeko su razvozile biciklom, a bilo je slučajeva da su do grada stizale u seoskoj zaprezi, kojom bi upravljao neki muškarac iz domaćinstva. Legenda kaže da se našla i jedna snaša koja je sama upravljala zapregom, što je bilo neuobičajeno i pomalo čudno za ono vrijeme. Kako bilo nastavimo mi s pričom.
Većina domaćica išla bi na nedjeljnu misu u veliku bilo u malu crkvu. Još dok bi se mlijeko kuhalo takve bi domaćice počele s pripremama za svečani nedjeljni ručak, koji je morao biti gotov prije mise u 11 sati. Kada bi se obitelj vratila s mise, ručak bi se podgrijao i moglo bi mu se pristupiti. Takva je situacija bila i u obitelji junaka ove priče Kreše u Zrinskoj ulici.
Oko jedan sat iza majke, ustao bi otac, onda za jedan sat devetnaestogodišnji Krešo i na kraju njegov mlađi brat Ivan.
Obitelj je posjedovala skromnu prizemnicu, dosta prostrano dvorište u kojem je bila dvorišna zgrada, šupa, mala pomoćna prostorija, pokoja voćka i baščica koju je vrijedno obrađivala vrijedna domaćica Katarina. Njen muž Marko bio je zaposlen u Tvornici vagona. S njegovom plaćom i nešto voća i povrća nekako su sastavljali kraj s krajem. Nisu bili gladni, gol, bosi, niti im je po zimi bilo hladno, ali nije bilo ni malo luksuza. Marko je bio aktivan u tvorničkom sindikatu. Više je držao do ovosvjetskih nego onosvjetskih stvari. Već dvije godine nije išao na nedjeljnu misu jer je svećenike smatrao za sukrivce za slab položaj radnika. Smatrao je da popovi imaju puno više, bez imalo fizičkog rada. Za razliku od njih mnogi radnici radili su teške fizičke poslove, a jedva su prehranjivali obitelj. Član komunističke partije nije bio jer nije volio organizacije u kojima moraš uglavnom razmišljati onako kako razmišlja vrhovni autoritet.
Krešo je u godinama kada vriju svi mladenački sokovi, podiže se razina zainteresiranosti za nepoznate, tajanstvene, ali privlačne strasti i slasti, o kojima se sluti i što neminovno dolazi. I on je u posljednje dvije godine rijetko išao na nedjeljnu misu. Igrao je nogomet za lokalnu ekipu Marsonia.
Te godine prvenstvo Broda bilo je izuzetno zanimljivo. Sudjelovalo je, kao nikada, čak 7 momčadi iz oba Broda. Bili su to: Marsonia, BSK, Viktorija, Jedinstvo, Jugoslavija, Standard i BAŠK. Baš taj dan igrala se odlučujuća utakmica za prvaka sezone 1932./33. godine. Marsoniji je bio dovoljan i bod, dok je BSK morao pobijediti za prvaka. Utakmica je bila zakazana za 16 sati na stadionu Lutvinka u Zrinskoj ulici, zapadno od rječice Glogovice. Nakon doručka uputio se Krešo pješke do Save s Jutarnjim listom u ruci. Na sebi je imao kratke hlačice, majicu kratkih rukava i ljetne sandale. Na izlasku iz kuće obratila mu se majka Katarina tužnim glasom:
– A misa, sine.
– Drugi puta, mama.
Stigao je do Ilijinog mlina, jedno 300 metara zapadno od mosta. Taman se skinuo u kupaće i počeo listati novine kad začu pisak malene lokomotive koja je vukla nekoliko malih vagona. To se strojovođa “Ćire” veselo oglasio sretan što je lokomotivica svladala mali uspon na most. Uto se na vratima vodenice ukaza veselo i znojno lice vodeničara.
– Bog, Krešo!
– Zdravo, Ilija!
Ilija je bio veliki navijač Marsonije. Zato upita Krešu:
– Igraš li danas?
– Igram!
– Pobijedite te napuhane tipove iz BSK-a.
– Nastojat ćemo.
– Kako lijepa cura?
– Dobro! Kako posao?
– Vrlo dobro, odoh raditi jer gdje ima posla ima i novaca.
Krešo se dobro isplivao, dvedesetak minuta sunčao uz čitanje Jutarnjeg i krenuo kući da ne bi zakasnio na nedjeljni ručak, a i vrućina je bivala sve veća.
…
Ilija je išao na utakmice Marsonije kad god je mogao i grlato za njih navijao. U subotu je nakon napornog radnog dana mljevenja žita u brašno skočio u Savu i dobro se okupao. Onda se dotjerao i uputio na željeznički kolodvor. Preko puta restorana majstor Pišta imao je svoju brijačnicu. Budući nije bilo nikoga odmah je počeo spretno britvom brijati Ilijinu bradu staru tjedan dana. Kada je završio, Ilija mu plati uz pristojnu napojnicu.
– Hoćeš li sa mnom u restoran na piće? – upita Ilija.
– A, ne, imam nekog posla.
– Sigurno je neka raspuštenica upitanju.
– Ma kakvi! Roditelji bojaju kuću pa da budem pri ruci.
– Kako hoćeš.
Čim je Ilija otišao u restoran, Pišta zaključa brijačnicu i odjuri kući na Brlićku.
– Mogao si i ranije doći – blago ga ukori otac.
– Nisam. Čekao sam Iliju da ga obrijem, za vrijeme žetve galantan je s napojnicom.
Ilija je zauzeo mjesto u uglu oveće prostorije i naručio gulaš i pola litre točenog piva. Taman je popio gutljaj, kad se u hodniku začu larma. Jedan je očevidac kasnije pričao da je kroz hodnik dežurni žandar ganjao džepara, koji je ukrao novčanik jednom putniku. Putnik nije ništa osjetio, ali je džepar imao nesreću što je sve vidio budni žandar Vinko. Odmah je pojurio za lopovom vičući:
– Sada si konačno nadrljao, lopove. Nesretnog je lopova uhvatio na izlasku iz stanice i mlatnuo ga pendrekom po debelom mesu. Lopov je drečao kao da mu kožu deru s leđa. Žandar ga odvede u dežurnu policijsku prostoriju na daljnju obradu.
Dok je čekao gulaš Ilija se osvrnu oko sebe. Za jednim stolom ugleda dvije već malo ocvale dame četrdesetih godina. Bile su prijateljice noći i vrebale su mušterije. S jednom od njih, Rezikom, Ilija se povremeno družio davajući uvijek solidnu naknadu za trud.
– Ilija, hoćemo li kasnije na vodenicu? – veselim glasom ga upita Rezika.
– Drugi puta, ljepotice.
– Baš šteta, s tobom se uvijek ugodno družiti – bila je razočaran Rezika.
“Je, naročito kada na red dođe isplata”, pomisli Ilija.
Pojeo je s apetitom oveću porciju gulaša zalio s pivom. Pozva konobara i plati, ne zaboravivši ni njemu dati napojnicu. Došavši na vodenicu, uze šargiju i odšargija jednu. Kad je završio začu s druge strane Save:
– De, ban, Ilija, odsviraj još jednu, imaš piće kad se nađemo.
– I burek tvoje nane, Ekreme.
– Može, bolan!
…
U Krešinoj blizini u Gundulićevoj ulici, živjela je njegova djevojka Ljerka. Otac joj je radio u Slaveksu, drvna industrija, kao jedan od nižih rukovoditelja. Solidan posao, dobra plaća, od koje je obitelj mogla pristojno živjeti. Do prije godinu dana obitelj je bila četveročlana. Stariji Ljerkin brat je otišao živjeti u Zagreb gdje se zaposlio u Francku. Od malena je Ljerka bila ljubimica obitelji, pomalo razmažena, gotovo ničega željna. Imala je jednu malu kolekciju beba s kojima se neumorno igrala.
Obitelj je bila prilično religiozna, redovito su išli na nedjeljnu misu u obližnju malu crkvu. Za razliku od Krešinog oca Marka, Ljerkin otac Mato bio je veliki nacionalist. Iako mu je standard bio puno bolji od Markovog, mrzio je Kraljevinu Jugoslaviju, ali, nažalost, zbog nje nije podnosio Srbe, a mrzio je sindikaliste. Da je mogao on bi ukinio sindikat. Govorio je da samo drže govore i sastanče umjesto da se prihvate posla. Iz sasvim različitih razloga Marko i Mato su mrzili Kraljevinu. Marko je htio da se ona transformira u radničku državu, a Mato je bio za to da se Hrvatska, s jednim dijelom Bosne i Hercegovine, Vojvodine, a bome i Boka Kotorska, odvoje u zasebnu državu. Samo tu postoji jedan problem. Te njihove želje nisu se mogle ostvariti mirnim putem. Valjalo je strpljivo čekati povoljni trenutak i onca ciljeve ostvariti nasiljem. Tada nisu ni slutili da će im se pružiti mogućnost, u ne tako dalekoj budućnosti, da svoje snove ostvare. I jedan i drugi bit će sudionici burnih budućih događaja punih nasilja. Mato nije bio hrabar čovjek da javno zbori o svojim željama, ali u kućama istomišljenika bilo je žestokih istupa po tom pitanju.
Mato je bio navijač BSK-a i jedva je čekao današnju utakmicu u nadi da će njegovi pobijediti i postati prvakom Broda. On i njegova supruga otvoreno su se protivili vezi njihove kćeri s Krešom, koji je za njih bio siromašni šarlatan.
Znali su reći:
– Premlada si za hodanje s muškarcima, a naročito za vezu s onim sindikalcem Krešom.
– Nije on sindikalac nego njegov otac – sramežljivo bi odgovarala.
– To se svodi na isto jer je odgajan u tom duhu – ostali bi uporni roditelji.
Ljerka je bila prelijepa djevojka duge plave kose, smeđih očiju. Srednje je visine, vitka. Imala je tek sedamnaest godina. Gdje god bi se pojavila izazivala bi pažnju i uzdahe većine muškaraca.
I Krešin otac Marko bio je protiv te veze, a njegova majka nije.
Marko je zano reći:
– Sine, što će ti ta buržujka.
– Ona je samo lijepa i draga djevojka – mirno bi mu uzvratio Krešo.
– Pusti dijete ne miru – nadodala bi majka.
Taj nedeljni derbi na stadionu Lutvinka u Osječkoj ulici s nestrpljenjem je očekivao i taksist Ibro. A, ne! Nije to bio taksist koji je vršio svoj posao automobilom. On je to obavljao čamcem. Ibro je bio mršav čovjek, srednje visine, guste tamne kose. Naizgled slabašan, ali nevjerojatno žilav. Nije bilo te nepogoede: vjetar, valovi, hladnoća, vrućina, koju on nije mogao svladati svojim žuljevitim rukama. Imao je 18 godina kada se je u proljeće te godine počeo baviti prijevozom čamcem koji mu je ostavio pokojni otac Hasan. Kada je Hasan osjetio da mu se bliži kraj, reče sinu:
– Ibro, ostavljam ti na brigu mater i petero braće i sestara i čamac. Prevozi ljude s jedne na drugu obalu. Valja nahraniti 7 gladnih usti.
Nekoliko dana nakon toga Hasan ispusti dušu i preseli na ahiret. Ibro je više puta dnevno, ovisno o vremenu i potražnji, prometovao između dvije obale Save. Sa slavonskobrodske strane pristanište mu je bilo kod velikog šetališta zvanog “korzo”.
Te nedjelje već iza podne ljubitelji nogometa iz susjednog grada počeli su koristiri Ibrine usluge. I mnogo godina kasnije, kada nije bila rijetkost da i prosječni ljudi imaju pentu, Ibro je upravljao čamcem veslajući.
Kada je utakmica završila Ibro je neumorno veslao dok nije pala noć. Usidrio je svoj čamac i mrtav umoran uputio se kući u svoju mahalu. Skoro sav novac dao je majci. Njen zahvalni pogeld ispuni mu dušu.
– Sine, bit će dosta nekoliko dana.
– Biće!
– Koliko je sati?
Ibro izvadi stari sat, koji je naslijedio od oca, iz džepa.
– 9 sati i dvadeset dekika. Odoh leći.
Sutradan je Ibro usidrio čamac uz slavonskobrodsku obalu i skoknuo na korzo u jednu trgovinu mješovitom robom i uzeo nešto slatkiša za svoju mlađu braću i sestre. Uvečer im je to predao uz njihovu beskrajnu zahvalnost.
Zbot utakmice i željeznica je profitirala. Popodnevnim vlakom je iz Bosne došlo znatno više ljudi nego obično i to ne samo iz Bosanskog Broda nego i okolnih sela: Sijekovca, Novog Sela, Koraća, Kričanova, pa čak i iz Dervente. Uglavnom su to bili muškarci, ljubitelji nogometa, željni kvalitetne utakmice. Neki od putnica odmah su u staničnom restoranu navalili na hladna pića, dok su drugi gasili žeđ u gostionicama i restoranima na potezu od kolodvora do stadiona. Neki su ugostitelji taj dan imali dobar pazar zahvaljujući nogometnom narodu. Bio je to pravi lokalni praznik nogometa.
…
Kreši je stadion bio blizu, pa je na utakmicu krenuo oko 17 sati, sat prije početka utakmice. Usput je kao veliki prijatelj prirode uživao u opojnom mirisu lipe. Kad je stigao do ugla Zrinske i Gundulićeve ulice pojavio se Mato. Nisu išli jedan pored drugog jer su hodali suprotnim stranama ulice, ali su se pravili kao da se ne vide.
Kada je Krešo stupio u svlačionicu tu je već bilo nekoliko igrača, trener i predsjednik kluba. Uskoro su se svi prikupili i počelo je presvlačenje u sportsku opremu. Usput im je trener tumačio kako treba da igraju. Oprezno u obrani i brzi kontranapad. Petnaestak minuta prije početka utakmice igrači Marsonije su izašli na teren gdje su se već razgibavali igrači protivničke momčadi. Točno u 18 sati sudac, mjesni trgovac, podiže ruku u zrak i da znak za početak utakmice, pred rekordnim brojem gledatelja. Prodano je preko 800 ulaznica (neki današnji prvoligaši bi bili sretni da ih toliko mogu prodati), blagajnici su zadovoljno trljali ruke. Kada se gledaocima s plaćenim ulaznicama dodaju tzv. padobranci (omladina koja uvijek naše načina da besplatno gleda utakmicu) bilo je preko 900 gledatelja. Tako je bilo i ovaj puta. Desetak momaka iz Malog Parizia došlo je do taraba koje su okruživale igralište i stupilo u kontakt s Jocom zvanim Konajk. Kroz omanju rupu u tarabama pokazali su mu brlju koju je jedan od derana ukrao od oca iz podruma. Joca Konjak ugledavši litrenku, obliznu se, svetački pogleda u nebo i tiho upita:
– Koliko vas je?
– Deset!
– Može!
Desetak dječaka munjevito i spretno preskočiše ogradu, litrenka je brzo promijenila vlasnika. Konjak tobože potrča za momcima vičući:
– Đavo vas odnio, stanite da vam Joca Konjak pokaže.
Brzo je stao, a dječaci se brzo umiješaše među publiku.
To je sve sa zanimanjem gledao lokalni pijanac Goran koji viknu:
– Pobjegoše dječaci.
– Pobjegoše!
– Može malo brlje?
– Može, ali samo gutljaj.
Goran priđe, osvrnu se lijevo, desno, zgrabi bocu i potegnu. Tko zna koliko bi on gutljaja potegao da mu Joco ne otme bocu.
– Dooobra! – uskliknu Goran i dlanom obrisa usta.
– Više ne dolazi – upozori ga Konjak i nategnu iz boce.
Goran je gledao s oduševljenjem.
– Kakav cug! – čere ushićeno.
No, pustimo mi momke, Jocu i Gorana i vratimo se utakmici. Susret je počeo mlako, što zbog vrućine što zbog igrača Marsonije koji su težili umrtvljavanju igre, spremajući se da u kontranapadu zadaju odlučujući udarac. Već su počeli prvi zvižduci gledalaca zbog neatraktivne igre kad se dogodilo u dvadeset i petoj minuti. Bek se poigravao s loptom tridesetak metara od gola, lijevo krilo BSK-a mu je otelo loptu, par koraka, centaršut u šesnaesterac, elegantni skok visokog cenarfora i udarac glavom pod samu prečku. Erupcija oduševljenja polovice gledateljstva. Golman Marsonije nije se ni pomaknuo. Stajao je kao ukopan nekoliko sekundi.
– Što je, golmane, nisi valjda ankerisan – drečao je Goran već dobro nakresan.
– Je li, Gorane, vidiš li jednu ili dvije lopte u mreži? – upita ga Ilija koji je stajao u blizini.
– Ilija, bilo bi ti bolje da si ostao šargijati na vodenici nego što gubiš vrijeme na sport koji ne razumiješ.
– Polako, polako, još je dosta do kraja, moji će biti šampioni.
– Hoće, kad na vrbi rodi grožđe.
Pokunjeni igrači Marsonije krenuše ka centru.
– Hajte, što ste se raspekmezili, idemo po izjednačavanje – viknu trener Marsonije. Ekipa Marsonije nekako je izdržala do poluvremena da ne prime drugi gol. U zadnjoj minuti centarfor je sjajnim udarcem pogodio gredu. Navijači BSK-a uzdahnuše, navijači Marsonije odahnuše. Za vrijeme stanke trener Marsonije ohrabri svoje igrače i da im upute da više napadaju na protivnički gol. Tako se i dogodilo. Dobrih pola sata opsjedali su protivnički gol, ali bez rezultata. Aonda izjednačenje. Ne gol, golčina, koji je postigao Krešo do tada jedva primjetan na terenu. Primio je loptu na položaju lijevog krila (da kažem lijevog bočnog, kako je sada moderno, ne bi se znalo je li to na položaju beka ili krila) i krenuo u dribling. Nanizao je trojicu igrača BSK-a po crti šesnaesterca do položaja desnog krila, elegantno se okrenuo, malo šutnio loptu i poskočio u stranu. Pokraj njega je, brže od ćire, projurio lijevi bek.
– Ole! – zaurla Ilija.
Krešo je krenuo po crti natrag, usput driblajući dvojicu protivničkih igrača. Došavši otprilike do sredine šesnaesterca odapeo je ljevačom silovito pod samu prečku. Golman je zaplivao zrakon, skoro se poravnavši s gredom. Uzalud, prekasno! Lopta je prošla u sami kut između stative i prečke i zatresla mrežu. Kakav gol! Da ga danas da neki prvoligaški igrač to bi se vrtilo danima na svim televizijama i portalima. Ovako su u njemu uživali samo nazočni gledatelji. Dok je izvodio te majstorije, gledalište je zabezeknuto u tišini to promatralo, jedino je već prilično nakresani Goran uzviknuo:
– Što ovaj radi?!
Lopta se spustila na travu u golu. Nakon dvije, tri sekunde zaori se veliki aplauz posvećen sjajnom zgoditku.
– Jesi li vidio, Gorane, kakva golčina – urlao je Ilija.
– Ej, vala je – potvrdi Goran.
Marko je rekao sinu da neće prisustvovati utakmici, ali je ipak otišao na nju pred sam početak, Kad je sin postigao spektakularni zgoditak pun ponosa je zapljeskao. Mato, koji je stajao u blizini na trenutak ga prezrivo pogleda. Marko ga nije udostojio pogledom. Utakmica je zavšrila rezultatom 1:1. Igrači i navijači Marsonije su slavili, protivnici tugovali. Tako je to ne samo u nogometu nego i u životu. Dok jednom ne smrkne drugom ne svane.
Uvečer su se uprava, igrači i pojedini navijači našli u gostionici Cviić (nalazila se gdje je danas spomen dom Ivana Brlić Mažuranić) da proslave naslov prvaka Broda i da se malo provesele. Naravno da slavlje nije moglo proći bez šargijaša Ilije. Budući se gostionica nlazila relativno blizu vodenice skoknuo je kući po šargiju. Usput je smislio i prigodnu pjesmu koju je odšargijao u sitne noćne sate, kada je društvo već bilo podosta podnapito. Ilija je s proslave otišao među posljednjima, pa je ujutro, čim je izašlo sunce, mamuran počeo mljeti žito. Jedva je izdržao do kratke stanke za ručak kada je bučnuo u Savu da se osvježi. Kreš nije spadao u noćobdije pa se kuću uputio oko ponoći.
…
U kolovozu Marsonija se razigravala s pobjednikom Nove Gradiške, s Libertasom u Novskoj. Izgubili su s 3:1 (1:0). U revanšu u Brodu, 13. 8. na stadionu Vatrenke Marsonija je pobijedila 3:0. Bila je to spektakularna utakmica, opet puno gledalaca, opet dobra zarada za taksistu Ibru, gostioničare, željeznicu.
Kada se Ibro, mrtav umoran te večeri vratio kući, dočekala ga mati Hajra s bogatom večerom, što je bila rijetkost u njihovoj kući. Ibro joj dade pristojnu svotu od zarade tog dana. Mati mu ganuto reče:
– Bolan, Ibro, šteta što nema više dobrih fudbalskih utakmica u Brodu preko Save. Sada ima dosta za 7 dana donekle pristojnog života.
– Uskoro će nova utakmica, bi’će opet love.
– E, vala, neka. ‘Ko bi rek’o da obična nagarutaća toliko vrijedi raji.
Uto iz zajedničke spavaće sobice izađe Ibrina najmlađa sestra Zuhra.
– Braco, ‘oće li opet biti slatkiša? – upita puna nade.
– Hoće, sele moja.
– Hvala!
– ‘Ajde u krevet, mala. Ma vidi ti nje – negodovala je mati.
Curica odjuri u sobicu sva sretna. “Eh, šta bih ja, jadna, bez mog brace Ibre”, pomisli i odmah utonu u san.
Utakmice protiv sisačke Segeste uskoro su odigrane. Prvu utakmicu dobila je Segesta 5:1, a u revanšu u Slavonskom Brodu Marsonija je pobijedila u vrlo dobroj utakmici 3:2. Opet je Krešo postigao sjajan gol. Dobio je upotrebljiv centaršut s krila, desnom nogom prebacio je loptu preko centarhalfa i onda s ruba šesnaesterca, malo ukoso, lijevomo nogom pogodio mrežu ispod prečke. Navijači su bili oduševljeni. Visok poraz u prvom susretu i kiša koja je povremeno padala, iako je bilo toplo (27. 8.) uzrokovali su da je bilo skoro upola manje gledatelja neko na dvije prethodne utakmice, na veliko razočaranje željeznice (ćiro), birtijaša i taksiste Ibre. Kada se te večeri vratio kući sav pokisao i majci predao novac samo je promrmljao:
– Prokleto vrijeme!
– Neka, teke, sine, i ovo nije za bacit – uzvrati žena izborana lica, sijede kose, mršava tijela. Imala je pedesetak godina, a izgledala je bar 10 godina starija. Život i bolesti je nisu mazile. Danas neke sedamdesetgodišnje žene izgledaju mlađe nego ona, a i znatno su poletnije.
Naravno da Ibro ni ovaj put nije zaboravio na svoju braću i sestre, opet im je sutradan u Slavonskom Brodu kupio, ovaj puta, nešto manje slatkiša.
…
Nekoliko dana nakon ovih događaja sastali su se Ljerka i Krešo kod ćevabdžinice u Gundulićevoj ulici, u blizini Ljerkine kuće, a nedaleko Krešine. Bio je prekrasan kasnoljetni dan početkom mjeseca rujna. Tu su se smjestili u hladu prostranog dvorišta. Naručili su burek i jogurt. Dok su pijuckali, ona hladni sok, on točeno hladno pivo, pričali su o svakodnevnim stvarima. Uz razgovor on je diskretno promatrao njeno prelijepo ovalno lice i njenje lijepe krupne oči svijetlo smeđe boje sa zelenkastim nijansama u uglovima. “Kako lijepe oči”, pomisli.
Uskoro je stigao prvoklasni burek, kojeg su pojeli uslast, a onda su smazali i ukusni jogurt.. Kuhar je bio doseljenik iz Banja Luke. Meso je pripremao dan ranije, a tijesto je bilo ručno valjano. Nije čudo što su tu na burek dolazile cijele obitelji.
Još dok su jeli burek, ugledaše Davora, visokog, crnokosog momka, njihovog susjeda, miljenika i favorita njenih roditelja. Ne jedanput otac joj je zano reći:
– Što će ti onaj bezbožnik Krešo, Davor je pravi dečko za tebe.
– Tako je kćeri – povlađivala je majka.
– Ali, ja volim Krešu i nije bezbožnik – branila se kći.
– Pusti to, još si zelena da znaš što je ljubav. Ako ti sada Davor nije drag bit će. Osim toga Krešo je sin one komunjare Marka.
– Ljubav ne bira razum, nego srce. Marko je sindikalac, a ne komunjara.
– Sve je to isto.
Davor je završio brodsku gimnaziju i te je jeseni trebao krenuti na pravni fakultet u Zagrebu. Otac mu je bio jedan od šefova u Tvornici vagona sa solidnim primanjima. Bio je jedina i nije u ničemu oskudijevao. Kućna biblioteka prepuna knjiga, ocjene u gimnaziji odlične. Otac i majka žestoki su nacionalisti, što je imponiralo Ljerkinim roditeljima.
Davor je prolazeći pored njih ljubazno pozdravio Ljerku potpuno ignoriravši Krešu. Ovaj mu nije ostao dužan, nije ga ni pogledao. Davor je na brzinu pojeo svoj burek, popio šabesu i otišao.
– Sigurno će odmah obavijestiti tvoje da nas je vidio – mrko će Krešo.
– Valjda neće.
– Hoće, bez brige, on bi najradije da je sada na mom mjestu.
Ljerka se sjeti što joj roditelji govore o njihovoj vezi i Davoru i na trenutak pocrveni u licu.
– Sigurno ti tvoji govore da se okaniš mene i prikloniš to uštogljeniku – kao da joj je čitao misli.
Ljerka ništa ne odgovori.
– Kako ti je brat – skrenu ona temu razgovora.
– Dobro! Stasava! Jesam li ti još uvijek drag?
– Jesi!
Davor je odmah otišao do Ljerkinih roditelja. Otac je radio, a majka Štefica je kuhala ručak. Davor je ljubazno pozdravi, ona mu odzdravi i ponudi kavom. Uz kavu joj je, onako usput, rekao gdje je vidio njenu kćerku i s kim. Štefica uzdahnu i uvečer, kad su ona i Mate legli spavati, reče mužu ono što je čula od Davora. Mato zaškrguta zubima i reče da će učiniti sve da ih rastavi.
Čim je otišao Davor, kad eto Ibre. On se pozdravi s Krešom i blago naklni Ljerki. Sjeo je za stol do njihovog. Konobar mu priđe i on naruči 7 komada pite s krompirom. Krešo ga upita:
– Hoćeš li štogod popiti?
– Neću!
– Ama popij, ja častim.
– Ako mora, hladnu šabesu.
Dok je pio šabesu, taj šutljivi čovjek reče kao da se pravda:
– Jučer sam imao dobar pazar pa da počastim svoju čeljad.
Njih dvoje ga upitno pogledaše.
– Aga dobro platio. Doš’o on iz Dervente ćirom i prespav’o u blizini moje kuće kod prijateljice Hatidže. Zakasnio na ćiru za vaš Brod, a slijedeći ide za 3 sata. Mora hitno u Slavonski Brod da ne zakasni na voz za Zagreb. Ja navro k’o sivonja i eto nas učas prijeko. On izvadio gomilu dinara i daje me. “Puno je, gazda”, velim. “Zaslužio si, Ibro”, veli on i strpa mi pare u ruku. “Hvala, efendijo”, velim dok on hitno napusti čamac. I eto, moja će porodica danas uživati.
Krešo je u međuvremenu platio račun i na odlasku reče:
– Neka vam je u slast. Pozdravi obitelj.
– Hoću! Merhaba, Krešo i navrati jedared.
…
Krajem mjeseca rujna još je uvijek bilo toplo, toliko da je Krešo već nekoliko dana išao na kupanje kod mlina. Ilija ga je svaki puta ljubazno pozdravio i vraćao se poslu. Jedanput dok se sunčao na obali Krešo ulda oveće jato lastavica kako leti u smjeru juga. Na čelu jata jedna oveća lasta, kao da je davala upute onima pokraj sebe.
– Odoše laste – povika Ilija s vrata vodenice.
– Odoše – sa sjetom uzvrati Krešo.
Te se večeri Krešao našao s Ljerkom kod ćevabdžinice. Prošetaše Karadžićevom ulicom do Save. Tu je, kao i nekoliko puta ranije, pokuša Krešo poljubiti u obraz. Ovaj puta ga je izmakla. On s tugom pomisli da se događa ono čega se bojao. Prekid veze! Rastanak! Netko će drugi, vjerojatno Davor, uživati u njenim lijepim očima.
– I, je li to kraj.
Nakon kraće šutnje ona uzvrati:
– Jest!
– Tata, mama, Davor.
– Roditelji da, Davor ne.
– Danas ne, sutra vjerojatno.
Šutke su krenuli svatko svojoj kući.
Na rastanku on reče:
– Neka ti je sa srećom.
– I tebi.
Neočekivano ga nježno poljubi u obraz i tiho reče:
– Zbogom!
– Zbogom!
Kada bi se slučajno sreli pristojno bi se pozdravili. Uskoro ju je počeo viđati s Davorom. Iako mu je bila draga,nije bio zaljubljen u nju pa zbog nje nije previše patio.
…
Prošlo je osam godina. Počeo je rat i na ovim prostorima. Rat u kojem je isplivalo na površinu ono najgore u čovjeku, valjda kao nikada u povijesti. Beograd je strahovito bombardiran od njemačkih aviona, ustaše su 10. travnja uz pomoć Nijemaca uspostavilu NDH. Počela su prva proganjanja Srba, Židova, Roma i protivnika režima. Mato je odmah pristupio ustaškom pokretu. Ljerka, koja se u međuvremenu udala za Davora, zaposlila se u gradskoj upravi, dok je Davor radio kao pravnik u jednom odvjetničkom uredu.
Marko se pritajio, čekajući trenutak da ode u partizane. Krešo je pisao stricu u Bern može li s bratom doći kod njega, jer njemu se ovdje ne gine ni za koga. Stric mu je odgovorio da može i da će ih on zaposliti. Već krajem maja braća su se obrela u Bernu i ubrzo zaposlila. Tamo je Krešo upoznao prelijepu Draganu, također izbjeglicu kao što je i on bio. Pobjegla je iz istog razloga kao i on. Nije nikoga mrzila. Čast izbjeglom mladom kralju, domovini, ali će uskoro započeti obračuni u kojima ona ne želi sudjelovati. Njezin otac postupio je kao i Marko. Pritajio se i čekao priliku da se pridruži onoj vojsci koja će se uistinu boriti protiv okupatora.
Ilija i Ibro preživjeli su rat radeći svoj častan posao. S njim su nastavili i poslije rata još dugi niz godina. Izmijenile su se tri države, kralj, poglavnik, maršal, a njihov materijalni položaj bio je uglavnom isti. Siromasi!
Prvi je umro Ilija. Jednostavno mu je klonula glava na stol poslije ručka. Nije stigao popiti ni čašu omiljenog mu piva.
Još dugo nakon sahrane, kada se i rodbina razišla, uz grob je stajao Ibro. Dvije teške krupne suze kanuše niz njegovo izborano lice. Onda se mršavo staračko tijelo s mukom pokrenu. Kralježnica ga je u zadnje vrijeme sve više stezala. Još malo i neće više moći taksirati svojim čamcem.
Ibro je shrvan boleštinama i teškim životom preselio na ahiret koju godinu kasnije, ispraćen mnogobrojnom rodbinom i korisnicima njegovih prevozničkih usluga. Najtužnija je bila njegova najmlađa sestra Zuhra, koja je stajaći uz bratov grob tiho prozborila:
– Ibro, brate, dok živim neću zaboraviti one tvoje slatkiše, koje si nam darivao uvijek nakon dobrog ćara.
Znam, znam, možda će neke zanimati što je bilo s Krešom i Ljerkom, međutim, to trenutno nije moj predmet razmatranja. Možda, jednom drugom prilikom bude.
Potrebno nam je svo vrijeme i sva naša energija, da bismo pobijedili idiotizam u sebi.
Malo tko se u Hrvatskoj može pohvaliti da je njegova knjiga doživjela četiri izdanja. Boris Pavelić, autor knjige „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune“, to može.
U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme. I uza sve to bi se reklo za Miljenka Smoju, da je kojim po sebe i po književnost sretnim slučajem Talijan, Poljak, a pogotovu Francuz, kako je riječ o piscu izrazite katoličke i franciskanske ispiracije. Crkva je u središtu njegova svijeta, socijalni imaginarij mu je gotovo sasvim biblijski, vrijeđa ga licemjerje popova i njihove institucije, razgovara sa životinjama, psima i mačkama, prirodu doživljava kao djelo višeg nauma. U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka. Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka, Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću, Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak.
Da je kultura otkako je HDZ došao na vlast obilježena gašenjem i ugrožavanjem brojnih vrijednih projekata gotovo da je postalo naporno ponavljati – tolikom redovitošću gube se, primjerice, emisije na HRT-u, časopisi ili portali, dok zadnjih mjeseci neprekidno slušamo o financijskim problemima i hvatanju za nejaku slamku 
Dok je Bajron, u svom romantičarskom aspektu, istupao kao prezasićeni i razočarani, cinični buntovnik, Šeli- ništa manje egocentrik, stvarao je vizije boljeg života čitavog čovečanstva iz svoje zanesenjačke vitalnosti i vere u ljudsku lepotu i plemenitost. Šeli je smatrao da u životu i pesništvu ima posebnu misiju- da se odupre tiraniji u svim njezinim oblicima i da u drugima probudi svest o tome da je čovečanstvu potrebna sloboda…
Stajao je u polumraku, nepomično izdvojen od nabujale gomile. Promatrao ju je defokusirano, s mislima na njoj a istovremeno daleko od nje. Bilo je nešto čudno u ovoj masi. Dugo je razmišljao, tražeći odgovor po čemu se ova gomila razlikuje od onih koje je ranije viđao po trgovima, na koncertima, nogometnim utakmicama ili sveučilišnim amfiteatrima. Ipak, ova masa umornih tjelesa ‑ žene, muškarci, djeca i starci ‑ neodoljivo ga je podsjećala na neku drugu gomilu, na neki drugi skup individua što se skupio nekom drugom zgodom.
Eva Braun, plavokosa tajnica, romantična asistentkinja slavnoga njemačkog fotografa, za vrijeme fotografske sesije je čovjeku u kojeg se fatalno zaljubila gurnula ljubavno pismo u džep. I on je, naravno, pao na to. Clara Petacci, dokona kćerka osobnog liječnika pape Pia XI i zgodna starleta, zaljubila se u dvadeset i devet godina starijeg, oženjenog čovjeka. Iako je cijela Italija bdjela nad svakim njegovim korakom, iako je on bio izrazito ekstrovertiran i sve što je činio bilo je javno, godinama su, na užas njegove žene Rachele, bili ljubavnici.
Osvanuo je sunčan dan koji je nagoviještavao visoku dnevnu temperaturu zraka. Mali i mirni gradić smješten s lijeve obale Save dobrim je dijelom još uvijek bio utonuo u san. To se nije odnosilo na jedan dio vrijednih domaćica, a pogotovo snaša iz obližnjeg Brodskog Varoša. Snaše bi već u cik zore donosile u ovećim limenim kantama tek pomuženo mlijeko, pokucale bi na prozor građanki, a ove bi ili otvorile kapiju ili bi kroz prozor poturile lonac. Snaše bi u njega svojom mjericom sipale dogovorenu količinu molijeka koje se još pjenilo. Gotovo uvijek bi, pogotovo ako bi ih domaćice puštale u kuću na koju rečenicu razgovora, na kraju mjericom dodale još malo mlijeka. Domaćica bi rekla:
Pogovor knjizi “Treće lice jednine” 
Oblaci su promicali. U mukloj noći gotovo da se mogla čuti huka koju su hitajući stvarali. Zašto smo ovdje? Kakav smisao može imati naša beskrajno kratka prisutnost? Pitanje bez odgovora, na koje ipak bez trunke razmišljanja spontano odgovorih i ne pocrvenjevši što sam izgovorio jednu tako proslavljenu banalnosg: “Zato da bismo se mučili štoo smo ovdje i ni zbog čega više”.
Pobjednici ne pišu povijest, oni imaju važnijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede. U njezinom je pra-razlogu potreba da se iznese pripovijest o velikom stradanju, o porazu. U tome su slični povijest i književnost: prva svjedoči kolektivnim, druga ličnim i privatnim porazima. Iz potrebe, ili iz imperativa, pobjednika da pišu nekakvu svoju povijest ili, ne daj Bože, književnost, nastaje uglavnom isto – propaganda.
Ako si mali, ne znači nužno da moraš biti sitan. Štoviše, može se biti mali, a veliki. Ima takvih zajednica, država… Ima ih, ali to nikako nisu ovdašnje državice, nastale raspadom matične države, ni jedna, ni druga, ni treća…, nego sve, vođene neslobodnim, skučenim birokratskim umovima, traže svoje pokrovitelje u velikima i moćnima, bilo sa zapadne, bilo s istočne strane. Hrvatska bi se tako odrekla i Piranskog zaljeva i dijela Dunava prema Srbiji, digla bi do kraja ruke od svoga ionako izmaštanog političkog suvereniteta, čega god… samo da to od nje ozbiljno zatraži Amerika, makar i ovakva nikakva, Trumpova, baš kao što bi Srbija jednako skinula ono malo preostalih gaća, samo da to od nje zatraži Rusija, makar i takva, Putinova. A BiH? Ta iznemogla zajednica tri etniciteta, čije dvije nacionalističke partije stalno pogledavaju prema Zagrebu i Beogradu, dok joj treća, bošnjačka, namiguje Ankari, pa tako prilježna turskom diktatoru, opasno prijeti muslimanizacijom Bosne, baš po uzoru na Tursku pod vodstvom Rejepa Erdogana.
Kolumbijski nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, autor je dela koja se danas nalaze na listama omiljenih, ali i najboljih svih vremena prema glasovima kako publike tako i kritičara i samih pisaca. On sam izdvojio je neke naslove koji su ostavili najveći uticaj na njega, i kako možemo videti u izvodima iz njegovih tekstova, formirali ga i kao čoveka i kao autora, pa se nije ustručavao da im oda počast mestom na svojoj listi najznačajnijih dela koja je pročitao i iz kojih je učio.
,, Najveća je otuđenost čoveka od samoga sebe u modernom društvu 20. veka. Čovek doživljava i sebe i druge kao stvar. Vrednost čoveka ne ceni se prema njegovim ljudskim kvalitetima, nego on i sebe samog i druge ceni prema tome kolika je njihova prodajna cena, koliko mogu zaraditi. Sastavni deo procesa alijenacije u kapitalizmu 20. veka jeste rutinski rad umesto stvaralačkoga, upravljanje prema onome što drugi misle i čine, gubitak osećanja vlastite ličnosti i nalaženje zadovoljenja ne u vlastitoj vrednosti nego u odobravanju okoline i uspeha koji drugi priznaju, birokratizacija svih odnosa među ljudima“.
Nakon četrdeset godina izlaženja ‘Gordogan’ je ostao bez novčane potpore Ministarstva kulture za ovu godinu, a lani je ona iznosila mizernih 20 tisuća kuna. Iz kabineta ministrice Nine Obuljen Koržinek mogli smo čuti da vam je novac uskraćen iz proceduralnih, a ne sadržajnih ili političkih razloga. Kako komentirate njihove ocjene da ste neuredno izvršavali obaveze i neredovito podnosili izvješća, da niste poštivali dinamiku izlaženja i broj svezaka, da ste kasnili s rokovima? U jednom nedavnom intervjuu ministrica je kazala kako nema dovoljno novca da bi se financirali svi kvalitetni programi…