Quantcast
Channel: Književnost
Viewing all 825 articles
Browse latest View live

Mirko Duspara vs. Pero Ćosić: Upotreba znanja eksperata za kompoziciju i stil i dvostruki aršini Stribora Valente

$
0
0

Mirko Duspara i Pero Ćosić (Foto: sbplus)

Kada se ciljevi neke politike (uređivanje odnosa među institucijama, definiranje društvenih projekta) ne mogu postići na uobičajeni način –  ispod stola, dogovorima uskih grupa od međusobnog povjerenja, iz čega su isključeni mediji i javnost kojima se, uglavnom, post festum podijele ušminkani zaključci, protokolarni obrasci i cirkulari o kompromisima dovedenih do operativnosti – političari pribjegavaju drugim sredstvima ostvarivanja svojih interesa i demonstiranjaa nadmoći

Tako Pero Ćosić, šef  HDZ-a Brodsko-posavske županije i zastupnik u Saboru, i Mirko Duspara, gradonačelnik Slavonskog Broda, šalju jedan drugom otvorena pisma, u ime građana, u ime svoje pravde i istine, u ime lokalnih zajednica koje kao njihovi izabrani funkcionari zastupaju, a u vezi problema oko vodocrpilišta u Sikirevcima. Sudar dvije lokalne političke veličine (skraćeno: lopov) koje godinama bez ikakve konkretne odgovornosti, poput feudalnih gospodara, nadziru i upravljaju ovdašnjom kadrovskom, kulturnom, gospodarskom, prosvjetnom i komunalnom situacijom, po mnogim financijskim pokazateljima u fenjeraškoj županiji, i u gradu izmučenom besperspektivnošću – ovoga puta nikoga nije posebno uzbudio. Njihova baražna paljba i baražni baloni očekivano nisu doprinijeli da se na samom tlu interesni rovovi pomjere ni za jedan jedini milimetar. Dapače, ušančeni na svojim pozicijama, oni se ne osvrću na gruvanje argumenata protivničkih zaprečnih kanonada. Pokazali su dečki mišiće i višak testosterona, ali ne i pamet koja se očituja kao sklonost prema kompromisu.

Zapravo, ne zanima me ovoga puta meritum problema, nego tko je njima dvojici sastavio/napisao otvorena pisma, i zašto nije reagirao SDP-ovac Stribor Valenta, predsjednik Gradskog vijeća grada Slavonskog Broda.

Prvo, evo njihovih otvorenih pisama:

Reagiranje Pere Ćosića

Gradonačelnik Mirko Duspara odgovorio: Gospodine zastupniče Ćosić, mi smo na suprotnim stranama

Bolji poznavatelji stilskih karakteristika rečenih otvorenih pisama, njihove kompozicije i načina upotrebe argumentacije, odlučno tvrde da ih ni jedan ni drugi autor nisu samostalno napisali. Uz pomoć svojih piarova, suradnika i možebitnih šaptača sa strane, poslali su jedan drugom i svima ostalima poštu punu tuđeg perja. Nešto malo se razumijem u odlike književnog stila –  karakterističan odabir i način uporabe stvaralačkih postupaka i stilskih izražajnih sredstava u oblikovanju književnoga teksta, pa mogu zaključiti da se radi o solidnim uradcima koji vješto imitiraju karakter i temperament pošiljatelja, i imaju jasne dokazne linije. Pohvalno.

Stribor Valenta

Prisjetimo se, u povodu angažmana stručnjaka kod oblikovanja navedenih otvorenih pisama, jednog drukčijeg stila, stila rada aktualnog predsjednika GV-a grada Slavonskog Broda. U smislu reagiranja na neke točaka dnevnog reda na posljednjoj, šestoj sjednici Gradskog vijeća, održanoj 29. siječnja, diskutirala je nezavisna vijećnica Slavica Lemaić kako bi doprinijela što boljim rješenjima i odlukama. Za raspravu se ozbiljno i s razumijevanjem priprema. U nakani da iznese što više prijedloga i argumenata, ili kao kritiku prijedloga odluka ili kao obranu svojih kontraprijedloga/amandmana, ona na sjednici ponekad čita svoje rasprave. Predsjednik GV- a to joj, pročulo se po Brodu, zamjera i imputira da nije sama napisala tekst rasprava odnosno javno ju sramoti obrecavajući se da koristi znanje drugih i da nije u stanju svoje rasprave reći „iz glave“. Da, da, ovo treba pročitati još jednom kao opis nedopustive torture od strane predsjednika na koju nitko od prisutnih nije reagirao. Da je vijećnica lupetala i da je povlađivala gradonačelniku, nitko se ni osvrnuo ne bi, a predsjednik bi joj se na kraju rasprave zahvalio biranim riječima. Ovako, pokazavši nabrušenost, znanje, otvorenost, polemičnost i kritičnost u iznošenju dokaza za svoje tvrdnje, ona se proziva kao plagijator. Kao da je sramota konzultirati eksperte za pojedina pitanja o kojima se raspravlja. A upravo je obratno.

Zanima nas, stoga, hoće li Stribor Valenta javno prozvati gradonačelnika Dusparu, partnera u gradskoj vlasti, zato što je za svoje komponiranje otvorenog pisma saborniku Ćosiću, potražio pomoć od eksperata, a što je sasvim u redu? Nestrpljivo čekamo njegovu reakciju na gradonačelnikovo prisvajanje tuđih prednosti. Bilo bi to, ako ništa drugo, dosljedno. Ili se kod njega radi o dvostrukim aršinima?

 

 

 


Velike izreke Don Huana, koje mijenjaju svijest

$
0
0

Potrebno nam je svo vrijeme i sva naša energija, da bismo pobijedili idiotizam u sebi.

     1. Postupaj tako, doslovno kao da je san. Djeluj smjelo i ne traži izgovore.

3. Da bi izvukao maksimum od života, čovjek mora da zna da se mijenja. Najteže je odlučiti se na mijenjanje.

2. Ne objašnjavaj previše. Kada objašnjavaš zašto ne možeš da uradiš ovo ili ono, u stvari ti se izvinjavaš za svoje nedostatke, nadajući se da će oni koji te slušaju biti dobri i oprostiti ih.

4. Ja se nikada ni na koga ne ljutim. Nijedan čovjek ne može da uradi nešto takvo da bi to zaslužilo takvu moju reakciju. Na ljude se ljutiš, kada osjećaš da su njihovi postupci važni. Ništa slično ja odavno ne osjećam.

5. Uvijek treba da znaš, da je put – samo put. Ako osjećaš da ne bi trebalo da ideš po njemu, napusti ga.

6. Ti me sada ne možeš da razumiješ zbog svoje navike da misliš tako, kao što vidiš.

7. Ako ti se ne sviđa ono što dobijaš, promijeni to, što daješ.

8. Glavna prepreka kod većine ljudi je unutrašnji dijalog. Kadačovjek nauči da ga zaustavi, sve postaje moguće.
Najnevjerovatniji projekti postaju izvodljivi.

9. Ljudi obično ne shvataju da u svakom trenutku mogu da uklone iz svog života bilo šta. U bilo koje vrijeme. Trenutno.

10. Jedini istinski mudar savjetnik koga imamo – je smrt. Svaki put kada osjetiš da stvari idu loše i da si na ivici kraha, okreni se na lijevo i pitaj svoju smrt, da li je to tako.

11. Svako ide svojim putem. Ako ideš sa zadovoljstvom, znači da je to tvoj put. Ako se osjećaš loše – u svakom trenutku možeš sići sa njega, bez obzira koliko daleko da si otišao. I to će biti ispravno.

12. Potrebno nam je svo vrijeme i sva naša energija, da bismo pobijedili idiotizam u sebi.

13. Suština je u tome na šta se orijentisati … Svako od nas sam sebe čini ili nesrećnim ili jakim. Obim rada, neophodan i u prvom i u drugom slučaju je jedan te isti!

14. Da bi postao čovjek znanja, moraš biti ratnik, a ne plačljivo dijete. Bori se, ne odustaj, ne žali se, ne ostupaj, bori se sve do tada dok ne progledaš. A sve zbog toga da bi shvatio da u svijetu ne postoji ništa što bi bilo važno.

15. To, što radiš u ovom trenutku, sasvim je moguće da će se ispostaviti da je to tvoj poslednji čin na zemlji. U svijetu ne postoji sila koja bi mogla da ti garantuje da ćeš poživjeti još barem minut.

Don Huan ( iz serije knjiga Karlosa Kastanede)

6yka

 

 

Nezaustavljivi Feral: Četvrto izdanje „Smijeha slobode“ posvećeno je Predragu Luciću

$
0
0

Malo tko se u Hrvatskoj može pohvaliti da je njegova knjiga doživjela četiri izdanja. Boris Pavelić, autor knjige „Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune“, to može.

Naime, prvo izdanje planulo je u samo 40 dana otkako je prosincu 2014. godine pušteno u prodaju, a ukupno je prodano 3.300 primjeraka, što je za hrvatske prilike izuzetno velika naklada.

“Apsolutno, nisam“, skromno će nam odgovoriti autor „Smijeha slobode“ na pitanje je li stvarajući ovu knjigu ikad pomislio da će ona doživjeti ovoliki broj izdanja.


“Vrlo je važno da je vrijednost Ferala i na ovaj način sačuvana od zaborava” – Boris Pavelić (FOTO: Ladislav Tomičić) 

„Stvarno nisam očekivao. Osjećao sam tada da postoji neki nedostatak u društvu, da se u javnosti ne govori o Feralu, da postoji ta neka praznina. I zato mi je drago što se ovo događa, a prije svega zbog toga što je tema Ferala vraćena u javni prostor i što je dobila pažnju koju zaslužuje, jer Feral je bio veliki i vrlo je važno da je ta vrijednost i na ovaj način sačuvana od zaborava“, u razgovoru za Lupigu objašnjava Pavelić koji je na ovoj knjizi, od jutra do mraka, radio punih osam mjeseci, od rujna 2013. do travnja 2014. godine, da bi je na koncu javnosti po prvi puta predstavio na pulskom sajmu „Sa(n)jam knjige“.

RAZGOVOR S BORISOM PAVELIĆEM: Feral nas je naučio da se vrijedi boriti

SMIJEH SLOBODE – USKRS FERALA: Kako je Pavelić vratio Feral među žive

ŽIVA ISTINA: Feral Tribune opet na kioscima!

NAJBOLJIH 20: Feralove naslovnice koje će se pamtiti

FERAL TRIBUTE: 20 godina kako je izašao prvi broj poštovanja vrijednog pokojnika

Pavelić najavljuje kako će četvrto izdanje biti posvećeno nedavno preminulom Predragu Luciću, jednom od pokretačkih motora Ferala, uz posvetu – „Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu“. Lucić je to zapisao u travnju 1991. godine, a zapis nedavno pronašla njegova kćer Hana.

Tako će knjiga i početi i završiti s Lucićem, s obzirom da je i do sada završavala ovim njegovim riječima: „Kad me ljudi pitaju hoćemo li krenuti iznova i kako pokrenuti neki novi Feral odgovaram: ljudi, on vam može nastati samo iz potrebe. Ako vidiš svijet oko sebe, ako znaš slova, ako znaš razmišljati, ako se želiš izraziti, kroz bend, kroz kazalište, kako god, pa daj, čovječe, napravi to! Ako želiš novine, ako znaš novinski razmišljati, pa napravi nekakav Feral! Pokušaj! Sumanuto je samo vikati: Johnny, vrati se! Može to možda biti razumljivo, ali je sumanuto. Napravi nešto sam! Bori se! Napravi svoju Azru! Viči! Radi! Ne daj se! Napravi svoj Feral!“


Predrag Lucić na zagrebačkom predstavljanju prvog izdanja “Smijeha slobode” (FOTO: Ladislav Tomičić) 

Nekih drugih velikih izmjena knjige neće biti, kaže Pavelić, osim što će ovo izdanje imati kazalo imena.

„Izradio ga je, sasvim na svoju ruku, prevoditelj Tvrtko Klarić. I nemam riječi kojima bih mu se zahvalio zbog toga“, napominje Pavelić.

Kako se odlučio upustiti u taj izazov pitali smo samog Klarića, koji priznaje da to nije mali posao, ali ga je izuzetno veselio, pogotovo s obzirom da se ove godine navršava 35 godina otkako je Feral po prvi puta ugledao svjetlost dana kao podlistak Nedjeljne Dalmacije te deset godina otkako je nepovratno ugašen.

„Posrijedi su zapravo emocije, jer mi je u ona mračna vremena Feral bio svjetlo, neću reći na kraju tunela, ali uredno sam ga iščekivao svakog tjedna na kioscima. To je jedna emotivna razina, a druga je ta što sam osobno poznavao Predraga Lucića i što smo, s obzirom da ja prevodim talijanske autore poput Prima Levija, zajedno dogovarali neke prijevode. Osim toga, u međuvremenu se iskristalizirala i moja simpatija prema onome što gospodin Pavelić inače radi, pa sam mu još u vrijeme kada se četvrto izdanje nije moglo ni slutiti rekao da ću kao skromni dar njemu i cijeloj Viva Ludeži sastaviti kazalo osobnih imena“, objašnjava Klarić, danas umirovljenik. Kaže kako je važnost kazala uočio još u gimnazijskim danima kada je u knjigama eseja i književne kritike nailazio na kazala osobnih imena, što je, po njegovom sudu, alat uz pomoć kojeg se širi polje potencijalnih korisnika.

„Mislim da kazalo zaokružuje ‘Smijeh slobode’ i omogućuje bržu konzultaciju i citiranost svima onima koji će se služiti ovom knjigom. Inače, slično sam napravio i za knjigu kazališnih kritika vašeg suradnika Mladena Bićanića, za koju sam također priredio kazalo osobnih imena“, kaže za Lupigu ovaj prevoditelj.

Viva Ludež
U novom izdanju naći će se i neke fotografije i dokumenti koji su u međuvremenu pronađeni u privatnim arhivama (FOTO: Naklada Val)

Ova golema knjiga tako će ovaj put izaći na čak 720 stranica, a osim kazala u kojem se nalazi više od 500 imena, tu će se naći i ponešto novog materijala.

„Bit će tu nekih novih fotografija i dokumenata koje smo pronašli u privatnim arhivama družeći se u međuvremenu s feralovcima po cijelom prostoru bivše države“, objašnjava nam Dragan Ogurlić, direktor Naklade Val, koja će izdati četvrto izdanje „Smijeha slobode“.

Ogurlić kaže kako je ova knjiga fenomen i da će novo izdanje biti objavljeno krajem veljače, i to u tiražu od 1.000 primjeraka.


Izdavač “Smijeha slobode” Dragan Ogurlić četvrto izdanje najavljuje za kraj veljače (FOTO: Ladislav Tomičić)

„Kad smo objavili prvo izdanje koncem 2014. godine išli smo na jednu vrlo konzervativnu nakladu, koja je otišla u 40 dana. Potom smo ponovili još dva izdanja i onda neki dan shvatili da nemamo više nijednu knjigu! A to ne smijemo dopustiti“, kaže direktor Naklade Val, napominjući kako je cijela ova priča dokaz da u Hrvatskoj, a i šire, i dalje postoji interes za ovakvo štivo i publika kojoj treba Feral i ovakva prezentacija tema.

Tome u prilog ide i informacija da je, otkako je najavljeno četvrto izdanje, već rezervirano više od pedesetak knjiga. Naime, novo izdanje knjige “Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune” može se unaprijed naručiti na e-mail dijanacukrov@gmail.com ili naklada@naklada-val.hr, odnosno na broj telefona 051/650-180. Oni koji to učine na ovaj će način uštedjeti 90 kuna, s obzirom da je promotivna cijena knjige u pretprodaji 210 kuna, dok će nakon tiskanja koštati 300 kuna.

Inače, za neupućene, Pavelić je u svojoj knjizi dao presjek ne samo 15 godina duge povijesti samostalnog Feral Tribunea, nego i onih deset godina tijekom kojih je Feral izlazio kao podlistak. Upravo na tu činjenicu se svojevremeno osvrnuo Predrag Lucić.


Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović na predstavljanju “Smijeha slobode” (FOTO: Ladislav Tomičić)

“Lijepo je da je Pavelić spomenuo i ono razdoblje prije nastanka samostalne Hrvatske, jer je pokazao da smo tada bili neprijatelji bratstva i jedinstva. Kažem da je to lijepo jer će iskomplicirati sliku o Feralu onima koji smatraju da smo samo bili mrzitelji svega hrvatskoga. Najlakše je, zapravo, danas biti neprijatelj Hrvatske. To je, kako vidimo, svatko”, rekao je Lucić prilikom jednog predstavljana ove knjige.

Knjiga je inače u protekle tri godine javno predstavljena u pedesetak gradova, između ostalog i na poznatom frankfurtskom Sajmu knjiga gdje su je, uz autora, predstavili i Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović. Tom prilikom je dnevni list Frankfurter Rundschau, koji se može pohvaliti tiražom od 70.000 primjeraka, kao podlistak tiskao „izvanredni“ broj Feral Tribunea na 16 stranica, dan uoči predstavljanja „Smijeha slobode“.

„Prvo sam pomislio da nije normalan, pa sam shvatio da nije samo lud, nego da će to i uspjeti napraviti“, odgovorio je tada Predrag Lucić na pitanje kakva je bila njegova prva reakcija kada je čuo s čime se Pavelić želi baviti. Govoreći o knjizi Lucić je objasnio kako smatra da ona ne govori samo o Feralu, već da je to znatno kompleksnija priča.

 

lupiga

 

 

Miljenko Jergović: Miljenko Smoje i kakva je bila 1991. prije nego što smo se dogovorili o njoj

$
0
0

U nekoj zemlji bogate kulture i razvijene imaginacije, u Italiji, Poljskoj, Austriji, a pogotovu Francuskoj, Miljenko Smoje bio bio doživljavan kao melankolični novinski pisac, žalobni humorist, veliki mjesni, lokalni pripovjedač, koji svoju romanesknu, epsku prozu preodijeva u kvazižurnalističke forme. I uza sve to bi se reklo za Miljenka Smoju, da je kojim po sebe i po književnost sretnim slučajem Talijan, Poljak, a pogotovu Francuz, kako je riječ o piscu izrazite katoličke i franciskanske ispiracije. Crkva je u središtu njegova svijeta, socijalni imaginarij mu je gotovo sasvim biblijski, vrijeđa ga licemjerje popova i njihove institucije, razgovara sa životinjama, psima i mačkama, prirodu doživljava kao djelo višeg nauma. U političkom je smislu naivni anarhist, dijete je vijeka i puka. Za talijanskoga književnog povjesničara, za njegovog kolegu Poljaka, Miljenko Smoje je idealtipski katolik. Za Francuza i francusku romanesknu tradiciju katoličke inspiracije, onu u dvadesetom stoljeću, Smoje je u svemu tome pomalo i natražnjak.

Za Hrvate, pak, za hrvatske katolike, one među njima koji su za njega uopće i čuli, za Splićane u Boga vjerujuće, Miljenko Smoje antikrist je, bezbožnik, Sotona. Za ovog čitatelja, pak, on je pisac koji nije imao sreće s temom, kao ni s jezikom i svijetom iz kojeg je potekao. Na kraju, nije imao sreće ni sa svijetom koji je stvorio. Moglo bi se reći da je Smoju Sotonom i antikristom proglasio upravo svijet koji je Smoje stvorio. Kako bi izgledao Split da nije bilo njega? Kako bi izgledao taj srednjodalmatinski i dalmatinski svijet u dvadesetom stoljeću, ili općenito nakon Marka Marulića, da ga Smoje nije uobličavao u svojim novinskim tekstovima, televizijskim serijama i knjigama? Nikako. Ne bi ga bilo.

Ako nije imao sreće s temom i sa svijetom što ga je stvorio, ako nije imao sreće sa svojim inherentnim i neizbježnim katolištvom, Miljenko Smoje imao je sreće s onih nekoliko ljudi koji su mu došli na sprovod. Ili s nekolicinom njih. Barem jednim među njima. S fotografom i svojim sunasljednikom Feđom Klarićem, koji ga je za života slikavao (što je manje bitno) i koji se nakon njegove, pa nakon Lepine smrti brine o njegovoj zaostavštini.

Knjiga “Judi i beštije”, podnaslova “ratna kronika Maloga mista”, objavljena u Hena comu, dvadeset i treću godinu po piščevoj smrti, veliki je događaj za sve njezine buduće čitatelje, ponajprije one koji su doživjeli 1991, pa su u međuvremenu već pomalo i zaboravili tu nultu godinu svojih života, te tko su i što su bili, i što su te godine osjećali. Pisac svoje čitatelje vraća na početak, i taj početak objašnjava koješta od onoga što je uslijedilo.

Knjigu je pisao u vrijeme kada je otišao u mirovinu i prestao biti aktivni novinar, a prije vremena u kojem se aktivirao kao penzioner i nastavio pisati pod sasvim novim uvjetima i iz neke drukčije perspektive. Te 1991. na njega se pomalo bilo i zaboravilo, jer će se novokatolici i novohrvati, zajedno s biranim svećenstvom, tek naknadno sjetiti da bace fetvu na Smoju. Te je godine on bio običan čovjek, a pomalo i tipičan Hrvat u tranziciji iz jedne u drugu državu i iz jednoga u drugo životno raspoloženje. I to je za ovu knjigu, kao i za njene čitatelje, silno važno. Piščeva raspoloženja su umnogome raspoloženja zajednice u dramatična, prevratna vremena.

Ratna kronika malog mista nastaje bez velikih ambicija da bude objavljena, a možda i bez svijesti o tome što bi ona zapravo trebala da bude: knjiga, zbirka neobjavljenih novinskih tekstova ili nacrt za televizijsku seriju. Osnovni razlog Smojine neodlučnosti i zbunjenosti je što ni on, kao ni većina ljudi, te 1991. ne zna kako bi ono što se naokolo zbiva moglo završiti. I nema jasnog racionalnog i emocionalnog određenja. Stižu vijesti o srpskim zločinima po Slavoniji, JNA sa zemljom sravnjuje Vukovar, u hotele i radnička odmarališta stižu izbjeglice, najprije iz Slavonije, pa iz dalmatinskog zaleđa, JRM blokirala je luke, topovnjača Split puca po gradu po kojem je ponijela ime, ali, istovremeno, eto i slike Ante Pavelića u izlogu brijačnice, naočigled policije jedna po jedna srpske kuće i vikendice lete u zrak, stvara se fama o snajperistima i petoj koloni, uniformirana čeljad “oslobađa” po Splitu vojne i srpske stanove… Pisac sve to bilježi i prema svemu se više emocionalno nego racionalno određuje. Čas se oduševljava hrvatskim osamostaljenjem, čas se uživljava u perspektivu one dvojice malomišćanskih Srba i osvještava činjenicu da je on taj kojemu njih dvojica mogu sjesti za stol. On i više nitko.

Ta podvojenost osjećaja, afekata, nagona, koja pisca baca čas na jednu čas na drugu stranu, ono je što ovu knjigu u današnjem vremenu čini neobičnom i neočekivanom, a s druge strane i autentičnom.

Kada Smoje, čuvši samo za granatiranje Splita, govori da bi bacio atomsku bombu na Terazije, on izgovara jednu od najistinitijih i najautentičnijih rečenica ove knjige. Koju bi mu, hulje, naravno mogle ispostaviti na račun. Ali hulje i jesu hulje zato što krivotvore račune. Istovremeno, međutim, onaj koji izgovara tu rečenicu isti je onaj s kojim i tad za stol sjedaju jedina dvojica Srba u Malom mistu i koji odbija ne primijetiti kako srpske kuće lete u zrak, dok slavna hrvatska policija sliježe ramenima.

Miljenko Smoje nije bio ni politički analitičar, ni esejist. Bio je rasni pripovjedač, genijalni konstruktor jednoga književnog jezika, koji je najprije bio samo njegov, da bi zatim bio pretvoren u idiom. Tko god bi, naročito po novinama, poslije pokušavao da piše po dalmatinski, zapravo bi, manje ili više uspješno, imitirao Smojin jezik.

Pojedina poglavlja ove knjige mala su pripovjedna remek-djela, svedeni romani, skice velikih epskih cjelina što nikada neće biti napisane. Recimo, “Smrt ribara”, jedva kartica teksta, u kojoj opisuje sprovod što prolazi pokraj plaže, a svi kupači pred tom tužnom povorkom bježe u more: “Kako ćeš gol stat mirno i poklonit se pokojniku.” Zatim u nekoliko rečenica ispripovijeda cijeli pokojnikov život, tačno i istinito, kao da ga pripovijeda sam Ivo Andrić:

“A u povrci pogrebnoj judi i žene nisu ukipljeni, šutljivi, nego ležerni i ka da su u šetnji, ćakulaju, niki se i smiju. To pričaju anegdote iz života pokojnika. Umra je stari ribar, jedan od najstariji stanovnika Maloga mista. Bija je dobar, pošten čovik. I duhovit. Zanju tiradu je i ispalija nedavno dok je krpija mrižu prid kućon, a jedna lajona je na ponistri nabrajala šta je ona sve učinila za partizane. Troje in je dice dala, dva sina i ćer.

– Ne pizdi, Mande, dala si ji troje, a vratilo ti se četvero. Oli se više ne spominješ da ti se ćer vratila noseća?

Lipo je i šesno umra. Uredija je sve mriže i parangale, brod i alate, i kad je sve bilo stivano ka u apoteku, lega je u posteju i reka adio bilome svitu.”

Zatim priča o svome prijatelju, također ribaru, slavnome liku iz drugih njegovih proza, Šantu. Pa kaže kako je Šanto s dvojicom svojih sinova otišao u partizane, i vratio se sam. Sinovi su mu pali na nekim sutjeskama. Na mrtve je sinove primao neki mizerni mjesečni doplatak. “Pošćer mu donija te pineze, on ji gleda i tužno vrti glavon:

– E, dico moja, da san vas jema dvadesetak i da ste svi izginuli – onda bi se dalo živit!”

Zbog ovakvih je scena i rečenica pisana knjiga “Judi i beštije”. Zbog njih je, uostalom, Miljenko Smoje i pisao. I zbog njih bio veliki pisac jednoga svijeta, čija je veličina dopirala i do onih koji iz tog svijeta nisu potekli. On nije izmišljao, nego je osluškivao svijet i bilježio. Zapisivao je ono što su govorili ljudi i o čemu su razmišljali psi, stvarajući tako gorko-smiješnu odu životu u svijetu što ga je, u to nije bilo baš nikakve sumnje, dragi Bog stvorio s nekom jasnom namjerom. I sada se ljudi zlopate s tom Njegovom namjerom, i na Boga se ljute više nego što se Bogu mole. Takav je bio Smojin svijet, takva je i ova knjiga. A onda se, na svoju sramotu, svijet odrekao svoga stvoritelja. Dalmatinski svijet odrekao se Miljenka Smoje.

jergovic

 

 

Đura Jakšić: Sve je prošlo

$
0
0

Sve je prošlo što mi se mililo,
Mojih dana prispelo je veče;
Čini mi se u snu mi se snilo —
San je bio — al’ i san proteče!…

Imah momu koja me volela —
I danas mi za njom srce vene;
Duša bi mi ostavila tela,
Te devojke kad se opomene!

Već sam s njome staj’o pred oltarom,
Da postignem što mi srce žudi,
S plamom srca, sa ljubavim žarom —
Al’ smrt njena od sna me probudi.

Mislio sam sred mačeva ljuti’,
Gde junaci svome gnevu gode,
Bolnom srcu mrku krv prosuti
Na bojištu srbinjske slobode,

Al’ san ode k’o prolećni sneže,
Krv ne osta srca na bojištu,
Na njem’ zmija k’o da otrov leže,
Prošlosti ga tako rane tištu!…

 

 

Proceduralni cinizam

$
0
0

Umjesto formalnih detalja, u priči o Gordoganu ključan je kontinuirani odnos države prema časopisima u kulturi i izostanak konzistentne sistemske politike u polju izdavaštva.

Piše: Lujo Parežanin

Da je kultura otkako je HDZ došao na vlast obilježena gašenjem i ugrožavanjem brojnih vrijednih projekata gotovo da je postalo naporno ponavljati – tolikom redovitošću gube se, primjerice, emisije na HRT-u, časopisi ili portali, dok zadnjih mjeseci neprekidno slušamo o financijskim problemima i hvatanju za nejaku slamku crowdfundinga, da gubici polako postaju normaliziranom svakodnevicom kulturnog polja, osobito njegovog opozicijskog dijela.

Tu su nesretnu bilancu pogoršali, između ostalog, rezultati Poziva za financiranje javnih potreba u kulturi Republike Hrvatske za programe časopisa i elektroničkih publikacija, koje je 2. veljače na predstavljanju zadnjeg broja ponovno aktualiziralo uredništvo Gordogana, jedne od uglednih publikacija kojima su uskraćena sredstva. Podsjetimo, uz Gordogan, Ministarstvo kulture na navedenom je natječaju bez potpore ostavilo časopise kao što su Libra Libera, Quorum, Treća i Život umjetnosti, uspjevši tako vlastoručno pogoršati ionako tešku situaciju tog vrijednog dijela kulturnog polja. Gordoganova je javna reakcija, međutim, konačno potaknula javnu raspravu o odnosu Ministarstva prema časopisima u kulturi, a način na koji se ona za sada odvija govori da je primarno obilježje toga odnosa – cinizam.

Kako upozorava Branko Matan, Gordoganov glavni urednik, više je spornih momenata u načinu na koji je Ministarstvo odlučilo uskratiti potporu časopisu: od nadležnih, tvrdi, prethodnih godina nisu dobili nijednu primjedbu na rad, zatim je upitno jesu li članovi Kulturnog vijeća za knjižničnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost imali uvid u zadnji broj Gordogana, a kao problematičan navodi i status Krešimira Nemeca, jednog od vijećnika, koji se kao urednik časopisa Forum, smatra Matan, nalazi u sukobu interesa.

Na Gordoganovo priopćenje uslijedio je novi niz javnih reakcija i komentara: ugledni autori i znanstvenici poput profesora Nevena Jovanovića Ministarstvu su uputili prosvjedna pisma, a ostavku na mjesto u Vijeću podnio je pisac Kristian Novak, jedan od prozvanih u Matanovom tekstu. Nakon što se na nastalu situaciju nadovezao niz medija, Ministarstvo kulture odlučilo je preduhitriti novinarske upite i reagirati neobičnim priopćenjem objavljenim na vlastitoj stranici, u kojem nastoji pojasniti situaciju – ili, konkretnije, optužiti Gordogan za “uvredljive” i “neutemeljene” napade i “moralno upitne ucjene”. Kao što ovakve kvalifikacije daju naslutiti, priopćenje je fantastično na više razina, od kojih je možda najvažnija ona koja nas odmiče od konkretnog pitanja financiranja Gordogana i približava općenitom nerazumijevanju – ili zabrinjavajućem načinu razumijevanja – vlastite uloge u podržavanju kulture od strane Ministarstva.

Kako, dakle, stoji u priopćenju, “razlozi za odbijanje financiranja časopisa Gordogan nisu ni estetske ni sadržajne prirode, nego višegodišnje neuredno izvršavanje obveza”, pod čime se misli na “neredovita izvješća, nepoštivanje prijavljene dinamike i broja svezaka, neodazivanje na požurnice, pa čak i diskontinuitet izlaženja”. Također se kao problem uvodno navodi i da je časopis imao “višegodišnjih problema” u “distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni”.

Ukratko, razlozi se ne tiču nijednog sadržajnog aspekta Gordogana čiju vrijednost, čini se, nitko ne pokušava osporiti, nego su ponajprije proceduralne prirode. No formalni se razlozi, za razliku od sadržajnih, moraju temeljiti na dosljednim i preciznim formalnim preduvjetima, a ne na proizvoljnom izboru iz službene prepiske Ministarstva i časopisa. Ministarstvo kulture, naime, posjeduje polugu specifično namijenjenu sankcioniranju “neurednog izvršavanja obaveza” – prema svakom ugovoru o dodjeli financijske potpore primatelju se prvo isplaćuje 80 posto ukupnog iznosa, da bi se preostalih 20 posto isplatilo po prihvaćanju izvješća o provedbi projekta. Kako je Matan na više mjesta istaknuo, Ministarstvo je, svim problemima usprkos, do sada svake godine to i radilo, priznajući formalno da je Gordogan svoje obaveze izvršio.

Kakvi god, dakle, problemi postojali na relaciji između Ministarstva i Gordogana, tehnička su opravdanja u ovom slučaju daleko od neupitnih, kako ih je u svom konfuznom javnom istupu protumačio Kristian Novak, i sâm očito doveden u neželjenu situaciju upitnim tumačenjem procedure. Ministarstvo je iz godine u godinu odlučivalo da eventualni prekršaji od strane Gordoganova uredništva nisu dostatni da im se podrška ukine; uostalom, časopis jest izlazio, redovitošću kojom jedan toliko obiman i produkcijski zahtjevan projekt može izlaziti s obzirom na to da uredništvo i autori rade – potpuno volonterski. Zbog čega bi baš sada pravičnom Ministarstvu prekipjelo, teško je naslutiti – iznos koji je Gordogan dobivao bio je spao na gotovo ponižavajućih 20 000 kuna, a da se nije napuštala ambiciozna koncepcija broja. U tom smislu, Gordoganovo je izlaženje u bilo kojem ritmu i obliku prije pokazatelj ozbiljnog truda njegovih urednika i suradnika, nego neredovitosti i aljkavosti.

No razina tehničkih pedanterija u određenom je smislu zapravo sporedna – ono što je ključno je kontinuirani odnos države prema časopisima u kulturi, a onda i tipično ponašanje trenutne garniture u Ministarstvu kulture koja odbija preuzeti ikakvu odgovornost za ono što se prije nje dešavalo – štoviše, koja čak i učinke lošeg odnosa svojih prethodnika prema kulturi cinično izokreće u propuste onih koje bi trebalo potpomagati.

Primjerice, samo u zadnjih pet godina sredstva za izdavanje časopisa pala su s 5 568 000 na 3 642 000 kuna, a u istom se razdoblju potpora Gordoganu prepolovila. Promatramo li pak zadnjih deset godina, još jasnijim postaje zašto bi netko tko se bavi izdavanjem časopisa u kulturi mogao upasti u probleme s “dinamikom i brojem svezaka” i normalnim izvršavanjem obaveza – tada se za časopise izdvajalo nezamislivih 7 580 000 kuna, dok je Gordogan dobio čak 100 000 kuna za svoj rad. Ukratko, promatrana u kontinuitetu, politika Ministarstva kulture prema časopisima ekvivalent je tomu da vam netko godinama puca u nogu i onda vas odluči kazniti jer niste stigli do cilja, umjesto da to naprosto – prestane raditi i uloži sredstva i trud da se časopisi u kulturi bar podignu na razinu osnovne funkcionalnosti, ako već ne na egzotičniji nivo plaćenosti za vlastiti rad. U tom smislu, samo se kao cinizam može protumačiti pozivanje Ministarstva na trenje u funkcioniranju Gordogana, jer ako je išta očito, to je da to trenje proizvodi upravo država svojim kontinuiranim nemarom prema radu u kulturi i nerazumijevanjem njegovih sistemskih problema.

Iz perspektive uskrate sredstava važnim časopisima ironično djeluje i prošlogodišnja objava Nacionalne strategije poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine. Dok se, dakle, vlast naokolo hvali Strategijom, bez problema dozvoljava da se važnim mjestima izgradnje kulture čitanja značajno oteža rad ili da ih se čak dovede pred gašenje. Zanimljivo, u sklopu Strategije adresiran je i veliki problem distribucije knjiga na praktički devastiranom izdavačkom tržištu, na koji je i ministrica Obuljen Koržinekupozoravala u svojim javnim istupima. To, međutim, nije spriječilo predstavnike Ministarstva da u svojoj reakciji Gordoganu prigovore zbog spomenutih “višegodišnjih problema” u “distribuciji i prisutnosti na književnoj i široj kulturnoj sceni”, kao da ne znaju što stoji u strateškim dokumentima koje sami objavljuju.

Utoliko su, suprotno mišljenju Ministarstva, u priči o Gordoganu proceduralni detalji zapravo sporedni – više od situacije s jednim časopisom, kako god tko procjenjivao njegovu važnost, situacija je ovo koja još jednom podcrtava nezainteresiranosti da se kulturi ponudi neka sistemski zamišljena, iole suvisla politika.

kulturpunkt

 

Dragan Uzelac: Percey Bysshe Shelley (1792.-1822.)

$
0
0

Dok je Bajron, u svom romantičarskom aspektu, istupao kao prezasićeni i razočarani, cinični buntovnik, Šeli- ništa manje egocentrik, stvarao je vizije boljeg života čitavog čovečanstva iz svoje zanesenjačke vitalnosti i vere u ljudsku lepotu i plemenitost. Šeli je smatrao da u životu i pesništvu ima posebnu misiju- da se odupre tiraniji u svim njezinim oblicima i da u drugima probudi svest o tome da je čovečanstvu potrebna sloboda…

 

… Ja nemam mira, ni zdravlju traga,

nigde smirenja, ni malo nade,

spokoja uma- nada sve blaga

za koje pravi filozof znade

ovenčan vencem duhovne slave;

ni ljubav, ni sreću, ni priliku novu;

imaju ih drugi što dignute glave

kroz život hode i srećom ga zovu;-

meni život dade gorku čašu ovu.

Al očaj moj se umirio sada,

stiš’o se k’o vetri i k’o same vode,

leg’o bih k’o dete koje umor svlada,

i pustio život da sa suzom ode,

to življenje mučno što mi muči grudi,

da mi mesto snova smrt obuzme telo,

da na toplom zraku najednom zastudi

i obamre moje lice i čelo;-

da nada mnom more zapoje opelo …

 

    Da Šeli nije napisao ni jednu pesmu, već samo proživeo svoj život, to bi bila građa za jednu od najromantičnijih biografija njegovog vremena. Nije čudo što je već uskoro nakon njegove smrti načinjeno nekoliko pokušaja stvaranja njegove biografije u manje-više mitologiziranom obliku.

Persi Biš Šeli se rodio u imućnoj porodici provincijskog plemića, blizu mesta Horsham, grofovije Surrey. Od ranog detinjstva, Šeli je u ocu(čoveku praktičnog kova, tvrde glave i ruke) gledao tiranina i neprijatelja svojih slobodoumnih i literarnih stremljenja. Što se žena tiče, privlačio ih je kao magnet. Nakon nekoliko dosta apstraktnih mladalačkih simpatija oženio je 1811. godine Harriett Westbrook, sestrinu školsku drugaricu. Brak je bio samo jedna od njegovih prolaznih avantura- nestalan, lutalački duh Šelijev (na putu za Irsku) odvodi ga drugoj ženi, Merry, 1814. godine.

Šelijev neukrotivi duh i erotska čežnja predstavljali su bezuspešno traganje za idealom, idealom savršene veze koja prevazilazi čulnost i uzdiže se u svom zanosu do najviših duhovnih saznanja…

… Ej, zdravo duše vedrine!

Ti si od ptice više,

kad s neba, il s visine,

sipaš pesama kiše

što ti se same u srcu uskladiše.

Sa zemlje hitro se dižeš

ko požar se razgaraš,

i uvis daleko stižeš

plav bezdan krilom paraš,

pa pevajući kružiš, kružeći pesmu stvaraš.

Kad sunce, što oblak grli,

s bleskom na zapad mine,

čitavo biće ga hrli,

u grimiz koji sine,

ko bestelesna radost kad prvi put se vine.

Večer se rumena, rana,

topi oko tvog leta,

kao u svetlosti dana

zvezda što nebom šeta

nevidljiva si, al poj tvoj stiže do našeg sveta,

taj kliktaj, britak ko strele

srebrnih meteora

koje se izgube bele

čim grane bela zora,

pa ne vidi se čovek, al osetit ih mora …

 

    Veran svojim mladalačkim idealima i snovima, ostao je zauvek neprilagođen.  Neobično je mnogo čitao. Posebno su za njega bili značajni Platon, Epikur, Spinoza, Bekon, Lok, Ruso i francuski enciklopedisti. Platonova dela(Gozba i Republika) preveo je na engleski, kao i dela Homera i Euripida. Nepomirljivo se protivio svakoj vrsti ugnjetavanja, naročito klerikalnoj, što ga je dovodilo u sukobe za vreme školovanja u Oksfordu. Zadojen revolucionarnim, humanističkim idejama, pisao je drame i dramske epove. Bio je prototip lirskog romantičarskog pesnika- osećajan, eteričan, sa jakim osećanjem za prirodu.

Njegova politička agitacija u Irskoj 1822.godine, nosi karakter nesebičnog služenja interesima jednog porobljenog naroda. Pored govora na javnim skupovima i pojedinih pesama posvećenih irskoj epskoj borbi za nezavisnost, Šeli se bavi i pisanjem demokratsko-revolucionarnih pamfleta…

… Nek iščeznu zvezde pa i svetlost sama

nek ih nosi haos i večita tama,

nek se ruše zdanja i zemlja nestane,

ali hrabrost Irske neće da prestane.

Svud prostrana pustoš dokle oko seže,

domovi otaca u prašini leže,

dušmanin likuje i zemlju nam pleni,

a junaci naši leže pokošeni.

Umuknu nam harfa prepuna vedrine,

umilna nam presta pesma otadžbine,

al zveket kopalja i poklič se diže,

gromki glas lozinke dopire sve bliže,

gde su ti junaci što padoše slavno?

Prekrili su mrtvi ono polje ravno

il ko utvare na vihoru jašu

i kliču: O, Irče, sveti zemlju našu! …

 

    Prvi Šelijevi pesnički pokušaji padaju još u vreme školskih dana u Itonu. Pored dva izrazito nezrela gotska romana, nastala je, 1810. i prva zbirka njegovih pesama, u saradnji sa njegovom sestrom Elizabetom Original poetry. Već u njoj se ističu teme osude tiranije i slavljenja slobode. Pominje se i borba irskog naroda.

Prvo veliko pesničko delo bila je poema Queen Mab(1814.), izraz njegovih tadašnjih političkih, filozofskih i estetskih pogleda i stavova. ,,Kraljica Mab“ dugačka je priča u stihovima o čoveku korumpiranom od strane institucija, te o njegovom konačnom izbavljenju pobedom nad Vremenom i svitanjem ,,jutra ljubavi“. Sledi je poema Alastor(1816.)– istorija pesničke duše, prikazana kroz ambijent slobodne prirode. ,,Alastor ili duh samoće“ je dugačka pesma koja po rečima Šelija govori o ,, mladiću neiskvarenih osećanja i avanturističkog duha koji razmišlja o svetu vođen maštom potpaljenom i očišćenom poznavanjem svega što je dobro i divno“. Ova je tema vrlo bliska Šeliju i kao pesniku, i kao čoveku. Ispunjen je mešavinom mutnih, apstraktnih ciljeva i strasnih osećanja, ideala vezanih za zamišljene težnje ili ljude, a kraj je pun samosažaljenja. Šeli je uvek tragao za krajnjim ciljevima ljudskog oslobođenja i uvek bio pun razočaranja. Mogućnost ljudske slobode, ponovnog dolaska ,, velikog doba sveta“ i neuništivost čoveka pred tiranijom inspirisala su mnoge Šelijeve čitaoce i sledbenike. Ta je vrsta osećanja utkana i u njegove lirske pesme ,,Ševa“ i ,, Oda zapadnom vetru“. Nakon što napušta Englesku, sledi njegov prvi pesnički plod druženja sa Bajronom u Italiji, narativna poema u herojskom distihu Julian and Maddalo(1818.).Godine 1818. Šeli je napisao revolucionarni spev Pobuna Islama, a zatim, dve godine kasnije Oslobođenog prometeja.

… Sred zvezdanog čara,

plavokosi mesec visoko je bdio mila Džen!

Čula se gitara,

ali tek kroz tvoju pesmu

postao mio akord njen.

K’o što mesec zrake

sjajne, meke, pruža zvezdama bez boje

iznad nas,

tako note lake

žicama bez duše daju duše tvoje

nežan glas.

Zvezde se već bude

mada mesec duže čitav čas još sniva

ovu noć;

krošnje tiho žude

dok ti pesme rosa posvuda razliva

divnu moć.

Mada zvuci znaju

da ti glas natkrile, ti ponovi lako

pesmu sad

o dalekom kraju

gde su svetlost, glas i osećanje svako

jedan sklad …

 

    Oslobođeni Prometej, jedno od najvećih Šelijevih dela, iz 1920.godine, lirska je drama u 4 čina. Drama, u znaku optimizma, bila je na neki način nastavak grčkog mita. Prometej simbolički prikazuje konačnu pobedu ljubavi nad mržnjom i osvetom. Prema Šelijevim rečima ,,Prometej je predstavnik najveće moralne i intelektualne savršenosti koju najčistiji motivi vode prema najboljem i najplemenitijem cilju“. Šelijeva kraća dela u stihu po estetskim kvalitetima često su premašivala njegova obimnija dela, koja su patila od neujednačenosti. Političke pesme pisane su jednostavno i prodorno, po formi pod uticajem balada. Ljubavna lirika nosi u sebi bogatstvo jedne erotski snažne ličnosti, koja tragajući za idealnim mnogo daje i mnogo traži. Nju odlikuje izvanredan spoj vatrenosti, nežnosti i melanholije. Ona je očišćena od svega grubo zemaljskog. Godine 1819. Šeli piše najsugestivniju političku pesmu Maska anarhije.Pesma odiše jetkim stihovima i napada žestoko tlačiteljsku englesku vladu. Naredne, 1819. godine nastaju dve vrlo različite pesme- Atlaska veštica, zabavna pesma o dobroj veštici i Nogati tiranin, politička burleska. Pesma Epipsychidon(1821.)( u prevodu- ,, duša srodna drugoj duši“) je bila pesma posvećena Emiliji Vivijani, ženi za koju je Šeli osećao da je u njoj našao vizionarsku dušu koja je u savršenom saglasju s njegovom dušom. Ovom pesmom Šeli slavi platonsku ljubav…

 

… Za mrtvim dragim ptica suze lije

na grani pod snegom;

po njoj odasvud ledna studen bije,

u led se stvara i potok pod bregom.

Sva pusta sad je livada bez cveta,

bez lista šuma gola,

i tihi vazduh ništa ne ometa

sem dalek klopot vodeničkog kola …

Refleksno-lirske pesme Šelijeve odlikuju se projekcijom pesnikove ličnosti u svet prirode i ideja. Elegija Adonais(1821.), napisana povodom prerane smrti pesnika romantičara Džona Kitsa, svakako je jedna od najpoznatijih i najboljih Šelijevih pesama, deo mnogih bitnih antologija. Šeli tuguje ne samo zbog smrti pesnika Kitsa, kojeg je smatrao najvećim, nego i zbog inercije i uskogrudnosti engleskog društva, koje je dopuštalo da Kits umre u siromaštvu u Rimu, gotovo sam, bolestan od tuberkoloze, a u duši bolestan zbog nepriznavanja njegovog dela…

 

… On nije umro, on više ne spava-

iz sna o životu, sada se lako budi…

… priroda i on u jedno se slili:

u muzici njenoj glas njegov se grana

k’o grom gromoglasni, k’o poj ptica mili;

on je sad prisutnost koja biva znana

kamenu i travci sred noći i dana;

kreće se za silom punom večnog žara…

… vaseljenu drži i svetlost joj stvara …

 

Lirska drama Helada(1822.) nadahnjuje se mogučnošću grčke pobune protiv Turske. Šelijeva poslednja pesma bila je Trijumf života, i prikazuje kontrast između razornih strasti kojima je ispunjen zemaljski život, kao i bogatstvo i snagu kreativnog života.

Uz Šelijevo ime vezuje se nekoliko poznatih lirskih pesama. Pored pomenutih pesama ,, Ševa“ i ,, Oda zapadnom vetru“, vredno je pomenuti i sledeće: Osetljiva biljka, Oblak, Kad se razbije svetiljka, Retko,retko dolaziš duše uživanja, Stihovi ispevani među Euganejskim brežuljcima i Strofe ispevane u setnom raspoloženju…

 

… Kad se svetiljka skrši,

svetlost u prahu nađe svoj kraj;

kada se oblak rasprši,

iščezne tada sav dugin sjaj.

Kad struna na lauti prsne,

ne pamtiš više njen akord blag;

kad ljubav izreknu usne,

glas njihov brzo zaboraviš drag …

 

Tragičan Šelijev kraj, u talasima Tirenskog mora, pretvorio je njegov kratak i buran život u legendu koja nastavlja da živi kroz besmrtne stihove. Bio je suviše mlad da bi dosanjao vlastite snove o slobodi, pravdi i romantičnoj ljubavi… Šeli je ostao angažovani revolucionarni pesnik par excellence, velike intelektualne snage, kao i njegov dirljivi humanizam… Utonuo je u san o životu, kao i njegov Adonis i prijatelj Džon Kits, svet uzvišene lirike koji je sam stvorio žrtvujući lagodno trajanje za trenutak večnosti …

 

… Vihore grubi, što ti bolan ječi

glas kom’ za pesmu pretužan je set;

vihore divlji, kad noću kleči

mrgodan oblak, osamljen i klet;

buro, što zalud suze liješ lude,

šumo, što grane tvoje blude,

ponore strmi, i vi, vode hude,

kukajte jer je nepravedan svet! …

 

by Velika reka i njen duh samoće, 2014-06-09.

Ladislav Babić: Emigrant

$
0
0

Stajao je u polumraku, nepomično izdvojen od nabujale gomile. Promatrao ju je defokusirano, s mislima na njoj a istovremeno daleko od nje. Bilo je nešto čudno u ovoj masi. Dugo je razmišljao, tražeći odgovor po čemu se ova gomila razlikuje od onih koje je ranije viđao po trgovima, na koncertima, nogometnim utakmicama ili sveučilišnim amfiteatrima. Ipak, ova masa umornih tjelesa ‑ žene, muškarci, djeca i starci ‑ neodoljivo ga je podsjećala na neku drugu gomilu, na neki drugi skup individua što se skupio nekom drugom zgodom.

Da! – sine mu iznenada. Sprovod…

Kao da prisustvuje pogrebu pokojnika od kojeg se njegovi najdraži zauvijek opraštaju šuteći. To je bilo ono po čemu se ovaj svijet razlikovao od bilo koje druge gomile.

Ćutanje.

Neprirodna šutnja prolijevala se iz svakog pojedinca, kapajući u ocean tišine koji je preplavio pristanišnu zgradu. Ne bješe to savršena tišina, bez zvuka, ničim razbijena u svom kontinuitetu. Bila je to ona dublja vrsta gluhoće, kao kad se iz bezdana mračne noći oglašava daleki lavež pasa, ili kad njeno tijelo propara dug, otegnuti vrisak neidentificiranog vlaka čije umiruće kloparanje točkova, izgubljeno negdje u dubini prostora, izaziva recidive očaja.

Vidjelo se to na licima ljudi u čijim se dušama ugnijezdio očaj. Po obrazima majki stojećih kraj muževa u naručju stiskajući odveć malu djecu, u držanju muškaraca zrele životne dobi odavajući bespomoćnu pasivnost, u pogledu staraca iz čijih očiju je virio umor, u nevidljivim nitima sputanoj radosti i razdraganosti dječurlije.

Cijele porodice s gomilom prtljage od koje će se, kao što je znao, najvećim dijelom morati odreći, dok su rijetki – poput njega – imali kraj svojih nogu, ili držali u rukama neveliku putnu torbu s malo veša, higijenskim potrepštinama i možda dvije tri fotografije koje će jednog dana izazivati u njima bolesnu nostalgiju za bivšim životom. Za vedrim dijelom prošlosti. Još je manje bilo takvih u kojih bi se, kao u njega, našla po koja knjiga otrgnuta iz cjeline kućne biblioteke. Bijaše to preveliki luksuz u ovoj situaciji. Većina se opteretila ograničenom količinom prijenosnih dijelova imovine – koji će im ionako prije ukrcavanja biti oduzeti – kao svojevrsnim garantom lakšeg početka novog života.

Iz džepa dugačkog, sivog kišnog mantila, sporim, smirenim pokretima izvadio je lulu, puneći je uvježbanim kretnjama iz vrećice. Pomaknuo je crni šešir širokog oboda prije no je kresnuo šibicu. U njenom titravom plamenu mogla se primijetiti razbarušena, pomalo prosijeda kosa, čiji nemirni pramenovi se nisu dali strpati pod šešir, kratki, uredno podšišani crni brkovi kojih je prisustvo ponešto ublažavalo oval naboranog sredovječnog lica.

Čovjek se zvao Stein.

Duboko je uvlačio dim, otpuhujući ga dugačkim ga otpusima. Bio je srednje visine, nešto sklon debljanju ali ne i debeo, figurom se vrlo malo razlikujući od ostalih muškaraca. No, za razliku od većine ovih beznadežnih ljudi, znao je što ga čeka na kraju puta. Njega su pozvali, a egzistencija mu nikada nije dolazila u pitanje ma kamo da otputuje. Stoga se i mogao zadovoljiti putnom torbom i nešto univerzalnih kreditnih kartica u džepu. I jednim stradivarijem pažljivo prislonjenim o bok torbaka. Violinom, čija futrola je gotovo izazivački djelovala u ovom predvorju za većinu upitne budućnosti.

Pozvali su ga i očekivali. Naravno da je u sebi, već mnogo prije ‑ čim je shvatio kako tu nema mjesta za njega ‑ odlučio neizostavno otići, jer ostane li ne može ništa učiniti sem bespomoćno promatrati propadanje, dok kotač histerije ne zahvati i njega. Bolje je možda reći da su ga objeručke prihvatili, kada im je dao do znanja svoju odluku. Svatko je imao rezona u pogodbi, a Stein bijaše svjestan da je, za razliku od bespomoćne gomile, povlašten. Jedan od malog broja onih što će, nakon što stignu, imati više od pristojnog smještaja i s desetog kata prvoklasne hotelske sobe (tek za prvu ruku) posmatrati mrzovoljne pridošlice gdje se, ne snalazeći se namah u novom svijetu, oslonjeni samo na sebe, prepuštaju fatumu pre no ih samoodržanje prisili nešto poduzeti.

Nije Stein bio sretan svojim stanjem, mada su mu ovi jadnici mogli zavidjeti, ali je znao da život nezaustavljivo teče dalje, a moguće odricanje od vlastite privilegije bilo bi besmisleno. Oni će se već nekako snaći, prenoseći iskru nagona održanja i u najteže uvjete.

Stein je u stvari bio postiđen.

Ne pred drugima – pred apatičnim licem pjegave crnke, rasplinjavajućom odlučnošću snažnog bradonje koja se topila proporcionalno vremenu čekanja, ili bezazlenim pogledom djevojčice načetim nepoznatim strahom. Sramio se svog položaja. A ipak, znao je da krivica ne leži na njemu jer ništa nije učinio, niti je svjesno stvorio nevidljivu ogradu koja ih je dijelila.

Neravnopravnost je ležala u prirodi stvari, no samim tim nije bila nimalo pravednija.

Stein bijaše kemičar.

I bio je emigrant.

Vrhunski kemičar ‑ emigrant.

Gomila je bila mnoštvo običnih, u odnosu na njega uglavnom profesionalno beznačajnih ljudi – emigranata, većina kojih je tko zna kakvim putevima iskamčila priliku naći se na ovom mjestu.

I sada se ta gomila, čiji je Stein matematički element bio, slila u kupolastu pristanišnu zgradu raketodroma Mansfield na Britanskim ostrvima.

Stein je zarana predvidio takav tok događaja, dok su još ostali bili u naivnom ubjeđenju kako ništa neće značajno promijeniti njihov svijet. A on je ionako već bio duboko promjenjen, te 2137‑me godine nakon početka suvremenog računanja vremena. Čovjek se međutim, izgleda, sporije mijenja, a Stein, i ne samo on ali ipak bijedna manjina, shvatili su to na vrijeme. Stari antagonizmi zamijenjeni su novima, možda i nepomirljivijima, no u svakom slučaju bremenitijima prijetnjom.

Još u vrijeme njegovog pradjeda razumni život ne bijaše više privilegija planete na kojoj je nastao. Planetarni inženjeri znali su svoj posao veoma dobro. Mars i Venera prekrojeni su po ljudskoj mjeri, a pothvati prvih pionira pristiglih sa matice odavno su prešli u legendu. Možda bi sve bilo dobro ‑ mislio je Stein pojačano uvlačeći iz skoro utrnule lule ‑ da su krojači ljudskih duša zaboravili znanje. I dok su svrstavanja MI i ONI nekako prirodno iščezla na Zemlji, uklanjanjem bodljikavih žica i graničnih rampi, termini ostadoše zajedno sa svojim ekskluzivnim značenjem i dalje u upotrebi ‑ sada u planetarnim razmjerima. Dominacija Zemlje trajala je kratko. Što novi svjetovi bijahu samodovoljniji, sve više je u svijesti njihovih stanovnika, prikladno aranžirano od političara, rastao sindrom zapostavljenosti, eksploatiranosti i poticana ideja o samostalnosti. Stein je shvaćao kako to bijaše prirodna potreba tih svjetova, na desetine milijuna kilometara udaljenih s obje strane zemljine orbite, i da su dostigavši svoju punoljetnost i zrelost žudili oteti se strogoj roditeljskoj ruci. Zemlja je – htjela, ne htjela – to morala priznati pred oko desetljeća, prihvaćajući kao vlastiti poraz. Odjednom su Terestrijanci shvatili da će sada i DRUGI ‑ Marsijanci i Venerijanci ‑ imati zahtjeva na dio kolača zvanog Solarni sustav, na slatkiš koji su smatrali rezerviranim samo za sebe. Stein je znao, još iz historije Doba nacija, da porazi ‑ stvarni ili zamišljeni ‑ često stvaraju netrpeljivosti i revanšizme, pa ipak bijaše osupnut kad se to zbilo.

Počelo je uopćenim govorancijama, nastavilo parolama protiv „prljavih ekstraterestrijalaca“, preraslo u očito dobro potaknute demonstracije rad ugroženih interesa “autentičnih pripadnika ljudske vrste”, a otale do ideje o Übermenschima rođenima na Zemlji, kolijevci civilizacije, i nižim predstavnicima vrste – eksterima, bijaše tek koračić. Uporedo s prvim izopćenjima počela su maltretiranja turista sa zemljinih blizanaca ‑ desetljećima zaboravljene natpise na vratima restorana: “Crncima i Židovima ulaz nije dozvoljen”, zamijenili su grafiti po zidovima: “Zemlja za Zemljane ‑ vanzemaljci pod zemlju”, a kad su pale prve batine izgledalo je to bezazleno spram sadašnjih pogromaških pohoda. Razbijeni izlozi turističkih agencija, podmetnuti požari u trgovačkim predstavništvima, razorene kuće za odmor na matici…

Stein nije bio oženjen, ali se sjećao staklenih očiju Borelove supruge, Venerijanke rodom, kada su je pronašli zadavljenu vlastitom čarapom. I, kao odvajkada u takvim prilikama… Niti je imao, kao stari Detlaf, penzionirani dekan Zemaljske visoke škole za astrofiziku, djecu s dvojnom planetarnom pripadnošću, da bi mogao znati kako se osjeća otac prisiljen promatrati linč vlastitog sina od strane “autentičnih predstavnika ljudske civilizacije”, uz pasivnu asistenciju organa reda. Na članke u novinama odavno je bacao samo pogled, tek da vidi koja se ugledna ličnost pridružila općoj hajci i teorijskom obrazlaganju vandalizma. Naravno da su i na njega kao vanrednog profesora univerziteta i uglednog člana Zemaljske akademije prirodnih znanosti, vršili pritisak s namjerom da ga pridobiju. Još nije doživio šikaniranja od strane razularenih studenata, kao ihtiolog Kunijashi, ali mu je trebalo sve više intelektualne ekvilibristike zaštititi sebe i svoje učenike, koji su se stavili pod okrilje njegovog stručnog i moralnog autoriteta.

Znanstvene i kulturne veze triju planeta još su funkcionirale, iako kontakti bivahu sve probranijima. Koristeći tako Kongres za stereokemiju polimera održan prije dva mjeseca na Mjesecu, saopćio je svoju odluku Thornu, direktoru Marsovskog instituta za stereokemiju. Njih dvojica poznavali su se dvadesetak godina, stoga se Thorn – znajući Steinov moralni credo – nije suviše presenetio. Tim je veće bilo Steinovo iznenađenje doznajući za identični zahtjev Priesta, najuglednijeg romansijera, koji je, dok se to još moglo, apelirao sa stranica literarnih časopisa na razum i humanizam, zalažući se za duhovni integritet ljudske vrste; kada je čuo da su pijanista Ravinovitch, fizičar Duran, mezzosopranistica Silver, telekinetičar Eklund, pjesnik Tevis i mnoga druga ‑ nažalost, gotovo apsorbirana nesrazmjerno većom gomilom “pravovjernika” ‑ istaknuta imena, poznata po svom iskrenom i poštenom etičkom stavu, otišla u egzil.

A sada je, koristeći eksteritorijalnost dijela Britanskih ostrva, njegovu nepovredivost kao ogromne interplanetarne baze za vasionske letove, prisustvovao manifestaciji moralnog dostojanstva malog čovjeka.

Spomenuti dio otoka bijaše pod trojnom upravom, ali Zemljaninu, naročito u ovim okolnostima, nije bilo lako na njega stupiti. Autoritarnoj vlasti, u kakvu se razvila i zemaljska ‑ razmišljao je Stein ‑ potreban je svaki, pa i najneposlušniji podanik. Na kome bi inače iskazivala autoritet i zadovoljavala svoju svrhu. A kad dobrovoljni odliv podanika, među kojima su i najveći umovi, postaje smetnja vlastitom privrednom prosperitetu, uz istovremenu prijetnju jačanja tuđe ekonomije, jasno da je bio potreban dobar razlog za dobivanje propusnice na interplanetarni dio Otoka. Znanstvenik ju je lako dobio zahvaljujući poznanstvima i uslugama iz prošlosti, no ‑ pitao se ‑ na koje sve načine su se snalazili ovi jadnici? I kao što su nekada davno, davno, još u doba prvih velikih ratova, njihovi preci koristili neutralnost Švicarske, Švedske ili Portugala za dobrovoljni egzil u Ameriku, tako su se tristo godina kasnije ovi sretni nesretnici služili Otocima za emigraciju na planete.

Uz duhovnu, Stein osjeti i fiziološku hladnoću. Velika vrata zaobljene građevine bešumno su se otvorila i on odustane drugi put pripaliti. Od razbacane gomile postepeno se, kao iz nekog kaosa, formirao red individualnih sudbina usmjerenih, između stražara oboružanih laserskim puškama, spram golemog, slabo osvijetljenog svemirskog broda.

Noć bijaše mutna poput pogleda kroz mliječno staklo, nebo prljavo sivo bez ijedne zvijezde, i Steinu pade na um da oni sada, kao ni njihovi preci prije tri stoljeća, ne vide cilj svog putovanja. Ni svoju budućnost.

Oficir, po oznakama na uniformi Marsijanac, hladno je kontrolirao dokumente na izlasku iz čekaonice uspoređujući podatke sa svojim spiskom. Svi su morali imati nimalo jeftinu kartu, identifikacijski obrazac i zdravstveni karton. Plač, preklinjanja i grubo vojničko odbijanje svjedočili su kako nisu svi prošli njegov kriterij. Ljudi poput Steina bijahu dobrodošli dok su ostali primani nevoljko. Često je i najmanja sitnica, poput pogrešno upisanog slova u imenu, bila jedva dočekan razlog odbijanja.

I Venera i Mars imali su odviše njima sličnih.

Što li će biti s njima? ‑ pitao se, znajući odgovor unaprijed. Bit će vraćeni na kontinent, gdje će svojim zemljacima morati objašnjavati što su tražili preko kanala. Budu li sposobni.

Polako, s noge na nogu, Stein je koračao negdje na začelju kolone. Zagrnu kragnu i nabije šešir dublje na glavu. Torbu je nosio u desnoj ruci, ispod čijeg pazuha stajaše stisnuti stradivari. Lijeva ruka bila mu je u džepu stiskajući vrećicu duhana. Ovako skvrčen od hladnoće izgledaše malen i neugledan, i nitko ne bi rekao da se iza bora i dubokih zelenih očiju krije najveći um. Približavajući se vratima, sjetio se neke stare knjige. Priče o vječnom Judi, koji tisućljećima luta svijetom tjeran vjetrovima netrpeljivosti i nerazumijevanja, u potrazi za domovinom. Koliko puta je izgledalo da je došao kraj njegovim patnjama i traganjima, koliko puta se činilo da je našao otadžbinu i koliko puta se prevaren, gonjen neobjašnjivim nagonom, djeo u daljnju potragu? I kad se Zemlja oslobodila svojih nacionalnih plotova i taraba, činilo se da je svatko našao domovinu. Je li jedino Juda opet bio izigran?

Već je osjećao disanje oficira, čuo šuštanje papira u njegovim mesnatim dlanovima, vidio prikrivenu brutalnost pogleda i prezrivi smješak putenih usana pri vraćanju dokumenata ženi ispred njega. U magnovenju mu sinu ‑ ne predstavlja li vječni Juda zapravo vječito lutanje ljudskog duha, njegovu neuništivu volju da nađe bolje, ljepše, plemenitije, uzvišenije sfere postojanja od onih u kojima je prinuđen bitisati? Nije li, usprkos povremenom prividu uspjeha, ova jeziva potraga unaprijed osuđena na vječiti neuspjeh? Možda je smisao u lutanju i iskanju. Zato Juda i ne može naći svoju obećanu zemlju, kraljevstvo mira u sjeni kostiju predaka. Niti će je naći unutar bilo koje konačne granice. Nije u Judeji, niti izvan nje, ne nalazi se izvan Evrope, niti će biti izvan Globusa ‑ Sunčev sistem je tek točka spram njene neizmjernosti. Jasno mu postade gdje leži uzrok Judinu neuspjehu. Na krivim je mjestima tražio.

Domovina bijaše u njemu samom!

Pomisao na Mars odjednom mu postade smiješna.

Premalen si ti za mene ‑ možda je izgovorio, možda samo pomislio.

Tek sada, držeći dokumente u ruci, zgurena prilika učenjaka postade svijesna ispružene oficirske ruke. Gledao je trenutak ud oivičen sivomaslinastim rukavom kako, nekom iracionalnom, rabijantnom nadmoćnošću očekuje propusnicu ka ovog časa možda boljem svijetu.

Pred zaprepaštenim pogledima naoružanih stražara i njihovog starješine vratio je papire i polako se okrenuo natrag.

Osjećao je kako mu je korak izuzetno lagan.

 


Miljenko Jergović: Pitanje našeg dugog vijeka: Lída Baarová, guska ili zločinka?

$
0
0

Eva Braun, plavokosa tajnica, romantična asistentkinja slavnoga njemačkog fotografa, za vrijeme fotografske sesije je čovjeku u kojeg se fatalno zaljubila gurnula ljubavno pismo u džep. I on je, naravno, pao na to. Clara Petacci, dokona kćerka osobnog liječnika pape Pia XI i zgodna starleta, zaljubila se u dvadeset i devet godina starijeg, oženjenog čovjeka. Iako je cijela Italija bdjela nad svakim njegovim korakom, iako je on bio izrazito ekstrovertiran i sve što je činio bilo je javno, godinama su, na užas njegove žene Rachele, bili ljubavnici.

Evi Braun ispunio se životni san. Vjenčala se s Adolfom Hitlerom, te su jedan dan i jednu noć bili u braku. Okolnosti njihova samoubojstva slabo su istražene. Njihova poluspaljena tijela nađena su ispred ulaza u vođin bunker. Od 1929, kada je bila tek sedamnaestogodišnjakinja, preko dolaska nacista na vlast i prvih velikih progona ljevičara, komunista i Židova, do izazivanja Drugog svjetskog rata, Holokausta i Porajmosa, Eva Braun bila je Führerova nježna životna podrška. Kada su se 1935. nešto posvađali, ona je pokušala izvršiti samoubojstvo. Umrla je s navršene trideset i tri.

Clara Petacci imala je tešku, inervantnu suparnicu. Rachele Mussolini bila je matrijarhalna, jedra žena, konzervativna rađalica: narodila je Benitu petero djece i nije mu davala živa mira da se bavi Italijom i rješava sudbinu svijeta. Njoj je bilo do banalnih stvari, razmagnetizirala bi Ducea, razbijala mu iliuzije, i on je bježao glavom bez obzira. A sva je Italija u njega bila zaljubljena. Clara Petacci bila mu je vrlo odana. Očekivala je da se razvede, pratila ga u njegovu padu: najprije kada je izgubio Rim, a zatim i kada mu je propao bantustan Salò. Na jezeru Como uhitili su ih partizani, strijeljali ih i sljedećeg dana naglavce objesili u Milanu. Tako se Clara vjenčala s Benitom. Imala je trideset i tri godine.

Lída Baarová bila je godinu mlađa kada je 1936. stupila u emocionalnu vezu s oženjenim čovjekom, njemačkim ministrom propagande. Za razliku od tajnice Eve i posvuduše Clare, Lída je bila jedna od najslavnijih čeških, njemačkih i europskih glumica. Za razliku od Mussolinija, koji je bio moćan mužjak, i Hitlera, koji je svojoj hipnotiziranoj naciji bio amblematska erotska figura, odabranik Lidina srca bio je oniži, vrlo neugledni šepavac. “Imao je tako lijepe ruke”, poslije je govorila. “I divno je svirao klavir.”

Naravno, bio je oženjen. Njegova žena Magda bila je neslužbena prva dana Trećeg Reicha. Snažna i naočita, dobro školovana, bivša žena industrijalca i milijunaša Güntera Quandta, uz sina kojeg je imala s Günterom, ministru propagande narodila je već troje djece u vrijeme kada je on upoznao fatalnu Lídu Baarovu. Nakon što uspije eliminirati Lídu, rodit će mu još troje. Svu će tu djecu Magda hladno likvidirati 1. svibnja 1945. Najprije će svakom djetetu ubrizgati morfij što ga je dobila od osobnog zubara, da bi im zatim, jednom po jednom usnulom djetetu, otvarala usta i pod jezik gurala kapsule cijanida. Preživio je, međutim, sin iz prvog braka Harand Quandt. Spasilo ga je što se kao poručnik Luftwaffea nalazio u savezničkom zarobljeništvu.

Joseph Goebbels imao je mnogo ljubavnica. Njemice, i ne samo Njemice, padale su na Goebbelsa, na njegove ruke, na sviranje klavira ili na njegovu moć nad istinom, te nad životom i nad smrću, to je i zanimljivo i važno pitanje. Ali nijedna među njima nije se pokazala fatalnom kao Čehinja Lída Baarová. Ne samo da mu nije smetalo što pripada nižoj, slavenskoj rasi – budući da Česi nisu bili tako inventivni da iznađu svoje iransko, arijevsko podrijetlo – nego je bio spreman da podnese ostavku i da pobjegne s Lídom u Japan. Tamo bi, maštao je, prodavao kravate, i živjeli bi sretni i zadovoljni sve dok ih smrt ne rastavi.

Adolf Hitler također je pao na Lídin ubitačni šarm. Podsjećala ga je, rekao je, na Geli Raubal, njegovu nećakinju i malodobnu ljubavnicu, koja se 1931, kao odrasla cura, ubila iz pištolja, jer nije mogla podnijeti da je on više ne voli. I naravno da je pobudalio kada je shvatio da je Lída Baarová tako omađijala Goebbelsa da se razvede. Umjesto da prodaje kravate u Japanu, molio je Führera da ga pošalje u Tokio za veleposlanika. Hitler nije htio ni čuti. Zabranio je ministru propagande da se viđa s Lídom Baarovom i zabranio prikazivanje njenih filmova u Trećem Reichu. Događalo se to malo prije njemačkog napada na Čehoslovačku i anektiranja zemlje.

Josef Škvorecký, genijalni češki pisac, autor “Oklopnog bataljona” i “Bas-saksofona i drugih priča o džezu”, knjiga koje su sredinom i krajem osamdesetih bitno određivale naš punkerski i antikomunistički senzibilitet (pod antikomunističkim senzibilitetom svakako se misli nešto drugo od onog što profašističkoj desničariji danas na um pada), više od pola života proveo je u Kanadi, kao angažirani istočnoeuropski pisac, sasvim obuzet svojim čehoslovačkim temama, te kao izdavač koji je objavljivao u domovini zabranjenu literaturu. Tako je u emigraciji napisao i jednu za sebe nekarakterističnu knjigu čiji je naslov u prijevodu na srpski (Clio, Beograd 2017, prevela Danka Nikolić) “Bekstva Lide Barove”, a podnaslov “Život češke glumice, kako ga je po njenom kazivanju zapisao Jozef Škvorecki”.

I, zacijelo, riječ je o jednoj od istinski šokantnijih knjiga o pristajanju naoko malih ljudi i običnih sitnih duša uz antisemitizam, Holokaust, nacizam, fašizam…

Najšokantnije jest da toga u knjizi zapravo niti nema, antisemitizma, Holokausta, nacizma i fašizma, ne zato što genijalni Škvorecký ne bi htio da toga bude, niti zato što on o tome ne bi ispitivao Lídu Baarovu. Toga nema naprosto zato što toga u životu ove žene gotovo da i nije bilo. Kao što nije bilo ni Josepha Goebbelsa, onakvog kakvog smo mi poznavali, s užasom prateći odjeke našega vijeka. Njen Goebbels umiljat je i drag čovjek, oslobođen predrasuda i mržnje, ideološki neutralan, gotovo lužinast, koji, eto, obavlja neke suspektne poslove, o kojima ona ne zna ništa, samo zato što mu je Partija tako naredila. Da je po njegovom, živio bi u Tokiju i prodavao kravate. Priča o Lídi Baarovoj i njenom odnosu s Goebbelsom, koju je Škvorecký ispričao bez ijednoga svog komentara, isključivo glasom glavne junakinje, zapravo kazuje sve i o ženama kakve su bile Eva Braun i Clara Petacci. One, također, ništa nisu znale i nisu ništa primjećivale. Guske ili zločinke? Ali zašto opet ili? Svakako i jedno i drugo. Pritom, male obične žene, mali obični ljudi, kakvi su na svojim leđima i savjestima iznijeli ne samo fašizam, nego i sve ono što uz njega ide, uključujući i Holokaust s njegovim najkonkretnijim manifestacijama.

Pritom je, naravno, Lída Baarová bila i velika zvijezda. Tolika zvijezda da joj je u jednom trenutku stigla ponuda iz Hollywooda. Glasonoša je bio osobno Robert Taylor, najprije jedna od najvećih zvijezda američkog filma, a mnogo kasnije lovac na vještice i progonitelj svojih ljevičarskih kolega. Ali kada je dolazio po Lídu Baarovu u Berlin, bio je samo veliki glumac. Nosio je sa sobom ugovor, a ona ga je odbila. Nije mogla da ostavi Josepha Goebbelsa.

Nakon 1945. samo jedna stvar joj je spasila glavu: činjenica da je potekla iz zemlje u kojoj je kolaboracija bila masovna, gotovo kolektivna i bezizuzetna, ali lišena fašističkih strasti. Česi su se, uz rijetke časne izuzetke, naprosto pokorili i nastavili mirno živjeti, zabavljati se i ne primjećivati ništa. U tom je kontekstu Lída ljubovala s Goebbelsom i nije primjećivala ništa. Da je kojim slučajem bila Francuskinja, Nizozemka, Madžarica, Hrvatica ili Srpkinja, bila bi osuđena i najvjerojatnije obješena. U nekoj drugoj zemlji bi, vjerojatno, fasovala petnaest godina robije. U Čehoslovačkoj, međutim, ništa. Izvukla se i pobjegla u Austriju, malo prije 1948, te komunističkog puča i preuzimanja vlasti.

Knjiga Josefa Škvoreckog govori o njezinom odrastanju, umjetničkoj karijeri i privatnom životu. Govori o vremenu prije i poslije Goebbelsa. Umnogome, to je tipična priča o jednoj popkulturnoj zvijezdi, kojoj je samo pridodat zgodan kontroverzni detalj. Ali iz tog se detalja razvije nešto čudovišno. A ujedno i nešto što je silno važno i dragocjeno.

Lída Baarová nije naročito sentimentalna žena. Ili su njezini sentimenti uglavnom okrenuti njoj samoj. Majka joj je 1945, kada je Lída završila u zatvoru, naprasno umrla. Sestra joj se malo kasnije ubila. Otac je izgubio nogu. Ali to ju nekako ne dira. Žena za ministra propagande. Usavršena verzija Magde Goebbels.

jergovic

 

Pjongčang ili Pjojngjang: Dilema fakultetske profesorice Sande Ham završila gašenjem stranice časopisa Jezik

$
0
0

epa06539285 Olexandr Abramenko of the Ukraine reacts during the Men’s Freestyle Skiing Aerials final competition at the Bokwang Phoenix Park during the PyeongChang 2018 Olympic Games, South Korea, 18 February 2018. EPA/FAZRY ISMAIL

„Zašto Pjongčang? Zato jer se preuzima od Amerikanaca i jer se ne zna vlastita tradicija i jezik. Pjongjang, Pjongjang, Pjongjang”, status je koji je na svom Facebook profilu ostavila Sanda Ham, hrvatska jezikoslovka, redovna profesorica i voditeljica Katedre za suvremeni hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku te, donedavno, predsjednica Upravnog vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njen status primijetio je novinar Telegrama, Drago Hedl, te o njemu objavio kratak tekst na tom portalu.

„Svima koji su bili u dilemi kako se pravilno i točno piše ime mjesta u kojem se održavaju Zimske olimpijske igre, sada je stiglo stručno tumačenje. Pravilno je, dakle Pjongjang, jer je Pjongčang preuzeto od Amerikanaca, dok oni koji znaju vlastitu jezičnu tradiciju i hrvatski jezik nisu ni imali dilemu: piše se i govori Pjongjang“, poentira Hedl u svome tekstu.

Nakon objave statusa neki njeni Facebook prijatelji upozorili su Ham da se radi o dva različita grada, da je Pjongčang grad u Južnoj Koreji, a Pjongjang glavni grad Sjeverne Koreje, na što je profesorica reagirala novom objavom – „Upozorili me da Pjongčang i Pjongjang nisu ista mjesta! Da?“.

Sanda Ham
Dilema mjeseca – zašto? (SCREENSHOT: Facebook)

„No, ako ste pomisli da je tu kraj dilemi piše li se Pjongčang ili Pjongjang i jesu li u pitanju stvarno dva različita grada, varate se. Na Facebook stranici časopisa Jezik, kojeg administrira glavna urednica prof. dr. sc. Sanda Ham, upravo je u tijeku anketa u koju se možete uključiti kako biste pomogli razrješenje te dileme“, piše Hedl na Telegramu, zaključujući kako ova „urnebesna humoreska“ neodoljivo podsjeća na priču koja je u međuvremenu postala urbani mit, a koja kaže kako se jedan televizijski urednik obratio lektoru s pitanjem – „kaže li se ispravno Irak ili Iran“. Hedl na istom mjestu primjećuje i kuriozitet da je Ham, uz akademike Stjepana Babića i Milana Moguša, koautorica Hrvatskog školskog pravopisa, u izdanju Školske knjige koji je od 2008. godine tiskan u tri izdanja i na svakom ima tipfeler na naslovnoj stranici. U podnaslovu, naime, piše kako je taj pravopis ”usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standarnog jezika”.

U međuvremenu, otkako je objavljen tekst na Telegramu, na Facebook stranici časopisa Jezik razvila se živa rasprava, u kojoj administratorica ne priznaje grešku, nego se ustrajno trudi ostaviti dojam da je otpočetka znala o čemu se radi.

„Vi stvarno mislite da je anketa postavljena jer urednica ne zna? I baš se na stranici Jezika raspituje?“, jedan je od komentara koji je administratorica ostavila ispod ankete. No, u komentarima nema suvislog objašnjenja iz kojih se onda razloga Jezik odlučio na ovu anketu.

Pri tom je osoba koja administrira ovu Facebook stranicu pokazala vrlo skromnu razinu pismenosti, pa se dio komentatora odlučio zabaviti tako što koristi svaku priliku kako bi ukazali na sve pravopisne pogreške koje administratorica čini u svojim komentarima. Na koncu je rješenje očito pronađeno tako što je Facebook stranica naprosto ugasila te je ona trenutno nedostupna.

Časopis Jezik
Časopis Jezik ozlijedio je prst i tako je okončana dilema Pjongjang ili Pjongčang (SCREENSHOT: Facebook)

Inače, Sanda Ham u listopadu je prošle godine smijenjena s mjesta predsjednice Upravnog vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, uz objašnjenje da je odgovorna za nefunkcioniranje Upravnog vijeća i neusvajanje nekih ključnih dokumenata Instituta. Smjenu je potpisala ministrica Blaženka Divjak, a sve uz veliku žal „medija“ poput Kamenjara ili HKV-a. I u spomenutom časopisu Jezik koji uređuje, sve češće se koristi rječnik svojstven upravo navedenim „medijima“ pa se u njemu, vrlo neuobičajeno za znanstvenu periodiku, mogu naći tekstovi u kojima se spominju „neokomunistička i orjunaška klatež“, „udbaško-medijski progoni“, „djeca jugooficira“, „orjunaška podmetanja“.

Da profesorica Ham i u privatnim prepiskama koristi zanimljiv rječnik javnost je uspjela doznati u nekoliko navrata, kada je procurila njena e-mail korespondencija s kolegama i suradnicima. Tako se 2012. godine doznalo da svoje kolege naziva „srboljubima“, „svinjama“, „homoseksualcima“, „kujama“ i da im treba psihijatrijsko vještačenje.

Svog kolegu iz uredništva Jezika, također u e-mailovima, nazivala je ”špijunom”, ”ulizicom”, ”pokvarenjakom”, ”kradljivcem”, ”zlotvorom” … a na svom Facebook profilu pod objavom „teksta“ iz Hrvatskog tjednika u kojem se tvrdi da traje udar na časopis Jezik s ciljem da mu se u revalorizaciji hrvatskih znanstvenih časopisa oduzme kategorija A1, danas je napisala kako je na djelu „tihi unitarizam“ i kako se hrvatski jezik opet našao u „častohlepnim i nehrvatskim rukama“. U istoj raspravi „lajkala“ je komentar svog Facebook prijatelja koji je napisao kako „Velikosrbi udaraju na sve strane“ i upitao se hoće li nakon „uništavanja“ časopisa Jezik uslijediti i obavezna upotreba ćirilice u Republici Hrvatskoj imputirajući da je upravo Jezik najveća brana velikosrpskim projektima. Pametnom dosta!

 

lupiga

 

 

Ivan Pavić: Brodska priča iz davnina

$
0
0

Osvanuo je sunčan dan koji je nagoviještavao visoku dnevnu temperaturu zraka. Mali i mirni gradić smješten s lijeve obale Save dobrim je dijelom još uvijek bio utonuo u san. To se nije odnosilo na jedan dio vrijednih domaćica, a pogotovo snaša iz obližnjeg Brodskog Varoša. Snaše bi već u cik zore donosile u ovećim limenim kantama tek pomuženo mlijeko, pokucale bi na prozor građanki, a ove bi ili otvorile kapiju ili bi kroz prozor poturile lonac. Snaše bi u njega svojom mjericom sipale dogovorenu količinu molijeka koje se još pjenilo. Gotovo uvijek bi, pogotovo ako bi ih domaćice puštale u kuću na koju rečenicu razgovora, na kraju mjericom dodale još malo mlijeka. Domaćica bi rekla:

– Nije trebalo.

– Neka, neka.

Domaćice bi onda posudu stavile na štednjak, u kojem je vatra već zapaljena. Većina domaćica imala je stalne dostavljačice mlijeka, s kojima su, uglavnom, imale prisne odnose. Snaše bi do gradskih kuća dolazile većinom pješke, prevalivši pri tome i po nekoliko kilometara u oba smjera. One su bile obučene u svoje narodne nošnje. Budući je biko rano jutro, a puno potrošenog vremena, ako bi koju snašu potjeralo mokriti, ona bi jednostavno zastala pored puta, malo raširila noge i pomokrila se. Kada bi krenula dalje, iza nje bi ostala lokvica mokraće, koja bi se za hladna vremena brzo zaledila. Iako rano, znao bi naići koji slučajni prolaznik. Tako je jednom jedan pijanac naišao i dreknuo:

– Šo radiš to, snašo?

– Vidiš!

– Zar te nije sram!

– Vrag te odnio.

– I tebe, tako pijana i benava.

Je, je, baš tako je bilo, tko ne vjeruje neka provjeri. Neke sretnije (bogatije) snaše mlijeko su razvozile biciklom, a bilo je slučajeva da su do grada stizale u seoskoj zaprezi, kojom bi upravljao neki muškarac iz domaćinstva. Legenda kaže da se našla i jedna snaša koja je sama upravljala zapregom, što je bilo neuobičajeno i pomalo čudno za ono vrijeme. Kako bilo nastavimo mi s pričom.

Većina domaćica išla bi na nedjeljnu misu u veliku bilo u malu crkvu. Još dok bi se mlijeko kuhalo takve bi domaćice počele s pripremama za svečani nedjeljni ručak, koji je morao biti gotov prije mise u 11 sati. Kada bi se obitelj vratila s mise, ručak bi se podgrijao i moglo bi mu se pristupiti. Takva je situacija bila i u obitelji junaka ove priče Kreše u Zrinskoj ulici.

Oko jedan sat iza majke, ustao bi otac, onda za jedan sat devetnaestogodišnji Krešo i na kraju njegov mlađi brat Ivan.

Obitelj je posjedovala skromnu prizemnicu, dosta prostrano dvorište u kojem je bila dvorišna zgrada, šupa, mala pomoćna prostorija, pokoja voćka i baščica koju je vrijedno obrađivala vrijedna domaćica Katarina. Njen muž Marko bio je zaposlen u Tvornici vagona. S njegovom plaćom i nešto voća i povrća nekako su sastavljali kraj s krajem. Nisu bili gladni, gol, bosi, niti im je po zimi bilo hladno, ali nije bilo ni malo luksuza. Marko je bio aktivan u tvorničkom sindikatu. Više je držao do ovosvjetskih nego onosvjetskih stvari. Već dvije godine nije išao na nedjeljnu misu jer je svećenike smatrao za sukrivce za slab položaj radnika. Smatrao je da popovi imaju puno više, bez imalo fizičkog rada. Za razliku od njih mnogi radnici radili su teške fizičke poslove, a jedva su prehranjivali obitelj. Član komunističke partije nije bio jer nije volio organizacije u kojima moraš uglavnom razmišljati onako kako razmišlja vrhovni autoritet.

Krešo je u godinama kada vriju svi mladenački sokovi, podiže se razina zainteresiranosti za nepoznate, tajanstvene, ali privlačne strasti i slasti, o kojima se sluti i što neminovno dolazi. I on je u posljednje dvije godine rijetko išao na nedjeljnu misu. Igrao je nogomet za lokalnu ekipu Marsonia.

Te godine prvenstvo Broda bilo je izuzetno zanimljivo. Sudjelovalo je, kao nikada, čak 7 momčadi iz oba Broda. Bili su to: Marsonia, BSK, Viktorija, Jedinstvo, Jugoslavija, Standard i BAŠK. Baš taj dan igrala se odlučujuća utakmica za prvaka sezone 1932./33. godine. Marsoniji je bio dovoljan i bod, dok je BSK morao pobijediti za prvaka. Utakmica je bila zakazana za 16 sati na stadionu Lutvinka u Zrinskoj ulici, zapadno od rječice Glogovice. Nakon doručka uputio se Krešo pješke do Save s Jutarnjim listom u ruci. Na sebi je imao kratke hlačice, majicu kratkih rukava i ljetne sandale. Na izlasku iz kuće obratila mu se majka Katarina tužnim glasom:

– A misa, sine.

– Drugi puta, mama.

Stigao je do Ilijinog mlina, jedno 300 metara zapadno od mosta. Taman se skinuo u kupaće i počeo listati novine kad začu pisak malene lokomotive koja je vukla nekoliko malih vagona. To se strojovođa “Ćire” veselo oglasio sretan što je lokomotivica svladala mali uspon na most. Uto se na vratima vodenice ukaza veselo i znojno lice vodeničara.

– Bog, Krešo!

– Zdravo, Ilija!

Ilija je bio veliki navijač Marsonije. Zato upita Krešu:

– Igraš li danas?

– Igram!

– Pobijedite te napuhane tipove iz BSK-a.

– Nastojat ćemo.

– Kako lijepa cura?

– Dobro! Kako posao?

– Vrlo dobro, odoh raditi jer gdje ima posla ima i novaca.

Krešo se dobro isplivao, dvedesetak minuta sunčao uz čitanje Jutarnjeg i krenuo kući da ne bi zakasnio na nedjeljni ručak, a i vrućina je bivala sve veća.

Ilija je išao na utakmice Marsonije kad god je mogao i grlato za njih navijao. U subotu je nakon napornog radnog dana mljevenja žita u brašno skočio u Savu i dobro se okupao. Onda se dotjerao i uputio na željeznički kolodvor. Preko puta restorana majstor Pišta imao je svoju brijačnicu. Budući nije bilo nikoga odmah je počeo spretno britvom brijati Ilijinu bradu staru tjedan dana. Kada je završio, Ilija mu plati uz pristojnu napojnicu.

– Hoćeš li sa mnom u restoran na piće? – upita Ilija.

– A, ne, imam nekog posla.

– Sigurno je neka raspuštenica upitanju.

– Ma kakvi! Roditelji bojaju kuću pa da budem pri ruci.

– Kako hoćeš.

Čim je Ilija otišao u restoran, Pišta zaključa brijačnicu i odjuri kući na Brlićku.

– Mogao si i ranije doći – blago ga ukori otac.

– Nisam. Čekao sam Iliju da ga obrijem, za vrijeme žetve galantan je s napojnicom.

Ilija je zauzeo mjesto u uglu oveće prostorije i naručio gulaš i pola litre točenog piva. Taman je popio gutljaj, kad se u hodniku začu larma. Jedan je očevidac kasnije pričao da je kroz hodnik dežurni žandar ganjao džepara, koji je ukrao novčanik jednom putniku. Putnik nije ništa osjetio, ali je džepar imao nesreću što je sve vidio budni žandar Vinko. Odmah je pojurio za lopovom vičući:

– Sada si konačno nadrljao, lopove. Nesretnog je lopova uhvatio na izlasku iz stanice i mlatnuo ga pendrekom po debelom mesu. Lopov je drečao kao da mu kožu deru s leđa. Žandar ga odvede u dežurnu policijsku prostoriju na daljnju obradu.

Dok je čekao gulaš Ilija se osvrnu oko sebe. Za jednim stolom ugleda dvije već malo ocvale dame četrdesetih godina. Bile su prijateljice noći i vrebale su mušterije. S jednom od njih, Rezikom, Ilija se povremeno družio davajući uvijek solidnu naknadu za trud.

– Ilija, hoćemo li kasnije na vodenicu? – veselim glasom ga upita Rezika.

– Drugi puta, ljepotice.

– Baš šteta, s tobom se uvijek ugodno družiti – bila je razočaran Rezika.

“Je, naročito kada na red dođe isplata”, pomisli Ilija.

Pojeo je s apetitom oveću porciju gulaša zalio s pivom. Pozva konobara i plati, ne zaboravivši ni njemu dati napojnicu. Došavši na vodenicu, uze šargiju i odšargija jednu. Kad je završio začu s druge strane Save:

– De, ban, Ilija, odsviraj još jednu, imaš piće kad se nađemo.

– I burek tvoje nane, Ekreme.

– Može, bolan!

U Krešinoj blizini u Gundulićevoj ulici, živjela je njegova djevojka Ljerka. Otac joj je radio u Slaveksu, drvna industrija, kao jedan od nižih rukovoditelja. Solidan posao, dobra plaća, od koje je obitelj mogla pristojno živjeti. Do prije godinu dana obitelj je bila četveročlana. Stariji Ljerkin brat je otišao živjeti u Zagreb gdje se zaposlio u Francku. Od malena je Ljerka bila ljubimica obitelji, pomalo razmažena, gotovo ničega željna. Imala je jednu malu kolekciju beba s kojima se neumorno igrala.

Obitelj je bila prilično religiozna, redovito su išli na nedjeljnu misu u obližnju malu crkvu. Za razliku od Krešinog oca Marka, Ljerkin otac Mato bio je veliki nacionalist. Iako mu je standard bio puno bolji od Markovog, mrzio je Kraljevinu Jugoslaviju, ali, nažalost, zbog nje nije podnosio Srbe, a mrzio je sindikaliste. Da je mogao on bi ukinio sindikat. Govorio je da samo drže govore i sastanče umjesto da se prihvate posla. Iz sasvim različitih razloga Marko i Mato su mrzili Kraljevinu. Marko je htio da se ona transformira u radničku državu, a Mato je bio za to da se Hrvatska, s jednim dijelom Bosne i Hercegovine, Vojvodine, a bome i Boka Kotorska, odvoje u zasebnu državu. Samo tu postoji jedan problem. Te njihove želje nisu se mogle ostvariti mirnim putem. Valjalo je strpljivo čekati povoljni trenutak i onca ciljeve ostvariti nasiljem. Tada nisu ni slutili da će im se pružiti mogućnost, u ne tako dalekoj budućnosti, da svoje snove ostvare. I jedan i drugi bit će sudionici burnih budućih događaja punih nasilja. Mato nije bio hrabar čovjek da javno zbori o svojim željama, ali u kućama istomišljenika bilo je žestokih istupa po tom pitanju.

Mato je bio navijač BSK-a i jedva je čekao današnju utakmicu u nadi da će njegovi pobijediti i postati prvakom Broda. On i njegova supruga otvoreno su se protivili vezi njihove kćeri s Krešom, koji je za njih bio siromašni šarlatan.

Znali su reći:

– Premlada si za hodanje s muškarcima, a naročito za vezu s onim sindikalcem Krešom.

– Nije on sindikalac nego njegov otac – sramežljivo bi odgovarala.

– To se svodi na isto jer je odgajan u tom duhu – ostali bi uporni roditelji.

Ljerka je bila prelijepa djevojka duge plave kose, smeđih očiju. Srednje je visine, vitka. Imala je tek sedamnaest godina. Gdje god bi se pojavila izazivala bi pažnju i uzdahe većine muškaraca.

I Krešin otac Marko bio je protiv te veze, a njegova majka nije.

Marko je zano reći:

– Sine, što će ti ta buržujka.

– Ona je samo lijepa i draga djevojka – mirno bi mu uzvratio Krešo.

– Pusti dijete ne miru – nadodala bi majka.

Taj nedeljni derbi na stadionu Lutvinka u Osječkoj ulici s nestrpljenjem je očekivao i taksist Ibro. A, ne! Nije to bio taksist koji je vršio svoj posao automobilom. On je to obavljao čamcem. Ibro je bio mršav čovjek, srednje visine, guste tamne kose. Naizgled slabašan, ali nevjerojatno žilav. Nije bilo te nepogoede: vjetar, valovi, hladnoća, vrućina, koju on nije mogao svladati svojim žuljevitim rukama. Imao je 18 godina kada se je u proljeće te godine počeo baviti prijevozom čamcem koji mu je ostavio pokojni otac Hasan. Kada je Hasan osjetio da mu se bliži kraj, reče sinu:

– Ibro, ostavljam ti na brigu mater i petero braće i sestara i čamac. Prevozi ljude s jedne na drugu obalu. Valja nahraniti 7 gladnih usti.

Nekoliko dana nakon toga Hasan ispusti dušu i preseli na ahiret. Ibro je više puta dnevno, ovisno o vremenu i potražnji, prometovao između dvije obale Save. Sa slavonskobrodske strane pristanište mu je bilo kod velikog šetališta zvanog “korzo”.

Te nedjelje već iza podne ljubitelji nogometa iz susjednog grada počeli su koristiri Ibrine usluge. I mnogo godina kasnije, kada nije bila rijetkost da i prosječni ljudi imaju pentu, Ibro je upravljao čamcem veslajući.

Kada je utakmica završila Ibro je neumorno veslao dok nije pala noć. Usidrio je svoj čamac i mrtav umoran uputio se kući u svoju mahalu. Skoro sav novac dao je majci. Njen zahvalni pogeld ispuni mu dušu.

– Sine, bit će dosta nekoliko dana.

– Biće!

– Koliko je sati?

Ibro izvadi stari sat, koji je naslijedio od oca, iz džepa.

– 9 sati i dvadeset dekika. Odoh leći.

Sutradan je Ibro usidrio čamac uz slavonskobrodsku obalu i skoknuo na korzo u jednu trgovinu mješovitom robom i uzeo nešto slatkiša za svoju mlađu braću i sestre. Uvečer im je to predao uz njihovu beskrajnu zahvalnost.

Zbot utakmice i željeznica je profitirala. Popodnevnim vlakom je iz Bosne došlo znatno više ljudi nego obično i to ne samo iz Bosanskog Broda nego i okolnih sela: Sijekovca, Novog Sela, Koraća, Kričanova, pa čak i iz Dervente. Uglavnom su to bili muškarci, ljubitelji nogometa, željni kvalitetne utakmice. Neki od putnica odmah su u staničnom restoranu navalili na hladna pića, dok su drugi gasili žeđ u gostionicama i restoranima na potezu od kolodvora do stadiona. Neki su ugostitelji taj dan imali dobar pazar zahvaljujući nogometnom narodu. Bio je to pravi lokalni praznik nogometa.

Kreši je stadion bio blizu, pa je na utakmicu krenuo oko 17 sati, sat prije početka utakmice. Usput je kao veliki prijatelj prirode uživao u opojnom mirisu lipe. Kad je stigao do ugla Zrinske i Gundulićeve ulice pojavio se Mato. Nisu išli jedan pored drugog jer su hodali suprotnim stranama ulice, ali su se pravili kao da se ne vide.

Kada je Krešo stupio u svlačionicu tu je već bilo nekoliko igrača, trener i predsjednik kluba. Uskoro su se svi prikupili i počelo je presvlačenje u sportsku opremu. Usput im je trener tumačio kako treba da igraju. Oprezno u obrani i brzi kontranapad. Petnaestak minuta prije početka utakmice igrači Marsonije su izašli na teren gdje su se već razgibavali igrači protivničke momčadi. Točno u 18 sati sudac, mjesni trgovac, podiže ruku u zrak i da znak za početak utakmice, pred rekordnim brojem gledatelja. Prodano je preko 800 ulaznica (neki današnji prvoligaši bi bili sretni da ih toliko mogu prodati), blagajnici su zadovoljno trljali ruke. Kada se gledaocima s plaćenim ulaznicama dodaju tzv. padobranci (omladina koja uvijek naše načina da besplatno gleda utakmicu) bilo je preko 900 gledatelja. Tako je bilo i ovaj puta. Desetak momaka iz Malog Parizia došlo je do taraba koje su okruživale igralište i stupilo u kontakt s Jocom zvanim Konajk. Kroz omanju rupu u tarabama pokazali su mu brlju koju je jedan od derana ukrao od oca iz podruma. Joca Konjak ugledavši litrenku, obliznu se, svetački pogleda u nebo i tiho upita:

– Koliko vas je?

– Deset!

– Može!

Desetak dječaka munjevito i spretno preskočiše ogradu, litrenka je brzo promijenila vlasnika. Konjak tobože potrča za momcima vičući:

– Đavo vas odnio, stanite da vam Joca Konjak pokaže.

Brzo je stao, a dječaci se brzo umiješaše među publiku.

To je sve sa zanimanjem gledao lokalni pijanac Goran koji viknu:

– Pobjegoše dječaci.

– Pobjegoše!

– Može malo brlje?

– Može, ali samo gutljaj.

Goran priđe, osvrnu se lijevo, desno, zgrabi bocu i potegnu. Tko zna koliko bi on gutljaja potegao da mu Joco ne otme bocu.

– Dooobra! – uskliknu Goran i dlanom obrisa usta.

– Više ne dolazi – upozori ga Konjak i nategnu iz boce.

Goran je gledao s oduševljenjem.

– Kakav cug! – čere ushićeno.

No, pustimo mi momke, Jocu i Gorana i vratimo se utakmici. Susret je počeo mlako, što zbog vrućine što zbog igrača Marsonije koji su težili umrtvljavanju igre, spremajući se da u kontranapadu zadaju odlučujući udarac. Već su počeli prvi zvižduci gledalaca zbog neatraktivne igre kad se dogodilo u dvadeset i petoj minuti. Bek se poigravao s loptom tridesetak metara od gola, lijevo krilo BSK-a mu je otelo loptu, par koraka, centaršut u šesnaesterac, elegantni skok visokog cenarfora i udarac glavom pod samu prečku. Erupcija oduševljenja polovice gledateljstva. Golman Marsonije nije se ni pomaknuo. Stajao je kao ukopan nekoliko sekundi.

– Što je, golmane, nisi valjda ankerisan – drečao je Goran već dobro nakresan.

– Je li, Gorane, vidiš li jednu ili dvije lopte u mreži? – upita ga Ilija koji je stajao u blizini.

– Ilija, bilo bi ti bolje da si ostao šargijati na vodenici nego što gubiš vrijeme na sport koji ne razumiješ.

– Polako, polako, još je dosta do kraja, moji će biti šampioni.

– Hoće, kad na vrbi rodi grožđe.

Pokunjeni igrači Marsonije krenuše ka centru.

– Hajte, što ste se raspekmezili, idemo po izjednačavanje – viknu trener Marsonije. Ekipa Marsonije nekako je izdržala do poluvremena da ne prime drugi gol. U zadnjoj minuti centarfor je sjajnim udarcem pogodio gredu. Navijači BSK-a uzdahnuše, navijači Marsonije odahnuše. Za vrijeme stanke trener Marsonije ohrabri svoje igrače i da im upute da više napadaju na protivnički gol. Tako se i dogodilo. Dobrih pola sata opsjedali su protivnički gol, ali bez rezultata. Aonda izjednačenje. Ne gol, golčina, koji je postigao Krešo do tada jedva primjetan na terenu. Primio je loptu na položaju lijevog krila (da kažem lijevog bočnog, kako je sada moderno, ne bi se znalo je li to na položaju beka ili krila) i krenuo u dribling. Nanizao je trojicu igrača BSK-a po crti šesnaesterca do položaja desnog krila, elegantno se okrenuo, malo šutnio loptu i poskočio u stranu. Pokraj njega je, brže od ćire, projurio lijevi bek.

– Ole! – zaurla Ilija.

Krešo je krenuo po crti natrag, usput driblajući dvojicu protivničkih igrača. Došavši otprilike do sredine šesnaesterca odapeo je ljevačom silovito pod samu prečku. Golman je zaplivao zrakon, skoro se poravnavši s gredom. Uzalud, prekasno! Lopta je prošla u sami kut između stative i prečke i zatresla mrežu. Kakav gol! Da ga danas da neki prvoligaški igrač to bi se vrtilo danima na svim televizijama i portalima. Ovako su u njemu uživali samo nazočni gledatelji. Dok je izvodio te majstorije, gledalište je zabezeknuto u tišini to promatralo, jedino je već prilično nakresani Goran uzviknuo:

– Što ovaj radi?!

Lopta se spustila na travu u golu. Nakon dvije, tri sekunde zaori se veliki aplauz posvećen sjajnom zgoditku.

– Jesi li vidio, Gorane, kakva golčina – urlao je Ilija.

– Ej, vala je – potvrdi Goran.

Marko je rekao sinu da neće prisustvovati utakmici, ali je ipak otišao na nju pred sam početak, Kad je sin postigao spektakularni zgoditak pun ponosa je zapljeskao. Mato, koji je stajao u blizini na trenutak ga prezrivo pogleda. Marko ga nije udostojio pogledom. Utakmica je zavšrila rezultatom 1:1. Igrači i navijači Marsonije su slavili, protivnici tugovali. Tako je to ne samo u nogometu nego i u životu. Dok jednom ne smrkne drugom ne svane.

Uvečer su se uprava, igrači i pojedini navijači našli u gostionici Cviić (nalazila se gdje je danas spomen dom Ivana Brlić Mažuranić) da proslave naslov prvaka Broda i da se malo provesele. Naravno da slavlje nije moglo proći bez šargijaša Ilije. Budući se gostionica nlazila relativno blizu vodenice skoknuo je kući po šargiju. Usput je smislio i prigodnu pjesmu koju je odšargijao u sitne noćne sate, kada je društvo već bilo podosta podnapito. Ilija je s proslave otišao među posljednjima, pa je ujutro, čim je izašlo sunce, mamuran počeo mljeti žito. Jedva je izdržao do kratke stanke za ručak kada je bučnuo u Savu da se osvježi. Kreš nije spadao u noćobdije pa se kuću uputio oko ponoći.

U kolovozu Marsonija se razigravala s pobjednikom Nove Gradiške, s Libertasom u Novskoj. Izgubili su s 3:1 (1:0). U revanšu u Brodu, 13. 8. na stadionu Vatrenke Marsonija je pobijedila 3:0. Bila je to spektakularna utakmica, opet puno gledalaca, opet dobra zarada za taksistu Ibru, gostioničare, željeznicu.

Kada se Ibro, mrtav umoran te večeri vratio kući, dočekala ga mati Hajra s bogatom večerom, što je bila rijetkost u njihovoj kući. Ibro joj dade pristojnu svotu od zarade tog dana. Mati mu ganuto reče:

– Bolan, Ibro, šteta što nema više dobrih fudbalskih utakmica u Brodu preko Save. Sada ima dosta za 7 dana donekle pristojnog života.

– Uskoro će nova utakmica, bi’će opet love.

– E, vala, neka. ‘Ko bi rek’o da obična nagarutaća toliko vrijedi raji.

Uto iz zajedničke spavaće sobice izađe Ibrina najmlađa sestra Zuhra.

– Braco, ‘oće li opet biti slatkiša? – upita puna nade.

– Hoće, sele moja.

– Hvala!

– ‘Ajde u krevet, mala. Ma vidi ti nje – negodovala je mati.

Curica odjuri u sobicu sva sretna. “Eh, šta bih ja, jadna, bez mog brace Ibre”, pomisli i odmah utonu u san.

Utakmice protiv sisačke Segeste uskoro su odigrane. Prvu utakmicu dobila je Segesta 5:1, a u revanšu u Slavonskom Brodu Marsonija je pobijedila u vrlo dobroj utakmici 3:2. Opet je Krešo postigao sjajan gol. Dobio je upotrebljiv centaršut s krila, desnom nogom prebacio je loptu preko centarhalfa i onda s ruba šesnaesterca, malo ukoso, lijevomo nogom pogodio mrežu ispod prečke. Navijači su bili oduševljeni. Visok poraz u prvom susretu i kiša koja je povremeno padala, iako je bilo toplo (27. 8.) uzrokovali su da je bilo skoro upola manje gledatelja neko na dvije prethodne utakmice, na veliko razočaranje željeznice (ćiro), birtijaša i taksiste Ibre. Kada se te večeri vratio kući sav pokisao i majci predao novac samo je promrmljao:

– Prokleto vrijeme!

– Neka, teke, sine, i ovo nije za bacit – uzvrati žena izborana lica, sijede kose, mršava tijela. Imala je pedesetak godina, a izgledala je bar 10 godina starija. Život i bolesti je nisu mazile. Danas neke sedamdesetgodišnje žene izgledaju mlađe nego ona, a i znatno su poletnije.

Naravno da Ibro ni ovaj put nije zaboravio na svoju braću i sestre, opet im je sutradan u Slavonskom Brodu kupio, ovaj puta, nešto manje slatkiša.

Nekoliko dana nakon ovih događaja sastali su se Ljerka i Krešo kod ćevabdžinice u Gundulićevoj ulici, u blizini Ljerkine kuće, a nedaleko Krešine. Bio je prekrasan kasnoljetni dan početkom mjeseca rujna. Tu su se smjestili u hladu prostranog dvorišta. Naručili su burek i jogurt. Dok su pijuckali, ona hladni sok, on točeno hladno pivo, pričali su o svakodnevnim stvarima. Uz razgovor on je diskretno promatrao njeno prelijepo ovalno lice i njenje lijepe krupne oči svijetlo smeđe boje sa zelenkastim nijansama u uglovima. “Kako lijepe oči”, pomisli.

Uskoro je stigao prvoklasni burek, kojeg su pojeli uslast, a onda su smazali i ukusni jogurt.. Kuhar je bio doseljenik iz Banja Luke. Meso je pripremao dan ranije, a tijesto je bilo ručno valjano. Nije čudo što su tu na burek dolazile cijele obitelji.

Još dok su jeli burek, ugledaše Davora, visokog, crnokosog momka, njihovog susjeda, miljenika i favorita njenih roditelja. Ne jedanput otac joj je zano reći:

– Što će ti onaj bezbožnik Krešo, Davor je pravi dečko za tebe.

– Tako je kćeri – povlađivala je majka.

– Ali, ja volim Krešu i nije bezbožnik – branila se kći.

– Pusti to, još si zelena da znaš što je ljubav. Ako ti sada Davor nije drag bit će. Osim toga Krešo je sin one komunjare Marka.

– Ljubav ne bira razum, nego srce. Marko je sindikalac, a ne komunjara.

– Sve je to isto.

Davor je završio brodsku gimnaziju i te je jeseni trebao krenuti na pravni fakultet u Zagrebu. Otac mu je bio jedan od šefova u Tvornici vagona sa solidnim primanjima. Bio je jedina i nije u  ničemu oskudijevao. Kućna biblioteka prepuna knjiga, ocjene u gimnaziji odlične. Otac i majka žestoki su nacionalisti, što je imponiralo Ljerkinim roditeljima.

Davor je prolazeći pored njih ljubazno pozdravio Ljerku potpuno ignoriravši Krešu. Ovaj mu nije ostao dužan, nije ga ni pogledao. Davor je na brzinu pojeo svoj burek, popio šabesu i otišao.

– Sigurno će odmah obavijestiti tvoje da nas je vidio – mrko će Krešo.

– Valjda neće.

– Hoće, bez brige, on bi najradije da je sada na mom mjestu.

Ljerka se sjeti što joj roditelji govore o njihovoj vezi i Davoru i na trenutak pocrveni u licu.

– Sigurno ti tvoji govore da se okaniš mene i prikloniš to uštogljeniku – kao da joj je čitao misli.

Ljerka ništa ne odgovori.

– Kako ti je brat – skrenu ona temu razgovora.

– Dobro! Stasava! Jesam li ti još uvijek drag?

– Jesi!

Davor je odmah otišao do Ljerkinih roditelja. Otac je radio, a majka Štefica je kuhala ručak. Davor je ljubazno pozdravi, ona mu odzdravi i ponudi kavom. Uz kavu joj je, onako usput, rekao gdje je vidio njenu kćerku i s kim. Štefica uzdahnu i uvečer, kad su ona i Mate legli  spavati, reče mužu ono što je čula od Davora. Mato zaškrguta zubima i reče da će učiniti sve da ih rastavi.

Čim je otišao Davor, kad eto Ibre. On se pozdravi s Krešom i blago naklni Ljerki. Sjeo je za stol do njihovog. Konobar mu priđe i on naruči 7 komada pite s krompirom. Krešo ga upita:

– Hoćeš li štogod popiti?

– Neću!

– Ama popij, ja častim.

– Ako mora, hladnu šabesu.

Dok je pio šabesu, taj šutljivi čovjek reče kao da se pravda:

– Jučer sam imao dobar pazar pa da počastim svoju čeljad.

Njih dvoje ga upitno pogledaše.

– Aga dobro platio. Doš’o on iz Dervente ćirom i prespav’o u blizini moje kuće kod prijateljice Hatidže. Zakasnio na ćiru za vaš Brod, a slijedeći ide za 3 sata. Mora hitno u Slavonski Brod da ne zakasni na voz za Zagreb. Ja navro k’o sivonja i eto nas učas prijeko. On izvadio gomilu dinara i daje me. “Puno je, gazda”, velim. “Zaslužio si, Ibro”, veli on i strpa mi pare u ruku. “Hvala, efendijo”, velim dok on hitno napusti čamac. I eto, moja će porodica danas uživati.

Krešo je u međuvremenu platio račun i na odlasku reče:

– Neka vam je u slast. Pozdravi obitelj.

– Hoću! Merhaba, Krešo i navrati jedared.

Krajem mjeseca rujna još je uvijek bilo toplo, toliko da je Krešo već nekoliko dana išao na kupanje kod mlina. Ilija ga je svaki puta ljubazno pozdravio i vraćao se poslu. Jedanput dok se sunčao na obali Krešo ulda oveće jato lastavica kako leti u smjeru juga. Na čelu jata jedna oveća lasta, kao da je davala upute onima pokraj sebe.

– Odoše laste – povika Ilija s vrata vodenice.

– Odoše – sa sjetom uzvrati Krešo.

Te se večeri Krešao našao s Ljerkom kod ćevabdžinice. Prošetaše Karadžićevom ulicom do Save. Tu je, kao i nekoliko puta ranije, pokuša Krešo poljubiti u obraz. Ovaj puta ga je izmakla. On s tugom pomisli da se događa ono čega se bojao. Prekid veze! Rastanak! Netko će drugi, vjerojatno Davor, uživati u njenim lijepim očima.

– I, je li to kraj.

Nakon kraće šutnje ona uzvrati:

– Jest!

– Tata, mama, Davor.

– Roditelji da, Davor ne.

– Danas ne, sutra vjerojatno.

Šutke su krenuli svatko svojoj kući.

Na rastanku on reče:

– Neka ti je sa srećom.

– I tebi.

Neočekivano ga nježno poljubi u obraz i tiho reče:

– Zbogom!

– Zbogom!

Kada bi se slučajno sreli pristojno bi se pozdravili. Uskoro ju je počeo viđati s Davorom. Iako mu je bila draga,nije bio zaljubljen u nju pa zbog nje nije previše patio.

Prošlo je osam godina. Počeo je rat i na ovim prostorima. Rat u kojem je isplivalo na površinu ono najgore u čovjeku, valjda kao nikada u povijesti. Beograd je strahovito bombardiran od njemačkih aviona, ustaše su 10. travnja uz pomoć Nijemaca uspostavilu NDH. Počela su prva proganjanja Srba, Židova, Roma i protivnika režima. Mato je odmah pristupio ustaškom pokretu. Ljerka, koja se u međuvremenu udala za Davora, zaposlila se u gradskoj upravi, dok je Davor radio kao pravnik u jednom odvjetničkom uredu.

Marko se pritajio, čekajući trenutak da ode u partizane. Krešo je pisao stricu u Bern može li s bratom doći kod njega, jer njemu se ovdje ne gine ni za koga. Stric mu je odgovorio da može i da će  ih on zaposliti. Već krajem maja braća su se obrela u Bernu i ubrzo zaposlila. Tamo je Krešo upoznao prelijepu Draganu, također izbjeglicu kao što je i on bio. Pobjegla je iz istog razloga kao i on. Nije nikoga mrzila. Čast izbjeglom mladom kralju, domovini, ali će uskoro započeti obračuni u kojima ona ne želi sudjelovati. Njezin otac postupio je kao i Marko. Pritajio se i čekao priliku da se pridruži onoj vojsci koja će se uistinu boriti protiv okupatora.

Ilija i Ibro preživjeli su rat radeći svoj častan posao. S njim su nastavili i poslije rata još dugi niz godina. Izmijenile su se tri države, kralj, poglavnik, maršal, a njihov materijalni položaj bio je uglavnom isti. Siromasi!

Prvi je umro Ilija. Jednostavno mu je klonula glava na stol poslije ručka. Nije stigao popiti ni čašu omiljenog mu piva.

Još dugo nakon sahrane, kada se i rodbina razišla, uz grob je stajao Ibro. Dvije teške krupne suze kanuše niz njegovo izborano lice. Onda se mršavo staračko tijelo s mukom pokrenu. Kralježnica ga je u zadnje vrijeme sve više stezala. Još malo i neće više moći taksirati svojim čamcem.

Ibro je shrvan boleštinama i teškim životom preselio na ahiret koju godinu kasnije, ispraćen mnogobrojnom rodbinom i korisnicima njegovih prevozničkih usluga. Najtužnija je bila njegova najmlađa sestra Zuhra, koja je stajaći uz bratov grob tiho prozborila:

– Ibro, brate, dok živim neću zaboraviti one tvoje slatkiše, koje si nam darivao uvijek nakon dobrog ćara.

Znam, znam, možda će neke zanimati što je bilo s Krešom i Ljerkom, međutim, to trenutno nije moj predmet razmatranja. Možda, jednom drugom prilikom bude.

 

 

Viktor Ivančić: Raport o nepripadnosti

$
0
0

Pogovor knjizi  “Treće lice jednine” Nedžada Maksumića, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

nedzad maksumic trece lice jednine

Mozaički sklopljena proza Nedžada Maksumića mogla bi lijepo izbaciti iz takta ljubitelje žanrovski čistih i zaokruženih cjelina. Doista, u koju bi je od postojećih (i nepostojećih) kategorijalnih ladica bilo najprikladnije smjestiti? Dokumentarni roman? Ili ipak romaneskni dokument (što pisac na svoj način sugerira, adresirajući svoj rukopis Komisiji za popis stanovništva Bosne i Hercegovine, uz sugestiju da te „podatke“ pridoda njegovu anketnom listu i „ozbiljno ih razmotri“)? Ili možda autobiografija s ekstenzivnim historijskim dodacima? Ili ipak historija s ekstenzivnim autobiografskim dodacima? A opet – historija čega? Porodice, grada ili države? I porodice i grada i države? Odnosno – autobiografija koga? Autora koji o sebi piše u trećem licu, „kao da sam ja on“ („a ne kao da sam ja ja“), opredjeljujući se za rakurs „objektivnog promatrača“ vlastite kože? Pa još kada se, zahvaljujući na taj način postavljenoj spisateljskoj strategiji, činjenice i fikcija isprepliću tako da se fikcija nerijetko čini bližom istini od same faktografske građe, dragi bože…

Ali ako nismo opterećeni potrebom da štivo s kojim se susrećemo nužno podvrgnemo mreži nametnutih konvencija – poput ovoga čitatelja, koji nema stručno osposobljeno uho da osluškuje zveket književnoteorijskih lanaca – užitak u prozi Nedžada Maksumića vjerojatno će biti umnogostručen, što onda uključuje i širenje mogućnosti njena tumačenje. Roman „Treće lice jednine“, primjerice, možemo predočiti kao raskošni prekrivač (ili stolnjak?) spojen od ovećega broja čipkom izrađenih dijelova, fragmenata slične veličine, ali nejednakih oblika i unutrašnje strukture, uvezanih na tako efektan način da finalni „patchwork“ u isto vrijeme odaje utisak rasutosti i zgusnutosti. „Prekrivač“ bi, dakako, mogao biti i nešto manji, ali i znatno veći, njegovi elementi mogli bi biti i drugačije raspoređeni, no nema nikakvih jamstava da bi roman zbog toga bio išta bolji ili lošiji, odnosno da upravo ovakav kakav jest – i po svojoj protočnosti i po svojoj čvrstoći – nije osvanuo u savršenoj verziji.

Njegova snaga, naime, leži u detalju, u filigranski sročenim fragmentima, od kojih skoro svaki predstavlja mali prozni dragulj, a da široki zamah i gotovo „epska“ konstrukcija djela – koje bi, imamo li u vidu „obrađeno“ razdoblje, komotno moglo nositi pomalo patetični podnaslov „20. stoljeće“ – ne usisava i ne razblažuje njihovu literarnu unikatnost, nego je, naprotiv, potencira. Ukoliko je rezultat „historija“ (jedne porodice, jednoga grada, jedne države), njen stvarni značaj ne osiguravaju događaji s kojima nas upoznaje, već način na koji je ona napisana, naime vještina kojom su (katkada notorne) „povijesne činjenice“ i lična sjećanja pretočeni u književnost.

Takav je pothvat, uz obavezni talent, podrazumijevao strpljivi rad, posvećenost i fino brušenje teksta: nema doslovno ni jedne rečenice u „Trećem licu jednine“ čija bi funkcija bila uzgredna, tek da „pridržava“ temeljnu naraciju, i koja nije izbalansirana i ritmički dorađena do perfekcije. U stilskome pogledu, Maksumić se oslanja na pseudodokumentarni poetički manir Danila Kiša (kojeg je ovaj, opet, usvojio od Borgesa), a to rezultira „pripovedačkom mešavinom fakata i legende“, onom vrstom umijeća što proizvodi začudne efekte, takve da gole činjenice bivaju predočene na način da mistificiraju same sebe (jednako kao što ono izmišljeno stječe aromu neupitne faktografije), pa u konačnici sama „stvarnost“ o kojoj roman pedantno referira ima svoju validnost i težinu u mjeri u kojoj je literatura. Svjestan rizika takvoga postupka, pisac pritom humorom i inteligentnom ironijom otklanja svaku pomisao na pretencioznost.

A rečena stvarnost koju Nedžad Maksumić pomno „evidentira“ u rasponu od jednoga stoljeća, vozeći u smjeru: porodica – Mostar – Jugoslavija (ili ipak: Jugoslavija – Mostar – porodica?), ukazuje se u svojem krvavijem izdanju, čas kao povijest političkoga beščašća, čas kao uzbudljiva kronika konvertitstva, čas kao kolekcija totalitarnih gadarija, čas kao dokazni materijal o propasti iluzija, a naposljetku i kao izvještaj o ratnim i poratnim traumama sastavljen iz prve ruke. Osim što opisuje način na koji se događaji od epohalnog značaja i dramatične društvene promjene reflektiraju na konkretne obiteljske prilike, ono što ovu varijantu „historije“ doista čini privatnom jeste metoda „katalogiziranja“, naime selekcija „povijesnih epizoda“ preko kojih se sugerira slika cjeline: u pravilu su to primjeri okrutnosti režima što su se smjenjivali na ovim prostorima, dvorske spletke s fatalnim ishodima, nesmiljeni obračuni s ideološkim protivnicima ili etnički obilježenim neprijateljima, gušenja individualnosti, restrikcije slobode…

Tu se pak čvrsto sjedinjuju poetička vokacija pisca i njegova etička pozicija, nastupa svom snagom „treće lice jednine“, reklo bi se, glavni junak „Nedžad Maksumić“, koji, za razliku od književnoga dara, ne posjeduje talent za socijalnu adaptaciju, pa ga masovna stremljenja i euforije uglavnom ne dotiču. Zabilježio je čak i trenutak kada je to samome sebi potpuno osvijestio, 1980. godine, u kadi, „mokar k’o popišan“, shvativši da je „zbunjeni gost u vlastitom životu“, i „stranac u vlastitoj porodici“, i „nekakav usamljeni unutrašnji emigrant u zemlji koja je do tog trena bila potpuno njegova i kojoj nije bilo smiješno ništa od onoga što je njega nasmijavalo“, a taj se osjećaj u narednim godinama i narednim državama samo osnaživao. Iz takve vizure autorov „romaneskni dokument“ može se čitati i kao svojevrsni raport o nepripadnosti (dakle sasvim adekvatan prilog što bi ga imala „ozbiljno razmotriti“ Komisija za popis stanovništva), jer ako ikakva negativna energija zrači iz ove proze, onda je to neskriveni prezir prema kolektivitetima.

Prodornije čitanje stoga će otkriti da je prije svega riječ o intelektualnoj i emotivnoj drami proizašloj iz riješenosti da se osobna vertikala uspostavi i zadrži u okolnostima zajedničkog horizonta, odnosno – nasuprot njima. Moglo bi se čak govoriti o romanu kao završnome činu emancipacije od bilo kakvog skupnog identiteta – kako onoga porodičnog, tako još više zavičajnog i nacionalno-državnog – jer identitet se sa svojim fondom obvezujućih kultova širi i usvaja horizontalno, kao carstvo idealne identičnosti (ili kao „pravo na lijenost“, prema Sloterdijku), dok će svaki „pogled u visinu“, svaki pokušaj individualnog prodora po vertikali, a to će reći odvajanja od dogmi i normativa koji važe u „bazi“ zajednice, biti tretiran kao devijantno ponašanje, neprijateljski čin, blasfemija i huljenje kurentnih svetinja. Od prve do zadnje riječi „Trećega lica jednine“ vidljivo je da je pisac takvoj vrsti huljenja ne samo sklon, već i pasionirano predan.

1234567890

A to što bi poneki čitatelj markacijske epizode jugoslavenske prošlosti možda izabrao i „evidentirao“ po drugačijem ključu, što bi se njegov lični mozaik prohujaloga doba na ovaj ili onaj način razlikovao od piščeva, potpuno je nevažno, barem od momenta kada „historijska istina“ postaje literatura. U slučaju Nedžada Maksumića, literatura visokih dometa.

 

tacno

 

 

Emil Cioran: Sve dolazi prekasno, sve je prekasno

$
0
0

Oblaci su promicali. U mukloj noći gotovo da se mogla čuti huka koju su hitajući stvarali. Zašto smo ovdje? Kakav smisao može imati naša beskrajno kratka prisutnost? Pitanje bez odgovora, na koje ipak bez trunke razmišljanja spontano odgovorih i ne pocrvenjevši što sam izgovorio jednu tako proslavljenu banalnosg: “Zato da bismo se mučili štoo smo ovdje i ni zbog čega više”.

Oblaci su promicali. U mukloj noći gotovo da se mogla čuti huka koju su hitajući stvarali. Zašto smo ovdje? Kakav smisao može imati naša beskrajno kratka prisutnost? Pitanje bez odgovora, na koje ipak bez trunke razmišljanja spontano odgovorih i ne pocrvenjevši što sam izgovorio jednu tako proslavljenu banalnosg: “Zato da bismo se mučili štoo smo ovdje i ni zbog čega više”.

*

Da su mi ranije rekli da će me moji trenuci napustiti kao i sve ostalo, ne bih osjetio ni strah, ni tugu, ni radost. Nenarušena odsutnosg. Svaki lični akcent bijaše iščezao iz onog što sam još vjerovao da osjećam, ali, istini za volju, nisam više ništa osjećao, živio sam bez osjeta, a ipak nisam bio živi mrtvac – bio sam i te kako u životu, ali onako kako se to rijetko biva, kako se to biva samo jednom.

*

Postupati poput pustinjskih otaca i uz sve to dopustiti da nas uzbude posljednje vijesti! U prvim vijekovima naše ere, pripadao bih ovim pustinjacima za koje se kaže da su se “umorili od traženja Boga”.

*

Iako smo se pojavili već prekasno, naši neposredni a još više naši daleki nasljednici biće nam zavidni. U njihovim očima mi ćemo, sasvim opravdano, izgledati povlašteni jer postoji interes da budemo što je moguće dalje od budućnosti.

*

Ovdje nek ne ulazi niko ko je makar i samo jedan dan proveo pod okriljem gluposti!

*

Naše mjesto je negdje između bitka i nebitka, između dvije fikcije.

*

Drugi, valja nam to priznati, izgleda nam poput halucinanta. Slijedimo ga samo do određene tačke. Nakon toga on se nužno udaljava, budući da nam se i njegove najprirodnije brige čine neopravdane i neobjašnjive.

*

Nikad ne zahtijevajte od jezika da se napreže nesrazmjerno svojim prirodnim mogućnostima i ne prisiljavajte ga da uvijek pruža najviše što može. Izbjegnimo procjenjivanje riječi, da se ne bi premorile, jer onda neće moći da tegle breme smisla.

*

Nema razornije i utješnije misli od misli o smrti. Nesumnjivo, zbog ovog dvostrukog svojstva mi je prežvakavamo do te mjere da je se ne možemo riješiti. Kako nam se samo posrećilo da u jednom te istom trenutku nabasamo na otrov i lijek, na otkriće koje nas ubija i održava u životu, na okrepljujući otrov.

*

Nakon Varijacija Goldberg – “superesencijalne muzike”, da se poslužimo žargonom mističara – zatvaramo oči i prepuštamo se odjeku koji su u nama izazvale. Više ništa ne postoji osim ispunjenosti bez sadržaja, a to je svakako jedini način da budemo u najvećoj blizini vrhunskog.

*

Da bismo dosegli izbavljenje, treba vjerovati da je sve stvarno, ili da ništa nije stvarno. Međutim, mi razlikujemo samo stepene stvarnosti – stvari nam izgledaju manje ili više istinite, manje ili više postojeće. I tako, mi nikad ne znamo gdje smo.

*

Ozbiljnost zapravo nije atribut egzistencije; tragičnost jeste, jer u sebi sadrži ideju bezrazložne nesreće, dok ozbiljnosg sugeriše minimum svrhovitosti. No, draž egzisgencije je u tome da ne sadrži ni jedno ni drugo.

*

Uzdići se do najvišeg ništavila iz kojeg proističe ovo drugorazredno ništavilo koje nas sačinjava.

*

Svak prođe kroz svoju prometejsku krizu i sve što ubuduće radi svede se na to da se njome ponosi ili da se na nju žali.

*

Kad se u izlog izloži lobanja, to je već izazov; kad se izloži čitav kostur, onda je to skandal. Kako će se nesrećnik koji tuda prolazi, čak iako samo krišom baci pogled, nakon toga baviti svojim poslovima, i u kakvom će raspoloženju zaljubljeni poći na svoj ljubavni sastanak? Tim više nešto duže zaustavljanje pred našim posljednjim preobražajem neće moći ništa drugo do da obeshrabri našu žudnju i oduševljenje. I tako, dok sam se udaljavao, preostalo mi je samo da proklinjem taj vertikalni užas i njegovo neprekidno podrugljivo keženje.

*

“Kad ptica sna naumi da svije gnijezdo na mojoj zjenici, ona ugleda trepavice i prepade se krletke.” Ko je bolje od toga Ben Al-Hamara, arapskog pjesnika iz Andaluzije opazio ono što je nedokučivo u nesanici.

*

Ti trenuci kad je dovoljna jedna uspomena, ili nešto još manje, pa da skliznemo izvan svijeta.

*

Ličimo na trkača koji se zaustavio u jeku trke da pokuša shvatiti kakvog ona ima smisla. Razmišljanje je znak zadihanosti.

*

Oblik renomea dostojan zavisti: nalijepiti svoje ime, poput našeg prvog pretka, na bruku koja će zaslijepiti pokoljenja.

*

“Ono što je nepostojano jeste bol; ono što je bol jeste ne-sopstvo. Ono što je ne-sopstvo, to nije moje, ja nisam to, to nije ja.” (Samyutta Nikaya) Ono što je bol jeste ne-sopstvo. Teško je, zapravo nemoguće je složiti se s budizmom u ovoj – ipak najvažnijoj – tački. Za nas je bol ono što u sebi ima najviše nas samih, najviše sopstva. Kakva čudna religija! Posvuda vidi bol, a istovremeno ga proglašava nestvarnim. Na njegovom licu više ni traga podrugljivosti. Znači da je gotovo gnusno privržen životu. Oni koji se nisu udostojili da život grčevito ščepaju nose podrugljiv smiješak, znak prepuštenosti i trijumfa. Oni ne idu prema ništavilu, oni su ga napustili.

*

Sve dolazi prekasno, sve je prekasno.

*

Prije ozbiljnih zdravstvenih teškoća bijaše to naučnik: od tada… zapao je u metafiziku. Za otvorenost prema suštinskom zastranjivanju potrebno je učešće odanih jada koji žude da se obnavljaju.

*

Nakon što sam svu noć podizao Himalaje – i to nazvati snom.

*

Na kakvu sve žrtvu ne bih bio spreman samo da se oslobodim ovog pobožnog ja, koje u tom istom trenutku zauzima mjesto u cjelini o kojem se nijedan bog nije usudio ni da sanja.

*

Za umiranje je neophodna neizmjerna poniznost. Čudno je što svi dokažu da su ponizni.

6yka

 

 

Miljenko Jergović: Pobjednici pobjeđuju, a poraženi pišu povijest

$
0
0

Pobjednici ne pišu povijest, oni imaju važnijeg posla. A i povijest se opire logici i diktatu pobjede. U njezinom je pra-razlogu potreba da se iznese pripovijest o velikom stradanju, o porazu. U tome su slični povijest i književnost: prva svjedoči kolektivnim, druga ličnim i privatnim porazima. Iz potrebe, ili iz imperativa, pobjednika da pišu nekakvu svoju povijest ili, ne daj Bože, književnost, nastaje uglavnom isto – propaganda.

Čedomir Višnjić povjesničar je jedne u najvećoj mjeri iščezle zajednice i njezine kulture. Pritom, nije narodna zajednica hrvatskih Srba iščezla zato što je od početka dvadesetog stoljeća do danas gotovo sasvim istrijebljena, nego se iščezlom može smatrati zato što je ostala izvan svakog konteksta. Većinska domovinska Hrvatska ih ne želi, prezire ih i ne poznaje, njihova nacionalna i simbolička matica u Srbiji prisvaja njihova stradanja kao svoja vlastita, ceremonijalno ih sažalijeva, ali ih jednako ne poznaje. Kontekst zajednice hrvatskih Srba izgubljen je tokom dvadesetog stoljeća. Oni su nestali, ali je veliko pitanje, na koje neće biti odgovora – jer je i ono, to pitanje, izvan konteksta – tko je u njihovom nestanku na stvarnom gubitku, Hrvatska ili Srbija?

Čedomir Višnjić napisao je o njima, o tom svom narodu, tri knjige: “Kordunaški proces: fragmenti iz historije nestajanja”, “Partizansko ljetovanje – Hrvati i Srbi 1945. – 1950.” i “Vreme sporta i razonode – Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. – 1971.”. Iako u tim knjigama ne izvodi velike povijesne sinteze, niti nastoji da iznese cijelu “pripovijest” jedne heterogene nacionalne zajednice, već se bavi njezinim fragmentima, zatajenim, pokatkad i marginalnim “slučajevima”, Višnjić ne samo da ispisuje povijest nestajanja hrvatskih Srba, nego u zrcalu manjinske priče ispisuje jednu povijest Hrvatske. Koja naravno da neće biti pročitana, jer pobjednici – tojest oni koji se tako osjećaju – uglavnom ne čitaju povijest koju ispisuju poraženi.

“Vreme sporta i razonode” (SKD Prosvjeta, Zagreb 2017.) naslovljena po davnoj i dugovječnoj beogradskoj radijskoj emisiji (otud i ekavica), knjiga je hobsbaumovskog uzora i ambicije, i svakako jedna od literarno najambicioznijih i najsnažnijih, te formom najkompleksnijih historiografskih i publicističkih knjiga objavljenih u Hrvatskoj u posljednjih mnogo godina. Čedo Višnjić naprosto umije da piše, a to čini s onim fatalističkim zamahom, karakterističnim za dobre romanopisce – kao da ispisuje posljednju knjigu jednoga jezika i svijeta. A u velikoj mjeri to tako i jest: ako se pred Sudnji dan budu katalogizirale posljednje knjige čovječanstva, Višnjićeva će se zacijelo naći među njima. Veliki nestanak sačinjen je od bezbroja malih nestanaka. Jednoga bezimenog amazonskog plemena, armenskog naroda u Turskoj, hrvatskih Srba.

Formalno, Višnjić u ovoj knjizi nastupa kao kroničar. Prekopava novinske i partijske arhive, i prati male i velike događaje iz povijesti Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i povijesti SKD Prosvjeta, te bljeskove srpske politike u Hrvatskoj. Da bi to mogao činiti, da bi kronika bila autentična, on istovremeno mora pratiti male i velike događaje iz paralelne povijesti većinske zajednice. Naime, ne samo da hrvatski Srbi nisu živjeli u getu, nego je Partija činila sve da njihove kulturne ili političke inicijative u što manjoj mjeri izražavaju njihov partikularni duh i interese, pa se onda i cjelokupni društveni život hrvatskih Srba odvijao u okvirima društvenog aktivizma većinske zajednice. I onda svaka povijest hrvatskih Srba istovremeno mora biti hrvatska povijest. (Naravno, trebalo bi važiti i obrnuto: svaka hrvatska povijest morala bi biti i povijest hrvatskih Srba. I kada bi se tako shvaćale stvari, vjerojatno bi se i mogla prepoznati ta strašna zjapeća praznina u hrvatskome kulturnom i nacionalnom identitetu koja nastupa nestankom hrvatskih Srba.)

Ovakva knjiga ne može biti ni metodološki do kraja dosljedna i precizna, niti do kraja znanstvena. Previše je toga što u nju mora ući, a što ne pripada tradicionalnoj historiografskoj građi. Između ostaloga, i privatne i kolektivne ljudske emocije, i – vazda osjetljive i horoskopski nepouzdane, pomalo šarlatanske – mentalitetne zadatosti. Ali bez toga ne bi išlo, među ostalim i zato što Višnjić ne organizira suđenje – čime se hrvatski povjesničari, naročito ako su većinske inspiracije – tako rado i spremno bave. On svjedoči okolnostima srpskog nestajanja iz Hrvatske, ali ne samo da se suzdržava od toga da sudi, nego čini sve da pokuša razumjeti motive i jedne, i druge, i treće strane. Uživljava se, kao da će to spasiti svijet, u motive većinskih hrvatskih elita. Njega doista zanima što se dogodilo. Zanima ga istina o nestanku, a ne legenda.

“Vreme sporta i razonode” ima svoje gotovo zaokružene, romaneskne likove: Vladimira Bakarića, velikog ignoranta i cinika, hrvatskog svedršca u vrlo dugom razdoblju, Simeona Zlokovića, episkopa gornjokarlovačkog, vjerojatno najzanimljivije figure srpske crkve u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, braću Vojina i Ratka Jelića, kninske Srbe i dugogodišnje društvene aktiviste, Nikicu Rapajića, Vladu Ivkovića, Milana Radeku, prosvjetne i crkvene radnike i aktiviste, ali, recimo, i živopisnog admirala Stanka Parmaća, koji je protiv općenarodne volje proveo meliorizaciju ušća Neretve i stvorio dolinu mandarina, Josipa Kolanovića, netipičnog zadarskog katoličkog svećenika iz šezdesetih, Petra Šegedina, nekoć prvaka hrvatskog nacionalizma i protusrpskog šovinizma (Što je to što Srbi mogu u kulturno-identitetskom smislu ponuditi? “Praksa barbarogenijstva”, reći će Šegedin 1971.), a svi ti likovi grade priču za koju je dragocjeno da je ispričana, ali priču koja, zapravo, nikome više ne treba. Zašto ne treba? Možda i zato što mi Hrvati “nismo čitalačka nacija”, kako je to lijepo 1971. ustvrdio Milan Moguš.

Ono što je, međutim, u ovoj knjizi i najvažnije, a na neki način i najpotresnije, što je čini i tako važnom i tako tragičnom, jest to što ona gotovo na svakoj svojoj stranici svjedoči o temeljitom međusobnom nepoznavanju. Hrvati o svojim Srbima nisu znali apsolutno ništa – čak ni oni najobrazovaniji i najzainteresiraniji među njima – dok su manjinski Srbi o Hrvatima, ipak, znali ponešto više, ali su ih u fatalnoj mjeri gledali onim očima iz 1941. i 1945. I tako je to trajalo desetljećima. Medijator i veliki nadglednik svega toga bio je Vladimir Bakarić, izvanredan tehnokrat politike, zainteresiran za ekonomiju i marksizam, prezriv prema kulturi i kulturnim razlikama, prema književnosti i prema Srbima kao onima koji se razlikuju od Hrvata. Bakariću je bilo stalo da se Hrvatska razvija, da joj Beograd stalno ne visi nad glavom, a da srpsko-hrvatski odnosi budu zamrznuti u 1945. godini. On je bio taj koji je bocu držao začepljenom, dok je tlak u njoj rastao. Zahvaljujući Bakariću i bakarićevštini nacionalizam je u konzerviranom stanju čekao svoju sljedeću povijesnu priliku, a unutarnji su hrvatsko-srpski odnosi u Hrvatskoj bili u trajno neriješenom stanju, tako da su frustracije samo mogle rasti.

Među brojnim stvarima koje ovaj čitatelj o hrvatskim Srbima nije znao jest, recimo, i tema Srpske pravoslavne crkve nakon Drugog svjetskog rata. Ustaše su popalili i porušili crkve po Dalmaciji, Lici, Kordunu i Baniji, što će kasnije, u službenoj komunističkoj povijesti i svakodnevici, biti opisivano i otpisivano kao “fašistički teror”, i to je dobro poznato svakome tko je htio nešto znati. Ali što se zatim događalo? Preživjeli srpski narod je, uglavnom, završio u partizanima, pa je, vođen snažnim manjinskim i stradalničkim refleksom, svim silama prigrlio vladajuću ateističku ideologiju, tako da su njegovi mjesni vođe u sljedećih dvadeset i pet godina činili sve da srušene crkve ne budu obnovljene ili nanovo sagrađene. Bilo je i fizičkih sukoba, i likvidacija svećenika, i terora nad rijetkim vjernicima i crkvenim ljudima, koji je nadilazio i ono što se događalo u zemljama realnog socijalizma. I sve su to činili Srbi Srbima, dok je negdje daleko, u Zagrebu, Vladimir Bakarić djelovao savršeno nezainteresirano. Ali pustimo sad Bakarića…

Čedo Višnjić nastupa kao čuvar sjećanja jednoga nestalog svijeta. Na njemu je da na kraju pogasi svjetla i zaključa ruševinu, čiju će preostalu građu za svoje potrebe raznijeti veseli većinci. Njegov je položaj, međutim, privilegiran. Sve ono što je izgubio kao pripadnik one amputirane grane srpskoga naroda, čija bol se nikoga više ne tiče, deseterostruko je zauzvrat nadoknadio kao povlašteni pripovjedač. Povijest koju on piše važnija je i veća od povijesti koje mogu pisati njegove zagrebačke ili beogradske kolege, zato što ona dolazi na kraju i zato što podrazumijeva onu vrstu sabranosti i samrtničke čestitosti kakva se sreće samo kod onih koji više ništa nemaju osim priče o onom što su bili dok ih je bilo.

jergovic

 

 

Miljenko Jergović: Slovenska književnost u Frankfurtu, hrvatska u zahodskoj školjki

$
0
0

Slovenski ministar kulture i ravnateljica Javne agencije za knjigu potpisali su sporazum s direktorom Sajma knjiga u Frankfurtu prema kojem će 2022. Slovenija biti počasni gost sajma. Institucija počasnog gosta postoji od 1976, kada su se u frankfurtskom fokusu našli pisci Latinske Amerike, i traje u kontinuitetu do danas. Iako je frankfurtski sajam u najvećoj mjeri nakladnička i poslovna priredba, a ne kulturna ili književna manifestacija niti festival, institut počasnog gosta od golemog je značaja za kulturnu prepoznatljivost i evidentnost neke zemlje, njezine kulture i jezika. U posljednjih četrdesetak godina među počasnim gostima našle su se vrlo raznolike zemlje, identiteti i jezici, poznate i manje poznate kulture i književnosti, ali postoje pravila kojih se Frankfurt drži: u centru pažnje treba biti književnost, država mora, i to bez ikakvog političkog uvjetovanja i arbitriranja, podržavati prijevode svojih pisaca u svijetu, a naročito u Njemačkoj, i ne može biti cenzure u zemlji koja je počasni gost. (Istina, ovo posljednje pravilo znalo je biti i problematično tretirano…)

Nisam siguran je li ikada manja zemlja ili manje frekventan jezik bio u žiži Frankfurta. Ali sam siguran da Brežice nekada nisu bile dalje od Zagreba nego tog dana kada su Tone Peršak i Renata Zamida potpisali ugovor s Jürgenom Boosom, koji je tim povodom izrekao jednu pomalo sofističku rečenicu: “Važno je da se male države na prave manjima nego što jesu.” Ili je, možda, važno da male države ne rade na tome da budu manje nego što jesu. Gledajući stvari kroz ovaj događaj, ili gledajući ih kroz sve ono što je tom događaju prethodilo, Slovenija koja ima barem dvostruko manje stanovnika nego Hrvatska, dva i pol puta manji teritorij i gotovo neusporedivo je jezično izoliranija – što zbog manje govornika slovenskog, a što i zato što je hrvatski od slovenskog veći za još nekoliko cijelih jezika: bosanski, crnogorski i srpski – danas je u kulturnom, nakladničkom, knjižarskom, ali i književnom smislu mnogo veća od Hrvatske. Upravo je toliko Slovenija veća od Hrvatske koliko je nezamislivo i nemoguće zamisliti situaciju u kojoj bi hrvatska ministrica kulture i predsjednik hrvatske Javne agencije za knjigu potpisali nešto s bilo kim iznad portira na Sajmu knjiga u Frankfurtu. I to ne zato što Javna agencija za knjigu u Hrvatskoj ne postoji, nego prije svega zato što u Hrvatskoj ne postoje knjižare, uništeno je nakladništvo, a skoro da ne postoji ni književnost. Barem ne ona koja je prepoznatljiva u Brežicama ili zapadno od Brežica. Istina, da, prepoznatljive su dvije-tri spisateljice koje pišu na hrvatskom, te, možda, jedan ili dvojica pisaca, ali, avaj, ne oni koji bi bili poželjni u Ministarstvu kulture i na račun kojih bi ministrice nešto potpisivala u Frankfurtu. Pače, moglo bi se već reći da su među tim velebitskim degenijama i degenima hrvatske književnosti, ili književnosti koja greškom nastaje u Hrvatskoj, dalje od Brežica prepoznatljivi samo oni koji su u Hrvatskoj ignorirani, prezreni ili progonjeni.

Ali ne, ne tješimo se i ne utvarajmo si da je za činjenicu što je Slovenija baš toliko veća od Hrvatske, i da se, onako sa zapada, nad malenom i neprisutnom Hrvatskom nadvila velika kao, Bože mi prosti, Velika Srbija, zato što je aktualni režim Hrvatsku učinio kulturno malenom i knjiški zaostalom, jednom od najzaostalijih knjiških zemalja zapadno od Kurdistana. Upravo to je najveća zabluda! Iako je ovogodišnje izdvajanje Ministarstva kulture za nakladništvo, za knjige i za književne časopise, dosegnulo povijesni minimum – nikada se od ustanovljenja zasebnog ministarstva nije manje izdvojilo u te svrhe – riječ je o kontinuitetu pustošenja koje je započelo davno.

Zoran Milanović prema kulturi i intelektualcima (što god to bili intelektualci) odnosio se na način Vladimira Bakarića, s prezirom. Iako su, kao i u Bakarićevom slučaju, oni koji su s njima imali posla govorili da gospodin Z. M. čita sve neke veoma važne knjige. Nikada nismo saznali koje, ali bile su toliko važne da je obustavljeno financiranje onih drugih, redom nevažnih. Istina, postojala je i u njegovoj vladi kulturna politika. Koja je, opet, imala izvjestan kontinuitet s kulturnom politikom prethodne lijeve vlade, koju je vodio Ivica Račan. Kulturna politika svih hrvatskih lijevih vlada od samostalnosti svodila se na dvije snažne i čvrste konstante: klijentilizam i alkoholizam. I ne zna se što je gore opustošilo hrvatsko izdavaštvo, a onda i hrvatsku živu književnost.

U mandatu gospodina Andreja Plen kovića o kulturi se razmišlja mnogo trezvenije. Ono što je u Milanovićevom mandatu posrtalo, u njegovom je mandatu na koljenima, s jasnom tendencijom da se konačno upokoji.

A krajnji je cilj da se nakon nestanka žive hrvatske kulture, onakve kakva ona po svojoj prirodi i nevolji jest, stvori neka nova, mnogo hrvatskija, katoličkija i desnija, koja bi se onda mogla normalno i financirati. Problem je samo u tome što je kulturu lako uništiti, knjige i slikovnice, novine i časopise mnogo je lakše spaljivati, nego štampati. Nanovo stvarati ono što je prethodno strateški uništeno jer nam se nije sviđalo nije moguće ni u većim i bogatijim zajednicama. Osim toga, uništenje žive kulture, uništenje knjiga i knjižara, vodi uništenju jezika i naroda. Toga su, recimo, svjesni i Slovenci kad im je toliko stalo da njihova mala zemlja bude počasni gost u Frankfurtu. I to godinu dana nakon Španjolske, zemlje od četrdeset i šest milijuna ljudi, čijim jezikom (kastiljskim) kao materinjim govori tristo dvadeset i osam milijuna petsto i osamnaest tisuća ljudi na svijetu. Silno velika i samouvjerena, ili jednako toliko glupa i kratkovida, treba biti politika koja će prezirati knjige i književnost vlastitog jezika, kao što ju je prezirala Milanovićeva politika, ili koja će kulturu i književnost vlastitog jezika doživljavati kao neprijatelja kojeg treba financijski uništiti, kao što to čini Plenkovićeva politika.

Ali naravno da nisu samo politike ono što nas u Hrvatskoj danas čini toliko manjim i inferiornijim u odnosu na, recimo, Slovence. Evo dva zanimljiva, nasumično odabrana primjera. Na dan 22. veljače ove godine sam oko podne, na naslovnici rubrike kultura na Tportalu, ugledao vijest kako je skupina talijanskih intelektualaca odlučila predložiti Predraga Matvejevića za Nobelovu nagradu. Veći dio podužeg teksta činila je inicijativa pokrenuta prije tačno dvije godine, dok je na kraju navedena i tužna činjenica, koje, možda, svi i ne moraju biti svjesni, da je Matvejević prije godinu dana umro. I tako je cijeli Božji dan, sve do navečer, ovaj čudni članak stajao na Tportalu, ispod su se rojili komentari zaprepaštenih čitatelja, sve dok netko od pismenih među odgovornima nije primijetio što im je to na portalu, te je objava netragom nestala.

Ne trebate biti forenzičar virtualnog svemira, pa da skontate što se dogodilo: dežurnom “novinaru” kulture je na Facebooku kao uspomena iskočila vijest od prije dvije godine, objavljena vrag će ga znati gdje, a kako u većini zagrebačkih redakcija kulture fejzbučke gluparije čine osnovu onog što će danas objaviti, tako je “novinar” objavio dvije godine staru vijest, nadopunivši je informacijom da je Predrag Matvejević mrtav. Ta činjenica mu je, naime, odnekud bila poznata, ali mu, eto, nije bilo poznato da se Nobelova nagrada dodjeljuje živim piscima. Pritom, Tportal nije neki skroz bezvezni toaletoid, nego je glasilo moćne telekomunikacijske korporacije koje dodjeljuje i svoju književnu nagradu. Prilično uglednu među zagrebačkom književnom klijentelom. I samim tim, taj i takav Tportal, u kojem nemaju pojma ni što je Nobelova nagrada, stvara kriterije hrvatske književnosti.

I drugi primjer inferiornosti. U Bogovićevoj, u Zagrebu, postoji knjižara, bivši Profilov megastor, koju drži grupacija kriptično-prijetećeg naziva “Hoću knjigu”. Prije stanovitog vremena odvažio sam se da prvi put nakon vlasničke transformacije uđem tamo. Knjiga se baš i nisam nagledao, ali tamo su, nasred knjižare, bila tri-četiri zahoda, s autentičnim zahodskim školjkama. Nad zahodima je pisalo “ne seri”, a kao objašnjenje bio je pridodan reklamni tekst koji je započinjao ovako: “Danas čovjek jedino ima mira kada je na WC-u! Ali ne na bilo kakvom, nego na fora WC-u smještenom u našem Hoću knjigu Megastoreu…” Kakva god to bila reklamna kampanja i što god bio njezin cilj, na takvom su mjestu knjige, zacijelo, višak. I zamijenjene su, zasad samo simbolično, govnima. Prva knjižara u Europi sa svježe otisnutim, domaćim i prijevodnim govnima! Samo u Zagrebu, na špici! E, sad pokušajte misaono i emocionalno obuhvatiti rastojanje između ljubljanskih i zagrebačkih knjižara, i između zemlje koja će 2022. biti počasni gost frankfurtskog sajma, i zemlje za koju je prilično vjerojatno da se te godine u Frankfurtu neće ni pojaviti. 

jergovic

 

 


Miljenko Jergović: Danijel Dragojević, kornist Šiško i potraga za posljednjom riječju

$
0
0

Svaka je knjiga Danijela Dragojevića multioriginal. Snop uvezanih grafičkih listova, otisnutih u nakladi koju je odredio izdavač. Nakon što je knjiga otisnuta, grafičke ploče se uništavaju. Nema nadoštampavanja, nema drugih, trećih i sedmih izdanja. Što je bilo, bilo je. Svaka njegova knjiga u jednom je trenutku, zapravo u jednom vremenu, mjesecu, godini i knjiškoj sezoni, bila u knjižarama, i svatko ju je mogao kupiti. Poslije je više nije bilo. Oni koji je tad nisu kupili, neće je ni kupiti. Vjerojatno nema nijednog čitatelja i bibliofila, nema nijedne biblioteke, a da ima baš svaku knjigu Danijela Dragojevića. Knjige koje nedostaju i dalje će nedostajati. Nema sabranih ni izabranih pjesama, nema svečanih ni popularnih izdanja. Sve što je propušteno, propušteno je zauvijek. Svaka Dragojevićeva knjiga imala je svoje vrijeme.

“Kasno ljeto” (Fraktura, Zaprešić 2018.), objavljena posljednjeg petka u veljači, dan prije velikog zahlađenja, knjiga je bijele omotnice, na kojoj osim tipografije, osim slova, ničega nema. Unutra su, pak, pjesme i dvadeset i jedan mikroesej savršene jednostavnosti. Svaka sljedeća njegova knjiga nakon prve koja se zvala “Kornjača i drugi predjeli”, a objavljena je u Splitu 1961, bila je sve jednostavnija. U tom usavršavanju jednostavnosti došao je do pjesama koje ponekad djeluju kao da nisu ni napisane. Kao raspored riječi nastao u času nastanka jezika. Primjerice:

Pužu, pužu,
mi smo oba
iz kamenog doba.

I to je sve. Cijela jedna pjesma ili jedan pjev iz poeme “Pomaci”. Zvuči kao neka šala, pjesmica nastala iz dječje igre, kao rugalica, fragment kvazinarodne epike u četrnaest slogova, i pritom zvuči kao da je odvajkada. A zapravo je gotova autobiografija: taj puž, i savršenstvo njegove kućice, savršenstvo njezina grafičkog oblika i reljefa, pripada kamenom dobu, bez obzira je li puž živ i današnji, ili je saliven u fosil; ovako ili onako on je iz kamenog doba. Dragojevićevo, pak, kameno doba je metaforično, fatamorgana i optička varka. Iako su po svojoj vanvremenosti i izbačenosti izvan vremena taj puž i pjesnik Danijel Dragojević jednako davni i daleki. Barem je tako po njegovom, a možda i po puževom osjećaju. No, sve to ne bi bilo tako dobro, u jeziku genijalno i saliveno da nije tog ludog i moćnog rimovanog deseterca: “mi smo oba/iz kamenog doba”.

Ovo su pjesme u slikama, prizorima i sekvencama. Pjesnički subjekt je čvrsto fiksiran, kao u kakvom romanu, nadnesen nad svijet, promatra ga i povremeno mu se, a zapravo vrlo često, događa da se s prizorom stopi. Onaj koji gleda pretvori se u ono što gleda.

Učestalije nego ikad, njegova tema je smrt. Nestanak. Ništa. Ali nema tu samosažaljenja, lirske ceremonijalnosti, pučke ugode općih mjesta. Čak nema ni onog da se star čovjek – rođen 1934, što je gledano iz 2018, starost – suočava s krajem koji mu je, statistički gledano, sve izvjesniji. Nešto od svega toga Dragojević gleda s druge strane, od smrti prema naovamo, kao u pjesmi Četvrtak, što započinje ovako: “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,/moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge/strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja/do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,/četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.” Ima pjesma i svoje dalje, ali neka to ostane onom tko će pjesmu čitati, ali i to njezino dalje jednako je vedro i nimalo onostrano i onogrobno. Između ostalog i zato što i “kada sam bio živ” ne znači nužno da sam sad skroz mrtav, nego znači da sad živim izvan dana u tjednu, onako kako se već živi kada se iz radnog čovjeka pretvoriš u penzionera. Ali svejedno, stih “Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak” pogađa u pleksus i zvuči kao epitaf što ga je Dragojević napisao samom sebi.

Drukčija je po ugođaju pjesma naslova “Od mene odlaze riječi”. I u njoj ovo: “Pažljivo listam rječnik/i listajući pitam: Dobre moje, recite mi koja/će mi od vas biti posljednja? One koje inače/znaju mnogo, ne znaju to.” U toj znatiželji je, međutim, nešto tvoračko, nešto što je svojstveno samo piscu. Običan smrtnik vjerojatno se ne bi interesirao oko vlastitih posljednjih riječi, i takvo bi se što smatralo u svakom smislu pretjeranom pa i bizarnom znatiželjom, ali pisac bi da opiše ono što je čovjeku neopisivo, jer dolazi u trenutku u kojem iščeznu moći opisivanja. Doživljaj smrti je contradictio in adjecto, doživljaj nedoživljivog, i baš zbog toga – velika tema. Koliko puta tokom dana čovjek izgovori svoje buduće posljednje riječi?

Riječ utisak ne znači isto što i riječ dojam. Dojmi te i ono što ubrzo zaboraviš, dok je ono što se utisne trajno. Dragojevićeve pjesme ostavljaju utisak, čak i kada tog utiska čitatelj više nije svjestan. Ili mu se čini da je zaboravio. I onda tako u sebi nosi antologiju prividno zaboravljenih Dragojevićevih pjesama. Jedna od takvih u “Kasnom ljetu” je Rog:

Kada drugi put dođem, ako dođem,
svirat ću rog. Htjet ću biti kao on,
veliki zračni puž s pitomim tamnim tonom,
zadovoljan sa sobom i svim oko sebe.
Iznutra bit ću zelen, izvana osjetljiv
i sabran, s granicama za prije i poslije:
bit ću autistična radost. Na mojoj ljetnoj
majici pisat će “Društvo kornista”.
Zvat ću se Šiško, kako i treba da se zove
netko tko svira rog, svjestan svih
razigranih posljedica.

Svoje pjesme Dragojević već odavno piše u rečenicama. Ne u stihovima. U precizno ritmiziranim, tačnim rečenicama, koje se mogu, ali i ne moraju razglobiti u stihove. I svaki je njegov stih dio neke rečenice, ili je sam rečenica. “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, rečenica je odlična za početak romana. Dragojević je nakon nje napisao pjesmu. U pjesmi je, međutim, cjelokupna faktura romana. Pjesma kao plot romana, njegovo savršeno funkcionalno tijelo. I sve to se, kao i u tolikim drugim njegovim pjesmama, doima posve prirodno, moguće, dostupno drugim ljudima, piscima i pjesnicima. Takorekuć, svatko je to mogao napisati. A opet je čudo kakvo nitko osim njega nije mogao načiniti. Ali gdje ta običnost postaje čudo? U prvoj rečenici, u “Kada drugi put dođem, ako dođem, svirat ću rog.”, ili kasnije? U suočavanju dvorječja autistična radost i društvo kornista? Ili u misli o ljetnoj majici? Ne, nego u imenu. U imenu kornista je čudo: Šiško. I sve oko tog imena je onda čudo.

Netko bi tekstove iz ciklusa Ljetni dan nazvao pjesmama u prozi. Ali Dragojević ne piše pjesme u prozi: narativno razbokorene, razlistane i nestabilne lirske izljeve što sežu od margine do margine. On piše krajnje disciplinirane eseje, koji su, istina, vrlo kratki, a eseji su samo zato što počinju iz neočekivanog trenutka, iako obično imaju vrlo razložan i logičan kraj. Da nije te neočekivanosti iz koje kreću, ne bi to bili ni eseji, nego male rasprave. Antički tekstovi.

U tim njegovim mikroesejima isti je, međutim, osjećaj svijeta i teksta kao u njegovim pjesmama. Samo je drukčija ekonomika teksta. Esej naslova “Doček” o tome je kako je 1939. u Velu Luku došla struja, pa su je velolučka djeca svake večeri dočekivala usklikom: “Evo je!” Dvije godine kasnije stigla je prva ozbiljna lekcija o mraku. Ali ne o mraku koji je posljedica nestanka ili izostanka struje, nego onom drugom, supstancijalnijem mraku. Metafore postaju važne kad bivaju supstancijalnije od pojmova.

Pjesma “Rečenica” prelazi suprotan put, od metafore prema pojmu. Smisao svakog takvog puta, bez obzira na to u kojem se pravcu ide, u zaključku je ove pjesme:

Moj znanac, otočanin, koji mi daruje
bocu ulja hvali se: Drukčije je ulje
od masline koja gleda more.
Ja znam što znam, razbor nalaže oprez,
šutim i u sebi odmahujem, u početku
s uvjerenjem, postepeno sve slabije,
na kraju popuštam i pristajem sasvim.
– Lijepa rečenica, ni istinita ni
neistinita, osvaja svoj prostor.

O Danijelu Dragojeviću bi trebalo govoriti, a onda i pisati, bez hiperbola i velikih riječi. Njegovoj poeziji ne trebaju ni plotuni teške artiljerije, ni akademska retorika, ni lakoća svakodnevnog zaključivanja. O njoj bi se moralo pisati njom samom. Pjesmom o pjesmi. Esejom o eseju. Ali nikako ulagujući se ili s mrskim i lažljivim strahopoštovanjem. Da bi se išta o tome reklo, moralo bi se u svakom pogledu biti na ravnoj nozi. Ili šutjeti.

Svaka njegova nova knjiga za ovog je čitatelja svečanost. Rečenica budalasta i kriva. Hvala Danijelu Dragojeviću na hrvatskom jeziku. Ova je, možda, još budalastija, ali je suštinski tačna.

jergovic

 

 

Štetnost pamuka

$
0
0

Ako si mali, ne znači nužno da moraš biti sitan. Štoviše, može se biti mali, a veliki. Ima takvih zajednica, država… Ima ih, ali to nikako nisu ovdašnje državice, nastale raspadom matične države, ni jedna, ni druga, ni treća…, nego sve, vođene neslobodnim, skučenim birokratskim umovima, traže svoje pokrovitelje u velikima i moćnima, bilo sa zapadne, bilo s istočne strane. Hrvatska bi se tako odrekla i Piranskog zaljeva i dijela Dunava prema Srbiji, digla bi do kraja ruke od svoga ionako izmaštanog političkog suvereniteta, čega god… samo da to od nje ozbiljno zatraži Amerika, makar i ovakva nikakva, Trumpova, baš kao što bi Srbija jednako skinula ono malo preostalih gaća, samo da to od nje zatraži Rusija, makar i takva, Putinova. A BiH? Ta iznemogla zajednica tri etniciteta, čije dvije nacionalističke partije stalno pogledavaju prema Zagrebu i Beogradu, dok joj treća, bošnjačka, namiguje Ankari, pa tako prilježna turskom diktatoru, opasno prijeti muslimanizacijom Bosne, baš po uzoru na Tursku pod vodstvom Rejepa Erdogana.

Obrisi takve politike Bakira Izetbegovića odavno se naziru, jer riječ je o čovjeka koji otvoreno kaže kako je posve normalno da je njegov otac, bivši šef BiH, Alija Izetbegović, pred smrt tražio od „svoga prijetalja Erdogana da nakon njega brine o Bosni“, to jest sultan je Alija Bosnu ostavio u amanet svome prijatelju, turskom sultanu. Ne čudi onda žalosni, najnoviji skandal u Sarajevu, odnosno rezolutno odbijanje bošnjačkih političara da se titula počasnog građanina Sarajeva dodijeli književniku i nobelovcu Orhanu Pamuku. Pa u čemu je Pamukov grijeh prema Bosni? Ili drukčije: koliko je pamuka u mozgu potrebno da se već izglasana odluka poništi i stavi na stol prijedlog da titulu ponese prva rezerva Pamukova, bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić? Koji je već počasni građanin čitavog niza gradova u Bosni, i koji je, eto, zavrijedio počast kakvu Pamuk nije, makar bi se moglo raspravljati o općenitoj nepotrebnosti takvih titula.

Ali nije do Mesića, nego u drugom grmu leži zec i zato se dogodilo da je prijedlog za dodijelu počasti Pamuku, pristigao Gradskom vijeću Sarajeva od šefa vrijedne izadavačke kuće Buybook, najprije jednoglasno prihvaćen, a potom naprasno odbijen. Sigurno nakon konzultacija s muslimanskim političarima koji, eto, ne mogu građaninom Sarajeva priznati nekoga tko se suprotstavlja politici patrona i tutora Bosne, turskog predsjednika Erdogana. Jer pisac raskošnih romana o Turskoj i minucioznih opisa svoga Istanbula jako nervira Erdogana, buni se, naime, protiv njegove tiranije, utamničenja intelektualaca, pisaca, novinara… a drznuo se govoriti i o turskom masakru nad Armencima početkom 20. stoljeća, smatrajući kako je to bio „najveći tabu, o kojemu sada moramo progovoriti“. Dok Erdogan, u pauzi između krvavih bombardiranja Kurda u Siriji, revizionistički odgovara da „mi nismo počinili nikakav zločin i nemamo se za što ispričavati“.

Takvom mentoru, koji svoju zemlju uspješno vodi unazad, po savjet odlaze bošnjački nacionalisti, pa onda i njih nervira Pamuk koji o Sarajevu govori kao mjestu gdje se oduvijek susreću različite kulture i civilizacije, a još piše i scenarij za film o koncertu sarajevske filharmonije u ratnom Sarajevu, 1994.

Kada si sitan moraš dobro paziti da neprijatelj tvoga prijatelja bude i tvoj neprijatelj, makar je prijatelj opasni vođa Turske koji tu zemlju vraća u razodblje sultanata, koji zakonima pokušava poništiti sekularizam, zatire ljudska prava i puni zatvore protivnicima svoga autoritarnog režima, i plus svega je uveo Tursku u rat na teritoriju tuđe države. A neprijatelj je pisac koji se opire Erdoganovoj vladavini, usuđuje se kazati da mu je teško živjeti u Istanbulu, koji je njegov dom, zbog političke atmosfere u Turskoj, pa brani „drugu Tursku“, kazavši kako za Erdogana nije glasalo čak 50 posto građana Istanbula, te da to „treba imati na umu“. Pamuk će Erdogana nazivati „ostarjelim sultanom“ zbog čije je vladavine u opasnosti sekularizam u Turskoj, sve dakle više nego dovoljno da razbjesni diktatora, ali i posredno odredi mišljenje o Pamuku Erdoganovih sitnih vazala u maloj, ali šefu Turske važnoj muslimanskoj enklavi u Bosni. Državi koju je Izetbegović junior, kako sam smatra, naslijedio od svoga ćaće Alije, pa riješio da Orhan Pamuk ne zaslužuje šetati Sarajevom kao njegov počasni građanin.

U ovom međunarodnom skandalu ispalo je tako da mala muslimanska stranka u Bosni brani veliku Tursku od njezina pisca Orhana Pamuka, a u svom tom političkom jadu bilo je baš korisno da se rezervni igrač s liste, Stipe Mesić, zahvalio na tituli. Pljuska Pamuku, međutim, znak je do koje su mjere nacionalistički glodavci, hrvatski, srpski, bošnjački, već izgrizli Bosnu i ustanovili dominantnu kulturološku matricu koja podrazumijeva provincijalizaciju ukupnog života. Stoga će ugledni pisac velikih romana – „Zovem se crvena“, „Snijeg“, „Crna knjiga“… – svakako moći živjeti i bez Sarajeva, ali Sarajevu kakvo poznajemo, otvorenom i kozmopolitskom, besumnje bi bilo drago imati Pamuka. Kao svoga, kao raju.

 

tacno

 

 

24 knjige koje je volio Gabriel García Márquez

$
0
0

Kolumbijski nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, autor je dela koja se danas nalaze na listama omiljenih, ali i najboljih svih vremena prema glasovima kako publike tako i kritičara i samih pisaca. On sam izdvojio je neke naslove koji su ostavili najveći uticaj na njega, i kako možemo videti u izvodima iz njegovih tekstova, formirali ga i kao čoveka i kao autora, pa se nije ustručavao da im oda počast mestom na svojoj listi najznačajnijih dela koja je pročitao i iz kojih je učio.

1. Čarobni breg, Tomas Man

Gromoglasan uspeh romana Čarobni breg Tomasa Mana rezultirao je intervenisanjem rektora kako ne bismo tokom celih noći ostajali budni čekajući da se Hans Kastorp i Klavdija Šoša poljube. Bilo je tu i neviđene napetosti u svima nama koji smo sedeli na svojim krevetima kako ne bismo propustili nijednu reč sasvim neobičnih filozofskih duela između Nafte i njegovog prijatelja Setembrinija. Čitanje je te noći potrajalo više od čitavog sata i bilo je pozdravljeno salvom aplauza.

2. Čovek sa gvozdenom maskom, Aleksandar Dima
3. Uliks, Džejms Džojs

Jednog dana Horhe Alvaro Espinosa, student prava koji me je naučio kako da čitam Bibliju i zbog koga sam napamet znao imena svih Jovovih prijatelja, stavio je na sto predivnu knjigu i rekao sa autoritetom jednog bišopa:

Ovo je nova Biblija.

Naravno, u pitanju je bio Uliks Džejmsa Džojsa, koju sam čitao u naletima, u delovima, na mahove, sve dok nisam izgubio svako strpljenje. Bila je to mladalačka nemarnost. Godinama kasnije, kao pitomi momak, postavio sam sebi zadatak da pročitam Uliksa još jednom i sasvim ozbiljno i to nije onda bilo samo otkriće pravog sveta za koji nisam ni nagađao da se nalazi u meni već je bila i neprocenjiva tehnička pomoć u oslobađanju jezika, rukovanju vremenom i struktuiranju mojih knjiga.

4. Buka i bes, Vilijam Fokner

Postao sam svestan da je moja avantura sa čitanjem Uliksa u doba kada sam imao 20 godina i nešto kasnije Buke i besa bila mladalačka odvažnost, i odlučio sam da ih ponovo pročitam sa manje pristrasnim okom. Kao rezultat, mnogo toga što se činilo pedantnim i hermetičnim kod Džojsa i Foknera, otkrilo se preda mnom u užasnoj lepoti i jednostavnosti.

5. Dok ležah na samrti, Vilijam Fokner
6. Divlje palme, Vilijam Fokner

markes omiljene knjige
7. Kralj Edip, Sofokle

Pre nego što mi je rekao zbogom, uzeo je knjigu u kožnom povezu iz biblioteke i uručio mi je sa dozom svečanosti. Možeš postati dobar pisac, rekao mi je, ali nikada nećeš postati vrlo dobar ako ne poznaješ grčke klasike. Ta knjiga bila su sabrana dela Sofokla. Od tog momenta Gustavo je postao jedna od odlučujućih osoba u mom životu, jr se Kralj Edip otkrio preda mnom na prvo čitanje kao savršeno delo.

8. Kuća sa sedam zabata, Natanijel Hotorn
9. Čiča Tomina koliba, Harijeta Bičer Stou
10. Mobi Dik, Herman Melvil
11. Sinovi i ljubavnici, D.H. Lorens
12. Priče iz 1001 noći

Čak sam se usuđivao da zamišljam da su se čuda o kojima priča Šeherezada zaista dogodila u njeno vreme, i prestala da se dešavaju zbog neverice i realističnog kukavičluka narednih generacija. Iz istog razloga, deloval je nemogućim da neko iz naše generacije ponovo veruje da možete leteti preko gradova i planina na na ćilimu, ili da rob može živeti 200 godina u boci po kazni  sve dok autor priče ne ubedi čitaoca da u nju poveruje.

13. Preobražaj, Franc Kafka

Nikada posle nisam zaspao sa starim spokojem. Knjiga je odredila novi pravac mog života od prvog reda, danas jednog od najčuvenijih u svetskoj literaturi: Kad se Gregor Samsa jednog jutra prenuo iz nemirnih snova, ugledao je sebe u postelji pretvorenog u ogromnu bubu. Shvatio sam da se ovde ne radi o saopštavanju činjenica; dovoljno je bilo da autor nešto napiše pa da to ostane istina, bez drugog dokaza osim snage njegovog talenta i autoriteta njegovog glasa. To je bila ona ista Šeherezada, Ne u svom hiljadugodišnjem svetu gde je sve moguće, već u drugom nepopravljivom svetu gde je sve već bilo izgubljeno. Kada sam završio sa čitanjem Preobražaja osetio sam neodoljivu želju da i sam živim u tom nepoznatom raju.

14.  Alef i druge priče, Horhe Luis Borhes
15. Sabrane priče, Ernest Hemingvej
16. Kontrapunkt, Oldos Haksli
17. O miševima i ljudima, Džon Stajnbek
18. Plodovi gneva, Džon Stajnbek
19. Duvanski put, Erskin Koldvel
20. Priče, Ketrin Mensfild
21. Menhetn Transfer, Džon Dos Pasos
22. Portret Dženi, Robert Natan
23. Orlando, Virdžinija Vulf
24. Gospođa Dalovej, Virdžinija Vulf

6yka

 

 

Dragan Uzelac: Modernizam i avangarda

$
0
0

,, Najveća je otuđenost čoveka od samoga sebe u modernom društvu 20. veka. Čovek doživljava i sebe i druge kao stvar. Vrednost čoveka ne ceni se prema njegovim ljudskim kvalitetima, nego on i sebe samog i druge ceni prema tome kolika je njihova prodajna cena, koliko mogu zaraditi. Sastavni deo procesa alijenacije u kapitalizmu 20. veka jeste rutinski rad umesto stvaralačkoga, upravljanje prema onome što drugi misle i čine, gubitak osećanja vlastite ličnosti i nalaženje zadovoljenja ne u vlastitoj vrednosti nego u odobravanju okoline i uspeha koji drugi priznaju, birokratizacija svih odnosa među ljudima“.

                                                                                                                Erich Fromm

Lagani uvod u temu: modernizam i avangarda…

     Modernizam, kao velika megakultura 20. veka i kao širi skup različitih umetničkih pokreta predstavlja kulturni raskid sa tradicijom, koji počiva na poricanju starog i kultu promene. Kod novog prvi je teorijski formulisao francuski pesnik, simbolista Šarl Bodler. Modernizam zamah dobija između 1880. i 1930. godine, rušenjem klasičnog i eksplozijama avangardnih umetnika i pokreta. Avangarda predstavlja radikalni oblik modernizma koji pokazuje da se kroz umetnost može izvesti revolucionarni preobražaj života, društva i kulture. Umetnici razaraju ustaljene oblike, bune se protiv zvaničnog poretka i akademizma. Po prvi put u istoriji umetnosti promene postaju čista revolucija, čisti raskid i rušenje poretka. Počinje pobuna protiv svih normi i vrednosti građanskog društva, kulturna revolucija, prezir prema kultu novca i rada. Kroz rastrojstvo čula teži se krajnje intenzivnom načinu življenja, romantičarskom oslobađanju mašte, snova i čistih emocija, simbola i nove poezije.

Šezdesete godine dvadesetog veka su poslednja manifestacija ofanzive protiv puritanskih i utilitarnih vrednosti, poslednji pokret kulturne pobune. Kraj ,, šezdesetosmaške pobune“, koji je odneo sa sobom erupciju studentskih pobuna, niz altrenativnih političkih, psihijatrijskih i duhovno-religijskih pokreta i učenja, utopijsku ,, mogućnost“ preobražaja društva kroz umetnost i epohu radikalnih umetničkih eksperimenata, označio je poraz utopijskog modernizma i kraj avangarde, kraj avangardističkih utopija o promeni sveta estetizacijom života. Radikalni alternativni pokreti nestaju u smeću industrije zabave i spektakla.

Kraj modernizma kao velike megakulture 20. veka označava ujedno početak postmoderne, druge velike megakulture, buntovne reakcije na prethodnu. Postmodernizam postaje nova internacionalna kultura, svojstvena za post-tehnološko, informatičko, birokratsko i tehnokratsko društvo i njegove ,, bodrijarovske“ simulakrume. Sa postmodernom počinje doba ,, meke“(soft) tehnologije, a umesto dotadašnje scene se javlja kompjuterski ekran i mreža. Sa krajem modernizma i pobune avangarde počinje postmoderno doba bez političkog i religioznog centra, bez moćnih i jedinstvenih ideologija, doba relativizovanih moralnih zakona i odsustva jakih subjekata – bez političkog vođe, mesije ili velikih umetnika… Nestankom avangarde, transcendencije i dubine, svet je utonuo u hiperrealni simulakrum…

Avangarda ….

 ,, Umetnost kao izraz društva u svom najvećem poletu iskazuje najnaprednije društvene težnje; ona postaje preteča novog doba. Ako je umetnik stvarno na putu avangarde, da bi spoznao da li umetnost dostojno ispunjava svoju ulogu začetnika, on mora da zna čemu ljudski rod stremi i ka kom odredištu hodi“.

Avangardni pokreti se nisu pojavili iznenada, bez uzroka; književni, umetnički i društveni procesi koji su omogućili njihovo začeće počinju već sredinom 19. veka, vukući korene daleko, do romantizma. U evropskoj umetnosti sa ekspresionizmom, kubizmom i futurizmom počinje nešto veoma korenito u pogledima na svet. Njihovi predstavnici su buntovno naglašavali kako žele da raskinu svaku vezu sa simbolizmom i tekovinama kulture iz prošlog veka…

 ,, Ekspresionista preobražava čitavu svoju okolinu. Negleda već vidi; ne kazuje već doživljava; ne prepisuje već iznova stvara; ne nalazi već traga. Vezanost uz činjenice zamenjuje njihovim preobražavanjem“.

Sa avangardom počinje poricanje i same umetnosti. Ni dadaizam ni nadrealizam nisu želeli da budu umetnost; nisu želeli ni književnost ni likovnost već su postali pokret, delatnost koja će promeniti svet, aktivnost i program koji će preobraziti čitav život. Ili još dalje: više nije bilo bitno umetničko delo, već stvaralački akt kojim je stvoreno, duševno stanje tokom stvaranja. Delo postaje ,, otvoreno“, bilo ko, publika, može da ga nastavi i dovrši, da mu da značenje. Sama umetnost se pretvara u kombinatoričku igru za narodne mase.

 ,, Poezija neće više samo davati ritam radnji – izjaviće slavni francuski pesnik simbolista – Artur Rembo, u svom čuvenom ,, Lettre du voyant“(1871.) – ona će joj prethoditi( elle sera en avant)“.

Sudbina avangarde i svih njenih pokreta i manifestacija je preticanje, neprekidno kretanje, jer sve što prethodi je avangarda. Progresivni dinamizam čini čitav smisao i dramski paradoks avangarde; smrt i neprekidno vaskrsenje se smenjuju. Njen životni elan je neprestano gura ka novom, ka večno nestabilnim pozicijama.

Gledano iz ugla egzistencijalizma, može se reći da ,, mučnina“ definiše polazno stanje duha avangarde. Nesavladiva i totalna ,, mučnina“, organska odbojnost prema sudbini čoveka i kulture. Pritom treba reći da avangarda okuplja sve ranije vrste ,, raskida“ – nepripadanje, izolaciju, otpadništvo, boemiju, tipične za romantičarski individualizam. Avangarda predstavlja stanje dubokog, neprestanog i žestoko- radikalnog revolta protiv svih krutih okvira života, jednu vrstu totalnog ustanka. U samoj njenoj suštini je čin sveopšteg revolta i sveopšti nekonformizam, ovekovečen u neprestanoj negaciji. Po rečima lidera nadrealizma – Andrea Bretona ,, najjednostavniji nadrealistički čin bi bio izaći na ulicu sa revolverom i pucati u masu, nasumice!“. Avangarda jednostavno ističe i radikalizuje čin negacije.

,, Avangarda- kaže Ežen Jonesko, dramski pisac i jedan od osnivača teatra apsurda, avangardnog teatra – znači sloboda!“. Protest avangarde znači oslobađanje duha. Ne ,, ropstvo“ već ,, najveću slobodu duha“. Svi dadaistički i nadrealistički manifesti su prožeti ovom idejom koja im prenosi svu svoju vatrenost i subverzivnu snagu. Potpuno oslobođenje od porodice, otadžbine, istorije, religije, društva i kulture, svih spona koje vežu na putu ka apsolutnoj slobodi i novoj kreativnosti. Iz ruševina starog poretka uzdiže se nepobedivi lik ,, slobodnog čoveka“. Avangardistička pobuna i agresivnost imaju za krajnji cilj oslobođenje i preobraženje čitave ljudske egzistencije, uvođenje novog smisla i stila života( Rembo: ,, Treba promeniti život“) : čistijeg, čednijeg, sanjalačkijeg, poetičnijeg, radikalno oprečnog otuđenju i korupciji sveta.

Klasični oblici avangardnog revolta bili su i ostali: izolacija, razočaranje, otuđenje, prokletstvo, bekstvo, očajanje – krajnja tačka je otpadništvo. Avangarda jedina radikalno protestuje i podriva duhovne temelje društva u kome je poezija potcenjena, zanemarena ili nemoguća, u kome se umetnost pretvara komercijalizacijom u robu, dok je stvaralaštvo obezvređeno radom za tržište. Cilj avangardne revolucije – od romantičarskih boema do američkih bitnika, predstavlja vraćanje na estetske vrednosti, promenu sveta estetizacijom. U domenu estetike avangardni duh dovodi obavezno do negiranja tradicionalne umetnosti, do njenog osporavanja i i stalnog prevazilaženja uobičajenih i prihvaćenih formi stvaranja. Ona odbacuje sve modele, prezire sve opšteprihvaćene ukuse i grozi se svega što je staro i obično. Avangarda jednostavno teži ka čistoti i nevinosti, njen je smisao negacija, povratak autentičnom, spontanom i prirodnom, praiskonskom. Ona oseća veliku nostalgiju za ,, izgubljenim rajem“.

Ironija ili osveta sudbine je da antiklasični avangardni buntovnici postaju na kraju i sami klasici – klasici avangarde. Već sada su klasici Andre Breton i Tristan Cara… Ili je recimo komad ,, Stolice, Joneska, proglašen za klasično delo!

 ,, Samo me još reč sloboda može ispuniti entuzijazmom. Smatram je pogodnom da stari ljudski fanatizam održi u uspravnom položaju u beskrajnom vremenskom prostoru koji je pred nama“.

                                                                                      Andre Breton, 1924.

 ,, Ja sam ubio Dadu namerno jer sam konstatovao da je stanje individualne slobode postalo na kraju kolektivno stanje… Dada je protiv budućnosti. Dada je mrtav“.

                                                                                        Tristan Cara, 1927.

 ,, Čovek avangarde je protivnik koji stoji nasuprot trenutno postojećem sistemu“.

                                                                                   Ežen Jonesko, 1962.

Neoavangarda ….

,, Klasično“ razdoblje avangarde traje od početka 20. veka do kraja dvadesetih godina istog. Posle 1938. godine u Evropi avangarda živi još samo kao uspomena na prošlost – bauk fašizma razdire sve pred sobom, a Drugi svetski rat je na pomolu. Jedino još nadrealizam teče i meandrira, zahvaljujući svojoj organizovanoj formi, samostalnom programu i časopisu( uprkos unutarnjim lomovima i podelama unutar pokreta). Tridesete godine 20. veka ipak označavaju kraj zlatnog perioda klasične avangarde – na red su došle nove ideje i slike sumornog sveta tridesetih…

Tek nakon završetka rata i pobede nad fašizmom, odmah posle 1945. godine, u Francuskoj, ali i mnogim drugim drugim zemljama osnivaju se iznova nadrealističke grupe. Godina 1946. označava povratak Bretona iz Amerike i početak jednog sasvim novog nadrealističkog pokreta… Nadrealizam još jednom vaskrsava oko 1968. godine, preformulisan i načinjen revolucionarnijim. Zamah brojnih pravaca anarhističkog neoavangardizma početkom šezdesetih godina donosi sa sobom visoko vrednovanje dade dvadesetih godina. Ponovno otkrivanje Pikabija, Dišana, Arpa ili Švitersa, kao i futurista, donelo je sa sobom i novo prevrednovanje. Muzika Džona Kejdža i hepeninzi Karpoa deluju kao nastavak dadaizma. Hipi umetnost, kao svojevrstan beg u maštu, može se smatrati novom dadom i nadrealizmom. Oštrica društvene i umetničke kritike stare i nove avangarde, njen nekadašnji radikalizam se ublažava i gotovo nestaje – u periodu od 1945.- 1960. avangarda postaje deo kapitalističkog establišmenta, pripitomljena neškodljiva spektakularnost i salonska zabava. Ona se komercijalizuje, poput kakve robe…

Šezdesetih godina 20. veka u zapadnom svetu javlja se izvesno raspoloženje krize i izraženija težnja ka promenama sistema. Uzroci su pre svega bili brojni ratovi – Alžir, Koreja i Vijetnam pre svih, kao i sve usijanija hladnoratovska podela sveta između SAD i SSSR. Pomenutu deceniju prati pobuna Crnaca u Severnoj Americi, dok Zapadnu Evropu zahvata talas raznih studentskih pobuna i pokreta. U kovitlacu jedne nemirne epohe dolazi do ispreplitanja neoavangarde, studentskih protesta, hipi pokreta, undergrounda, bitnika i tzv. nove levice. U kombinaciji sa trećom tehnološkom revolucijom i favorizovanjem potrošačkog društva i sve veće komercijalizacije svega, ljudski život postaje sve zahtevniji, kompleksniji, užurbaniji i mehanizovaniji, uz vladavinu tehnokratije i kulta rada i novca. Društvo se birokratizuje uz sve veće prisustvo države u mnogim sferama života. ,, Mučnina“ počinje da deluje i iritira…

Čovek postaje sve otuđeniji i opterećeniji egzistencijalnom teskobom… Kultura se cepa na elitnu i masovnu, na visoku umetnost i onu drugu – konzumentsku, masovnu kulturu. Podvojenost se odražava u gotovo svim neoavangardističkim pokretima – seme pobune i razdora je iznova posejano… Neoavangarda kreće da izražava odbojnost i protiv činjenice da se kultura pretvara u robu. I tako, kao na početku 20. veka, samo u još komplikovanijim okolnostima nastaju nove avangardne forme promena u umetnosti i društvu, sve radikalnije i anarhističnije… Nažalost, vrlo brzo predmet manipulacije postaju umetnička dela i sama pobuna, koji se pretvaraju u modu i robu široke potrošnje – ,, omraženi“ novac vešto uzvraća udarac buntu… U svom tom čudu iluzija i protesta neoavangarda je bila deo širih društvenih i kulturnih strujanja – deo antikulture, čiji su se pojavni oblici manifestovali u hipi komunama i undergroundu…

Divlja anarhistička pobuna, čiji su koreni u dubokom očaju i razočaranju koje je prouzrokovao Drugi svetski rat i nova blokovska podela sveta, ogleda se u književnosti( npr. članku Normana Majlera iz 1957. godine, pod nazivom ,, Beli crnac“), tzv. beat muzici(Bitlsi, Roling Stounsi…) koja sve više okuplja i fascinira mlade ljude tokom šezdesetih godina. Ubrzo se alternativnom scenom prolama glas bitnika, kroz poemu američkog pesnika Alana Ginzberga – ,, Urlik“, u težnji ka prirodnijem načinu življenja i mistično-religioznom prosvetljenju. Drugo kultno ostvarenje te scene bio je roman Džeka Keruaka – ,, Na putu“, roman lutanja, puta, pobune protiv društvenih konvencija… Pokret bitnika, a kasnije i hipi pokreta, buni se protiv društvenih vrednosti, običaja i normi američkog društva, protiv dosade, konformizma, tehnokratije, rata, kulta rada, potrošnje i novca, hipokrizije, bezperspektivnosti i svemoći dolara… ,, Oružje“ pobune bile su uglavnom droge, otpadništvo, alternitavni način života i iritirajuća beat muzika… Bilo je to doba nastanka undergrounda, hepeninga, psihodelične umetnosti, pop arta, Living teatra, doba neponovljive, subverzivne, beskompromisne novoavangardne anarhije…

Drama apsurda, nastala pedesetih godina iz pera Beketa, Joneska, Ženea i Adamova, sugerisala je tih godina na totalnu besmislenost sveta i ljudske egzistencije, uzaludnost svih ljudskih pokušaja da se bilo šta promeni, laž sistema, države, društva, njihovu izveštačenost i uzaludnost svih čovekovih napora… Pored drame apsurda groteska, divlji, ludački smeh i cerekanje, osnovna su crta svih umetnosti ove epohe. Prodor grotesknog, humorističnog i ironičnog bio je karakterističan deo neoavangarde… Istovremeno, neoavangardni pokreti stapaju se sa studentskim pokretima iz 1968. godine…

 ,, Budući da sistem uništava individue, uništimo sistem.“

                                                                                     Pjer Paolo Pazolini

Sredinom sedamdesetih godina dvadesetog veka talas neoavangardističkih pokreta se smiruje. Oko 1975. godine zamah neoavangarde se usporava. Njeno zlatno doba traje samo oko deceniju i po, od 1960. do 1975. godine. Politički pokreti kojima je neoavangarda bila umetničko sredstvo iskazivanja – doživeli su krah…

by Mici Zibi – 1968.man, 2013-10-30.

 

Branko Matan: Hrvatska je u rukama razbojničkih bandi

$
0
0

Glavni urednik kulturnog magazina ‘Gordogan’: Ako me pitate koji bi mogli biti stvari razlozi uskrate novca za ‘Gordogan’, vjerojatno je posrijedi kombinacija više stvari. Ključna je nacionalistička radikalizacija – dijelom u smjeru ustašije – do koje je došlo u posljednjih nekoliko godina, ugrubo od dolaska Tomislava Karamarka na vlast. Zemlja je u slobodnom padu, a nitko se ne javlja za riječ

Nakon četrdeset godina izlaženja ‘Gordogan’ je ostao bez novčane potpore Ministarstva kulture za ovu godinu, a lani je ona iznosila mizernih 20 tisuća kuna. Iz kabineta ministrice Nine Obuljen Koržinek mogli smo čuti da vam je novac uskraćen iz proceduralnih, a ne sadržajnih ili političkih razloga. Kako komentirate njihove ocjene da ste neuredno izvršavali obaveze i neredovito podnosili izvješća, da niste poštivali dinamiku izlaženja i broj svezaka, da ste kasnili s rokovima? U jednom nedavnom intervjuu ministrica je kazala kako nema dovoljno novca da bi se financirali svi kvalitetni programi…

Božo Kovačević je zatražio da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu časopisu od 2014. do 2017., materijal koji je Ministarstvo kulture pripremilo za svoje povjerenstvo te sve zapisnike sadašnjeg povjerenstva. Ne vidim kako će se iz toga izvući

Premda se u uvodnom dijelu njezine izjave nalazi općenita formulacija o tome kako, nažalost, nema dovoljno novca za ‘sve kvalitetne kulturne programe’, ne znam odnosi li se to baš na ocjenu našeg časopisa. Ministrici smo postavili nekoliko jednostavnih pitanja: je li za vaše ministarstvo ‘Gordogan’ neka kulturna vrijednost za koju bi ova zemlja trebala biti zainteresirana ili nije? Zatim: pokažite gdje su te brojne ‘požurnice’ koje ste nam godinama slali, pokažite barem jednu. Pokažite te silne ‘opomene pred tužbu’. Izjasnite se o očitom sukobu interesa u kojem se nalazi gospodin Krešimir Nemec jer kao aktivni urednik časopisa ‘Forum’, kao član komisije odlučuje o drugima. Gospođa ministrica ni na što od toga nije odgovorila. Ono što je rekla ide otprilike ovako: ‘Gordogan’ ne uvažava obveze, ne poštuje rokove, ne podnosi izvještaje te: ‘Neshvatljivo mi je da netko pravila koja moraju biti ista za sve naziva ‘birokratskim’.’ Kršili smo pravila jer smo držali na računu sredstva dvije ili tri godine uz stalne odgode. To je njezin ‘odgovor’. Kao da joj ništa nije rečeno. I dalje se spominju kašnjenja na koje je upozorena da ih nema i dalje govori o ‘izvještajima’ na koje posljednjih godina nismo dobivali primjedbe. Novi moment je da joj se ne dopada moja riječ ‘birokratski’, novo je da smo držali novac na računu pa ga onda vratili. Početkom prošloga mjeseca bili smo težak slučaj, na rubu kriminala, stalno pred ‘opomenama pred tužbu’, sada smo spali na kritiku vokabulara i moralno problematično držanje novca na računu. A taj novac je novac koji nema nikakve veze s časopisom, posrijedi je sedam tisuća kuna koje smo dobili za objavljivanje knjige i koje smo – nakon odobrenog produženja – uredno vratili.

Prema svemu što znamo, saldo je sljedeći: Ministarstvo je ‘Gordogan’ diskvalificiralo na temelju potpunih izmišljotina o ‘bogatoj dokumentaciji’ o našim propustima i oglušenjima. Lagali su na sve strane: lagali su nama, novinarima i javnosti, lagali su svojoj vlastitoj komisiji kojoj su, po svemu sudeći, samo izdiktirali popis časopisa koji se brišu iz ‘formalnih razloga’. Lagali su i uglednim pojedincima koji su ministrici pisali e-pisma i tražili da se odluka promijeni. Javna laž jednog ministarstva je nešto za što bi se trebale snositi političke konzekvence – od ostavke ministrice do osude javnosti na izborima. No laganje komisiji, što će reći laganje izravno u postupku u kojem se odlučuje o raspodjeli javnog novca, trebalo bi odgovornoj osobi donijeti otkaz u roku od dvadeset i četiri sata.

Ipak ćemo izaći

Ministarstvo kulture je dakle u nezavidnoj situaciji?

Kao član uredništva časopisa, Božo Kovačević je sredinom prošloga mjeseca u ime redakcije zatražio, pozivajući se na Zakon o pravu na pristup informacijama, da mu se dostave sve tzv. požurnice i sve opomene pred tužbu časopisu iz razdoblja 2014. – 2017., zatim materijal koji je Ministarstvo pripremilo za svoje povjerenstvo te sve zapisnike sadašnjeg sastava povjerenstva. Ne vidim kako će se Ministarstvo iz toga izvući. Morat će ili priznati da dokumenata nema ili ići u krivotvorenje.

U predgovoru knjizi ‘Emil i tri blizanca’ Kästner piše: ‘Reda mora biti, reče ujak Karlo i tresne posljednjim tanjurom o zid.’ Gospođa ministrica mogla bi tu rečenicu – kao motto svoje administracije – staviti na vrata kabineta

Znači, ustrajat ćete u traženju konkretnih obrazloženja i tjerati pravdu do kraja? Naime, i neki članovi Vijeća za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost složili su se da je ‘Gordogan’ važna pojava na kulturnoj sceni i da ga treba nastaviti financirati, ali Ministarstvo nije dopustilo takav scenarij. Koji su, po vama, stvarni razlozi uskraćivanja sredstava? Pretpostavljamo da će, usprkos svemu, ove godine izaći novi broj?

Počet ću od kraja: da, ove godine ipak ćemo izaći. Nedavno je objavljeno da smo od zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu dobili 40 tisuća kuna. Prošle smo godine od Grada i Ministarstva dobili ukupno 54 tisuće kuna i to nam je bila financijski najteža godina otkako izlazimo. Ostanemo li sada na tih 40 tisuća, naš svezak će biti bitno manji.

Naravno da ćemo ustrajati. Nemamo drugog izbora, dugujemo to svojim čitateljima, autorima, ali i sebi samima. A zahvaljujući golemom odjeku koji je naš slučaj izazvao, dugujemo to i javnosti. U kojoj, vjerujem, ima dosta onih koji ‘Gordogan’ nisu nikada imali u rukama, ali im je dozlogrdilo da baš svugdje i baš uvijek sve u nas mora ići u lošem smjeru. Dogodi li se da Ministarstvo ne promijeni svoju odluku, pokušat ćemo drugdje naći novac koji je potreban. Zatim ćemo im se sljedeće godine opet javiti na isti natječaj. Valjda kao nova inicijativa, premda stara četrdeset godina. Ako me pitate koji bi mogli biti stvari razlozi i koje su naše sumnje o razlozima uskrate novca za časopis, vjerojatno je posrijedi kombinacija više stvari. Ključna je nacionalistička radikalizacija – dijelom u smjeru ustašije – do koje je došlo u posljednjih nekoliko godina, ugrubo od dolaska Tomislava Karamarka na vlast. Od njega smo čuli ono se što se od 1990. nije moglo čuti: dosta je sa slobodom govora, za neke stvari bit će dopušteno samo šaputanje unutar kućna ‘četiri zida’. Mnogi su to mislili, mnogi djelovali u tom smislu, ali tako drastično, programatski formulirano ipak nismo čuli. Osim toga, u Ministarstvu se godinama razvijao neki mentalitet koji je temeljno usmjeren protiv kulture, koji kultura uopće ne zanima, koji nas sve gleda kao neka smetala i potencijalne prekršitelje. Golem broj ljudi tamo uopće ne shvaća da oni postoje zbog nas, pa i zbog malog ‘Gordogana’, a ne mi zbog njih. Treći element je ministrica Nina Obuljen Koržinek. Kolege iz redakcije su ovih dana pokušali čitati tekstove s programom njezine administracije. Kažu da je to, da uporabim termin koji je volio Stanko Lasić – strašno, gola ‘meljava’. Ništa ozbiljno se ne želi, jedini program je ono što svakodnevno govori: uvođenje reda, ni lijevo ni desno. Gospođa je vjerojatno neka vrsta ‘uredskog egzekutora’ koji radi u ‘duhu vremena’. Pretpostavljam da bi bez problema funkcionirala kao partijski rukovodilac i 1948., kao što bi 1968. možda tu i tamo proširila neki prostor slobode. A četvrti element je kadar koji je okupila. Ako zoveš Krešimira Nemeca da ti vodi izdavaštvo, jasno je da će biti svašta: od sukoba interesa do bizarnih teza. Mi, recimo, pretpostavljamo da on stoji iza dijela argumenata koje je Ministarstvo iznijelo protiv nas. Onoga o ‘diskontinuitetu’ te tvrdnje da je upitno da li nas se uopće ‘može nazvati časopisom’. Diskontinuitet, i to deset godina star, plus problem definicije časopisa, to nisu stvari koje bi lako pale na pamet birokratu iz Ministarstva.

Rašljari na Sveučilištu

Slučaj ‘Gordogana’ nastavak je devastacije kulturne sfere, uz koju ide i devastacija neprofitnih medija. Čini se da je u crowdfundingu posljednja, iako nipošto dugoročna, slamka spasa. Kako vi vidite rješenje ovog političko-kulturnog problema?

Pokušat ćemo prikupiti neki dopunski novac. Pozvati ljude da nam pomognu. Razgovaramo i o crowdfundingu, premda je to oblik sufinanciranja koji je primjereniji portalima koji objavljuju na dnevnoj ili tjednoj bazi. Mi smo glasilo koje u novije doba izlazi samo jednom godišnje, i to s temama koje se obraćaju najpismenijem, dosta uskom dijelu javnosti. U malim zemljama upravo zbog toga postoje ministarstva kulture: ako želiš imati operu, moraš je platiti. Uvoditi ‘red’ koji ne uzima u obzir posve jasne kulturne i – ako se želi – nacionalne interese, znači samo jedno: put u provaliju. Jasan je, primjerice, kulturni interes da imamo ozbiljne novine za kulturu. U socijalizmu je od 1960. izlazio pretežno veoma pristojan ‘Telegram’, slijedilo je manje pristojno ‘Oko’, no i ono je tu i tamo imalo neku dobru stranu. Od 1993. do 1998. izlazio je ‘Vijenac’. Od tada Hrvatska zapravo više nema novine za kulturu. Kasniji ‘Vijenac’ i ‘Hrvatsko slovo’ nisu novine već nacionalistički bilteni. ‘Zarez’ je izvorno bio zamišljen kao središnje kulturno glasilo, no iz meni nepoznatih razloga skrenuo je u neobično sektaštvo. Ipak, u njemu se – ako ste željeli – moglo nešto objaviti. Prije dvije godine i nad njime je ‘uveden red’.

U književnosti imate o politici ‘uvođenja reda’ uzorno mjesto kod dječjeg pisca Ericha Kästnera, u predgovoru knjizi ‘Emil i tri blizanca’. Kästner piše: ‘Reda mora biti, reče ujak Karlo i tresne posljednjim tanjurom o zid.’ Gospođa ministrica mogla bi tu rečenicu – kao motto svoje administracije – staviti na vrata kabineta. Roman je, slučajno ili ne, napisan 1934., u prvoj godini Hitlerove vlasti.

U uvodu za ovaj razgovor spomenuli ste kako godinama pokušavate podvući bilancu kada je u pitanju hrvatska država. O čemu se zapravo radi?

Potkraj prošlog desetljeća shvatili smo da se približava 2010., koja je okrugla godina s obzirom na pad socijalizma i raspad Jugoslavije te uspostavu samostalne države. U redakciji smo stoga odlučili napraviti anketu o bilanci tih dvadeset godina. Planirali smo pozvati ljude različitih struka i političkih orijentacija da iznesu svoja viđenja. Ubrzo se pokazalo da autora koji bi došli u obzir ima razmjerno malo, a interesenata još manje. Tako da smo ideju sveli na naručivanje samo jednog teksta koji bi potom, u sljedećim brojevima, mogao postati povod raspravi. Ni od toga nije bilo ništa. Stvar se ponovila 2011., pa onda 2015. i 2016. Na kraju se autor ipak našao, prilog je dogovoren, samo nekoliko kartica, no u posljednji trenutak prije zaključenja broja saznali smo da od teksta neće biti ništa. Tako da je motiv ‘bilance’ hrvatske države postao dio redakcijskog folklora. Potaknut time, u posljednjih nekoliko godina počeo sam slagati svoj autorski dosje na tu temu. Bude li vremena i zdravlja, volio bih objaviti brošuru od sto do dvjesto stranica. Radni naslov je u početku bio ‘Rašljari na Sveučilištu’, po događaju iz 2010., kada je rektor Aleksa Bjeliš dopustio da se po Rektoratu traže ‘podzemne sile’. U novije doba u naslov je ušla ustašija, u raznim oblicima. Čudno je da nema barem pet-šest takvih knjiga. Zemlja je u slobodnom padu, u rukama razbojničkih bandi, a nitko se ne javlja za riječ. Bude li što od te moje brošure, ona će biti pisana iz vizure književnika i urednika kulturnog časopisa. Nastojat ću govoriti o onome što znam.

O čemu konkretnije?

Spomenuo sam već sveučilište koje proizvodi golem broj znanstvenih radova. Kada tražite recenzije članaka ili doktorata tih radova, one su sve afirmativne. Mala smo sredina, ljudi su u strukama međusobno povezani, ako pišete kritički često ste stekli doživotnog neprijatelja. Premda bi bilo ključno da imate neovisno, vanjsko vrednovanje, toga ipak nema. Posljedica je da se po fakultetima nalazi niz odsjeka kojima bi, ozbiljno govoreći, trebalo oduzeti licencu za rad. Pogledajte ljude koji drmaju u Zagrebu: Damir Boras, Ante Čović, Mislav Ježić i pridružena ekipa. Kakve su to ideje? Kako ćemo s time kao zemlja opstati u uvjetima 21. stoljeća? Ili uzmite druge nacionalne institucije: Akademiju, Maticu hrvatsku, Hrvatski institut za povijest, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata … Sve pobrojano ima obilježja nacionalne katastrofe. Uzmite za primjer Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, u koju često zalazim. Većina starih novina koje tražim je pod zabranom. A s digitalizacijom daleko zaostajemo za prvim susjedima, Srbijom i Slovenijom. Kada ste čuli da se o tome govori? Ako pak pogledate cjelinu programa na Hrvatskoj radioteleviziji koji se prikazuje od promjena u vodstvu do kojih je došlo u vrijeme Tomislava Karamarka i Vlade Tihomira Oreškovića, vidite da je netko postavio novu definiciju hrvatstva. Biti Hrvat znači uživati u tamburici i urlati kao sportski navijač. Svatko tko bilo što zna o našoj povijesti zna da je to potpuna negacija najboljega što je mukotrpno stvarano stoljećima. Pitam se tko ih je ovlastio da rade taj užas. Također dobra ilustracija nacionalne katastrofe koja se dogodila poslije 1990., je prestanak rada na sabranim djelima hrvatskih autora. To vam je jedna hrvatska kulturna bilanca. U ovih dvadeset i osam godina nikada nisam čuo da je itko to javno spominjao kao neki problem.

Viewing all 825 articles
Browse latest View live