Snježana Kordić je lingvistica i predavačica na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je nekoliko naučnih knjiga, te 150 lingvističkih radova na raznim jezicima. Javnosti je najpoznatija po knjizi “Jezik i nacionalizam”, koju su akademski lingvistički krugovi uglavnom dočekali na nož. Kordić je učestvovala i u radu grupe intelektualaca koji su u okviru projekta Jezici i nacionalizmi u sve četiri države koje obuhvata zajednički četveroimeni jezik ispitali političku i ideološku zloupotrebu jezika i kroz Deklaraciju o zajedničkom jeziku pozvali na slobodu individualnog i kolektivnog izbora jezičkih sredstava na ovom prostoru. Skoro je godina otkako je Deklaracija predstavljena javnosti. Tim povodom, a uoči njenog gostovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razgovarali smo sa lingvisticom Kordić o dometima i rezultatima Deklaracije, te polemikama koje do dan-danas ne jenjavaju.

Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?

– Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.

Navodna apolitičnost

– O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.

Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?

– Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.

Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?

– Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.

Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (…), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (…) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?

– Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.

Odbacivanje znanosti

– Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.

Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?

– Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi

Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?

– Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje je

Snježana Kordić je lingvistica i predavačica na fakultetima u Njemačkoj: u Frankfurtu, Bochumu, Münsteru i Berlinu. U Njemačkoj je i habilitirala 2002., a prethodno je završila postdiplomski studij lingvističke kroatistike i doktorirala 1993. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bila i zaposlena na Odsjeku za kroatistiku od 1991. do 1995. Objavila je nekoliko naučnih knjiga, te 150 lingvističkih radova na raznim jezicima. Javnosti je najpoznatija po knjizi “Jezik i nacionalizam”, koju su akademski lingvistički krugovi uglavnom dočekali na nož. Kordić je učestvovala i u radu grupe intelektualaca koji su u okviru projekta Jezici i nacionalizmi u sve četiri države koje obuhvata zajednički četveroimeni jezik ispitali političku i ideološku zloupotrebu jezika i kroz Deklaraciju o zajedničkom jeziku pozvali na slobodu individualnog i kolektivnog izbora jezičkih sredstava na ovom prostoru. Skoro je godina otkako je Deklaracija predstavljena javnosti. Tim povodom, a uoči njenog gostovanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, razgovarali smo sa lingvisticom Kordić o dometima i rezultatima Deklaracije, te polemikama koje do dan-danas ne jenjavaju.

Uskoro će godišnjica od potpisivanja tzv. sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku. Kako nakon godine prepune osporavanja sa desne i polemika na lijevoj strani političkog spektra gledate na postignute rezultate?

– Deklaracija je srušila i posljednji tabu u ove četiri države, naime da govorimo različitim jezicima. Naišla je na veliku podršku brojnih intelektualaca i istaknutih ličnosti ne samo kod nas nego i u svijetu. Uzrujala je čitav politički establishment u Hrvatskoj, a istovremeno je baš u Hrvatskoj objavljeno više članaka podrške Deklaraciji nego u BiH, Srbiji i Crnoj Gori zajedno.

Navodna apolitičnost

– O njoj su pozitivno pisali i u Velikoj Britaniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Americi. Deklaracija je probila led i sada će svakome biti lakše javno reći da imamo zajednički jezik jer to je na neki način postalo normalno govoriti, a prije je bilo nezamislivo. Pokrenut je jedan proces koji traje i koji ide dalje.

Vaša polemika sa Borisom Budenom privukla je mnogo pažnje. Od mnoštva prigovora na račun Deklaracije koje ovaj autor iznosi, najznačajnijim i najdalekosežnijim mi se učinio onaj da Deklaraciju vidi kao rezultat paradoksa apolitičnosti, koji navodno sadrži, i političkog uzroka njenog pisanja, odnosno otpora dugogodišnjoj praksi razdvajanja učenika u školama koristeći jezik (u okviru nacionalne grupe predmeta) kao izgovor. Kako ste doživjeli njegov, ali i druge napade sa ljevice, odnosno od kolega koji su bili i potpisnici Deklaracije, ali ne i njeni potpuni istomišljenici?

– Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Što se tiče Borisa Budena, čiji angažman u borbi protiv nacionalizma izuzetno cijenim, odgovorila sam već na njegove primjedbe i pokazala da se Buden služi metodama izmišljanja da u Deklaraciji nešto piše, a to tamo ne piše i da mijenja riječi koje stoje u Deklaraciji vlastitim riječima jer samo tako može izgrađivati prigovor. Nadalje, zamjera zašto u Deklaraciji nešto ne piše premda to tamo piše, falsificira, učitava i umjesto da citira, on neodgovorno u javnost lansira neistine. Tako i o navodnoj apolitičnosti. A nigdje u Deklaraciji ne piše da se ljudi ne trebaju (dodatno) politički angažirati ili priključiti nekoj političkoj stranci niti sam npr. ja to igdje napisala. Naprotiv, čak sam javno pred Budenom i stotinama svjedoka na tribini u Zagrebu rekla da je Deklaracija politički čin i svatko to može provjeriti jer snimak tribine je dostupan na internetu.

Smatrate li da su neslaganja na frontu koji se formirao oko Deklaracije štetna ili pak korisna za njen dalji uticaj i ambicije?

– Svakome tko se imalo razumije u političko djelovanje jasno je odmah da su štetna.

Buden navodi da je Deklaracija, ustvari, “umjesto što podučava javnost objektivnim lingvističkim ‘istinama’ i traži od četveroglavog režima jezičnu slobodu i toleranciju (…), trebala podržati ovaj jezik otpora i otvoreno pozvati ljude na suprotstavljanje represivnom nacionalističkom standardu, (…) otvorenim pozivom na jezični neposluh na svim razinama društva i kulture, u školama i na fakultetima, na sudovima i u parlamentima, u kinima i kazalištima, na ulici i u medijima”. Kako gledate na ovaj prigovor i da li mislite da bi ova vrsta neposluha bila produktivna za ostvarivanje sloboda vezanih uz individualni jezički izraz ili bar za bolje razumijevanje činjeničnog stanja kada je u pitanju jezička situacija u ove četiri države?

– Prigovor koji ste citirali ne stoji. Slobodno koristiti jezik znači suprotstaviti se represivnom nacionalističkom standardu, a baš na to Deklaracija i poziva jer u njoj piše: “Pozivamo na slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti, na slobodu dijalektalne i regionalne upotrebe i, konačno, slobodu ’miješanja’“. Usput rečeno, u Deklaraciji nigdje ne piše da ona nešto traži, nego piše da poziva, i nije upućena režimu, nego svim građanima. A odbojnost koju Buden ispoljava prema objektivnosti, lingvistici i istini, rezultat je njegovog nekritičkog prihvaćanja akademskog postmodernizma.

Odbacivanje znanosti

– Uslijed toga, napisao je tipičan postmodernistički članak sa svim negativnim obilježjima na koja su odavno ukazali kritičari akademskog postmodernizma: odbojnost prema znanosti, činjenicama, dokaznom postupku i empirijskoj provjeri, korištenje relativiziranja i fiksiranost na teorijski formalizam.

Deklaracija je uzbunila nacionalne duhove u sve četiri države čijih se standarda dotiče. Napadi na nju sa nacionalnog fronta odavali su istinsku paniku zbog formiranja kritične mase koja se ne boji javno izaći s istinom da su četiri raznoimena jezika ustvari iluzija. Da li je moguće očekivati da stav izrečen u ovom dokumentu postane temelj za dijalog sa nacionalnim lingvističkim krugovima i možda zajednički rad na reformi apartheidskih kurikuluma?

– Kao što sam već rekla, Deklaracija je otvorila i pokrenula jedan veoma važan proces. A napadi sa nacionalnog fronta posve su očekivani. To se, naravno, odnosi i na nacionalne lingvističke krugove jer oni su odavno odbacili znanost i profesionalnu etiku, a prigrlili nacionalističku ideologiju.
image
Snježana Kordić učestvovala je u projektu Jezici i nacionalizmi

Kritike su izrečene i na formu koju je Deklaracija zauzela. Nju Buden opisuje kao “memorandumski sindrom” i povezuje sa deklaracijama iz zajedničke povijesti koje su označile obnovljene proplamsaje nacionalizma. Zbog čega je Deklaracija uobličena baš na ovaj način i da li će u budućnosti javno izricanje stava pratiti i konkretniji angažman (npr. reforma razdvojenih školskih kurikuluma ili oslobađanje normativnog diktata u medijima i institucijama) i ako da, na koji način?

– Deklaracija nije naručena ni iz jednog ministarstva i nema podršku vladajućeg “državnog ideološkog aparata”, da upotrijebim izraz Louisa Althussera. Tako da vladajuće nacionalističke garniture njoj ne dozvoljavaju pristup u konkretne reforme kurikuluma i u određivanje konkretnih smjernica medija i institucija. Unatoč tome, Deklaracija ipak poziva na “ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”, na “slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.

U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?

– To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.
zičnih raznovrsnosti”, kao i na “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”. A određeno izjednačavanje Deklaracije sa zloglasnim Memorandumom SANU baca sjenku sumnje na dobronamjernost kritičara jer poznato je da je Memorandum bio fokusiran samo na Srbe i njihov položaj i prihvaćen je dobrodošlicom od srpskih nacionalista, dok Deklaracija ne preferira nijedan narod i oštro je odbačena od srpskih nacionalista.

U Sarajevu boravite povodom predavanja na Filozofskom fakultetu. O čemu ćete govoriti studentima i šta očekujete od susreta sa njima?

– To predavanje baš i jest zakazano na inicijativu studenata, a razgovarat ćemo o jeziku kao sredstvu ideološke propagande. Otvoreno je kako za studente, tako i za sve druge zainteresirane. Očekujem vrlo zanimljiv i dinamičan dijalog.

oslobodjenje

Kao po pravilu, u lokalnim seksističkim skandalima svi se ti dobronamjerni frajeri i opušteni zajebanti već nakon prve negativne reakcije pretvore u vlastitu suprotnost: samo je nekoliko koraka od alfa-mužjaka do naivnog i neshvaćenog dječaka, koji krivicu precizno locira baš svugdje osim u vlastitim riječima

Bitnici su bili zbunjena deca američke srednje klase, koja su se bavila filozofijom i umetnošću. Kao čitava jedna buntovnička- beat generation, postavili su u središte svog života jedno nomadsko pleme, koje je putovalo između Berklija, Denvera, univerziteta ,, Kolumbija“, sa povremenim izletima u Meksiko. Pravo središte njihovog okupljanja je bio San Francisko, gde su osnovali vlastitu zajednicu( komunu) u trošnom primorskom predgrađu North Beach. Zapadna Venecija( Venice west) u Kaliforniji postala je utočište pobunjenika, boema, nekonformista i svih onih iščašenih i uvrnutih mladih ljudi koji su odbacili zakone i vrednosti potrošačkog društva, mladih ljudi van kolotečine.

 ,, Nakon Drugog svetskog rata u Francuskoj se razvija umetničko-boemska subkulturna scena inspirisana egzistencijalističkom filozofijom, nadrealizmom i psihoanalizom. Individualizam i humanizam isprepliću se s misticizmom i hedonizmom, pacifizam s anarhizmom, šansona s džezom, istok sa zapadom, a tuga se leči alkoholom i zagrljajima. Stare forme ustupaju mesto novima, drugačijima i slobodnima, okviri postaju tesni, ograde opet treba rušiti…

    U isto se vreme u Americi javlja čitav niz pisaca novog stila i novog pogleda na svet. Za prosečnog stanovnika SAD još od doba kolonizacije i izgradnje zemlje na delu je uverenje da predan rad i brz razvoj tehnike donose sva blaga ovozemaljska. I ponos. I moć koja uz to ide. Iz istog je razloga besmisleno razbijati glavu suvišnim problemima i komplikovati sebi život. Sve se da ubrzati, pojenostaviti i umnožiti. I zaista, bilo je tako. Zemlja je postala jako moćna. No, sva materijalno bogatstvo može nestati u trenu. Ratovi su to potvrdili. I prirodne katastrofe. Ipak, oči su mnogih zatvorene, a um zakočen. To se ljudsko mnoštvo još uvek sporazumeva s uobičajenih desetak rečenica, štedi i grbači, a uveče sluša radio prenose bejzbol utakmica i podriguje dok ispija pivo iz limenki.

    Bratija koja je zauzela opozicioni stav prema takvom društvu i sve individue naklonjene umetnosti koje su bežale od stvarnosti i lažnog sjaja mase nazvane su BITNICIMA. Svojevoljno su prihvatili neizvesnost i gubitništvo“.

                                         Romeo Garma:,,O egzistencijalistima i bitnicima“

Značajne ličnosti među bitnicima bili su umetnici- pesnici i pisci Alan Ginzberg( autor kultne revolucionarne poeme ,, Urlik“, između ostalih), Džek Keruak( koji je stvorio poseban stil pisanja i ključni roman epohe ,, Na putu“, impresiju o novom životnom stilu, večnog pokreta i sagledavanja života iz različitih, nekonvencionalnih uglova), Korso, Ferlingeti, Meklur, Snajder, Vejlen, Hanke, Kesidi, Viljem Barouz( ekscentrik i zavisnik, autor brutalnog romana ,, Goli ručak“…

Na zapadnoj, pacifičkoj obali bezgranično su eksperimentisali sa drogama, zapisujući utiske i iskustva. Ginzberg: ,, To je struja priključena u samu sebe, da ima žice, postala bi paukova mreža“. Rozental: ,, Heroin je nova noć u ovom novom dobu… kokain je iznenadni sunčev blesak na uzburkanom moru… trava je pozorište!“…

Takođe, bitnici su slikali tehnikom ,, akcionog slikarstva“, izučavali su istočnjačke religije, čeznuli za povratkom u vreme Indijanaca, u džezu su stvorili vlastiti ,, cool jazz“ stil, i prvi su praktikovali javno čitanje poezije uz džez. Veoma rano su uspostavili suštinsku nezavisnost kada je pesnik Lorens Ferlingeti otvorio vlastitu radnju i izdavačku kuću u San Francisku. Firma se zvala ,, City lights“ ( Svetlosti velegrada) i dao je na korišćenje bitnicima.

Smatrali su, poput dvojice velikih, tragičnih umetnika i junaka- pesnika Dilana Tomasa i džez saksofoniste Čarlija Bird Parkera, da je jedina odbrana od sveta koji srlja ka propasti- čin stvaranja tj. nevina, lirska umetnost. Tragali su za duhovnim vrednostima, gledali na sebe kao odmetnike, nalik na prve hrišćane koji su i sami živeli po rupama i skrivenim katakombama. Jednostavno, želeli su da se vrate primitivnim korenima i izvorištu iskrene vere.

Bili su u stalnoj potrazi za punijim osećanjem života, za povišenom svešću- marihuana je bila vrhunska stvar, ,,čudesna“ biljka na putu potrage. Džez, dionizijski, bio je njihova muzika, muzika koju su stvorili ljudi bez mnogo formalnog muzičkog obrazovanja, samim tim bili spremni da se oslobode i praše spontano…

Pobuna protiv bilo kakvog autoriteta, cinizam, oporost i izbor siromaštva po volji, u društvu gde je siromaštvo bilo greh a bogatstvo vrlina, činilo ih je autentičnima u svetu buntovništva, undergrounda i usamljenih marginalaca, polusveta, svih onih i prezrenih ,, pustinjaka“ lepote, istine i pravde radi…

Bili su i ostali deo opšte protivteže, dubokih korena pobune još od najiskrenijih i najsurovijih ranohrišćanskih dana( kada se bunt kažnjavao smrću) , opšteg otpora đavoljem svetu podlosti, dvoličnosti, nasilja, laži, eksploatacije, vere u Moloha i Mamona, genocida nad Indijancima i svima koji su se hrabro usprotivili , sveta bezdušne sarkastičnosti u kome se gladnima umesto hrane kao pomoć šalju tablete za apetit, svetu lažnih proroka gde je sve samo plod praznog deklarisanja i još praznijih reči… bez ikakvih suštinskih plodova i dela… hiljadama i hiljadama godina, u krug, u nedogled, bez blagoslova, lepote,  samo sa pustim srcem od kamena.

Kenneth Lecch:,, Youthquake“ ( fragmenti…)

… Koreni beat generacije leže baš u njenom nedostatku korena, u njenom osećanju otuđenosti od prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, njenom nedostatku interesovanja za industrijski i tehnološki progres, u njenom nedostatku poverenja u razum, crkvu ili političke partije. Bitnici nisu oštro odbacivali društvo; oni su tvrdili da više nije ostalo ništa od društva što bi se moglo odbaciti. Filozofski posmatrano, glavni uticaj na bitnike imao je egzistencijalizam, mada, za razliku od francuskih egzistencijalista( Pariz je posle rata bio tradicionalno utočište boemštine, a posebna atmosfera koju je nudio zvala se egzistencijalizam – među mladima to je bio popularan način života, koji se vrlo posrednim vezama temeljio na egzistencijalističkoj filozofiji, posebno delima Kamija i Sartra), bitnik nije bio zaokupljen problemom izbora – on je jednostavno odlučio i dobrovoljno izabrao bedu. Nesputani, slobodni seks bio je u centru bitničke filozofije… Bitnik, u svom izgnanstvu od ispravnog društva, bio je prvenstveno zaokupljen problemom traženja identiteta, spasenja, revolucije koja počinje u svakom čoveku. Tako su bitnici iz pedesetih godina 20. veka krenuli putem odvajanja – ,, dobrovoljnog sopstvenog otuđenja od kulta porodice, novca i svih njihovih oblika i načina“. Oni su odabrali dobrovoljno siromaštvo, jazz je bio njihova glavna muzička hrana, a marihuana njihova droga svesti. U stvari, upravo je sa bit generacijom marihuana postala popularna droga kod američke omladine. Lawrence Lipton je pisao o tome sledeće: ,, Trava se pušila dodavanjem iz ruke u ruku u krug, i to ne zbog ekonomičnosti, već kao društveni ritual. Magični krug je zatvoren kad cela grupa dostigne vrhunac. Onda se poveravaju jedni drugima, priča se o ličnim problemima tako otvoreno kako se u normalnim okolnostima teško postiže, muzika se sluša zaneseno i koncentrisano, poezija se čita na glas tako da se vizuelni i akustični efekti maksimalno potenciraju. Eros se oseća u magičnom krugu marihuane kao jedan ujedinjujući princip ljudskih odnosa mnogo snažnije nego u bilo kojoj drugoj situaciji, osim, možda u uzajamnom metafizičkom orgazmu, Magični krug je, u stvari, simbol i priprema za metafički orgazam“.

    Bez sumnje, najpoznatije delo bitničke ere je roman Jack Kerouaca – ,, On teh road“( Džek Keruak – Na putu), čiji je uticaj bio značajan. Keruak piše o ,, odrpanim bitnicima Amerike, o novoj bit generaciji kojoj je i sam počeo polako da se pridružuje“, i video je sebe ,, kao proroka koji je sišao na zemlju da bi doneo crnu Reč…“. Kerouakove likove okružuje proročka divljina – sveto cveće koje je lebdelo u vazduhu bila su, u stvari, sva ta umorna lica u praskozorje američke ere džeza. U romanu ,, Subterraneous“ – ( Ljudi iz podzemlja) ovako opisuje bitnike iz San Franciska: ,, Oni su bitnici, ali nisu pozeri, inteligentni su, ali ne oveštali, to su vraški intelektualci koji znaju sve o pesniku Ezri Paundu, ali se ne prave važni, niti mnogo pričaju o tome, vrlo su tihi i vrlo slični Hristu“.

    Koliko su bili važni ovi prvi američki bitnici u pojavi društvenog protesta mladih i njihove kulture suprotstavljanja? Predstava koju je javnost imala o bitniku bila je slika dugokosog, prljavog delikventa koji je stalno drogiran, pod uticajem Zena, koji najviše vremena koristi pišući sablažnjivu poeziju i vozeći se nesmotreno širom Amerike. Smatralo se da je Greenwich Village u Njujorku mesto odakle je počela da se širi beat filozofija, mada je jasno da to nije tačno. Zapravo, beat nije književni pravac i Keruak je samo jedan od malog broja pisaca koje je beat dao. Niti su bitnici bili delikventi, već pre mladi Amerikanci srednje klase koji su okrenuli leđa nasilju i bogatstvu.

    Jedan poznati američki pacifista komentarisao je 1960. godine: ,, Ako se društvo plaši beat-a, to je zato što se on ne može shvatiti u okviru sadašnjih materijalnih vrednosti. Samo on, a ne crkva – koja već dugo pravi kompromis sa sistemom – rekao je jasno NE. Ne, neće se boriti u ratovima Amerike. Ne, neće se oblačiti pristojno, jer ne želi poštovanje društva… I zaista čudno, ali ispada da je maloletni kriminalac sa dosijeom punim nasilja i krađa zapravo konformista, dok je bitnik koji nikoga ne ubija i vrlo retko krade pravi buntovnik, loše odeveni i zbunjeni potencijalni revolucionar, koji je potekao iz ugojene, važne američke srednje klase“.

    Ili, kao što jedan drugi posmatrač reče ,, maloletni delikvent ili kriminalac je, prosto konformista u žurbi“. Bitnik odbija konformističke vrednosti do kraja. Bitnici i maloletni delikventi su malo dalji rođaci. Imaju iste neprijatelje, što predstavljaju tanku nit koja ih ponekad spaja u privremeni savez. I jedan i drugi su otpadnici od zakona, govore sopstveni jezik i podsmevaju se konformistima, ali među bitnicima maloletni delikvent se smatra konformistom, hipi konformistom, doduše, ali konformistom. U suštini, pokret bitnika je bio religiozni pokret, potreba za duhovnim vrednostima mimo institucionalnog okvira američke crkve. Lipton je to ovako naglašavao: ,, Sve je to deo onoga što Carl Jung naziva potraga modernog čoveka za svojom dušom. Ova potreba za duhovnim nije potreba samo beat generacije: u ovim vodama je gospodin Sheen već godinama. Međutim, ono što bitnici traže nije duhovni mir, niti pozitivan stav, kao ni izmirenje sa tradicijom ili crkvom. To je nešto dublje u ljudskoj psihi što seže daleko u istoriju mističnog iskustva, dalje i više od onoga što nam današnja crkva može ponuditi. Cilj je, naravno, celovitost, lično spasenje, jednom rečju – blaženstvo“.

    Ta potraga za duhovnim javljala se kod određenog broja otuđenih mladih ljudi kao faza koja prethodi razvijanju kulta droge. Ali, širenje droge postalo je centar ove vrste duhovnog traženja i ostaje, zato, značajan faktor razumevanja njegovog cilja i razvoja …

On the road again & underground mission:

,, Nisu samo mašine i novac ti koji predstavljaju Moloha. Moloh je i sam razum. Ono što Amerika zove zdravim razumom je ludilo, a nepobediva oprema američke moći i prava nije ništa bolja od tolikih ludnica“.

Kada je davne 1955. godine pesnik Alan Ginzberg na poetskoj večeri u ,, Galeriji 6“ u Nort Biču, uz bokal sa burgundcem odrecitovao pesmu ,, Urlik“, napisanu dve nedelje ranije, desilo se nešto sasvim novo, buntovno, provokativno i sasvim drugačije, desilo se začeće jednog jedinstvenog i kontrakulturnog radikalnog pokreta bitnika. Publika, koju su sačinjavale poetske i buntovne duše poput pisaca Džeka Keruaka, Gerija Snajdera, Lorensa Ferlingetija i Majkla Meklura, shvatala je rađanje jedne nove revolucionarne ideje, Urlika koji je odbacivao mnoge opšteprihvaćene stavove društva.

Bit generacija( beat generation) predstavljala je prvi, udarni talas nadolazeće oluje pobunjene američke omladine( tzv. ,, baby boom“, poratne generacije), nespremne za ,, lepote izazova“ rata u Vijetnamu i dotadašnje vrednosti društva, generacije koja se gnušala komformizma, materijalizma i njihovog prećutnog idolopokloničkog prihvatanja. U Engleskoj su to bili Gnevni mladi ljudi, dok su ih u SAD krstili kao ,, Nove Varvare“. I Bit generacija i Gnevni mladi ljudi sociološki su predstavljali fenomen koji je sa sobom doneo obogaćeni i životniji literarni izraz. Povrh svega, bili su nosioci moralne revolucije koja će transformisati čoveka ,, od bića istorije do bića iskustva“, kako su to već ranije protumačili egzistencijalisti poput Kamija, Sartra ili Martina Hajdegera. I oni, i njihovi prethodnici filozofi prihvatili su život kao kontinuirani nemir i čoveka kao biće žedno smisla. Kredo Bit generacije je bio jednostavan i direktan: ,, Jedini način da se živi u slozi sa životom na ovoj planeti koja srlja u propast je suoćiti se sa stvarnošću onakvom kakva je, sa svim trenucima agonije i radosti“.

Bit generacija donela je jednu novu temu: usamljenog čoveka, lišenog iluzija, koji stoji u mračnoj ponoći svog postojanja, a njihova najveća zasluga je u tome što su u vreme duhovnog mraka skrenuli pažnju čovečanstva na jedini izvor nade jednog iscrpljenog sveta: čovekovo srce koje kuca. Bitnici su odbacivali prošlost i budućnost koncentrišući se na sadašnjost, odbacivali svaku moguću kontrolu prirode, događaja i ljudi, istupili iz takmičarske arene trke za novcem i besmislene, iscrpljujuće borbe, ne želeći ništa, a ipak, interesujući se za sve, pobunili se protiv organizovane vlasti i sa gnušanjem odbacili ziheraški stav većine i njihovo čvrsto držanje za kolotečinu, iluzije i tobožnje moralne vrednosti. Bit generacija izvukla se iz besmisla ,, Trke pacova“ koja je uništavala ono najdragocenije u čoveku – njegovu svest, kreativnost i emocije.

,, Postoje mnogi elementi kontinuiteta između nas i sadašnjeg trenutka – to su droga, muzika, interes za Istok, bavljenje Vitmenom, Toroom, ponovno otkrivanje Zemlje i Tela… Srce pokreta predstavlja povratak prirodi i revolt protiv mašine“.

Drugom polovinom šezdesetih sve veći broj Amerikanaca gleda na američko društvo kao na jednu surovu, bezličnu mašinu koja će ih progutati ukoliko se oni toga ne oslobode. Nova kultura koja se stvarala nije bila elitistička, već uzbudljiva, nepredvidiva i nemoguća za kontrolisanje. Ona je ponudila novi, alternativni način života. Ona je ponudila underground pokret kao žestoku vrstu odgovora i otpora na dotadašnje mrtvilo stare kulture i odgovore na potisnute tabue poput pitanja droge i politike.

 ,, Revolucija mora prekinuti sa prošlošću, i izvući svoju poetiku iz budućnosti…    Naš program je kulturna revolucija kroz totalni napad na kulturu, koji koristi sva sredstva, svu energiju i sve medije koji mogu da dođu u naše kolektivne ruke… naša kultura, naša umetnost, muzika, novine, knjige, posteri, naša odeća, naši domovi, način na koji hodamo i govorimo, način na koji raste naša kosa, način na koji

pušimo i vodimo ljubav i jedemo i spavamo – sve to predstavlja jednu jedinu poruku – a poruka je SLOBODA“.

U periodu između 1965. i 1968. godine izgledalo je kao da je usred rata u Vijetnamu čitava američka nacija poludela – vodeći rat sa azijskim seljacima, sa sopstvenim crnačkim stanovništvom u getima i sopstvenom belom decom… Zemlja se cepala nadvoje… Usred straha od atomskog rata sa SSSR-om( koji je tokom kubanske krize početkom šezdesetih bukvalno visio u vazduhu) i totalnog uništenja stvorila se nepoverljivost prema tehnologiji, njenim neslućenim zlim potencijalima i putevima u apokaliptični ćorsokak. U godinama polarizacije kontrakultura mladih se ujedinila sa moćnom bitničkom prethodnicom i rađajućim beskompromisnim underground pokretom, uvidevši zajedničkog neprijatelja u kapitalizmu ili Sistemu ili Svinjskoj Naciji glupih i proždrljivih. Bilo je to doba velikog rata protiv svega onoga što je pomenuti bit pesnik Ginzberg nazvao Molohom. Koledži nisu bili ništa drugo do ,, usrane škole za srednju klasu“ bez identiteta, koje je najbolje dolazilo do izražaja u američkim predgrađima, u onim pravilnim nizovima lepo raspoređenih, dobrostojećih domova sa travnjacima i televizorom u svakoj sobi, u kojima svako gleda istu stvar, i u isto vreme misli isto.

Stvaranje kontrakulture bilo je, između ostalog, pobuna onih koji su odbijali da prihvate opšteprihvaćen stav da ljudi troše proizvode i stoga moraju da rade da bi stekli privilegiju Konzumiranja sveg tog ,, sranja“ koji oni ionako nisu želeli, kao što su frižideri, televizori, nova luksuzna kola… Pobunu su podigli svi oni koji nisu želeli postati zatvorenici sistema rada-proizvodnje-potrošnje-rada-proizvodnje-potrošnje… i sve tako u nedogled besmisla…

 ,, Ruka na tvom penisu moralnija je- i zabavnija od prsta na orozu“.

Ubistvo američkog predsednika Džona Kenedija, novembra 1963., čoveka koji je probudio velike nade i doneo novu, neverovatnu količinu optimistične energije označilo je početak jedne kulturne i političke revolucije. Dolazak omraženog, konzervativnog predsednika Lindona Džonsona na čelo SAD poslužilo je kao katalizator za radikalizaciju kulturnih stanovišta velikog broja Amerikanaca, a posebno mladih ljudi sitih rata u Vijetnamu, rasizma, licemerja, regrutacije i američke stupidne samodopadljivosti. Pobunjeni mladi ljudi pravili su sve vrste eksperimenata u alternativnim i radikalnim životnim stavovima i stilovima, nudeći kao odgovor programe za buduće humanije svetsko društvo. Bilo je to ,, hesseovsko“ Tajanstveno Magično putovanje, čudestan trip, čiji je krajnji cilj bio ,, pretvaranje celog sveta u umetničko delo“.

Rađanje i uticaj underground pokreta:

    Kako zvanična istorija kaže, rođen je sredinom šezdesetih godina 20. veka u urbanim centrima Amerike i Britanije, manifestujući se kao novi pokret u muzici, književnosti, slikarstvu, stripu i drugim oblicima stvaralaštva. U osnovi usmeren ka razaranju malograđanskih stavova u oblastima kulture i umetnosti, underground je bezazlene i ružičaste, našminkane i za opšteusrećiteljsku namenu naslikane slike sveta zamenio novim i svežim pogledima mladih ljudi.

Niotkud, na opšte zaprepašćenje i zgražanje Sistema, na svetlost dana su izašle dotadašnje tabu teme-politika, droge, seks…Najprisutnija je bila ideja i želja za političkim i društvenim promenama, kao i alternativnim rešenjima u pojedinim oblicima građanske svesti. Pojam koji je karakterisao umetničko stvaralaštvo tog vremena nazvan je psihodelija.

Nastao na marginama prebogatog zapadnjačkog društva, izronivši iz katakombi burnih šezdesetih u vreme ekonomskog uspona nakon svetskih ratova, malograđanske zadovoljštine uvijene i ušuškane u materijalno blagostanje i prećutno pristajanje na profitabilne ratove u tamo nekom Vijetnamu i tako to, na saglasnosti da Sistem i samoproklamovana elita može da radi šta joj se prohte dok ne dira naš mali uljuljkani svet oivičen mrtvilom tupog samozadovoljstva, bio je i ostao kontrast zvaničnom blještavilu pozornice vladara i podanika. Bio je i ostao trag svetlosti na kraju tunela, tračak nade, glas koji pokušava da nadjača zaglušujuću, besmislenu buku većine koja neprestano laprda ne rekavši ništa i ne slušajući nikog osim vlastite tuposti i praznine.

Vremenom, postao je put povratka ka ukaljanom i zaboravljenom izvorištu svih pravih stvari i vrednosti, glas razuma koji iznova pokušava da uskladi misli, reči i dela, vraćajući im istinsko značenje, kreativnost i progresivnu delotvornost. Suštinski antikomercijalan, antisistemski, nezavisan, autentičan, alternativan, nepotkupljiv i kreativan stvarao je neki novi, vlastiti put, meandrirajući kroz pustinju ispraznog etabliranog stvaralaštva i ustajale žabokrečine komercijale utonule u opšte mrtvilo. Razbijajući šablone, zadate koordinate, podobnost i opšte prihvatljivosti isijavao je duboke kreativne porive i samosvest koji su dugo tavorili unutar buntovnih pojedinaca željnih promena i pomaka ka nečemu što ne zahteva pljeskanje većine, lažne osmehe i komercijalni efekat. Underground je postajao ogledalo u čijem odrazu nije bilo mesta za iskrivljene slike sveta, iskonstruisana sranja ulepšane stvarnosti i lažne nade, zasnovanih na licemerju i podobnosti.

Trn u oku sistema, činjenica koja uznemirava, nelagodnost nemirne savesti, poziv u nezgodno vreme…zov divljine, čudesno proleće u decembru, ono iskonsko u čoveku što se buni potaknuto unutrašnjim glasom i iskonskom željom za svetlošću, mimohod na poprištu lošeg zadaha i truleži što vonja kroz vreme, reč prvog i poslednjeg, izazov, bunt, sudba, ostvarenje davno datog obećanja, novi početak…

Underground, povratak korenima i zaboravljenom izvorištu pravih stvari, ogoljeni je akt poznog modernizma i šezdesetosmaških stremljenja, rušilačko-kreativna odiseja proključala iz zabranjenih i naizgled zaboravljenih ponora nagomilanog nezadovoljstva predodređenih, namerom zapostavljenih i poniženih, sudbom odabranih pojedinaca…Uzvraćen udarac ili okrenut drugi obraz, ljubav usmerena ka neprijateljima života i istine, gorčina istresena do kraja…

Paralelno sa promenama u celokupnom američkom društvu tokom šezdesetih, dolazi i do radikalnih promena u novinarstvu. Reagujući na burne promene, ono postepeno zauzima radikalan, odmetnički stav. Baveći se rock kulturom i muzikom, koji tih godina postaju mnogo kreativniji i angažovaniji, časopis ,, Rolling stone“ postaje jedan od najsenzacionalnijih i najuspešnijih medijskih avantura underground pokreta. Lansirao ga je u San Francisku, novembra 1967. godine, novinar Ian Wenner. Bio je to beskompromisan, nadahnut i maštovit način prezentacije rock kulture. Šok koji je izazvao objavljivanjem originalnog omota albuma Džona Lenona- ,, Dve device“ , na kojem on i Joko Ono poziraju potpuno goli, bio je tih godina više nego revolucionaran… ,, Rolling stone“ i ostala underground štampa prikazivale su rock and roll tih godina u svoj njegovoj kompleksnosti – kao jedan od vizionarskih pogleda na društvo i svet. Bilo je to vreme tzv. ,, esid roka“( acid rock), nastalog pod uticajem kulture droga, pre svih ,, kiseline“-LSD. Bilo je to vreme kompleksne promene u svesti jedne generacije, koja je započela sredinom šezdesetih sa studentskim protestima, radikalnom politikom, drogama i seksualnim slobodama, stvorivši jedinstven front pobune i jedan radikalni alternativni pokret.

Underground pokret je ,, ukinuo“ rad, u njegovoj štampi nije bilo oglasa za nezaposlene. Underground je transformisao Rad u Igru, kao vrstu slobode i zadovoljstva. Rad se obavlja zabave radi, kao razonoda, opsesija, hobi ili umetnička forma – nije više bilo prisile i krute obaveze materijalizma. Ista filozofija je važila i za ostale oblike underground stvaralaštva, pre svega za jedan od njegovih legendarnih, radikalni pozorišni izdanak – čuveni ,, Living theatar“…

Generacija koja se ,, jednog jutra probudila i počela da protestuje“ promenila je, makar u jednom istorijskom trenutku, tok politike i učinila jedno konzervativno i agresivno, militantno američko društvo makar malo humanijim i drugačijim. Kao i svaka revolucija, na kraju je ,, pojela“ svoju najbolju i najsmeliju decu, ali… Jedina moguća lepota je u samom ,, sizifovskom“ putu i pokušaju – sve ostalo, ono trajno, dolazi iznutra i postepeno.

by Uzelac Dragan(Mici Zibi) – beat-underground fantom slobode

Autorskoj ekipi predstave ‘Tko je ubio Zvonka Bušića?’ ‘Neprijateljska propaganda’ upućuje prijateljski savjet: kada idući put poželite rasturati tvrdokorne mitove jugokomunističkog režima, dajte se barem potrudite da to ne radite na sceni koju vam je isti taj režim ostavio u naslijeđe

Ladislav Babić. Mit o kontinuitetu (Prvi dio)

Čini se paradoksalnim da svi jure na tečajeve angleštine – jer su za svijet, bez njenog znanja naprosto nepostojeći – dok istovremeno na regionalnom nivou postavljaju ograde uzajamnom razumijevanju međusobnim ekskomunikacijama jezika (u osnovi, jednog te istog!), izmišljajući čak i nova slova kako bi pokazali i dokazali svoju navodnu posebnost. Taj prividni paradoks ima sasvim jednostavno rješenje: u globaliziranom svijetu ne može se uključiti u participaciju moći, znanja i vještina bez poznavanja jedinstvenog načina komunikacije ljudi među kojima želiš uspjeti. To je tek preduvjet iza kojeg moraju slijediti talent, inteligencija, obrazovanje i borba za afirmaciju. U svome „selu“ sve se može neizmjerno olakšati smanjivanjem konkurencije, postavljajući (realno nepostojeće) psihološke barijere nerazumljivosti i drukčijosti između „nas“ i „njih“. Metodom sasvim razrađenom i uspješnom u lokalnim okvirima, no pokušajte – primjerice – na ovako smiješan, primitivan, neinteligentan i sulud način eliminirati konkurenciju u bilo kojem području ljudske djelatnosti između Amerikanaca i Engleza! Umjesto da se nacionalni književni bardovi bore za što širi prostor uzajamnog razumijevanja koji će im istovremeno omogućiti više čitatelja, veće naklade i prihode, oni se naguravaju o redu za participacije svojih ministarstava kulture. Jer nisu ni Andrići, ni Selimovići, ni Krleže, već najsitniji mogući andrićići, selimovićići i krležićići – s podsvijesnom slutnjom da su to veći „kraljevi“ što im je „selo“ manje.

No, ostavimo se jezika, cilj nam je razgolititi mit o kontinuitetu, navodno od životne važnosti za novostasale regionalne (u povijesnom vremenu svi su oni novostasali) ali i ostale narode svijeta. Fundamentalno otkriće prirodnih znanosti je, da – kontinuiteta nema. On je samo privid koji se javlja na određenom nivou egzistencije materije i prirodnih procesa, dok je u društvenoj sferi naprosto mit koristan elitama za sluđivanje masa radi njihove lakše kontrole. Priroda i njeni procesi, a društveni procesi su u širem kontekstu razmatranja također prirodni, su o osnovi – diskontinuirani. Kao što prijelaz između neutralnog u jonizirani atom nije neprekinut, već se zbiva na diskontinuirani način uslijed neke vanjske pobude, tako su i prijelazi između dviju društvenih struktura, sistema ili država, inicirani raznoraznim uzrocima: od razvoja proizvodnih snaga do interesa agresorske i domaće elite, ili uspjesima društvenih revolucija. Interes uvijek nađe put, ne zanimajući se za neproturječni logički kontinuitet. Svaka čast onome tko pronađe neprijepornu i neprekinutu logičku poveznicu između godine 626. kada je navodno Hrvatski narod

„podložio rimske pokrajine Dalmaciju, Panoniju (bivši Ilirik) te osnovao dvije neovisne kneževine, koje je u Hrvatsko Kraljevstvo ujedinio njegov prvi kralj Tomislav, okrunjen 925. godine. Primorska Hrvatska je, pored Franačkoga Kraljevstva, prva trajna i uređena država u srednjoj Europi.“

i godine gospodnje 2014-te. Koji to hrvatski narod, u vremenima kada narodi kao profilirane etničke grupacije nisu bili ni formirani, a kamoli uključivali sve one komponente koje se danas žele u nju utrapiti?

„Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva, koje naizgled još uvijek postoji kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće — književne, povijesne, umjetničke — fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice. Te činjenice pokazuju da su sve nacije nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, golim ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja.“ (1)

Daklem, od kontinuiteta – ako pod njime ne smatramo periode između političkih samovolja, pljački, intriga vladara, raznorodnih ekonomskih interesa, sirovog nasilja i slučaja – nema ni traga.

Svaki navodni kontinuitet prepun je točaka prekida koji mogu promijeniti smjer političkog, društvenog, ekonomskog pa i kulturalnog razvoja ljudskih zajednica, uključivo i granice teritorija na koji one polažu neupitno pravo. Tvrde li Hrvati (a na sličan način i ostali narodi) kako postoji državotvorni i nacionalni kontinuitet između doseljenih nekršćanskih slavenskih (drugi tvrde, iranskih) plemena, Tomislavova kraljevstva, prihvaćanja kršćanstva u IX stoljeću, Habsburške monarhije, A-U monarhije, NDH, Jugoslavije i današnje RH u ičem drugom, sem što se ljudski život kontinualno odvijao pod različitim vladarima, u različitim državama i političkim sustavima i u različitim društveno ekonomskim formacijama – a vođen isključivo interesima  aktualnih elita priklanjajućih se ne državotvornoj ili narodotvornoj, već isključivo interesotvornoj ideji – zaista je krajnje vrijeme da se probude ili zauvijek zaspu. Koliko je rasprostranjeno bezočno manipuliranje mitom o kontinuitetu opstojnosti naroda i države, uz istovremeno bezočno izigravanje same ideje neprekidnosti – što zaluđeni narod ni ne primjećuje – pokazuju i slijedeći primjeri.

U navodnom kontinuitetu hrvatske državnosti, veliki „Hrvati“ sasvim izbacuju sedam desetljetnu zajedničku povijest naroda bivše države, što se praktično očituje u školskim udžbenicima, podsjećanjima na taj dio povijesti u medijima, mijenjanima nazivlja ulica i trgova, odnosno uništavanju spomenika NOB. Koja im se nikako ne uklapa u zamišljeni, konstruirani kontinuitet povijesti Hrvata; jedno stoga što se kao socijalna revolucija (element diskontinuiteta društvenog razvoja) nikako ne uklapa u njihovu bajku, i ono značajnije – jer njene tekovine ne odgovaraju interesima novoformirane kapitalističke elite. Paradoksalno je da ne znaju zauzeti zajednički stav spram NDH, koju bi neki najradije izbrisali iz „kontinuiteta“ hrvatske državnosti, dok se drugi upravo na nju pozivaju kao jedan od njenih elemenata. Srpski nacionalisti također nastoje u smetlište povijesti pobacati duhovna i materijalna sjećanja na ljude, događaje i dostignuća Jugoslavije (ili ih prisvojiti kao isključivo svoja), inzistirajući na njoj kao elementu diskontinuiteta pri svom pozivanju na „kontinuitet srpstva“, tako sami razarajući svoj mit. Svjedoči o tome sve veće uvažavanje dinastije Karađorđevića i njihovih nasljednika – uz primjereno iskazane počasti – kao jedinih pravih nositelja srpstva. Dok BiH državnost visi o tankom koncu koji tek trenutne garancije velikih igrača (prvenstveno SAD) sprečavaju od pucanja – u pokušaju konsolidiranja i učvršćenja nove države obnavljaju se mitovi o velikom srednjevjekovnom bosanskom kraljevstvu, kojega bi valjda suvremena BiH trebala biti nastavljač. Ingerencije i stabilnost ove bivše republike rasturene države više su ličile na onu nezavisnih država negoli njeni građani mogu i sanjati, ponoseći se njenom navodnom neovisnošću. Od razuma, valjda. Umjesto posvećenosti međusobnim kompromisima – a oni znače odustajanje od maksimalističkih zahtjeva sviju uključenih strana – mašta se o kraljevstvima izgubljenima u maglama prošlosti. Taj put vodi samo do provalije, kada će se – zar ne – učiniti odlučni korak naprijed u rješavanju nagomilanih problema!? Nedavno smo evocirali stogodišnjicu jednog takovrsnog koraka. I dok se Rusija srami diskontinuiteta koji je u povijest (ne samo) tamošnjih naroda unijela Oktobarska revolucija, uz sve prisutnije veličanje slave velike Rusije nastoji maknuti sjećanja na sedamdesetak godina svoje povijesti. Novim promocijama dinastije Romanovih kao čuvateljima kontinuiteta ruske veličine, mnogo prihvatljivijih suvremenim elitama od Lenjina, Trockog, Staljina i ostalih revolucionara, gubeći iz fokusa razloge koji su ih i naveli na prevrat. Dakako, iz cjelokupnog dijela nepoćudne povijesti pažljivo se odabiru elementi koji govore u prilog mitu o kontinuitetu Мать Россия i njene slave; primjerice Domovinski rat i njegove vojskovođe koji se kao nisu borili za opstanak SSSR-a (daleko mu majka!) nego u slavu Rusije. Kao da se narodi stide revolucionarnih vrenja odričući im svaki legitimitet (posebno kad su završila neuspjehom) i prenebregavajući njihove uzroke, jer ih je teško uklopiti u mitove o beskonfliktnom kontinuiraniom razvoju nacija i navodnih njihovih država od „ab ovo“ vremena. Gdje se momenat izlegnuća iz jajeta pomiče što dublje u mračna, nedokaziva, mitska vremena.

Što imaju zajedničko polumitski kralj Tomislav, kralj Držislav koji je u igri šaha navodno založio hrvatske otoke, Petar Zrinski i Krsto Frankopan koji boreći se za očuvanje svojih posjeda – sve u navodnom hrvatskom interesu – komplotiraju i s Turcima protiv domicilne Habsburške monarhije, ban Jelačić – gušitelj mađarske građanske revolucije, kvisling Ante Pavelić (koji je Italiji prepustio Dalmaciju s otocima) i Franjo Tuđman – sem kontinuiteta borbi za interese elita čiji bijahu eksponenti – sa kontinuitetom hrvatske državotvorne ideje, u najprikladnijem mogućem slučaju shvaćene samo kao zastor za prikrivanje stvarnih interesa svojih nositelja? Hrvatska, kao i povijesti drugih naroda, prepune su „idealista“ koji bi i „život dali za ostvarenje svetih nacionalnih ciljeva“, a od njih ni trunčice danas vidjeti nije. Jer idealist će i volonterski raditi za ostvarenje svojih ideala za koje se zaklinje da su opći, a ne s prezrivim podsmijehom odbijati takvu mogućnost vadeći se svojom nadzemaljskom odgovornošću u odnosu na ostale sugrađane. Da, zaista – kod većine, a prvenstveno kod političara – ideali imaju svoju cijenu koju valja naplatiti od onih kojima se prodaju pod krinkom nacionalnih interesa, ojačanih u naivna puka mitovima o kontinuitetu narodnog imena, državotvornosti i državnosti. A to su svi – od Tomislava do Tuđmana i njegovih ovo i inonacionalnih nastavljača mitova – više nego dobro znali.

Cijela ta bajka o navodnom kontinuitetu naroda, jezika, država i državotvorstva neobično naliči histeriji oko istraživanja vlastitog rodoslovnog stabla ili sloganima firmi koji se pozivaju na višestoljetnu tradiciju. Kao – bez korijena si nitko i ništa. Kao – kupujte kod nas, jer naša tradicija je garant kvalitete! Čovjek se naprosto nađe u nedoumici jeli bolje biti Hrvat – pripadnik najstarijeg naroda na svijetu, ili Srbin – pripadnik nebeskog naroda? Mi sami, svaki ponaosob, znamo jesmo li „nitko i ništa“ ili imamo vlastitu individualnost, poslovne i lične uspjehe u životu koje cijenimo, ne poznajući nikoga u krošnji rodoslovlja niže od bake i djeda, eventualno prabake i pradjeda. Niti nas uspjesi dalekih predaka oplemenjuju, niti nas njihova razbojništva prokazuju u negativnom svjetlu, što nikako ne znači da oni najbliži nisu na nas imali utjecaj. Tko je iole pri zdravom razumu, shvaća da tradicija nije apriorni garant kvalitete proizvoda, jer to jedino može biti umješnost njegove izrade – bilo firma stara dva stoljeća ili dva dana. Odatle nije daleko zaključak o irelevantnosti bilo kakvih povijesnih činjenica i mitova o državotvorstvu, na  aktualnu kvalitetu usluga koje servis zvani država pruža svojim državljanima. Priupitajte bilo kojeg nekompromitiranog, još živućeg stanovnika Trećeg Reicha, koliko je koristi u svom životu imao od mješavine mitova i činjenica kojima ga je dvanaestak godina hranila njegova država. Taj bi vam mogao razbiti sve iluzije.

diogen

Brodskog gradonačelnika dr. Mirka Dusparu okrstio sam šerifom 20. srpnja 2016. u kolumni objavljenoj na sbperiskop portalu. U siječnju 2018. Hrvatski sabor je donio Zakon o lokanoj samoupravi koji su zastupnici, uz asistenciju prepisavačke novinarčadi, prozvali Lex šerif. Jer je ukinuo jedinu legalnu mogućnost rušenja gradonačelnika u tijeku mandata (neizglasavanje proračuna).

Tako su sada hrvatski gradonačelnici, hegelijanskim rječnikom rečeno, zbiljnost Hrvatske običajnosne ideje – običajnosnog duha kao očigledne, samo sebi jasne supstancijalne volje koja o sebi misli i sebe zna, pa to što zna i koliko to zna, također i izvršava.

Hrvatski gradonačelnik je u hrvatskom političkom sustavu kralj Sunce: „Grad to sam ja.“ Roark iz Sin Cityja.

I ne budi lijen, dr. Mirko Duspara spržio je u par mjeseci tri ravnatelja brodskih kulturnih institucija. U holokaustu su nestali Hrvoje Špicer, ravnatelj Kazališno-koncertne dvorane Ivana Brlić-Mažuranić, Branimir Pešut, ravnatelj Galerije umjetnina i Ivan Stipić, ravnatelj Gradske knjižnice.

Zašto?

Nema zašto.

Zbog toga sam u priču i uveo Georga Wilhelma, jednog od misaonih sastavnica fašistoidnog poimanja države. A sad uvodim i Prima Levija iz logora za istrebljenje u Auschwitzu u kojem je bio zatočen kao dijete. Zapisao je to svoje iskustvo: podno nekog prozora formirao se zamet snijega, Primo izlazi iz barake i želi odlomiti zaleđeni snijeg jer je žedan no, njemački kapo mu to zabranjuje. „Zašto?“ pita Primo. „Hier ist kein warum!“ („Ovdje nema zašto!“) odgovara mu nacist.

To „bez zašto“ lozinka je stanja razorenosti danas najočiglednijeg u novinarstvu. Na primjer, brodski novinari pišu tko, gdje, kada, kako, koliko – no, zašto ne piše nitko.  Hier ist kein warum! U palanačkom mikrofašizmu nema zašto. Ustvari ima ga iza leđa: ogovaranje, klevetanje, brbljanje, čakulanje, rekla-kazala… pa je tako Špicer pao jer se kandidirao protiv Duspare na zadnjim izborima za gradonačelnika, Pešut zbog nedoličnog odnosa prema jednoj privatnoj slikarskoj „olimpijadi“ od koje je jedino vrijedio grah s kobasicom gore kod Ljube u Paljevinama, a Stipić jer je supruga gradonačelnikovog prijatelja, koja radi u knjižnici, nezadovoljna svojim postojećim radnim mjestom, naperila na nešto atraktivnije¹, a sa Stipićem to nije bilo moguće izvesti… i tako dalje i tome slično.

U sva tri slučaja petljalo se s natječajima: poništavalo, manipuliralo, drkalo s upravnim i stručnim vijećima, itd., itd… doduše, kao i obično, i kao i svuda, i kao i uvijek.² Upravna vijeća, prema Zakonu o upravljanu javnim ustanovama u kulturi (NN, 96/01), „…imaju tri ili pet članova, od kojih većinu imenuje predstavničko tijelo osnivača iz reda uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika…“ U praksi vijeća postoje kao demokratska fasada s kojom se bjesomučno manipulira. A „uglednih kulturnih i umjetničkih djelatnika“ u njima gotovo i nema.³

Slučaj Stipić je najflagrantniji. Čovjek je rođeni Brođanin. Dragovoljac je Domovinskog rata i hrvatski ratni vojni invalid. Diplomirao je filozofiju i informatologiju, smjer opća informatologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. Godine 2007. diplomirao je na istom fakultetu knjižničarstvo. Trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij informacijskih i komunikacijskih znanosti. Od 2002. do 2007. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na poslovima diplomiranog knjižničara u Odjelu zaštite knjižnične građe, Odsjek za restauraciju i mikrografiju. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici procjenjuje, selekcionira i prati restauratorski rad na starim i rijetkim knjigama te organizira radne procedure za reviziju i otpis knjižnog fonda. Od 2009. ravnatelj je Gradske knjižnice Slavonski Brod. Pored administrativnih i menadžerskih poslova unutrašnje reorganizacije rada i poslovanja Knjižnice, osmišlja i pokreće projekt stvaranja zavičajnog digitalnog repozitorija, pilot projekt Virtualne knjižnice, suradnju s fakultetima i veleučilištem, projekt izdavaštva… Aktivira sve slobodne knjižnične resurse, popularizira knjigu i čitanje, a posebnu pozornost usmjerava na rad na području sekundarne knjižnične djelatnosti koristeći raspoloživ društveno-kulturni potencijal Grada, kako bi postupno Knjižnicu, u krizno doba knjižničarstva, učinio ekonomski manje ovisnom te je pretvorio u prepoznatljivo brodsko kulturno središte.

Stipićev zamisaoni i koautorski projekt Leksikon brodskih pisaca akademkinja Dubravka Orajić-Tolić je ocijenila: “…novom paradigmom geokulturološke književne povijesti”, “…remek djelom koje je uvjerilo da se naše shvaćanje književne povijesti, odnosno pisaca i književnosti promijenilo” te “…zlatnim žitom brodskog kulturnog polja”.

Stipić je napravio Bibliografiju članaka o Domovinskom ratu zabilježenih na stranicama lokalnog tiska 1991.-1998. (3911 članaka).

Stipić je izdašno pomagao izdavanje dvije kapitalne knjige o brodskom sportu autora Željka Čeglaja.

Stipić je pokrenuo Zavičajni repozitorij digitalizirane brodske baštine – Brodensia (www.brodensia.hr).

Stipić je u Gradsku knjižnicu unio nov duh uredničkog, nakladničkog i proopćeg kulturnog rada.

Stipić je, na kraju i ne manje važno, ali bizarno⁴, u okviru projekta “Brod – sveučilišni grad”, sklopio sporazum s veleučilištem u Brodu o studentskoj praksi, razmjeni građe i nabavi udžbenika, popustu na knjižničke usluge, itd. te otvorio novouređeni i novoopremljeni prostor Studijske čitaonice s računalnom infrastrukturom i referentnom građom.

Kandidirao se, normalno, nakon isteka četverogodišnjeg mandata. Bio je daleko jači kandidat u svim parametrima. Od stručnih do društvenih. Nikakve optužbe protiv njega nisu javno obznanjene… Bez ikakvog velikog zašto Upravno vijeće je natječaj poništilo, a potom, ponovno bez zašto, za v.d. ravnateljicu remorkiralo dječju knjigohraniteljicu Ružicu Bobovečki, koja se, također, natjecala, a Stipića, s poluzaposlenom ženom i četvero djece, uvjetno rečeno⁵, ostavilo na ulici, jer kad se svojevremeno kandidirao za mjesto ravnatelja nije bio član kolektiva. Bobovečka pravno može vršiti dužnost v.d. ravnatelja godinu dana, a onda se (ili ranije) raspisuje novi natječaj.

U odnosu na branitelja i invalida Stipića, njegovo iskustvo u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, razinu školske spreme i dosadašnji vrlo agilni rad u knjižnici, Bobovečka je u svemu inferiorna. Za nju bi Robert Musil i Thomas Bernhardt rekli kako je “bez svojstava”, a ja bih absit injuria verbo dodao i “bez svog stava”.  Avatarska Neyitiri. Bit će to crna sreća⁶, ako joj se na idući natječaj javi netko s magistarskim ili doktorskim zvanjem, a u to može biti više nego sigurna. Uostalom, Stipić već sada, izmjenom Zakona o braniteljima invalidima ima nedostižnu prednost.

I kao i obično, o svemu se govori izuzev o meritumu. A meritum je da nikada brodska kultura i brodske kulturne institucije nisu bile na tako niskim granama. Nikada manje novaca. Nikada toliko otaljavanja, odreknuća, letargične pomirenosti, ravnodušnosti, popuštanja, međusobne šutnje, zavisti i mržnje.⁷ Nikada manje društvenog interesa i nadzora rada institucija. Nikada toliko prostora ravnateljima i v.d. ravnateljima da raskošno i talentirano šire svoje voljne kapacitete jer im u kućama vlada morbidna atmosfera u kojoj su, uglavnom, svi protiv svih.

Samo jedan podatak u kojem je sadržano sve: primitivnim, ružnim, prljavim i zlim komunistima je trebalo osam godina nakon Drugog svjetskog rata (u kojem je Brod porušen osamdeset posto) da ponovo otvore i naprave novi postav Gradskog muzeja, a upravo teče dvadeset i treća godina od završetka Domovinskog rata, a postava Muzeja Brodskog Posavlja – nema. A netko, tamo nekad reče: “Narod i kulturna baština su jedno.”

_____________________________________________________

OBJASNIDBENE UPOZORBE:

¹ „…nesreća je što kod nas nitko ne misli da je na pravom mjestu, i svako svakome je mogući suparnik; ljudi preziru one koji ne uspiju, a mrze one koji se uspnu iznad njih; navikni se na prezir ako želiš mir ili na mržnju ako pristaneš na borbu. Ali ne ulazi u okršaj ako nisi siguran da ćeš oboriti protivnika. Ne upiri prstom na tuđe nepoštenje ako nisi dovoljno jak da to ne moraš dokazivati.“ (Meša Selimović, Derviš i smrt)

² U slavnim vremenima čišćenja narodnih knjižnica i paljenja i recikliranja tisuća nepodobnih knjiga, podobne ravnatelja za taj posao potvrđivalo je Ministarstvo kulture. Kad je taj posao obavljen sve je prepušteno lokalnim kadrovskim kuplerajima.

³ „Ugledni kulturni i umjetnički radnici“ u Upravnom vijeću Gradske knjižnice su: predsjednica Mihaela Nikoljačić ugostiteljica iz Podvinja, Lidija Mioč, psiholog iz dječjeg vrtića,  Marina Zirdum, ing. strojarstva, Davor Cibula, ing. strojarstva i Ljiljana Crnogorac, dipl. knjižničar iz Gradske knjižnice.

⁴ U jeku grčevitog lobiranja Grada i gradonačelnika za konačnu realizaciju Sveučilišta Brod, nova v.d. ravnateljica, neposredno po ustoličenju, donosi dvije „strukturne reforme“. Prvo, izbacuje ukrasno drvo benjamin s njegovog stalnog mjesta u hladno predvorje i drugo, zaključava rado i frekventno korišteni prostor Studijske čitaonice koju su koristili uglavnom studenti.

⁵ Tj. nije ga „ostavilo na ulici“ nego mu je ponuđeno UV radno mjesno diplomiranog knjižničara kao da je u hrvatskom radnom pravu radno mjesto nečije privatno vlasništvo pa ga se osobno poklanja. U liberalnoj demokraciji način popune (a ne davanja) slobodnog radnog mjesta regulirano je zakonima, odnosno za isto treba raspisati natječaj. Ako ni zbog čega onda zbog Ustava (jednakost svih građana pred zakonom). Usput, Stipić je već jednom sam izborio (sudskim putem) posao ravnatelja, u sporu protiv gradonačelnika Duspare i to nakon iscrpne borbe od duge dvije godine bez zaposlenja.

⁶ Ljudi koji nisu dobri stalno se boje da drugi ne bi protiv njih uradili ono što zaslužuju.

⁷ U Muzeju Brodskog Posavlja stručno vijeće čine: Ivana Artuković Župan, Ivanka Bunčić, Ivanka Cafuta, Mario Kauzlarić, Josip Lozuk, Karolina Lukač, Ivana Maruščak, Lidija Miklik Lozuk i još ne znam tko. Tajnim glasanjem povodom natječaja za ravnatelja ustanove, na koji su se javili aktualna ravnateljica Danijela Ljubičić i Hrvoje Špicer, nitko nije glasao za ravnateljicu, a Hrvoje Špicer dobio je samo jedan glas. Ostali su bili protiv i suzdržani. To je sumasišavša idila koja u muzeju vlada godinama: nitko ni s kim, ništa ni sa čim.

Nama gore samoće od one udvoje. (Njemačka)

Bračni lonac uvijek vrije. ( (Ruska)

Uzmi vraga zarad blaga, blaga nesta, a vrag osta. (Jugoslavija)

Brak dolazi nakon ljubavi, kao što dim dolazi nakon plamena. (Njemačka)

Star čovjek koji se ženi mladom ženom, daje smrti kaparu. (Njemačka)

Brod se sa dva sidra drži. (Ruska)

Jao onom domu gdje krava zapovijeda volu. (Slovačka)

Brak je opsjednuta tvrđava: oni koji su vani htjeli bi ući, a oni koji su unutra htjeli bi izaći. (Portugalska)

U braku i parnici jedna je stranka uvijek nezadovoljna. (Njemačka)

Sretan je brak kad muž ima blagu ruku a žena široka leđa. (Njemačka)

____________________________________________

Mnogo posla, malo prepirki. (Nizozemska)

Udaranjem po željezu postaje se kovač (Portugalska)

Kad bi se radom moglo obogatiti magarac ni nosio zlatno sedlo. (Švicarska)

Za osam dana života potrebno je devet dana rada. (Turska)

Pametni ljudi kuhaju prije nego ogladne. (Njemačka)

Mršav je vuk koji spava, ali debeo onaj koji trči. (Latinska)

Plivač ne dobiva nagradu kad skoči u more, nego kad ispliva. (Turska)

Loš radnik svađa se sa svojim alatom. (Engleska)

Gledajući tuđi rad nećeš se nasititi. (Ruska)

____________________________________________________

Zeleno drvo daje više dima nego vatre. (Danska)

Mladost je bogato jutro od kojeg treba posuditi za večer. (Njemačka)

Mladost i bijeli papir primaju sve što se u njih utisne. (Engleska)

Gdje mladost jaše, ludost drži uzde. (Njemačka)

Nitko nije toliko star da ne misli živjeti još jednu godinu, ni toliko mlad da ne bi mogao odmah umrijeti. (Portugalska)

Ako sokol nije u mladosti nije pod nebo letio neće ni u starosti. (Ruska)

Muškarci imaju onoliko godina koliko osjećaju, a žene onoliko koliko pokazuju. (Talijanska)

Starci bolje vide iza sebe nego mladi ispred  sebe. (Njemačka)

Mladost živi od nade, a starost od uspomena. (Francuska)

Mlad čovjek, mlade i misli. (Ruska)

jergovic

Priča o ljubavi narodnog heroja Ive Lole Ribara i njegove vjerenice Slobode Trajković jedna je od najpotresnijih i najtragičnijih iz perioda Drugog svjetskog rata. U njoj se prepliću ljubav, odanost i spremnost na odricanje od svih ličnih sreća zarad ideala i vjere u borbu za pravedniji svijet.

6yka

,, Romantični mistik u rascepu nevinosti i iskustva“

… Okrutnost ima ljudsko srce,

ljubomora ljudski lik,

strah ljudskog tela oblik božanski,

a tajna ljudski oblik.

Ljudska odeća je gvožđe liveno,

ljudski oblik je vatrena igra,

ljudsko lice zlato u peći skriveno,

ljudsko lice ima glad tigra …

William Blake( Vilijam Blejk ,  28. 11 1757. – 12. 08 1827.), engleski  književnik, romantičarski pesnik, grafičar, bakrorezac, slikar, vizionar i mistik, je usamljenik  čija je poezija jedan od najosobenijih i najznačajnijih književnih fenoma na prekretnici dvaju vekova- osamnaestog i devetnaestog i prekretnici dvaju epoha- klasicizma i romantizma. Uporedo se bavio književnošću i slikarstvom, bio romantični pesnik okrenut mističnom i mitskom, usmeren protiv društvenog poretka i njegovog pogrešnog shvatanja čovekove suštine i potreba, i snažno uticao na mnoge književnike do današnjih dana. Često se spominje činjenica da su Blejkove ,, Pesme nevinosti“ izašle iste godine kada je buknula francuska revolucija, dakle 1789. godine. Mada ništa ne povezuje ovaj književni i istorijski događaj, ipak se nameće bitna koincidencija: revolucija i događaji posle nje ostavili su važne tragove u formiranju romantizma…

… Anđeo, predsednik mog rođenja, u letu,

reče:,, Mali stvore, od radosti i mirte,

idi i voli bez pomoći ijedne stvari na svetu …

Rodio se u Londonu, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Bez redovnog obrazovanja(zbog materijalnih (ne)prilika), upisuje privatnu školu crtanja kao veliki talenat. Četiri godine kasnije postaje šegrt kod gravera. Nakon sedam godina šegrtovanja, izučava slikarstvo na londonskoj Umetničkoj akademiji, što ga je definitivno odbilo od vladajućeg ,, akademskog ukusa“ i učvrstilo u divljenju gotskoj umetnosti. Zarađivao je kao bakrorezac i ilustrator knjiga.

Godine 1799. graverski zanat postaje Blejkova zvanična profesija. Pored veoma dobrih gravura kao ilustracija za mnoga značajna književna dela, izumeo je novu tehniku graviranja teksta i ilustracija kao celine, tako da je vlastita dela štampao sasvim samostalno. To mu je kasnije omogućilo umetničku nezavisnost kao siromašnom piscu. Kao pesnika, zanimali su ga moralni i sudbinski problemi čoveka, daleko više od estetskih i čisto literarnih. Njegova poezija je imala prizvuk dečije naivnosti i vizionarsku moć velikih proroka. Karakteristično za Blejkovu romantičarsku orijentaciju je negativni stav prema klasicizmu. Iako je poznavao mnoga dela antičkih pisaca, on je u njima video plodove ,, materijalizma“ i ,, morala“ što su za njega bili negativni pojmovi- pod njima je podrazumevao materijalnu civilizaciju i restriktivni moral klasnog društva. Centralno mesto u Blejkovoj estetici zauzimalo je njegovo shvatanje imaginacije. Po njemu je imaginacija sposobnost da se intuitivno sagledaju večne istine o ljudskoj egzistenciji, a vizija je viđenje unutrašnjih istina- duhovnim čulom…

… Srećni, srećni vrapče,

pod lišćem zelenim,

srećni cvet te gleda,

brzo kao strela priđi vrapče meni,

skrij se pred ljudima

na mojim grudima.

Lepi, lepi, vrapče,

pod lišćem zelenim,

cvet te čuje kako cvrkućeš i jecaš.

Sakrij se pred ljudima

na mojim grudima …

… Mala muvo, tvoju letnju šetnju,

moja bezobzirna ruka

smatraše za smetnju.

Zar nisam i ja muva dovek,

zar nisi i ti kao i ja čovek?

Jer ja igram i pevam sred jela i pića

dok mi surova ruka ne slomi krilca.

Ako je misao život

i snaga i dah

a nedostatak misli

smrt i smrtni strah,

tada i ja kao srećna muva dremam,

bilo da me ima

ili da me nema …

Najranije Blejkove pesme su nastale još u dečačkim danima. Prva njegova pesnička zbirka- Pesničke skice (1783.), dosta je heterogena, u znaku različitih uticaja i formiranja pesničke ličnosti. Ona poseduje dosta konvencionalnosti i lirike sentimentalizma, i rađena je pod uticajem elizabetanske lirike, Džona Miltona i preromantičnih strujanja 18. veka.

Prvo Blejkovo pesnički zrelo delo bile su Pesme nevinosti (1789.). On ga nije štampao na uobičajen način, već ga je sam urezao u bakar, ukrasio ilustracijom i obojio. Tako je učinio i sa većinom ostalih vlastitih knjiga, učinivši ih originalnim i dostupnim u ograničenim tiražima. U središtu ove zbirke nalaze se dete i božanstvo. Dete je predstavljeno kao simbol životne radosti, a božanstvo kao esencija ljudskih vrlina i ideala. U pesmi Jagnje, jagnje je simbol hrišćanske krotkosti i bezazlenosti, i identifikacije sa Hristom. U nekim drugim pesmama Blejk primenjuje elemente religioznog kroz poučne priče o dobrom anđelu i milosrdnim ljudima koji pomažu siromašnoj deci. Među ,, Pesmama nevinosti“ najlepše su one gde se lik deteta neprimetno pretvara u viziju, u simbol spontane radosti, neiscrpne čiste vitalnosti u čoveka. Tako je uvodna pesma Introduction , u kojoj nasmejano dete koje pesnik vidi na oblaku( oblak kod Blejka uvek simbolizuje patnju, nesreću, zabludu)zahteva od njega da peva o jagnjetu i o radosti. Cela zbirka je prožeta vedrim tonovima. Tuga i patnja pominju se samo uzgred…

… Reci, dečače, šta vidiš tamo sred mraka?

U klopku vere zapletenog ludaka.

Na ,, Pesme nevinosti“ nadovezuju se Pesme iskustva(1794.), koje zajedno pokazuju dva suprotna stanja ljudske duše. Da suprotnosti vladaju svetom i čovekom jedno je od temeljnih Blejkovih učenja i shvatanja. Svet dobra u ,, Pesmama nevinosti“ je poistovećen sa dečijim blaženstvom, a svet zla ,, Pesama iskustva“ se poistovećuje sa socijalnom nepravdom i izopačenošću u koju je čovek upao. ,, Pesme iskustva“ prožete su sa nekoliko tema: potisnutom seksualnošću, siromašnim životom u rukama vladajuće klase i crkve, izopačenjem čoveka pod dejstvom nauke i licemernog morala materijalističke civilizacije( u poređenju sa čovekovim duhovnim potencijalom) i nagoveštajem rušenja postojećeg poretka. Tema suzbijene ljubavi izbija iz velikog broja pesama, sa različitim stepenom intenziteta i otvorenosti. U uvodnoj Introduction je odnos između Boga i Zemlje prikazan kao poremećen ljubavni odnos. Earth’s answer govori o tome kako Bog u svojoj sebičnoj ljubomori okovao ljubav u mrak noći, oduzevši joj slobodu i dostojanstvo. Tema ljubomore i zvaničnog morala kao suštinskog neprijatelja slobodne ljubavi javlja se u nizu drugih pesama, najizrazitije u Bašti ljubavi. Pesma London i nekolicina drugih predstavljaju socijalnu kritiku, koja prikazuje težak rad dece, islužene vojnike i prostitutke sa ulica Londona. Blejk razotkriva licemerno milosrđe bogatih i moćnih. Po Blejku, čovekov ,, pad“ je jednak stvaranju materijalističke civilizacije i morala koji sputava slobodne čovekove nagone.

Pesme u obe zbirke su kratke i sažete, jednostavne i naizgled lako razumljive. Ipak, prvobitni utisak je površan, jer pesme kriju i složenozagonetno značenje, odvodeći pesnikovo stvaralaštvo ka tzv. proročkim knjigama. Dualistička slika sveta, koja čini njegovu osnovu, izvire iz pesama koje u parovima izražavaju suprotstavljene poglede na život i svet (npr. pesme ,, Jagnje“ i ,, Tigar“, kao najočitiji primer). Humanost, kao spoznaja nužnosti čovekove pune emancipacije, socijalni bunt i zaokupljenost pitanjima sila koje pokreću čoveka, bitna su obeležja Blejkovog stvaralaštva i nadahnuća. Vrednost zbirke ,, Pesme iskustva“ je u tome što je daleko raznovrsnija i složenija materija preobražena u čistu poeziju- spoj lirskog osećaja, meditacije i mitske vizije…

… Crkvicu videh svu od zlata,

u koju niko ne smede ući.

Mnogi stajahu ispred vrata

pobožno, plačno tugujući.

I videh zmiju pred kandilom

i pred belim stubovljem vrata

gmiže, i silom, silom, silom,

raskidala je šarke od zlata.

I po bajnome podu, celom

od rubina što vatru lije,

vukla je svoje sluzavo telo

sve dok na beli oltar nije

otrove svoje izbljuvala,

na blagi hleb i čista vina.

Tako se okretoh i usred kala

legoh između blatnih svinja …

… Videh u vrtu ljubavi

što nikad ne videh na svom putu:

sjajnu crkvicu podignutu

tamo gde nekad jurih po travi.

Na crkvici behu vrata čvrsta,

nad njima ,, Ne čini“ napisano,

pa skrenuh vrtu ljubavi, tamo

gde beše cveće najlepših vrsta,

i mesto cveća videh bele

nadgrobne ploče i, u crnini,

popove što kružeći po grobnoj tmini

trnje stavljaju na moje želje …

Svojom poetskom snagom i nebrojenim mogućnostima tumačenja izdvaja se Blejkova pesma Tigar. Ona govori o svetom gnevu koji će srušiti svet sebičnog morala i nepravde. Tigar je pesnikov simbol žestokih sila u duši koje su potrebne da bi se raskinuli okovi iskustva. Pesma priča priču o postanju tigra i o sili čija je on kreacija. Stradanje jagnjeta u čoveku uzrok je rađanja strašnog tigra…

… Tigre! Tigre! koji se sijaš

u šumi u mraku dubokom,

kojom je rukom il besmrtnim okom

sazdana tvoja strašna simetrija?

U kome dalekom nebu il dubini

plamteše oči tvoje, slične vatri?

Na kojim se krilima usudi k visini?

koja se ruka usudi plamen da uhvati?

Koje se rame, koja veština usudi

da žile tvog srca splete il savije?

I kada srce tvoje počne da bije,

čega se plaše ruke? a čega grudi?

Koji čekić? il koji lanac glasni?

U kojoj peći žarkoj ti mozak beše?

Na kome nakovnju? i koji dodir užasni

smeo je uz grudi smrti užas da steže?

Kad se od zvezdanih kopalja svod izbrazdao,

kad poplaviše zvezde suzama nebo celo,

da l osmehnu se tada nad svojim delom?

Onaj što stvori Jagnje, da l je i tebe sazdao?

Tigre! Tigre! koji se sijaš

u šumi u mraku dubokom,

kojom je rukom il besmrtnim okom

sazdana tvoja strašna simetrija? …

Nakon ,, Pesama nevinosti i iskustva“ rad na proročkim knjigama je apsorbovao najveći deo Blejkove kreativne energije. Već u doba što deli dve pomenute zbirke on počinje da gradi svet mitološki, vizionarski i proročki koncipiran.

Blejkove ,, proročke knjige“ su jedinstven fenomen u engleskoj književnosti. One predstavljaju specifičan mitski izraz Blejkovih shvatanja i sagledavanja ličnih , opšteljudskih i aktuelnih društveno-političkih problema. Knjiga o Teli(1789.), prva u nizu proročkih, je kratka poema o mladoj devojci, koja obrađuje temu devičanskog straha duše pred silaskom u iskvareni smrtni svet. Osnovni ton poemi daje motiv žrtvovanja za druge kao smisao života. Blejk je verovao u stvarnost spiritualnog sveta i u otkrivačka svojstva nadahnuća. Knjiga o Tirijelu( 1789.) je istorija propasti oca tiranina- Tirijela i priča o njegovoj buntovnoj deci. Venčanje raja i pakla(1790.) je prozno delo, jedno od najboljih proročkih. U osnovi antihrišćansko, gde Blejk sebe proglašava đavoljim učenikom i izlaže snažnoj satiri ortodoksno hrišćanstvo i Svedenborgovo mističko učenje. Nasuprot Bogu i anđelima koji zabranjuju i truju uživanja, pesnik se udružuje s đavolom, koji propoveda uživanje. On ujedno iznosi i svoje učenje  o ovozemaljskim vrednostima i ,, pesničkom geniju“ kao glavnom izvoru božanskog u čoveku. Poseban deo ove knjige čine Izreke pakla, sjajan aforistički umetak pisan po tipu biblijskih poslovica, ali i drugačiji po sadržini. Umetak se izdvaja nesputanošću ideja i oštrinom misli …

Put preterivanja vodi u zamak mudrosti.

Onaj ko priželjkuje a ne čini, hrani kugu.

Luda ne vidi isto drvo koje vidi mudrac.

Čije lice ne zrači svetlošću, nikada neće postati zvezda.

Nijedna ptica ne leti suviše visoko ako leti svojim krilima.

Najuzvišeniji čin je staviti nekog drugog ispred sebe.

Lisica kune klopku, ne samu sebe.

Radost te ostavlja da stojiš na mestu, nesreća vodi dalje.

Za pticu- gnezdo, za pauka- mreža, za čoveka- prijateljstvo.

Lisica se hrani sama, ali Bog hrani lava.

Tigrovi besa mudriji su od konja pouke.

Budi uvek spreman da kažeš šta misliš, nitkovi će te izbegavati.

Francuska revolucija(1791.) je sledeća proročka knjiga. Ona je bila viđenje događaja iz revolucionarne 1789. godine u Francuskoj i rezultat pesnikovog druženja sa radikalnim demokratskim engleskim misliocima Pejnom i Godvinom. Vizije kćeri Albiona(1793.) bave se Amerikom i na posredan način, preko varijacija teme o otmici Persefone, kritikom robovlasništva nad američkim Crncima. Evropa(1794.) je vrlo kratka proročka knjiga i bavi se revolucijom u Francuskoj, videći je kao strašno, ali spasonosno buđenje nakon vekova učmalosti. Losova pesma(1795.) je osuda idejnog i moralnog sistema feudalističko-crkvenog ugnjetavanja, ali i buržoasko-materijalističkog učenja prethodnika francuske revolucije. Istom periodu pripadaju i Knjiga Urizena(1794.) i Knjiga Losa(1795.) , u kojima je sadržano jezgro Blejkovog mitološkog sistema u kojem on, polazeći od biblijskog učenja o Bogu, vrši potpuno izokretanje hrišćanskog učenja…

… San usnih! Šta je mogao da znači?

Da bejah kraljica što mladošću zrači,

kraj koje blagi Anđeo stražari;

Al hladna osta tuga na sve čari.

I tako plakah i danju i noću,

i on mi brisaše suze što prolivah,

i tako plakah i danju i noću,

i slast svog srca od Anđela skrivah.

Tako on ode, digao krila bela;

I rumene zore zažari se dah;

Osuših suze, opremih svoj strah

sa deset hiljada štitova i strela.

Brzo se vratio moj Anđeo krasni,

bejah pod oružjem, uzalud je došao;

Mladosti tren je već davno prošao

i na glavi mi behu sede vlasi …

Četiri Zoa(1797.) donosi preokret u Blejkovom vizionarskom sistemu, gde žal mladalačke čulnosti smenjuje estetska spiritualnost, a revolucionarni žar pobune želja za mirom i bratstvom( uporedo sa izrođavanjem francuske revolucije u Napoleonove krvave osvajačke ratove). ,, Četiri Zoa“ predstavljaju četiri mitologizovana životna principa- intelekt, emocije, duhovnu energiju i čulnost. Delo sačinjavaju devet noći- snoviđenja, mračne stvarnosti, noći posle kojih treba da osvane simbolički dan. Umesto ranijeg insistiranja na slobodi nagonskog života, ovde je težište prebačeno na duhovne, estetske vrednosti i osudu lažnog prijateljstva. Umesto poziva na revoluciju Blejk upućuje poziv na praštanje grehova, izmirenje, samopožrtvovanje za opšte dobro…

… Razgnevih se na druga mog,

gnev izrekoh i on prohuja.

Razgnevih se na vraga zlog,

prećutah, i gnev poče da buja.

Strahom sam taj gnev odgajao,

lukavstvima nežnim ga negovo,

osmehom sunčao, i njegovo

stablo suzom napajao.

Srdžba je rasla noću i danju,

i rodila jabuku što me zaseni,

dušman je moj motrio na nju

i znao da pripada meni.

Dušman u voćnjak moj se, noću,

kad sjaja nije, ušunjo tajno,

i ujutru ga spazih, s radošću,

opruženog pod voćkom sjajnom …

U knjigama proročanstava Milton i Jerusalim, započetim 1804. Blejk izlaže vizionarstvo svog poznog perioda. U ,, Miltonu“ engleski pesnik Džon Milton kao ,,duh okajava grehe“ svog ,, pogrešnog“ učenja iznetog u svom delu ,, Izgubljeni raj“, gde umesto moralnog zakona puritanske sebične strogosti silazi na zemlju i propoveda ,, kroz usta Blejka“ novu doktrinu o samopožrtvovanju i bratstvu. Simbol duhovne obnove čovečanstva ovde postaje Hristos. Poslednje Blejkovo vizionarsko delo, dramska skica The Ghost of abel( 1822.) predstavlja njegovu polemiku sa pesnikom Bajronom, koja pokazuje simpatije prema Bajronovom protestu protiv postojećeg nepravednog društvenog poretka.

Mada više nije objavljivao lirske pesme, sačuvane su dve zbirke Blejkove lirike: The Rossetti i The Pickering. Neke od objavljenih pesama iz ovih zbirki sjedinjuju u sebi lirsko uzbuđenje, vizionarsku dubinu i jednostavnost forme, te spadaju u njegove najlepše pesme…

… Videti svet u zrnu peska

i Nebo u divljem cvetu,

držati Večnost na dlanu ruke

u jednom satu- svetu.

U kavezu vrabac crveni

stvara pesmom raj plameni.

Kućica puna golubova

stvara raj u krugu pakla robova.

Pred kućom gazde gladan pas

predviđa propast i krah za nas.

Na kišnom drumu je konj sustali

anđeli protiv ljudi su ustali.

Krik zeca lovljenog dok grca

odstreli strela do ljudskog srca.

Samo jedna ranjena ševa

heruvim prestaje da peva.

Petao petla u borbi davi,

sunce pomračuje (Isus Navin).

Vuci, lavovi, uši zagluše

krici kao iz ljudske duše.

Pozleđen medved ili mrtvo janje,

brige, zgubljene ljudske sanje.

Slepi miš leprša iznad zvonika

duša od mrtvog nevernika …

Vilijam Blejk se književno obrazovao pod uticajem renesansnih pesnika i savremenih romantičara. Odlično je poznavao ideje mistika poput Šveđanina Emanuela Svedenborga, proučavajući njegove teozofske spekulacije i rasprave o gnosticizmu, zatim ideje ,, Biblije“ i spekulativno-mitološka dela, kao i keltska narodna predanja. Zaokupljala su ga osnovna pitanja ljudske egzistencije. Buntovno se suprotstavljao licemerju društva i težio odvajanju od spona društvenog, crkvenog i političkog koje su ga pritiskale i vezivale. Revolucionarno je menjao formu i sadržaj u svojim delima tumačeći na vlastiti originalan način večne teme dobra i zla. Njegovo pesničko delo, suprotstavljeno savremenoj stvarnosti, u suštini je bilo romantičarsko, pre svega kroz jednostavnu formu- od kratkih lirskih razmera do širokog narativnog stiha.

Svojim lirsko-vizionarskim stilom postao je jednim od pesničkih velikana engleske književnosti. U Americi, tokom šezdesetih godina 20.-og veka, nastalo je ogromno interesovanje za Blejkovo delo među buntovnim studentima, ponajviše posredstvom Alena Ginzberga, najvećeg pesnika bit generacije. Najveći pisac dvadesetog veka, modernista Džejms Džojs ga je izuzetno cenio i smatrao najvećim uz Šekspira, govoreći o ,, šuštanju Blejkovih krila ekscesa“ u svom epskom romanu ,, Uliks“- najboljim delom pomenutog veka. Između ostalih, bio je uzor i pesniku Džimu Morisonu, poznatijem po radu sa rock bendom ,, The Doors“( of perception)… Bio je uzor, tigar, vizionar i simbol lirske uzvišenosti koja ga je uznela u neki od njegovih čudesnih mitoloških, besmrtnih svetova umetnosti i duha nevinosti i iskustva …

… Slatki snovi iznad glave

deteta što mirno spava,

slatki snovi o prijatnim rečnim tokovima

protkanim mesečine zlatnim sokovima.

Spavaj slatko, ljupko moje,

dete kose plave boje,

malo moje, slatko sni,

nad tobom jedan anđeo bdi.

Slatki osmesi u noći,

osećam se sav pun moći,

slatki smešci materini,

sjaje noću u daljini.

Spavaj, spavaj, slatko dete,

Bog i ti se razumete,

Bog je srećno spavao sedmi dan,

majka bdi uz tvoj mirni san.

Slatko dete, sa tvog lika,

čita se božanska slika,

slatko dete( sad sam te takao)

i tvoj je Tvorac nekad za me plakao,

za tebe, za mene, za nas sve

kad beše dete, nekad pre,

i na tebe se kroz noćne tmice

smeši njegovo božansko lice.

Na tebe, na mene, na sve nas.

Čuješ s neba božanski glas?

Dečija radost njegova slava,

nebo i zemlja s detetom spava …

by Mici Zibi, ekscesno-šušteći aroma(n)tizirani slučaj, maj 2013-05-22.

SVE ŠTO ZNAŠ O MENI

Ono sve što znaš o meni
To je stvarno tako malo
U dvije riječi sve bi stalo
Kada pričala bi ti

Ono sve što znaš o meni
To i drugi ljudi znaju
Što mi ruku samo daju
Il na pozdrav mahnu tek

Ne znam da l dan će doći
Kad ćemo sami ostati
Kad ćemo dugo pričati
Jedno drugom sav, sav život svoj

Jer ono sve što znaš o meni
To je samo stara priča
Ja sam jedan od mladića
Koje viđaš svaki dan

BOJE SU U NAMA

Deset dugih godina,
Slijep sam hodao zemljom,
Sa zatvorenim očima,
Sanjao sam da te sretnem.

Tražio sam te između zvijezda,
One se bile nijeme,
Cijelim tijelom sam drhtao te noći,
I moja zvjezda je pala.

Drugovi su mi rekli: “Bježimo noćas,
Sada je vrijeme na put, na put.”
Sa srcem punih hladnih kristala,
Mi smo sijali u srcu sivog grada,
Sa srcem punih hladnih kristala,
Mi smo sijali kao reklama,
Boje su u nama.

O JEDNOJ MLADOSTI

Jedna mladost, jedan svijet nade
raste tiho u srcu tvom
drugi za te ovaj svijet grade
s malo prave istine u tom

Pričaju ti priče te
i svaka ima svoj sretan kraj
al’ prešućuju da taj svijet
krade baš tvog sunca sjaj

Jedna mladost, jedan san sreće
al’ do nje jos dalek dug put
i dok srce na svoj put kreće
u taj svijet ocvao i žut

Odjednom će shvatit sve
kako nigdje nema plamena tog
poput mrtve rijeke
svijet teće bez cilja svog

Tko zna, mozda na me
čeka neki drugi svijet
tko zna, i u mraku
katkad nikne divan cvijet

Možda, tko zna
jedna od sretnih
jedna od tisuću
bit ću bas ja tko da zna

ODLAZAK U NOĆ

Uz tihu kletvu jurim kroz grad
kaput na ramenu normalna stvar
novine u ruci jučerasnji broj
ne izgledam lijepo briga me za to
zalazim u svaku birtiju
tamo trgnem vino rakiju
a onda žurim da ne zakasnim
i prije nego što se pozdravim s njom
dodirnut ću joj usne lagano
odlazimo zajedno u noć.

Ona želi da joj govorim tiho
da ne velicam svoje probleme
hoće da živi s onim koga voli
gleda u druge a misli na mene
priznaje mi da je udata
da ne ljubi svoga čovjeka
a ja ćutim mudro razmišljam
njeni prsti kao da traze krivca
samo lete oko moga lica
hajde ženo koji ti je vrag.

Diskretno šapućem spominjem kino
vani je tužno a unutra fino
skupe pare za dosadne sate
ne žalosti se srce mislim ja na te
kupuje mi tada kokice
kikiriki slane kostice
stvarno se trudi da mi ugodi
a oko nas sve neki gladni ljudi
šušte papiri odozada nam smrdi
jao gospode kako grozan film.

Ponoć se blizi predstava traje
sjedamo u kola idemo dalje
izvan grada ima parcela
lijepo mjesto na kraju sela
vodimo ljubav zagušljiv je zrak
snažno svijetlo pada ravno na nas
nije normalno pa to je vlak
grabim volan i dodajem gas
hladan znoj mi curkom nagriza vrat
paranoja, bježimo u mrak.

LUTKA SA NASLOVNE STRANE

Daješ da te vole glumci, režiseri
novinari, ljudi neznani i znani
poješće te brzo velegradske zveri
ali ti ćeš biti
na naslovnoj strani

Statiraćes mozda u ponekom filmu
možda ćeš reklamu snimiti za TV
menjaće te ko što razmenjuju reči
iza tvojih leđa pričaće viceve

Ti si savršenstvo bez mane
ti si deo vojničkih snova
ti si lutka sa naslovne strane
i treba ti lova

Svi vole tvoje idealne mere
trpećeš staračke ruke na sebi
ali to je deo tvoje karijere
pa zašto onda otrpela ne bi

Slavni fotograf seks magazina
slikaće svoje umetničko delo
nezreli klinci otvorenih usta
gledaće tvoje mlado, golo telo

ENA

Ja svoje loše dane volim gristi sam
piti i lutati po krčmama
al’ često stignem samo
do njenog pogleda

Ena je divna žena, Ena dobro zna
da takvi dani svrše s’ gužvama
zato me zove k sebi
da bi mi pomogla

Ja, Ena, nisam tvoj sin, zapamti to
to možes raditi s njim
za mene je već kasno

Znam da bi Ena htjela
da sam stalno njen
valjda jer tako često nestanem
ona me uvijek ima u svojim mislima

A kad joj želim reci da je bolji kraj
od naših bjegova i zasjeda
Ena me samo gleda
i kaže, da, da, da

I ne idi bez kaputa
pogledaj, sve je bijelo, zima je

Prošlo je dugo vrijeme i daleki bijeg
i mada nemam čak ni imena
ja često sretnem Enu
u svojim snovima

Kad svoje loše dane ovdje grizem sam
i sretnem putnike po krčmama
ja pitam, da l’ je znaju
i je li ponosna

Kažu da još je lijepa
i da ima stav
al’ često čak i kad je vesela
opaze plavu sjenu u crnim ocima

Do mene nema puta
pogledaj, sve je bijelo, zima je

OČI BOJE MEDA

Voda pada u tvoje oči boje meda
ja sam dečak iz vode
imam trag pod levom miškom
na tvoje usne boje mesa
spustiću kap svoje vode
pustiću glas iz grla
aj, aj, aj, aj

Tvoje usne na meni
tvoje ruke na meni
i guram noz među zube
menjam oblik kao vidra
nosim sablju oko bedra
skupljam znoj sa ćela
na tvoje usne boje mesa
spustiću kap svoje vode
aj, aj, aj, aj

Marko Vidojković, megapopularni beogradski pisac, konačno će u Zagrebu predstaviti svoj turbo-uspješan roman „E baš vam hvala“ (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2017.) koji je u Srbiji prodan u više od 15 tisuća primjeraka. Promocija se održava u knjižari „Hoću knjigu Megastore“, Bogovićeva 5, u petak 13. travnja, u 19 sati. Ovaj satiričko-akcijsko-parapovijesni SF, kako ga je nazvao urednik Kruno Lokotar, objavljen je krajem rujna prošle godine istodobno u Srbiji (Laguna) i u Hrvatskoj. Tim povodom razgovarali smo s Vidojkovićem.

Malo tko se od nas, koji smo do raspada Jugoslavije 1990. godine, bili kakvi-takvi “misleći” ljudi, nije zapitao kako bi naš život izgledao da se ta država nije raspala. Ili da barem nije bilo rata. Zamišljali smo, nakon niza piva ispijenih po birtijama, sebe uspješne u tom paralelnom svemiru. Ti si ga stvorio na papiru, pardon, na kompjuterskom ekranu čiji bi proizvođač u romanu „E baš vam hvala“ vjerojatno bio EI Niš ili Rudi Čajavec. Kako izgleda ta tvoja, kritičari su rekli distopijska, a ja bih kazao, skoro pa utopijska Jugoslavija?

Ona je parodija onoga o čemu su nas učili u osnovnoj školi. To je Jugoslavija koja je u pravom životu mogla da upali samo u glavama malih pionira, i to ne svih, već onih koji potiču iz porodica vojnih lica, kakva je recimo bila moja, pošto su mi obojica deda bili partizani, odnosno oficiri JNA. Učili su nas da je to najbolja zemlja na svetu, sa petom najjačom armijom na svetu, sposobna da se sama o sebi stara, ni na zapadu, ni na istoku, a nije bila takva nikada, zapravo. Upravo stoga sam je napravio, da bismo konačno imali jednu takvu moćnu, socijalističku, tehnološki, vojno i socijalno superiornu SFRJ. Ona se, na žalost svih zaljubljenika u taj san, nalazi u paralelnom univerzumu mog romana. I dok je prava SFRJ bila solidna zemlja, sa naoko solidnim ljudima, razjebala se čim se za to ukazala prilika. Nije bilo puno onih, a naročito na rukovodećim pozicijama, koji su je pokušali spasiti. Slovenci su pravili Sloveniju, Hrvati Hrvatsku, Srbi su pokušali da naprave veliku Srbiju i tako redom. Marko Vidojković je uinat tim državničkim poduhvatima napravio SFRJ koja stoji rame uz rame sa ostalim svetskim silama, i koja je maksimalno iskoristila potencijale svojih građana.

Ipak, ni u tom univerzumu nije išlo sve glatko. Svatko tko se odmetne od toga da ne “postupi po naredbi”, vrlo lako dobije tri metka – prvi u prepone, drugi u grudi, treći u čelo. Hoćeš reći da bi u takvoj slobodnoj Jugoslaviji za sve bilo mjesta, ali da je preduvjet da postupaju kako im se kaže, a ne samo da “slušaju”?

„Moji“ Jugosloveni su zemlju unitarizovali, tržište otvorili, partiju ojačali, unutrašnje neprijatelje likvidirali, zdravstvo, školstvo, vojsku i tehnologiju lansirali u sam svetski vrh i vutru legalizovali. Shodno tome, Jugosloveni ima da vole tu zemlju i da u njoj uživaju, kritika može biti eventualno konstruktivna, a svaki pokušaj narušavanja tog sistema biva smesta i strogo kažnjavan. Ne bih rekao da Jugosloveni tek tako ubijaju, oni ubijaju sa razlogom i u krajnjoj nuždi. Ali to rade bez preterane drame, surovo i brutalno, kako to komunistima i priliči, naročito u ratnim prilikama, odnosno prilikama sličnim ratnim, kakve se događaju u „E baš vam hvala“. Na primer, služba je smaknula neko lice početkom devedesetih, to lice se pojavi u 2017. živo i zdravo i služba ga, logično, ponovo smakne. Zadatak izvršen. Jugosloven koji nije srećan je sumnjiv, uzevši u obzir lošu globalnu geopolitičku situaciju, koja se gotovo ne razlikuje u odnosu na onu u našem univerzumu.

Međutim, čak i u tvojoj SFRJ postoje nacionalna razjedanja koja su, uostalom, i ubila Jugoslaviju. Hrvati, naime, loše stoje u saveznim organima i tajnim službama. Spominje se tek Josip Perković. Ni najstariji se ne sjećaju nekog drugog.

Socijalističku Jugoslaviju su u dvadeset i prvi vek uveli Jugosloveni. Sudeći po njihovim prezimenima, u saveznim organima ima bosanskih Srba, Vojvođana, Bošnjaka, Crnogoraca, ali Hrvata baš i nema. Nema ni Srbijanaca, to vam mogu reći, ali to je manje upadljivo. Jugoslovenskim komunistima koji su početkom devedesetih centralizovali SFRJ narodnost ne znači ništa, pa su samim tim narodi koji su prethodnih decenija insistirali na sebi više nego na jugoslovenstvu, u toj Jugoslaviji ugnjeteni utoliko što su izopšteni iz saveznih organa. U toj Jugoslaviji nema mesta za Hrvate ili Srbe, već samo za Jugoslovene. Jedini koji iz tog šablona ispadaju jesu Albanci, koji su ostali Albanci, ali su ostali i u Jugoslaviji, jer im je omogućen monopol na proizvodnju i puštanje u promet marihuane.

Utopija slobodne Jugoslavije nastala je padom aviona sa šefovima tadašnjih republika koji su krajem osamdesetih obilazili Titove vile u beskrajnim i besplodnim razgovorima. Ta smrt „Novih narodnih heroja“ dijeli jednu Jugoslaviju od druge, zapravo jedan univerzum od drugoga. Uistinu, što misliš, kako bismo izgledali da je taj Boeing s „nacionalnim herojima“ uistinu pao, da ne ubijemo budućim čitaocima knjigu objašnjavajući razloge koji su doveli do toga?

Jedan uvaženi hrvatski kritičar se u prikazu mog romana baš za to uhvatio. Insistirao je na tome da je sve bilo spremno za raspad i da Jugoslaviju nikakva avionska nesreća nije mogla spasiti, ma ko u njoj poginuo. Naravno, matori moj, u pravu si. Jugoslavija je morala da umre, ona je i predugo postojala, kad se ima u vidu kakva je sve bagra u njoj živela. Čak i u mojoj knjizi, njena sudbina je praktično visila o niti, samo čudo Božije, paradoksalno, ju je spasilo. U tom avionu nalazio se, doduše, Slobodan Milošević, što bi, siguran sam, doprinelo da njen raspad makar ne bude toliko krvav. I nije raspad Jugoslavije ono za čim treba žaliti, već način na koji se to desilo. Da su ti kreteni zaista izginuli, makar umesto njih ne bi izginule desetine hiljada ljudi u godinama koje su usledile, a ni čitavi narodi ne bi bili dovedeni na rub opstanka u decenijama koje su usledile. U krajnjoj liniji, mirno razdruživanje ostavlja prostor za ponovno povezivanje jednog dana, a danas takvog prostora nema. Pre ćemo se samouništiti nego što bi nam palo na pamet da se ponovo formalno ujedinjujemo. Ipak, dok god postoji sećanje na Jugoslaviju, postojaće i Jugoslavija, makar neformalno. Ova knjiga i njeni brojni čitaoci dokaz su toga.

Vješto se poigravaš s brendovima. Da nisu skoro pa svi redom propali, čitalac bi pomislio da si za svako spominjanje jednog od njih dobio dobru paru. Izmjenjuju se tu „ne baš kvalitetni“ tableti Gorenja iz 2014. koje ima svaki učenik, supermoderni električni Zastavini automobili, pametni telefoni i laptopi Obod Cetinje, RIZ-ova pojačala i zvučnici…

Da se razumemo, Gorenje ima kvalitetne tablete, ali u odnosu na konkurenciju, Obod ili Rudi Čajevec, malo su posrnuli, pa im je SIV pomogao tako što su njihove tablete otkupili i poklonili ih svom najvećem bogatstvu – pionirima. Znao sam da će se oni koji pamte Jugoslaviju upecati na to. Znao sam da će odlepiti na činjenicu da EI Niš proizvodi predrkane pametne telefone, zato sam to i stavio u knjigu. Nekim čitaocima su te jugoslovenske pikanterije ometale praćenje toka radnje, bili su hipnotisani jugoslovenskim elektromobilima i jugoslovenskim hi end ozvučenjem. Zato su mlađi, koji nisu opterećeni tim izumrlim brendovima, u knjizi pronašli ono što je i njena suština, brz i jednostavan način za rešenje svih naših problema, a to je komunističko nasilje, koje dolazi iz paralelnog univerzuma.

Tokom cijelog romana koketiraš s onim što bi se moglo nazvati zajedničkom kulturološkom memorijom svih odraslih u Jugoslaviji – od festivala u čast strip-junaka Dilana Doga, drekavca kojeg mlađi pamte iz nešto kasnijeg filma „Lepa sela, lepo gore“, nogometne utakmice između reprezentacije Jugoslavije i ekipe koju bi izabrali novinari, serije „Bolji život“ koja ulazi u 90. sezonu i glasa popularne glumice Svetlane Bojković u ultramodernom liftu. Ti si, ipak, rođen „tek“ 1975. godište. Imao si 15 godina kada je započelo rastakanje tog univerzuma. Koliko je na tebe utjecalo to kolektivno sjećanje i što ti danas znači? Odnosno, što ti ga danas dođe Jugoslavija? Deda koji je bio na Sutjesci, stari koji je dobio otkaz ili nešto treće?

Detinjstvo je najlepši deo života, a ja sam svoje detinjstvo proveo u zemlji za malu decu. Dakle, bilo je idilično. Stariji su od nas krili da bilo šta ne valja, škola nas je ispravno vaspitala, sve je bilo kako treba, muzika je bila super, filmovi takođe, sport takođe, vojska jaka, sve je bilo kul. Međutim, kako sam počeo da onanišem, 1989, odnosno kako je detinjstvo prestalo, tako je i SFRJ počela da se razjebava. Utoliko su uspomene na detinjstvo postale još lepše. Kad se setim Jugoslavije, setim se i svojih najbližih rođaka, setim ih se lepih, zdravih i živih, za razliku od onoga što su danas, danas jedva da ih ima, a pritom su dobro polupani postjugoslovenskim decenijama. Moram da priznam da je starijima od mene ipak bolje, oni su čak i deo svog zrelog doba proveli u zemlji za malu decu, naivno verujući da grade nešto za buduće generacije. No, detinjstvo u Jugoslaviji je sasvim dovoljno da sa žaljenjem gledam one kojima ni to nije bilo priušteno, na one koji su ceo svoj dosadašnji život proveli u ponoru bez ideala, smisla i budućnosti.

Manje je poznato da si kao tinejdžer bio član Belih orlova. Otud ti tamo?

Mogao sam da iskuliram sa deljenjem te činjenice sa ostatkom sveta, ali nisam. Mislim da je bitno znati kroz šta su srpski tinejdžeri prolazili devedesetih. Najpre sam bio panker, a onda sam, sa sedamnaest godina, postao srpski nacionalista. Roditelji su mi bili razvedeni, zemlja pod sankcijama, televizor je javljao da „ustaše ponovo kolju srpsku nejač“, mrzeli smo Miloševića i u toj šizofreniji sam narednih par godina proveo lutajući po raznim desničarskim udruženjima i strankama, iskreno verujući da time pomažem svom narodu. Odmah posle prve akcije, koja se sastojala u sakrivanju cipela vernika ispred dorćolske džamije, napustio sam Bele orlove. Kad je, posle Oluje, krenula ofanziva na Republiku Srpsku, nekolicina nas dvadesetogodišnjaka prijavila se kod radikala u dobrovoljce. Hteli smo da branimo Krajinu, a, paradoksalno, svi odreda smo izbegavali Miloševićevu vojsku. Otišli smo u opštinski odbor Srpske radikalne stranke, a oni su nas oterali kućama. Jedan tip iz moje škole, tek što je napunio osamnaest godina, nije bio te sreće. Otišao je kod Arkana, a odande su ga poslali na ratište, odakle se vratio u kovčegu. Poginuo je kod Ključa. Kako sam iznutra upoznao srpski nacionaliste i njihovu pretežno lopovsku i kukavičku strukturu, tako sam na neko vreme digao ruke od politike, sve do građanskih protesta protiv izborne krađe, 1996/1997. Bio sam treća godina prava. Ti protesti su bili škola demokratije za celu moju generaciju, koja je, posle sloma komunizma, provela nekoliko godina u potrazi za novim idealima. Od tad, pa do danas, dvadeset dve godine kasnije, sve vreme sam po ubeđenju socijaldemokrata. Nije mi žao što sam bio u „Belim orlovima“, mada me je sramota. Ekstremni nacionalizam je, na žalost, i dalje ideal za koji se mladi širom regiona najčešće hvataju, u nedostatku životne perspektive. Treba ih edukovati i treba verovati da će se sazrevanjem to promeniti.

Kako je živjeti u Srbiji danas? U Hrvatskoj se ta država predstavlja nešto kao Rusija, samo što umjesto Putina imate Vučića. Je li to baš tako i da li se Vučić uspio umiti od onoga što je bio?  

Rekao bih da je to uvreda za Putina, jer, za razliku od njega, Vučić svoju spoljnu politiku vodi tako što rasprodaje sve svima. On je „svačija mala“, koja se podjednako udvara i Merkelovoj i Trampu i Putinu i Erdoganu i svi oni to dobro vide. Ono gde je Vučić sličan Putinu jeste unutrašnja represija, gušenje medija i opozicije, te životno ugrožavanje svih koji se ne uklapaju u njegov sistem. Ono u čemu je Vučić endemska vrsta, jeste neverovanta doza kriminala i korupcije, koja dolazi iz vrha njegove vlasti. Kompletan srpski državni vrh ima neverovatan talenat da sve što dotakne pretvori u govno. Na delu je potpuna destrukcija države i društva, praćena nezapamćenom pljačkom i najodvratnijim podaništvom koje je Srbija ikada videla. Šta mislite, kako je živeti u takvoj zemlji? Naravno da se Vučić umio od radikalskog blata, ali će se za pet minuta opet isprljati, ako mu to zatreba za opstanak na vlasti. Kad se ima u vidu da su Tuđman i Milošević zajedno slali svako svoj narod u rat,  a onda skupa ždrali zečetinu u Karađorđevu, onda ne treba da se čudimo ako su Bakir Izetbegović, Hašim Tači, Kolinda i Vučić deo iste ekipe, korisni međusobni „neprijatelji“, koji služe da onaj drugi ostane na vlasti što duže.

Završio si pravo, bavio se novinarstvom, vodiš TV emisije, ovaj roman prodan je u više od 15 tisuća primjeraka, što su za Hrvatsku nezamislive brojke. Možeš li živjeti od pisanja?

Kad knjiga postane ovakav hit onda se zahvaljujući tome može živeti neko vreme. Ali, nenormalno je očekivati da će svaka sledeća biti toliki hit i nepravedno je prema sopstvenoj umetnosti očekivati da te ona hlebom hrani. Ne mogu da izbacujem knjigu godišnje, poput nekih kolega – treba mi najčešće dve do tri godine za novu, sve i da ne radim ništa osim pisanja, a kamoli da znam da će sledeća biti isti ovakav hit. Već sam to prošao sa „Kandžama“, posle kojih je trebalo da prođe četrnaest godina ne bih li ponovio taj uspeh. Najviše bih voleo kada bih mogao da živim samo od pisanja knjiga, ali sa ovako niskom cenom knjige i piraterisanim PDF-ovima na netu, bolje mi je da još neko vreme radim i na svojim ostalim talentima.

Roman „E baš vam hvala“ u Srbiji je izdala Laguna, a u Hrvatskoj Naklada Jesenski i Turk. Knjiga, međutim, nije prevedena. Upravo je prošlo godinu dana od Deklaracije o zajedničkom jeziku koja se mnogima nije svidjela. Što misliš, razumiju li te oni koji su u Hrvatskoj rođeni nakon raspada? Razumiju li u Srbiji one dijelove knjige koji su pisani na hrvatskom?

Pokušao sam pre izvesnog vremena da se sprdam s tim debilnim podelama, pa sam predložio da se Srbi nazovu Istočnim Hrvatima, te da vam se pripojimo. Dobili biste sedam miliona kretena – na vaših pet miliona, to bi bila jedna impozantna brojka kretena, koji svi govore svojim kretenskim jezikom, koji savršeno razumeju. Isti taj jezik razumeju i kreteni koji žive u BiH i Crnoj Gori. Dakle, ako već treba nazvati nekako naš jezik, onda to nije zajednički, niti srpski, niti hrvatski, niti srpskohrvatski, već kretenski, kad se uzme u obzir kakva je većina.

forum.tm

„Zaokruživši trilogiju naučnih eseja objavljenih i predstavljenih u Sjedinjenim Američkim Državama, profesor Fakulteta za medije i komunikacije Internacionalnog univerziteta Travnik, doc.dr. Sabahudin Hadžialić je početkom januara 2018. godine, u izdanju Eurasia Review, magazinu i „think tank-u“ objavio novu knjigu naučnih eseja na engleskom jeziku „Svijet kao globalni grijeh“ („World As Global Sin“). Urednici izdanja su Robert Duncan, urednik Eurasia Review i Peter Tase, novinar i predavač sa univerziteta iz SAD-e i Nizar Sartawi, predavač, književnik i prevodilac iz Jordana, a pored njih recenzije su uradili i doc. dr. Swaleha Sindhi, profesor i predavač iz Indije te publicista i književnik Ladislav Babić iz Hrvatske.“

U preduskršnju (katoličku) subotu održano je na Internacionalnom univerzitetu Travnik, čiji je gospodin Hadžialić redovni profesor, predstavljanje dviju njegovih najnovijih knjiga, jednu od kojih jednu („World As Global Sin“) niže predstavljamo recenzijom redovnog kolumnista portala SBPeriskop.

Sabahudin Hadžialić je poznati eksjugoslavenski, a danas bosanskohercegovački književnik, pjesnik i znanstvenik (doktor medijskih i komunikoloških nauka iz oblasti medija), autor mnogih proznih, pjesničkih i naučnih radova, član Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika Herceg–Bosne i Udruženja književnika Srbije, Akademije “Ivo Andrić“ i Društva novinara BiH. Ambasador je POETAS del Mundo u BiH. Detaljnu biografiju uglednog književnika i znanstvenika, zainteresirani mogu naći na slijedećem linku. Slijedi prijevod recenzije kolumniste našeg portala, s engleskog jezika kako je objavljena u knjizi.

————–

Autora knjige, gospodina Sabahudina Hadžialića, poznajem – kao i njegove stavove – već godinama, s obzirom da surađujem u njegovim internetskim i štampanim projektima, a i prateći njegova razmatranja u esejima koje je skupio u knjigu. Sam naslov knjige „World as global sin“ („Svijet kao globalni grijeh“), me neodoljivo podsjeća na biblijski „pragrijeh“ naših predaka, koji kao da se prenio i na nas, tko zna kojim i kakvim putevima („znanstveno“ objašnjenje uključivalo bi genetiku, ali sam lično – mada prihvaćam naučni pogled na svijet – prilično rezerviran s obzirom na takav pogled). No, taj navodni grijeh/pragrijeh – kako god ga nazivali – nesmiljeno uvijek isplivava na površinu svijesti mislećih ljudi. Najnoviji primjer je argumentacija izraelskog ambasadora, koji pokazivanjem novčića starog tisuće godina želi rezervirati isključivo izraelsko pravo na Jeruzalem kao glavni grad – stjecište triju najvećih monogamnih religija (razvojnim slijedom poteklih jedna od druge) – kao svoj glavni grad, ne vidjevši da ovakva politika samo pojačava antisemitske ispade širom svijeta, uslijed kakvih su ne tako davno Židovi gotovo bili istrebljeni s lica planete. Možda bih, sličnom metodom i ja mogao, da prostite – pokazivanjem svojeg spolovila – dokazati izravno porijeklo od Adama i Eve („božjih kreacija“), zahtijevajući pravo od milijardi svjetskih stanovnika – u ogromnom postotku eksploatiranih od dobro snalazeće se, ali etički loše potkožene manjine – po vlastitoj volji uspostavljati poretke, ne samo u državama svijeta već i na cijeloj planeti.

Pravo na iznošenje vlastitog mišljenja jedan je od elemenata demokracije (rekao bih, one političke) čime se nipošto ne iscrpljuje njen smisao, kako bi nas „gospodari svijeta“ – ekonomski establišment čijih su stavova i interesa vlade uglavnom direktni transmiteri u stvarnost – htjeli uvjeriti. Jer, osim zahtjeva da se ta mišljenja uzmu u ozbiljno razmatranje, postoje još dva stupa prave demokarcije, koji ni u jednoj zemlji svijeta nisu apsolvirani kako treba – socijalna, i napose ekonomska demokracija. Po mojem skromnom mišljenju trebalo bi uključiti i njenu globalnu komponentu, jer u okruženju rigidnih i u praksi vrlo djelatnih zauzimanja nekih velesila, teško da je moguće ostvariti demokratsku ideju na dulji rok ma u kojoj državi. Mnoge države (a naročito neke) koje se diče demokratskom aureolom i kao takve predstavljaju „svjetionik“ mnogim svojim satelitima – a biti satelit u političkom smislu znači biti lišen vlastitih stavova, posebno njihovih implementacija u stvarnosti – to ni u kojem slučaju nisu, posebno stoga što prava demokracija biva „obmotana“ obvojnicom humanizma. Humanizma svakako fali tamo gdje uslijed intervencija kvazidemokracija u unutrašnje poslove drugih, slijeđenjem isključivo vlastitog ekonomskog interesa koji se zakrinkava pozivanjem na ljudska prava i ine – u njihovoj interpretaciji – floskule, svakodnevno gine na hiljade nevinih ljudskih bića (da ne pričamo o uništenju infrastrukture, što posljedično te zemlje potom čini ovisnima o agresoru, kao i povijesnih spomenika koji govore o visokoj kulturi tih zemalja na kojoj su se – ironije li – formirale i „kulture“ agresora, koji svojim činom tako uništava vlastite korijene), čak i bez humanog odziva na njihovu sudbinu među ogromnim dijelom stanovništva agresorskih država.

I autor knjige kao i ja, potičemo iz države koja daleko od toga da je bila demokratska (u smislu prethodnog objašnjenja), ali je svakako teorijski i praktično inicirala neke svjetonazorske poglede koji ni s istoka ni sa zapada ne bi trebali biti zanemareni. Nažalost, ne samo da se ta zemlja raspala u krvavoj kombinaciji građanskih ratova i agresija od strane njenih sastavnica, nego je i cijeli svijet krenuo u sasvim drugom smjeru no što su najoptimističniji (najnaivniji?) očekivali nakon rušenje berlinskog zida i propasti rigidne verzije socijalizma, takozvanog „realsocijalizma“. Poznavajući zauzimanja gospodina Hadžialića za stvarnu demokraciju i prijedloge koje u tom smislu javno podastire svojim tekstovima skupljenima u ovoj knjizi, ne mogu a da ne stanem iza njih, uz istovremeni nadajući se optimizam (a nadu čini se nitko još nije pronašao na dnu Pandorine vreće ili kutije), te istovremeni čak i prevladavajući pesimizam, vidjevši koliko i kako naša vrsta uči od povijesti. Povjesničari, filozofi i sociolozi različito percipiraju ulogu pojedinca u povijesti koja, razmotrimo li povijesna iskustva, može biti i pozitivna i negativa ali – nažalost – skoro uvijek plaćena ljudskim životima. Mase, ogromne većine građana svijeta, pri tome uglavnom figuriraju kao sredstvo ostvarenja ciljeva establišmenta ili antički kor koji aposteriori komentira zbivanja, a moramo biti svijesni da pojedinac uvijek predstavlja tek vrhovnog eksponenta manjina zauzetih za vlastite interese.

Evolucija, kako ona biološka tako i socijalna kao nekovrsna njezina nadgradnja, ne obuhvaća sve osobe u podjednakoj kvalitativnoj mjeri. Nažalost, svijet je još uvijek – a nije za očekivati da će se to ubrzo promijeniti – negdje u stadiju razvoja između svojih primatskih predaka i iskonskog, od vrhunskih svjetskih etičara sviju epoha zamišljenog Čovjeka koji se uspio otarasiti svojih ograničenja, otuđenja od potencijalnih, skoro božanskih sposobnosti. Iz vlastitog iskustva, kao i onog autora knjige, što je nedvosmisleno dovelo i do promišljanja eksplaniranih u esejima skupljenima u knjizi, znam da tek ogromna manjina pripadnika različitih svjetskih društava, iz različitih civilizacijskih sredina, njeguje originalni, humanistički pogled na ljudsko društvo, često upravo zbog toga bivajući ekskomunicirana na različite (čak i smrtonosne) načine iz javnog života. Podnijeti takav teret zahtijeva hrabrost i duhovnu čvrstoću, kao i ljudsko dostojanstvo, čime nedvojbeno gospodin Sabahudin Hadžialić raspolaže. Što znači krik „žednoga u pustinji“, može li promijenit njegovu vlastitu kao i sudbinu cijelog ljudskog roda? No, da tog vapaja nema to bi unaprijed značilo predaju silama mraka, mirenje s beznađem. Munchovski očajnički krik autora knjige „World as global sin“, bez obzira ne njegov stvarni odjek u širokoj javnosti, svakako je pokušaj jedinke koja shvaća odakle je, koja je iz toga izvukla ne samo ograničena iskustva jer nikada nije bila zatvorena u duhovne atare kojima većina još uvijek robuje, nesposobna kritički preispitivati njihove aksiome, već uviđa stanje cjeline – svijeta koji je u osnovi jedina naša prava domovina – i hrabro iznosi svoje poglede. Kad se ideja jednom plasira u javnost, ona postaje nezavisna od autora. Hoće li, ili neće biti prihvaćena više ne ovisi o njemu. Gospodin Hadžialić istresa pred ovce koje slijede svoje pastire duhovnu hranu; hoće li je one konzumirati i „metabolički“ pretvoriti u bolju budućnost sviju nas, više ne ovisi o autoru. Kažu da je Isus pretvorio vodu u vino; na masama ostaje da – bez Gospodinove pomoći – izvedu još veće čudo. Iz ovaca se pretvorivši u prave ljude, gradeći budućnost kakvu najhumaniji predstavnici vrste već tisućljećima zalud predočuju svojim istovrsnicima. Sabahudin Hadžialić, svakako spada među takve.

jergovic

Svako rođenje znači rastanak sa svemirom, znači ograničavanje i odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postojanje.Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati Bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir. 

                         U početku beše reč 

Ja svakako nisam hteo ništa drugo do da pokušam da proživim ono što je samo od sebe naviralo iz mene.Zašto je to bilo toliko teško? 

Dana 2. jula 1877. godine, u mestu Kal, pokrajina Virtemberg, Švarcvald – Nemačka, rodio se sin pijetestičkog misionara Johanesa Hesea, baltičkog Nemca iz Estonije, i Marije, ćerke misionara i indologa Gunderta, Herman Hese.

Život mladog Hermana bio je od početka usmeren ka raznim duhovnim tajnama i mistici – između polova materijalne teskobe i duhovne veličine, prožet pobožnošću, odvijao se svakodnevni život Heseovih. Njihov svet bio je protkan različitim filozofskim i lingvističkim učenjima. Slavile su se brojne svetkovine pomagalo se siromašnim namernicima, isprepletali su se svetovi nauke i bajki: Hermanov detinji svet rađao se unutar šarenila svih tih uticaja i krutosti očeve vere. Ipak, Heseov deda dr.Herman Gundert bio je suštinsko oličenje životne mudrosti i čovek koji je najviše uticao na razvoj budućeg umetnika.

Bio je, između ostalog, svestrano obrazovan, prepun životnog iskustva i mudrosti, poznavalac mnogih svetskih jezika i kultura, urednik izdavačke kuće i kao takav, obavijen velom tajne i čudesnim osmehom, uneo je u svet mladog Hermana neizmernu želju za traganjem, slobodom izražavanja vlastitih osećanja i potrebu za lepotom, mudrošću i čovekoljubljem. S druge strane nalazio se kruti i sveznajući otac Johanes, usamljenik koji beskrajno trpi, neumorno traga za savršenim, revnostan i rigidan – osoba bez imalo dedine tanane čarolije i harizme. On je bio protivteža dedinom svetu čarobnih oblaka, onaj hladni zemaljski, suvo realistični, dosadan i mučan pristup životu.

Balansirajući između pomenutih opcija, Hese je još kao mladić odustao od želje da menja svet oko sebe, krenuvši putem unutarnjeg preispitivanja i menjanja samog sebe – trnovitom stazom bola, nemira i duhovnih avantura koje nude dug put u neizvesno i neistraženo. Sa četrnaest godina je odlučio da će biti pesnik ili ništa .

Postojao je neki put, znalo se za preduslove i za škole koje su bile potrebne da bi neko postao učitelj, sveštenik, lekar, trgovac ili čak muzičar ili slikar. Za pesnike takvih mogućnosti nije bilo. 

Međutim, odluka roditelja je bila da Hese postane sveštenik. Sudbina ,taj neuhvatljivi oblik samoostvarenja čoveku nedokučivih puteva Gospodnjh i ovaj slučaj je rešila na nepredvidiv način – iskrena i ustrajna želja mladog Hesea da bude to što mu je unutarnji glas govorio odnela je prevagu nad nametnutim: Herman beži iz čuvenog semeništa u Maulbronu. Bezdušan i strog vaspitni sistem slamanja ljudske volje,docnije opisan u romanu Pod točkom, definitivno je doveo do opredelenja – slediti vlastiti put po svaku cenu i bez ikakve želje za bilo kakvim kompromisom.

Ima jedna vrlina koju veoma volim, jednu jedinu. Ona se zove svojeglavost. Tragični junak, svojeglavac, pokazuje milionima običnih, kukavica, uvek iznova, da neposlušnost prema ljudskim pravilima nije sirova samovolja, već vernost jednom mnogo višem, svetijem zakonu. 

                        Hod po mukama 

Godina 1892. bila je jedna od najtežih u Heseovom životu. Počeo je bolan hod po mukama budućeg umetnika, odupiranje stegama očevog autoriteta i isključivosti dominantne protestantske vere. Nakon bekstva iz Maulbrona zabrinuti roditelji odvode Hermana kod iscelitelja duša i isterivača demona .

Taj nerazumni pokušaj još više ranjava mladu senzibilnu dušu i Hese dva puta pokušava samoubistvo – na sreću, neuspešno. Nakon toga smeštaju ga u duševnu bolnicu u Štetenu.

Mi, obeleženi znakom, možda smo s pravom svetu važili za čudne čak i za opasne. Mi smo bili probuđeni, ili oni koji su se budili, i naše stremljenje je išlo za sve savršenijom budnošću, dok je stremljenje i traženje sreće kod ostalih išlo za tim da svoja mišljenja, svoje ideale i dužnosti, svoj život i sreću sve tešnje vezuju za život i sreću stada. I onde su nalazili stremljenje i onde su se nalazili snaga i veličina. Ali dok smo, po našem shvatanju,  mi obeleženi predstavljali volju prirode za novim, za upojedinačenim i budućim, dotle su ostali živeli u volji za ostajanjem u mestu. Za njih je čovečanstvo – koje su voleli kao i mi – bilo nešto dovršeno što mora da se održava i štiti. Za nas je čovečanstvo bilo daleka budućnost, prema kojoj smo svi putovali, čiji lik niko nije znao i čiji zakoni nigde nisu bili zapisani.

Nakon vremena provedenog u Štetenu, Hese upisuje na kratko kanštatsku gimnaziju, a potom se puna tri dana zadržava kod knjižara Majera iz Eslingena, gde ga je otac odveo da izuči knjižarski zanat. Sledi privremeni boravak kod kuće i rad na izradi časovnika, a potom zaposlenje u knjižari u Tibingenu, gde radi kao prodavac i šegrt. Tu napokon pronalazi delimičan mir zarađujući za hleb i čitajući bez daha. Hese se nanovo našao unutar omiljenog sveta, sveta knjiga i ljubavi koju mu je usadio deda Gundert. Iako mu rad u knjižari ne pričinjava nikakvo novo zadovoljstvo, Hese nalazi mogućnost za nastavak izučavanja svetske književnosti, istorije umetnosti, jezika i filozofije.Ranjena duša mladića počinje da zaceljuje i nastavlja izgradnju vlastitog puta.

Pisati je dobro, razmišljati je bolje.Mudrost je dobra, strpljenje je bolje.

Za vreme rada u tibingenskoj knjižari Hese objavljuje prvu zbirku pesama Romantične pesme i prvi prozni rad Jedan čas iza ponoći. Bila je to 1899.godina.

Na stazama hodočašća

Heseov stvaralački duh nastojao je prevazići jaz između duhovnog i materijalnog sveta, ponirući vremenom sve dublje u unutarnjost vlastite višeslojne i hipersenzibilne ličnosti. Jedan od prvih pojavnih, tj kreativnih oblika tog samopreispitivanja i poniranja bila je Heseova romantičarska lirika.

Uticaj Getea, Hajnea i Novalisa činio se neizmernim. Pored njih, oseća se snažan uticaj tada više nego dominantnog filozofa Fridriha Ničea i rodonačelnika nauke u povoju – psihoanalize, Karla Gustava Junga.

U jesen 1899. Hese stiče zvanje knjižarskog pomoćnika,seleći se potom u Bazel kod knjižara r.Rajha. Hese u naredne dve godine objavljuje prozno delo Herman Laušer 1901. i knjigu poezije Pesme 1902., posvećenu majci.

Ima mnogo puteva na kojima nas Bog može osamiti i dovesti do naše suštine.

Godine 1903. Hese objavljuje svoj roman prvenac -Peter Kamencind koji mu, između ostalog, rešava mnoge egzistencijalne probleme, ostavljajući mu potom mnogo više slobodnog vremena za umetnički rad – posao knjižara bio je ionako samo dodatno opterećenje za mladog poetu. Roman progovara o detinjstvu provedenom u oblasti Švarcvalda, krizama tokom školovanja , otporu društvenim normama koje guše i sprečavaju bilo kakav unutarnji poriv koji oslobađa, te svim ostalim mladalačkim nemirima. Bila je to ustvari priča o životnom putu dečaka sa sela, kasnijem umetniku, koji se na kraju , razočaran velikim svetom vraća pod okrilje običnog života.Već nakon prvih književnih izleta, književni kritičari uočavaju nekoliko osnovnih motiva koji će obeležiti Heseovo stvaralaštvo: prvi je motiv obeležen suprotnošću između duhovne, tj. kontemplativne egzistencije i čulnog načina života – sukob logosa i erosa, drugi je motiv odnos umetnika prema životu, takođe obeležen jazom što ga umetnik doživljava razapet između punoće života i odricanja koja mu nameće njegovo stvaralaštvo.

Usamljenost je nezavisnost, a ja sam je priželjkivao i stekao tokom dugog niza godina.Nezavisnost je hladna, oh da, ali je i spokojna, čudesno spokojna i prostrana, kao onaj hladni i tihi prostor u kome se okreću zvezde.

Godina 1904. donosi mu napokon malo radosti – ženi se sa Marijom Bernuli, a njegov književni rad biva izuzetno prihvaćen. Sledeće godine objavljuje dve biografske studije:Bokačo i Franjo Asiški. Roman Pod točkom, objavljen 1906., impresionistička je proza o patnjama mladića koji postaje žrtva rigidne i ograničene sredine. Nasleđuju ga dve nove zbirke pripovedaka S ove strane i Susedi.

Do početka Prvog svetskog rata Hese objavljuje još nekolicinu proznih i poetskih dela. Najpre se pojavljuju psihološki romani: Gertruda 1910. i Rozalde 1914., koji prikazuju duševnu krizu umetnika koji prihvata žrtvu što je traži stvaralačka askeza. Zbirka pesama Uzgred, iz1911.godine prikaz je Heseovog mučnog prezasićenja evropskom civilizacijom. Nakon njenog pojavljivanja, Hese odlazi na studijsko putovanje u Indiju tražeći nove životne motive i duhovna iskustva. Iskustva i zapažanja sa ovog putovanja pretočiće docnije u spise pod nazivom Iz Indije, godine 1913. Tokom ratnih godina Heseova se aktivnost preusmerava ka antiratnom i humanističkom angažovanju, koje nailazi na žestoku kritiku od strane nemačkih patriota po zanimanju i šovinista željnih krvi, naravno tuđe. Uz obilje liberalnih i pacifističkih pamfleta i članaka, tokom rata Hese uspeva da objavi i nekolicinu literarnih dela. Bile su to: Tri priče iz života Knulpa1916., zbirka pripovedaka Lepa je mladost i zbirka pesama Muzika usamljenog.

Sve se ponovo vraća

Po završetku ratnog ludila, Hese napušta Nemačku i odlazi u Montanjolu, kraj Lugana, gde 1921.godine postaje švajcarski državljanin. U planinskoj oblasti Hese traga za neophodnim mirom i uravnoteženošću,vođen instinktom bolnog usamljeništva. Životne probleme pokušava da prevaziđe novom kreacijom: pripovetkama Klajn i Vagner i Klingsorovo poslednje leto, kao i slikarskim radom – akvarelima. Ovaj period Heseovog života obeležio je i rad na mnogim aktuelnim i angažovanim člancima: Rat i mir, Istorija sveta, Put ljubavi, Alemansko opredelenje i Braća Karamazovi ili propast Evrope. Pod uticajem iskustava s  psihoanalizom nekadašnji stil impresionističkog izražavanja zamenjuje simbolističkim. Pod pseudonimom Emil Sinkler izdaje jedan od presudnih romana- Demijan ,1919. godine, delo s kojim počinje novo doba njegovog stvaralaštva.

Što čovek želi dovoljno snažno, to mu i polazi za rukom.

Postizanje unutarnjeg sklada i harmonije sa svetom stalna je težnja Heseovih likova. Sličnom tematikom bavi se novi Heseov roman – kroz lirski intonirano introvertno putovanje mladića Demijana pratimo sukob i razvoj jedne osetljive duše koja traga za samoostvarenjem i novim pronalaženjem narušenog sklada sveta u rastakanju. Krutost, mimikrija i hipokrizija sveta smelo su suprotstavljeni pogledima mladića koji lucidno secira ono nedokučivo u čoveku, gradeći vlastite slike i sisteme vrednovanja oštro suprotstavljenje tupim predrasudama. Hese se kroz lik Demijana veoma kritički odnosi prema blagodetima tehnokratske civilizacije, propovedajući nesputan individualizam i povratak istinskim vrednostima koje nadilaze niskost i duhovnu bedu materijalistički ograničene civilizacije. Filozofski produbljena i psihološki nijansirana priča govori nam o odrastanju i sazrevanju desetogodišnjeg dečaka, njegovom bolnom spozavanju dvaju svetova: porodičnog, punog topline, sigurnosti i ljubavi i njemu suprotstavljenog, spoljašnjeg sveta, kojim dominiraju nemir, odsustvo lepote i sređenosti i neki, nimalo prijatni ljudi. Put dečaka ka vlastitoj samospoznaji i formiranju ličnosti, njegovi unutarnji lomovi na trnovitoj i dugoj stazi sticanja životnih iskustava prikazani su i prožeti mnoštvom simbolističkih slika koje se kao utvare poigravaju ranjivom detinjom dušom. Pred nama iskrsava lik mladića Demijana kao univerzalne simboličke konstrukcije, pretapajući se vremenom u lik ljudske vrste uronjene u apstrakcije umetnosti, religije i filozofije, vrste koja traga za konačnom istinom.

Pravi poziv za svakog je samo jedan:doći do samog sebe.Neka čovek skonča kao pesnik ili ludak,kao prorok ili kao zločinac- to nije njegov problem,to je čak u krajnjoj liniji nevažno.Njegov je problem da pronađe sopstvenu sudbinu,ne bilo koju,i da je do kraja proživi u sebi,potpunu i neokrnjenu.Sve drugo je polovično i pokušaj da se pobegne,bekstvo natrag u ideale mase.

Ja sam hitac prirode,hitac u neizvesnost,možda ka nečemu novome,možda ka ničemu,i da tom hicu iz iskonske dubine dozvolim da se ispolji do kraja,da osetim njegovu volju u meni i da ga potpuno načinim svojim- samo to je poziv.

Nakon završetka Demijana, usledio je dvoipogodišnji rad na novom romanu. Rezultat svega bilo je novo remek-delo svetske književnosti i nosilo je naziv Sidarta . Roman se pojavio 1922. godine.

Trebalo mi je dugo vremena i još nisam konačno naučio,o Govindo,ovo: da se ništa ne može naučiti.Čini mi se da zaista ne postoji to što mi nazivamo učenjem.Postoji,prijatelju moj,samo jedno znanje,a ono je svuda,to je u meni,to je u tebi,i u svakom biću.Znanje nema goreg neprijatelja od hteti znati – od učenja.

Sidarta predstavlja autentičnu indijsku poemu koja kao alternativu savremenom svetu nudi istočnjačke mudrosti, meditativnost i čudesne spoznaje o životu. Mudrost se ne može saopštiti, jedna je od suštinskih životnih istina koju nam Hese saopštava u svojoj čarobnoj sagi o smislu i cilju životnog puta. Mudrost,koju mudrac pokušava saopštiti, zvuče uvek kao ludost, govori nam kroz brojna vlastita iskustva i transformacije glavni lik romana.Tražeći smisao i cilj postojanja, prolazeći pritom kroz mnoštva mogućih i nemogućih metamorfoza, Hese vešto transformiše naizgled neizrecivo u niz rafiniranih misli koje odslikavaju bit čovekovog traganja i krajnjih spoznaja u svetu nestvarnih slika.

Reka je težila svom cilju…Sidarta je osluškivao.

I kad bi Sidarta pažljivo slušao reku,njenu pesmu sa hiljadu glasova,kad ne bi slušao tugovanku i smeh,kad svoju dušu ne bi vezivao za neki od glasova i ulazio u nju sa svojim ja,već čuo sve, celinu,čuo jedinstvo – onda se velika pesma sa hiljadama glasova sastojala od jedne jedine reči, a ta je glasila Om: savršenstvo.

U tom času Sidarta je prestao da se hvata u koštac sa sudbinom i prestao da pati.Na njegovom licu se rascvetala vedrina spoznaje kojoj se više ne suprotstavlja nikakvo htenje, koja prepoznaje savršenstvo i saglašava se s tokom zbivanja, sa strujom života, puna samilosti, saradosti, predana tokovima u pripadnosti jedinstvu.

Unutar magičnog pozorišta

Sledeća pripovest, novo u nizu poglavlja koja čine svojevrsnu biografiju ljudske duše, ugledala je svetlost dana 1927.godine. Ogoljeno do bola i jezivo iskreno, roman Stepski vuk predstavlja očajnički vapaj usamljenika, čoveka današnjice bačenog u vrtlog sveta bez Boga i samilosti. Ponor strave i užasa koji se otvara pred njim slikovito je prikazan moćnom psihoanalitičkom i simboličkom ispovešću umetnika Hesea, ovaj put bez ikakvog ulepšavanja ili bilo kakve metafore-pred nama je ustrptala duša rezigniranog i samosvesnog intelektualca današnjice,naslikana u krupnom planu na tamnom platnu jedne dekadentne civilizacije na umoru. Novo remek-delo, dostojno samo najvećih i najbeskompromisnijh umetnika, progovara o stvarima koje se,uglavnom, perfidno prećutkuju ili zaobilaze dajući na taj način alibi urlanju stupidnih masa i njihovih gospodara-sadista. Pred nama se jednostavno prostire čitav jedan duhovni mikrokosmos,jedinstven i iskren u svojoj nesavršenosti.

Oh,teško je naići na trag Božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog,tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha,s pogledom na ovakvu arhitekturu,ovakve poslove i ovakve ljude.Kako da ne budem stepski vuk,olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji,čije mi radosti ništa ne znače.Ono što se u meni događa u retkim časovima radosti,što je za mene slast,doživljaj,ekstaza i uzvišenost,to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima,a u životu smatra ludošću.I odista,ako je svet u pravu,ako su ta muzika po kafanama,te masovne zabave,ti amerikanizovani ljudi,zadovoljstva tako sitnim stvarima,u pravu-onda sam ja kriv,onda sam lud,onda sam odista,kako sam sebe često nazivam,stepski vuk,životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet,koja više ne nalazi svoju postojbinu,vazduh i hranu.

Slika čovekove uznemirene i ustrptale duše u vihoru vremena modernih tehnologija i ideologija prikazana je, s jedne strane, kroz stvarnost formiranu u vremenu, a s druge, kroz nevidljivu stvarnost koja izmiče pojmu vremena i empirije.

Osobeni znak stepskog vuka bio je sledeći: on je bio čovek večeri.Nikada nije bilo čoveka sa dubljom i strasnijom potrebom za nezavisnošću.Nikada se nije prodavao za novac i udoban život, nije se prodavao ženama ili vlastodršcima,i hiljadu puta je odbacio i odbio ono što je u očima celog sveta predstavljalo preimučstvo i sreću,samo da bi sačuvao svoju slobodu.

Bolna spoznaja o promašenosti sveta i urušenosti svih njegovih vrednosti dovodi čoveka do rezignacije i osećaja uzaludnosti. Ipak, vera i nada su te koje nestaju poslednje. Pored njih,Hese uočava jedan isto tako univerzalan i moćan lek za sve nedaće mračnog sveta – to je HUMOR.

Jedino humor,taj divni izum onih kojima je preprečen put ka onom najvišem za šta su pozvani,taj izum onih skoro tragičnih, najdarovitijih nesrećnika,jedino humor(možda najčudnije i najgenijalnije dostigniće čovečanstva)izvršava i ono nemoguće, naime,spaja  i sjedinjuje sve oblasti ljudskog bića u zracima svojih prizmi.Živeti u svetu kao da to i nije svet,poštovati zakon a stajati iznad njega,posedovati a kao da se ne poseduje,odreći se kao da to nije odricanje-sve ove omiljene i često formulisane zahteve visoke životne mudrosti može da ostvaruje samo humor.

Tamni oblaci i zloslutni znaci apokaliptične oluje nadvijaju se nad svetom bez Boga, ljubavi, saosećanja ili bilo kakve iskre humanosti koja budi nadu. Grozničavi spisi Heseove iskrene ispovesti ne ulivaju previše nade -priča o nekoj svetloj budućnosti, ideološko obojenoj demagogiji bez osnova, ne nalazi mesta unutar dela koje svojom iskonskom svetlošću obasjava i otkriva svu promašenost i uzaludnost jednog perfidnog sveta truleži. Istina, ma kako bolna bila, jedini je put ka večnoj svetlosti.

Neću samo ja,sutra ili prekosutra,završiti zakopan u blatnjavu ilovaču uz zbunjenost i pritvornost učesnika,već se tako završava sve,sva naša stremljenja,celokupna naša kultura,sva naša vera, sva naša radost i volja za životom,koja je tako bolesna i koja će uskoro biti tamo zakopana.Naš kulturni svet je groblje,na kome su Isus Hristos i Sokrat,Mocart i Hajdn,Dante i Gete samo izbledela imena na zarđalim limenim pločama,oko kojih,zbunjeni i neiskreni,stoje ožalošćeni,koji bi dali mnogo da još mogu da veruju u limene ploče,što su im nekada bile svete,koji bi dali mnogo da mogu da progovore makar jednu jedinu čestitu,ozbiljnu reč tuge i očajanja nad ovim propalim svetom,i kojima nije ostalo ništa drugo nego da,kezeći se zbunjeno,stoje oko jednog groba.

Glavni lik romana, književnik Hari Haler, daje oduška gađenju koje oseća spram hipokrizije građanskog društva i njegovih tekovina sazdanih  na eksploataciji i racionalističkom cinizmu.Umetnički oblikovane, isijavaju pred očima čitaoca bujice najiskrenijih ljudskih emocija koje izražavaju otpor prema svetu mašina i mehaničkih odnosa koji ignorišu bilo kakvu vrednost ili elementarnu ljudsku saosećajnost. Hladan svet bez emocija,ogrezao u lazima i plitkosti,otvara se potmulo pred našim retardiranim čulima.

Onako kako se ja sada oblačim i izlazim da posetim profesora i izmenjam s njim niz manje-više lažnih učtivih reči,iako to u stvari ne želim,tako živi i radi većina ljudi iz dana u dan,iz časa u čas,silom,ne želeći to u stvari.Oni se posećuju,vode razgovore,sede određen broj časova u svojoj kancelariji,sve to silom,mehanički, bez volje,a sve bi to mogle da obave i mašine,ili da se uopšte izostavi.A baš ta mehaničnost,čiji tok ne prestaje,baš ona ih sprečava da ,kao ja ,podvrgnu kritici sopstveni život,svu njegovu glupost i plitkost,njegovu problematičnost što se odvratno kezi,da upoznaju i osete svu njegovu beznadežnu tugu prazninu.

Hari Haler, piščev dvojnik i lik koji personifikuje probleme modernog čoveka, nalazi se u sukobu sa sobom i svetom koji ga okružuje, kao stepski vuk,životinja koja simbolizuje usamljenost i nemir. Hese je u potrazi za izlazom iz postojeće šizofrene podvojenosti čoveka i oslobađanjem od normi malograđanskog konformizma. On ga napokon i nalazi u humoru kao stanju duha koje ostvaruje zahteve životne mudrosti.

Ko hoće nešto drugo i u sebi nosi nešto drugo,ono junačko i lepo, ko obožava velike pesnike ili svece,taj je budala i Don Kihot…

U pravu si,Stepski vuče,po hiljadu puta u pravu,pa ipak moraš da propadneš.Tvoji zahtevi su odviše visoki,tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet,zadovoljan tako sitnim stvarima, koje te odbacuju od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju.Ko danas hoće da živi i da uživa u tome,ne sme da bude kao što smo ti i ja.Ko umesto ciguljanja traži muziku,umesto razonode radosti,umesto novca dušu,ko umesto špekulisanja traži istinski rad,a umesto igre istinsku strast,tome ovaj lepuškasti svet ne može biti otadžbina…

Trenutno mislim na Mocarta.Kako je bilo s njim?Ko je u njegovo vreme vladao svetom,skidao kajmak,davao ton i ko je onda nešto značio:Mocart ili ljudi koji su pravili trgovačke poslove,Mocart ili plitki,prosečni ljudi?A kako je umro i kako je sahranjen?I zato mislim da je uvek bilo tako da će uvek biti,a ono što škole nazivaju,,istorijom sveta” i što iz nje treba naučiti napamet u cilju obrazovanja,sa svim herojima,genijima,velikim delima i osećanjima,samo je obmana koju su izmislili učitelji u prosvetne svrhe,da bi deca bila nečim zabavljena,za vreme propisanih školskih godina.Uvek je bilo tako, i uvek će biti,da svet,novac i vlast pripadaju sitnim i plitkim ljudima,a ostalim,pravim ljudima da ne pripada ništa.Ništa sem smrti.

Igra staklenih perli

Životopisi ljudske duše čine potku i narednih Heseovih dela. Uronjen u vlastiti svet ideja, vere i neizrecivog, Hese beleži svoja razmišljanja: Mističari su, ukratko i pomalo grubo rečeno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kičice, muzičari bez tonova. Među njima ima veoma darovitih i plemenitih duhova, ali oni su svi bez izuzetka nesrećni ljudi.

Nakon romana Narcis i Zlatousti 1930. godine, Hese objavljuje Hodočašće 1931. i Put na Istok 1932.godine. U međuvremenu, nakon druge ženidbe i neuspelog braka s Rutom Venger 1924., on se po treći put ženi, ovaj put s Jevrejkom iz Černovica – Ninom Doblin. Roman Narcis i Zlatousti je prikaz prikaz različitih životnih puteva redovnika i umetnika u srednjovekovnom ambijentu Maulbrona. Likovi Narcisa, nastavnika i kaluđera, te Zlatoustog, učenika i vajara, prikazuju nam odnos duha i čulnosti, nauke i umetnosti.

Svet u kome je Narcis živeo i gde mu je bio zavičaj,njegov svet, manastirski život,njegovu dužnost,njegovu učenost,njegovu lepo raspoređenu misaonu tvorevinu- sve mu je to prijatelj često snažno potresao i stavljao pod pitanje.Nema sumnje: kad se pogleda iz manastirskog ugla, sa strane razuma i morala, njegov sopstveni život je bolji,ispravniji je,ustaljeniji,sređeniji i uzorniji,to je život poretka i stroge službe,trajno žrtvovanje,nespretna težnja za jasnoćom i pravičnošću,on je mnogo čistiji i bolji od života ovakvog umetnika,lutalice i zavodnika žena.Ali kad se pogleda odozgo,kad se pogleda sa Božije strane-da li je onda poredak, odricanje od sveta i  čulne sreće,držanje po strani od prljavštine i krvi,povučenost u filozofiju i pobožnost,da li je onda zaista sve to bolje od života Zlatoustog?Da li je čovek zaista stvoren da izučava Aristotela i Tomu Akvinskog,da zna grčki,da umrtvljuje čula i da beži od sveta?Zar mu Bog,kad ga je stvorio,nije dao čula i nagone,krvve tmine,sposobnost da greši,da uživa,da očajava?.

Uspostavljanje harmonije između misli i srca, racionalnog i iracionalnog, aktivnog i kontemplativnog nameće se po Heseu kao jedan od bitnih ciljeva čovekovog bitisanja.Traženje puta ka sreći i usklađivanje odnosa čoveka sa svetom, prirodom i Bogom, kao i premošćavanje razlika između Istoka i Zapada,večne su teme koje pokreću svet i izmiču čovekovom htenju.

Mnogo učim od tebe,Zlatousti.Počinjem da razumem šta je umetnost.Ranije mi se činilo da se ona ne može uzeti sasvim ozbiljno kada se uporedi sa mišljenjem i naukom.Mislio sam otprilike ovako:pošto je čovek podozriva smesa duha i materije,pošto mu duh otvara saznanje večnoga,dok ga materija vuče dole i vezuje za ono što je prolazno,to on treba da stremi od čula ka duhovnome,kako bi uzvisio svoj život i dao mu smisao.

Tvrdio sam,doduše iz navike,da cenim umetnost,ali u stvari sam bio ohol i gledao u nju s visine.tek sad vidim koliko ima puteva do saznanja i da put duha nije jedini a možda ni najbolji.to je moj put,svakako;ja ću ostati na njemu.Ali vidim kako ti na suprotnom putu,na putu kroz čula,toliko duboko poimaš tajnu postojanja i izražavaš je mnogo življe no većina mislilaca.

Tridesetih i četrdesetih godina 20.veka svet je tonuo i na kraju i potonuo u najveći sumrak – u doba uspona nacizma, raspada svih sistema vrednosti, apsolutne destrukcije i dekadencije, svetskog rata, koncentracionih logora i nezapamćenog egzodusa i holokausta.Tokom godina totalnog pomračenja Hese se iznova povlači u svet kreacije ,kontemplacije i ideja, radeći pritom na svom monumentalnom romanu Igra staklenih perli ,sumi svih dotadašnjih umetničkih i ljudskih težnji.

Duhovna smirenost, rezignacija i čudesno vedri tonovi obeležavaju svojevrstan Heseov zavet. Objavljen u jeku Drugog svetskog rata, godine 1943. , roman predstavlja utopijski ep o budućnosti u kojoj nema ratova ni bede. Hese smelo i vispreno izlaže viziju razumnog društva koje omogućuje predano bavljenje čoveka ,,nekorisnim” stvarima,uranjanje u kontemplaciju kakvu pružaju muzika i matematika. Ezoterična igra duhovnim kombinacijama oblik je takve delatnosti. Roman, između ostalog, ostaje svedokom vekovne čovekove porebe za utočištem i srećom koji mu, nažalost, neprimetno i stalno izmiču.

Godine koje su dolazile donele su kraj ili bolje rečeno samo privremeni zastoj u beskrajnoj istoriji ljudskih sukoba, i jedno veliko ali više nego zasluženo životno priznanje Hermanu Heseu – Nobelovu nagradu za književnost. Relevantno ili ne, nagrada se pojavila samo kao još jedno priznanje u životu  neverovatnog čoveka, umetnika i humaniste čije će delo nadživeti i njega samog i mnoge posle njega – reč ipak nije ostala samo mrtvo slovo na papiru, već ovaj put mnogo više.

Odlazak u večnost

U osamljenosti planinskog predela Montanjole, godine 1962., ugasio se ovozemaljski život legende svetske književnosti, Hermana Hesea.Vraćajući se mislima na sam početak priče, shvatamo u stvari da smrt i nije nikakav kraj nego li samo novi početak, staza koja vodi ka novom susretu sa Bogom i povratku pod okrilje čovekove prvobitne kolevke – svemiru. Proširivši za zemaljskoga života vlastitu dušu do neslućenih razmera i pritom obuhvativši celokupan svemir, Hese se najzad našao s one strane dobra i zla.

Slava postoji samo u pojmu obrazovanja,ona je stvar učitelja po školama.Ne radi se o slavi,o ne!Radi se o onom što ja nazivam večnošću.Pobožni to nazivaju božijim carstvom.Mislim:svi mi ljudi sa većim zahtevima,sa čežnjom,sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da zivimo da sem vazduha ovoga sveta nema i drugog vazduha u kome može da se diše,da sem vremena ne postoji još i večnost, a to je carstvo pravih ljudi. Tamo dolaze i Mocartova muzika i pesme tvojih velikih pesnika,tamo dolaze sveci koji su činili čuda,umirali mučeničkom smrću i ljudima pružali svetao primer. Ali u večnost isto tako ide i slika svakog istinskog dela,snaga svakog istinskog osećanja,iako to niko ne zna i ne vidi i ne zapisuje da bi sačuvao za buduće pokolenje.U večnosti ne postoji buduće pokolenje.

By Mizzy Steppenwolf Cheppewa, septembar 2001.

Program Noći knjige 2018. u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod:

16,30 sati
Pričaonica i kreativna radionica na temu „Bila jednom …“
– pričanje priče „Bila jednom …“ autora Stefana Gemmela
– izrada „knjige“ od hamer papira, korištenjem crtanih predložaka na temu priče
Mjesto održavanja programa:
Stanka Vraza 109 A
Kuća sretnih ciglica
– učenici, korisnici poludnevnog boravka Centra za pružanje usluga u zajednici

Iz cjelokupnog programa Noći knjige 2018., manifestacije održane u slavonskobrodskoj Gradskoj knjižnici, odabrao sam predavanje i književni susret s trenutno najzanimljivijim hrvatskim piscem Zoranom Roškom, koje je nazvano: „Budućnost knjige u digitalnom dobu“ – predstavljanje knjiga Zorana Roška. Otišao sam i zbog „posebnih pogodnosti“ – akcijske prodaje knjižnih viškova i otpisane knjižne građe.

Za neupućene: Zoran Roško je književnik, knjižničar i književni kritičar, urednik u časopisima Libra Libera, Quorum i Tvrđa. Objavio je knjigu teorijskih tekstova Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine – rekreacijska teorija za unutarnja tijela te romane Ljepota jede ljude i Minus sapiens. Priredio je zbirku prevedenih priča američkih inovativnih autora Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet. Održava i tri zanimljiva bloga: Roškofrenija, Zoran Rosko Vacuum Player i Man Who Authored Everything on the Internet.

Na moje ogromno razočarenje, predavanje je proteklo, a da Roško nije izgovorio ni jednu jedinu riječ o svojim knjigama, jer, čuo sam to od v.d ravnateljice Ružice Bobovečki, od pisaca organizator je zatražio da se striktno drži prvog dijela teme. On se zaista držao teme i izimrovizirao bezukusnu mješavinu od: općih mjesta povijesti knjige, utjecaja knjiga na ljudski napredak, budućnosti knjige, ozbiljne šale o stvarnoj i doslovnoj noći knjige, djelovanja politike na kulturu i obratno,  predviđanja nestanka ukoričenih knjiga i distopijskih scenarija koje će donijeti digitalno doba. Ono što je trebao biti petnaestminutni uvod u priču i raspravu o njegovom književnom stvaralaštvu, rasteglo se preko svake mjere, na preko sat vremena nategnutog predavanja s rijetkim bljeskovima invencije i uvrnutosti, za koje, ističem, on nije bio “kriv”.

Osobno sam se bio naoštrio za raspravu o Roškovoj kultnoj knjizi Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla: reklame postojanja i halucinogene istine – rekreacijska teorija za unutarnja tijela, s namjerom da ju usporedimo s, također kultnom knjigom, U potrazi za staklenim gradom, Željka Malnara, nenadmašnog pustolova i badassa i Borne Bebeka. Htio sam Roška zamoliti da objasni zašto se naziva mentalnim DJ-em, zašto je stvarnost LSD za mase, povijest reality show, a svijet je medijski fenomen. Zanimalo me da razjasni svoju priču o ribi koja ne zna da živi u vodi dok ju netko iz nje ne izvadi ili u modernoj preinaci za ljude da „čovjek ne zna da živi u društveno konstruiranoj sporazumnoj zbilji dok god se od nje ne odvoji”. Upravo to sam i spomenuo u eseju Opći pogledi na melankoliju (Iz multimedijalng projekta Ivana Šeremeta) Nadao sam se i da će stići objasniti značenje pojma uncanny odnosno unheimlich, sintagmu „volja za istinom“, distingvirati mistiku stvarnosti  i stvarnost virtualne mistike.

Kad je postalo jasno da neće biti ništa od razgovora, da će izostati očekivani užitak slušanja poetsko-intelektualnih numera mentalnog DJ-a, javno sam zatražio da još jednom posjeti Slavonski Brod, ali ne kao kolega knjižničar, dužnosnik u Tour de Croatie koje organizira minstarstvo kulture, nego kao pisac.

Prije susreta s Roškom ćakulao sam s prijateljicama Zvjezdanom Saje i Darijom Mataić Agičić, iskusnim knjižničarkama i istinskim zaljubljenicama u knjige. Ispred pulta za korisnike, za dvadeset (20) kuna, kupio sam dvije knjige: Dunav, Pavla Pavličića, i Fakat, zbirku pripovjedaka hrvatskih književnika. Da bi se kod kupaca razvio apeti za knjigama, puštana je s laptopa preglasna ozbiljna glazba. Prodavači iz GK su to učinili iz uvjerenja da knjige idu zajedno s klavirskim koncertima i simfonijama. Osobno, na čitanje i pisanje katkada me potiču soundtrackovi iz špageti vesterna.

Nekoliko dana ranije, na brodskom buvljaku, za isti iznos, doduše uz obligatno cjenkanje, kupio sam šest knjiga iz biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, u izdanju, (pokojne) Zore i Matice hrvatske, četiri više:

Vladan Desnica: Zimsko ljetovanje, Pripovijesti

Tin Ujević II: Eseji i kritike, Zapisi

A.G. Matoš I: Pjesme, Pripovijesti, Autobiografija

A.G. Matoš II: Vidici i putovi, Naši ljudi i krajevi

Ljubo Wiesner, Nikola Polić, Ulderiko Donadini: Izabrana djela

Janko Polić Kamov, Vladimir Čerina: Pjesme, novele, drame, eseji; Pjesme,    Eseji i članci.

Ova posebna, raritetna prodavaonica na otvorenom, inače najživlji dio Slavonskog Broda, na kojoj je svaki dan Dan knjige, na svoj način garantira svjetlu budućnost za knjige od papira. Dok buvljak postoji, nema niti govora o njenom sumraku i noći, ma koliko egzekucijom prijetilo nadolazeće digitalno doba. No, kako god bilo, preživjet će čitatelji i čitanje.