↧
Ženskom stranom književnosti: Ivana Šojat
↧
Miljenko Jergović: Zašto može Dobriša Cesarić, a ne može Enver Čolaković?
Ne znam koji su motivi predlagača – a taj je, izgleda, Milan Bandić – da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.
Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…
Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sándor Márai, duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske. Temom sarajevski i šire bosanski, za glavnog junaka ima sirotog hamalina Aliju i prati njegov neravan i proturječan put prema bogatstvu i sreći. Alija je pusta i naivna dobričina, ali Čolakovićev romaneskni okvir nije nimalo naivan, premda je u našim književnostima – a Čolaković, ako ćemo po pravdi, ali i po piščevoj sudbini, pripada i hrvatskoj, i bosanskoj, i bošnjačkoj književnosti – iznimno neobičan i netipičan. Taj okvir unutar kojeg on pripovijeda život i priključenija Alije Lepira on dijeli sa Sándorom Máraijem, svojim madžarskim suvremenikom, a obojica ga baštine od klasika te velike književnosti Gyule Krúdyja.
Kako je “Legenda o Ali-paši” bila dočekana u ustaškim Zagrebu i Sarajevu 1944? Vremena je bilo sasvim dovoljno da se pročita taj osrednje debeli roman, objavljen prije sva tri Andrićeva romana, ali već u čitateljskoj epohi koja je Andrićem bila značajno određena, kako u Sarajevu i Beogradu, tako i u onodobnom Zagrebu u kojem se – usudimo se reći – bolje nego danas znalo pročitati što Andrića čini neusporedivo velikim. Iako je pisao o istoj Bosni i Sarajevu, Čolaković je bio potpuno drukčiji pisac. Ta drukčijost najprije se ticala književnog, a vjerojatno i čitateljskog svjetonazora, iz čega su onda proizlazile stilske osobitosti. Danas je besmisleno uspoređivati dva odavno dovršena opusa, ali da je Čolakovićeva sudbina bila drukčija, da je politika prema njemu bila milostivija ili da je postojala svijest o tome koliko je “Legenda o Ali-paši” dobar i za našu kulturu značajan roman, pa da je piscu bilo dopušteno dalje da uzore onu brazdu koju je i započeo, zamislivo je da bi Ivo Andrić u Čolakoviću dobio svoga dragocjenog antipoda.
Politikom se nije bavio, niti se za politiku zanimao, ali je po nekoj logici epohe, a onda i u skladu sa svojim književnim pozivom, kao i kompleksnom jezično-kulturno-nacionalnom formacijom, Čolaković bio instinktivni ljevičar. U takvom se društvu kretao, tako je pisao, tako mislio. Bio je elitist, s dubokim i iskrenim klasnim osjećajem. I naravno da, kao ni Márai, nije bio za rata i za šume. Od 1939. živio je u Sarajevu, tu su mu u savezničkom bombardiranju grada poginuli roditelji. Stanovali su u blizini radio-stanice, a ubila ih je ona najfatalnija bomba u povijesti ratnog Sarajeva, koja je pobila puno sklonište ljudi. Od tog užasa bježi natrag u Zagreb i tamo lakomisleno prihvaća niži diplomatski položaj u rodnom gradu, u Budimpešti. Možete li ga razumjeti? To je bila i jedina povijesna i građanska krivnja Envera Čolakovića. Nedovoljna čak i za kaznu pred revolucionarnim sudom.
Jednaku takvu, toliku ili još i veću povijesnu i građansku odgovornost, kao državni službenici ili dužnosnici, propagandisti režima, urednici i suradnici ustaških glasila, ponijeli su, recimo, i Dobriša Cesarić, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Slavko Kolar, Gustav Krklec, i toliki drugi koji ne samo da su nakon rata bili ugledni umjetnici, pisci i kulturni radnici, nego su upamćeni kao ikonične figure hrvatske ljevice. Što je to učinio Enver Čolaković, pa mu se tako dobro pamti nešto što je drugima zaboravljeno? I zašto se, primjerice, po Branku Gavelli može zvati Dramsko kazalište Gavella, a po Čolakoviću se ne bi smio zvati nekakav zapišani donjogradski park, kad je isti doktor Gavella 1942. u Hrvatskom državnom kazalištu u Sarajevu, temeljito očišćenom od svih srpskih, židovskih i komunističkih elemenata, režirao Shakespeareova “Hamleta” i Držićeva “Dunda Maroja”, a u Spremnosti i sličnim je glasilima objavljivao pjesničko-esejističke uratke domoljubnog i nacional-romantičnog sadržaja? Sarajevske su, kao i zagrebačke premijerne priredbe započimale ustaškim pozdravom i uzdignutom desnicom rukom, pa je lako pretpostaviti da je snebljivi velikan morao obaviti i taj skoro pa bi se reklo inicijacijski ceremonijal, što mu je poslije rata zaboravljeno i nitko se nije pitao je li Gavella znao kako je završila Lea Deutsch ili što se dogodilo s Danielom Ozmom i s tisućama sarajevskih Židova. I je li Gavella znao, a naravno da je znao, kako je završio mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić? Ali zašto bi se onda takva i slična pitanja postavljala oko Envera Čolakovića – a postavljala su se ovih dana – u toj otužnoj, ponižavajućoj parkovskoj aferi, što je započela zato što neki ljevičari zapravo nisu imali pojma tko je Enver Čolaković.
Desničari, pogotovu u nas, imaju pravo da budu nenačitani ignoranti, koje ne zanimaju nikakvi estetski i umjetnički kriteriji, jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij za kojim bi se trebalo povoditi cjelokupno društvo, uključujući živu kulturu (pod uvjetom, naravno, da živa kultura uopće treba i da postoji). Ljevičari, međutim, nemaju to pravo, pogotovu ako se predstavljaju – a u posljednje dvije-tri godine upravo se tako predstavljaju – kao branitelji autonomije umjetničkog čina i slobode javne riječi. Ne mogu jedni kriteriji vladati za Branka Gavellu, samo zato što se za Gavellu čulo, a drugi za Envera Čolakovića, samo zato što o njemu ne znamo ništa, nismo ga čitali i ne zanima nas.
Nakon što se 1945, kao bez duše, vratio iz Budimpešte u Sarajevo, Čolaković je uhićivan, ali niti je optužen, niti mu je suđeno. Umjesto toga je, kao i toliki drugi sumnjivi elementi, doživio potpunu marginalizaciju i to da ostatak života provede negdje u dubokoj sjeni. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, Krleža ga je 1952. uzeo za redaktora u Leksikografskom zavodu, prevodio je s madžarskog i njemačkog, i živio mirnim građanskim i obiteljskim životom u Zagrebu, gdje je oženio Stellu Podvinec, bivšu perspektivnu pijanisticu i Stančićevu studenticu, poslijeratnu zagrebačku profesoricu glazbe. Možda je bio i sretan čovjek, iako mu je bilo oduzeto pravo da se ozbiljno bavi književnošću. Umro je u Zagrebu, kolovoza 1976.
Lijepo bi bilo kad bi se moglo ozbiljno porazgovarati o tome treba li u ovome gradu postojati sjećanje na njega. Ali da bi se to moglo, sjećanje na čovjeka moralo bi biti cjelovito, zasnovano na činjenicama iz njegova života, te na njegovoj sudbini, a ne na onome u što u vezi njega vjerujemo.
↧
↧
Boris Dežulović: Smeće zla
Tužna je pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxury resorte
Splitski književnik Predrag Lucić je, navodno, doživio užasnu nepravdu jer njegova knjiga Step by Step Stepinac nije otkupljena za hrvatske knjižnice(…) Ja ne vjerujem da će i knjižnice same otkupiti tu sramotu, koju neki nazivaju ‘cvijećem zla’ hrvatske književnosti, kao recimo i Dežulovićeve Pjesme iz Lore. To su anarhične i glupe knjige.’
‘Feral Tribune jedno je od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti uopće(…) Dežulovićeve brutalno domoljubne Pjesme iz Lore posve su neobične za svoj lirski žanr, jer se u zbirci na sasvim neočekivani način miješaju jezovite i parodijske pjesme, a nadasve briljira autorovim poznavanjem stihotvornih obrazaca, pri čemu je ovo pjesničko djelo više etička gesta nego estetski čin.’
Između ova dva pravomoćna suda o poetskoj etici mojih Pjesama iz Lore – ali i etičkoj poetici Feral Tribunea, pa s njim i satirične književnosti Predraga Lucića – pažljiviji će čitatelj uočiti nekoliko sitnih razlika. Prvi tako, primjerice, sudi kako su Lucićev Step by Step i moje Pjesme iz Lore ‘anarhične i glupe knjige’, samo ‘’cvijeće zla’ hrvatske književnosti’, dočim drugi Pjesme iz Lore nalazi stihotvornim briljiranjem i ‘etičkom gestom’, a Feral s Lucićevom parodijskom poezijom ‘jednim od najsvjetlijih poglavlja hrvatske satirične književnosti’.
Fine nijanse kriju, međutim, i golemu, upravo ključnu razliku između ova dva suda: prvi je prošlog tjedna u HTV-ovoj emisiji Pola ure kulture izrekao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak, dok je drugi prije točno deset godina napisao sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak. A nema golemijih od golemih međusobnih razlika Slobodana Prosperova Novaka, ive banca hrvatske književne historiografije.
Slobodan Prosperov Novak, kojemu su Pjesme iz Lore briljantno ostihotvorena ‘etička gesta’, i deset godina mlađi Slobodan Prosperov Novak, kojemu su iste te pjesme ‘anarhično i glupo ‘cvijeće zla”, samo su, međutim, dva Prosperova Novaka. Bio je tako onaj Prosperov Novak, HDZ-ov doministar kulture, što je klečao pred Tuđmanom i kao njegov dvorski rukoljubavnik potpalio lomaču za ‘vještice iz Rija’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je po Münchenu cinkario Tuđmanovu ‘komunističku osionost’ i Domovinu ‘u kojoj je časno plivati protiv struje’. Pa je bio onaj Prosperov Novak što je opet kleknuo pred Tuđmanovom sjenom, pa zaplivao niz struju i komunistički osiono ispisao optužnicu protiv ‘ljevičarskih terorista’, pa je bio onaj Prosperov Novak što je iste ljevičarske teroriste himnama i laudama upisivao u svoju Povijest hrvatske književnosti.
Pa je bio na kraju i onaj Slobodan Prosperov Novak, posljednji do sad poznati, što se klečeći pred Tuđmanovom sjenom opet u kajaku jednokleku radosno prepustio struji, da u Pola ure sinekure poput nepravedno zaboravljene Branke Šeparović raskrinkava mit o jugoslavenskoj čokoladi, i ponovo – kao nekad – istjeruje duhove ljevičarskog terorizma.
‘To što Predrag Lucić radi, to je njegov problem. Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal. Ideal gospodina Lucića je Jugoslavija, komunizam, a nisam baš siguran da treba financirati takvu literaturu. S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume. Tako je on zaista postao monstrum Jugoslavije, monstrum komunizma’, rekao je u svom ekspozeu drug Slobodan Ždanov Novak, pa zaključio: ‘Mislim da otkup djela za knjižnice mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’
Zastanimo na trenutak u ovom divljem plesu izumitelja izmjenične struje u teoriji književnosti. Ima, naime, o tome – o financiranju literature, otkupu knjiga, idealima i čitateljima – zgodna jedna priča iz mog malog mista, niste čuli za njega, Pisak se zove.
Pisak se do Onoga rata zvao Vruja, jer se podno omiške Dinare i Biokova smjestio neposredno uz mitsku kamenu uvalu Vruju, u čijim su podvodnim izvorima generacije Piščana lovile ribu. Tu, na vrujanskom žalu, u vrijeme Jugoslavije i komunizma sagrađeno je izletište od nekoliko skladno ugrađenih kamenih kućica, koje je tornado hrvatske privatizacije nakon rata nježno spustio u džep našeg lokalnog tajkuna, Stipe Latkovića iz nedaleke Žeževice. Oklopljen prijateljstvima s HDZ-ovim premijerima i SDP-ovim predsjednicima, Latković je u zaštićenom prostoru Vruje udario graditi bespravni pseudohistorijski pseudodalmatinski pseudogradić, Medvedgrad na moru, sa sve bunarima, kapelicama i tradicionalnim dalmatinskim bazenima, pa na kraju pravom pravcatom kulom, s krunom i puškarnicama, provincijalnom ambicijom nazvavši taj čudovišni kompleks Vruja Resort.
Onda je žeževički neimar u starom dalmatinskom Vruja Resortu uredio luksuzne apartmane, pa ih naumio staviti na tržište dokolice za ruske oligarhe, arapske šeike i startup-milijardere. Za taj pothvat njegovu je čudovišnom čardaku na Vruji nedostajala samo još jedna stvar: historijski certifikat. Raspitao se onda graditelj svratišta za bogatu djecu Instagrama tko izdaje te, kako se zovu, historijske certifikate, i tako je – da skratim priču – prošle godine nastala luksuzna monografija Grad vjetra i vode, najdublja do sad izmjerena točka sunovrata Slobodana Prosperova Novaka, što je plivajući niz struju i doslovno završio u kraškim podzemnim vodama hrvatske kulture, izronivši na koncu svoje tužne biografije u virovima Vruje, kao naplavina smeća što će ga zla južina nanijeti na obale bazena obijesnog lokalnog gazde.
Tako završava tužna pripovijest o Slobodanu Prosperovu Novaku, nekad uglednom profesoru književnosti na Yaleu, danas tek ocvaloj, jeftinoj intelektualnoj prostitutki i krasopiscu skupih brošura za luxury resorte, kojemu će tajkun iz Žeževice s par krupnijih novčanica platiti monografiju za svoje poslovne partnere, kupusaru što će – ne zajebavam se – početi tajkunovom pjesmom o Vruji, a sav smisao, osim onoga marketinškog, iscrpiti u dobro honoriranom historiografskom i intelektualnom autoritetu Slobodana Prosperova Novaka, cijelom uloženom u dokazivanje kako Vruja ne pripada Pisku, već Žeževici. O jebem te, slavna katedro hrvatske književnosti!
Kao svaka dobra priča i svaki dobar horror, ni ova ne završava kad se užasnutom čitatelju čini da završava, već završava Otkupom knjiga Ministarstva kulture za prošlu godinu, istim onim u kojemu nema monstruma Jugoslavije i komunizma, ali ima – s lijepom, debelom cijenom od 350 kuna komad – dvadeset primjeraka monografije Slobodana Prosperova Novaka i žeževičkog pjesnika Stipe Latkovića. Obične dakle brošure za turističke sajmove i poslovne partnere, a od sad, eto, i za hrvatske knjižnice. Toliko o ‘otkupu djela za knjižnice’ koji ‘mora biti usmjeren prema čitateljima, a ne prema izdavačima i piscima.’ Svakako, lijepo je znati da je jebenih sedam tisuća kuna, umjesto za dvije plaće u nekoj maloj izdavačkoj kući, završilo na računu beskrupuloznog poduzetnika, koji samo jedno noćenje u Presidental suite King Tomislav svoga Boutique Hotela Vruja Resort naplaćuje cijelih deset hiljada.
Potresnu priču, istinabog, jebe samo providan i očekivan, upravo prvoloptaški kraj: naravno da u Hasanbegovićevom Kulturnom vijeću za knjižnu, nakladničku i knjižarsku djelatnost, koje je sastavljalo listu naslova za otkup i otkupilo dvadeset komada skupe brošure o fićfirićkom resortu, sjedi – Slobodan Prosperov Novak.
Ima njih, rekoh, kao banaca. Jedan je, recimo, u istoj turi za trideset tisuća kuna otkupio osamdeset pet Zlatnih knjiga bokeljskih književnika iz obiteljske monografske manufakture Viktorije Franić-Tomić i njenog partnera – ne biste vjerovali – Slobodana Prosperova Novaka. Koji je, nota bene, još stotinu primjeraka iste knjige uvalio i zagrebačkim knjižnicama, o trošku zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu. Koji mu je, nota bene, godinu ranije uplatio i stotinu četrdeset hiljada kuna za knjigu Split: mjesta, ljudi, sudbine. Svega koji tjedan – nota bene, ali to je već dosadno – nakon što je pristupio stranci zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.
S jedne strane, to što Slobodan Prosperov Novak radi – da citiram jednog od njih – ‘njegov je problem’: ‘Samo taj problem postaje grozan onog časa kad se vidi da govor o zlu najbolje raste kada ima pred sobom neki ideal.’ Zato Slobodan Prosperov Novak nema ideala. Prostitutke nemaju ideale, one svoje usluge naplaćuju na ‘pola ure’, pa ideale u mjenjačnicama razmjenjuju za čvrstu valutu. Njihove grijehe otkupljuje Ministarstvo kulture, po tristo pedeset kuna.
’S druge strane, one koji traže monstruoznost, vrlo često pretvaraju u monstrume.’ Tako je jeftina intelektualna prostitutka Slobodan Prosperov Novak, sve tražeći monstruoznost Predraga Lucića, na koncu ‘zaista postao monstrum’. Monstrum klajnburške, sitnograđanske Hrvatske, monstrum sitnog žeževičkog kapitalizma.
Smeće zla.
↧
Sve čvrsto pretvara se u dim
Rastko Močnik, Boris Buden i Stipe Ćurković za Novosti govore o ‘Komunističkom manifestu’, jednom od najutjecajnijih političkih tekstova u povijesti, prema kojemu je neposredni cilj komunista ‘formiranje proletarijata u klasu’, što je zadatak jednako aktualan danas kao što je bio i 1848.
Ove godine slavimo 170. obljetnicu objave ‘Komunističkog manifesta’ Marxa i Engelsa. U originalnoj verziji, štampanoj najprije na njemačkom jeziku u Londonu 1848., naslov je bio ‘Manifest komunističke partije’, a pod tim su ga imenom izdavale i institucije u povijesnim socijalizmima, pa i našem. Tim povodom razgovarali smo sa sociologom Rastkom Močnikom, publicistom i kulturnim teoretičarom Borisom Budenom i članom Centra za radničke studije Stipom Ćurkovićem.
Kako je bilo moguće da ‘čitaoci Manifesta’, pritom mislim na političku i teorijsku ljevicu u Jugoslaviji, nisu bili spremni da se suoče s kapitalističkom ofenzivom u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća? – puta se Močnik
‘Komunistički manifest nije samo vjerojatno najčitaniji Marxov tekst, nego i jedan od najutjecajnijih političkih tekstova u povijesti. Za mnoge je i jedini Marxov tekst koji će ikad pročitati, i kao takav se često tretira kao sažet prikaz Marxove teorije ‘kao takve”, započinje Ćurković. Podsjeća da je tek nakon egzila iz Njemačke, mnogo godina kasnije u Londonu Marx u ‘Kapitalu’ razvio svoju kritiku političke ekonomije, pa treba biti oprezan pri čitanju ‘Manifesta’ kao teksta reprezentativnog za njegovu teoriju. Zato je Michael Heinrich, poznavatelj etapa Marxovog teorijskog razvoja, ‘Manifest’ nazvao ‘više rezultatom genijalne intuicije nego iscrpnog znanstvenog poznavanja materije’. Ima još Marxovih djela, naročito onih iz ‘srednje faze’ posvećenih historizaciji, u kojima je kompleksnost epistemološke pozicije razrađena bolje no u ‘Manifestu’. ‘Jedno od bitnih ograničenja tog pamfleta sastoji se u tome što se tu govori o načinu proizvodnje kao nečemu što u svim društvima izaziva jednake posljedice’, kaže Močnik, ‘dok neproblematiziranim ostaje problem društvenih formacija.’ Zbog toga izgleda kao da kapitalizam proizvodi jednake posljedice ma gdje se u svijetu i u ma kojem historijskom kontekstu pojavio.
’Marshall Berman, možda i najutjecajniji komentator Manifesta u njegovoj recentnijoj recepciji, u njemu vidi zgusnut i retorički ingeniozan prikaz dijalektičke teorije modernizacije’, kaže Ćurković, no na djelu je prividni oksimoron. Pa najprije podsjeća na poznate progresističke stavove: ‘Kapital razara i revolucionira sve tradicionalne i zastarjele društvene odnose, prekoračuje sve geografske granice, nadilazi sva ograničenja i katapultira čovječanstvo u budućnost, ali to čini podređujući sve imperativu vlastite oplodnje, stvarajući u procesu svijet po vlastitoj mjeri. No time je ujedno pokrenuo proces koji stvara klasu koja će, kao homogen subjekt povijesti, taj proces modernizacije dovršiti – nadilaženjem kapitalizma samoga. Taj proročanski, teleološki aspekt uvelike je zaslužan za politički utjecaj Manifesta na generacije i generacije čitatelja, pogotovo u radničkom pokretu.’ Ali to nije sve, jer se u nastavku Berman pita nudi li Marx teorijski uvjerljiv razlog ‘zašto bi dinamika kreativne destrukcije, koju je kao prvi identificirao kao definirajuću značajku kapitalizma, njegovo permanentno stvaranje i razaranje društvenih odnosa, nužno morala stati s formiranjem proletarijata kao povijesnog subjekta ili s uspostavom socijalističkih društava’. I dalje: ‘Ne bi li bilo sasvim u skladu sa slikom neobuzdanog kapitalističkog dinamizma koju Marx daje u Manifestu da te subjekte i oblike društva sam ponovno razori, u sljedećem ciklusu svojih historijskih metamorfoza?’
Marx i Engels pisali su za ponižene, izrabljivane, prezrene ljude svoga vremena, ne za akademsku elitu. Tek kada ih ponovno budu čitali sankiloti i proleteri našeg vremena, moći ćemo reći da Manifest opet ima svoju publiku – kaže Buden
A baš se to dogodilo povijesnim socijalizmima, pa i našem. Močnik se pita: ‘Kako je bilo moguće da ‘čitaoci Manifesta’, a pritom mislim na političku i teorijsku ljevicu u Jugoslaviji, nisu bili spremni da se suoče s kapitalističkom ofenzivom u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća?’ Ako Berman, na kojega se referira i Buden, piše 1982., u kontekstu doba Reagana i Thatcher, skleroze realsocijalizama i kopnjenja nada koje su 1968. i dekolonizacijski val revolucija bile pokrenule, on nije jedini utjecajni tumač koji je ‘Manifestu’ atestirao važne teorijske nedostatke. ‘Za Heinricha’, vraća se svom omiljenom autoru Ćurković, ‘teorija fetišizma u Kapitalu ujedno je radikalna revizija slike transparentnosti kapitalističkih društvenih odnosa kao odnosa eksploatacije, kako to Manifest sugerira i na tome temelji patos neminovnosti revolucionarnog nadilaženja tih odnosa. Ellen Meiksins Wood je kritizirala historijski prikaz uspona kapitalizma u Manifestu, ali i ona, unatoč tom i drugim kritičkim prigovorima, Manifestu atestira ‘genijalnost’, i to ne samo zbog gotovo nevjerojatne prognostičke preciznosti u opisu procesa koji danas nazivamo globalizacijom.’
‘Mislim da se problem današnje aktualnosti Manifesta, kao i drugih Marxovih spisa, poglavito Kapitala, ne može razriješiti na razini egzegeze, dakle novim čitanjem koje bi bilo prilagođeno suvremenom kontekstu, konkretno neoliberalnom kapitalizmu u razdoblju njegove globalizacije’, kaže Boris Buden. On podsjeća kako je interes za sva Marxova djela nakon početka novog ciklusa krize 2008., koja je potresla same temelje civilizacije, ponovno sve veći. Doista, gledamo li nova izdanja ‘Manifesta’ u nas, ona su sva centrirana u to vrijeme od prije desetak godina. Jedina je iznimka zagrebačko izdanje Arkzina iz 1998., povodom 150. godišnjice. Njega se posredno prisjeća Buden: ‘Marshall Berman, autor slavnog djela o modernizmu koje za naslov ima jednu Marxovu frazu iz Manifesta, ‘All that is solid melts into air’ – ili u prijevodu Moše Pijade koji sam ja redigirao u Arkzinovom izdanju Manifesta povodom 150. godišnjice, ‘Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim’ – tvrdio je da je padom komunizma Marx zapravo oslobođen zloupotrebe kroz koju su njegova djela prošla u razdoblju realnog socijalizma. Ali za koga je to on oslobođen? Za intelektualce svijeta, odgovara Berman u svom predgovoru Penguinovom izdanju Manifesta iz 2011.’ Jer ‘kaos u kojem danas živimo, gotovo neposredna opasnost izbijanja svjetskog nuklearnog sukoba, katastrofični izgledi globalnog zatopljenja, raspad geopolitičkog sistema zasnovanog na principu suverenosti, ono što je najgore, potpuna odsutnost novih ideja koje bi mogle parirati ovim izazovima, sve to motivira ljude da ponovno posegnu za Marxovom kritikom kapitalizma.’ ‘Marx se danas čita’, ponavlja Buden, ‘više no što je itko mogao zamisliti prije četvrt stoljeća. Drugo je pitanje tko ga čita.’ Podsjeća da je još prije krize, krajem 1990-ih, ‘New Yorker’ pisao o ‘Wall Streetu punom studijskih grupa koje čitaju Marxove spise kako bi shvatili i sintetizirali ideje koje su od odlučne važnosti za njihov posao, ideje kao što su globalizacija, nejednakost, politička korupcija, modernizacija, porast bijede u svijetu, tehnološki progres itd. U financijskom srcu globalnog kapitalizma Marx je bio ‘veliki mislilac budućnosti”.
S druge strane, Močnik optužuje nedovoljni konceptualni aparat ‘Manifesta’ za ni manje ni više nego trivijalizaciju konflikta između socijalističkog procesa koji je postojao s jedne strane i mogućnosti regresije, pada natrag u kapitalizam s druge, što je bila realna situacija našeg sloma socijalizma. To, naravno, ne znači da je Jugoslavija propala samo zato jer su njezini rukovodioci previše vjerovali u optimizam ‘Manifesta’ i ireverzibilnost jednom povijesno dosegnutog nivoa socijalističke revolucije. No da je izvjesna ‘opuštenost’ postojala u situaciji kada je nije smjelo biti, pa i to što činjenice tzv. pretvorbe i privatizacije tek naknadno shvaćamo kao okretanje kotača povijesti unazad (što nas još uvijek ne mobilizira da stvorimo kritičnu masu koja bi zaustavila i preokrenula te procese koji nisu završeni), govori kako nismo ne samo ‘dobro čitali’, već ni dovoljno nadograđivali klasike. Inače bismo, ne samo kao pojedinci već i kao institucionalizirano društvo, vidjeli da se proturječja koja proizvodi jedan tip socijalističke industrijalizacije i jednostavne robne proizvodnje u poljoprivredi neće sama i po nekom automatizmu razrješavati socijalistički.
Buden spominje anegdotu o ocu njemačko-američkog teoretičara međunarodnih odnosa Hansa Morgenthaua, koji je početkom 20. stoljeća bio liječnik u radničkom kvartu bavarskoga grada Coburga, gdje često nije mogao pomoći rudarima koji su masovno umirali od tuberkuloze: ‘Takvi bi ga često zamolili, pred smrt, da im donese Manifest. Njihova zadnja želja bila je da budu pokopani s tim slavnim Marxovim i Engelsovim djelom. Umjesto s Biblijom, naravno.’ A kakvo je stanje danas, ne samo u nas nego širom svijeta? ‘Znamo, obični ljudi na posljednji počinak ponovno radije uzimaju sa sobom svete Biblije, Kurane, Tore, nacionalne zastave i grbove ili pak ordinarni posttruth trash.’ Buden podsjeća da Marx i Engels ‘nisu adresirali intelektualce, a pogotovo ne akademske elite, čak ni onda kada je riječ o njihovim teorijski najzahtjevnijim djelima – sve se to čitalo i raspravljalo ‘u pokretu’, kako u smislu radničkog pokreta u kojem su radničke mase nastupale zajedno sa svojim organskim intelektualcima – Rosa Luxemburg je napisala ‘Akumulaciju kapitala’, dakle svoj kritički komentar Marxova Kapitala na temelju svojih predavanja koja nije održavala na nekom od elitnih sveučilišta, nego u radničkim školama – tako i u smislu povijesnog kretanja ili, bolje, kretanja same povijesti kojoj Marxova i Engelsova djela, kao i njihovi čitatelji nisu bili suputnici nego avangarda.’ Na istu temu Ćurković kaže: ‘Ne radi se samo o tome niti se smisao današnje lektire Manifesta može u potpunosti svesti na nostalgičnu evokaciju izgubljene ‘strukture osjećaja’ (Raymond Williams) jednog neusporedivo optimističnijeg i ofenzivnijeg trenutka u povijesti ljevice. Magnetizam Manifesta, bez kojega bi njegova apsolutno iznimna povijest recepcije bila teško zamisliva, zasigurno proizlazi i iz njegovih specifičnosti (i) kao literarnog teksta. Riječima Marshalla Bermana, ‘pored svega ostalog što jest, Manifest je i prvo veliko modernističko umjetničko djelo’.’
Buden je skeptičan spram fenomena ‘povratka Marxu’ u mlađih generacija na Zapadu, spram toga što je socijalizam u SAD-u popularniji no ikad prije, a globalna intelektualna elita čita marksizam: ‘Nisam siguran da je to po sebi nešto pozitivno po Marxove ideje i po svijet u krizi. U Manifestu, jasnije nego bilo gdje drugdje, oni adresiraju ‘proletere svih zemalja’. Pisali su za ponižene, izrabljivane, porobljene, prezrene ljude svoga vremena, ne za akademsku elitu. Tek kada ih ponovno budu čitali sankiloti i proleteri našeg vremena, moći ćemo reći da Manifest opet ima svoju publiku.’
No ako se ne radi samo o čitalačkoj publici, jedna od tema ‘Manifesta’ su i tada novi historijski akteri, čijoj institucionalizaciji je ovaj pamflet, uostalom, i posvećen. Naime, komunisti. U drugom poglavlju ‘Proleteri i komunisti’ Marx i Engels pišu: ‘Komunisti nisu neka posebna radnička stranka nasuprot drugim radničkim strankama.’ Ovu rečenicu Močnik tumači na sljedeći način: ‘Antikapitalistički pokret ulazi na svjetsku scenu kao od početka pluralistički. Komunisti nisu posebna partija. Oni su aktivni u pluralnim oblicima novih antikapitalističkih pokreta.’ Egzegeza poznatog odlomka ide dalje: ‘Oni nemaju nikakve interese odvojene od interesa čitavog proletarijata.’ ‘Interes proletarijata u cjelini’, kaže Močnik, ‘nije samorazumljiv. U svojoj spontanosti, konkretne historijske borbe su partikularističke i ne nužno na crti interesa ‘čitavog proletarijata’.’ Prednost komunista u odnosu nad ostalom masom proletarijata samo je u tome što oni imaju uvid u uvjete, razvoj i opće rezultate proleterskog pokreta. ‘Do tog razumijevanja došli su teorijskim radom!’ kaže Močnik. Rečenicu kako u nacionalnim borbama u različitim zemljama komunisti ‘ističu i zastupaju zajedničke, od nacionalnosti neovisne interese proletarijata kao cjeline’, trebamo tumačiti kao pojavu da u posebnim nacionalnim borbama ‘zajednički interes proletarijata kao cjeline’ često nije u prvom planu. Komunisti su tu korektiv, jer proleterski pokret može biti samo internacionalan, a revolucionarni globalan. Dakle, ‘na različitim stupnjevima razvoja kroz koji prolazi borba između proletarijata i buržoazije (oni) stalno zastupaju interese cjelokupnog pokreta’. Iako se posebne borbe radnika, sa svojom specifičnom vremenitošću, ne mogu sinkronizirati, nužno je da se te posebne borbe organiziraju u ‘interesu pokreta kao cjeline’. ‘Neposredni cilj komunista je (…) formiranje proletarijata u klasu’, piše u ‘Manifestu’. U svojoj svakodnevnoj egzistenciji radni ljudi ne čine klasu. Zato je formiranje proletarijata u klasu politički nalog i postignuće, nužno da bi se klasna borba permanentno reproducirala. ‘Zadatak komunista jednako je aktualan danas kao što je bio i 1848. godine’, zaključuje Močnik.
↧
Zeko ustaša
U okviru manifestacije Noć knjige u Gradskoj knjižnici Slavonski Brod 23. travnja održana je izložba starih slikovnica koje nisu u fundusu knjižnice. Naslovljena kao ‘Slikovnice s mirisom djetinjstva’ izložba je trebala skrenuti pažnju na slikovnicu kao osobitu vrstu knjige, opisati njene značajke i povijesni razvoj te nezaobilaznu ulogu u odgoju mladih čitatelja.
Hvalevrijedna inicijativa lokalnog karaktera teško bi se probila do ove rubrike u Novostima da se među slikovnicama nisu našle i dvije čiji je izdavač ‘Promidžba ustaške mladeži’. Ta je nakladnička kuća 1942. godine objavila ‘Sestricu Melasju’ ukrajinske autorice Marije Aleksandrovne Vilinskaje (pod pseudonimom Marko Vovček) i ‘Srebrenog zeca’ Guida Gozzana sa slikama poznatog ilustratora i crtača Waltera Neugebauera. Kao što joj samo ime kaže, ‘Promidžba ustaške mladeži’ bavila se odgojem hrvatske djece u ustaškom duhu, objavljujući pritom i slikovnice nepolitičkog sadržaja. Nakon oslobođenja 1945. godine njen rad je zabranjen.
Od vršiteljice dužnosti ravnateljice Gradske knjižnice Ružice Bobovečki pokušali smo doznati razloge uvrštavanja ovih slikovnica na izložbu kao i isticanje izdavača bez ikakvih ograda od njegove uloge tokom Drugog svjetskog rata, ali se ona ispričala zbog neodgodivih obaveza. Stoga smo se obratili Borivoju Dovnikoviću Bordi, čije karikature svakog tjedna možete vidjeti u Novostima, inače dobrom prijatelju Waltera Neugebauera. Njih dvojica su, uz Vladu Delača i Ismeta Voljevicu, činili pionirsku ekipu koja je udarila temelje jugoslavenskog animiranog filma. Bordo je pohvalio Neugebaureove stilizirane ilustracije u slikovnici koje nisu diznijevske, kako je inače radio stripove, ali i upozorio na pristup izložbi.
– Ako je sve skupa prikazano ‘objektivno’, kao primjer kulturne aktivnosti u NDH, bez potrebnog civilizacijskog odmaka, onda je izložba nastavak ustašizacije društva i vraćanje digniteta hrvatskoj prošlosti u Drugom svjetskom ratu. Na isti način to se može nazvati tihim prenošenjem Neugebauera u njegovu ‘nekomunističku’ prošlost do 1945., kada je u Zagrebu likovno postavio antižidovsku izložbu i poništavanjem njegovog značajnog stvaralaštva u SFRJ – izjavio nam je Dovniković, uz ogradu da nije vidio cjelovitu izložbu.
↧
↧
Ladislav Babić: Socijaldemokracija – Fafaj i uživaj!
Šalje mi prijateljica „jednu dobru vijest iz BiH“; profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i autor drugog izdanja „Pravopisa bosanskog jezika“ Senahid Halilović, potpisao je „Deklaraciju o zajedničkom jeziku“. Kao da je Chomsky-jev potpis doprinjeo novim potpisnicima, jer se dosta dugo njihov broj kretao nešto oko 8000, a sad je narastao već na preko 9000 (međutim, stagnira broj hrvatskih potpisnika). Uvijek govorim da nacionalisti za to nimalo ne mare. Oni slijede svoj put, ne brinući o ničem sem onoga što su si zacrtali. Prema Kangrgi, etika (a napose moral) je pitanje prakse, a ne puste teorije. Tako dugo dok ostane samo na broju potpisa, potpisnici se mogu dičiti etičkom snagom i istinoljubivošću, koja nažalost ništa neće promijeniti. Od desnice čovjek može ponešto i naučiti, a oni su dobro shvatili Marxa: “Praksa je kriterij istinitosti!”. No, misao su posve iskrivili, tumačeći je u smislu “Istina je ono što mi prakticiramo!”. Dok neki potpisuju, oni prakticiraju. Doduše, još davno je primijećeno kako “Nema ništa praktičnije od dobre teorije”. Dodao bih – ako se primijeni! Dakle, u tome se sastoji cijela „sitnica“ – primorati nacionaliste da dobru teoriju (opisanu knjigom i stavovima Snježane Kordić, i ne samo nje) primijene. Ali, to je malo teže isključivim inzistiranjem na njihovom razumu i humanizmu, jer ih mimo interesa ništa drugo ne vodi.
Postoji krilatica da se „klin klinom izbija“, što povijest najčešće potvrđuje. To će reći, suštinske stvari ostvarene silom samo se silom mogu promijeniti na bolje. Publicist, esejist i ekonomist Marko Francisković, ovako odgovara na pitanje kako se riješiti svih onih koji predstavljaju teret za državu, što će reći partijskih činovnika i uhljeba koji politički podržavaju cijeli kapitalistički sistem:
„Idealno bi bilo na miran način, ali to nije realno za očekivati, kao što nije realno očekivati da će neki razbojnik, zbog grižnje savjesti, vratiti ono što je ukrao. Dakle, ono što ostaje je da se razbojnika dovede u red na način koji on jedino razumije – nadjačavanjem. Tako je i ovdje, silom mača se jedino može presjeći ovaj gordijski čvor. No, to je mnogima teško čuti jer je opasno i traži požrtvovnost. Kultura koja je ubačena u mentalni kod je kultura gotovanstva i pasivnosti. Maksimum ”rizika” je što netko meni nešto lajka na fejsu i već to im izgleda dovoljno i da mogu mirno nastaviti dalje sjediti i ne izložiti se opasnosti. To je prisutno u većini naroda uz rijetke iznimke. Malo je pojedinaca koji su se pokazali dovoljno svjesnima i hrabrima da se izlože za ono što vide vrijednim borbe. Taj broj mora doći barem na nekih 5% da bismo mogli ozbiljno pričati, a ne samo ovako teoretizirati. Sad nema ni blizu tog minimuma, nema osjećaja jedinstvenosti i solidarnosti, sebičnost je apsolutni vladar u društvenoj svijesti.“
Povijest i autor teksta o tome imaju jedinstveno mišljenje. I dok Josip Kregar, pošteni političar (koji se nekoć odrekao korištenih privilegija, vratio novce i iskreno promijenio) uglavnom nepristrano i ispravno, ali dozlaboga pasivistički, fatalistički pomirljivo konstatira stanje:
„S religijskim i etičkim zahtjevima nema šale. Oni se izriču u oblicima koji su imperativni nalozi, ne kondicionali, uz navedene uvjete. Ne ubij je zapovijed uz koju nema dodatka i okolnosti koje opravdavaju izuzetak. Ne laži je nalog uz koji ne stoje ograde i uvjeti. Takvi zakoni su djela neupitne milosti i veličine boga-zakonodavca te ljudi takve zakone ne mogu, vjernici ne smiju dovoditi u pitanje. Ipak, stvarnost je drukčija. Neprijatelji se ubijaju. Crkva blagoslivlja oružje i ratove. Lagati se ne smije, ali ljudi lažu. To nije lijepo i rijetko je kažnjivo. Kada se laže iz obzira, pristojno izbjegava vrijeđanje, u tome ljudi ne vide nešto lijepo, ali osuda izostaje. Stvarnost i okolnosti ne utvrđuje viši zakonodavac, već njegovi tumači na zemlji, koji brinu da stvarnost svijeta i životni kompromisi ne izvrnu logiku. Velika je vjerojatnost da će onaj čiste duše i plemenitih ideala, kad ih treba primijeniti u stvarnosti, otkriti da oni vrijede samo u izoliranom svijetu čiste vjere, a da gasnu kad ih testira život i stvarni svijet…“,
radujući se da nakon noći dolazi dan, uvjereno radeći na mirnoj „elektrifikaciji“, možda uvjeren da je na tragu Marxove mudrosti „Filozofi su do sada svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni” – povijest govori sasvim suprotno. Samo sitni primjer iz njene cjelokupne arhive, koji se odnosi na regionalno područje. Država Jugoslavija je nastala kao posljedica nasilja 1.svjetskog rata i raspada k.u.k monarhije. Druga, „Titova Jugoslavija“ rodila se u nasilju 2.svjetskog rata, a jednako se nasiljem raspala u ratovima iniciranima od „krevetskih partnera“,
sitnoburžujskih politikanata, sljednika nemjerljivo inteligentnije preteče. Primjera da se suštinske socijalne promjene zbivaju ne same po sebi, već borbom, prinudom, a one najveće nasiljem kao odgovorom na nasilje onih koji ne ispuštaju moć iz svojih ruku, je bezbroj. Zaboravlja se da je socijaldemokracija prokazana davno prije nego li se danas slizala s neoliberalnom desnicom, pokazavši se tijekom povijesti pragmatično prilagodljiva vladajućima, kapitalu, nacionalizmu pa i ratu u konačnici – uglavnom onima koji su silom osvojili vlast i jednako je silom održavaju. Jasno je da se mijene svakodnevno dešavaju, gotovo kaotično, kao da netko drugi a ne čovjek upravlja njima – stoga su prilično nepredvidljive. Usmjereno kretanje odsustvuje, pod čime se podrazumijeva da bi isto trebalo biti nedogmatsko, otvoreno svijetu, promjenama, propitivanjima i korekcijama, a ne neupitno okoštalo, jer i kaos i red shvaćeni onako kako to čovjek čini, uzrokuju žrtve. Ali, čovječantvo bi barem okvirno moralo biti svijesno što želi na spoznajnom, humanističkom, socijalnom i ekonomskom području, ostavljajući umjetnosti da se slobodno razvija bez ikakvih diktata.
Mnogima koji, poput simpatičnog Kregara, mudruju o promjenama u suradnji s nasilnicima, uvjereni da njihove sebične težnje mogu miroljubivo utjerati u korito opće koristi, neka posluži kratka alegorija (daljnje čitanje se ne preporuča maloljetnicima bez stidnih dlaka): Upao je naoružan, izvadio nabreklu kurčinu zapovijedivši: „A sad fafaj!“. To je osnovna razlika između desnice i ljevice. Desni su poduzetni i djelatni, što im omogućava služenje nasiljem, a lijevi fafaju li fafaju, što će reći besplodno filozofiraju o tome zašto moraju fafati, i o svijetu gdje nitko nikome nasilno ne bi ništa morao fafati. Prihvati li se Bismarckova definicija koju miroljubivi Kregar pripisuje sasvim suprotno profiliranoj osobnosti krajnje konzervativnog „željeznog kancelara“, koji je širom Evrope vodio ratove i silom ujedinio Njemačku (nisu li i današnje SAD, demokratski ideal ograničenijim umovima, nastale nasiljem?): “Politika je umjetnost mogućeg, ako je izvedivo – umjetnost sljedećeg najboljeg”, čini se da jadnom fafajućem ljevičaru ne preostaje ništa negoli da zadovoljava nasilnika, jadikujući nad vlastitom sudbinom. A, nije da nije posjedovao i druge mogućnosti. Mogao je, primjerice, kurčinu gurnuti u usta do korjena, a potom je odgristi zajedno s jajima nasilnika! Potom, koristeći bolnu zaprepaštenost istoga, iskoristiti trenutak da ga se zauvijek riješi, udarcem nekim priručnim predmetom po glavi ili otevši mu oružje. To se, u intervalima između dva fafanja desničarskog kurca od strane ljevice povijesno i dešava, da bi potom opet prešlo u jalovo filozofiranje, moraliziranje, pozivanje na vjeru, božje zakone, etiku i humanizam – jer se nismo zauvijek riješili nailnika. Desni se pozivaju samo na svoj pištolj: „A sad, fafaj!“. Etika i moral su, kao što rekosmo, itekako praktične stvari, a lijevi izgleda više vole prevrtati u glavi njihova pravila, čudom se čudeći kako ona ne djeluju u svijetu gdje on mora fafati kurčine. Predbacuje se onima koji ih upućuju na izdaje, nedosljednosti, nasilja i ratove – koji su doveli do stanja koje bi oni kao mijenjali mirnim putem – kako bi prolijevali krv, nastojeći izbrisati iz umova raje da su tlačitelji i sami došli do privilegija preko mora krvi, na taj način stvarajući osjećaj krivice u potlačenih što ih se istim sredstvima žele riješiti (većini je daleko od pameti da je smjena društveno političkih sustava u regiji nastala nasiljem, prikrivena mobilizatorskim krilaticama za naivne mase). Jasno, sve to nije stvar individualne želje pojedinaca (jer ne biraju dobrovoljno nasilje u kojem mogu skončati, a ponajmanje ovaj autor), već se povijesne (političke, socijalne, ekonomske,…) prilike moraju prikladno složiti – što se redovno dešava – a to nikako ne mogu shvatiti oni koji razmišljaju od danas na sutra. Naprosto ne shvaćaju da je neka vrsta „prirodnog zakona“ povremeno ekstremno opuštanje prikupljenih tenzija, bilo u prirodi ili društvu: vulkanske erupcije, potresi, rastave braka ili nakupljene međuklasne napetosti, bez obzira što se ljudi deklariraju kao razumna bića. Koja, doduše, stvari prečesto „razumiju“ prekasno. Primjerice, cijela regija spada u zemlje visokog seizmičkog rizika, dok protupotresna gradnja nije zakonski regulirana (ponajviše će plakati oni koji najmanje slušaju savjete, a mjere poduzimati tek nakon katastrofe). Najveći zagovaratelji mira (foliranti, dakako) su oni koji ponajviše podržavaju napetosti na tlu regije i dive se ratovima najopasnije zemlje svijeta, jasno – svijesni da se eksplozivi detoniraju daleko od vlastitih guzica.
Očito, onemoćala ljevica živi upravo u spomenutom „izoliranom prostoru čiste vjere“, plemenitosti i ideala koje ne znaju – za razliku od desnih – kako ostvariti. A, možda naprosto uživaju u fafanju!
↧
Nijemci i ostavština Karla Marxa
Karl Marx je rođen 1818. u malom njemačkom gradu Trieru na rijeci Mosel u blizini francuske granice. Od početka je bio revolucionarni filozof.Već u mladim danima se zalagao za onda liberalne ideje, zbog čega je morao napustiti Njemačku i ići u egzil: najprije u Pariz, a potom u London. U Engleskoj se intenzivno zanimao za radnike koji su tada, u ranim danima kapitalizma, živjeli i radili pod vrlo teškim uvjetima. 1847. je zajedno sa svojim prijateljem i suborcem Friedrichom Engelsom napisao jedan od svojih najpoznatijih tekstova, “Komunistički manifest”, u kojem zahtijeva jednaka prava i jednake šanse za sve ljude. Bio je to trenutak kada je komunizam ugledao svjetlo dana.
Vrlo brzo nakon toga se teorija komunizma pretvorila u više od pukog nauka. Za gorljive sljedbenike komunizam je postao religija, kaže politolog Richard Löwenthal.
“Povijesni značaj Marxa se temelji na jedinstvenom povezivanju novih i vrlo značajnih znanstvenih spoznaja i oduševljene utopijske vizije koja je pionire radničkog pokreta inspirirala za stvaranje neke vrste ovosvjetske religije”, kaže Löwenthal.
Radi se, dakle, o vjerskom obećanju koje se može ostvariti već na ovome svijetu, a ne tek na onome poslije smrti.
“No za nauk koji ima vjersku funkciju uvijek postoji opasnost da u glavama vjernika i njihovih svećenika postane okamenjena dogma”, napominje Löwenthal.
Kasnije je Marx napisao još jednu knjigu koja je stekla svjetsku slavu: “Kapital”. Ona je postala teorijska podloga komunizma. Na to su se djelo pozivali svi kasniji komunistički vlastodršci: i Lenjin i Staljin i Mao Ce Tung. U Marxovo ime oni su uspostavili komunističke diktature. To se, međutim, događalo nakon smrti liberalnog filozofa i aktivista za radnička prava pa nije morao gledati u što se njegove ideje pretvaraju. Ali dugo vremena je Marxova misao bila izjednačavana s diktaturom. Tek posljednjih godina, desetljećima nakon kraha komunizma, Marxovo se djelo počinje čitati drugim očima.
“Doba ekstrema” – tako je povjesničar Eric Hobsbawn nazvao 20. stoljeće. No tek nakon pada Berlinskog zida 1989. je pogled na Marxa postao malo slobodniji. Tek sada se može analitički potencijal njegovog djela promatrati bez ograničenja sukoba različitih političkih sustava”, kaže sociolog Martin Edreß.
“Time se mi doduše ne odmičemo od svih oblika političkog funkcionaliziranja Marxovih analiza, ali je barem moguće izbjeći jednodimenzionalne predrasude u prosudbi tekstova”, smatra Edreß.
Ta jednodimenzionalnost percepcije se, naime, prije svega odnosi na ono što su marksizam, lenjinizam, staljinizam ili maoizam učinili od njegovog djela.
No Marx nije bio samo vrlo lucidan teoretičar – on je bio i odličan pisac. Komunistički manifest i danas plijeni pažnju elegantnošću jezika kojim je pisan. To oboje, teorija i jezik, bili su razlozi da se već odavno Marxa izučava na svim njemačkim sveučilištima. Svojevremeno je filozof Ernst Bloch rekao:
“Već oko 1920. su u Heidelbergu i na drugim boljim njemačkim sveučilištima kao inteligentni slovili studenti koji su bili marksisti. I svaki student koji je želio da ga se shvati ozbiljno morao je poznavati barem nešto od Marxovih tekstova.”
Marxove analize su u mnogim segmentima i danas aktualne. I danas je uz njihovu pomoć moguće prilično detaljno opisati postojeću nepravdu i sustave iskorištavanja ljudi, i to ne samo u Europi, već širom svijeta. Sociolog Martin Endreß navodi jedan primjer.
“Dječji rad, koji je Marx oštro kritizirao i za čije ukidanje se zalagao, i danas je prisutan u globalno aktivnim tekstilnim korporacijama u Aziji i Jugoistočnoj Aziji. Vidljivo je izmještanje o kojem je govorio već i Marx.
Najprije se proizvodnja izmješta tamo gdje su plaće i troškovi niži. No onda dolazi do razvoja, poput recimo u Kini, i tu počinju rasti plaće. Proizvodnja se ponovo pomiče, u zemlje koje su još siromašnije i gdje je jeftinije proizvoditi. To znači da uz isti stupanj izrabljivanja imamo relativno povećanje životnog standarda.” U tom se kontekstu može reći da Marxova analiza stanja u tadašnjoj Europi ima u stvari univerzalni karakter.
Povodom 200. godišnjice rođenja u Njemačkoj se Karl Marx ponovo slavi. I sve se više širi uvjerenje on nije odgovoran baš za sve ono što je u ime njegove filozofije učinjeno. Jer nakon svoje smrti, on se više nije mogao braniti protiv zlouporabe svog djela.
↧
Miljenko Jergović: Scenarij za protekli život ili gdje da stari grobar nabavi smolu za grdelina
Film “Samo jednom se ljubi” bio je od formativnog utjecaja na našu generaciju, pa ništa od onog što je Rajko Grlić poslije njega snimio nije moglo biti tako važno ni veliko. Desetljeće i kusur zatim, kada sam tog čovjeka upoznao, ljubazno nasmiješenog i nezahtjevnog, samo sam mogao, s tihim razočaranjem u sebi, konstatirati kako je film ozbiljniji od svoga autora. I tako će se nastaviti u dvijetisućitim, kada se situirani američki profesor vrati u hrvatsku kinematografiju i kada s Antom Tomićem ne samo kao scenaristom, nego i nekom vrstom mlađega duhovnog suputnika, bude snimao neke dobre, ljubazne i nasmiješene filmove, koji su svakako iznad estetske i etičke razine njihova okoliša, ali redom imaju istu, neotklonjivu manu: nisu “Samo jednom se ljubi”, ne lome tako led u nama, ne zakreću naše sudbine, ne vode ih onim smjerom kojim idu sudbine njihovih junaka, nego su samo i naprosto – filmovi. I ništa više ni manje od toga.
I na kraju je dobro što je tako. Još jedan onakav film njegov autor, fin i ljubazan čovjek, svakako ne bi mogao podnijeti, niti bi ga mogla podnijeti njegova publika iz 1981, a ni Zagreb i hrvatska kinematografija ga ne bi mogli podnijeti. Jedino je, možda, šteta za današnje petnaestogodišnjake – jer mi smo u vrijeme “Samo jednom se ljubi” imali petnaest – koji će bez takvog filma ostati kreteni. Ili će emigrirati tamo gdje je Grlić pošao u četrdeset i kojoj.
I taman kada je ovo trebao biti jedan lijep i pošten nekrolog živome čovjeku, pojavila se ova knjiga. Naslov nemušt, “Neispričane priče” (Hena com, Zagreb 2018.), ali ono što slijedi ne samo da takvo nije, nego sa sobom nosi i ozbiljnost i silovitost onoga davnog filma. Predočena u formi filmskog pojmovnika, čiji su pojmovi dramaturški organizirani kao mali scenariji, ili kao svojevrsna potraga za scenarijem, Grlićeva knjiga istovremeno je piščeva autobiografija, fizička, intelektualna i duhovna, rasprava o jednom prelomljenom i polomljenom vremenu, moj obračun s njima u kojem se Grlić nesmiljeno i s fascinantnim – i u svakom pogledu pozitivnim, ljekovitim – zlopamćenjem razračunava sa svima koji su se, da li iz hobističkog domoljublja ili iz stvarnih uvjerenja, bavili njegovim progonom, ali to je i knjiga, blaga i nježna, na trenutke gotovo poetski minuciozna, čiji pisac u svemu, u baš svakoj životnoj okolnosti, pokušava pronaći – film. I što je najbolje, on ga i nalazi: koliko god pojedine rečenice, scene i pasaži bili nesnimljivi, i koliko god ništa od svega toga neće u formalnom smislu postati film, pisac čitatelja uspijeva navesti da mu se u glavi odvije jedinstvena filmska predstava, u kojoj se, s unutrašnje strane oka, odigra cijeli Grlićev život. Lijepo, veličanstveno, vrijedno svake buduće zavisti koju ćete osjetiti prema ovom čovjeku!
Zapravo, najmanje dojmljivi dijelovi “Neispričanih priča” – koji su i dalje vrlo zanimljivi, tiču se njegovih nesnimljenih scenarija. Grlić na prilagođen način izlaže kratke sinopsise, i onda, u riječ-dvije, ispriča kako i zašto nisu snimljeni. Međutim, za većinom tih priča – pa čak ni za onom najspektakularnijom, o putovanju prve žirafe do bečkog zoološkog vrta – čitatelj i gledatelj nekako baš i ne žali. Jedne djeluju iskonstruirano, a druge, one koje su, zapravo, najistinitije, upravo zbog suviška istine djeluju kao laž. Recimo, priča koja se zbila 1956, o kratkoj, jednodnevnoj ljubavi Vivien Leigh i mladoga zagrebačkog milicionera. Grlić u knjizi tu priču ispriča nježno i zavodljivo, sa sviješću o povijesnom trenutku i o sasvim osobnom pustošenju ljudske duše, karakterističnom za zbilja velikog umjetnika, ali je nezamislivo da bi od toga moglo biti filma. Neke istine u filmskim scenarijima, pa i romanima, nužno fermentiraju u laž. Priča o Vivien Leigh morala je ostati ono što je u Grlićevoj knjizi. Važnoj i meni velikoj knjizi. Ona me neće formativno određivati – u ovim godinama formativno mogu djelovati još samo teške droge, ljubav i lobotomija – ali imam osjećaj da ću se njome često poštapati i pomagati…
Kompletna Grlićeva natuknica u neoustaškoj Wikipediji posvećena je aluzijama o njegovu podrijetlu, te udbaško-ustaškim pokušajima da se oko toga uhvati u laži. Ništa filmovi, ništa karijera! Samo da se “za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku odselio u SAD”. Vođen tom istragom – pojam valja shvatiti i u njegoševskom i u šerlokholmsovskom smislu riječi – Grlić ne samo da se u ovoj knjizi jasno i nedvosmisleno nacionalno deklarira, nego, kao pred nekom komisijom za ustanovljenje etničke čistoće i stjecanje arijevskog statusa, u postocima iznosi elemente svoga podrijetla. Zainteresirane za to što je Grlić po nacionalnosti i kakva mu je krvna slika upućujemo da potankosti otkrivaju tako što će u svoje prljave ruke uzeti ovu knjigu…
S Krunom Quienom Grlić je pregovarao o scenariju o braći Zanović, bokeljskim pustolovima i prevarantima iz osamnaestog stoljeća, čija potukačka i životna priča stoljećima ostaje književno neartikulirana, premda su je mnogi i mnogi pokušavali tematizirati. Scenarij, naravno, nikada nije napisan, a i bolje je da nije, jer film o Zanovićima ili ne bi ništa vrijedio ili bi koštao kojih stotinjak milijuna dolara ili bi, što je najvjerojatnije, koštao kojih stotinjak milijuna dolara i svejedno ne bi vrijedio ništa. Sve velike teme iz naših balkanskih povijesti najprije moraju biti ispričane, a tek onda snimljene. Nešto neće postati film, ako već nije bilo književnost.
E, ali Quien je Grliću ispričao, a on ju je u ovoj knjizi napisao i na papiru snimio, priču o jednome splitskom grobaru koji lovi grdeline, među njima bira najbolje pjevače, a ostale pušta, i ti su mu grdelini smisao života. Smola na koju ih lovi jako je skupa i može se kupiti samo u jednom dućanu u Trstu. Počinje rat, on kopa mrtve na sustipanskom groblju, sve dok mrtvih ne bude prekoviše, pa odlazi u partizane. S njima dolazi sve do Trsta, i do onog dućana, u koji provaljuje i odnosi svu smolu.
Priča se završava nakon rata, kada se smola više nigdje ne može kupiti, a on je ponovo siromašni grobar na Sustipanu. Piše tada tršćanskom dućanu, naručuje dvije kutijice smole, za što uredno prilaže novac, i moli ih da mu, siromašku koji to neće zloupotrijebiti, pošalju i recept za njezinu izradu. Mjesec dana kasnije stiže pošiljka, dvije kutijice, ali bez recepta, bez pisma, bez odgovora.
Ta mala, u se zatvorena priča, jednostavna je životna parabola u kojoj se, kao u “Samo jednom se ljubi”, očitavaju duh epohe i šira društvenopolitička povijest. Mogao je to biti komorni film, srodan nekim remek-djelcima iranske kinematografije, mogla je, čak, biti i crno-bijela drama u produkciji onodobne Televizije Zagreb. A da je darovitog pisca, još uvijek to može biti odličan roman. I sve po mjeri Rajka Grlića, kulture u kojoj se filmski obrazova i formirao, kao i one druge iz koje je potekao. Za razliku od spektakla o braći Zanović, priča o grobaru i grdelinima je, naime, istina.
U “Neispričanim pričama” razvija se, izvan svih dramskih kontinuiteta i izvan kronologije, povijest Grlićeve porodice. Iako će ćudoredarstvenicima i inoj tabloidnoj čeljadi to biti način da provjere etničku strukturiranost piščeve egzistencije, to je, ustvari, ono što je ovdje najmanje zanimljivo. “Tata je te noći, ležeći na odjelu intenzivne njege, doživio srčani udar. Zvonio je i zvonio, ali nikoga nije bilo. Na kraju se pojavila sestra i tata joj je rekao: ‘Oprostite, ja umirem’ To su bile njegove zadnje riječi.”
U toj snebljivosti, sadržanoj u posljednjim riječima Danka Grlića, sažet je karakter jednog od svjetova iz kojeg je Rajko izvro. Ali bi bilo krivo na to ga svoditi. Sjećam se, jer sam podstanario u toj zgradi u kojoj je živjela Grlićeva majka Eva, pa smo se tad i upoznali, i često sam je posjećivao, kako sam je jednom uplašio jer sam, valjda neočekivano, izašao iz lifta. Zamahnula je kišobranom tako da sam mislio da će me ubiti. Njen strah je prešao na mene, i na čas sam bio žrtva. Ali pitanje je veliko koliko sam bio – nevina žrtva. Jer je Sarajka Eva, rođena Izrael, prošla svoju partizaniju, za vrijeme koje se baš i toliko susretala s nevinima. Od nje je, vjerujem, Grlić baštinio talent za pisanje.
Onaj drugi, vizualni dar, onoliki kolikog ga ima – a svaka druga rečenice u knjizi svjedoči upravo o tom daru, koji je, valjda, i osnova talenta filmskog redatelja – Rajko Grlić naslijedio je od svoje kćeri, a moje daleke njujorške prijateljice Olge, koja je sjajno dizajnirala njegovu knjigu. (Jedino je šteta što izdavač nije poveo računa o kvaliteti materijala od kojeg je knjiga načinjena: korice se savijaju prema van, jer su od lošeg kartona, boja sa njih se prebrzo runi i oštećuje…)
Uz svu veliku životnu sreću što ju je imao, Grlić je, eto, imao i tu izuzetnu i rijetku sreću da talente nasljeđuje ne samo od ženskih predaka, nego i od potomaka. A imao je i tu sreću da se egzistencijalno oslobodi ne samo od onih koji su ga progonili, nego i od sredine koja je poslužila kao savršeni biotop za progonitelje. Ali kako nikoga ne dopadne sva sreća svijeta, tako je i on, ugledni američki profesor filma, zauvijek ostao samo hrvatski filmski redatelj. I pisac ove moćne hrvatske knjige.
↧
Miljenko Jergović: Krivo su vam rekli, ne ukida se Nobelova nagrada za književnost
Vijest je ovakva: Nobelova nagrada za književnost tokom ove kalendarske godine neće biti dodijeljena. Istina, to ne samo da ne znači da je nagrada ukinuta, kao što tvrde na jednom ovdašnjem portalu, koji pritom dodjeljuje i nekakvu svoju lokalnu nagradu za mjesne pisce (t-portal: “Seksualni skandal trese Švedsku akademiju: Ukinuli Nobela za književnost”), nego će sljedeće, 2019. biti dodijeljene čak dvije Nobelove nagrade, za tu i za prethodnu godinu. Prvi dio tvrdnje s t-portala je donekle tačan: zbilja je krenulo od seksa. Naime, muž jedne od akademkinja, inače slavni francuski fotograf i švedski kulturtreger, navodno je seksualno uznemiravao više žena, uključujući i jednu princezu. Navodno ju je pipkao upravo na jednoj od priredaba Akademije, održanoj 2006. I možda bi sve to uzdrmalo ovu uglednu ustanovu, koja slijedeći amanet Alfreda Nobela, dodjeljuje najzvučniju, a vjerojatno i najznačajniju književnu i kulturnu nagradu na svijetu, ali ne toliko da se odluka o nagradi i dodjela moraju odgoditi. Međutim, pokazalo se da je rečeni kulturtreger primao od Akademije dotacije za važni kulturni centar koji vodi, a da njegova supruga nije jasno deklarirala svoju vezu s njim, te mogući sukob interesa koji iz te veze proizlazi.
Afera, koja se, zapravo, zastoji od barem dvije ili tri afere – od kojih samo jedna ima veze sa seksualnim uznemiravanjem, dovela je do niza protestnih ostavki u Akademiji, koje su na kraju broj onih koji imaju namjeru sudjelovati u izboru laureata svele ispod propisanog minimuma od dvanaest članova. Problem je i u tome što te ostavke nemaju formalnu i praktičnu snagu – jer je članstvo u Akademiji doživotno i neopozivo – tako da se kriza može riješiti samo dodatnim imenovanjima novih akademika – što je, pak, stvar kraljevskog dvora – koji će nadomjestiti ove koji su dali ostavke, čime su se svojevoljno pasivizirali, ali nisu smanjili brojnost akademije… Uglavnom, riječ je o problemu statističko-matematičke i formalne naravi, koji srećom neće ugroziti instituciju Nobelove nagrade za književnost. Ili, na žalost, to zavisi od tačke gledišta.
Inače, nagrada nije dodijeljena 1914. – prve, i 1918. – posljednje godine Velikog rata, te 1940, 1941, 1942. i 1943, a za 1949. je, opet iz formalnih razloga, dodijeljena sljedeće, 1950. godine. Uopće nije dodijeljena 1935. Četiri puta nagrada je dijeljena između dva dobitnika, posljednji put 1974, kad su je podijelila dvojica Šveđana: Eyvind Johnson i Harry Martinson. Tada je izbor bio problematičan, naširoko kritiziran i osporavan, jer su i Johnson i Martinson bili članovi Akademije, te su inače sudjelovali u glasanju. Ni jednom ni drugom nagrada nije donijela sreću, a nesretnog Harryja Martinsona – inače, sjajnog romanopisca i pjesnika, jednog od ovom čitatelju zanimljivijih i osobno važnijih pisaca među laureatima – na neki je način otjerala u smrt. Četiri godine nakon dodjele ubio se u slavnoj štokholmskoj Karolinska bolnici, tako što si je škare zabio u trbuh.
Osam godina ranije, one godine kada se rodio ovaj čitatelj, nagradu su dijelili izraelski pisac Šmuel Josef Agnon i Nelly Sachs, njemačka spisateljica švedske domovine i židovske sudbine. Agnon je bio prvi pisac na hebrejskom koji je dobio nagradu, a Nelly Sachs – još jedna među onim velikim, čitatelju intimno važnim nobelovcima – u poprilično je dugom nizu nagrađenih prognanika, bezdomnika i apatrida. Posebno tragičan slučaj, jer je na određeni način bila iščupana iz njemačkog, svoga jedinog i posvećenog jezika.
Kako god da kao čitatelji doživljavamo Agnona i Sachs, Johnsona i Martinsona, a s njima i sve druge nagrađenike čija smo djela makar i djelomice čitali, ono što Nobelovu nagradu za književnost čini tako važnom i neporecivom upravo je tačnost i dosljednost u njezinom izboru, od 1901. do danas. Tabloidžije, gnjavatori i nepismene budale – kako ih je nazvao pisac Peter Englund, bivši tajnik Akademije, a danas njezin pasivizirani član – vazda će imenima nagrađenih suprotstavljati imena onih koje je Akademija tokom povijesti propustila nagraditi. Ali stvar je upravo u tome što Nobelova nagrada za književnost nije vrhunaravni književno-kritički kriterij ni iz perspektive Akademije koja nagradu dodjeljuje, a još manje to može biti iz perspektive onih koji se književnošću doista bave tako što čitaju važna i manje važna književna djela. Na vrhunaravnosti insistiraju upravo oni koji nagradu najviše kritiziraju zbog njezinih navodnih promašaja.
Naravno da je Nobelova nagrada eurocentrična i naravno da se među nobelovcima nalazi nesrazmjerno velik broj švedskih pisaca. Čak ih je sedam ili osam – računamo li Nelly Sachs, a red je da je ubrojimo i među Šveđane – naspram, recimo, četiri ruska pisca. O tome koliko je ruska književnost i u dvadesetom stoljeću veća, moćnija, po Europu i svijet značajnija od švedske, valjda ne treba ni govoriti. Ali ako stvari gledamo kroz perspektivu nekih drugih književnih nagrada, ili nagradbenih kulturnih institucija, recimo Bookera ili filmskog Oscara, ne samo da ćemo shvatiti zašto je Nobelova nagrada najvažnija, nego će nam se učiniti kako su švedski akademici u posljednjih sto i sedamnaest godina bili jako škrti i restriktivni prema švedskim i skandinavskim piscima. Ukupno je nagrađeno četrnaest Skandinavaca, uz jednog Islanđanina, te jednog susjeda iz Finske. Za to vrijeme nagradu je dobilo trinaest Francuza, deset Nijemaca i trinaest Amerikanaca, među koje ćemo ubrojiti i Thomasa Stearnsa Eliota, Isaaca Bashevisa Singera, Czeslawa Milosza, Josifa Brodskog, koji su u Americi kao emigranti živjeli silom egzistencijalnih neprilika, dok ćemo, recimo, preskočiti Aleksandra Solženjicina, koji je Amerikancem postao kada je već bio nobelovac.
Kada se ovako prebrojavaju dobitnici i kada se više razmišlja o književnosti nego o kolateralnim pojavama, ispada kako je u povijesti Nobelove nagrade samo jedna velika praznina, ona koja se tiče ruske književnosti. Kako je moguće da su samo četiri ruska dobitnika. Ili pet, ubrojimo li Ivana Bunjina, nagrađenog u vremenima formalnog bezdomništva. Ili šest, računamo li na Svetlanu Aleksijevič, ženu vrlo kompleksnog identitetskog ključa.
Ali ni njen slučaj nije najkompliciraniji. Među nobelovcima je nekoliko onih čija se kulturna i nacionalno-književna pripadnost nikako ne može izraziti isključivo preko jezika. Najzanimljiviji je, možda, Elias Canetti, koji je nagrađen 1981, kao već višedesetljetni austrijski državljanin, ali čije su književno djelo, kao i zavičajna i kulturna pripadnost, snažno vezani za Bugarsku, Balkan, Srednju Europu… Canetti je, dakle, austrijski, te u širem smislu i njemački pisac. Pisac njemačkog jezika, premda ne i njemački nobelovac. Istovremeno, međutim, on je i bugarski pisac. Ne samo u tematskom i kulturološkom, nego čak i u jezičnom smislu. On je pisac iz vremena kada je njemački bio i jedan od bugarskih jezika. Kao što je i Singer, kao pisac na jidišu, poljski, i jedan od najpoljskijih pisaca, uopće. Što ga ništa manje ne čini američkim, njujorškim piscem.
Male kulture, kao ni slabo frekventni jezici, ne trebaju računati da će jednom dobiti svoga nobelovca. Neće, i ne trebaju. Osim u posve iznimnim slučajevima. Madžarska, zemlja nesrazmjerno velike književnosti nastale na jednom slabofrekventnom jeziku, tek je 2002, u Imreu Kertészu zaslužila svog prvog nobelovca. A ne bi se baš moglo reći da je madžarska književnost bila u proteklom stoljeću neprisutna u Europi. Jednog nobelovca, zahvaljujući Jaroslavu Seifertu, imaju i Česi. Jednog, Ivu Andrića, dijele srpska i bosanskohercegovačke književnosti, ali tako da ga i Srbija i Bosna i Hercegovina imaju u cjelini kao svog. Istina, u Bosni i Hercegovini jedna ga se od tri nacionalne bosanskohercegovačke književnosti prilično nedvosmisleno odrekla, bacivši na njega svojevrsno nacionalno prokletstvo. Druge dvije, srpskobosanska i hrvatskobosanska, smatraju ga svojim. Ali ni tu stvar nije jednostavna: iako je Andrić nesumnjivo i hrvatskobosanski pisac, i pripada književnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, on nije, niti više može biti, hrvatski pisac. Ali ne stoga što se on odricao ovog ili onog, nego je to zato što se hrvatska književnost u posljednjih tridesetak ili više godina formirala i formulirana na način koji je Andrića suštinski isključio iz vlastitog obuhvata, uključujući i gotovo cjelokupnu tradiciju na koju se Andrić kao pisac pozivao. I onda biva moguće da jedan, istina sve manji, uži i zapostavljeniji, fragment cjelovite hrvatske kulture i književnosti Andrića ne samo da razumije, nego ga ima za svog – imajući time, htjeli ili ne htjeli, za svoje i one druge koji Andrića imaju za svog – a da je za njezinu cjelinu on barem jednako strani pisac kao što su joj strani Miloš Crnjanski, Danilo Kiš, Vasko Popa, zajedno s famoznom bugarskom književnošću, što ju je pokojni Stanko Lasić priheftao srpskoj.
Čudo su sva ta pripadanja i nepripadanja, kao što je i Nobelova nagrada za književnost jedno čudo. Neki je dobiju, drugi ne. Jednima ide književnost, drugima kamena s ramena. I onda ovi drugi ne shvaćaju zašto ih Nobelova nagrada zaobilazi. Pa jedva dočekaju da je ukinu. Makar i u naslovu svoga tabloida.
↧
↧
Optimizmom protiv inhibicija
Vanja Krnić, kolumnist SBPeriskopa, uskoro će ukoričiti Dnevnik bolesnika. Za knjigu sam napisao predgovor. Objavljujem ga kao njenu najavu.
_______________________________________________
Knjigu Dnevnik bolesnika Vanje Krnića kompozicijski čine gotovo bešavno povezani emotivno-ispovjedni zapisi o strašnim posljedicama nesprječavanja napredovanja njegove bolesti, koja je, u svom odlučujućem početnom razdoblju, podcijenjena odnosno dijagnosticirana i liječena fatalno pogrešno. Dnevnik bolesnika ispunjen je opisima trajanja, zbivanja i ljudi izvan Krnićevog dotadašnjeg uobičajenog kruga kretanja i normalnog, rutinskog življenja na način zdravog čovjeka, opisima košmarnih prizora nemoći i bola, neugodne fizičke osujećenosti, ponovnog učenja najosnovnijih funkcija bivanja i preživljavanja, bolničkih soba, kreveta, ambulanti, operacijskih sala, medicinskih sestara, fizikalnih terapeuta, liječnika specijalista – gospodara života i smrti, i dramatično neočekivanih velikih gesta i nesebične podrške obitelji i prijatelja. Knjiga je kronološki slijed osobitih izvještaja o događajima što su ga snašli kao pacijenta, i niz konzekvenci teškog stradanja mladog čovjeka dovedenog do stopostotne invalidnosti, koji se mora(o) nositi sa svojom tragedijom nastalom zbog neshvatljive, bahate nebrige liječnika. Kroz knjigu Vanje Krnića čitatelj ulazi i boravi u tjeskobnom, zatamnjenom svijetu koji se bez najave srušio. Knjiga je u tom smislu i neizravni popis svega što mu je oduzeto, svega onoga što je nestalo pod njegovim ruševinama.
Ipak, usprkos velikim nevoljama, patnjama i trpljenju, usprkos tmini nepovratnog udesa, tmini koja je zakrilila stare staze i već naslućene vidike, iz svake stranice Vanjinog Dnevnika uočljivo sjaji blago svijetlo životne radosti i vjere u budućnost, nezaustavljivo prodirući iz njegove mudrosti, osobina karaktera, iz pomirenosti s okolnostima, iz iskorištavanja šansi da se od preostalog svijeta sagrade nova egzistencijalna zdanja i poslože nove relacije, da se smireno prihvati dati usporeni ritam trajanja, te da se na podiju postojeće situacije započne rehabilitacijski ples u dvoje s ponuđenim nastavkom života. Tako se užas u augmentativu, svjedoči Vanja u knjizi, ipak mijenja u sreću u deminutivu. Zato Dnevnik bolesnika – organsko ujedinjenje Vanjinih pripovijedanja, opisivanja, osvrtanja, uspoređivanja, evokacija, očekivanja, nadanja, nalaženja novih načina postojanja i izražavanja– sadrži i osobine svojevrsne terapeutske metode, čiji se značaj i značenje proteže sve do čitatelja koji i sam u njoj traga za utjehom i katarzom.
Zar to zapravo nije utjeha za sve nas kada Vanja Krnić ustvrdi: U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji je ja sahranjen, ali bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg ˝ja˝ ostale su mi uspomene, ali i dvije radosti u novom ja. Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na sebe) ne postanu aorist.
Vanja je danas invalid. I to je definitivno. Invalidnost je stacionirana. Kada se nesretno dosegne, trajno se mora podnositi, na nju se mora naviknuti bez velikih nada o dolasku promjena na bolje. Na samom početku puno se moglo učiniti na obuzdavanju bolesti i ona je, nakon svoga tijeka, mogla imati neusporedivo povoljniji ishod. Zbog katastrofalnih posljedica nečinjenja nužnog, nedonošenja ispravnih medicinskih odluka i potpuno krivog liječenja, u sudskom je sporu sa slavonskobrodskom bolnicom. Promjena stanja njegovog zdravlja pogoršana je zbog neadekvatnog određivanja vrste bolesti (dijagnostika), pogrešnog načina utvrđivanja uzroka bolesti (etiologija), lošeg prikazivanja mehanizma njenog nastanka (patogeneza), neutvrđivanja znakova kojima se ona očitava (semiologija), promašenog odabira sredstava za borbu protiv nje (terapija), a da evoluciju bolesti (prognostika) i ne spominjemo. Sve što se moglo učiniti pogrešno, učinjeno mu je. Tek naknadno, nakon što su ga kardinalne greške liječnika dovele do ruba smrti, u drugim medicinskim ustanovama, mogao mu se samo spasiti goli život, i to do invalidnog stanja tijela, svođenjem njegovih kapaciteta i funkcija na potpuno smanjenje sposobnosti za normalan socijalni status, rad i samostalnost. Više se nije moglo popraviti ono što je nepažnjom nepovratno upropašteno.
Svojom formom i spisateljskom izvedbom zamisli da autobiografski opiše vlastiti život invalida kao niz trenutaka ukradenih od sudbine koju je priželjkivao, ali i kao niz poklonjenih trenutaka od iste te sile koja upravlja životima, knjiga nadilazi odlučujuće činioce publicističkog žanra koji obrađuje socijalno-medicinsku problematiku. Uz pomoć humorno-ironičnog pogleda na svoju nesreću, uz pomoć odgovarajućih odlika svog stilskog izražavanja, Krnić je pokazao kreativnost, ambicioznost, smisao za fabulu koja plijeni svojom deskriptivnošću i kvalitete pisca koji umije približiti autentično. Bez upadanja u zamku trivijalizacije teme, bez namjenskih umetaka patetike i stereotipa stilizacije, s pripovjedačkom vještinom i talentom, s dosljednom uporabom narativnih zakonitosti, s primjenama jezičnih formula za iskazivanja jasnoće u izlaganju, Vanja Krnić je napisao knjigu sa svojstvima nesimulirane lakoće, knjigu koja je u ravnovjesju s njegovim istinskim osjećajima i stavovima, čitljivu i atraktivnu.
Vanja ne prikazuje stvari drukčijima nego što jesu, on je apsolutno prirodan, bez predumišljanih trikova privlačenja pažnje. Snagu autora koji može uvjeriti najbolje iskazuje mnoštvom opipljivih dijaloških scena u kojima verbalni oblik komunikacije znači i potvrdu da zajedno s drugima, zdravim akterima uključenih u njegovu osobnu dramu, umije plutati na površini nemirnog mora izdržljivosti i spremnosti za približavanje obalama međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Iskazanim osobinama čovjeka i pisca izražava svoj psihizam čija bi se definicija mogla izraziti kao opća tvrdnja da su optimizam i humor lijekovi za minimaliziranje inhibicija.
I na kraju, tko je Vanja? Možda je ipak najbolje sebe opisao on sam: „Naravno ostao sam zajebant i u stilu, ali i formatu svoga pisanja. Ostao sam vjeran sebi I svojim stavovima ma koliko god oni objektivno bili ponekad isključivi. Ova priča je morala izaći iz mene i da meni bude lakše pa je i na neki način moj ispušni ventil. Ipak sam samo to ja – Vanja. Naravno, muški Vanja.“
↧
Darko Daky Lončar: Baksuz u sex shopu
Humor je glazba duše. Humor prenosi dušu preko ponora i uči je igrat se vlastitom boli. I Petar Kajgana, zvani Pero Sombrero, baksuz od rođenja, čovjek koji mijenja svoja zanimanja kao čarape, a žene kao cipele, također, kroz svoju priču prodavača na buvljaku, na samom dnu životnog lonca, ismijava svoju vlastitu bol. Posao mu se sveo na dva kvadratna metra stola na kojem zajedno s Romima prodaje razne drangulije, turske džezvice, šalice, stare knjige, čarape…Preživljava od 91. godine od socijalne pomoći i prodaje na buvljaku. Autoironija je njegovo najjače oružje u borbi sa životom. A cijela filozofija mu se svela u samo dvije riječi-preživi dan!
Nekada cijenjeni i ugledni profesor marksizma na gimnaziji i predavač na fakultetu, izuzetno pametan i inteligentan čovjek, fatalist i ekscentrik po svojoj prirodi, ali bezazlen i jako dobar čovjek, autor knjige „Pljačka Hrvatske za jednu kunu“ danas je socijalni slučaj kojeg veliki Hrvati i katolici, sve nabrijani domoljubi na odgovornim mjestima, ne žele nigdje zaposliti, izoliraju ga od društva i zajednice, jer na njegovoj diplomi dominira velika, crvena zvijezda petokraka. Optužuju ga i vrijeđaju da je komunjara i jugonostalgičar, antikrist, kosovac i udbaš, ponižavaju ga na sve moguće načine jer profesor i dalje javno tvrdi da je socijalizam bio puno humanije, pravednije i bolje društvo od ovog današnjeg surovog kapitalizma koji lomi ljudske duše. Gradski moćnici se zato iživljavaju s njim dajući mu i nudeći poslove ispod svakog ljudskog dostojanstva-da u javnim radovima čisti napuštene grobove, po groblju razvozi mrtvace, a sada, da u sex shopu prodaje i plastične kurčeve.
U nemoći da se više bori sa šikaniranjem, ponižavanjem i društvenom izolacijom, profesor se polako odaje alkoholu, a onda zadužuje na sve strane, sjeda na očev stari kawasaki i u momentima vlastitog rastrojstva i pozitivnog ludila kreće na put u Indiju i Tibet u potrazi za novim životom i novim duhovnim izazovima. Tu upoznaje jedan sasvim novi svijet, svijet prepun ljubavi prema cvijeću, prema životinjama u kojoj se mora paziti da se ne zgazi ni mrav jer i on voli svoj život, Pero upoznaje Dalaj Lamu i meditira skupa s njim, sve ga to jako dojmi i impresionira, te u tišini donosi svoju životnu odluku; odbacuje svoju katoličku vjeru i prihvaća zen- budizam kao svoju novu filozofiju i religiju. U znak prosvjeda i bunta zbog dugogodišnjeg šikaniranja u svojoj državi i domovini, službeno u općini mijenja i svoje tradicijsko hrvatsko ime Petar Kajgana u novo, umjetničko ime-Johny Nirvana.
Njegova vlastita rodbina koja je politički konzervativna i desničarski opredijeljena, biva šokirana tim činom i zgrožena i poručuje mu da će ga se zbog toga i javno odreći preko novina. Petar je u svojoj obitelji jedini ljevičar i kao takav crna ovca ili ružno pače. Pa takav i za državu. Na povratku iz Indije u Hrvatsku, prolazeći kroz Dilj Goru, Pero upoznaje na planini jednu čobanicu Maru koja čuva ovce i koze u narodnoj nošnji u koju se on zaljubljuje na prvi pogled, od milja ju zove Mara Cigara jer puši ko Turčin i dovodi ju sa sobom kući. Peri je ljubav smisao života i njoj podređuje sve u svome životu, statusni simboli mu uopće nisu bitni, samo ljubav. No, i u ljubavi je veliki baksuz, jer je do sada promijenio već šest žena. Čobanica Mara Cigara mu sada postaje sedma žena.
Glasine se šire kao požar i vijest da se profesor Petar Kajgana odrekao svog rodnog hrvatskog imena i prezimena i svoje katoličke vjere i prihvatio budizam s Tibeta kao svoju novu filozofiju i religiju, došle su i do Franje Šmajsera, Perinog savjetnika na Zavodu za zapošljavanje. On mu se zbog toga želi osvetit i nudi mu posao prodavača u sex shopu, savjetujući ga da mu je pametnije da prodaje plastične kurčeve nego maglu o socijalizmu. Želi ga javno izrugati i ismijati pred društvom i javnošću. I opet se država grubo poigrava s njegovim životom. Profesor to kategorički odbija jer ga je to stid i sram prodavati i smatra da je već star za taj posao jer su mu već 54 godine, ali se savjetnik naslađuje i ucjenjuje ga, te mu prijeti da će izgubit socijalnu pomoć ako odbije ovaj posao, te da će ga brisati iz evidencije po kratkom postupku. I Petar prihvaća ovaj posao jer mora od nečega živjeti i hranit svoju novu ženu.
I tako počinje shaw. Pero Sombrero sve okreće na šalu i na zabavan i duhovit način priča svoju priču, liječi se gorkom autoironijom, na zabavan način prepričava zgode i nezgode iz sex shopa, opisuje razne ekscentrične likove koji ulaze u sex shop, pljačku seks shopa i sve ostale dogodovštine. Pero zapravo opisuje smiješnu stranu seks shopa, kao što Kundera u svojoj knjizi opisuje smiješne ljubavi.
I tako, jedan dan, vraća se Pero Sombrero kući s paketom seksi igračaka koju je dobio gratis od svoje firme Ekstaza i s kojim želi malo oplemenit i uljepšat svoj seksualni život. Prvo gasi svjetlo i pali mirisne svijeće, ali Mara čobanica to odbija i pita tko je umro, da ona ne želi svoju bračnu sobu pretvorit u groblje s puno svijeća. Onda profesor iz paketa vadi lanac s kožom za sado-mazo seks, ali Mara Cigara sva sretna uzima lanac i kaže da će to biti novi povodac za njezinu kozu Drogašicu koju je dovela sa sobom u stan.
Petar onda nevoljko koluta očima, vadi potom iz paketa tangice i daje Mari da obuče, ali ona to kategorički odbija, jer da ona voli nosit samo pumparice. Pero se protivi da ona i dalje u braku s njim nosi pumparice, ali ona mu ljutito odgovara da i njezina mama nosi pumparice, da je i njezina baba nosila pumparice, pa da će i ona cijeli svoj život nositi pumparice. Pero joj onda prijeti da će napisati službeno pismo EU parlamentu i Jan Clode Junkeru, upozorava ju da će zbog toga Hrvatska biti kažnjena i dobit penale, jer od kako je Hrvatska postala članica EU, babama iz dalmatinske zagore i šokicama iz Slavonije je zabranjeno da nose pumparice. Pero blefira i Mara čobanica kao velika Hrvatica i hadezeovka ne može sebi dozvoliti da Hrvatska zbog nje bude kažnjena, ipak na kraju pristaje, skida pumparice i oblači tangice za večernji seks.
U želji da se što brže prilagodi gradskom životu i postane dama, Pero sa velikim zanimanjem prati Marinu metamorfozu i nastojanje da umjesto čobanice postane gospođa, jer je u zgradi izabrana za predsjednicu kućnog savjeta, budući da tu dužnost nitko ne želi obavljati. To joj je diglo krila jer nikada u životu nije bila predsjednica ničega, već samo obična čobanica u planini s dva razreda završene osnovne škole. I u jednu torbu Mara Cigara stavlja veliku pilu i kaže Peri da je upisala pilates i da mora ići na pilates. Profesor joj onda kulturno objašnjava da pilates ne znači pilenje drva, nego da je to ime Francuza Jozefa Pilatesa koji je osmislio igre i vježbe s loptom. Mara ga onda pita, a jeli taj Jozo Pilates hadezeovac kao i ona. Petar vrti glavom, koluta očima i pita ju, pa kako Maro, može biti hadezeovac kada je on Francuz rođen 1820. god. I nije Jozo Pilates nego Jozef Pilates!
Pero ima velikih problema s Marom u fazi njezinog prilagođavanja na gradski život, jer ona odbija tražiti posao i zaposliti se opravdavajući se da je Stepinac rekao da žena koja nosi hlače i koja radi i zaposlena je u nekoj firmi-da je takva žena bogu odvratna. Ona kao velika katolkinja ne želi biti Bogu odvratna, pa samim tim ne želi ništa ni raditi. U svoj dio spavaće sobe okačila je na zid veliku sliku Stepinca i križ Isusa Krista, a Pero sliku Dalaj Lame i Budu. I sad, počinje shaw. Oboje su teški ekscentrici i osobenjaci, udareni mokrom krpom po glavi. Ponude za predstavu su već odaslane, a čuvari državnog, nacionalnog i vjerskog ćudoređa već su se mobilizirali i u nekim gradovima i mjestima predstavu kulturno zabranili. U našoj državi katolički svećenici, političari i žene ne vole humor i političku satiru. To su tri staleža koji traže da budu cijenjeni i poštovani. Oni više vole krv, nasilje i ratove. No, ne da se Daky slomiti. I sa svojim Baksuzom krećem na turneju po cijeloj Lijepoj našoj, a možda kasnije i po bivšoj Yugi. Humor je pojas za plivanje rijekom života. A ja baš tom rijekom želim plivati, kao kajakom na divljim vodama, premda takva rijeka zna ponekad biti i vrlo, vrlo opasna. Naša hrvatska politička svakodnevnica i vjerska ikonografija građanima donosi sve više katastrofe i kaosa, a humor i politička satira samo uspostavljaju red i mir u tom kaosu. Kada jedan pisac piše političku satiru, on je tada moćan i jak poput konja kojeg država nastoji pretvoriti u zebru. A zebre su zapravo političke ulizice i dodvorice, politički podobni građani, politički uhljebi.
Najljući protivnici slobode su sretni robovi koji vole svoje okove. Gladan čovjek nije slobodan čovjek. O tome zapravo pripovijeda i Pero u ovoj mojoj monodrami. I sa svojom satirom pisac nikad nije siguran u svoj život jer daje istinu na vidjelo. A istina političare boli. Njihovom osjetljivom uhu treba samo tepati i ugađati. Koliko je samo ovakvih „loših“ Hrvata poput Petra, ili recimo, građana s „pogrešnim“ imenom i prezimenom, druge vjere ili nacionalnosti, koji su od 91. godine bili puno puta i žedni i gladni, sustavno omalovažavani, diskriminirani u društvu, egzistencijalno ugroženi, izolirani i javno diskreditirani, dehumanizirani kao ljudska bića, šikanirani, jer nisu politički podobni, ne idu u crkvu, ne mole se bogu, ne nose krunicu u džepu ili člansku iskaznicu HDZ-a ili neke druge stranke na vlasti. Nisu domoljubi. A sve više postaje očito da živimo u državi domoljuba, socijalnih slučajeva tj. građana trećeg reda. Profa Pero se liječi šaleći se na svoj vlastiti račun i svog vlastitog životnog baksuzizma i fatalizma. Država mu je velikodušno ponudila da prodaje plastične kurčeve umjesto da prodaje maglu o socijalizmu. Pero se opet ismijava sa samim sobom, svojom novom boli i novom mukom, jer ga je to stid i sram prodavati, a ismijavajući samoga sebe i svoju novu bol, on zapravo odlično oslikava društvo u kojem živimo, društvo u kojem biti različit znači biti diskriminiran i šikaniran. Kakva će bit sudbina ove monodrame? Cenzorske domoljubne škare već su razjapile svoja usta.
↧
Ladislav Babić: O knjizi koju nisam čitao
Jeli vam znano da biste, brojeći svake sekunde jednog pripadnika „stada gospodnjeg“, morali to raditi skoro 240 godina da ih sve izbrojite (pod pretpostavkom da ne umiru niti se množe, i da ste sposobni doživjeti metuzalemsku starost). Kako je prosječna starost žitelja globusa oko 30 godina, zamislite samo koliko neispričanih priča neznanih ljudi, neponovljivih sudbina svakog od njih, propuštate. Zato postoje pisci da nam pričaju stvarne ili fiktivne priče planetarnih nam sustanara. Čovjek bez sudbine, baš kao i čovjek bez karaktera (mada je uobičajena sintagma o „beskarakternim tipovima“) ne postoje; oni su nerazlučivo vezani – jedno bez drugoga naprosto ne egzistira. Mada većina smatra kako je pisca i njegovo djelo moguće razdvojiti, izgleda mi da su u krivu. Pisac bez djela nije pisac, djelo pak potrebuje čovjeka da bi uopće nastalo. Zar o toj povezanosti ne govori dovoljno, za mene iritirajuće, vjekovima ponavljano pitanje: „Što je pisac svojim djelom želio reći?“. Naravno da je nešto želio, ali je prilično besramno pripisivati mu naša nagađanja koja mogu i ne moraju biti na tragu njegovih zamisli. Skoro bih zakonski obvezao literate na kratki dodatak djelu, kojim bi zauvijek prekinuli nagađanja oko motiva i svrhe njegove. Jasno, kako se čitatelji međusobno razlikuju, na razne načine doživljavaju umjetnička djela, to bismo tako beskrajno upropastili ćaroliju kojom utječu na nas. Rekoh da autor i djelo idu nerazlučivo zajedno, no ipak ću se ponešto korigirati. Tvrdnja vrijedi uglavnom za umjetničke, ali ne i znanstvene radove. Nauka se bavi objektivitetima, za razliku od umjetnosti kojima oni mogu biti polazna točka, ali sasvim izmjenjena literarnom maštom stvaraoca. Da nije Einstein otkrio zakone relativnosti, kad-tad bi to učinio netko drugi. Da nije Tolstoj napisao „Rat i mir“, ne bi to nitko učinio!
Čitajući djelo pitamo se o motivima i stavovima pisca, pa mada je jasno da likovi nužno ne izražavaju potonje već služe u svrhu svestranog propitivanja piščeva odnosa prema materiji o kojoj piše (u okviru međusobnih interakcija učesnika radnje), jasno je da je psihologija umjetnikova neodvojivo utkana u djelo, ma se on i upinjao tvrditi da je sve samo fikcija. Moguće zaista, sem stvaratelja samog sa vlastitim karakterom i odnosom prema životu utkanim u proizvod! Zašto toliko inzistiranje, nasuprot većini (napose školovanih kritičara, od kojih dobar dio parazitira na djelima literarnih talenata) koja tvrdi kako umjetnika i djelo treba razdvojiti? Ustrajanje na tome je velikim dijelom i pravdanje pobude da pišem o knjizi (knjigama) koju nisam čitao. Možda prije o tome, zašto to nisam učinio. Kako nisam obrazovani književni kritičar, a maločas sam „srao“ po većini njih, upitat ćete se kako se usuđujem to činiti u kontekstu nečega o čemu pojma nemam? Pa, netko mora, zar ne? Ishodište mojih razmatranja je diskusija s prijateljem o rasapu ljudskih ideala u sudaru sa stvarnošću, i individualnom odnosu spram toga. Od idealizma mora nešto ostati, jer ako ne ostane – čovjek nema više što izgubiti. Nestalo je sve! Naravno, mi korigiramo pristup stvarnosti, shvaćajući kako neke stvari stoje, no ideale ma i kao privremeno potisnute moramo sačuvati. Inače je to predaja, pristupanje “neprijatelju”, pragmatizam do daske (koji ne cijenim, iako je svaki čovjek do izvjesne mjere prilagodljiv, jer bez toga postaje rob svojih psihičkih muka) i izdaja sebe samoga. Pisac ovih redaka ima sličan problem, a poplave ideala koji negdje u njemu i dalje čuče, prisjeća se sa sjetom, ne napuštajući ih. Evo kako se to očituje spram odnosa prema nekim aspektima literature i njenih autora.
Norveški pisac Knut Hamsun je bio nobelovac, a Mile Budak danas od neoustaša hvaljeni pisac. Obojici je zajedničko da su bili fašisti (i Ezra Pound kojeg smatraju genijalnim američkim pjesnikom, otvoreno se stavio na stranu Sila osovine tijekom 2.svjetskog rata). Nikad u životu mi nije na pamet palo pročitati ma i jedno njihovo djelo. Čemu me može podučiti čovjek koji je realno fašist, a u literarnoj fikciji “sere kvake”? Licemjerju?! Mogu oni biti savršeni literarni virtuozi, ali mene hipokrizija u celofan zamotana apsolutno ne zanima. Jer, uvijek ostaje pitanje: Tko je ustvari čovjek koji se tako jadno ponaša? Možda psihologe to interesira, dok mene moj odgovor zadovoljava. Pa smo, eto, došli do srži ove pisanije.
„Prisjetimo se, čuveni norveški nobelovac Knut Hamsun, aktivni podupiratelj nacizma i izdajnika Quislinga, stavova kojih se nikada nije odrekao – nesrazmjerno manji štetočinja od Stepinca – osuđen je poslije rata, izvukavši se uslijed nekoliko razloga samo s novčanom kaznom. Zbog svoje slave ovjenčane Nobelovom nagradom, time što su ga advokati branili „trajno umanjenom mentalnom sposobnošću“ i zauzimanjem Molotova (sovjetskog ministra inostranih poslova), čega se Trygve Lie – prvi generalni sekretar UN ovako prisjećao:
‘Kad je Vold saopštio Molotovu da Hamsuna u Norveškoj tretiraju kao nacistu i nameravaju da mu sude, Molotov je napravio dugu pauzu, očevidno nezadovoljan. Rekao je da treba Hamsunu sačuvati život. ‘Pisac koji je napisao „Viktoriju“ i „Pana“ je veliki umetnik i njemu ne treba suditi kao običnom nacisti. Velikom umetniku treba omogućiti da spokojno proživi svoj vek’ rekao je Molotov. Tu se u razgovor umešao norveški ministar pravde koji je izgovorio onu svoju čuvenu rečenicu: ‘You are too soft, mr. Molotov’ (Suviše ste meki, mister Molotov.)’“, (1)
„Lično me stvaralaštvo Hamsuna, Budaka, Nikolića i srodne im literarne bratije nimalo ne zanima, jer fašisti samo duhovno korespondirajućima mogu nesuglasnosti vlastite životne prakse i literarnih stavova utrapiti kao humanizam.“, (2)
Ideje koje nisu sinhronizirane, koherentne s karakterom pisca i njegovom životnom storijom, ne znače mi ništa pozitivno u kontekstu njegova mimoživotnog zauzimanja za njih. Niti njegova djela. Naprosto su neuvjerljiva. Kao da nas Hitler naučava humanizmu, dok Sotona piše 10 zapovjedi neprestano ih kršeći. Formalno pak savršenstvo djela mi znači još manje. Hamsun vlastitim životom govori više i značajnije negoli njegovo djelo. Etički gledano, autor i djelo moraju biti usklađeni, što vrijedi posebno za literaturu. U znanosti, kao što rekoh, ne mora biti tako, ali naučna otkrića ionako predstavljaju razotkrivanje objektivne stvarnosti, neovisne o karakteru otkrivača. Fizičari Lenard i Stark (nobelovci!) bijahu fašisti i rasisti koji su s tih pozicija napadali Einsteina, ljudske ništarije, ali ono što su otkrili je neovisno o njihovom karakteru, time i nužno prihvatljivo. Uostalom, da nisu oni isto bi otkrio netko drugi. Volim stvari dovesti do ekstrema, da se bolje shvate. Naravno, Hamsun nije klao (iako je bio kotačić u cijelom sustavu nasilja; zato je bio i suđen, a izdržavanje kazne je izbjegao pozivanjem na psihičke probleme, dakle još jedan dokaz karaktera nesposobnog podnijeti odgovornost za djela kojih se nikada – ni u svojoj autobiografiji – nije zastidio i odrekao), ali recimo ovako: prijepodne kolješ, a poslijepodne pišeš „besmrtna moralistička” djela. Ja to ne prihvaćam, jer me djelo, makar samo implicitno, mora poučiti ne samo dihotomiji autora i djela, uz puko uživanje u larpurlartističkoj formalnoj kompozicijskoj i stilskoj realizaciji. Neki mogu uživati i u realističkom savršenstvu klanja drugog čovjeka, zar ne? Nuklearna gljiva nad Hiroshimom ima svoju formalnu ljepotu, jednako kao i prizor rušenja „njujorških blizanaca“. Znana je kontroverzna izjava oca eksperimentalne elektronske glazbe Karlheinz Stockhausena, koji je uništenje Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku opisao kao “najveće umjetničko djelo zamislivo za cijeli kozmos”. Navodno su mediji iz formulacije „Luciferovo umjetničko djelo“ izostavili spominjanje Sotone; u svakom slučaju, Luciferovo ili ne, ostaje divljenje „ljepotom đavla“! Fascinacija golom estetikom zbivanja nauštrb zanemarivanja bitnih, etičkih (humanističkih) konotacija događaja, kao i niza uzročno posljedičnih odnosa koji su doveli do njega.
Literarno djelo ne može se čitati neovisno o karakteru pisca, ako ga je pisao čovjek koji životom iznevjerava napisano. A kad se spozna razilaženje života od djela, nužno se pitati: Što je on pravo? Jeli bio iskren u svom životu, ili fikciji koju je tekstom zidao? Zašto nije živio dosljedno djelu čijem se umjetničkom dometu divimo? Strava obuzima čovjeka kad vidi kakve hrvatske ništarije vode hrvatsku kulturnu i obrazovnu politiku, po potrebi razdvajajući ili ne – u zavisnosti od političke (kriminalne?) opciju koju preferiraju – djelo od pisca:
„‘Besmrtni velikani’ hrvatske književne umjetnosti ustaški ministar Mile Budak, ustaški emigrant Vinko Nikolić, časna sestra Marija Petković Propetoga, Šuškov general Ivan Tolj i drugi njihovog kalibra u školskoj su lektiri i čitankama (sverežimskog autorskog monopolista Ante Bežena) izbacili ili sasvim marginalizirali velike „komunističke“ i pisce nehrvatske krvi Branka Čopića, Miroslava Krležu, Ivana Dončevića, Gustava Krkleca, Ivana Gorana Kovačića, Grigora Viteza, Ratka Zvrku, Vladimira Nazora, Simu Matavulja…“, (3)
Odvajanjem stila i „umjetničke“ vrijednosti djela od (anti)humanizma i karaktera autora, ljudi se dive ispraznoj ljudskosti i inim teorijskim viđenjima pisca, po kojima on sere vlastitim životom. Ni Karadžić nije pisao pjesme dok je žario po Sarajevu – ajmo ga u antologije, kad smo već Budaka ili Nikolića u škole. Možda se jednog dana otkrije zagubljeno Führerovo „remek“ djelo o ljubavi prema Evi; moguće ga ponudimo knjigoljupcima, čisto odvojeno od autorova prakticiranja „ljubavi“ prema Židovima? Što time poručujemo? Da je moralno prihvatljivo pisati jedno a živjeti drugo? U dualizmu razilaženja života i djela, jedino prvi je iskren, u svjetlu kojega je potonje puka laž! Življenje je praktični način ispoljavanja ljudske biti, za razliko od djela ono je takvo kakvo zaista jeste – nikad opsjena. Ponavljam, zašto Hamsun nije živio ono što je pisao? Dok u lektiru ulazi Vinko Nikolić, vjerni sluga fašističke paradržave, pisac ode „Poglavniku“ – na internetu ju je uglavnom nemoguće pronaći cjelovitu, već samo u dijelovima (4, 5, 6):
‘Nemam svježa cvieća, niti lovor grane, Da Ti glavu viencem pobjedničkim krasim, Zlata nemam, da Ti kraljsku krunu kujem. Mramora ni bronca ja siromah nemam, Da Te vjekovječim za sve naraštaje. Ja u Tebi štujem svojega vladara, Uvrede na Tebe na svoj obraz primam. I ja Tebe nikad odreći se neću Nasljedniče častni hrvatskih vladara. Zdravo Poglavniče! Zdravo svietli kralju!’“, (7),
istovremeno se spočitava Andriću da je za Kraljevine Jugoslavije bio diplomata u nacističkoj Njemačkoj (kao da cijeli svijet nije tamo držao diplomate!). Sve ovo veze nema sa stilskim sposobnostima pisaca, njihovom genijalnošću ili prosječnoću, kao i formalnom kvalitetom djela. Radi se o iskrenosti, istinitosti i vjerodostojnosti djela, a čitatelj se – ne znajući (što i ne mora znati) da je autor jutros silovao maloljetne a poslijepodne raznježeno pisao o roditeljskoj ljubavi prema dječici – ushićeno divi djelu pedofila. Uostalom, što očekivati od, primjerice, dopodnevno ushićenih kršćana, koji poslijepodne jednako ekstatično blate inovjerce, ako već ne učestvuju u njihovu tamanjenju? Na kakvoj, ne samo gastronomskoj, podlozi se ljudi hrane, takvi i izrastu.
Kako se Hamsun nije se odrekao svojih ideja niti izrazio kajanje, jasno je da se ne radi o izoliranoj životnoj grešci koju bismo mogli oprostiti (griješiti je ljudski, ali ustrajati na njoj baš i nije; sem toga, postoje i neoprostive „greške“), već prije o čvrstom stavu, koji – moram priznati – cijenim ma koliko perverzan bio, utoliko što s takvim ljudima uvijek znaš na čemu si. Barem dok ne shvatiš kontradikciju života i djela osobe. Više cijenim stamenost rigidnih ustaša (ne i njihova djela!) negoli prilagodljivih „komunjara“ koji su s prvima sklopili dil; djela prvih su predvidljiva dok s drugima nikad nisi na čisto. Da krajnje pojednostavnim, obrazlažući lični stav i naslov teksta, o tome zašto me neka djela ne privlače na čitanje. Jer mi nemaju što reći. Većina ljudi uopće se ne snalazi u vremenu – naročito onom povijesnom – iz jednostavnog razloga: njihovi praktični životi su prilagodbeno, isključivo vezani za sadašnjost, uslijed čega su sposobni, vlastite koristi radi, mijenjati stavove češće negoli prljave gaće. Tko zaboravlja zločine fašista, birajući ih u svoje parlamente, neće li tim prije zaboraviti prijetvornost nekih autora, čitajućih im radove kao upute anđela krijeposti? Pouzdati se u iskrenost takvih autora jednako je vjerovanju stranki koja se pred izbore deklarirala sloganom vjerodostojnosti, ili zakletvama vjernika na etičke standarde svetih knjiga (primjerice, kršćana na 10 božjih zapovjedi), koje većina svakodnevno izdaje sve do jednoga. Oni me svojim djelima ama baš ničemu ne mogu naučiti, da su i sto puta nobelovci. Stoga me njihove tvorevine ne zanimaju. To je kao da čitam iz priručnika za lažove. S takvima naprosto ne želim imati posla. Ali, mi upravo njihov životopis biva inspirativan u raščlanjivanju zla, namjesto djela u čiju iskrenost nisam sklon vjerovati.
Nismo etički savršena stvorenja, no to o čemu pričam nije etička rigidnost bez ostavljanja ljudski prihvatljive margine po kojoj se čovjek od čovjeka (kao humano, a ne naprosto biološko biće) razlikuju. Uostalom, svatko ima izbor hoće li čitati ili prenebreći stvaratelje, držati se pouka njihovih života ili s njima nespojivih djela. Može ih opravdati naivnost, upućujući ih na pravi ili krivi put. „Put prema paklu popločan je dobrim namjerama“, a naravno da ih one baš i ne moraju voditi k prijestolnici đavla. U svakom slučaju, ljudska je povijest prepuna antagonističkih mudrolija, kojima se može obrazložiti i opravdati svaki čovjekov postupak. „Daleko je sunce“, rekao bi Dobrica Ćosić, prije no je skrenuo na put vječne tame.
↧
Enverov park
Teška su stvar biografije i opasna je njihova naknadna interpretacija, jer svašta u njima ima, često i vrijednoga i bijednoga, pa je takva i ona Envera Čolakovića koji je pisac bio, a živio u zlodoba, te je tako 1944. imenovan kulturnim atašeom NDH u Mađarskoj. Zato će prijedlog Društva hrvatskih književnika i zagrebačkog gradonačelnika da se jedan park u centru Zagreba nazove njegovim imenom izazvati reakcije antifašista, a poznati glumac Vili Matula kazati da je Čolaković bio „predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj“.
Ali uzalud, jedan će park nositi ime kulturnog atašea ustaške NDH i skandal se mogao razmahati. Bivši će ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, koji je sa svojom klerofašističkom sljedbom Hrvatsku opasno retardirao, paranoično izjaviti kako se „iza pokušaja obračuna s Čolakovićem u ime takozvanog antifašizma krije likvidacija hrvatsko muslimanske baštine“, s kojom da se, basrlja dalje, „jugoslavenski komunizam korjenito obračunao 1945.“. „Takozvani“ antifašisti, eto, „likvidiraju“ hrvatskoga Knuta Hamsuna čija veličanstvena književnost nije međutim bila pokriće za njegovu odvratnu kvislinšku biografiju. Nego je nakon rata suđen, a morao je Norveškoj platiti i enormnu novčanu kaznu. Biografija Envera Čolakovića kaže pak kako je za svoj roman „Legenda o Ali-paši“ dobio 1944. nagradu Matice hrvatske za najbolji roman te godine, ali, zanimljivo, jugoslavenski se komunizam nije s njim „korjenito obračunao“, iako je nagradu uredno primio u srcu nacističke Hrvatske. Uglavnom, čitavo vrijeme ustaške države Čolaković će intenzivno biti javno prisutan, kao istinska književna zvijezda objavljivat će pripovjetke, novele, kazališne komade, političke osvrte…
Pa je li se možda „politički osvrtao“ na zločinački karakter NDH? Te je zato po kazni poslan za kulturnog atašea u Hortyjevu fašističku Mađarsku? Naravno, kada se biografije retuširaju glupost je neminovna, pa njegovi bližnji tvrde kako je Čolakovića ustaška vlast zapravo „sklonila u Mađarsku“. Zato jer je bio antifašist! Interesantna i logična gesta, svakako. A jedan važan radnik u kulturi u svojoj dugometražnoj novinskoj obrani Čolakovića za aferu optužuje ljevičare koji da zapravo pojma nemaju tko je Enver Čolaković, kojega on pak naziva „instinktivnim ljevičarom“ koji je „lakomisleno prihvatio niži diplomatski položaj“. I dalje piše taj književni guru i novinar Jutarnjeg lista kako „desničari, pogotovo u nas, imaju pravo biti nenačitani ignoranti koje ne zanimaju nikakvi estetski kriteriji jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij.“ I još: „ljevičari, međutim, nemaju to pravo“.
I eto logičkog ignoranta. Jer ako se podrazumijeva da je Čolaković upravo zbog svoje književnosti zavrijedio park u Zagrebu, kako to da mu tu čast udjeljuju upravo desničari koje „ne zanimaju nikakvi umjetnički kriteriji, jer je njihova nacionalistička ideologija jedini kriterij“? Ako nije umjetnički, a nije, koji motiv onda preostaje klerofašističkoj skupini „nenačitanih ignoranata“ koja je odluku izglasala? Samo jedan, i to politički. Odaje se, naime, počast, ne piscu, nego ustaškom diplomatu. Ako je „Legenda o Ali-paši“ doista „najdojmljiviji i najznačajniji roman objavljen u četiri godine trajanja NDH“, kako tvrdi isti poznavalac njegova djela, onda je red da se time bavi književna povijest, ali treba li suvremena Hrvatska doista mijenjati lica svojih gradova, dajući ulicama i trgovima imena pripadnika ustaške nomenklature? Makar se radilo o „instinktivnom ljevičaru“ koji je ponudu poglavnika ustaške države „lakomisleno prihvatio“. I to 1944., kao da pojma nije imao kakav se užas u toj državi godinama događao.
Da, pisana je riječ vražja stvar, pa će tako isti novinar i književnik koji u štampi tako bezuspješno minorizira Čolakovićevu političku biografiju, samo prije koju godinu napisati tekst pod naslovom „Genij u hulji“, i s pravom se ostrviti na nacističku ideologiju Knuta Hamsuna koji da je „znao što se događa u Evropi, znao je za rasne zakone, znao da Židovi nestaju“. Je li onda Čolaković bio retardiran, pa nije znao da se to isto zlo događa tik pred njegovim nosom?
„Veliki je jezik koji ima takvog pisca, ali po Hamsunu se ni 70 godina kasnije neće zvati ni jedna škola, ulica ili biblioteka u Norveškoj“, zaključuje dotični novinar. A opet, šta je Hamsun prema našem Enveru? Zato je čitava ta rasprava o književnoj važnosti Čolakovića zapravo farsična, jer u pitanju su posve druge, to jest strogo političke nakane kojima njegova književna biografija služi tek kao obrana neobranjivog. Otuda je novi toponim s Čolakovićevim imenom najviše razgalio onoga bivšega ministra kulture, jer da je odluka „u potpunosti u skladu s kulturno-nacionalnim koncepcijama njegove stranke“.
I doista jest, posve je usklađena s idejama proustaških desničara koji „imaju pravo biti nenačitani ignoranti“, pa su, eto, kao takvi ipak odlučili da park nazovu imenom „književnika“ Envera Č. O čijem književnom djelu, dakako, pojma nemaju. Ali im je zvjerinjim instinktom itekako važan. Kao još jedan lik iz omiljene im ustaške bajke.
↧
↧
Ko je rekao živeli
Da autor i njegov protagonista napišu, nezavisno jedan od drugoga, knjigu sa istim naslovom, to bi mogla biti zgodna prilika za pristalice učenja o seljenju duša, za tezu o npr. sinhronoj metempsihozi za kafanskim stolovima, s jakim primjerom iz godine 2011.
Jedanput je, za stolom u Grmeču, beogradskoj kafani koje više nema, neko spomenuo ime Erich Maria Remarque, i označio ga kao vjerovatno najvećeg pijanca među njemačkim piscima. Jakov Grobarov je naveo kako je Remarque kazao da će se, čim se rat završi, odati piću, e da zaboravi cio veliki rat, nazvan još i prvi svjetski, u kojem je učestvovao. Onda je, na nečije pitanje, a šta će činiti, ako mu piće ne pomogne da zaboravi rat, rečeni Remarque odgovorio, svejedno, ja ću piti! Društvo za stolom u Grmeču bilo je zadovoljno tim odgovorom.
Potom je, neko spomenuo i slavne žene s kojima je Remarque ljubovao, Marlene Dietrich, bogtemazo, Greta Garbo, pa Paulette Goddard! Aca Sekulić je društvu za stolom uputio izraze svoga iskrenog žaljenja što se Remarque zamajavao s tim, doduše, lijepim i pametnim i na neki način neodoljivim, ali, brate, nadasve teškim ženama, na šta je Grobarov kazao da ni on to ne može da shvati, ali zato skroznaskroz shvata piščevu izjavu o tome kako su tri dana nepijenja i nepušenja dani doduše podnošljivi, ali, brate, dosadni.
Onda se razgovor nastavio o drugim piscima-koji-su-pili. Sjećam se kako je Brana Petrović na spomen imena Li Tai Po (zvao ga je i Litajpije i Litajpio), rekao nešto kao, zamisli, burazeru, da umreš tako što si pošao da zagrliš Mesec! Nisi pošao uvis, nego uniz: ušao si u reku, vidiš da je tvoj drug Mesec u njoj, zagaziš, baciš mu se u zagrljaj, i odeš sa ovoga sveta! Kinezi znaju koja je to reka, mi mislimo da je Jangcekjang, nama je svaka kineska reka Jangcekjang, osim Huanghua, ali mi zapravo ne znamo koja je uzela Li Tai Poa, ne zna ni Crnjanski, koji ga je prevodio. A možda je to bila i neka reka kirgizijska, znaš kako zavičajne reke slasno gutaju svoju decu, ne bi me to iznenadilo od rodne reke, a reci se nema šta zameriti na takvom ulovu. Reka nije samo reka, reka je i bog, a bog svaki ima svoje piće i svoje meze, mi pamtimo da je naš davni pobratim Li Tai Po umro u pokušaju da zagrli najvernijega druga u piću, a i taj je bio bog, zvao se Mesec. Znamo svi njegovu pesmu u kojoj mu, dok pije, društvo pravi Mesec.
Ovakvih se poanti moglo čuti na hrnjage sedamdesetih i osamdesetih godina za stolom za kojim je bio barem jedan od trojice spomenutih. Od 2011. godine postoji i knjiga o razgovorima u pijenju i uz piće u beogradskim kafanama, posebno u jednoj od koje se vidi velika rijeka Dunav. Knjiga ima naslov ‘Ko je rekao živeli’, i podnaslov ‘Roman jednog života’. Glavni lik romana je Jakov Grobarov, pjesnik, pripovjedač i romanopisac. A autor romana je T. H. Raič, pjesnik, pripovjedač i romanopisac. I autor i glavni lik se građanski zovu drukčije, prvi se zove Miodrag Raičević, a drugi Miladin Kovačević. Prvi je poznatiji po svome građanskom imenu, a drugi je mnogo više poznat po pseudonimu. Kafana u kojoj se zbiva glavnina knjige zove se Trskara, to joj je građansko ime, ona stvarno postoji, nalazi se na Karaburmi, na uglu ulica Pere Ćetkovića, Federika Garsije Lorke i Astronomske. Njen je vlasnik Džomba, neostvareni igrač OFK Beograda, koga je teška povreda koljena odvojila od loptanja i gurnula ga u ugostitelje. U Trskari je i usko i tijesno, ali su riječi koje se tamo govore fino usitnjene, najfinije zasoljene i pamtljive. Govori ih Jakov Grobarov, pripovjedač u prvom licu, glasnogovornik T. H. Raiča. Te fine, usitnjene, pažljivo izmjerene riječi tvore najljepšu knjigu o kafanskom životu grada Beograda. Jaša Grobarov navodi i riječi svojih kafanskih i pjesničkih drugova: Brane Petrovića, Ace Sekulića, Petra Pajića, Milana Nenadića, Ambra Maroševića, Milisava Krsmanovića. Ta imena, možda, mnogom današnjem čitaocu neće značiti mnogo, ali bez njih bi beogradski boemski život bio pustinja Gobi. Ti-Eič-Raič je stvorio knjigu koja se prodaje, a da izdavač praktički nije ni objavio da ju je objavio. Nije ni upriličio neku, što se rekne, prezentaciju izdavač. Knjiga nije imala nijedan prikaz, a evo sedam godina kako je izišla. Knjiga se prodaje, jer se pročula. Pročulo se da valja. Neka mi izdavač ovoga lista dopusti da ovu knjigu reklamiram: čita se učas, ne ispušta se iz ruku, ne skidaš oka s nje, osvježava, a ne goji, otvara u struku. Melanholična je, ne hvali alkoholizam, ne upozorava ni na opasnosti od njega, ne postavlja dijagnoze, ne daje prognoze, ne propisuje terapije, ne galami, ne zabranjuje. Sva je u riječi. I druge su knjige sve od riječi, ali se ova riječima ne razbacuje, ne pravi od njih bućkuriš, već ih postavlja po mjeri poante, onoga kriterija bez kojeg nema najuzvišenijeg humora ni najbolje epigramatske poezije. Te riječi kao da su rađene u najboljim baroknim radionicama poanti, onima čiji su majstori bili Mathias Casimir Sarbiewski, Jakob Masen ili conceptisti Balatasar Gracián, Matteo Peregrini ili Emanuele Tesauro. Raičev Grobarov je pribjeg u carstvo riječi, on sva svoja čuđenja, sve sramove i nesigurnosti brani izražajnim svijetom. Taj svijet može i neosjetljive vrgnuti u osjetljive. Konobarice, gorde, lijepe, ni lijepe ni ružne, grobar, navijač Zvezde, koji na sahrani pita, a za koga je pokojnik navijao. Raičev Grobarov je onakav kakav je bio u životu, jasan, opušten, oštrouman. Apolitičan, ćaknut, ironično nacionalan, sarkastično heroičan. Znao sam Grobarova, htjedoh napisati i da sam ga znao dobro, no sam svjestan da poznavanje takvog čovjeka ne može biti ni dostatno ni dovoljno. Raičev Jaša Grobarov je biser za režisere, pozorišne i filmske, neobjašnjivo mi je kako niko od tolikih nije načinio nikakvo uprizorenje prizora iz kafane Trskara na Karaburmi, naprama velike rijeke u čijem imenu stoji riječ dno. (Dunav, Dnjepar, Dnjestar, sve su svojte po dnu). Jaša Grobarov pripovijeda svoj mehanski život, vodi slušaoca i čitaoca u svoje ćumeze Trsku, Šljam, Kod Zmajka, u Poslednju šansu, na Joškin splav, vodi ih i u bioskop, vodi unutrašnji dijalog sa svojim bećarskim društvom. (Unutrašnji dijalog se ne zbiva u njemu, već između njega i njih, kao da mu je dramaturg Martin Buber). Dok sam čitao te dijaloge i poante, sve vrijeme sam čuo glas onih koji govore: Branin, Ambrov, Acin, Krcin. Raičev Jaša riječi svojih drugova kazuje bivajući sam svaki od njih, cijelu je knjigu ispričao u dahu, a da je ispala i triput duža, bila bi opet kratka.
Ima još. Iste godine kad je T. H. Raič objavio knjigu ‘Ko je rekao živeli’, objavio je (podrobnosti preskačem), nezavisno od Raiča, i ne znajući za Raičev naslov, i Jaša Grobarov knjigu kafanskih anegdota, sa istim naslovom, jedino što u njegovu naslovu stoji dvotačka, ‘Ko je rekao: živeli’. Ta rečenica je bila uzrečica Jakova Grobarova, kojom bi pokazivao zadovoljstvo kad bi stiglo novo piće. Po toj rečenici ga je znao kafanski Beograd. Ali, da autor i njegov protagonista napišu, nezavisno jedan od drugoga, knjigu sa istim naslovom, to bi mogla biti zgodna prilika za pristalice učenja o seljenju duša, za tezu o npr. sinhronoj metempsihozi za kafanskim stolovima, s jakim primjerom iz godine 2011.
Zgodna je i prilika da se opet sjetim Li Tai Poa. Jednom, u Kolarcu, nađem moga druga Srbu Ilića, pjesnika (k tome još igrača na žici i trapezu, i najboljeg berača maslina na ostrvu Kritu) i Jašu Grobarova, same za stolom. Riječ po riječ, upitam Srbu, kako je on to pao sa cirkuskog trapeza. Srba sve izloži, padao je i sa žice i sa trapeza, i kad završi, nadoveže se Jaša. Ja sam imao više sreće od tebe, kaže Srbi Jaša, jer sam ja stojeći na prozoru svoga stana kod Kalenić pijace krenuo da dohvatim Mesec; taman kad sam ga dotakao vršcima prstiju, krenem da se stropoštavam u bezdan i u ambis; to je videla jedna tenda ispod mene i raširila se da me dočeka; i dočekala me; a ti si se pouzdao u cirkusku šipku, i u strunjaču, možda u neko ljudsko naručje, a šipke, strunjače i ljudi su nepouzdani, za razliku od tendi. Li Tai Po se pouzdao u Mesec, ali je zanemario reku. Uopšte uzevši, Srboljube, ja sam imao više sreće od tebe, a pogotovo od Li Tai Poa.
↧
Miljenko Jergović: Oslobodi čovjeka svakodnevnih briga i on će ti rado biti rob
Čitatelj će mi oprostiti, drugog prijevoda mimo srpskog nisam našao, ali sadržaj nam je svima blizak i jasan: “Ako je u demokratskim zemljama glavna snaga podstrek za proizvodnju profita koji imaju pojedini industrijalci, bankari i podmićeni političari (…) nama najveći podstrek daje saznanje miliona onih koji rade da se u ovom ratu vodi borba protiv radnog sveta i da će (…) ako ikada pobede iskaliti na njih svoj bes svom kapitalističkom nemilosrdnošću za koju su sposobni pošto je njihov jedini Bog, ‘Bog zlato’. Tim kapitalistima nije poznat nikakav drugi čovečanski osećaj osim želje za dobiti i oni su spremni da svome nagonu potčine svaku plemenitiju misao. (…) Ovaj se rat ne vodi za ovaj ili onaj oblik države, niti za ma kakvu međunarodnu konstrukciju budućnosti, već zato da se vidi da li ova zemlja postoji samo za jedne, a ne i za druge.
Dok se ostali svet priprema da siromasima oduzme i ono malo što još imaju, mi se spremamo da bednicima pribavimo opšta čovečanska prava i da im obezbedimo onaj udeo u životu na koji imaju pravo. Ova borba nije napad na prava drugih naroda, već je samo napad na gramzivost kapitalističkih gornjih slojeva koji neće da uvide da je prošlo vreme u kome je zlato vladalo svetom, već da, naprotiv, nastupa budućnost u kojoj će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda. (…) To saznanje dovešće do pobede u narednoj godini. Boreći se za ovu sreću naroda verujemo da najpre zaslužujemo blagoslov Proviđenja. Bog je dosada blagoslovio naše oružje. Ako verno i hrabro izvršujemo svoju dužnost, on nas i u buduće neće napustiti.”
U ovome briljantno prevedenom, silovito ritmiziranom, sinkopiranom fragmentu nema ničega, ili skoro ničega, što ne bi, ili što već nije na duši, na jeziku i u partijskom programu i izričaju najmarkantnijih populističkih pokreta i partija današnjice, od talijanskih Pet zvjezdica i Ciprasovih paradnih ljevičara do samog Donalda Trumpa, faraona svih postmodernih blebetala, Redžepa Tajipa Erdoana, kojeg u Sarajevu nazivaju sultanom, pa je nekako i prirodno da mu ime ispisujemo u skladu s lokalnim pravopisima, Viktora Orbána, prvog koji je dohakao bankama i bankarima, liberalnom kapitalizmu, Sorosu i njegovoj zlatnoj teladi tobožnjih ljudskih prava, te ostalih, vladajućih i nevladajućih čudaka, obasjanika, karizmatika i živih svetaca nadahnutih pravima malog čovjeka koji živi teško, a bankovni mu je račun blokiran jer su se protiv njega i njegovih opštih čovečanskih prava zavjerile banke, demokratske vlade i Međunarodni monetarni fond, taj vrhovni đavao koji sa svom svojom kapitalističkom nemilosrdnošću bijes iskaljuje na nemoćnim i potlačenim.
U odabranom fragmentu nema podjele na ljevicu i desnicu, nema dnevnopolitičkih rezona, nema ideologije. Postideološki, postpolitički, a onda i – saznat ćemo to na kraju – postčinjenični diskurs koji 2018. pali široke narodne mase, ulijeva strah u kosti mislećem građanstvu, razara mainstream medije (tamo gdje ih ima), takozvanu stvarnost pretvara u zapišanu stranicu mjesnog tabloida. Za svakog tu ima ponešto: Crkvu, prvenstveno onu Katoličku, govornik pridobiva ne samo zazivanjem Boga i Proviđenja, nego i univerzalističkim diskursom, brigom za potrebite, ali i izrugivanjem demokracije, sustava kojim iz pozadine vladaju oni kojima je novac jedino božanstvo. Ovom prigodom on to neće izgovoriti, ali govorniku su, kao i većini populističkih vođa današnjice, na umu Židovi, Rothschildi, judeomasoni. Oni su, zapravo, ti bankari i kapitalisti, i on to zna. I zna da mi znamo. To neizrečeno zajedničko saznanje tajna je vjere, populističke, pučke i svjetovne, one koja će sirotog malog čovjeka osloboditi bankarskog terora.
On, govoreći o opštim čovečanskim pravima, zapravo priziva univerzalna ljudska prava, ali ne onakva kakva su donedavno postojala kao mantra na kojoj je opstajala Organizacija ujedinjenih naroda, Europska unija i cjelokupni svjetski poredak za koji su se, nasuprot bliskoistočnim tiranima, vjerskim fundamentalistima i teroristima, zalagale najveće svjetske demokracije, nego neka stvarna ljudska prava, pojedinaca oslobođenih bankarske ucjene i terora kapitalizma.
Iako je deklarirani populist, u citiranom fragmentu on izriče nešto što je na prvi pogled proturječno, što će čitatelja iznenaditi, a možda ga i privući: “nastupa budućnost u kojoj će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda”. Iako se protivi individualizmu – individualizam je čedo liberalizma i najveći neprijatelj svakog populizma – on najednom odstupa od fantomske prikaze naroda, i pažnju obraća – ljudima. Ljudi, za razliku od naroda, imaju svoja imena i prezimena, međusobno se poznaju i prepoznaju, povezani su osjećajem solidarnosti. Tvrdnja da će ljudi biti odlučujuća snaga u životu naroda skoro da je ljevičarska. Ako i nije, privući će razočarane, bivše ljevičare, izgubljene u postideološkom i postčinjeničnom društvu.
On pruža ruku i razumnijim među industrijalcima, bankarima i kapitalistima. Oni će, svjedoči ovaj fragment, biti njegovi saveznici u ostvarenju velikog populističkog projekta. Obraća se drugim narodima, kaže da nema ništa protiv njih, obraća se konzervativcima, obećava im povratak tradicionalnim vrijednostima, obraća se mladim, gnjevnim i revolucionarnim. Svima. Za razliku od političara starog kova, koji markiraju svoje biračko tijelo i vrlo pažljivo izabiru one kojima će se obraćati, on se obraća svima. Njegov je cijeli svijet. On je mirotvorac, njegovo je Kraljevstvo nebesko.
Izabrani fragment prepisan je sa sedme stranice beogradske Politike, digitalizirano izdanje, koje je, zahvaljujući Narodnoj biblioteci Srbije, na slobodnom čitanju svim korisnicima interneta. Svoju svakodnevnu žudnju za novinama zadovoljavam čitanjem digitalizirane Politike. Istina, novine nisu najfriškije: prvi broj objavljen je 25. siječnja 1904, a posljednji 6. travnja 1941, pred jutro kada je bombardiran Beograd. Broj koji sam danas listao, i iz njega citirao fragment postmodernog populista, izašao je u srijedu 1. siječnja 1941. Riječ je o “Novogodišnjem proglasu gospodina Adolfa Hitlera članovima nacionalsocijalističke stranke”, koji Politika prenosi u cijelosti i bez komentara. Proglas je većim dijelom posvećen ratnim pobjedama i mirovnim težnjama Hitlerovim. I to je, kao i sve drugo, neobično slično diskursima današnjim, pa i Hitlerovo mirotvorstvo, njegovo snebivanje nad britanskim, francuskim, pa čak i poljskim ratobornim i ekstremističkim poduhvatima od kojih se Njemačka, razumljivo je, samo branila, ne razlikuje se od onoga što čitamo i slušamo još od devedesetih, najprije s margina onih naših ratova, a onda i kao politički eho američkih intervencija u Afganistanu, Iraku i kojekuda.
Ali je, ipak, puno zanimljivije to što slijedi nakon ratno-mirotvornog Hitlerovog trijumfalizma, kao njegov svjetonazorski iskaz, te svojevrsna ispružena ruka onima koji ga, možda, prethodno nisu razumijevali ni prihvaćali, u kojemu on, pored ostaloga, jasno definira i tko su mu neprijatelji: banke, krupni kapitalisti i njihova nezajažljiva strast za novcem, truli i korumpirani demokratski sustavi… Nijednom, ali baš nijednom riječju u svojoj novogodišnjoj poslanici za 1941. Adolf Hitler ne spominje ni Židove ni boljševike. Pola godine kasnije, 22. lipnja 1941. Njemačka će napasti SSSR, a tokom cijele 1941. raspravljat će se modeli “konačnog rješenja židovskog pitanja”, a donesena će odluka biti priopćena najužem posvećeničkom krugu 20. siječnja 1942, na jezeru Wann, na prilazu Berlinu.
Dok se obraća svome članstvu, a onda i cijelom svijetu, Adolf Hitler nešto drugo ima na umu: iskoristiti krizu kapitalističkog sustava – a kapitalizam je u krizi otkako je zavladao svijetom, i ta kriza uvijek je konačna i fatalna – iskoristiti krizu demokratskih ustanova i institucija – koje moraju biti u krizi upravo zato što su demokratske, a demokracija za razliku od diktature nije stabilan sustav – iskoristiti slutnju kraja ideologije – koja je u Hitlerovo vrijeme postojala kao što postoji i danas – i zavladati kolektivnim imaginarijem kao onaj tko ima sva krizna rješenja.
Nisu današnji populisti čitali Hitlera, niti su se nadahnjivali njegovim idejama. Sami su došli do istog do čega je došao i on, jer ih je vodila ista logika kao i njega: osloboditi ljude od terora činjenica i činjeničnog svijeta, osloboditi ih od podložnosti svim formalnim i neformalnim institucijama, od institucije morala do banke, suda i policije, osloboditi ih od svega što osjećaju kao pritisak modernog načina života, pritisak slobode i demokracije. Nakon što ih se tako oslobodi, ljudi su spremni da bez razmišljanja postaju robovi. A demokracija se nema čime suprotstaviti populizmu i toj vrsti oslobođenja. Demokracija ljudima može obećati samo to da će im biti teško i još teže, da će i dalje biti dužni da vraćaju svoje dugove, i da će, ne poprave li svojim entuzijazmom Republiku, i dalje jedna pravila vrijediti za bogate, a druga za njih siromašne.
I to je u logici krize kapitalizma: kada se zajednica prestane sjećati Hitlera, rađa se novi Hitler.
↧
Književna kritika: Rat i mi
Dejan Jović, ‘Rat i mit’ (Fraktura, Zagreb 2017): Čak i ako ne pristajemo na autorovu optiku, njegova istraživačka strast i analitička pronicljivost zaslužuju punu pažnju
Politolog, profesor na zagrebačkome Fakultetu političkih znanosti, urednik časopisa ‘Politička misao’, svojedobno čak i glavni savjetnik tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, Dejan Jović je etablirana figura i u akademskome i u medijskome mejnstrimu, pa i u političkom životu Hrvatske. Njegova je pozicija u javnosti pritom poprilično jedinstvena, štoviše: ako otrcana odrednica ‘kontroverzne ličnosti’ danas uopće nešto znači, ona bi se možda mogla vezati upravo uz Jovića. Za tvrđu desnicu on predstavlja utjelovljenje fantazmatske jugo-srpsko-komunističke kroatofobije (u tom je pogledu ilustrativan već biografski članak na hrvatskoj Wikipediji); lijeva medijska scena, na kojoj je devedesetih, u doba Antiratne kampanje i Arkzina Jović i sam djelovao, prema njemu je rezervirana još od polemike s Borisom Budenom 2003., u kojoj ga je ovaj optužio za antikomunizam i apologiju uloge nacionalističke desnice u raspadu Jugoslavije; srednjostrujaški mediji Jovića će pak oportunističko-senzacionalistički naizmjence promovirati i stigmatizirati (kao kad su prije nekoliko godina spamali glasine da relativizira zločine devedesetih). Dakako, činjenica da se ima tendenciju naći na meti kritika koje dolaze s tako raznovrsnih političkih pozicija apriori ne jamči legitimitet Jovićevih stavova, no osim što je intrigantna, svakako je i bitna za kontekstualizaciju njegovog rada.
U nedavno objavljenoj opsežnoj studiji ‘Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj’ Jović se bavi nastankom samostalne Hrvatske i njezinim (auto)legitimacijskim mehanizmima od 1990. naovamo. Točnije, on se fokusira na centralni značaj koji u ovim procesima pripada ratu – od ‘proizvodnje rata’ u medijima i stranačkoj politici u razdoblju 1990.-1991., sve do ideologema Domovinskog rata-kao-svetinje, posve institucionaliziranog u Hrvatskoj druge dekade 21. stoljeća. Jović razmatra genezu, ustoličenje i kontinuiranu proizvodnju pripovijesti o ratu, koja se uvijek iznova potvrđuje kao središnja instanca u politici oblikovanja hrvatskoga državnog i etničkog identiteta. Kako i zašto je baš u Hrvatskoj rat devedesetih zadobio status ‘temeljne vrijednosti’, na način da oko njegove interpretacije i valorizacije ne smije biti spora? – eto, ukratko, temeljnog pitanja koje zanima autora ‘Rata i mita’.
Kao i njegova studija ‘Jugoslavija – država koja je odumrla’, i nova Jovićeva knjiga pisana je sa zavidnom razinom istraživačke i kritičke strasti i predanosti; štoviše, na stilskome planu ona možda i na idealan način kombinira ‘popularne’ i ‘znanstvene’ registre izlaganja. Za zainteresirane kritičar/k/e slijeva, u koje se i sam ubrajam, recimo odmah da su Jovićeva politička polazišta u bitnome nepromijenjena od vremena ‘Jugoslavije’: on ostaje zagovornik liberalne demokracije kao najpoželjnijeg društvenog uređenja te iz perspektive liberalne teorije države kao default optike razmatra i valorizira i socijalističku Jugoslaviju, i kapitalističku Hrvatsku, i njihovu recentnu i manje recentnu povijest. Međutim, istraživački i analitički meritum ‘Rata i mita’ čini mi se odveć značajnim da bi ga načelna neslaganja s autorovom pozicijom mogla zasjeniti.
Drugim riječima, i ako čitanju ove studije pristupimo s polazištima značajno različitim od Jovićevih, pa i ukoliko uopće ne pristajemo na njegovu optiku, autorova istraživačka strast i analitička pronicljivost zaslužuju punu pažnju. Dovoljno je samo pročitati njegov temeljiti debunking općerasprostranjene predodžbe da je uoči rata u Hrvatskoj velika većina njenih građana bila za punu državnopravnu neovisnost pa da se u to uvjerimo. Za daljnje rasprave, postoji institucija polemike – a ona Joviću nipošto nije strana.
↧
Darko Daky Lončar: Samoća i Julkina petrolejka
Je li čovjek sretniji u samoći ili u društvu? Goethe kaže da je samoća lijepa stvar ako čovjek sam sa sobom živi u miru i ako se bavi nečim određenim. Za pisce je samoća izvor sreće i duševnog mira, bez samoće nema ni stvaranja velikih književnih djela. No, međutim, za naše tradicionalno i konzervativno hrvatsko društvo samoća je sramota, jer oni veličaju i slave obitelj kao stup i osnovnu ćeliju društva koja mora biti vezana uz našu „svetu“ katoličku crkvu.
Političari kažu, bolje sa svima budala, nego sam pametan.
Slikari pak kažu da bez samoće nema ni rađanja umjetničkog djela. Kažu, čak i kada zvijer želi stvoriti novi život odlazi u samoću. Ivan Raos počinje shvaćati da pustinjaštvo i nije žrtva, nego jedna velika i ugodna strast. Schopenhauer kaže da je čovjek slobodan samo kad je sam.
Razmišljam…je li čovjek osuđen na samoću žrtva svoje sudbine, je li to njegova karma, je li osamljenost hendikep ili božji dar, je li samoća slabost jakih ili jakost slabih, može li čovjek biti danas uopće slobodan u društvu ili tek bijegom iz tog potrošačkog i vražjeg društva u neku duboku osamu i samoću, pitanja su koja sam sebi postavljao nakon izleta biciklima u selo Brodski Zdenci i posjete gđi Julki.
Jasna i ja odlučili smo proslaviti četvrtu godišnjicu naše veze jednom biciklijadom, od Broda do Brodskih Zdenaca i posjetiti njezinu rodbinu, naoružani rancima na leđima prepunih sendviča i izletničkim potrepština. I jednom čakijom za slučaj da nas netko napadne.
Nakon što smo nakon dvadeset kilometara verglanja dobrano isplazili jezik, sunčanica nam dobro udarila u glavu, upali smo u pusto selo kao bačeni padobranom, praćeni podozrivim pogledima seljana. Jasna onda ostavlja bicikl pokraj jedne ograde i upada u jedno dvorište.
-Jasna, pa jesi to ti?-upita žena začuđeno i skoči sa šamlice i stolića gdje je u dvorištu svoje kuće pila kavicu, sama u mreži svoje duboke osamljenosti.
-Ja sam, ja sam teta Julka-reče Jasna, a teta Julka ju snažno zagrli i poljubi od sreće više puta.
-Ja sam Darko-ispružim ruku i predstavim se.
I tako počinje razgovor, tetu Julku kao da je sunce obasjalo kada je vidjela da joj netko dolazi u posjetu, odmah se kuha kavica dobrodošlice i gostoprimstva. A ja pogled bacam na kućicu od kamena, rađenu blatom, vezani gromadi stijena i kamenja, kao u dalmatinskoj zagori, struje nema, a bogami ni vode, ni TV-a, ni radija, ni frižidera, ništa, tek jedan mali izvor vode u okolici zlata vrijedan podsjeća na dalmatinske žene koje su na leđima nosile drvene bidone vode umotane kanapima i špagom. Gledam pažljivo i znatiželjno, strop i pod rađene od drveta, a na drvenoj gredi stropa dominira jedna velika antikna petrolejka ko iz Austro-Ugarske, jedna od onih koju mogu vidjeti još jedino na mome omiljenom sajmu antikviteta u Osijeku.
Osjećam se kao Alica u zemlji čudesa!
Vadim mobitel i fotografiram petrolejku iznad sebe, njezino postojanje me vraća u neka prošla davno svršena vremena, u povijest. Pa zar danas u 21. stoljeću i vremenu interneta i face booka, pitam se, još uvijek ima ljudi koji žive bez vode i struje, bez frižidera, bez televizora i radija, s petrolejkom na stropu?
Pogled onda bacam na starinski bidermajer krevet na kome su naslagani veliki jastuci od perja, a zatvoreni secesijski ormar negdje u svojoj utrobi skriva miraz i tkanu ponjavu, možda i zlatne dukate za slučaj da se Julka jednoga dana uda, možda se jednoga dana pojavi neki seoski udvarač, ljubav se rodi i teta Julka ode pred oltar.
-Pa, teta Julka, ima li onda seoskih udvarača i prosaca-pitam ju.
A Julka samo odmahuje rukom. Ljepši joj je život u samoći s ponekom macom i zalutalim psićem lutalicom. U kuhinji primjećujem onaj bijeli starinski šporet Smederevac kakvog je imala još moja baka na kome je pekla svoje legendarne pite od sira ili sirnice. Po zidovima sobe su obješene već požutjele fotografije svetaca, Sv. Ante i Isusa Krista, podsjetnik da još uvijek u Hrvatskoj ima pravih i iskrenih vjernika poput Julke, koji srcem i dušom žive život vjernika, a ne samo onih koji vjeru koriste za političke svrhe i skupljanje jeftinih političkih bodova. Vjera Julki ulijeva snagu i moć da preživi i u onim najtežim vremenima poplava i nevremena, a najteže Julki od svega pada jesen kada joj zatitra neka žica tuge u srcu i sve postane tako nekako u znaku jeseni monotono, sumorno i tužno. Proljeće je Julki najdraže, kada procvjeta plavi jorgovan ispred njezina prozora i ptice pjevice zapjevaju, a trešnja u dvorištu donese prve plodove, tada i Brodski Zdenci malo živnu i ožive i sve postane nekako ljepše i podnošljivije za život u samoći. Dok Jasna i Julka nastavljaju pričati o obiteljskim stvarima, izlazim malo van i fotografiram Julkin prozor koji mi je umjetnički vrlo inspirativan, dva cvijeta u saksijama na prozoru ko dva zaljubljena para. Pokušavam se mobom javit svojima doma, ali onda saznajem da tu u kotlini među brdima nema ni signala za mobitel ni radijskog signala, ništa. Potpuna izolacija od civilizacije. Osjećam se kao Robinson Cruso u nekom starom nijemom filmu. Sa svojom šalicom kave sjedam onda za jedan stolić u dvorištu i razmišljam o životu u samoći. Platen kaže da je samoća jedino puno uživanje života. Gdje su ta dva srca koja se potpuno razumiju? Platen se zapravo pita gdje su te srodne duše o kojima bruji poezija, postoje li one uopće? I Scshopenhauer blagonaklono gleda na samoću pa kaže da sve naše životne nedaće proizlaze iz toga što ne možemo biti sami. Biti svoj, veli, smije svatko dok je sam. Tko dakle, ne voli samoću, taj ne voli ni slobodu; čovjek je naime slobodan samo kad je sam.
Ja mislim da je samoća potrebna čovjeku za dušu kao što je dijeta potrebna nekome da smršavi ili očisti tijelo od toksina. Posebno je potrebna slikarima, piscima i drugim umjetnicima jer ništa vrijedno nije stvoreno bez stvaranja u samoći.
Eh, da mi je jedna ovakva kućica u prirodi da malo pobjegnem u izolaciju od svijeta i svakidašnjih problema, da ne slušam ove naše dozlaboga nezanimljive i dosadne političare na televiziji, da malo živim s pticama i plavim jorgovanima….Ali….samoća može biti i opasna ako dugo potraje, kad ti postane sudbina bez koje ne možeš živjeti. Bar tako mislim. Naša „sveta“ katolička crkva neki dan je slavila Majčin dan, a što je sa ženama koje nemaju djece ili ne mogu imati djece poput Julke?
Jesu li te žene manje vrijedna bića? Tako primjerice, don Vjenceslav Šupuk kaže da je on predsjednik države da bi on sve te neženje i samce odveo u Baranju na minska polja, neka čiste, neka barem tako budu od koristi. Koji idiot! Ali nije na žalost jedini. Petar Žitnik, recimo, štuje samo žene s velikim brojem djece pa tako predlaže da žene s troje djece dobiju od države srebrnu značku, s petero djece zlatnu, a s desetero ili više djece dijamantnu značku.
Još jedan idiot! Blago nama i Lijepoj našoj s našim svećenicima, donovima i bojovnicima hrvatskog obiteljskog ćudoređa! Blago nama s našim idiotima! Žena je za njih samo stroj za rađanje, samo da im je što više malih Hrvatića, ko na pokretnoj traci. A Jasna i ja naš izlet i posjet Julki i Brodskim Zdencima završavamo, toplo se pozdravljamo, zahvaljujemo na gostoprimstvu i obećavamo da ćemo ponovo doći za mjesec dana kada urode trešnje. Julkina stogodišnja petrolejka mi stalno u mislima.
Pa zar je moguće da ima još uvijek ljudi u 21. stoljeću koji žive u potpunoj društvenoj izolaciji i mraku, a malo svjetla im sine tek kad upale petrolejku?
↧
↧
Ivan Pavić: Uspomene
Luka je bio visoki, gotovo posve ćelavi starac. Iako je prevalio osamdesetu starčina je još uvijek uspravna. Ono malo kose oko ušiju i na potiljku odavno mu već posve sijedo. Nos mu oveći, malo povijen, lice išarano bezbrojnim borama. U očima mu, začudo, još uvijek ima nešto sjaja i strasti za životom. Otkad mu je prije nekoliko godina umra voljena supruga, s kojom je preživio, bukvalno u dobru i zlu, preko 50 godina života u braku, živi celibatskim životom. Prestar je da bi hodao okolo za ženama, a i one ne pokazuju zanimanje za njega. A i kako bi. On je obični stračić koji sa svojom penzijom jedva sastavlja kraj s krajem. Živi sam u maloj kući u naselju Budainka. Ima sina i dvoje unučadi koji odavno žive u Šibeniku. Kuću je odavno prepisao na sina, te ju on može preuzeti odmah nakon što starac zauvijek sklopi svoje umorne oči i pridruži se voljenoj Vesni. Otkako je Vesna otišla, njemu uopće nije teško umrijeti. Samo moli Svevišnjeg, da kada za to dođe vrijeme, sve ide brzo da nikome ne bude na teret.
Prije godinu dana, neko ga je vrijeme gotovo opsjedala jedna šezdesetogodišnja susjeda. Nekoliko puta je došla kod njega na kavu, a i on je tri puta bio kod nje istim povodom. Jednom prilikom dok su pili izvrsnu Lukinu kavu, brbljiva susjeda ga priupita:
– Komšija, jesi li čuo da je susjed Martin oženio trideset godina mlađu ženu.
– Čuo sam i nije stariji samo trideset nego blizu četrdeset godina.
– Kažu da je prije braka prepisao svu imovinu na mladu ženu. Također vele da je ona noseća i da će Martin pod stare dane opet postati otac. Čak je i lokalni župnik izrazio zadovoljstvo šte se Martin tako star brine za natalitet Hrvata.
– Martin će uistinu postati otac, ali ne taj nego jedan trideset godina mlađi od njega. Što se popa tiče on je običan licemjer, jer sve ovo i on zna. Čuo je od penzionera dok su se kartali u parku.
– Kako mlađi Martin?
– Potrefilo se da se švaler zove Martin. Sada oboje čekaju da stara budala vječno zaklopi oči i da nesmetano uživaju u njegovoj ostavštini. Martinova oporuka toliko je razveselila njegovo dvoje djece da neće ni da čuju za njega.
– Što se oni imaju tu miješati. Bar djed uživa u čarima mlade žene.
– Uživa gledajući i pipajući.
– Kako?
– Još prije nekoliko godina je pričao nama penzionerima da je posve impotentan. Ne bi mu ga podigla ni Đurina dizalica.
– Impotentan, a postat će otac.
– Hoće, ali uz pomoć mladog penisa svog imenjaka.
– Pa zašto je ne istera i promijeni oporuku?
– Htio je promijeniti oporuku, ali je to načula njegova mlada žena. Pozvala je u stan mladog Martina i vele da je tu bilo i čušaka. Uglavnom su se u stanu jednog dana pojavili Martinovi sinovi i izbacili iz stana Martinovu ženu skupa s ono malo njenog prtljaga. Pojavio se mladi Martin, ali je ustuknuo pred jačom silom. Čak ga je jedan od Martinovih sinova dalamio strašnim aperkatom da mu je sedam dana zujalo u ušima. Kako bilo Anđelka, tako se zove Martinova žena, podnijela je zahtjev za razvod braka. Traži pola njegove imovine, ali prema zakonu ima pravo samo na pola zajedno stečene imovine, ali skupa nisu ništa stekli. Stari Martin je promijenio oporuku. Sve ostaje sinovima i obitelji je opet u dobrim odnosima. Kako je lajav priča okolo da mu je u tri mjeseca braka dopustila da je preko gaćica tri puta poljubi u guzu i kokicu, te sedam puta u bujne grudi preko grudnjaka. Valjda se higijeničarka bojala da je starac ne zarazi.
– Zato ja nju više ne viđam.
– Nećeš je više vidjeti jer su Martinovi sinovi njoj i mladom Martinu priprijetili da će biti batina ako samo prismrde kući njihovog oca.
– Kakva glupača, ta Anđelka. Mogla se pritajiti i pričekati dok stari krepa. Sve bi dobila, a ovako ništa.
– Ti kao da je žališ?
– To je samo ženska solidarnost.
– Kod mene nema muške ni ženske solidarnosti. Uvijek sam na strani žrtve pa makar ona bila glupa kao stari Martin.
Susjeda Milica je iz daleka ispitala Luku je li kuću prepisao na sina, a on joj je odgovorio da je i tako je se riješio. Odjednom joj više nije bio zanimljiv. Ako već treba nekoga zbrinuti onda će to biti njegov sin, a ne njezina kći. Oprezni Luka je doznao da je njena kći osoba sklona mijenjati partnere, pa bi to željela raditi u miru, bez smetanja. Da bi to mogla učiniti mora sama raspolagati s majčinom kućom. Zato je nagovarala majku da se uda za nekoga tko ima kuću ili stan i ode kod nejga živjeti. Iskusni Luka je prozreo igru i nipošto nije htio u njoj sudjelovati. Nkea se Miličina kći j.b. s kim i koliko hoće ali sigurno neće preko njegovih i leđa i njegova sina.
Kako li samo znaju biti dosadni kišni, prohladni dani usamljenom starcu. Sredina je mjeseca studenoga, koji je te godine opravdao svoje ime. Starini Luki ne preostaje ništa drugo nego da u slobodno vrijeme, kojega preko dana kada uglavnom ne gleda televiziju, ima i napretek, čita. U posljednje vrijeme naišao je na vrlo zanimljivo štivo. Već je danima pomalo čitao dječji tjednik Kekec, kojega je nekada davno kupovao svome sinu. U njemu je bilo dosta stripova u nastavcima, zanimljivosti ali i vrlo kvalitetna sportska stranica, koja Luku, kao bivšeg sportaša, vrlo zanimala. Tako je sa zanimanjem čitao članak u 217. broju Kekeca od 16. veljače 1962. godine, na pretposljednoj stranici. Naslov je bio “Zlatni dječaci”, a između ostalog u članku je pisalo “Evropljani su se dugo dvoumili hoće li krenuti na tako daleki put. Najzad pozitivnu odluku donijeli su Francuzi, Rumuni i Jugoslaveni.
Tako su jula 1930. sakupljeni igrači uglavnom iz Beograda. Trojica su im se pridružila u Francuskoj gdje su igrali za tamošnje klubove. To su bili Ivica Bek, Bane Sekulić i Stevanović. Dugačko putovanje brodom dovelo je ekipu u Montevideo. U to vrijeme na jugoslavenski nogomet niko naročito nije računao. To su bili prvi dani uspona naših timova.
***
Prva utakmica odigrana je 14. jula 1930. g. suparnik je bio izvanredna ekipa Brazila. Sasvim prirodno, Brazilci su bili veliki favoriti i njihov poraz bio je ogromno iznenađenje. Odmah na početku Aleksandar Turnović i Ivica Bek postigli su golove za našu ekipu i svi napori Brazila da u nastavku izjdnače rezultat nisu urodili plodom. Izvanredni dojam osavio je golman Milovian Jakšić, koji je branio i najteže udarce. Tada je nazvan “El grand Milovan”.
Posljednjih pet minuta Bane Sekulić je morao da izađe s terena zbog povrede, ali ni to nije umanjilo borbenost i čvrstinu naše reprezentacije.
Tri dana kasnije na red je došla Bolivija. Trijumf je sada bio više nego uvjerljiv – 4:0. Ivica Bek je bio dvostruki strijelac, a Đorđe Vujadinović i Moša Marjanović su dali po jedan gol.
Tako su došli do polufinala. Na suprotnojs trani bio je domaći Urugvaj. Opet sjajni početak Jugoslaviju vodi s 1:0. Sto hiljada promatrača počinje da strepi za razultat. Na žalost, miješa se sudija. Prvo poništava drugi gol Jugoslavena, a zatim se opredjeljuje sasvim za Urugvaj. Pomoći više nema u susret je izgubljen s 1:6 (1:3).
Ekipa je na svim utakmicama igrala u nepromijenjenom sastavu: Jakšić, Ivković, Mihajlović, Aresnijević, Stevanović, Đokić, Tirmanić, B. Marjanović, Ivica Bek, Vujadinović, Sekulić.
Jedino protiv Bolivije povrijeđenog Sekulića zamijenio je Najdenović.
Luka je za odigravanje 1. svjetskog nogometnog prvenstva imao svega 9 godina, ali se sjećao da je njegov otac putem tiska pažljivo pratio zbivanja na njemu. Luka si kuha šalicu i pol kave i uz nju uze u ruke Kekec broj 218 od 22. veljače 1962. godine. Na pretposljednoj stranici opet zanimljiv članak pod nazivom “Pet puta u stativu”. Između ostalog u članku je pisalo: “U istoj grupi našli su se najbolji nogometaši Švajcarske, Rumnjske i Jugoslavije.”
Na dan 24. semptembra 1933. u Beogradu su došli Švajcarci, a susret je odigran pred 17.000 gledalaca na starom stadionu BSK-a, koje je zauzimalo prostor današnjeg stadiona JNA.
Vjetar je bio toga puta najljuči protivnik nogometaša. Duvala je košava i nosila sve pred sobom. Pravo je čudo kako je lopta uopće mogla da se kontrolira. Takve nepovoljne okolnosti utjecale su više na domaći tim nego na goste.
Da maler bude veći najiskusniji jugoslavenski reprezentativac dr. Milutin Ivković, koji je tada igrao desnog beka, ubacio je loptu u vlastitu mrežu. Golman Spasić, njego klupski drug, nije mogao da spriječi pogodak, jer je vjetar skreno pravac lopti.
Lijevo krilo Švajcaraca Jegi dao je još jedan gol i svi napori naše navale u kojoj su se istkali Moša Marjanović i Kragić iz splitskog Hajduka, donijeli su samo dva pogotka i tako je ukupni rezultat bio neriješen 2:2.
Sve je to postignuto u drugom poluvremenu. Gledaoci su se tuđna srca rasturili kućama.
***
Sljedeće godine 29. aprila igralo se u Bukureštu protiv Rumunije. To je bio drugi odlučni meč u kvalifikacijama. Posjeta je bila nezapamćena – 40.000 promatrača.
Naša reprezentacija bila je nešto izmijenjena. Opet su igrali Arsenijević, Gajer, Trnanić, Moša Marjanvoić, Vujadinović i Kragić. Golman je bo Glazer, bekovi Belšević i Lukić, lijevo half Lehner, a krila Glišovićš i Kokotović.
Izvrstan tim, dobro spremljen i dobro sastavljen, pružio je odličnu igru. Ali šta je to sve skupa vrijedilo kad su se ispriječile stative. Pet puta naši strijelci pogodili su drvene grede …
Savim slučajno lijeva polutka rumunjske ekipe Švarc uspio je dva puta da svlada našeg golmana Franju Glazera.
Od Jugoslavena gol je postigao Karagić i tako su Rumunu pobijedili s 2:1.
Luka odloži Kekec i podgrije si neki dan skuhanu sarmu. Kad se dobro najeo, iako star imao je dobar apetit i probavu, uze sljedeći broj Kekeca u ruke i okrenu sportsku stranicu. Naslov je “Neostvarena želja”. Ispod podnaslov “Opasan protivnik iz Varšvae”.
Luka čita sa zanimanjem: “Tužan dan bio je 10. oktobra 1937. Na gradskom stadionu u glavnom gradu Poljske skupilo se tridesetak hiljada gledalaca. Tim Jugoslavije, igrao je u sastavu Glazer, Higl, Matošević, Lehner, Stevović, Kokotović, Medunić, Marjanvoić, Valjarević, Pleše.
Smatralo se da je to izvrstan tim. Uglavnom su to bili nogometaši i umjetnici u baratanju loptom.
Na žalost, iz Varšave je stigla katastrofalna vijest. Jugoslaveni su izgubili igru s 0:4 (0:2) i predstavili se kao tim drugorazredne kvalitete. Poljski navalni trio Pjontek, Voštal i Vilimovski potpuno je razbio sve nade naših igrača. Na dan 3. aprila 1938. igralište BSK-a u Beogradu primilo je 25.000 promatrača, što je bio rekord svoje vrste.
Jugoslavenska reprezentacija je izgledala ovako: Glazer, Higl, Dubac, Lehner, Jazbinšek, Knežević, Šipoš, Marjanović, Lešnik, Božović, Kokotović.
Starac na trenutak odloži novine na stolić u dnevnom boravku. Skide naočale i dobro lijevim dlanom protrlja oči. Opet stavi naočale, uze Kekec i boji: Glazer, Higl, Lehner, Jazbišek, Lešnik, Kokotović. Od jedanaest nogometaša 6 s sugirno Hrvati, a možda su to Šipoš i Dubac. Znači da nisu u pravu ni hrvatski ni srpski ostrašćeni nacionalisti, koji su svaki iz svojih razloga tvrdili da je reprezentacija Jugoslavije, između 2 svjetska rata, u stvari bila reprezentacija Srbije. Uspješna ili neuspješna, voljeli je ili mrzili, ipak je to bila reprezentacija Jugoslavije.
Luka umorno mahnu rukom i nastavi čitati “Ni ogromna podrška publike nije pomogla da se u prvom poluvremenu mašta ostvari. Igrači su otišli na odmor, a rezultat je glasio 0:0.Veliko je pitanje da li bi se ova utakmica uopće završila pobjedom Jugolavena sredinom drugog dijela da talijanski sudac Barlasina nije dosudio slobodan udarac na nekih dvadesetak metara. Marjanović je brzo namjestio loptu i odmah šutirao. Poljski vratar Mabojski bio je nemoćan.
Na žalosti, pobjeda od 1:0 nije bila dovoljna da bi se Jugoslavija kvalificirala na finalni dio šampionata 1928.
Luka odloži novine i naočale na stolić. Sa sjetom se sjeti jednog izvanrednog nogometaša. I dosta desetljeća nakon ovih nogometnih okršaja, mnogi nogometni stručnjaci (ne naravno nacionalistički lakrdijaši koji o nogometu pojma nemaju) za njeg su tvrdili da je jedan od najtalentiranijih igrača s ovih prostora. Svaka čast Moši Marjanoviću, Ivici Beku, Bernardu Vukasu, Rajku Mitiću, Branku Zebecu, Dagoslavu Šekularcu, Bruni Belinu, P. Stojkoviću, Davoru Šukeru i mnogim drugima, ali on je bio jedinstven. Radi se o izvanrednom centarforu zagrebačkog HAŠK-a Ici Hitrecu. Brži je od vjetra, sjajan dribler sa strahovitim udarcem. Ako je itko imao top u nogama onda je to bio on. Legenda kaže da je na jednoj utakmici opalio s dvadesetak metara pravi projektil ka protivničkom golu. Golman nije stigao ni trepnuti, a kamoli intervenirati. Samo je čuo fijuk, tresak i lom. Lopta se silovitom brzinom zabila u prečku (gornju vratnicu, gredu) i polomila je na dva gotovo jednaka dijela. Prava je sreća što je vratar bio nekoliko metara ispred gola pa mu polomljena greda nije naudila. Vratar je ako od kamena isklesan, stajao pola minute. Onda se poput robota, okrenuo i pogledao u polomljenu gredu.
– Što je, Jocko, zašto si tako blijed? – upita ga suigrač, lijevi bek.
– A šta bi bilo? Da je lopta umjesto u prečku pogodila moju tintaru sutra bi mi vjerojatno išli na sprovod.
Onda vratar poskoči i radosno kriknu:
– Živ sam, živ. Hvala, Gospode!
Hitrec je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao svega 13 utakmica, a postigao 10 pogodaka, što je skoro gol po utakmici.
Nakon HAŠK-a prešao je u jedan švicarski klub gdje je odigrano nekoliko izvanrednih utakmica. A onda mu je jedan bek, ljut što ga je driblao kao balavca, strašnim startom polomio nogu. Dugo se liječio, a kada je napokon opet zaigrao nije bio ni blijeda sjenka nekadašnjeg Ice. Kasnije ga je pokosila bolest i umro jemlad 1948. godine. Na sprovod mu došlo nekoliko desetaka tisuća ljudi. Da je toliko ljudi došlo na sprovod nekom političaru o tome bi se desetljećima govorilo i pisalo, a ovako je sve brzo palo u zaborav. Nije bio pobornik partizanskog pokreta, a još manje se isticao velikim hrvatstvom. Možda je to jedan od glavnih razloga što se taj fenomenalni nogometaš malo spominjao i spominje. U svakom slupčaju, znatno manje od nekada i sada podobnih igrača koji su po nogometnom talentu i znanju daleko ispod njegove razine. Ico Hitrec bio je samo genijalni nogometaš. Ništa više ali ni manje od toga.
E da je on igrao možda bi Jugoslavija u kvalifikacijama pobijedila Poljsku i sudjelovala na 3. svjetskom prvenstvu u Italiji. Usput, to je prvenstvno svojila Italija za koju su nastupali nogometni umjetnici poup Meace, Piole, Orsija i Fanija.
***
Petak, dan njegovog devetnaestog rođendana, prvi dan ljeta Luka nikada neće zaboraviti. Iako rat još nije došao u ove krajeve, tutnjio je dijelom Evrope. Strašni njemački ratni stroj slomio je otpor nekoliko država i njima je vladao Hitler sa svojom ubilačkom ideologijom. U takvim situacijama uvijek se naše nešto domaćeg svijeta koji bi za malo novca i vlasti služili i crnom vragu, što je Hitleru omogućilo da tim zemljama vlada u početku sa zanemarivim problemima. U nekim osvojenim i pokorenim gradovima čak je na trgove izašla masa sluđenog sumanutog svijeta, dobrih kršćana, dvinih obiteljskih ljudi, da pozdrave “oslobodioce”, blesavo misleći da njihovi tenkovi i strojnice donose prosperitet i novu civilizaciju. I donijeli su. Satrli su sve što je drukčije. Naravno da su Hitler i njegovi sljedbenici najveći krvnici za strahote koje su se dogodile (čovjeku zbog toga dođe da ponizno sjedne i satim se nasipa pepelom, samo zato što je – čovjek), međutim, nisu bez krivnje i ti obični ljudi, radnici, seljaci, intelektualci, vjernici, koji subacali tone cvijeća na strahoviti njemački ratni stroj.
Luka je s roditeljima stanovao u brodskoj četvrti Budainka. Dvije starije sestre su se udale i napustile roditeljski dom. Kako više nisu stanovale u Brodu obilazile su roditelje samo povremeno. Od malena se družio s dvije godine starijim Rajkom, kojega su roditelji imali kuću na obližnjoj Koloniji. Tko zna što je dva tako različita momka vezivalo u iskreno prijateljstvo. Luka je bio za što veću samostalnost hrvatskog naroda, Rajko za kralja i unitarnu državu. Prije godinu dana Rajka su se dohvatili neki komunisti s Vijuša, tako da je zaboravio maloljetnog kralja i postao gorljivi pristaša borbe za radnička prava. I on je bio radnik u Slaveksu, gdje je jednom čak bio suorganizator štrajka. Zbog toga ga je tajna policija počela pratit. Luka je navijao za HAŠK, dok je Rajko bio vatreni pristaša beogradske Jugoslavije. Luka je čeznuo da mu prva ljubav bude prva i vječna. Rajko do ljubavi nije ni malo držao. Jedino mu bilo do zabave. Nije birao, tako da su mu na meniju bile cure, udane, razvedene, prostitutke.
Zimus je Rajko pokušao obljubiti tek stasalu susjedu Vesnu. Ali to moralno djevojče ne bi uspio obrlatiti ni daleko veći slamač ženskih srdaca od njega. Jednom mu je rekla:
– Da mi se udvara Rudolfo Valentino samo zbog toga da bi uvećao broj osvojenih žena u svom knjigovodstvu, odbacila bih ga s gađenjem. Meni nije do zabave, novca, slave, vlasti. Samo želim naći srodnu dušu koju ću voljeti koja će mene voljeti do kraja života.
– A što je sa strasti, slasti, uži…
– Sve će to meni pružiti moj odabranik – prekide susjeda Rajka.
– Ipak, ako ne pruži.
– I te kako će pružiti. Za mene je seksualni odnos bez ljubavi odvratan.
– Kad je tako imam jednog prijatelja,sličnih pogleda na život.
I tako krajem veljače prohodaše Luka i Vesna. I onda je došao taj dan. Za njih nezaboravan. Dan je bio sunčan, topao. Puhao je blagi sjeverozapadnjak. Par se snić dogovorio da će se naći na uglu jedne ulice i ona će biciklima na Poloj. Ona je završila osnovnu školu i s nepunih 18 godina već je imala dvije godine staža u jednoj trgovini. Luka je na gimnaziji maturirao. Po svršetku ljeta trebao se zaposliti kod jednog privatnika da mu vodi knjige. To je prije radila privatnikova supruga, ali kako im je u zadnje vrijeme krenulo nije više bilo potrebe se ona time bavi. Dućan Vesninog gazde se nedavno zatvorio tako da je mladi par imao pred sobom cijelo ljeto za druženje. Ljeto punu raznoraznih izazova. Pričajući, uopće ne osjećajući vrelinu ljetnog dana, stigoše stazicom oko 15 sati na Poloj. Osim dvojice ribiča, koji su pecali na desnom (uzvodnom) dijelu plaže, nije bilo ni žive duše. Smjestili su se na krajnjem lijevom dijelu plaže u hladu jednog ogromnog drveta. Nakon dugotrajnog plivanja i sušenja na suncu, legoše jedno pored drugog na dekicu u hladu drveta. Poče nespretno, ali za njih čarobno, maženje. Mladost i vrela krv učiniše svoje. Sve je bilo brzo gotovo. Luka nespretan ali pažljiv. Vesna meka, mirisna, topla, podatna. Poslužila ih je sreća jer je njoj bilo svega 2 dana do početka menstruacijskog ciklusa. Tog su ljeta još nekoliko puta, kada bi se ukazala prilika, vodili ljubav sve strastvenije, uspješnije, ushićenije.
Uzeli su se idućeg proljeća i živjeli skupa sve do njene nedavne smrti. Ona je svoje održala. Nikada nije ni pomislila prevariti Luku, premda je bilo dosta prilika. Umrla je u uvjerenju da je i Luka njoj uvijek bio vjeran, ali nije bilo tako. Jednom ju je prevario i nikada nije imao srca to joj priznati. Bilo je doba izgradnje i velikog prosperiteta metaloprerađivačke industrije. Đuro Đaković se razvijao divovskim koracima. Posvuda u Jugoslaviji bilo je sve više posla. Tražili su se mostovi, lokomotive, vagoni, kotlovi, gradile su se nove hale, proizvodna postrojenja. Luka je odmah poslije Drugog svjetskog rata počeo raditi u Đuri Đakoviću. Često je boravio po raznim terenima. Tako je dobar dio 1960. godine proveo u jednom omanjem bosanskom mjestu. Radilo se mnogo i dobro zarađivalo. U ono malo slobodnog vremena gotovo svi radnici odlazili su u mjesne gostionice i trošili dobar dio teško zarađenog novca na lokalne lake žene i piće. Skloni ženama su plaćali u j.b.l, skloni piću su lokali, a prave meraklije su trošili, jebali i lokali.
Luka im se nije pridruživao sve do te subote. U gostionici je malo popio, dobra glazba ga je oraspoložila. Jedna mlada mještanka ga pozva da dođe sutra, u n nedjelju ujutro kod nje na kavu. Ta ljepotica je već duže vrijeme htio povaliti najveći među meraklijama, izvjesni Itasko koji u svojoj namjeri nije štedio novca, glasa i vremena. Ali ništa mu to nije vrijedilo. Jedino što je od lijepe Svjetlane zaradio bile su njezine riječi.
– Marš, Itasko, marš. Nema tih para za koje bih ja legla s tobom. Ima jedan drugi, s njim bih legla odmah s guštom, bez ikakvih uslova.
Mlada udovica je skuhala uistinu dobru kavu koju su pili s uživanjem.
Onda odjednom mu žena reče:
– Ti mi se prvi sviđaš od kada sam udovica.
Luka se zacrveni i uzvrati:
– Ne bih te htio uvrijediti, ali ja sam oženjen i vjeran svojoj ženi.
– Budi ti njoj, bolan, vjeran i dalje, ali dok si tu možemo biti skupa.
– Kako mogu biti vjeran i očijukati s tobom?
– Lijepo! Prevarit ćeš ju samo fizički.
– A što ti dobivaš?
– Tebe, makar samo fizički.
– Rado bih te prihvatio da sam slobodan.
– Slobodan pa slobodan. Vidi ovo.
Žena ustade sa stolice, okrenu Luki leđa i poče se polako skidati. Kada je skinula gaćice Luka ugleda oblu, bijelu, blistavu, lijepu guzu. Onda se Svjetlana krenu. Luki se ote uzdah. Prvo ugleda nabrekle velike grudi. Onda baci pogled niđe i ugleda duge vitke noge i divni cvjetak između njih. Ona reče tiho:
– Dođi.
On kao hipnotiziran krenu za njom u spavaću sobu.
Srećom uskoro je posao bio završen i ekipa se vratila u Brod. Luka je Svjetlanu uskoro zaboravio i nastavio pravim obiteljskim životom. Dogodilo se, i zbog te prolazne avanture nije htio ugroziti brak. Zbog toga Vesni tu epizodu iz svog života nikada nije ni spomenuo.
***
Toga ljeta, kada su se Luka i Vesna zauvijek zaljubili jedno u drugo, Rajku se svidjela jedna dugonoga brineta. Zapazio ju je na gradskom kupalištu na Savi. Povremeno je dolazila s prijateljicom iz obljižne Starčevićeve ulice na sunčanje i kupanje. Naravno da je brineta primijetila pohotljive Rajkove poglede i umjesto da postupi kao dama, kao udana žena, ona je postupila sasvim suprotno. Uzvraćala mu je poglede s diskretnim osmijehom. Rajku dosta. Brinetina prijateljica isto je bila udana žena željna vanture, ali za razliku od brinete dosta primitivnija.
Brineta je točno znala što želi. Udala se, uz velike svatove, tobože iz ljubavi, ali to je bila farsa, predstava za muževu publiku. Sve, baš sve je prevarila. Vlastita muža, njegovu i njenu rodbinu, prijatelje, međutim Rajka nije. Brineta je imala 23, a njezin muž duplo više godina. On je bio iz bogate obitelji, a radio je u gradskoj upravi. Iz prvog braka imao je sina koji se već oženio i živio s obitelji u Podvinju. Ugledni gradski otac se nakon smrti supruge oženio brinetom da bi se mogao pokazti pred prijateljima i sugrađanima. Kao da im je rekao:
– Što velite, jadnici, čika Pero se ženi i spava s piletinom, a si s vašim babama.
Jednom prilikom brinetina prijateljica otišla je s veselim kihotom u vodu s prosijedim i proćelavim, ne baš pretjerano lijepim sredovječnim čovjekom (u nedostatku bolje ponude njoj je i takav odgovarao). U vodi ju je ćelavko odmah počeo hvatati za stražnjicu uz njezin burni smijeh. Rajko odlučno priđe brineti i sjede kraj nje. Reče:
– Rajko.
– Ankica.
Rajko odmah prijeđe na stvar.
– Vi ste udani, u braku vam je dosadno, željni ste pustolovine s pravim muškarcem za razliku od prijteljice koja nije izbirljiva.
Ankica malo pošuti pa izusti:
– Sve što rekoste je točno, ali kako znate da mi kolegica nije izbirljiva.
– Ona koja se u vodi draga s impotentnim Rašom uistinu ne bira.
– A kako vi znate da je impotentan?
– Kada se napije sam o tome priča po gostionicama. Nego, ne bih volio da nas ta lajavica vidi skupa. Kada i gdje bi se mogli naći?
– Nekako ste previše sigurni u sebe.
– Nisam, ali ako nećete vi hoće neka druga. Dakle?
– Prekosutra mi muž ide službeno u Osijek. Ostaće dva dana.
– Adresu i kada?
– Starčevićeva ulica, iza 21 sat.
– Dobro.
Od tada je Rajko posjećivao Starčevićevu ulicu kad god su to okolnosti dopuštale.
***
Idućeg proljeća počeo je rat i na ovim prostorima. Hitlerova soldateska za par dana pregazila je tobože snažnu jugoslavensku vojsku. Uspostavljena je NDH. Luka je mobiliziran u domobrane. Ankičin muž postao je jedan od čelnika uprave grada. Ankica i Rajko su se prestali viđati.
Jednog kišovitog jesenskog dana Ankica je slučajno doznala da će se za koji dan početi hapsiti komunistički aktivisti, a kako je Rajko prije rata bio jedan od njih, ona htino vijest prenese Vesni koja je poznavala, a ona Rajku. Ovaj je morao hitno djelovati jer mu nije bilo ni na kraj pameti suočiti se s nadležnim policijskim organima. Odmah je stupio u vezu sa svojim istomišljenicima i još istu večer vozač čamca Ibro (Ibro taksi) prevezao ga je preko Save u Bosnu. Otišao je u partizane gdje je neozlijeđen vodio mnoge bitke protiv Njemaca, ustaša i četnika. Bio je žestoki borac, ali nije ukaljao ruke ubojstvom zarobljenika ili civila. Nijednu kuću zapalio nije.
Luka je bio i protiv svoje volje mobiliziran u domobrane. U jednom okršaju s partizanima bio je ranjen. Dugo se liječio i kada je ozdravio nije se vratio na službu u domobrane. Boga je molio da rat što prije završi i da nastavi živjeti normalnim građanskim životom. Poslije rata našao se jedan nadobudni susjed, partijac, koji ga je prokazao novim vlastima da je bio u domobranima. Susjed je bio iste nacionalnosti i do jučer vjere kao i on. Još potkraj rata vjere se odrekao i postao kruti ateist.
Srećom za prijavu je čuo Rajko, koji se kao istaknuti partizan i komunist spremao za jednu dosta visoku funkcju u vlasti u Zagrebu. Naravno, Luka je odmah pušten iz zatvora. Rajko odvede prijatelja na ručak u jedan restoran. Uz dobro jelo i fino vino reče Rajko prijatelju:
– Luka, valjda nisi pomislio da će te tvoj kolega napustiti?
– Nisam, ali i ona tri dana u zatvoru za mene je bilo previše.
– Čim sam čuo od Vesne što je na stvari odmah sam stupio u akciju. Vesna je čudo od žene. Nevjerovatno koliko te voli. Čovječe, pa ona bi za tebe bila spremna umrijeti.
– Ne pretjeruj.
– Uopće ne pretjerujem. Ne boj se, neće mene takva potrefiti.
– Kad ti voliš mijenjati žene.
– Iskreno, volim, međutim, kad bih naišao na takvu kao Vesna bio bih joj vjeran i ludo bih je volio. Vesnu izuzetno cijenim kao tvoju ženu i moju prijateljicu. I znaj, ponekad i žene mijenjaju mene, ne samo ja njih.
– Još si mlad, naći će se neka dobra žena i za tebe.
– Sumnjam. Nego, Luka, drago mi je da mi je život pružio priliku da ti se revanširam. Nikada neću zaboraviti da ste me ti i Vesna spasili grdnih nevolja početkom rata.
– Ali da to nismo uradili ne bi ni ti mogao da mi se odužiš.
– Upravo tako. Ipak, puno ti hvala.
– I tebi hvala, Rajko.
***
Rajko je mirovinu dočekao u Zagrebu radeći u jednoj tvornici ako savjetnik. Družio se je sa ženama, ali se nije oženio. Povučen nostalgijom, prodao je sve što ima u Zagrebu i vratio se u Brod. Jedan od rijetkih. Što je bivao stariji to su mu bili potrebniji mir i tišina, što veliki grad kao Zagreb može ponuditi. Stjecajem okolnosti kupio je kuću osrednje veličine s malom okućnicom u blizini kuće svojega prijatelja Luke. Kao susjedi viđali su se gotovo svakodnevno. Toda dana sjedili su hladu u dvorištu Lukine kuće.
– Ha, nakon toliko desetljeća opet imam jedno iznenađenje za tebe.
– Kakvo iznenađenje za starca od preko 80 godina.
– Ugodno, vrlo ugodno iznenađenje.
– Može li u ovim godinama išta osim zdravlja biti značajno?
– Može!
– Reci.
– Već nekoliko mjeseci sam prijatelj s Ružom…
– Kojom sad Ružom?
– Stanuje kojih stotinjak metara u ono poprečnoj ulici.
– I, šta je s njom?
– Tako smo jednom razgovarali i ona mi povjerljivo reče da traži nekog starca s kojim bi potrošila ono još malo vremena što preostaje.
– Što, zar je bolesna?
– Ma kakvi bolesna, ako se starost ne računa u bolest. Tek je prešla sedamdesetu. Zmaj od žene. Udovica je, sin jedinac živi joj u Australiji i imućan je čovjek. Jednostavno joj je dosadno i treba joj društvo usamljenog starca.
– Dobro, i kakve to veze ima sa mnom?
– Kako se ja nisam nikad ženio, a i ne mislim, rekao sam joj da imam jednog sjajnog prijatelja kji bi mogao biti zainteresiran.
– Baš si mangup. Nakon toliko desetljeća opet mi nalaziš ženu. Ali ja se ne mislim ženiti.
– Promijenit ćeš mišljenje kada ju upoznaš.
– Vidjet ćemo.
Jednog toplog rujanskog dana Rajko je upoznao Luku i Ružicu. Oni se se povremeno viđali i zbližili. Sastavili su predbračni ugovor u kojem su definirali da on sve što je do braka stekao ostavlja svom, a ona što je stekla svom sinu. Vjenčali su se, a kumovi su bili neizostavni Rajko i jedna baka iz susjedstva. Poslije ceremonije uživali su u divnom ručku koji je s ljubavlju spremila Ružica.
Nakon nekoliko dana kod Rajka, uz rakijicu, sa sjetom će domaćin.:
– E moj Luka. Mijeanjo sam žene kroz život, imalo je to neke čari, ali mi se čini da si ti, koji nisi mijenjao žene, imap uniji i bolji život od mene. Eto, da se gadno razbolim tko bi se brinuo o meni?
Nitko, a ti imaš svoju dobru Ružicu, koja bi učinila sve za tebe za slučaj nevolje.
– Svatko bira svo put.
– Točno. Nego, da promijenimo temu. Već godinama slušam od nekih partijskih vođa i nekih mahnitih ili korumpiranih novinara da je od svega na svijetu najvažnije biti Hrvat. Vjeruj mi, Luka, kada bi mogao birati uvijek bih prije bio mladi čovjek bilo koje nacionalnosti nego ostarjeli Hrvat. Za mene je besramni licemjer onaj koji tvrdi suprotno. To on tvrdi samo zato da bi od toga imao neku korist.
– U pravu si, prijatelju. Možda bi onda bilo najbolje biti mladi Hrvat.
– To da, ali onda nema dvojbe.
– Eh, da, znam. Hajmo mi po još jednu. Ionako tu ne možemo ništa izmijeniti. Umrijet ćemo kao starci Hrvati, baš kao što će ostarjeli, recimo Srbi, umrijeti kao pripadnici te nacionalnosti. Nego Rajko, imamo vremena jer je Ružica otišla kod sestre, daj mi još jednom ispričaj storiju o Lizi Trometku.
– To sam ti već nekoliko puta pričao.
– Jesi, ali bih volio to opet čuti.
– Dobro. Bio sam visoka kvrga u Zagrebu. Četrdesetak mi je godina. Momak u punoj formi. Stanovao sam na četvrom katu jedne zgrade u blizini centra. Ljeto je. Srpanj. Vrućina je velika, prozori na stanovima otvoreni dan i noć. Kao za inat nema daška vjetra, tako da nema ni propuha u stanovima. Svaki pokret izaziva navalu sitnih kapljica znoja na sve pore. I tako, nekoliko noći zaredom, oko ponoći, kada idem leći, čujem ti ja, na katu ispod moga, blaženo stenjanje neke mlade dame. Očito neki baja ore, a zadovoljna frajla prede od zadovoljstva. Kasnije na to nisam obraćao pozornost. Polovicom rujna u liftu sam bio sam s jendom lijepom damom s petog kata, koja me je promatrala zadivljeno. Odjednom mi reče: “Dođite poslije podne kod mene na kavu, imam s vama nešto razgovarati.” I tako ti ja uvečer dođoh do nje. Nije mi se pila kava ali maznuo sam dobar konjak i počeo pijuckati hladno pivo. Ona sjedi do mene u kućnom ogrtaču. Dva dugmeta na šlafroku između nogu otkopčana. Jasno se vide prelijepe, oble punašne noge, baš kakve volim, i kao snijeg bijele gaćice. Nisam išao za tim, ali se nesreća podigla. “Znate, komšinicie, kada vidim lijepe ženske nogi i gaćice na takvom tijelu, padne mi mrak na oči. Ne mogu se kontrolirati”, rečem. Ona se zahihota i reče: “To mi i je cilj. Dođi medeni.”
I odosmo u spavaću sobu. Imao sam posla s određenim brojem žena, ali ova je bila prava seksi aždaja. Uspio sam dva puta svršiti ne vodeći. Sve moje žene s tim su bile zadovoljne, ona samo djelomično. Reče mi kasnije: “Da bar si dvometak, ali imala sam ja posla i s trometcima. To su pravi.”
– I odatle joj nadimak Trometak. Liza Trometak.
– Jest. Ali pazi sad ovo. Upitah je “Liza, što si me u stvari htjela pitati?” Ona odgovori “Ah, to. Ljetos sam iz tvoje spavaće sobe čula dahtanje jedne mlade žene. Htjela sam se uvjeriti kako radi njen zabijač.” Nkaon mjesec dana sretoh ja pred zgradom zgodnog mladića
kojega je djevojka dahtala. Rečem ja njemu “Zahvaljujući tvojim seksualnim pothvatima opalio sam Lizu Trometak.” Odogovori mi on “Jeboga ti, bolan, i ja sam je opalio, ali drago mi je što sam i tebi to omogućio.” “I jesi li uspio triputa odjednom?”, upitah ga. “Ih, tri, bolan, pet puta”, mirno uzvrati. “Znači, zbog tebe bi ona trebala nosit nadimak Liza Petometak”, rekoh.
Uspomene, uspomene. Neraskidivo su vezane sa starošću, kao što su vezani život i smrt. Kad je čovjek mlad nema ni potrebe, ni volje, ni vremena da se bavi uspomenama, ali kada ostari onda ga one napadaju kao uznemirene pčele. One ružnije starce ponovo rastužuju, one lijepe pune im grudi nekom čudnom toplinom, pa počnu vjerovati da njihov mali život ipak niej bio besmislen.
↧
Ratna metaforika i manipulacija u časopisu Jezik
Jezik u člancima časopisa uopće nije jasno definiran, čak se ne radi o jeziku kao sredstvu komunikacije, nego o ideji zasebnog jezika kao primarnog markera identiteta (81). Što se podrazumijeva pod “hrvatski jezik” je proizvoljno, nejasno, neodređeno (81), a pomoću te nedorečenosti pokušava se izbjeći kritičko propitivanje (78).
Piše: Snježana Kordić, Politička misao
Početkom 2018. objavljeno je u hrvatskim medijima nekoliko članaka koji upozoravaju na govor mržnje u hrvatskom znanstvenom časopisu Jezik. Istovremeno je u Njemačkoj objavljena čitava knjiga koja kritički analizira časopis Jezik, upozoravajući na drastično odbacivanje znanosti u njemu od početka 1990-ih i stavljanje tog časopisa u službu raspirivanja nacionalizma.
Autor knjige je Aldo Zanelli, a naslov u prijevodu glasi “Analiza metafora u hrvatskom lingvističkom stručnom časopisu Jezik od 1991. do 1997.”. Zanelli podvrgava analizi članke hrvatskih akademika i čitave HAZU. Navodi da su članci nastajali u okolnostima “obilježenima nacionalizmom, koji je širila vladajuća stranka HDZ” (12).
Cilj mu je istražiti kakve narative ili ideologije o jeziku konstruiraju u tim člancima pomoću metafora (75). Zašto baš metafora? Zato što one svakodnevni jezik velikim dijelom neprimjetno prožimaju i mogu služiti kao sredstva za oblikovanje stvarnosti i za manipulaciju (12). A zašto baš časopis Jezik? Zato što “taj stručni časopis se u nacionalistički usijanoj klimi 1990-ih godina istakao kao sredstvo ‘pohrvaćivanja’ hrvatskoga, a to ‘pohrvaćivanje’ odobravala je vladajuća stranka HDZ” (13).
Bode oči “izmiješanost politike i lingvistike” kod raznih autora članaka u Jeziku, među ostalima kod akademika Dalibora Brozovića, koji je “suosnivač HDZ-a i potpredsjednik države nakon osamostaljenja Hrvatske. Stavovi o jezičnoj politici njegove vladajuće stranke unošeni su u lingvistički stručni časopis Jezik i kroz Brozovićev članak ‘Programska stajališta HDZ-a o hrvatskome jeziku’ iz 1994.” (13). Posljedica je da se u člancima o jeziku govori s emocionalno-nacionalističkim nabojem, a metafore su birane tako da prikazuju prošlost jezika i njegovo stanje “iz jedne falsificirajuće, pretjerane i dramatizirajuće perspektive” (81).
Ne koriste se da približe lingvističke spoznaje, čak su u suprotnosti s njima, nego da forsiraju svjesno izabrane kuteve gledanja (82). Jedna od glavnih tema je zagovaranje jezičnog purizma metaforama poput “jezičnim se čistunstvom mora braniti od komunikacijske agresije drugih jezika”. Takvim metaforama “druge jezike gleda kao neprijatelje, koji svojim riječima hrvatski prljaju i izobličuju. Ovo je pogled tipičan za nacionalistički jezični purizam” (59).
U lingvistici je poznato da jezik ne može biti ni čist ni prljav (40) i da “purizam i uvođenje zastarjelih riječi u suvremeni standardni jezik ili varijantu nisu nešto prirodno, imanentno jeziku, nego su dio jezične politike koju sprovode razni akteri (među njima sveučilišni profesori, nastavnici, novinari)” (41). A autori članaka u Jeziku pomoću metafora predočavaju jezik kao biće s prirodnom sklonošću prema purizmu (83). Na taj način autori svoje purističke stavove prebacuju iz racionalnog diskursa na jednu emocionalno-iracionalnu razinu na kojoj ti stavovi ne mogu biti odbijeni jer ih, navodno, nisu koncipirali dotični lingvisti, nego su sastavni dio samog jezika (77). Time usađuju čitateljima pozitivan odnos prema propagiranom jezičnom purizmu (83). Zanelli naglašava da “u suvremenom lingvističkom stručnom časopisu je već i nekritičko pozitivno gledanje na jezični purizam problematično, a upućivanje na racionalno neshvatljiv ‘jezični duh’ kao izvor tendencija za ‘jezičnom čistoćom’ je više nego problematično jer (…) širom otvara vrata subjektivnosti u lingvistici” (77).
Naslovnica knjige A. Zanellija
Ovo “pozitivno predočavanje jezičnog purizma u Jeziku nije izoliran slučaj u Hrvatskoj nakon 1991.” (76), nego je “forsirano od strane vladajuće stranke HDZ i vodećih lingvista u uzavreloj nacionalističkoj klimi” (76). I “baš purizam i arhaiziranje predstavljali su i predstavljaju dva važna stupa aktivnog razgraničavanja prema srpskome standardu nakon 1991.” (41). Dokaz ciljanog razgraničavanja su metafore iz Jezika poput “A s drugima se ne dijeli zajednički jezik, dapače, standardnom je jeziku zadaća da ucrta međe, da uspostavi komunikacijske barijere, da ocarinjuje uvoz, da bude lozinka kojom se ljudi prepoznaju kao svoji” – što Zanelli komentira na sljedeći način: “Takvo eksplicitno, kao pozitivno predočeno Mi-protiv-Oni-rezoniranje, primijenjeno i na standardnu varijantu, možda je u kontekstu usijanog raspoloženja za vrijeme rata bilo shvatljivo, međutim ipak ostaje iritirajuće, pogotovo jer je izrečeno u jednom lingvističkom stručnom časopisu” (56-57).
Jezik u člancima časopisa uopće nije jasno definiran, čak se ne radi o jeziku kao sredstvu komunikacije, nego o ideji zasebnog jezika kao primarnog markera identiteta (81). Što se podrazumijeva pod “hrvatski jezik” je proizvoljno, nejasno, neodređeno (81), a pomoću te nedorečenosti pokušava se izbjeći kritičko propitivanje (78).
Svim sredstvima se bježi od kritičkog propitivanja, naprimjer kad zastupnik teze o zasebnom jeziku čuje kao kontraargument “da se televizijske emisije iz Srbije prikazuju u Hrvatskoj bez titlova, a slovenske s titlovima”, i ne zna što bi na to odgovorio, hrvatski akademik ga u članku “naziva ‘žrtvom’ namamljenom u ‘zamku’, i na taj način opravdanom kontraargumentu kako srpske emisije ne trebaju prevođenje poriče bilo kakvu legitimnost” (61). Akademik “Brozović bježi od ‘zamke’ tako što uopće ni ne pokušava zasebnost hrvatskoga dokazati lingvističkim argumentima” (61). I “pritom ide tako daleko da kaže da nije važno koliko specifičnosti ima hrvatski naspram drugih jezičnih varijeteta, nego da je bitno samo da ih ima” (62). U članku usto “obilno koristi ratnu metaforiku” (62).
Zanelli analizira i članak potpisan od strane čitave HAZU “Hrvatski jezik – poseban slavenski jezik”, zaključujući na kraju da je argumentacijska razina cijelog članka “koliko jadna toliko mizerna”, a napisala ga je “institucija koja si pripisuje najvišu kompetenciju u državi u lingvističkim pitanjima” (66).
Sveukupno “na pitanje postoji li nakon raspada Jugoslavije srpskohrvatski jezik, koji se sastoji od standardnih varijanata i od varijeteta koje one natkriljuju, autori analiziranih članaka iz Jezika daju odlučno Ne kao odgovor. Osim toga, poriču (…) i da je postojao prije raspada Jugoslavije. Ti stavovi autora tekstova u Jeziku mogu se odbaciti na osnovi lingvističke terminologije predočene u ovome radu i ponuđenih definicija. Kod srpskohrvatskog se radi o policentričnom jeziku od njegovog standardiziranja u 19. stoljeću. S pravom se može smatrati da se još uvijek radi o jednom policentričnom jeziku jer jezična struktura se i nakon 1990. nije bitno izmijenila. Policentričnost srpskohrvatskoga vidljiva je kako u znatnim podudarnostima jezične strukture standardnih varijanti, tako i u vrlo visokoj međusobnoj razumljivosti” (20-21). Zanelli navodi također da su kod nas varijante “standardizirane na osnovi istoga dijalekta (štokavskoga) i stoga prema sociolingvističkim definicijama ne mogu biti zasebni Ausbau-jezici” (21). Eksplicitno kaže o svojoj knjizi da “u skladu sa sociolingvističkim postavkama, u ovome radu se ne smatra da postoji zaseban hrvatski standardni jezik” (38).
A zašto domaći lingvisti “među kojima su i autori u Jeziku, ipak inzistiraju na hrvatskome i srpskome standardnom jeziku, može se objasniti time što žestoko zastupaju predodžbu, koja je lingvistički gledano prevaziđena, da nacija mora imati zaseban jezik, i tu ideju istosti nacionalnog identiteta i jednog jezika vide kao primarnu, dajući joj prednost pred svim gore navedenim lingvističkim kriterijima” (21).
Onda se vrlo lako može dokazati kako nisu u pravu, što Zanelli demonstrira: “Brozović (1995: 32) naprimjer u jednom od analiziranih tekstova piše da je ‘hrvatski’ zaseban jezik jer ima vlastitih ‘crta’ naspram drugih jezika i da nije bitno koliko takvih specifičnosti ima, nego samo da ih uopće ima. Međutim, time ne uzima u obzir strukturnu minimalnu distancu (Minimalabstand) koja mora postojati (…) da bi se moglo govoriti o dva jezika. (…) Kad on, dakle, piše da je nevažno koliko razlika ima, mogao bi i bilo koji hrvatski dijalekt smatrati se zasebnim jezikom” (21). Nadalje, “Babić (1993: 137) i autori iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU 1996: 163) negiraju postojanje srpskohrvatskog jezika tvrdnjom da nije moguće sastaviti neki tekst koji bi istovremeno bio i srpski i hrvatski. Točno da nije moguće, ali to je nebitno jer policentrični jezik po definiciji nije mješavina svojih standardnih varijanata. Policentrični standardni jezik se ostvaruje uvijek u konkretnim standardnim varijantama” (21-22).
U vezi policentričnosti, Zanelliju nisu promakla ni najnovija zbivanja pa piše da Deklaracija o zajedničkom jeziku, “predstavljena u ožujku 2017., s potpisima od preko dvjesto intelektualaca iz tih država, poziva se na kontinuirano postojanje jednog policentričnog standardnog jezika i zalaže se, među ostalim, protiv jezične segregacije u Bosni i Hercegovini” (83). Spomenimo da je i Zanelli potpisao Deklaraciju o zajedničkom jeziku zajedno s preko pedeset drugih lingvista, među kojima su Anders Ahlqvist, Ronelle Alexander, Nadira Aljović, Bojan Anđelković, Boban Arsenijević, John Frederick Bailyn, Josip Baotić, Ranka Bijeljac-Babić, Ranko Bugarski, Vesna Bulatović, Daniel Bunčić, Noam Chomsky, Greville Corbett, Oliver Czulo, Ljiljana Dolamic, Rajka Glušica, Radmila Gorup, Senahid Halilović, Camiel Hamans, Jagoda Jurić-Kappel, Dejan Karavesović, Jana Kenda, Ivan Klajn, Snježana Kordić, Igor Lakić, Gordana Lalić-Krstin, Svetlana Kurteš, Alisa Mahmutović, Olga Mišeska Tomić, Spiros Moschonas, Joachim Mugdan, Zoran Nikolovski, Miloš Okuka, Tatjana Paunović, Mira Peter, Tanja Petrović, Enisa Pliska, Milena Podolšak, Luka Raičković, Katarina Rasulić, Svenka Savić, Marko Simonović, Ljiljana Subotić, Danko Šipka, Dušanka Točanac, Neda Todorović, Aleksandar Trklja, Peter Trudgill, Mladen Uhlik, Hanka Vajzović, Vera Vasić, Elvira Veselinović, Đorđe Vidanović, Ana Ždrale…
Dr. sc. habil. Snježana Kordić
Ali u časopisu Jezik, “umjesto da se zajednički srpskohrvatski jezik naprimjer poveže s pozitivnim jezičnim slikama i da se istaknu prednosti komunikacijskog prostora koji nadilazi vlastitu naciju ili državu” (82), metafore se, navodi Zanelli, koriste za suprotno: “Kao kompleksni kognitivni fenomeni, koji su svojom upotrebom predodređeni za redukciju informacija, fokusiranje na svjesno izabrane koncepte i usmjeravanje mišljenja, metafore su u Jeziku oprobano sredstvo za pravljenje jedne fiktivne alternativne stvarnosti, u kojoj nikad nije postojao srpskohrvatski standardni jezik” (84).
Metafore korištene za prikazivanje povijesti standardnog jezika su u Jeziku takve da “metafora ne samo da pojednostavljuje činjenice, nego ih falsificira” (48). Tvrdnju hrvatskog akademika da “hrvatski književni jezik ima čvrst kontinuitet od 11. stoljeća do danas” Zanelli komentira kao neodrživu “jer suvremenu nacionalnu oznaku jezika projicira unazad u vrijeme kada niti je postojala hrvatska nacija niti neki jezik koji bi se u današnjem smislu mogao definirati kao hrvatski” (51). Podsjeća također da je znanstveno neutemeljeno kad se u Jeziku “ideja nacije, osjećaja pripadnosti (koji je historijski konstruiran) jedne grupe ljudi, predočava metaforički konceptom narodne duše i narodnog srca” (74).
Nakon što je opisao proces standardizacije u 19. stoljeću i da je već tada jezik standardiziran policentrično s varijantama, Zanelli konstatira: “Srpskohrvatski jezik je time postojao već znatno prije nego što je osnovana prva jugoslavenska država 1918.” (23). Govori i o NDH, “kojom je vladao fašistički ustaški pokret” (24) i da su tada bili “nacionalizmom uzrokovani pokušaji odvajanja od srpskohrvatskog standarda, praćeni nastojanjem da se uklone riječi koje su smatrane srbizmima, da se ubacuju novokovanice i da se preoblikuje pravopis. Te mjere, međutim, nisu u jezičnoj praksi dale željeni rezultat” (24).
Podsjeća da se u SFRJ “federalizam manifestirao pored ostaloga u jezičnoj politici jer su odluke o službenim jezicima bile prepuštene republikama” (24-25). Nadalje, da se u Novosadskom dogovoru garantirala ravnopravnost varijanata jezika, ravnopravnost ijekavice i ekavice, latinice i ćirilice (25). Također da zakonska ravnopravnost ne može poništiti prirodnu razliku u prestižu između standardnih varijanata nekog policentričnog jezika (25) i da “u slučaju srpskohrvatskoga u doba Jugoslavije bila je srpska varijanta prestižnija od hrvatske jer je imala skoro dvostruko više govornika i jer se glavni grad države, Beograd, nalazio na srpskome području” (25). Govori i o Deklaraciji iz 1967. i kako je ona “nakon hrvatskoga osamostaljenja poprimila legendarne proporcije” (26).
U časopisu Jezik se narativ o jeziku kao žrtvi u Jugoslaviji izgrađuje metaforama (82) jer “svjesno izabrane metafore mijenjaju pogled na nešto i mogu izmanipulirati recipijente na određene radnje” (34). To “naknadno stiliziranje hrvatskoga u jezik-mučenik u doba SFRJ je neumjesno, a uklapa se u mit o vlastitoj naciji kao žrtvi koji su konstruirali nacionalno nastrojeni hrvatski povjesničari” (80).
Zastupnici narativa o zasebnom jeziku i sebe metaforama oblikuju u žrtve i branitelje, a svakoga tko dovodi u pitanje ideju o zasebnom jeziku predočavaju kao agresora ili prijetnju (80). Pripisuju mu i “kriptojugoslavenstvo”, a “oznakom ‘kriptojugoslavenski’ se perfidno istovremeno insinuiraju ‘nacionalna’ nepouzdanost i simpatije prema iščezlom jednostranačkom sistemu” (56). “Nastojanja da se njeguje zajednički standardni jezik se metaforički stalno negativno prikazuju (…) kao uništavajuća prirodna katastrofa, kao prašina koja ograničava pogled, kao opijajuća supstanca koja zamagljuje osjetila ili kao bolest. Hrvatski lingvisti koji gaje simpatije za srpskohrvatski kao zajednički jezik predočavaju se kao pijani ili bolesni. Ponovno potencijal za uvjeravanje i manipulaciju čitateljima leži u implikacijama koje metafore proizvode: od prirodnih katastrofa mora se čovjek štititi koliko god može, prašina se mora otkloniti, nakon pijanstva i bolesti treba slijediti otrežnjenje i ozdravljenje” (81).
U člancima sve vrvi od slika rata, borbe, bitke (48-49, 53, 71), a i eksplicitno se spominje rat (69). Urednik Jezika “Babić implicira ovdje (na historiografski više nego sporan način) jednu liniju koja od suradnje na zajedničkom jeziku vodi direktno do međunacionalnog rata (…). Pretjeranost takvih implikacija u skladu je s cjelokupnom slikom članka, u kojem Babić na drugome mjestu konstruira ‘neprijatelje hrvatskoga jezika’ i izjednačava ih s ‘neprijateljima hrvatske slobode’” (69). Ta “ratna metaforika je mogla baš u vrijeme kad je zaista bio srpsko-hrvatski rat imati poseban utisak na čitateljstvo” (80). Korištenje ratne metaforike nije prestalo s okončanjem rata. Zanelli navodi istraživanja iz 2013. godine koja pokazuju da je ratna metaforika ostala vrlo prisutna u raspravama o jeziku (80).
Jezik kao žrtva “izložena napadima izvana i iznutra” (49) prikazuje se i pomoću biblijske metafore izlaska iz Egipta: “Jugoslavija je Egipat, hrvatski jezik je tamo porobljen, a odlazak iz Egipta u obećanu zemlju je za jezik osamostaljenje Hrvatske. (…) Predočavanje jezika kao tlačene žrtve, koje se metaforama forsira u raznim člancima Jezika, ima u ovoj groteskno dramatičnoj metafori svoj vrhunac” (60).
Metafore u Jeziku svojim implikacijama uvjeravaju i manipuliraju čitatelje (81), ponavljajući se u istome članku i u drugim člancima iz različitih godina, što pojačava njihov učinak (52-53). “Te metafore djeluju u člancima renomiranih hrvatskih lingvista, objavljenim u lingvističkom stručnom časopisu s dugačkom tradicijom” (84). A što pritom u njima nedostaje lingvistike, to je pokazatelj odnosa prema jeziku u Hrvatskoj nakon 1991. (84).
↧
Selvedin Avdić: Ima smisla opirati se
U toj pukotini, tom dubokom mračnom rascjepu kao što je rat, dogodila se tranzicija, a u toj traumi najbolje su se snašli najgori među nama. No ima smisla opirati se, ulog je ogroman, životi su u pitanju, a ja ne vjerujem u reinkarnaciju. Poštujem svakoga ko se bori da nam život učini boljim, s jednakom snagom s kojom prezirem sve tajkune i veliku većinu političara
Selvedin Avdić (49), bosanskohercegovački književnik, nakon uspješnog prvijenca ‘Sedam strahova’ koji je ‘Guardian’ proglasio jednim od najboljih paperback izdanja u Velikoj Britaniji 2014. godine, objavio je novi roman ‘Kap veselja’ (Sandorf, Zagreb). Uz to, napisao je zbirku priča ‘Podstanari i drugi fantomi’, reportaže pod imenom ‘Zemlja’ i knjigu o zeničkoj željezari ‘Moja fabrika’ koja je postavljena u Narodnom pozorištu Zenica, a za život zarađuje radeći kao urednik na portalu Žurnal.info.
Nema više potrebe za progonima ili cenzurama. Dovoljno je svim neposlušnicima smanjiti društveni uticaj, a njihovu fizičku prisutnost iskoristiti kao argument ‘demokratičnosti’ društva
Osamljenost, i to ona najgora, unutarnja, glavna je osobina vaših junaka, gotovo podjednako u romanu ‘Sedam strahova’ kao i u novoobjavljenom ‘Kap veselja’. Međutim, čini se da ta samoća nije njihov izbor, nego odgovor na društvo koje ih osamljuje?
Naravno. Usamljenost nije njihov izbor, kamo sreće… Prije se radi o odbačenosti. Društvo ima matricu po kojoj funkcioniše, one koji se ne uklapaju u nju prepoznaje i odbacuje. Nema više potrebe za progonima ili cenzurama. Dovoljno je svim neposlušnicima smanjiti društveni uticaj, a njihovu fizičku prisutnost iskoristiti kao argument ‘demokratičnosti’ društva. Zašto ulaziti u polemike, zar nije jednostavnije praviti se da ne čujete kritike? Ni cenzura više nije potrebna, efikasnije je napraviti zaglušujuću buku u kojoj je svaki glas isti, svaki stav ispravan. Sem toga, u strahu od društvene izolacije, gubitka posla ili nečeg drugog, većina svakako pribjegava autocenzuri što je, sigurno, opakiji oblik od bilo kakve intervencije vlasti. Cenzura se lako ukida, preko noći, dovoljno je donijeti par zakona koji smanjuju uticaj države. Sa autocenzurom to ide znatno sporije, radi se o mijenjanju svijesti, a to preko noći i samo nakratko može učiniti samo neki dobar halucinogen.
U romanu ‘Kap veselja’ junak Miran vraća se u rodni grad iz stranih država u kojima je završio odlazeći s fronte. Vraća se bez velikih ambicija. Kao što mu samo ime kaže, on želi isključivo mir, ono što se zna nazivati ‘unutrašnjim smirajem’. Zapravo bi samo tu ‘kap veselja’, poznatu iz pjesme Lole Novaković po kojoj je roman i nazvan, ali ni grad ni njegov mikrosvijet, zgrada u kojoj je odrastao, ne mogu mu to ponuditi. Štoviše, kako je napisao Emir Imamović Pirke, radnja kao da se zbiva u gradu u kojem Mad Max ide u vrtić, a Borghes radi u ugostiteljstvu.
Istorija civilizacije je istorija ljudske potrage za srećom. Tokom svoje potrage, uglavnom bezuspješne, Miran pokušava svijet svesti u poznate okvire – na nekolicinu osoba uz koje je odrastao, zato što se nada da može imati povjerenja u njih te na zgradu i mali park jer misli da će tako sužen prostor lakše kontrolirati i odbraniti. On vjeruje da ga poznati predmeti mogu zaštititi i da stare navike mogu biti nekakav ritual zaštite. Ali vrlo brzo shvata da je to nemoguće. Nažalost, kroz ratne godine shvatili smo da nas ne mogu zaštititi ni komšije ni poznate ulice u kojima smo odrastali. Zlo se pojavljuje svuda, na najnevinijim mjestima… Znamo da su neka mučilišta otvarana u muzičkim školama, da su neke zloglasne vojne formacije svoje komande smještale u vrtiće. Strašni zločini ne događaju se samo u magli, sumraku, tokom sivih jesenjih dana, nego i u sunčanim danima jula, kada televizijski meteorolozi preporučuju obavezan boravak na otvorenom i obećavaju pozitivnu biometeorološku prognozu. Ali potraga za srećom ne smije biti prekinuta.
Od proletera do ljudskih resursa
U ‘Kapi veselja’ očita je pukotina koja je rascijepila naše svjetove na onaj prije i ovaj sada. Pukotina je, naravno, rat. Ništa više nije onako kako je bilo i kako možda na prvi pogled izgleda da jest. Miran se na početku trudi barem dijelom vratiti stari sjaj dvorištu ispred zgrade, stanari mu se pridružuju, tu je i jedna Verena s dječakom, ali – kasnije se pokazuje – nije imao šanse. Imamo li mi šanse popraviti stvari oko sebe?
Životi nam prolaze u tome što pokušavamo spojiti ta dva kraja. Ne ide, nikako ne ide, rez je bio suviše nasilan. U toj pukotini, tom dubokom mračnom rascjepu, dogodila se tranzicija, a u toj traumi najbolje su se snašli najgori među nama. Ne volim tvrdnje da su karte podijeljene na ovakav način i da nema smisla opirati se pravilima igre. Ima smisla, kako nema, ulog je ogroman, životi su u pitanju, a ja ne vjerujem u reinkarnaciju. Poštujem svakoga ko se bori da nam život učini boljim, s jednakom snagom s kojom prezirem sve tajkune i veliku većinu političara. Čak i da nema nikakvih rezultata, moramo pokušavati, baš kao i Miran, ni on nije odustao. Dozvolite da i ovo kažem. Znate i sami koliko su u posljednje vrijeme ustaljene predrasude prema svim novinarima, kao ‘sve su to sluge režima’, ‘svi pišu za nečije interese’, ‘novinski tekst ništa ne može promijeniti’… Nije tačno. Ja koristim svaku priliku da se pohvalim da smo mi u Žurnalu uspjeli smijeniti korumpiranog državnog tužioca, nekolicina tajkuna zbog naših istraživanja završila je na sudu, zaustavili smo veliki broj štetnih ugovora i tako spasili višemilionske iznose od krađe… Znam, to je sitnica naspram opšte grabeži koja vlada, ali nešto smo uspjeli zaustaviti. To mi je ogromna satisfakcija za sav trud. Dakle, šanse su nam loše, protiv sebe imamo znatno nadmoćnije protivnike, ali to nije razlog da se predamo. Jer predaja nije nikakvo rješenje, sigurno nas ne bi pustili u svoje redove.
Zlo se pojavljuje svuda, na najnevinijim mjestima… Znamo da su neka mučilišta otvarana u muzičkim školama, da su neke zloglasne vojne formacije svoje komande smještale u vrtiće
Oba vaša romana i knjiga ‘Moja fabrika’ vezani su uz vašu Zenicu, grad na kojem se itekako slomila sva bijeda postjugoslavenske tranzicije. Motiv rudnika kao izvora zla također se ponavlja, baš kao i imena nekih ne baš dobroćudnih likova kojima rat nije bio rat, nego brat, a koji su danas lokalni šerifi bez čijeg se odobrenja ne može otići ni u WC. Što su Zenici danas rudnik i željezara, kao i bivši hotel Metalurg, u koji ste smjestili svog pripovjedača?
Pišem o onome što najbolje poznajem, a to je Zenica. To je grad koji funkcionira unutar trokuta koji čine rudnik, željezara i zatvor. Svaka od te tri tačke vrlo konkretno se odražavala na moj život, a kada je tako, nema ništa prirodnije nego da ih prenesem u knjige. Rudnik i željezara nekada su simbolizirali bezbroj stvari. Danas su svedeni na najosnovnije – na proizvodne pogone iz kojih neko izvlači profit. Rudari više nisu kopači crnog zlata koji kada masovno izađu na ulicu, mogu smijeniti bilo kojeg ministra ili čak promijeniti zakon, niti su metalurzi ponosni proleteri koji na svojim plećima drže samoupravni sistem. Oni su samo ljudski resursi i to više niko ne krije. Hotel Metalurg sada se, iz meni sasvim nepoznatih razloga, zove Dubrovnik i to mi je dobra ilustracija bezglave potrage za identitetima nakon tranzicije. Radnička prošlost poistovjećuje se sa socijalističkom pa su nove vlasti odlučile da je se otresu. Ali nevolja je u tome što nisu znali čemu da se okrenu. Ovaj grabež ne može se nazvati čak ni kapitalizmom pa su identitet počeli da traže u prvom danu proljeća, trešnjama, rijekama, nekim starim dokumentima ali, koliko ja vidim, slabo se ljudi poistovjećuju s tim. Ne zato što ne žele, nego zato što im je to neprirodno, komično. Tokom cijele te potrage, stvarni identitet probija oči svojim dimnjacima na periferiji grada. On jeste prljav, smrdljiv, okrutan, ali je istinit. Zahvaljujući željezari Zenica je postala grad, ne pretjerano lijep, ali pravi grad. Fabrika je od nekadašnje kasabe stvorila otvoren grad, multikulturalan i višenacionalan i to bi, po mojem sudu, trebale biti idealne tačke za gradnju identiteta. Ali ne pitam se ja.
Nasuprot tom novom svijetu u kojem se većina teško ili nikako snalazi, stoji mala figurica crvenog Indijanca, reklo bi se obavezna dječja igračka u tim sretnijim vremenima?
Poslaću vam fotografiju moje igračke – plastične figure Winnetoua, izlivene iz jednog komada. Pronašao sam je u roditeljskom stanu, odnekud se pojavila nakon godina izbivanja. Obradovao sam se, znate već kako je to s igračkama, puno smo nas dvojica pustolovina preživjeli, bilo mi ga je drago ponovo vidjeti. Miran bi Indijanca uporedio sa voodoo lutkom labirolom, a ja se plašim takvih poređenja izvan literature. Istu takvu figuru Miran je pronašao u selu koje su nakon izgubljene bitke napustili stanovnici. Njen vlasnik joj je, baš kao što smo uradili Miran i ja, odgrizao vrh puške. Teško je boriti se protiv neprijatelja koji je odrastao uz potpuno iste igračke. Nešto u čovjeku se slomi kada se suoči s tim.
Neugoda na pozornici
‘Sedam strahova’ britanski ‘Guardian’ proglasio je jednim od najboljih paperback izdanja u Britaniji 2014. ‘Ovo je priča koja počinje čudno i postaje još čudnija, ali s logikom i prijemčivosti lošeg sna. Nije slično bilo čemu što sam ranije čitao, ali ima svu dosljednost i snagu nečega velikog i pouzdanog. Nevjerojatno je da je ovo prvi roman autora’, nahvalio vas je književni kritičar Nicholas Lezard. Što su za vas značile te pohvale? Je li vam ‘Guardian’ otvorio neka nova vrata? ‘Kap veselja’ pisali ste prilično dugo…
Naravno da su mi prijale te pohvale. Kada pišem, trudim se da ne razmišljam o budućim reakcijama kritike i čitalaca. Ali kada rukopis napusti moj računar, nije mi svejedno šta će misliti o njemu. Te pohvale donijele su mi neke nove čitaoce, to je sigurno, ali ništa drugo značajno nisu promijenile u mom životu. Sve je ostalo u dlaku isto. Što je dobro, jer sam i novu knjigu mogao da pišem potpuno opušteno, nisam morao da ispunjavam ničija očekivanja, jer ona nisu ni postojala. Mogao sam nastaviti da ugađam samo sebi. Jeste velika pauza između ‘Sedam strahova’ i novog romana. Ne znam ni sam kako sam to vrijeme potrošio. Znam sigurno da nisam neprestano pisao ‘Kap veselja’. Pravio sam neke skice, bilješke, čak crtao određene scene, ali uz ogromne pauze. ‘Strahovi’ su doživjeli nekoliko izdanja, neprestano sam nešto objašnjavao, čak sam napisao dodatak romanu ‘Još malo o strahovima’ koji se može naći u bosanskim izdanjima. Napisao sam i knjigu ‘Moja fabrika’, po njoj je napravljena pozorišna predstava. Pisao sam za Žurnal, uredio nekoliko knjiga… Bilo je posla, vidim kada ovako nabrajam… ‘Kap veselja’ sam počeo pisati kada sam konačno ispratio ‘Strahove’ i pomislio da mogu napisati bolju knjigu. Ne znam da li sam uspio. Ali trudio sam se.
Usprkos nizu uspjeha i nagrada, dojam je da u Hrvatskoj čitaoci nisu dovoljno upoznati s onim što pišete. Koliko uopće međusobno komuniciramo kada je je pitanju ono što se voli nazivati kulturnom proizvodnjom? Vidjeli smo da ste preko Facebooka tražili novu zbirku pjesama Danijela Dragojevića, ali izgleda da je u Sarajevu nema. Jeste li je nabavili?
Nisam imao neke velike uspjehe. Često me predstavljaju kao ‘višestruko nagrađenog’ pisca, ali to nije istina. Jedine nagrade koje sam dobio su dvije nagrade Zeničkog proljeća. Kod svih ostalih bio sam samo u širem ili užem izboru, obavezno je nedostajao neki bod. Preciznije je reći da sam ‘višestruko umalo nagrađen’ pisac. Šira javnost u Hrvatskoj me ne poznaje, a i kako bi? Nisam se previše pojavljivao u medijima, pauze između knjiga su višegodišnje pa ljudi jednostavno zaborave na mene. Ali i dalje ima puno onih koji me se sjete, i sam se iznenadim. Pozivaju me na festivale, čitanja… Slabo se odazivam jer se ne osjećam ugodno kada sa neke pozornice moram objašnjavati šta sam želio reći ili šarmirati publiku. Da se razumijemo, volim gledati druge u takvim situacijama, zaista uživam u njihovim nastupima i neke pisce bih mogao satima slušati dok objašnjavaju detalje svog kreativnog procesa. Ali kada sam ja u takvoj poziciji, večer okončam sa strašnom glavoboljom, tri brufena jedva pomognu.
Dragojevićevu knjigu kupio mi je Kruno Lokotar, moj dugogodišnji urednik. Po ko zna koji put odazvao se na moje ovakve vapaje. Nije mi samo urednik, on mi je i drug. Već godinama nas dvojica ostvarujemo efikasnu kulturnu razmjenu na svim poljima. I dobro se ismijemo kada se sretnemo.
↧