U emisiji o Vesni Parun Robert Knjaz je nadmašio samoga sebe – a to nije lako! Svima koji nisu imali pojma o čudnovatom životu slavne pjesnikinje, koja je ‘napisala cijeli Velebit knjiga’, ova je epizoda predstavljala kontinuirani niz iznenađenja, pravi dramski tobogan

Na nedavnoj promociji turističke brošure „Graničarsko Posavlje“ – novog turističkog kataloga, u izdanju turističke zajednice Brodsko-posavske županije (Urednica: Ružica Vidaković), jednomišljenički su podržani uloženi autorski i organizacijsko-poduzetnički napori i rezultati. Kako i ne bi, kada su gotovo svi prisutni sudionici u raspravi više ili manje uronjeni u priču oko podrške i finalne izrade projekta u vidu 6 000 ukoričenih komada. S obzirom na međusobnu interesnu povezanost predstavljača brošure, odsustvo i najbenignijih disonantnih tonova i korisnih sugestija za eventualno drugo izdanje, nije bilo neočekivano. Detaljnije izvješće o promociji, recenzenta Petra Bašića, napisano za potrebe news portala sbplus, podsjetilo me na prve sjednice novoizabranog općinskog vijeća 1990. godine. Tada su se premoćni hadezeovci, pa čak i nakon potpuno beznačajnih doprinosa u raspravama o pojedinim točkama dnevnog reda, (jednoj takvoj sjednici sam prisustvovao zajedno sa sindikalcima SOUR-a „Đuro Đaković“ koji su očajnički i naivno, u ime radnika koji će uskoro biti desetkovani, došli za pomoć zamoliti novu vlast) jedni drugima obraćali s hipertrofiranom blagonaklonošću i s pompoznim veleuvažavanjem, uz obligatnu upotrebu zaboravljenih socijalnih fraza, uskrslih iz 19. stoljeća, ili s početka četrdesetih godina 20. stoljeća, kao jasnom i glasnom ovjerom za novu nacionalno-zastupničku paradigmu. Podsjetit ću da su tada, kao ambrozija u kolovozu, dominirale riječi„pučanstvo“ i „djelatnik“. Međutim, ni tada, a ni danas, ni najstroži jezični higijeničari nisu našli novgovorni leksem za pojam „turizam“.

„Novi promidžbeni materijal za turiste koji dolaze na ovo područje i koji žele na jednom mjestu vidjeti koje sve sadržaje mogu posjetiti u Brodskom Posavlju“, brošura od 32 stranice, krcata fotografijama i tekstualnim opisima povijesno-geografskih i kulturno-gastronomskih karakteristika, znamenitosti i kulturnih institucija „područja“, zapravo je u svakom smislu, a najviše u idejno-kreativnom, dosta skromnija inačica vrhunskih turističkih kataloga kakve u nas tiskaju dalmatinski gradovi i županije, a koji se, opet, ugledaju na svjetske zamamne turističke vodiče, sa značajkama suvenira. Ono što vrhunske i originalne propagandne  turističke brošure razlikuje od prosječnih i klišeiziranih probitačni je balans između  teksta i fotografije. Vizualni habitus na uvjerljiv način odražava i ističe obrasce vrijednosti konkretnog kulturnog miljea. Tekstualni dio čine lirski mikroeseji, nadahnuto opisivanje svojstava, izgleda, osobina, značajki mjesta privremenog odredišta i boravka turista, tih suvremenih nomada, znalački napisani, izrazitih literarnih i stilskih vrijednosti. U to, da tako kažem, glavno jelo spravljeno od datih ljepota i pogodnosti, autori brošura ubacuju mirodijske sastojke sofisticiranih apela koji se serviraju onima što tek trebaju biti nagovoreni na turističko putovanje, ili, ako su već stigli kao gosti, ubacuju se istančani pozivi koji će ih navesti i uputiti da posjete istaknute punktove kako bi se na vlastitoj koži uvjerili u njihovu duhovnu i fizičku poticajnost koja obnavlja posustalu kondiciju ili pobuđuje znatiželju i užitak sudjelovanja u avanturi. Osim uključenih primijenjenih marketinških trikova, turistička brošura mora biti i kulturološki dokument o stanju ponude, svojevrsna ukoričena turistička „sabirnica“ koja slavi lokalne mogućnosti zadovoljavanja raznovrsnih potreba turista.

U mnogočemu, autor Alen Vrlazić, približio se rečenim visokim ciljevima i svrsi objavljivanja brošure. Njegov najveći napor i doprinos na oblikovanju turističko-promidžbeneˡ brošure „Graničarsko Posavlje“, najviše se očitovao tek kao iskustveno-manufakturna moć da vrednuje i izvrši selekciju materijala iz njegovog obilja; relativno je uspio u pokušaju postizanja spomenutog balansa riječi i slike, ali bez grafičkih iskoraka prema inventivnijim rješenjima (Dizajn: Princeps j.d.o.o.) Pokazao je solidnu umješnost oblikovanja jasnih,  mjestimično intrigantnih rečenica, te stvaranja stimulativne baze za niz daljnjih priloga/ekstenzija turističkog vodiča. U nadsumativnom smislu projektom je uglavnom potvrđeno da je Brodsko-posavska županija svjesna svojih nemalih turističkih potencijala.

U čemu autor nije uspio, a što se vidi na prvi pogled, i što je narušilo harmoniju vodiča?

– Popustio je „boljim običajima“ izražavanja podređene zahvalnosti, pa je na štetu nečeg puno korisnijeg, nepotrebno, kao suvišnost, uvrstio konfekcijski „pozdrav turistima“ župana Danijela Marušića.

– Povijesni dio je preglomazan. Kao da ima osnovnoškolsku funkciju neprikladno velikog apendiksa za udžbenik Prirode i društva za četvrte razrede, pod nazivom: upoznaj povijest zavičaja svoga kako bi ga se i po tome lakše sjećao iz inozemstva.

– Upravo je nevjerojatno da nema (stilizirane) karte županije sa svim, u brošuru uvrštenim, punktovima, te da nema karti gradova s obilježenim točkama koje se spominju. Jesu li autor i recenzenti mislili da će turisti svaki put pitati prolaznike gdje se, na primjer, nalazi korzo i kako se do njega dolazi? U tom smislu, turistička brošura nema nikakvu praktičnu vrijednost.

– Kad su već uzgred spomenuti poznati i zaslužni stanovnici županije, zašto isto tako nije barem ovlaš dotaknut i legendarni barun Trenk?

– U lipanj mjesec nije uvršten Marsonikon, SF konvencija koja se održava u Tvrđavi.

– Zašto ekipi stvaralaca brošure nije pridodan lektor?

No, i pored samo na prvi pogled  uočenih propusta, brošuri u cjelini dajem prolaznu ocjenu- za zalaganje, dojam i tehničke vrijednosti.

_________________________________________________

ˡ Promidžba: izgovor riječi promičba kako se je pisala po pravopisu iz 1944. analogijom prema predoč + ba ← predočba (od promic (ati) + ba trebalo bi pravilno pisati promicba)

Ne razumijem se baš u vina i piva i nikad ne bih vjerovala da me pivo sa četiri posto alkohola može tako ošamutiti, zato sam i odabrala to najslabije, kako bih uz njegovu pomoć obilježila rođendan. Pretpostavila sam da se ništa značajnije tog dana neće dogoditi i da će to svijetlo, domaće proizvodnje, valjda zato i jeftino, biti jedino važno u danu. Sumnjam u njegovu kvalitetu, ali, utažit će žeđ i, mojbože, ima okus piva. Nakon obavljenih prijepodnevnih poslova pri kojima sam koristila auto, zaključujem da mogu dobrano povući na ovoj preranoj vrućini jer nemam u planu ponovo u auto.

Od sinoć razmišljam o dječaku od 7-8 godina koji je prošao jučer podvečer ispred moga kućerka i vrlo kulturno se obratio prijateljici i meni dok smo čavrljale o dnevnim događajima: Izvinite, mogu li vas nešto pitati – Možeš, kako ne – Jeste li možda vidjeli da je prošla jedna koza ovom ulicom – Nisam, nisam, a cijelo sam poslijepodne vani – Odlutala nam je od kuće, vidjeli su je danas u parku, ne možemo je naći.

Cijelu večer i noć i sljedeće jutro ljutila sam se sama na sebe zato što malca ne upitah odakle je, gdje živi, u koji ide razred, pustila sam ga da ode a ja ostanem neinformirana, što znači i beskorisna. Tako sam lani pustila i djevojčicu koja je u knjižari najprije pitala koliko košta komplet za geometriju u plastičnom omotu, da bi onda pogledala u oca i obradovala se kad je odobrio. Na nju sam kasnije naletjela i upoznale smo se, to je draž malih sredina. Pa se nadam i ponovnom susretu sa dječakom koji traži kozu u sredini koja nije prirodno okruženje njegovih roditelja, nego nasilu im određeno, zaključujem po onome: „izvinite“, ovdašnja većina neće se tako obratiti sugovorniku, pogotovo se neće ispričavati zato da bi nešto priupitali, Bosna progovara iz dječaka, nekadašnja mirna, sevdahom i mezom prelivena Bosna.

Taman kad sam dobrano otpila iz boce od dvije litre, sve želeći utažiti žeđ od vrućine, u strahu da ne dehidriram, a voda mi na današnji dan nešto ne prija, tog dana sutradan, ispred kućerka mi, gleda me ravno u oči u kratkom zastajanju, koza. Smeđa, bit će jedna od vrsta alpske, brzo ode do raskršća, krene cestom desno, alarmiram susjedstvo, dobivam uputu čija bi mogla biti, sjedam u auto, ne baš polupijana, ali, nekih promila ima, gume škripe, jurim preko mosta do Cigana, oni imaju koze. Sjede pred kućom, nije njihova, zna gazda čija je, bio jučer vlasnik kod njih raspitati se jesu li je možda vidjeli, upućuje me na kuće prema Plivi, kaže: treća slijeva od Žarkove gostione, ima drvena vrata, ulazim u dvorište, žena me slabo razumije, vodi me u kuću, gazda ove kuće govori mi: mi smo išli zajedno u školu, kopčam tko je, ali mu govorim: pusti sad to, tko oko vas u ulici ima smeđu kozu, nitko, koliko oni znaju. Vozim dalje, kucam na prozor starijoj ženi koja garant zna sve o okolini, ali ona je već primijetila gužvu u ulici kao da se radi o hitnom slučaju spašavanja nečijeg života, otvara vrata i prije nego sam zalupala umjesto kucanja, nitko tu nema kozu. Potvrđuje to i dvoje dobrih poznanika koji su mi se našli na putu, ne zna ni žena iz druge ulice koja se, sa mužem i dvoje djece bavi uzgojem koza, čula je za ovu smeđu, zna da šeta po varošici, ruši stolice u vrtnim dijelovima kafića, ali nitko ne zna čija je.

Znala bih ja, samo da sinoć priupitah osnovno pitanje.

Dok sam obišla gradić od jedne do druge strane, koza je iz našeg kvarta odšetala tko zna kuda. Jurim u veterinarsku stanicu, četiri osobe u jednoj prostoriji, znaju za kozu, netko je već prijavio njenu elegantnu i ponosnu šetnju, uvjeravaju me da bih je ja trebala uhvatiti za mudru glavicu, a nikad nisam ni pomislila biti veterinar, i na uhu očitati njen identifikacijski broj, na onoj žutoj pločici. I koze su umrežene u sistem, ništa im to ne vrijedi, kao ni ljudima, one su sve manje koze, a mi sve manje ljudi. I dok mi je Ciganin nekoliko puta bogznakako zahvaljivao što sam došla do njih misleći da je koza njihova, u veterinarskoj mi nitko ni za što nije zahvalio, osjetila sam trenutak kad su kolegice koje me ne poznaju pomislile: dosadna baba, spasio ih je Darko koji me poznaje i dobro zna da imam puno važnijeg i pametnijeg posla od lutanja gradićem i traženja vlasnika izgubljene koze.

Dobivam broj mobitela komunalnog redara koji se na dva poziva u sat vremena ne odaziva, sumnjam da traži kozu, a i ne znam što bi komunalni redar učinio i da je vidi, sigurno ne bi sjeo čak ni u službeni auto i krenuo u potragu za vlasnikom koze, kako bi ga uputio prema mjestu gdje je prije pola sata viđena. Šećem kasnije blizu obala rijeke, gledam hoće li se kakva smeđa vitka masa pokrenuti, prolaznik slabo razumije što govorim, naslućujem njegovu sumnju u ispravnost moje jurnjave, raširila sam informaciju i moguće je da istovremeno još netko traži tuđu kozu kako bi je odvukao u svoje dvorište i dočepao se delikatesnog mesa.

Predvečer se javio komunalni redar, na bolovanju je, dugo smo pričali o kozi, pokazao je volju da pomogne, uputio me u dva nova pravca prema vlasnicima manjih stada koza, na dvije strane gradića. Na jednu sam otišla, najprije u pogrešno dvorište, pa me žena koju sam izbacila iz dnevnog ritma poslova uputila, ovi koje sam tražila sve su već čuli, kumovi su sa Ciganima kod kojih sam bila, imali su koze, zatrli ih, što znači rasporedili u zamrzivač, pravile su veliku štetu. Od odlaska na drugu stranu gradića sam jednostavno odustala, umorila sam se od beskorisne potrage, a nekako slutim da je baš tamo moglo biti rješenje, zato što mi je ipak taj dječak potpuno nepoznat, nije s moje strane varošice, nisam ga vidjela na biciklu ili s udicom prema rijeci.

Razočarana neuspješnom potragom, nije mi preostalo ništa drugo nego, umjesto večere i šnite rođendanske torte, ispiti ostatak svijetlog piva sa četiri posto alkohola.

Dječaka bih mogla potražiti uz pomoć učitelja i nastavnika u ovdašnjoj osnovnoj školi, ali, tko bi me tek tada, u rođendanskom danu, shvaćao onoliko ozbiljno koliko dan kazuje. Mogla bih se raspitati kod poznanika koji se vrte na Facebooku, gdje je i koza osvanula, u više poza, dva dana nakon dječakovog pitanja, ali mislim da za to ima vremena. Najveća čokolada u samoposluživanju čeka dobrog, brižnog i kulturnog dječaka. Ne bi li mu pripomogla da se nikad ne promijeni.

Gradić nije mogao naći vlasnika jedne koze. Nezainteresiran, inertan, rascijepljen na onoliko dijelova koliko u njemu ima stanovnika. Kako bi onda, tako suprotstavljen sam sebi, našao ono nevidljivo što također ponosno šeta njegovim ulicama i sokacima, penje se uza zidove, čuči na krovovima, spušta stepeništima, klizi po kapijama i ogradama … dio svoje nekadašnje duše.

A možda je koza sama našla put do svoga doma, onda kad je pokazala nadmoć u odnosu na gradić. Možda se zasitila svoje zelene slobode i odlučila se vratiti u ogradu, svjesna da iz nje može ponovo išetati kad poželi. Za razliku od čovjeka koji u prihvaćenoj ogradi ostaje zauvijek.

Maj 2018.

Trend je itekako uočljiv: književni festivali su postali STEM festivali. Valjda je književnost sama po sebi predosadna. No, ne bore se organizatori književnih festivala tehnološkim pomagalima protiv dosade književnosti, već protiv devastiranog sustava proizvodnje književnosti.

Čitaju li androidi elektroničke knjige? Sudeći prema tekućoj sezoni hrvatskih književnih festivala, izgleda da da: ovogodišnji festivalski programi mjestimično djeluju kao da ih je samostalno programirala sljedeća, literarno osvještenija generacija micro:bitova Nenada Bakića. Noć knjige je, na primjer, krajem prošlog mjeseca započela simboličnim “lansiranjem” rakete od knjiga iz aule Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Mediteranski festival knjige u Splitu – dobro posjećen i medijski popraćen – uz standardne je knjiške sadržaje organizirao radionicu robotike i komercijalno sponzorirano izdanje tzv. Digitalne akademije za djecu i starije. Na Zagreb Book Festivalu bave se umjetnom inteligencijom i fenomenima digitalnih medija, poput fake newsa ili kulture selfieja; Projekt Ilica: Q’ART za to vrijeme nudi kreativne radionice pisanja 3D olovkom. Futuristički je zanos knjiških entuzijasta, ukratko, golem. Ili, barem, dovoljno velik da postavimo pitanje: što nam ovo neočekivano okretanje budućnosti može reći o sadašnjosti knjižne industrije, njene promocije, produkcije i recepcije?

Što je in?

Na prvi pogled, djeluje uglavnom kao nastavak trenda “hibridizacije” festivalskih sadržaja – o kojem smo na Biltenu već pisali – poboljšanim, robotsko-raketnim sredstvima: kao što drugi kulturni festivali nonšalantno miksaju film i gastro-ponudu, pivski craft-asortiman i alternativnu muziku ili masovne koncerte i kazališne predstave, tako su i oni književni spontano otkrili imaginarij novih tehnologija kao tematski kišobran dovoljno širok, šaren i atraktivan da okupi raznovrsnu publiku.

Drugi pogled potvrđuje prvi dojam: sve su te robotičke radionice i svečana lansiranja ionako manje okupirani strože književnim temama – poput, recimo, revolucionarnih tehnika čitanja koje omogućuje nova tehnologija – a više su tu kao zgodan paraliterarni asesoar, pouzdan signal da organizatori prate medijsku modu i dobro znaju što je sada in. Jer u festivalskoj hibridizaciji uglavnom je o tome riječ: zaigrano, multidisciplinarno umnožavanje sadržaja provjerena je formula za privlačenje famozne “šire publike” kojoj su suha književna događanja – pretpostavlja se – naprosto dosadna. A razvoj i širenje publike pritom su aksiomi službene kulturne politike Evropske unije, iz kojih se zatim kaskadno – nacionalnim strategijama i linijama projektnog financiranja – deduciraju “inovativne festivalske prakse”.

Nije, uostalom, slučajno što se jedini strateški dokument u knjižnom polju koji je domaća kulturna politika uspjela formulirati posljednjih godina zove upravo Nacionalna strategija poticanja čitanja: nemamo, recimo, strategiju podrške autorskom radu, razvoja prevođenja, nakladničke industrije ili devastirane knjižarske mreže, jer u lancu pisca, izdavača, distributera i čitaoca kulturnu politiku prvenstveno zanima poticanje potražnje. Evidentno je dakle da se iza “publikocentričnog” pristupa prvenstveno krije nepropitljivo povjerenje u razvoj tržišta, baš kao što je, nažalost, jasno i da je oslanjanje lanca knjige na njegovu komercijalnu kariku – umjesto obilnijeg javnog financiranja – naročito besmisleno na skučenim čitalačkim tržištima poput hrvatskog. Možda je i zbog toga lokalnoj kulturnoj publici promaklo kako je upravo ovih dana, dok književni festivali pogramski gaze u bolju budućnost, Ministarstvo kulture već prekršilo prvi rok koji je samo sebi zadalo nacionalnom strategijom čitanja.

Niska problema

Među brojnim ambicioznim, više ili manje konkretnim mjerama koje su ondje navedene i za čiju su realizaciju predviđeni rokovi od po nekoliko godina, naime, najskromnija i najjednostavnija sastojala se u postavljanju internetskog portala „na kojem se objavljuju informacije o čitanju i programima poticanja čitanja, različitim čitalačkim praksama, istraživanjima čitanja, primjerima dobre prakse i provedbi Strategije: za taj su posao u ministarstvu sebi velikodušno dali pola godine. Što je, čini se, ipak bilo premalo: strategija je prihvaćena još početkom prošlog novembra, a ničeg sličnog najavljenom portalu još uvijek nema. Iz perspektive organizatora književnih festivala situacija utoliko mora da djeluje bizarno: dok se oni domišljaju kako da zadovolje imperativ razvoja i širenja publike propisan iz Ministarstva kulture, pa na tom mukotrpnom poslu angažiraju robote, rakete, 3D olovke i čudesa digitalne tehnologije, ovi tamo nisu, eto, u stanju niti da podignu običnu internetsku stranicu.

Ako tako izgleda početak provedbe Strategije, pred nastavkom nas unaprijed hvata strah: iluzija je, međutim, da bi disciplinirano poštivanje rokova, precizno ispunjavanje strateških ciljeva i perfektna proceduralna higijena knjižnoj industriji ionako značili suviše. Jer njeni su ključni problemi prilično gusto razmješteni mimo pitanja publike. Dovoljno je pobrojati samo recentnije, slijedeći knjižni lanac: onima koji knjige pišu poreznom su reformom aktualne vlade prije godinu i pol autorski ugovori dodatno opterećeni što je, procjenjuje se, njihova mahom mizerna primanja smanjilo za četiri do osam posto. Dalje, čitava se izdavačka industrija prošle godine opasno zaljuljala nakon kraha Algoritma, kada je na naplatu stigao monotoni kontinuitet prešutnog političkog održavanja neodrživog nakladničko-knjižarskog oligopola, a račun je ispostavljen Algoritmom vjerovnicima, malim i srednjim nakladnicima.

Na ostacima razrušene knjižarske mreže pojavio se potom novi veliki igrač, lanac knjižara Hoću knjigu!, koji police nasumično puni školskim potrepštinama, uredskim priborom i plišanim igračkama, obnavljajući tako trgovačku taktiku što je tek bila neslavno propala. Nezavisnih knjižara, znamo, odavno skoro da i nema: kada community festival Q’ART na sedam dana pretvori prostor u Ilici 87 u knjižaru za razmjenu knjiga, uz poruku da “kvartovske knjižare nestaju iz grada”, ali je zato “ovo trenutak kada se želi pokazati da ih je moguće vratiti i oživjeti”, onda ta akcija, ma koliko simpatična i entuzijastična, svojim sedmodnevnim trajanjem jasno odmjerava infrastrukturni domet festivalskih intervencija.

Precizna najava budućnosti

Napokon, najsvježiji primjer politike koju Ministarstvo kulture vodi u knjižnom sektoru – mimo pokaznih vježbi iz poticanja publike – brutalni je udar na književne časopise, kojima su sredstva od početka aktualnog mandata Nine Obuljen Koržinek srezana čak za trećinu: negdje u pozadini časopisnog kulturocida jedinstvenih razmjera titra prešutno obrazloženje da sve te Gordogane, Quorume i Libre libere ionako nitko ne čita, pa se valjda zato nitko ni ne pita kako bi uopće mogli biti čitani kad se u njima odavno radi volonterski, bez odgovarajuće distribucijske mreže i minimalne institucionalne podrške. Ili, da sažmemo: tendencije kulturne politike takve su da ćemo uskoro zateći sjajno razvijenu i zavidno proširenu književnu publiku kojoj, nažalost, neće imati tko da piše, tiska ni distribuira knjige.

Zgodna strana ovoga procesa u tome je što paralelno briše tragove iole suvisle kritike: dok medijski mainstream književne festivale prati inercijom piarovskog diskursa i defoltnim slavljenjem bezube zabave, jedina mjesta na kojima bi njihovo upućeno, artikulirano i kritičko sagledavanje uopće bilo moguće – poput specijaliziranih časopisa ili manjih nezavisnih medija – nepovratno se gase. Zato se, napokon, futuristički orijentirani festivali knjige doimaju kao sasvim precizna najava skore budućnosti: prigodne manifestacije za publiku koja ionako neće imati što čitati, nego dolazi uživati u popratnom programu.

bilten

jergovic

Prilozi za povijest Broda i okolice slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu su, kako to opetovano kaže u predgovoru urednica Suzana Leček, publikacija pokrenuta kako bi se „na znanstveno relevantan način pisalo o povijesti slavonskobrodskog kraja“.

Valjda zato ova pomanja publikacija i ima ravno dvanaest recenzenata. Na latinskom recensere znači pregledati. Recenzent je ocjenjivač, prosuditelj vrijednosti nekog djela… Recenzirati znači stručno prikazati i ocijeniti neko djelo. Tih dvanaest recenzenata prethodno je čitalo, radove koji će biti objavljeni u Prilozima i s urednicom ocijenilo njihovu znanstvenu relevantnost.

Ne nasumično nego ciljano, izdvojit ću vrijedan rad Gordane Slanček: Pisma Ivane Brlić-Mažuranić obitelji tijekom Prvog svjetskog rata. Namjerno jer posjedujem i imam uvide u svu prepisku Ivane Brlić-Mažuranić s obitelji (verzije koje je njen sin Ivo dao prekucati na pisaćem stroju), a samo na pismima kćeri Zdenki radio sam dvije godine i dešifrirao 933 od oko tisuću, u tim pismima spomenutih raznoraznih imena i prezimena u periodu od 1910. do 1938. Taj moj leksikonski onomastikon jedinstven je pothvat iz kojeg bi i Gordana Slanček, a pogotovo njezin recenzent, mogli naučiti puno toga što ne znaju. Na primjer, kako je Marković, čiju smrt IBM spominje u pismu od 18. rujna 1914. (str. 86), zapravo Franjo Marković, filozof i književnik (Križevci 1845. – Zagreb 15. rujna 1914.) koji je doktorirao u Beču, a od 1874. do kraja života predavao filozofiju na svučilištu u Zagrebu. Desetljeće je bio zastupnik hrvatskog Sabora. Objavio je brojne znanstvene radove, ali i bio pisac lirsko refleksivne poezije, epskih spjevova i drama. IBM ga je izuzetno cijenila i posvetila mu je jedan ulomak u svojoj Autobiografiji. Ivanina prijateljica Zdenka Marković, književnica i doktorant iz Freiburga, kći je dr. Blaženke Pejčić udane Marković i unuka Julke Amruš udane pl. Pejčić.

U istom pismu na 87. stranici IBM piše kako je sina Ivu „dala po Blaženku pregledati“. Radi se o krivom iščitavanju rukopisa. Ispravno je Blažek: dr. Jaroslav Blažek (1854. – 1924.) je kraljevski županijski fizik u Brodu na Savi. Sin je Franje Blažeka i Louise rođ. Rebiček.

Dalje, u istom se pismu spominje „Štefanovićkin sin Dušan“. Radi se o sinu Štefanović Ivane ili Štefankice kako ju zove IBM i poznatog brodskog odvjetnika Đuke Štefanovića. Na 88. stranici, u  pismu od 29. prosinca 1914., krivo je pročitan špeiscimer kao špeiscimen.

Onkel Karl, na 89. stranici u pismu od 18. veljače 1917., kojega autorica i recenzent ne prepoznaju, je Matasić Dragutin, sin Ane i Franje Matasić pl. Blagajski. Bio je pukovnik 78. infanterijske regimente u Osijeku. Supruga mu se zvala Tereza rođ. Nyari, a kćer Nellyka. Kasnije žive u Grazu.

Nepoznati kum Vlado iz pisma od 12. veljače 1917. na stranici 90. je Vladimir Prebeg (1862. – 1944.). Sin je Franje Prebega, predstojnika Parobrodarskog društva u Brodu i N. Möler, učiteljice u Brodu. Pravo je studirao u Beču, a doktorirao je u Zagrebu. Bio je saborski zastupnik dva mandata. Također je bio predsjednik Hrvatske stranke prava 1918. kada se ona samoukinula. Bio je oženjen Zdenkom rođ. Tomić.

U pismu od 15. veljače 1917., str. 90, spominje se Ernest i ne zna se tko je. On je sin Emilije Wagner iz Zagreba.

Nepoznata Renée iz pisma od 9. listopada 1914., na str. 93, je Irena rođ. Türk, supruga brata IBM Božidara Mažuranića (1879. – 1952.). Imali su sinove Vladimira i Božidara.

U pismu kćeri Zori u studenom 1914. na str. 94, spominje se, u Srbiji na Crnom vrhu, poginuli Maričević. Radi se o sinu Bartola Maričevića remenara i Ivanke Maričević rođ. Krušac koji su imali radnju u kući do Brlićevih (danas caffe bar Beerc). U trećem redu pisma, omaškom je napisano za Maričevića da je Matičević (ni to recenzent, lektor ni korektor nisu vidjeli.) Matičević će poginuti 1916.

U pismu od 29. prosinca 1914. spominje se, već spomenuta, Tereza Matasić, supruga Dragutina Matasića, ali i Ante Matasić iz obitelji Bogumira Matasića, brata Karla Matasića.

Neznana Maca Turković iz pisma Zori od 17. lipnja 1916. str. 98, je majka Rudolfa Turkovića, slikara i pedagoga (1884. – 1971.), a Turkovićeva supruga  bi mogla biti Turković Greta, kiparica (1896. – 1978.).

Milka u pismu od 23. svibnja 1916., str. 104, sluškinja je (iz Zagreba) kod Ivanine majke Henriette koja će ju poslati unuci Nadi Ružić na Sušak.

Rebreanu u pismu Ivi od 25. svibnja 1916., str. 104, je Rebrean Nedbal koji služi vojni rok u austrougarskoj vojsci u Brodu na Savi i tu ga zatiče rat. U Rumunjskoj ima sestru Korneliju koja se dopisuje s IBM i tako dalje i tome slično.

Gordani Slanček IBM nije tema i najvjerojatnije se u ta pisma uronila po službenoj dužnosti. Međutim, nagradno pitanje glasi: što radi tih dvanaest recenzenata, posebice poznati „ivanolog“ Mato Artuković? Točan odgovor: pojma nemaju. Posebice „ekspert“ Mato koji se već „proslavio“ kao priređivač Zapisaka IBM (vidi o tome moj tekst na portalu Sbperiskop Ivana Brlić-Mažuranić: Zapisci od 1. listopada 2016.)

No, ima još.

Meni, koji o osobama spominjanim u pismima IBM znam puno više nego svi recenzenti zajedno, Ivan Medved, ravnatelj Državnog arhiva u Slavonskom Brodu, ne dozvoljava da sravnim prijepise pisama IBM otkucanih na pisaćem stroju s originalnim, rukom pisanim pismima na filmovima koje posjeduje Arhiv i koji su namijenjeni korisnicima.

Čistim hirom on me usmjerava prema traženju odobrenja od Mate Artukovića, kojega je stvarni skrbnik knjižnice i arhiva Brlićevih Theodor de Canziani razriješio dugogodišnje uloge skrbnika. De Canziani to nije učinio pismeno pa Posavljak dr. Mato i dalje, uz podršku Ivana Medveda, izigrava tu ulogu i odobrava tko može, a tko ne čitati filmovana pisma IBM. Ja ne mogu. Meni ne daju. I evo što se onda zbiva: Gordana Slanček je čitala ta pisma u Arhivu i u svom radu, na 112. stranici Priloga u pismu IBM majci od 12. lipnja 1917., na jednom mjestu navodi rečenicu IBM: „Možeš si misliti kako se ja njihovom dolasku veselim – ili bolje rekuć ipak si ne možeš misliti, jer sam ja kao Vera Makanac pod imenom (nečitko).“ To nečitko što Gordana Slanček nije dešifrirala u mojoj, na pisaćem stroju prepisanoj verziji Ive Brlića, glasi: „…pak imam posebnu glavu za ove stvari“.

Čemu smjeram? Da mi je Medved dozvolio sravnjivanje rukopisne i prekucane varijante pisama, Gordana Slanček ne bi neke pasuse proglašavala nečitkim, jer bi nečitko bilo pročitano u prekucanoj verziji pisama. I sad ono najgore. Ja sam CD-ove s prekucanim verzijama poklonio i brodskom Državnom arhivu i Gradskoj knjižnici. Međutim, jebe se njima… U Arhivu sam počasni član, nešto slično i u Gradskoj knjižnici, no istovremeno zahvaljujući ravnateljima i u jednoj i u drugoj ustanovi persona sam non grata. I dok u Gradskoj knjižnici postoji sustav, stroj, mehanizam koji zna što i zašto radi, u Državnom arhivu se besposleni ravnatelj iživljava.

Dotični Ivan Medved koji, u to sam siguran, nije sišao s uma jer se do njega nikad nije ni popeo, jalovac je s tamnog vilajetskog dna koji sebično služi svemu što je sitno, nisko, beznačajno, lažno, himbeno, pričimbeno, zločudno, nesnošljivo, zavidno…, njemu su klikašenje, potkazivanje, spletkarenje, zaplotnjaštvo, mržnja, improvizacija, samohvala, neznanje, kanalizacijski šovinizam i ostali niski nagoni – kruh svakidašnji¹, on je bez pravca i stava u životu, bez volje i snage u sebi… on živi u svojoj umišljenoj glavi i svom profašističkom popovskom dućanu… nema pojma koliko ga okolina prezire… težak je sebi i nepotreban svijetu oko sebe… njegov se „znanstveni“ opus sastoji od pisanja o kurcima s ušima i ušima bez kuraca… on je ugužen u brodsku Maticu hrvatsku u kojoj se neprestano nadgornjava… Taj i takav Medved odlučio se zajebavati sa mnom. E, pa da vidiš medvede, ja se ne bih tako zajebavao sa mnom. Za uzvrat eto ti portreta pa si ga objesi u ravnateljskoj kancelariji. Nek ti visi zajedno s onim što ti inače visi.

I još nešto: u hinduističkom poimanju sudbine toj i takvoj rodnoj ideologiji posthumno je predodređena sudbina crva u psećem govnu. Što mož’ da bidne, al’, ne mora da znači. Jebi ga.

Na Duhove, 20. svibnja 2018.

_____________________________________________________

OBJASNIDBENE UPOZORBE:

¹ U prilog izrečenih epitet ornansa navest ću primjer iskušavanja svega toga na vlastitoj koži. Nakon što sam kao u povijesti jedini u Brodu rođeni i u Brodu živući pisac primljen u Svjetsku organizaciju pisaca P.E.N., Mato Artuković i Ivan Medved dovukli su u Brod tadašnjeg predsjednika hrvatskog P.E.N.-a Zvonka Makovića i harangirali izmišljotinama i lažima protiv mene. Maković je „slučaj“ podigao na nivo Upravnog odbora P.E.N.-a i ondje su njihove gadosti odbačene s gnušanjem. O tome sam već negdje pisao, ali ponavljam jer to itekako pripada veselom idiotizmu naše svakodnevnice.

U povodu predstojećeg Marsonikona 7, SF konvencije, razgovaram s Gordanom Sundaćem, surganizatorom. Kaže mi uvodno: “Čitam oduvijek. Još kao dijete me zanimala pisana riječ. Krajem srednje škole sam napisao djelo veličine romana kako bi vidio da li me i pisanje zanima te da li sam kadar završiti započeto. Nakon duže stanke sam odlučio obnoviti želju za pisanjem te otpočeo zajedničku suradnju s Lutzom na više projekata koja traje do danas. Objavio sam nekoliko priča u regionalnoj zbirci Marsonic, raznim internetskim zbirkama poput one u Kulturnom forumu, te sam koautor romana Drum promoviranog na Interliberu 2014 godine, a trenutno tražim izdavača za rukopis romana koji sam samostalno napisao.

U organizaciji Marsonikona sam od početaka konvencije. Prva je naime održana 2012.god. u zgradi gimnazije nakon čega se seli na sadašnje mjesto održavanja u Tvrđavu. Od prvog održavanja konvencije pa do sada predavanja, promocije i nastupe održalo je desetak gostiju iz Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore. Paralelno s predavačima, konvencija ugošćuje veći broj izlagača gdje se može naći širok izbor knjiga. Jedan od važnijih događaja u satnici Marsonikona je i promocija zbirke Marsonic koja sada već obilježava trinaest brojeva a čiji je cilj poticanje razvoja čitanosti i promicanje književnosti.

U svemu tome sam sudjelovao kao organizator u svim mogućim ulogama. Fotografirao sam konvenciju, dogovarao smještaj gostiju, organizirao ručkove, nabavku hrane i pića…uglavnom, bio leteći za sve što treba.”

Za koji dan održat će se sedma po redu SF konvencija„Marsonikon“. Možeš li se za čitatelje sbperiskopa prisjetiti kako jesve započelo? Tko je pokrenuo inicijativu i kako je došlo do njene realizacije? Po čemu su se razlikovali prvi i šesti Marsonikon? Koju dosadašnju SF konvenciju možeš izdvojiti kao svojevrstan obrazac, kao događaj bez mane, koji je uspio u svakom smislu?

Idejni tvorci konvencije su Marina Gojković, Hrvoje Gažo, Krešimir Grčević i Ratko Martinović koji su pokrenuli cijeli projekt , a svi ostali poput Ivana Lutza, Leona Maglića, Marije Koudele, Kreše Gaže,Ivana Martinovića su se s vremenom priključivali pa tako i ja. Mene je nazvala Marina Gojković, bilo mi je razrednica u srednjoj školi, i pitala da napišem priču za prvi broj zbirke Marsonic s ciljem da se vidi da i Slav. Brod ima autora. Meni se strašno svidjela ta ideja i tako sam ušao u projekt. Taj Marsonikon mi je najdraži jer je jednostavno prvi, a takvi se pamte. Bez obzira na to, evolucija konvencije je narednih godina grabila dalje krupnim koracima pa se sve ostale bile bolje u organizacijskom smislu. Tokom tog vremena postala je međunarodna i ugostila veći broj gostiju iz regije a ne bi se mogao odlučiti koji je od Marsonikona bio baš potpuno kompletan. Jedno je sigurno, svaki slijedeći je sve bolji…

Ovogodišnja konvencija znanstvene fantastike bit će posvećena hororu, posebnom žanru u fiktivnim djelima čiji autori nastoje izazvati, strah, uznemirenost, nelagodu. SF i horor, s obzirom na meke žanrovske granice, međusobno ulaze u teritorije jedni drugih. Ipak, koji je rezon prevladao da se Marsonikon „zadužen“ za SF, bavi drugim žanrom? Da li možda zato jer je horor često blizak s  antiutopijama, svojsvrsnim negacijama prosvjetiteljstva znanosti, njenom regresijom, slomom civilizacijskih vrijednosti i padom u očaj i strah?

Iako se moram prikloniti većini i reći da nažalost svjedočimo nazadovanju društva i krahu čitavog niza moralnih vrijednosti te svakodnevno svjedočimo više-manje negativnim vijestima to ipak nije razlog zašto je horor odabran kao tema ovogodišnje konvencije. Sf, horor i fantasy su bliski kao žanrovi, kako je rečeno ranije, i na odabir ove teme smo gledali kao zanimljiv eksperiment čiji je cilj promocija horora kao žanra. Veliki broj ljudi, nažalost, ga izbjegava ili osuđuje što je interesantna činjenica jer je strah duboko ukorijenjen u sve nas i kao takav koristan. Da nema straha, vjerojatno ne bi bilo ni ljudske vrste. Vjerujem da razlog tome leži u činjenici da ako kažeš da pišeš ili čitaš horore onda te svi smatraju luđakom što je ružna predrasuda koju treba iskorijeniti, jer ne treba zaboraviti činjenicu da su se baš u tom žanru našli klasici poput B.Stokera ili S.Kinga. Mene je osobno zanimalo kako ljudi pišu horore i došao sam na svoje jer je za zbirku Marsonic pristiglo preko trideset kvalitetnih priča gdje su sve konkurirale za ulaz u zbirku te je urednik Leon Maglić sigurno imao težak izbor.

Nije bilo potrebno pažljivo proučavati program Marsonikona kako bi se primjetilo da će konvencija ovaj put proteći bez etabliranih gostiju, velikih autora i izdavača, bez gostiju čija imena garantiraju kvalitetu, dobru posjećenost, prenošenje dragocijenih iskustava… u jednu riječ, koja su i komercijalni mamac?Kako to da ste se odlučili osloniti na domaće snage (Lutz, Martinović, Maglić, Sundać, Gažo, Grčević…)? Koji su razlozi? Uvjerenje da su lokalni nositelji programa dovoljno jaki ili nemate novca za izuzetne goste?

U ovom slučaju, ove godine, novac nije problem. U današnje vrijeme se to može rijetko čuti ali doista je tako. Naime, ove godine smo odlučili pojednostaviti organizaciju kako bi u jednom, rekao bi, obiteljskom  okruženju organizirali konvenciju. Svaki Marsonikon je u organizacijskom smislu jako zahtjevan i traži ogromne napore tako da na kraju mi organizatori na sam dan konvencije imamo jako malo vremena za druženje što je na kraju krajeva i sam cilj svega. Ja sam osobno, ako se dobro sjećam, bio na otvorenju samo jednog Marsonikona jer jednostavno ne stignem od obveza. Bez obzira na to, vjerujem da domaće snage predavača neće iznevjeriti sve zainteresirane 9.06.

Kad već spominjem domaće snage, ne znam jesi li ti primjetio da su inače kod ovakvih i sličnih događanja najmanje angažirani ljudi iz prosvjete, posebno nastavanici i profesori književnosti? Kako to tumačiš? Uostalom, jeste li pokušali pridodati ih svom autorskom timu?Možda će se oni uključiti kad netko odluči znanstvenu fantastiku uvrstiti u lektiru i skinuti joj stigmu trivijalne književnosti? Ili, ako im napišete pripremu za predavanje?

Kao i svemu ostalom u društvu tako i ovdje postoji neka ideja koja se trudom i zalaganjem pretvori u projekt kojemu se onda svi poslije priključe. Tako je i Marsonikon započeo kao ideja skupine entuzijasta gdje su svi pridonijeli ono nešto zbog čega je taj projekt uspio. Paralelno s tim nikada ništa nije dobro završilo natjerivanjem ljudi da nešto čine. Marsonikon se kao književo konvencija uspješno razvija već godinama i vjerujem da će se predstavnici književne struke prepoznati u tome i priključiti. Sf doista nosi stigmu trivijalne književnosti, ali tu predrasudu treba razbiti. Kao što sam maloprije rekao da za čitatelje ili pisce horora kažu da su luđaci tako se često za fanove sf čuje da su čudaci koji vjeruju u vanzemaljce.  Kad bude manje predrasuda a više otvorenijih ljudi tada ćemo u ovoj državi imati više čitatelja ova dva žanra.

Zašto na konvenciji nema dodjele nekakvih priznanja zaslužnima? Plaketa? Za knjigu, film, organizaciju?

Maloprije sam rekao da za ovaj Marsonikon novac nije problem ali za dodjeljivanje nagrade već je. Već prije nekoliko godina smo razmišljali ozbiljno o tome i odlučili pričekati još malo. Naime, postavilo se pitanje tko i po kojim kriterijima dodjeljuje nagrade jer često su se mogli vidjeti krajnje bizarni izbori književnih nagrada u Hrvatskoj i u sf žanru ili situacije gdje jedne te iste osobe stalno bivaju nagrađivane. Urednici ili kolegiji griješe, to je ljudski na kraju krajeva, pa se kao logičan zaključak nametnuo odabir čitatelja kao kriterija. U organizaciji Marsonikona smo razmišljali o nagradi koju bi čitatelji svojim glasovima birali kao svoj izbor jer zbog njih književnost i postoji. Za tako nešto će biti potrebno još vremena, i kako sam ranije rekao, novca.

Ti ćeš imati predavanje pod nazivom „Utjecaj Stephena Kinga na razvoj horora”. Možeš li ga ukratko najaviti odnosno istaknuti svoju glavnu tezu?

Mislim da će se većina složiti da S. King ima nezaobilazno mjesto u književnosti prethodnog stoljeća  bez obzira da li ga je netko čitao ili nije. On kao pisac spada u najčitanije ikada i to baš u žanru horora. Obzirom na to i temu Marsonikona sam odabrao taj naslov predavanja a cilj mi je ispričati, na primjeru Kinga, kako se ovaj žanr u stvari može jako lako približiti čitatelju. Planiram nešto ispričati o samom strahu i njegovoj prisutnosti u ljudima  a nakon toga se okrenuti samom Kingu odnosno nizu anegdota iz njegovog života.

Zajedno s ekipom koja stvara fanzin „Svemirski Brod“ sačinjavate ujedinjene sf snage, važne predvodnike brodske i hrvatske urbane kulture. Ipak su vas autori turističke brožure Brodsko-posavske županije zaboravili. Nisu vas uvrstili u lipanj mjesec kao nesumnjivu turističku atrakciju. Kakav je inače odnos Marsonikonovaca s gradom Brodom i županijom? Jeli li pomoć grada smanjena ili se varam? Dobivate li pomoć ministarstva kulture?

Samo jedan ispravak…ekipa fanzina “Svemirski Brod” JE ekipa Marsonikona. U Hrvatskoj kultura nije baš na cijeni, ali slažem se da pokušavamo to promijeniti i pitanje je samo koliko i uspijevamo. Što se tiče neuvrštavanja u turističku brošuru, stvarno ne znam koji je razlog, osim možda nedostatka informacija s njihove strane o terminu održavanja Marsonikona. Ono što znam je da imamo maksimalno korektne odnose i sa Gradom i sa Županijom koji su i sponzori konvencije. Marsonikon ne dobiva pomoć ministarstva kulture.

Što osobno očekuješ ove godine? Pomake? U čemu?

Mislim da sam rekao ranije kako Marsonikon iz godine,bar meni osobno, postaje sve bolji i bolji pa svakako i ove godine očekujem pomak. Još više poznatih ljudi, više čitatelja, izdavača, gostiju i naravno još više druženja.

Zašto Marsonikon nema svoju web stranicu ili besplatni blog kao mjesto najava, rasprava i, prije svega, arhiviranja svega što se tiče konvencije?

Danas se kaže da ako se nešto nije pojavilo na fejsu onda se to nije niti dogodilo i mi se držimo toga. Tamo se može naći stranica Marsonikona i stranica zbirke Marsonic te ako netko želi može po slobodnom izboru postaviti pitanje, pokrenuti raspravu ili ostaviti obavijest. Na istim stranicama postoje slike koje su svojevrsna arhiva svega što se dogodilo u posljednjih šest godina.

Čini mi se da vam je marketing siromašan i bez faktora iznenađenja. Razlog je možda u tome što se baš u svemu oslanjate na svoj krug. Ne bi li trebalo zapaliti grad inventivnim najavama, ali ne na lutkarski način kao što to rade organizatori Dana Ivane Brlić Mažuranić?

Marketing nam nije siromašan jer smo tek počeli. Šalim se. Većinom se po pitanju marketinga oslanjamo na lokalne medije koji su nam izašli u susret poput Periskopa, ali vjerujem da problem ne leži u inovativnosti već o onome o čemu sam ranije govorio, o interesu za kulturu. Većina vijesti kod nas se svodi na golišave starlete i korumpirane političare. Ili, ne daj Bože, da je obrnuto, jer bi to onda baš zadiralo u sferu horora. I obzirom na to, rijetko tko prati književnost i kulturu. Bez obzira na sve Marsonikon ima medijski plan a dalje je pitanje samo koliko će ljudi to pročitati a koliko će ih doista doći na Marsonikon.

Kakv je Vaš odnos s ostalim entuzijastima i profesionalcima u Hrvatskoj? Dolaze li i ove godine kao gosti?

Svi zaljubljenici u književnost blisko surađuju jer imaju isti cilj. U osom slučaju to je promicanje kulture čitanja u Hrvatskoj. Obzirom na to ne sumnjam da će odaziv biti popriličan da da će se pretresati razne teme. Ne mogu nikada reći koliki će ih biti broj ali znam da nikada ne iznevjere.

Što posjetitelji mogu očekivati izvan programa? Pivo će biti hladno kao i uvijek?

Izvan programa postoji Kazamat koji, tako da kažem, ima svoj program. Tamo se uvijek daleko od gradske buke može potražiti dobra knjiga, ali isto tako niz delicija u slavonskom stilu, sudjelovati u raspravi i upoznati nove ljude. Druženje s zainteresiranima za književnost jamči dobru zabavu daleko od obveza i stresa. I da…pivo će biti hladno.

Koliko sam upućen, već na prvom check pointu čestitosti i razboritosti, menadžerske domišljatosti i odlučnosti, te društvene odgovornosti i hrabrosti, Sanja Nuhanović, novoizabrana ravnateljica Kazališno koncertne dvorane Ivana Brlić Mažuranić, Slavonski Brod, i upravni  odbor – organ upravljanja tom ustanovom, uhvaćeni su od strane Darka Lončara, brodskog pisca i glumca, sbperiskopovog kolumniste, s nedopuštenom i žigosanom količinom odluka i ponašanja u smislu destimulacije i destrukcije rečenih vrijednosti. Tako se Lončar prometnuo u privremenog carinika morala i profesionalnosti brodske kulturne ptrljage, našavši se nasuprot krijumčarima lažnih vrijednosti i stalno zaposlenim cenzorima duha u mjesnoj kulturi – Sanji Nuhanović i ostalim kulturnim birokratima.

O čemu se radi? Brođanin Darko Daky Lončar, voditelj TEATARA CRNA MAČKA, i humanitarne udruge UČINIMO SVIJET BOLJIM, uputio je na ruke ravnateljici Sanji Nuhanović molbu da se teatru dodijeli besplatno korištenje prostora u Centru mladih za održavanje monodrame TRAŽI SE PRODAVAČ U SEX SHOPU. Skrećem pažnju da se molba nalazi dolje, u antrfileu. Kako odgovor nije stizao Lončar je odlučio reagirati, ne predati se bez borbe; alarmirao je društvene mreže, žalio se gradonačelniku (njegovu žalbu gradonačelniku Mirku Duspari – kud će suza nego na oko – objavit ćemo u drugom dijelu teksta), a dva lokalna news portala objavila su proširene vijesit o cijelom slučaju. Moć ravnateljice i upravnog odbora da samostalno raspolažu namjenskim prostorima za održavanje kazališnih predstava, zlouporabljena je, prema Lončaru, kao rušilački selektorski utjecaj, dakle, s pozicija sile koja nije željela biti ni toliko profesionalno i socijalno pristojna da na pismenu molbu odgovori pismenim obrazloženjem razloga odbijanja. Tek na upit jednog portala zašto se predstava neće izvesti u Centru mladih, ravnateljica KKD IBM, Sanja Nuhanović je dala nesamostalan odgovor: Zahtjev Teatra Crna Mačka o ustupanju prostora Centra mladih radi održavanja predstave „Traži se prodavač u seks shopu“ upućen je na razmatranje Upravnome vijeće Kazališno-koncertne dvorane „Ivana Brlić-Mažuranić“ koje je donijelo zaključak da se zahtjev za besplatnim ustupanjem dvorane uz naplatu ulaznica od strane Teatra „Crna Mačka“ ne može odobriti te da navedena tematika predstave nije primjerena prostoru Centra mladih, odnosno korisnicima kojima je taj prostor namijenjen. Uz to, bez namjere da povrijedimo umjetnički izričaj autora, gospodinu Lončaru sugeriram da ukoliko smatra da Upravno vijeće nije donijelo opravdani zaključak pošalje dodatno pojašnjenje koje će se razmotriti na sljedećoj sjednici te da takav način komunikacije postane uobičajen u rješavanju možebitnih nejasnoća. S obzirom da gospodina Lončara nisam o zaključcima osobno izvijestila, a niti odluku osobno donijela, svaki daljnji komentar o ovoj temi, a posebice rasprava o drugim programima koje navodi, je suvišna.

Nakon čitanja ove skandalozne izjave, ispada da su pravu oni komentatori koji ispod ekološki osviještenih tekstova Petera Tot-Đerđa, uvaženog društvenog aktiviste za čist zrak, kolumniste sbperiskopa, ostave trag o tome da u Slavonskom Brodu zagađenost zraka ne dolazi samo iz bosanskobrodske Rafinerije i od ispušnih plinova automobila, nego da se radi i o nepodnošljivim koncentracijama smrdljivih emisija poluistina političkih stranaka i javnih ustanova. Izjava razgolićuje stanje u brodskoj kulturi koja tavori zahvaljujući činovničkoj nekompetenciji, koja se zasniva na voluntarizmu i nesavitljivoj armaturi polukriterija, nepravovremenim provjerama boja od strane slijepih izbornika, na naknadnoj pameti, čija kulturna birokracija prdi u čabar iz kojeg dopire smrad uznemiravajućih simptoma bolesti vitalnosti, komadići surogata i klišeja. Što treba značiti da se predstava  ne može odobriti te da navedena tematika predstave nije primjerena prostoru Centra mladih, odnosno korisnicima kojima je taj prostor namijenjen? Predstava nije primjerena ili podobna? Što je zasmetalo ponosne nadglednike ćudoređa? Možda su im zasmetali Lončarovi biografski detalji, predrasude o autoru monodrame, a koje su im stigle putem pokvarenog telefona? Ili su to bili humor i satira u monodrami kao povećala društvenog i ljudskog jada i bijede o kojoj priča glavni lik monodrame? Ili iskoraci izvan tradicionalističkih i komercijalnih shema? Napose, je li to Lončarova drskost, jer ih je trgnuo iz konformističkog drijemeža? Zapravo, dijelim im komplimente. Oni sve to, sudeći na temelju njihove odbijenice, ne umiju prepoznati, oni ne razumiju vremenske sinteze, kompetentnost, osudu diletantizma, kritiku preobraženu u igru, žalosne potvrde o društvenoj nejednakosti, ironiju i satiru kao kiseline za ušančenst, očaj ugnjetenih, duhovitost kao znak inteligencije, smjele iskaze, obrazovanost, intelektualni autoritet, cinične dosjetke, nerazjašnjenu prošlost kao opasni ulaz u budućnost, zaustavljanje prolaznosti uz pomoć umjetnosti, otkrića izlaza iz pakla banalnosti… ne osjećaju da kad provociram, dakle, postojim.

Olako lokalni cenzori zabranjuju. Može im se. Imaju odriješene ruke za sputavanje slobodoumnih, nezadovoljnih, upornih, i to, službeno, u ime grada Broda, u ime publike, u ime proklamirane primjerenosti! Ako Lončaru ne dopuštaju ulaz u neiskorištenu dvoranu, oni bi, primjerice, Oliveru Frljića, već na ulazu u grad, pucali pored ušiju. Ne bi bolje prošli ni Ante Tomić, Miljenko Jergović, Igor Mandić. Nije to s Lončarom i povredom njegovog moralnog dostojanstva greška koja bi se mogla ispraviti po sistemu puj pike ne važi, to je provincijalna strategija obuzdavanja slobode i slobodnih kritika što Lončar nesumnjivo jeste. A Voltaire je rekao da kritičnost prestaje tek sa smrću.

Molba KKD

 

TEATAR CRNA MAČKA

Voditelj: Darko Daky Lončar

HUMANITARNA UDRUGA UČINIMO SVIJET BOLJIM

35 000 Slavonski Brod

KKD IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ

n/r ravnateljica: Sanja Nuhanović

 

Predmet: MONODRAMA –TRAŽI SE PRODAVAČ U SEX SHOPU

MOLIMO  DA NAM SE ZA PREDSTAVU U HUMANITARNE SVRHE

DODIJELI BESPLATNO KORIŠTENJE PROSTORA U CENTRU MLADIH

 

MALO O MONODRAMI-TRAŽI SE PRODAVAČ U SEKS SHOPU

Sve bebe u rodilištu su se rodile normalno, samo on se rodio na carski rez i baš tada se dogodio potres 5 stupnjeva po Rihteru. Svoju prvu curu poljubio je prvi puta u prvom razredu srdnje škole u krošnji drveta, ali baš tada je pukla grana i on je pao na zemlju i slomio nogu. Svojoj slijedećoj velikoj ljubavi Branki on je pisao pjesme, ali ona je otišla onome što joj piše čekove.

On, baksuz od rođenja, Petar Kajgana zvani Pero Sombrero, stari rocker i bajker, zapet u izgubljenoj generaciji Djece cvijeća. Poslove i žene, mijenja kao čarape, te na kraju Pero završava na buvljaku na kojem radi na crno i na jednom stoliću prodaje sa svojim dragim prijateljima Romima, turske džezvice, šalice, stare satove i knjige, donji veš i sitnu galanteriju, obiteljske stvari i uspomene da bi preživio dan i ostao normalan. I s tog stolića priča svoju priču. Tu su ga i prozvali Pero Sombrero jer na glavi uvijek nosi veliki meksički sombrero.

Dok vozi svoj stari kawasaki na obroncima Dilj Gore, Pero Sombrero upoznaje jednu čobanicu Maru u narodnoj nošnji koja čuva ovce i koze, puši ko Turčin pa ju je nazvao od milja Mara Cigara,  u nju se ludo zaljubljuje na prvi pogled i ona njega također zavoli i želi s njim u brak, te sprema svoj miraz; tkanu ponjavu, zlatne dukate i svoju kozu Drogašicu bez koje neće da se uda; sve skupa stavlja na motor  i zajedno dolazi s Perom u njegov stan na trećem katu zgrade. Susjedi negoduju zbog koze, ali Pero želi sve Mari udovoljiti jer je u nju zacopan do ušiju, te jednu cijelu sobu daje samo za njezinu kozu koja će biti s njima skupa u stanu.

Sada kada si je našao sedmu ženu po redu s kojom je siguran da će biti sretan, treba mu još i siguran i stalan posao i prijavljuje se, na nagovor, nevoljko na oglas-TRAŽI SE PRODAVAČ U SEKS SHOPU.  Perin savjetnik  na Burzi rada Franjo Šmajser kaže da će imat veliku plaću, ali Pero to kategorički odbija jer ga je to stid i sram prodavati, ali ipak na kraju prihvaća, jer mora od nečega hraniti svoju novu ženu. I tako se jedan dan vraća kući s posla iz Sex shopa Ekstaza s paketom seksi igračaka s kojim želi malo oplemenit i uljepšat prvu bračnu noć, jer Mara mu je povjerila veliku tajnu, da je ona nevina u svojoj pedesetoj godini. S paketom seksi igračaka prva bračna noć mora biti posebna.

U Perinoj spavaćoj sobi dominira slika  John Lennona i Yoko Ono, slike Dalaj Lame i Bude, jer je on stari rocker i bajker,  zapet u izgubljenoj generaciji Djece cvijeća, koji je prihvatio zen-budizam kao svoju novu filozofiju života i religiju. Mara kao velika katolkinja, na to samo negoduje i kori ga da on nije nikakav Hrvat, jer se odrekao svoje katoličke vjere i prihvatio tamo neku religiju manijaka i luđaka s Tibeta u Indiji. I često se zbog toga svađaju.

Pokazujući prstom na John Lennona i njegovu dugu kosu i bradu Mara ga pita koji je to četnik, a Pero joj odgovara da to nije nikakav četnik nego njegov idol, veliki pacifist i glazbenik John Lennon, borac za mir u svijetu. Budući da su na toj fotografiji John Lennon i Yoko Ono goli golcati ko od majke rođeni, Mara začuđeno pita, a tko mu je ta kurva s kojom se zagrlio. Pero joj odgovara da to nije nikakva kurva, nego također umjetnica i njegova velika ljubav iz Japana s kojom promovira mir u svijetu. Pa zar s pičkom i kurcem promoviraju mir u svijetu, pita ga začuđeno Mara.

Pero samo koluta očima, te joj pokušava objasniti da je to performance i da ne psuje ko kočijaš, ali ona ne zna što je to performance,  pa on nervozno onda gasi svjetlo za prvu bračnu noć te pali mirisne svijeće za indijski Kama-sutra seks. No, Mara odmah histerično pali svjetlo i ne želi nikakve svijeće za prvu bračnu noć i nikakav indijski Kama-sutra seks, već samo hrvatski seks. Jer da joj je to ko na groblju s tim svijećama,  ko da je netko umro. Onda Pero Sombrero vadi veliko paunovo pero kao u tisuću i jednoj noći i perom joj prelazi preko leđa da ju uzbudi, ali Maru to škakljika i ne prihvaća ni to kao predigru. Zatim Pero iz paketa vadi Ružmarinovo ulje za erotsku masažu, za Orijentalni seks kao u haremu, ali Mara kaže da to ulje koristi njezina baba za išijas i reumu i da ona ne želi nikakav Orijentalni seks i nikakvo ulje, jer da nju ne boli ništa.

Onda Pero teško uzdiše i koluta očima pa zatim iz paketa vadi tangice i nudi ih Mari da ih obuče, ali Mara nosi pumparice i ljutito mu kaže da i njezina mama nosi pumparice, da je i njezina baba na selu nosila pumparice pa da će i ona cijeli svoj život nositi pumparice. Pero tada ljutito uzima komad papira i veli joj da će napisati pismo Jan Clode Junkeru te da će zbog toga Hrvatska dobiti penale i da će biti kažnjena budući da je Komisija EU zabranila babama iz dalmatinske zagore i slavonskim šokicama da nose pumparice, jer to nije  europski.

Pero blefira, a Mara čobanica, malo primitivna i zaostala, samo s dva završena razreda osnovne škole, uplašena da će zbog nje Hrvatska biti kažnjena, ipak na kraju prihvaća, skida pumparice i oblači tangice.

Pero Sombrero onda iz paketa vadi sado-mazo lanac s kožom, maskom i bičem, te Mari kaže da će on biti sadist i da će ju šibati tim bičem da se ona uzbudi. Mara to ne prihvaća i kaže neka on svoga ćaću šiba bičem, a nju neće. Onda ona naglo i neočekivano divlje iskoči iz kreveta, uzima taj lanac i kaže da će taj lanac ipak biti odličan povodac za njezinu kozu Drogašicu. Pero je tada totalno izgubio živce i svaku volju i želju za seksom i otišao je u kuhinju, natočio čašicu pelinkovca da se malo smiri. Zapalio je svijeću i počeo je meditirati pokraj svoga kipa Bude, a onda se od muke napio ko majka i prvu bračnu noć završio je bez seksa, umjesto sa ženom,  s bocom pelinkovca u krevetu.

U procesu prilagodbe na gradski život, Pero počinje s Marom imati velikih problema, jer ona ne želi uopće nigdje raditi i tražiti posao. Kaže da je kardinal Stepinac rekao 1950. godine: „ŽENA KOJA NOSI HLAČE I ZAPOSLENA JE U NEKOJ FIRMI I RADI-TAKVA ŽENA JE BOGU ODVRATNA“. Mara kao velika katolkinja, ne želi biti Bogu odvratna, pa samim tim ne želi ništa ni raditi ni tražiti posao, samo po cijeli dan sjedi, nogu preko noge i puši, štrika, gleda turske sapunice i sluša pjesmu od Jelene Rozge-MODERNA ŽENA.

A od kako je postala predsjednica kućnog savjeta u zgradi, budući da tu funkciju nitko nije želio obavljati, Mara sada želi postati još i dama i velika gospođa i počinje se polako kulturno uzdizati. Jedan dan u svoju torbu pakira veliku pilu i kaže Peri da je ona upisala pilates. Pero Sombrero koluta očima i objašnjava joj da je to ime Francuza  Jozefa Piletasa i da to nema nikakve veze sa pilanjem drva. Mara ga onda pita, a jeli taj Jozo Pilates bio hadezeovac?

Ovo su  samo neki momenti iz monodrame TRAŽI SE PRODAVAČ U SEKS SHOPU. Većim dijelom se dramski tekst temelji na bezazlenom humoru na račun muško-ženskih odnosa, smiješnih događaja između Mare Cigare i Pere baksuza, pa onda on autoironizira i parodira svoj vlastiti život, šali se na svoj vlastiti račun i na račun svog vlastitog fatalizma, promašenih i nesretnih ljubavi, propalih poslova koje je u životu radio…. Pero onda opet ismijava Maru i svoju punicu, opisuje smiješne zgode i nezgode s prijemnog ispita za ulazak u Sex-shop, pa onda opet ismijava samoga sebe i svoje baksuzizme i svoje vlastite životne male i velike katastrofe koje ga prate još od djetinjstva, od kada se rodio. U svakom slučaju, Pero Sombrero, stari rocker, pacifist i budist, će vas svojom pričom i glumom sa stolića na buvljaku  nasmijati do suza.

Za scenografiju nam treba samo jedan stol i stolica (imitacija stolića sa buvljaka s raznim drangulijama, s kojeg on priča svoju životnu storiju) i mikrofon sa pojačalom i zvučnicima za ozvučenje sale.

Cijena ulaznice je 40,00 kn i sav prihod od prodanih ulaznica ide u humanitarne svrhe, za rad i aktivnosti Udruge Učinimo svijet boljim. Te aktivnosti pretpostavljaju organizaciju i davanje predstava našeg teatra besplatno ranjivim skupinama i zaboravljenim kategorijama građana poput korisnika staračkih domova, gdje smo već gostovali i davali predstave, te još uvijek ugovaramo i dogovaramo nove. Zatim želimo objelodaniti rukopise knjiga i objaviti priče iz Doma za starije i nemoćne, preko našeg romana Put ka sreći kojim želimo rad i život u Domu približiti i predstaviti javnosti, nadanja, strepnje, ljubavi i prijateljstva štićenika, zgode i nezgode iz doma, zaljubljivanja i ostale dogodovštine iz doma koji znaju ponekad biti i vrlo zanimljivi i interesantni. Na isti način od prikupljenog novca želimo objaviti i rukopis za knjigu PAR KORAKA DO SREĆE, proživljeno iskustvo naših volontera Udruge u radu sa Sirijskim izbjeglicama u zimskom kampu za izbjeglice u Slavonskom Brodu kroz kojeg je prošlo preko pet stotina tisuća izbjeglica i niti jedan zabilježen incident, a posebno je kroz knjigu istaknut i naglašen vrlo human i korektan odnos naših volontera, hrvatske policije i vojske prema izbjeglicama, kao i uloga Grada i svih drugih hrvatskih humanitarnih organizacija na ponos i Gradu i državi za ovu priču koja će biti zaboravljena ako ne bude iza nje ostala  knjiga kao svjedočanstvo jednog teškog  vremena, ali zanimljivog i po svojoj humanosti Grada i hrvatske države prema izbjeglicama, primjer svima u Europi i svijetu kako smo postupali prema izbjeglicama i ljudima u nevolji.

Ovo je u našem gradu početak rada našeg amaterskog kazališta u sklopu Udruge koja je po Zakonu registrirana, nastavljamo s našim desetogodišnjim radom u Dalmaciji, gdje smo više puta bili financirani od strane Grada i Županije te Ministarstva kulture, a nagrađivani i od strane Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, konzulice i ambasadora Nizozemske osobno. Naše iskustvo kaže da bez dobrih komedija nema ni dobrog kazališta, ni gledatelja na predstavama.

U tom kontekstu molimo Grad i ravnateljicu da nam odobri prvi slobodan termin za dan petak u 19 sati u mjesecu junu. Plakati veličine B2 i karte su vrlo kvalitetno urađeni i tiskani. Autor dramskog teksta, redatelj i glumac Darko Lončar Daky, kostimografija i scenografija  Jasna Lovaković, umjetnički savjetnik prof. Lana Lončar,  koordinator projekta Senka Staniševski.

Hvala i nadamo se pozitivnom odgovoru!

Slavonski Brod, 20.05. 2018. god.

S poštovanjem!

 

Voditelj kazališta: Darko Lončar             Predsjednica Udruge: Senka Staniševski

jergovic

Zbilo se to nedavno, tokom mog kratkog boravka u Sarajevu. Prijatelj Haris me pozvao da podjem s njim na put, u obližnji gradić smješten na obalama Bosne. Išao je na sastanak na kojem su trebali biti neki stranci, Amerikanci i Holanđani, i naši. Mene je zamolio da budem pri ruci ako zapne u komuniciranju, znao je da govorim sva tri jezika. Nisam se dugo dvoumio. Predmet sastanka mi se učinio zanimljivim, a u tom mjestu nikada nisam bio. Dobra dva razloga da mu se pridružim.

Nakon kratkog putovanja i ne baš zamornog sastanka, Haris predloži da ostanemo još par sati u tom gradiću, da svratimo kod njegovog znanca, pastora Vladimira, koji je odskora tu počeo službovati. ‘Valja!’ – rekoh. ‘Meni su neplanirani susreti uvijek pomalo uzbudljivi, oni rađaju najbolje teme za moje priče.’

Lako nađosmo ulicu i kuću u njoj. Popesmo se uz stepenice i zakucasmo na vrata iza kojih se čuo razgovor. Nakon par trenutaka na ulazu se pojavi domaćin. Čim ugleda Harisa, razdragano raširi ruke i zagrli ga, potom pozdravi i mene. Onda nas pozva da kroz hodnik uđemo u glavnu odaju. U njoj su odranije sjedili njih troje, naš domaćin i supruga mu, te još jedna žena šezdesetih godina, zabrađena u šarenu maramu. Predstavi nam se. Reče da se zove Rasema.

Domaćin se malo promeškolji na stolici, pa nam saopšti da je susjeda iznenada došla u posjetu, nekoliko trenutaka prije nas. Nama bi jasno šta htjede reći: da smo, i ovako nenajavljeni, dragi mu i dobrodošli gosti, ali da ćemo imati Rasemino društvo.

Ubrzo saznasmo da je Rasema već odavno čekala da pastor doseli, nekih par sedmica. Htjela ga je upoznati, sresti ga. Željela je zatražiti pomoć, upitati ga da joj pomogne ‘da nastavi tamo gdje je stala’, baš tako je bila rekla. Na te njene riječ pastor začuđeno pogleda u nas dvojicu, nije ni sam znao šta mu to Rasema htjede kazati. Pa je priupita da mu pojasni ‘gdje je to ona stala’ i kako joj on tu može pomoći.

Rasema obori pogled, skupi šake kao da će se moliti, pa izusti tihim, gotovo blaženim glasom da bi voljela da joj pastor priča o Isusu, da je uči kako da njegovu snagu dobije, bar dio jedan. Da je to jedino što želi.

Vladimir, vidno zbunjen, ponovo pogleda u nas, u suprugu, a onda u Rasemu. Pa je upita otkuda joj ta želja, otkud da ona njemu za pomoć dolazi. Na to Rasema živnu, pogleda u nas neznance, pa prozbori: ‘Mogu ja i pred njima dvojicom.’ To kaza, pa vrati pogled ka pastoru očekujući njegovu reakciju. Ovaj samo potvrdno klimnu glavom. ‘Sve ću od samog početka’, reče Rasema i krenu sa svojom pričom.

Poče o mržnji koja ju je bila obuzela i o nagonu što ju je tjerao na osvetu. Nije čudo, ubili su joj kćer, mučki, silujući je prethodno danima. I onda je vratili Rasemi, svu krvavu, beživotnu. Satima ju je mati držala na rukama, satima je zurila u zaspalo lice njene jedinice. Dobro se sjeća, bio je 22. april, dan prije rođendana Belminog. Sedamnaestog.

I muža su joj isti katili ubili, u maju, ni mjesec nakon kćeri. Pred njihovom kućom su ga pogodili, ranili smrtno. Umro je i on u njenom naručju. Tu sliku je danima nosila sa sobom. Danima joj je pred oči dolazilo to crvenilo Omerove svježe krvi što joj je tekla po rukama na kojima ga je držala sve dok izdahnuo nije – crvenilo što je blještalo na majskom suncu, po nanulama joj se slijevalo i po travi proljetnoj. To jezivo crvenilo, njegove i kćerine krvi, počelo je da je ubija, da kida dušu.

Krv je vidjela svugdje, po cijeli dan bi joj bila pred očima. Ipak, noći su joj bile najteže, najkrvavije. Sanjala bi kako prolazi kroz zapreke, preskače bodljikave žice, kako trči, posrće, pada i ustaje po livadama prekrivenim tminom i minama, prolazi opake zamke i prelazi na njihovu stranu, u njihovo selo. Odmah nalazi kuću za koju su joj rekli da je katilova. Ulazi krišom kroz odškrinuta vrata, svjetlo ognjišta je povede na pravu stranu. Ugleda ih kako spavaju na podu, sve četvero, on i žena mu i dvoje djece uz njih. Čula ih je kako dišu, ravnomjerno. Njegovo je bilo najglasnije. Ujednom on zastade nakratko, pa onda pusti čudan zvuk, baš kao kad neko zakrklja, kad počne da se guši. To krkljanje je podsjeti na ropac smrtni Omerov, na trenutke kada joj je umirao na rukama. Pa joj pred oči namah dođe krv njegova i kćerina, blještavo crvenilo od kojeg se strese, koje joj jezu u kostima izazva. I u tom trenu dobi Rasema nadnaravnu snagu, te silno zamahnu rukom u kojoj je držala britvu Omerovu i munjevito pređe njome preko žila na vratu domaćina, pa žene mu.

Šiknu krv kao onda kada pogodiše njenog Omera, prosu joj se po rukama. Osjeti toplinu poznatu joj. Prestraši se, pa krenu da pobjegne. Uhvati za šteku ulaznih vrata koja su se za njom bila zatvorila. Pritisnu je, ništa. Proba još jednom, opet se vrata ne otvoriše. Sva u panici, poče grozničavo drmati štekom, snažno, kao da je hoće iščupati. Od silne lupe djeca se probudiše. Uplašena, počeše da plaču. Pa kada vidješe krv, roditelje u lokvi krvi, stadoše vrištati. Jedno poče puzati prema majci, dođe do nje, a ona, polumrtva, podiže ruku, mlitavu, skoro beživotnu i zagrli dijete na grudima. Ono se privi, pa kad osjeti sigurnost majčina topla zagrljaja usudi se glavu okrenuti ka neznancu. Rasema u času prepozna lice… Belmino. Prepade se, pa vrisnu. I probudi sva u znoju.

Godinama je isto sanjala, iz dana u dan. Taj jedan te isti san – prvo slast osvete, pa jeza Belminog pogleda s grudi žene ubijene. Svako jutro se budila s tom slikom. Pa bi je onda ponovo mržnja obuzimala i želja za osvetom. Započinjala bi polako, izjutra. I rasla bi kroz dan, sve do polaska u krevet, kada bi se osvetila, u snu pravdu doživjela.

Ustajala bi iz kreveta sva gorka i utučena. Shvatala bi u trenu da je sama u kući, da njenih dvoje najdražih nema, da su ih prokletnici uzeli. I opet bi mržnja zarobila dušu njenu, a um bi po cijeli dan samo smišljao osvetu, zamišljao crvenilo, ono blještavo, čitavo more crvenila po kojem plivaju mrtva tijela dušmāna njenih, katila njene jedinice i Omera, muža joj milog.  

Mrzila je izaći na ulicu. Tada bi sretala ljude, među njima i one “njihove” što su se nakon rata vratili u njen gradić i sada žive tu kao da se ništa desilo nije, kao da bezbroj smrtī posijali nisu. Kao da joj njenu jedinicu nisu uzeli, ni muža ljubljenog.  

Razaznavala ih je sve do jednoga, znala ih je i prije rata, kada nije ni sanjala da su to zmije što su joj se krišom u njedrima legle. Na kafu ih je primala, ručkovima čašćavala. Omer joj ih je u dom dovodio ko braću rođenu. A sada, gle, šetaju se te ubice pred očima njenim kao da se ništa zbilo nije. I izazivaju je, tako je mislila i osjećala. Pa bi joj ponovo crvenilo grunulo u glavu, pred oči. Zamračilo bi joj se. Mržnja, koja je nikada napuštala nije, samo bi još više porasla, u njoj proključala. I zaslijepila je. Zastala bi onda na tren tako obnevidjela, pomućena vida i uma, dok bi pred nju izlazila lica tih dušmanskih prolaznika, ali ne onako kako ih je maloprije na ulici vidjela, već u crvenom jezeru krvi, onom koje joj se ukazuje svakog jutra pri buđenju. Plutali su ti prolaznici u moru krvi, izvrnuti na leđa, beživotni, s licima koje je jasno mogla vidjeti. Onim istim licima koja je maločas mimoišla na ulici. 

Vid bi joj se nekako povratio, pa bi nastavila koračati ulicom, sporo i nesigurno. Osjetila bi slabost u tijelu i udovima, sličnu onoj nakon jake vrućice i teška loga. Noge bi joj postale olovne, jedva bi ih vukla po pločiniku. A u glavi bi joj bio košmar. Nastavila bi lutati po gradu, besciljno, izgubljena pogleda, kao suluda. Suluda i mahnita, tako je živjela, tako su je svi drugi vidjeli.  

A onda se u taj gradić na obali rijeke doselio neki Albanac. Pričali su po čaršiji da je iz čudne sekte, neke što u Bosni nikada ranije nije postojala. Imena još čudnijeg. Pričalo se kako on, taj propovjednik iz Albanije, govori da je došao da liječi duše, mir da donose u srca i među susjede posvađane, do jučer zaraćene, da im hoće pokazati put spasa i pomirenja. Čaršija je tako govorila, a nevjerica i podsmijeh su pratili njihove riječi. Nakon kratkog vremena Albancu nadjenuše ime – prozvaše ga Spasitelj. Kasnije su ga promijenili, u njega unijeli još više pakosti i podsmijeha. Za sve je ubrzo postao Spaso. Tako su ga među sobom zvali. Sarkastično.  

Rasema je čula za njega, za Spasitelja, pa Spasu. Znala je ko je on. Pokazali su joj ga na ulici. Omalen čovjek, veselog lica, svjetlucavih plavih očiju, s ugodnim smiješkom na licu – tako ga je prvi put vidjela, a i svaki nakon toga. Njoj se činio simpatičnim, milim. I što je čaršija bila grublja u šalama na njegov račun, što ga je više ismijavala, Rasemi je postajao draži. Posebno ju je vuklo k njemu to što je bio iscjelitelj, kako je čaršija već natucala. To da je nudio mir dušama sugrađana njegovih, mir srcima njihovim. Nudio je ono što je Rasemi nedostajalo, ono jedino što je željela imati, povratiti. Ona ovako dalje nije mogla. Noćne more, krv, beskrajno more krvi blješteće, košmari noćni s britvom u ruci na vratu tuđem, toga se željela riješiti. Tog umiranja na rate.  

Jednog dana prikupi hrabrost. Usudi se prići mu dok je prolazio pored nje. Upita ga odmah sve što je htjela znati: da li je on doktor za dušu ljudsku, dušu u kojoj mržnja stanuje i želja za osvetom. “Dođi, dat ću ti lijek”, odgovori joj neznanac. “Dođi, sestro, dođi u kuću moju, u dom naš da upoznaš suprugu moju i djecu mi”, izgovori očinski blago na njenom jeziku, s mekim, njoj čudnim naglaskom.

Nedugo potom zakuca Rasema na vrata stranca. Primiše je toplo, otvorenog srca. Odmah je osjetila čudnu bliskost s tim ljudima, bliskost koju godinama nije doživjela. Bliskost zbog koje Rasema zaboravi na strah od ljudi i susreta, strah s kojim je živjela svih godina nakon nesreće njene. Ispriča im svu tugu i jad što su je zadesili, kaza im o srcu u kojem joj mržnja stanuje i čežnja za osvetom, kaza im o košmarima svojim, o tome kako je godinama mrtva, a živi. Tu se prvi put nekome povjerila, sve je ispovjedila, svu muku i čemer što je guši, izjeda san njen i ubija je. I po prvi put doživje olakšanje, baš kao da joj kamen težak pade s grudi. Od rata tako nešto u prsima osjetila nije.  

Pohodila je Rasema Albanca i dom drag joj redovno, svake nedjelje. Dolazila je slušati njegove riječi utjehe, osjećala da joj one dušu vidaju. Posebno joj je srcu godilo, ranama dubokim koje je na njemu imala, svaka priča o Isusu. Čula je ona i ranije za Isu, čitala u Kur’anu o tom vrlom proroku iz Nazareta, ali o njegovom životu malo je znala, o stradanju njegovu ništa. I upravo joj je to njegovo umiranje u mukama, u strahotama što mu ih susjedi prirediše, bilo blisko. Činilo joj se da kada joj priča o tom mladiću, da joj kazuje o njenom životu, o patnjama koje živi već dvije decenije. Podsjećalo ju je na njeno svakodnevno umiranje uz susjede, one koje na ulici sreće, koji su u smrt odveli njena bisera dva jedina. Ona je bila osuđena živjeti s njima, ali to nije bio život, bila je to patnja i pakao, nešto mnogo gore od smrti.  

Slušala je ona priče o tom sinu stolara iz Galileje, o tome kako je poučavao ljude da vole, da praštaju i milost pokazuju svakome. Slušala je kako je, dok su ga na križ zakucavali, oprost dao sopstvenim dušmanima i katilima. Čula da im je oprostio vjerujući da oni, ubice njegove, ne znaju šta rade. I da se Bogu svome molio da im i On oprosti. 

Slušala je i učila o Isi. I čudila mu se. U početku je mislila da je bio lud kada je preko takvog zla mogao preći, da nije bio normalan. A onda je vremenom počela drugačije gledati. Stala mu se diviti, snazi njegovoj i veličini srca njegovog. Pa konačno počela zavidjeti. Posebno kada joj je Albanac rekao da je taj samouki, a mudri mladić umro u miru, spokojnog srca i s blaženim osmijehom na licu. To ju je počelo najviše kopkati, to je sebi poželjela. Samo o tome je počela razmišljati, samo to joj je u glavi bilo, tome je jedino stremila.  

Ispriča Rasema kako je mjesecima noću ležala u krevetu, prebirala po glavi i po srcu gdje da u njima mjesta za oprost pronađe, bar trunku jednu. Da sebi i muci svojoj spasa nađe. Ali nije išlo. Kad god bi pomislila da je tu, na korak do oprosta i olakšanja, mržnja bi se iskrala iz tame ranjene duše njene i žeđ za osvetom, pa bi zavladali srcem i razumom. Potom bi joj namah krv došla pred oči, zaslijepila je i pamet joj oduzela.  

Trajalo je to tako neko vrijeme. A onda joj se jednom, bijaše to prije tri sedmice, razbistri u glavi i u srcu. Shvati da tako dalje ne može. Da valja živjeti. Da valja oprostiti kao Isus, da joj bez oprosta ni sna ni života nema. Cijelu noć se borila sa sobom i s demonom osvete što ju je k sebi zvao. Pa mu se oduprije. Skupi snagu i rano ujutro krenu domu Albančevu da pred njim i pred Bogom ubicama oprost dâ. Trčala je, bez daha na vrata došla. Kad tamo, ceduljica. Pismo njoj i svima koji su ga pohodili da je iznenada dobio premještaj. Da je hitno morao otputovati. I, eto, tako ona čeka već tri sedmice, čeka da vidi ko će doći zamijeniti Albanca, njoj spas pružiti. Čeka, a u njoj sve vri, duša više ne može da krije što je naumila. Hoće da prsne.

Tu Rasema zastade, zaćuta. Učini mi se da je završila svoju priču, privela je kraju. Tako mi je lice njeno kazivalo i blaženstvo neko što se na njemu pokaza nakon ispovijedi. A onda odjednom, sasvim neočekivano Rasema poskoči sa stolice, u zrak đipi. Pritom naglo rukom zgrabi ovratnik košulje, pa divlje trgnu par dugmadi ispod vrata kao da hoće plućima dati mjesta da se šire, da uzmu zraka. Potom ničice pade na koljena. Vrisnu i zajauka. Klečeći, s rukama sklopljenim u molitvu zarida Rasema pred nama svima, glasno da je sve ječalo: ‘Oprosti im Bože, oprosti ubojicama Belme moje i muža mi Omera. Oprosti im jer nisu znali šta čine! Oni nisu krivi, zlo su drugi posijali u srca njihova! Drugi su ih na to navratili. Ja im praštam, još se samo Ti smiluj njima. Oprosti im! Oprosti i meni za mržnju moju, molim Te! To je jedino što Te molim!’

Klečeći tako, zanijemi. Onda polagano diže glavu, ugledah joj lice. Prepoznah na njemu neki čudan mir, onaj koji samo velika a neprepaćena tuga poznaje i žalost golema. Vidjeh i tugu njenu, ogoljenu, bez trunke mržnje. Vidjeh ogromno olakšanje u očima Raseminim. I blag osmijeh. Dok smo se nakratko gledali, spazih da se Rasema odjednom sva strese, vidjeh čudan treptaj na damarima njenim. Treptaj koji mi reče da joj se snaga vraća. Treptaj koji nju htjede podsjetiti na život. Novi život.

__________________________________________

[i] Priča je  preuzeta iz nedavno objavljene autorove knjige ‘Srcem do beskraja’ . Izdavač je Synopsis, Zagreb, 2017

Kada Milan Bandić izmišlja da je Vilija Matulu zaposlio na molbu njegove supruge, što je glumac odmah demantirao, on samo slijedi logiku Matulina najpoznatijeg lika Münchhausena: ako lažeš, laži naveliko, bez ikakvih obzira, manijakalnim manevrima. Postoji samo jedna razlika: kada Bandić napokon siđe s pozornice, neće biti aplauza

Gordan Sundać o Stephenu Kingu

Marsonikon, sedmo veliko okupljanje zaljubljenika u znanstvenu fantastiku, u organizaciji entuzijasta i nedvojbeno strastvenih posvećenika u umjetnički žanr maštovitih koncepata znanosti i tehnologija i „literaturu ideja“, održan je u 9. lipnja u slavonskobrodskoj Tvrđavi (Galerija, Glazbena škola, Kazamat). Dojam je da su sve dosadašnje SF konvencije, pa i netom protekla, zapravo pomno organizirani sastanci fun cluba, čiji članovi, a riječ je o 80 posto redovito istih lica, imaju snažnu želju za društvenom interakcijom s drugim članovima, ta da na vanjski način pokažu svoje sudjelovanje u području koje je njihov određujući interes. Osjećaj pripadnosti i uključenosti u žarišni događaj motivira i potiče njihove apetite za dubljim spoznajama, ali i malim materijalnim dokazima vjernosti.

Ovogodišnja konvencija znanstvene fantastike tematizirala je horor, poseban žanr u fiktivnim djelima čiji autori nastoje izazvati, strah, uznemirenost, nelagodu. SF i horor, s obzirom na međusobne meke žanrovske granice, ulaze u teritorije jedni drugih. U intervjuu za sbperiskop, Gordan Sundać, jedan od organizatora, o tome je rekao: Sf, horor i fantasy su bliski kao žanrovi, kako je rečeno ranije, i na odabir ove teme smo gledali kao zanimljiv eksperiment čiji je cilj promocija horora kao žanra. Na Marsonikonu 7, izostali su viđeniji gosti kao predavači, nije bilo poznatih imena, provjerenih znalaca, velikih autoriteta, A-pisaca, etabliranih izdavača i drugih legendi regionalnog sf-a, kao što ih je bilo na nekoliko proteklih, čime se garantirala kvaliteta. Gosti su imali zanimljiva predavanja i svojom su karizmom i ugledom jamčili visoku razinu konvencije, ali i dobru zabavu. Ovaj put sve su, i na razini organizacije i kao nositelji programa, iznijele domaće snage: Gažo, Martinović, Lutz, Sundać i Maglić i mnogi drugi. Sundać nedvosmisleno priznaje: U ovom slučaju, ove godine, novac nije problem. U današnje vrijeme se to može rijetko čuti ali doista je tako. Naime, ove godine smo odlučili pojednostaviti organizaciju kako bi u jednom, rekao bi, obiteljskom  okruženju organizirali konvenciju. Svaki Marsonikon je u organizacijskom smislu jako zahtjevan i traži ogromne napore tako da na kraju mi organizatori na sam dan konvencije imamo jako malo vremena za druženje što je na kraju krajeva i sam cilj svega.

Ovaj brejk od dosadašnjeg/prethodnog totalnog angažmana koji je podrazumijevao i aktivno gostovanje najboljih i najintrigantnijih fahmana, pauza od potpunog zauzimanja za izvođenje vrhunske priredbe koja provincijalni Brod pretvara u sjajno povezujuće središte regije, zastoj koji su organizatori sami sebi pomalo defetistički omogućili, poradi druženja, ovogodišnji otklon od nepisanog pravila da se na svakoj konvenciji u svakom pogledu sve više napreduje, odricanje od širine projekta – može se shvatiti i kao, nadam se, prolazni simptom izvjesne zasićenosti i umora od intenzivnog partnerstva s fanovima, na neki način kao u filmu Sedam godina vjernosti. Zaista, broj sedam neobično je magičan i indikativan. Isključivo fanove koji su boravili u Tvrđavi, naviknute na moć i volju  organizatora da dovede slavne face, poklonike koji su dobili priliku izaći iz svojih digitalnih brloga da bi vidjeli i čuli ekskluzivu, treba upitati jesu li domaće snage uspjele pokriti odsustvo zvijezda s pokrićem. Drugim riječima, najodanije pripadnike „sf obitelji“, možda bi trebalo anketirati i saznati njihov stav. Bio bi to feedback, eho učinjenog i izravno uputstvo za dalje.

Dojam je da Brod ne živi s Marsonikonom. Brod, ustvari, ne zna dovoljno o svom vrhunskom brandu kojeg su stvorili vrhunski mjesni pisci i poznavatelji materije ogromne energije, kreativci koji su, po krivulji vlastitih interesa, dosegli visine što čine sastavni dio urbane kulture. Brod ne zna za Marsonikon, jer je marketing konvencije neodgovarajući, bez dovoljnih učinaka, amaterski takoreći. Svesti jednogodišnje napore oko organizacije događaja, na Faceebook objave, sva nastojanja da se konvencija održi, na privatna hoću-neću šeranja, osloniti se na slobodnu volju lokalnih news portala koji papagajski prepisuju temeljnu najavu događaja, ne imati vlastitu web stranicu s arhivom tekstova i fotografija, ili blog, znači podcijeniti vlastite potencijale, ali i zakriliti obzore potencijalne publike. U gradu nisam vidio nijedan velik plakat koji vuče prolaznike za rukav prema Tvrđavi. Na radio postajama, s obzirom na tematski okvir, nisam čuo soundtrackove iz najboljih horor filmova. Nije bilo animirajućih nagradnih igara na radio postajama. Pobjednici bi morali doći po nagrade u Tvrđavu, postavši publikom. Nije bilo najava mogućih iznenađenja. Bilo je, sve isto kao i lani, pomalo rutinski odrađeno.

Stoga je vrijeme za rekonstrukciju. Za Marsonikon 8, u 2019-oj godini, nužno je:

– marketinški se uozbiljiti i to u smislu temeljitog medijskog udara. Mora se ciljati predumišljajno i na širu publiku, s više raspoloživih medijskih mogućnosti i raznovrsnijim sredstavima;

– osnovati uglednu i utjecajnu regionalnu književnu nagradu i s ciljem populariziranja konvencije. U žiriju trebaju biti i ugledni gosti;

– Ne oslanjati se financijski samo na grad Brod, glavnog pokrovitelja. Treba tražiti potporu i drugih sponzora, te donacije;

– rekonceptualizirati pristup predavanjima, “naručiti” takva od kojih treba zastajati dah, od kojih prestaje kucati srce od uzbuđenja očekivanja. Naime, oni koji dolaze na Marsonikon odavno su apsolvirali osnove žanra i tema. U intermezzima priopćavati informacije više;

– nešto učiniti s akustikom sale u Galeriju Ružić koja je katastrofalna. Ili obvezno koristiti mikrofon i zvučnike.

Mora se prevladati postojeće, koje, istinabog, jeste zadržano na visokom nivou, ali tapkanje na istom mjestu praktički znači stvaranje rupe u koju se propada. Ovi ad hock, slobodnolebdeći kritički prijedlozi imaju za svrhu zaustaviti samozadovoljstvo dosezima i potaknuti promjene prema daljnjem napretku.

U okviru programa Marsonicona predstavljen je trinaesti broj Marsonica, zbirke SF (horor) priča. Izdvojio bih priču Gordana Sundaća Između perimetara. Priča amblematično i snažno significira bit horora i SF-a. SF u svojoj naravi nije optimističan, sublimira neuroze modernog čovjeka, njegov očaj i teror zbog sužavanja polja slobode od strane tehnoloških prijetnji. Posljedice napretka vraćaju se kao bumerang, kao radikalno tumačenje stvarnosti, kao užas koji čovjeka onespokojava. SF je izraz opomena da se antiutopijska stvarnost može odgoditi, ali samo do njenog konačnog i neminovnog preuzimanja kontrole. Horori najčešće govore o užasu ljepote i ljepoti užasa. Izopačenja su odstupanja od norme. Užas izazivaju znaci smrti prirode, a čovjek je dio prirode. Najizrazitiji simptom agonije ljudskosti je rat, patologija društva i pomračenje ljudskog duha, istrebljivanje vrste od vrste same. U hororima svijet je nekropola, gusta koncentracija smrti i leševa. Nasuprot istini, dobroti i ljepoti su čudovišta, stvorovi.

Sundać napetu radnju priče punu sugestivnih opisa atmosfere, smješta u Rusiju za vrijeme 2. svjetskog rata. Crvenoarmejac Sergej i pripadnik Wehrmachta narednik Whitmann, stjecajem okolnosti, zajednički, na terenu obavijenom maglom, na zemlji natopljenoj krvlju, provjeravaju užasnu priču da stvor krade tijela poginulih vojnika s obje strane sukoba, tijela koja oživljavaju kao da im nbezglasno zapovijeda demon rata. U strahotu su se uvjerili, pokošeni prizorima.

Sundaćeva horor priča, koja je isto tako mogla biti smještena i u devedesete XX stoljeća, za vrijeme ratova na Zapadnom Balkanu, asocirala me na prikaz knjige Emilie Morin „Beckett’s political imagination / Beketova politička imaginacija“ u kome sam našao dio koji tumači Sundaćevu priču i njen smisao: …nema utešnih granica ili istorijskih trenutaka u koje možemo upakovati probleme i nastaviti dalje. Sasvim razumljiv impuls posle velike strahote jeste misliti da se bar sve završilo. Zato se i može zabeležiti. Književno svedočanstvo jeste pokušaj da se neposredna prošlost ispravi. Ali za Beketa strahote nisu prošlost. Jedino vreme za njega je sadašnjost. Postoji samo glas u tami koji nam se neprekidno obraća. Ne možemo pamtiti mrtve, jer oni i nisu mrtvi. Oni postoje, kao što on kaže u prvoj rečenici Izgubljenih, u „boravištu po kome lutaju izgubljena tela i svako od njih traga za svojim izgubljenima“. Politika je često takvo boravište, koliko god se trudili da mislimo drugačije.

Otkad je utemeljena krajem 19. stoljeća, Nobelova nagrada funkcionira kao najprestižnije međunarodno priznanje na nekoliko područja uključujući tri prirodoznanstvene discipline, “mirotvorstvo” te – književnost. Iako ni proteklih godina nije nedostajalo kontroverzi, ove su godine stvari otišle korak dalje.

Početkom svibnja Švedska akademija je objavila da Nobelova nagrada za književnost neće biti dodijeljena u 2018. godini. Skandal koji je prethodio odluci pola je godine prije toga punio medije: eskalirale su višestruke optužbe za seksualno napastovanje protiv fotografa Jean-Claudeu Arnaulta, muža pjesnikinje i članice Akademije Katarine Frostensen. Izrečeno je ukupno 18 optužbi za seksualno zlostavljanje i uznemiravanje, koje navodno traje i zataškava se već više od 20 godina. Poprišta seksualnih ispada bili su prostori same Akademije, kao i kulturni klub Forum koji Arnauld i Frostensen vode u Stockholmu i koji Akademija izdašno financira. Višemjesečna drama švedske akademske elite rezultirala je raskolom unutar članstva, razrješenjem s dužnosti tajnice Akademije Sare Danius i svojevrsnom paralizom rada iz koje će, izgleda, izlaz osigurati švedski kralj (inače i osnivač Akademije) izmjenom prastarog i rigidnog statuta. O svemu ovome već se pisalo, a s obzirom na dosadašnju dinamiku razvoja događaja, jasno je da je riječ o zamršenom klupku osobnih, poslovnih i financijskih odnosa, odnosno gomili prljavog veša u kojem Akademija u najmanju ruku snosi odgovornost za višegodišnje zataškavanje optužbi za seksualno uznemiravanje.

Ustanovivši da joj je ugled ozbiljno narušen, Akademija je prvi put od Drugog svjetskog rata obustavila dodjelu nagrade i odgodila ju za godinu dana, odnosno dok ne uspije ponovno izgraditi povjerenje javnosti. Da bi to učinila, u momentu vjerojatno najveće političke kontroverze u svojim redovima, u situaciji društvenog pritiska i osjetljivog medijskog trenutka netom nakon iznimno vidljive #metoo kampanje, Akademija se odlučila suzdržati od bilo kakve konkretnije političke geste kojom bi eksplicitno demonstrirala svijest o društvenom problemu u kojem i sama sudjeluje. Nije odabrala iole ozbiljnije javno problematizirati pitanje seksualnog nasilja niti je odabrala, primjerice, progovoriti o rodnoj neravnopravnosti u kulturnom polju ili samoj Akademiji. Umjesto toga, u službenim stavovima i izjavama čuli smo niz općenitih i nejasnih referiranja na problem i još nejasnijih naznaka o naporima koje će Akademija uložiti u to da vrati ugled i uzdigne se iz pepela u svoj svojoj moralnoj veličini. U to ime, Akademija (odnosno ono što je od nje ostalo) se povukla u kulu bjelokosnu kako bi izvijećala na koji način treba osuvremeniti svoju okoštalu strukturu, spriječiti slične skandale u budućnosti i, u konačnici, obraniti imidž političke neutralnosti i “humanističke” umjerenosti, potreban kako bi mogla nastaviti suditi o najizvrsnijim književnim djelima.

Ekonomski instrument

Da bi se protumačilo ovu taktičku suzdržanost, potrebno je imati na umu ekonomsku i simboličku ulogu prestižnih kulturnih nagrada kao što je Nobelova. James F. English u svojoj knjizi “Ekonomija prestiža” upozorava na to da su upravo kulturne nagrade u teorijskoj literaturi ostale vjerojatno najzanemareniji segment kulturne industrije. Pritom one imaju ogromnu ulogu na kulturnom tržištu. Svake godine stvaraju novu književnu zvijezdu, sponzoriraju ju značajnom količinom novaca (Nobelova nagrada iznosi više od milijun dolara, a Booker 50 tisuća funti), okupiraju ogroman medijski prostor, utječu na dinamiku književnog tržišta (izdavače, naklade, prijevode, prodaju, a na velike nagrade poput Nobela i Bookera može se i kladiti), formiranje kanona, a zbog velikog medijskog prostora imaju utjecaj i na široku publiku, njen ukus i percepciju književnosti i njene uloge u društvu. Prema Englishu, prestižna kulturna nagrada kao što je Nobelova funkcionira kao ekonomski instrument koji operira duž tri osi: društvene, institucionalne i ideološke. Na društvenoj ravni, nagrada je natjecateljski spektakl koji proizvodi književne zvijezde, veliki medijski kapital, omogućuje reprezentaciju pojedinih identiteta (i identifikaciju s njima) te okuplja različite “igrače” u polju kulture (izdavače, novinare, sponzore, umjetnike, publiku) i omogućuje razne transakcije među njima. Na institucionalnoj razini, nagrada legitimira instituciju koja ju dodjeljuje kao autoritet koji proizvodi kulturnu vrijednost i kontrolira jedan dio kulturne ekonomije. Konačno, na ideološkoj osi nagrada služi za potvrđivanje umjetnosti kao domene superiorne politici i ekonomiji, koja generira univerzalne i bezvremenske vrijednosti.

Imamo li na umu ove tri osi, možemo zaključiti da je Nobel, iako se ove godine ne dodjeljuje, u određenom smislu obavio svoju ulogu: dobio je veliki medijski prostor, a Akademija priliku da iz skandala izađe kao moralna pobjednica i obrani poziciju kulturnog autoriteta. Već sada Akademija otvoreno računa s tim da će ovogodišnji skandal dugoročno učvrstiti status Nobelove nagrade: “Veliki internacionalni utjecaj ove priče pokazuje ogromni globalni interes za Nobelovu nagradu. Također, pokazuje da mnogi ljudi smatraju Nobelovu nagradu važnom. S obzirom na to kako svijet trenutno izgleda, osjećam da je Nobelova nagrada važnija nego ikada prije.” Na ovom mjestu postaje jasno da je nakon ovogodišnjih kontroverzi Akademija osobito dosljedno obavila svoju treću, ideološku zadaću da odvoji književnost od njenog materijalnog konteksta. Odlukom da ove godine prvi put nakon Drugog svjetskog rata ne odabere laureata/kinju te istovremenom šutnjom o društvenom i političkom problemu u kontekstu kojeg je odluka donesena, Akademija je demonstrirala stav da instituciju visoke (dapače – najbolje!) književnosti, koju ona svake godine u određenom smislu redefinira, treba zaštititi od bilo kakve nepotrebne politizacije i ostrašćenosti čaršijskim skandalima. No depolitizacija književnosti nije nova nobelovska preokupacija nego ideološki pravac koji Akademija dosljedno drži.

Težnja “idealizmu”

U tekstu objavljenom 1999. u susret stotoj obljetnici Nobela za književnost, član Akademije Kjell Espmark objašnjava da, iako međunarodna nagrada kao što je Nobelova “može” imati političke efekte, stav Nobelovog je odbora da ona nikako ne smije sadržavati išta političko u samoj namjeri. Politički kontroverzni ili bremeniti izbori kao što su bili Winston Churchill 1953., Aleksandar Solženjicin 1970., Czesław Miłosz 1980. ili Dario Fo 1997. u tekstu se tumače kao Akademijino opiranje političkom pritisku i ustrajanje u tome da se izvrsna književnost nagradi ne zbog, nego upravo usprkos politici odnosno “mišljenju švedskog Ministarstva vanjskih poslova”. Kada su, primjerice, zemlje Istočnog bloka kritizirale dodjeljivanje nagrade disidentima, objašnjava Espmark, one prije svega nisu razumijevale da su interesi Švedske akademije isključivo literarni.

Tekst se osvrće i na različite prigovore nagradi kao što su eurocentričnost ili preferiranje švedskih pisaca nauštrb velikana (uz Joycea, Kafku i mnoga velika imena, sigurno je da se Akademija kritici najviše zamjerila izostavljanjem Tolstoja) te propuste tumači kao neuspješno traganje za ispravnim tumačenjem značenja Nobelove oporuke. Ona je i dalje jedini službeni kriterij prema kojem se nagrada treba dodijeliti “autoru/ici koji je u polju književnosti proizveo najizvanrednije djelo koje teži idealizmu”. Usprkos raznim stranputicama, tvrdi Espmark, tijekom godina se ipak dogodio važan pomak prema tome da Nobelova nagrada postane književna u punom smislu riječi. Što će reći, da odoli vanjskim političkim, nacionalnim, jezičnim i drugim pritiscima.

Dosljedna depolitizacija književnosti koju nagrađuje evidentna je i iz objašnjenja koje Akademija objavljuje pri svakom odabiru laureata. Tako je Churchillu nagrada dodijeljena “za majstorstvo povijesnih i biografskih opisa i briljantnu govorničku vještinu posvećenu obrani uzvišenih ljudskih vrijednosti”, a književnici Toni Morrison, primjerice, jer je svojim romanima “vizionarske snage i poetske veličine oživjela ključne aspekte američke stvarnosti”. Argumentacija u formi jedne rečenice koja redovno operira maglovitim i općenitim frazama problematična je, dakako, na više razina. Škrtost na argumentima te samouvjerenost i lakoća baratanja nepreciznim kategorijama razotkrivaju nezainteresiranost za ozbiljnu i javnu književnu kritiku (sa svom njenom zahtjevnošću i odgovornošću) te za analizu djela i njihovu kontekstualizaciju.

Depolitizacija književnosti – legitimacija Akademije

Kratkoća i neodređenost održavaju tajnovitost Akademije, a istovremeno doprinose mistifikaciji književnosti, njenih navodnih kvaliteta koje zaslužuju Nobela i njenog odnosa prema društvu kako ga vidi Nobelov odbor. Akademijina je zadaća da odabere laureata, a na drugim je akterima u polju da se nakon toga bave estetičkim raspravama i polemikom oko političkih implikacija. U međuvremenu su Nobelovu nagradu, usprkos zaklinjanju Akademije na literarnost onkraj svake politike, popratile razne političke rasprave, kao što su primjerice one od dodjeljivanju nagrade Elfridi Jelinek 2004., kineskom književniku Mo Yanu 2012. ili peruanskom piscu Mariu Vargasu Llosi 2010. Tu je i poznata neodlučnost Akademije da osudi fetvu nad Salmanom Rushdijem, zbog čega se nekoliko članova pobunilo i obustavilo svoje djelovanje (Akademija je fetvu osudila tek prije dvije godine).

Mnoštvo je kritika, dakako, upućivano iz postkolonijalne perspektive, a po pitanju rodne ravnopravnosti, što postaje osobito zanimljivo u jeku najnovijeg skandala, Akademija i Nobelov odbor nemaju se čime ponositi. Sara Danius (stupila na dužnost 2015. godine) prva je tajnica Akademija od njenog osnutka u drugoj polovici 18. stoljeća. Od 114 dobitnika Nobelove nagrade za književnost do sada, samo je 14 laureatkinja. Ignorirajući poraznost te brojke, Akademija ju ističe na naslovnici web stranice Nobelove nagrade. Njih pritom ubraja u “žene koje su promijenile svijet”, kako naziva ukupno nekoliko desetaka dobitnica Nobelovih nagrada (uz osamstotinjak muškaraca), posvetivši im zasebnu rubriku na stranici. Time Akademija, naravno, pokušava ojačati svoj liberalni imidž, pritom ni na koji način ne problematizirajući strukturnu poziciju žena u povijesti književnosti, znanosti i politike. Dosljedna i uporna depolitizacija vlastitog djelovanja u tom je smislu, kao što objelodanjuju i ovogodišnje nobelovske peripetije, provjerena taktika ne samo ideološke legitimacije vlastite institucionalne pozicije, nego i mistifikacije književnosti kao sfere koja se, da bi ostala vrijedna, nikako ne smije dovesti u vezu s politikom.

bilten