jergovic

Uvodna napomena: SBPeriskop započinje s objavljivanjem dijelova romana Darka Lončara o Ani Šajbl, kako je i najavljeno.

Kad siromah kihne mora sam sebi reći nazdravlje, tako je govorila moja baka, jebi ga, kad ni svjetla nemam, ni struje ni ništa,  samo jednu antiknu staru petrolejku, ko u Srednjem vijeku jebote, ali bolje išta nego ništa, nek ja imam svoga mačka Bobija, malu kućicu, malo cvijeća i malo vrta, i ništa mi više ne treba, jel tako. Ja vam živim sama. Ja, Bobi i petrolejka.

Gle, upali mi Orlovi. Hrvatski orlovi. Njih trojica. Došli na redaljku. U nekoj kočiji. Mrtvi pijani. Pijani ko letva, jebote. Vojnici Kristovi. Tako se zovu.  Ma, zamisli, upali mi u svojim svečanim orlovskim odorama, na glavi im neka smiješna kapa sa perom, poput lovca, na kapi neki grb, odijelo ispeglano ko gardijsko ili kraljevsko, do pola, kao nožem presječeno na pola, ili škarama isječeno, ešarpa oko struka i kravata, jebo te, ko kraljevski čuvari, što li.

Jedan je od njih tada u mojoj sobi zaurlao iz sveg glasa; Orlovi, zbor! A ova dvojica su stala u stav mirno ko u vojsci, ko  da im je netko u stražnjicu ugurao držak od metle. A ovaj zapovjednik Orlova je onda viknuo:

-Orlovi! Vaše je ime divno i genijalno. Vaša je zadaća da budete vjerni domovini i obitelji, Crkvi i vjeri katoličkoj. Svi katolici bez razlike staleža, spola i dobi, moraju da budu vojnici Kristovi. Jel’ to jasno Hrvatski Orlovi?

-Jasno-uskliknula su ova dvojica.

-Hrvatski Orlovi, jeste vi došli ovdje mene jebavat, ili pravit ovdje u mojoj sobi pizdarije i orlovske cirkusarije-upitah ih.

Tada se zapovjednik Orlova srušio na pod. Svi troje smo odmah skočili i pružili mu pomoć. Ja sam donijela iz kupatila malo hladne vode i polila ga po potiljku. On je tada kao ustao, došao sebi, ustao se na noge, pogledao na zid, razrogačio oči pune krvi, a onda me upitah:

-Gdje je tebi križ na zidu, jebo te bog!

-Ja ne vjerujem ni u boga ni u grobara-odgovorih mu.

Tada mi je zveknuo jednu šamarčinu, odletjela sam na drugi kraj sobe i pala i udarila se o rub kreveta. A on je izvadio iz džepa jednu bocu šljivovice, dobro nategnuo i opet pao dole na pod koliko je dug i širok. Ova dva su ga onda opet digla i odnijela u kočiju koja ih je čekala. Dvojica su bila nekulturna i bezobrazna, a jedan pristojan i kulturan.  Čula sam kako je kočija krenula. Laknulo mi je. Ljudi moji,  svašta vam ja doživljavam na svom radnom mjestu,m zaista svašta. Svega i svačega sam se nagledala u životu i svašta proživjela. Iznenadila sam se kad je netko pokucao na vrata. To je bio ovaj jedan pristojni Orao. Da, to bijaše on.

-Teta, jeste vi dobro-upitah me zabrinuto.

-Dobro sam, dobro sam, ne brini, a što je, jesu te tvoji Orlovi ostavili?

-Nisu teta, ja sam njih ostavio.

-Kako to misliš?

Mali je sjeo na krevet, pogledao me a onda mi reče:

-Pa lijepo, već dugo razmišljam da ih napustim, ponašaju se nekad ko pravi idioti, teta,  nije to ono što sam ja mislio. Ovo je sad samo kap koja je prelila čašu, teta.

Zvao me je teta. Na neki dječji, neiskvaren način. Sjeo je na moj krevet. Sjela sam i ja pokraj njega, a on mi je maramicom brisao krv koja mi se slijevala niz nosa.

-Teta, jel’ vas boli?

-Ne, ne, ne boli me. Ništa ne brini, sve je u redu.

Tada sam ga pogledala i poljubila. Nježno sam ga poljubila.

-vidiš da ima i dobrih Orlova-rekoh.

I počeh mu raskopčavati košulju hlače i sve to, a onda me mali pogleda uplašeno, počeo se preznojavati, brisati znoj sa čela pa mi onda reče tihim glasom:

-Teta,ja sam nevin.

A ja sam mu i dalje skidala hlače, gaće i sve to a mali mi je pričao kako je on bio u Rimu, kako je on vidio svetog oca papu, da je tada na audijenciji Sv. Otac Papa Pijo XI rekao da sve Hrvate smatra svojim dragim sinovima i tako svašta mi je mali pričao, a ja sam ga ljubila i milovala i skidala. Mali je onda izgubio nevinost i sav je bio sretan zbog toga.

-Sada si postao pravi Orao-rekoh mu

-Jesam bio dobar teta?

-Ma, bio si odličan.

Onda smo sjeli za stol, ponudila sam mu pelinkovac, on je pitao jel imam sok, ponudila sam mu sok od bazge, on je pio sok od bazge, a ja sam šljokala pelinkovac, čašicu za čašicom.  Rekla sam mu tiho:

-Pričaj mi još, pričaj mi o Orlovima! Tko ste vi? Što ste vi zapravo?

-Teta, mi smo vojnici Kristovi, mi smo hrvatska katolička mladež koja se bori za katolički odgoj. Mi se klanjamo prahu i krvi mučenika. Mi se odgajamo tjelesno, umno i ćudoredno prema kršćanskim načelima.

-Pa što tu ima loše? Pa zašto ti onda napuštaš Orlove?

-Pa evo vidite i sami teta zašto, oni se zalažu za kršćansko ćudoređe, a vidite i sami koliko su oni ćudoredni. Mole se Bogu, a ne vjeruju u ništa. Pripovijedaju o obiteljskoj ljubavi, a idu u kurvarluke. Zalažu se za mir, a tuku i zlostavljaju žene, slabije od sebe. Zaklinju se u božju ljubav, a puni su mržnje prema svakome tko nije katolik i tko je drugačiji.

-A što ti misliš o Crkvi?

-Teta, ja mislim da Crkva s nama djecom i mladima manipulira. Naša sveta katolička  Crkva zlorabi ljubav prema Bogu i Isusa Kristu i preko njih nas obmanjuje. I pravi od djece i mladih nakarade. Pravi od nas duševne bolesnike. I vojsku zaglupljenih križara. Prisiljavaju nas da redovno moramo ići na svete mise, vjerska predavanja, ispovijedi i pričesti i procesije. Teta, oni nas spremaju za nove križarske ratove, a ne za ljubav prema obitelji, Bogu i vjeri. Zato su i uveli tjelovježbu i redovne odlaske na tjelovježbu.

-Pa vi ste onda ko neka sekta, jebote.

-Još i gore, teta. Imamo svoje rituale i pozdrave: Bog živi! Tako se pozdravljamo. I prepoznajemo. Imamom i svoj barjak sa znakom križa i orla. Imamo i svoju himnu. Imamo i svog predsjednika gdina Dragutina Raisza, ali naš duhovni vođa Orlova su kapelani brodskog župnika Antuna Leskovca iz Male crkve. Oni kolo vode i svima nama upravljaju. Teta, oni s nama manipuliraju.

-Danas svatko sa svakim manipulira-odgovorih mu.

Mali je bio prepametan, vidi se da kuži stvari, a danas u današnje vrijeme i nije baš dobro i poželjno biti previše pametan. Vlast i crkva više voli glupe ljude s kojima može manipulirati.

Mogu li obući tvoju uniformu-upitah ga

-Možete, teta, slobodno.

Uzeh tada njegovu odoru i počeh je navlačit na sebe. Sviđa mi se odora, jako je lijepa, kao u nekih francuskih vladara, kraljeva, prinčeva ili nešto već slično. Htjela sam i ja postati princeza u odori, bar na trenutak.

Gle, kako lijepe ravne hlače, ispeglane, uzimam onda pojas, ešarpu od prave kože s velikom ukrasnom kopčom, preko lijevog ramena stavljam elegantnu nešto kao surku s ukrašenim šnjirama, zlatnim kanapom i gajtanima, prelijepa crvena košulja, crvena kapa, jebote ko komunistička, živjela internacionala, živio Karl Marx, počela sam vikati luđački po sobi, a mali se smijao, a mali se stalno smijao mojim gluparijama.

Uzeh tada kapu u ruke, gledam, na kapi veliki kao neki broš, amajlija od srebra, a na njoj ugraviran orao raširenih krila, i veliko orlovo pero po sredini.

Obukoh se onda u tu orlovsku odoru, stavih kapu na glavu, potegnuh još jedan gutljaj pelinkovcem, popeh se na stolicu i glasno povikah:

-Bog živi!

Pala sam tada sa stolice sva pijana ko letva i od onda se više ničega ne sjećam. Sjećam se samo da sam se probudila a na grudima su mi bile pare. Mali mi je na sisama ostavio 30 dinara. Sise su mi, jebote, bile pune para.

A moj mačak Bobi je čitav taj cirkus u sobi sa strane promatrao. I čudio se čudom, s kakvom on to luđakinjom živi.

voxfeminae

jergović

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić poznato je ime u hrvatskoj  književnoj i kulturnoj javnosti. Svojom djelatnošću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i drugim institucijama poput Matice Hrvatske ili HAZU, kao i svojim brojnim knjigama, uglavnom s područja književne teorije, ova je naša znanstvenica, književnica, urednica i prevoditeljica ostavila značajan i trajan trag na našoj kulturnoj sceni. Za ovakav svoj doprinos nagrađena je većim brojem nagrada, među kojima se ističe Državna nagrada za znanost za životno djelo (2012.).

Široj je javnosti, međutim, akademkinja Oraić Tolić malo poznata – kako to biva i inače kada je riječ o osobama ovakvoga profila – pa, čini se, i u ovom našem kraju, uz koji je vezana rođenjem, odrastanjem te brojnim drugim vezama (rođena je u Brodu 1943., a odrasla je u Donjim Andrijevcima). Sve to predstavlja još jedan od razloga zbog kojih smo odlučili napisati koju riječ o najnovijoj njezinoj knjizi pod naslovom “Doživljaji Karla Maloga” čije je zagrebačko predstavljanje upriličeno u petak 15. lipnja 2018. u knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Predstavljači knjige bili su uz autoricu još i Lina Kežić, HRT-ova urednica zadužena za kulturu, teoretičarka književnosti Andrijana Kos Lajtman, zatim Nives Tomašević, urednica knjige te dramska umjetnica Marija Sekelez koja je čitala neke njezine dijelove. Na koricama ovoga književnog djela koje obuhvaća oko 350 stranica stoji kako se radi o romanu, a već i letimičnim pregledom njegovog sadržaja zaključujemo da bismo ga pobliže mogli odrediti kao epistolarni, budući ga sačinjava niz od 60 pisama, čija zaglavlja sugeriraju da su posrijedi sadržaji poruka elektroničke pošte. Ova su pisma upućena svima (čitateljicama i čitateljima), naslovi (Subject) su im veoma raznoliki (u rasponu od “Vječnosti” do “Ledograda”), a prema vremenima njihovog upućivanja (Sent) zaključujemo da su poslagana kronološkim redosljedom čiji raspon obuhvaća točno jednu godinu. Pisma su podijeljena u četiri cjeline vezane uz svako pojedino godišnje doba, prema kojima su i imenovane (Žarko ljeto, Bogata jesen, Čarobna zima, Čudesno proljeće). Što se tiče žanrovskih odrednica, ovdje se radi o nesvakidašnjoj dnevničkoj prozi u epistolarnoj formi, koja uključuje elemente feljtonistike, publicistike, na marginama i putopisnog štiva ograničenog na Zagreb i njegovu bližu okolicu. No pogotovo je nesvakidašnji način pripovijedanja, premda je njegov predmet svakodnevica jedne zagrebačke obitelji.

Na ovu je specifičnost ukazalo više predstavljača knjige, a posebice se njome pozabavila profesorica Kos Lajtman koja je napomenula kako je ovakav diskurs u literaturi gotovo nepoznat. Posrijedi je pripovijedanje tj. pomalo fragmentarno izlaganje zapažanja i iskustava djeteta koje još ne zna niti govoriti, a kamoli pisati, s obzirom da je u vremenu nastajanja ovih dnevničkih zapisa, odnosno pisama, imalo između jedne i dvije godine starosti. No ovo je dijete, imenom Karlo, kako je također bilo napomenuto tokom predstavljanja, pronašlo “zamjensku pripovjedačicu” – svoju baku Dubravku. U predgovoru knjige ovaj je odnos formuliran preciznije – baka je za Karla “autorska pripovjedačica”, dok je on njezin “pripovjedač u prvom licu jednine”.

Shodno tomu, pripovijedanje “zamjenske pripovjedačice” koja govori “Karlovim glasom”, ne svodi se na infantilnu razinu koju obično pripisujemo malenoj djeci, nego se očito radi o pokušaju da se ono “djetinje”, koje se u čovjeku zadržava u ovoj ili onoj mjeri vjerojatno do zadnjega dana, ono naivno i prostodušno koje sačinjava značajan, premda često nedovoljno osviješten element našega jastva, posredstvom dječaka Karla, transponira u pripovjednu perspektivu kroz koju se, uz ostalo, izriču osobni dojmovi i razmišljanja vezana uz našu aktualnu stvarnost, prvenstveno stvarnost života Zagreba i Hrvatske, a zatim i današnje Evrope i svijeta u cjelini. U tome izlaganju spomenuti “djetinji horizont” ne odnosi prevagu – nego se, prema autoričinim riječima, radi o “neobičnoj kombinaciji dječjeg viđenja svijeta i iskustva starih ljeta”. Da bi takvu kombinaciju učinila smislenom, “zamjenska pripovjedačica” je uobličila jedan kompleksan, višeslojan tekst koji se zahvaljujući lepršavom stilu protkanom rimama i dosjetkama pokazuje veoma zabavnim i lakim za čitanje.

Slojeva o kojima je ovdje riječ, a koje su analizirali i predstavljači knjige, ima podosta – od onoga na kojemu se svijet pokušava promatrati iz pozicije “tabule rase” koja, kako pretpostavljamo, odgovara umu sasvim malog djeteta – ovdje konkretno dječaka Karla koji otkriva nova, nepoznata bića i predjele, uglavnom one zagrebačke, pa sve do sloja koji obuhvaća kulturološke teme vezane uz autoričine profesionalne interese. U međuprostoru nalaze se slojevi koji, rekli bismo, na prirodan način povezuju ova dva gotovo dijametaralno postavljena motivska kompleksa čiji kontrast na taj način biva potpuno neutraliziran – od motiva svakodnevice Karlove obitelji, odnosno njegovoga djeda i bake, koji uključuje i epizode obiteljske povijesti s reminiscencijama na ljude, događaje i mjesta koji su ostali u prošlosti, preko komentara aktualnih događaja. posebice onih političkih, te povezanih svjetonazorskih digresija putem kojih se razjašnjavaju vrijednosni sudovi izrečeni u tekstu, do književnih i kulturnih referenci koje se pojavljuju vezano uz ono što akteri romana susreću pri svojim šetnjama gradom ili posredstvom medija. Usput saznajemo mnoštvo detalja iz života autoričine obitelji – primjerice da je Karlov djed popularan kolumnist koji se bavi političkim temama, da mu je majka znanstvenica – i to jedna od najuspješnijih u Hrvatskoj, da mu djed i baka stanuju u Cankarovoj ulici u Zagrebu, da ljeta provode u Biogradu na Moru itd. Također saznajemo i što se događa u širim razmjerima – vrijeme obuhvaćeno ovim dnevnikom bilo je obilježeno velikim migrantskim valom koji se prelijevao i preko Hrvatske, kao i borbama na Bliskom istoku, posebice onima protiv samoproglašene islamističke države uspostavljene na područjima Iraka i Sirije, čije su terorističke aktivnosti predstavljale stalnu prijetnju mirnom životu ljudi širom svijeta. To je također vrijeme isteka mandata vlade Zorana Milanovića, nakon kojega je desna koalicija formirala nestabilnu, kratkotrajnu vladu pod vodstvom Tihomira Oreškovića. Otprilike je to bio trenutak kada je, koju godinu nakon ulaska Hrvatske u EU, naše društvo postalo svjesno razmjera iseljavanja hrvatskog stanovništva koje su omogućile otvorene granice prema Zapadu tj. onoga što danas nazivamo “hrvatskom demografskom katastrofom” – na koju se autorica višekratno referira.

Predstavljači knjige istaknuli su kako sva ova događanja, od najbanalnijih do najdalekosežnijih, svojim literarnim postupkom autorica uzdiže do književne činjenice i estetske, pa i metafizičke propozicije. S tom se ocjenom nije teško složiti, mogli bismo samo dodati kako kroz svoje suptilno svjedočnje o, kako sama kaže, “ljepoti i krhkosti života” autorica na svjetlo dana uspijeva izvući podosta od “metafizike ljudske svakodnevice” i pritom ukazati na sve one “male stvari” koje ovu “metafizičnost” sačinjavaju.

Dodatna kvaliteta ovoga dnevničkog spomenara jest njegova neposrednost i nepatvorenost, što je upravo i uvjet da tekst ove vrste stekne književnu vrijednost. Rezultat je to, dijelom, i načina na koji je knjiga “Doživljaji Karla Maloga” nastala, a na koji se akademkinja Oraić Tolić osvrnula pri njezinom predstavljanju. Osnovicu knjige, naime, čine stvarna pisma poslana putem e-maila kojima je autorica obavještavala svoju kćerku (Karlovu majku) o dogodovštinama pri bavljenju djeda i bake svojim unukom koji je zbog mnogobrojnih majčinih putovanja na znanstvene konferencije morao biti predan njima na čuvanje. S ovom okolnošću povezana je i stanovita fragmentiranost teksta – koja je posljedica činjenice što mali Karlo (Karlo Mali) nije stalno bio u kontaktu sa svojim djedom i bakom, nego uglavnom u spomenutim prigodama ili pak pri njihovim posjetima obitelji svoje kćeri, kao i tokom zajedničkog ljetovanja.

Pri kraju knjige autorica ispisuje podužu pjesmu “o Hrvatskoj iz zraka i Hrvatskoj iz mraka” koja je tokom predstavljanja bila spomenuta više puta, a koju je pred njegov kraj pročitala gospođa Sekelez. Tom se pjesmom, koja za razliku od drugih pjesotvora i rimovanih igara riječima što ih u knjizi susrećemo na svakom koraku nije nimalo vickasta ni zabavna, ukazuje na mnoge boljke našega društva posebice na njegovo raslojavanje kakvo se u Hrvatskoj ne pamti. Ozbiljne i neugodne teme prisutne su doduše i na mnogim drugim stranicama knjige, no tek na ovom mjestu one bivaju posebno istaknute. A da završetak knjige ne ostane oslikan tamnim tonovima, zaključno pismo donosi prikaz proslave Karlovog drugog rođendana, sada u prisustvu njegovog mlađeg brata koji se rodio koji mjesec ranije. Ovo pismo završava još jednom pjesmom koja je izgleda stavljena kao kontrast onoj prethodnoj. Rekli bismo da se ovdje radi o suprotstavljanju “djetinjeg viđenja svijeta” ispunjenog vedrinom njegovog “očuđavanja” te dojmova “starih ljeta” u kojima dominira neka tiha rezignacija, o kontrastiranju “slatke pjene mladenačkih zanosa” i “gorkog taloga iskustva zrelog doba” – kako bi to rekao Danilo Kiš – što sve zajedno obilježava naš individualni i kolektivni “osjećaj života” ovdje i sada.

U zaključku možemo ustvrditi kako “Doživljaji Karla Maloga” ipak donose veoma optimističnu poruku u čije je središte stavljena naša mladost, naša djeca i unuci koja su za nas starije sva naša nada i radost. I upućuju na jedan prikladan način na koji se možemo i trebamo baviti svojim potomstvom. No knjigu ne treba preporučiti samo onima kojima je upravo ovo aktualna zanimacija – ona će zasigurno priuštiti užitak čitanja svim ljubiteljima lijepe i skladne pisane riječi. A autorici treba čestitati na još jednom uspjelom književnom djelu.

Danas je (2. srpnja) u pjesnikovoj rodnoj kući u Rastušju promoviran zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa o Dragutinu Tadijanoviću, koji je održan jesenas na dislociranom studiju u Slavonskom Brodu, a u organizaciji matičnoga Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera iz Osijeka i Fakulteta za poljsku i klasičnu filologiju Sveučilišta Adama Mickiewicza iz Poznanja u Poljskoj.

Zbornik je promovirala izv. prof. dr. sc. Emina Berbić Kolar, voditeljica dislociranoga studija Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Slavonskom Brodu. O zbirci radova govorili su i prof. dr. sc. Damir Matanović, dekan Fakulteta, te izv. prof. sr. sc. Nihada Delibegović Džanić recenzentica.

Urednici izdanja su uz već spomenute Berbić Kolar i Matanovića bili i prof. dr. sc. Bohuslaw Zielinski iz Poznanja te Amira Turbić Hadžiagić s Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Nazočne su pozdravili i zamjenik gradonačelnika Slavonskoga Broda g. Hrvoje Andrić koji je zahvalio svima koji su sudjelovali u organiziranju ovakvog skupa o našem Tadiji kao i u pisanju novih znanstvenih radova koji će doprinijeti boljem poznavanju toga umjetnika, a istaknuo je i da Fakultet može računati na potporu grada u sljedećim znanstvenim pothvatima takve vrste. Grad Slavonski Brod je inače pomogao i sufinanciranjem ovoga skupa na čemu su mu se zahvalili predstavnici fakulteta.

Cijeli skup je kao domaćin pozdravio i Miroslav Bjelobrk, koji je kao skrbnik Tadijanovićeve ostavštine, ali i kao unuk velikoga pjesnika ugostio uvažene goste iz znanstvene zajednice te ustvrdio kako je umjetničko djelo Tadijanovića prošlo sve testove vremena i poželio da se u Tadijinoj rodnoj kući organiziraju još mnogi skupovi i promoviraju mnoga djela koja će utvrditi mjesto Dragutina Tadijanovića u povijesti hrvatske kulture.

Mislim da živimo u vremenu ozbiljnih razlika i nerazumijevanja, pa se i pitanje osobne slobode promatra kroz prizmu ekstremnih isključivosti. Slobode nema bez suodnosa, bez blizine i pokušaja razumijevanja drugoga. U trenutku u kojem se taj prostor dijaloga zatvori, sloboda s kojom ostajemo hladno je i jako usamljeno mjesto

Amir Alagić 41-godišnji je pisac rođen u Banja Luci koji od početka devedesetih živi u Puli, gdje radi kao predavač engleskog jezika. Svoju prvu knjigu „Pod istim nebom“ (izd. Zigo, Rijeka, 2010.) sastavio je ulančavanjem niza kratkih priča s vrlo brojnim zajedničkim likovima, čije se sudbine isprepliću u više gradova diljem Europe, neprestano u autorskom fokusu imajući problem izgnaništva i progonstva. Prvi roman „Osvetinje“, u kojem je potvrdio izniman potencijal i darovitost dokazanu u prvoj knjizi, Alagić je smjestio u Rovinj, fokusirajući se ovoga puta na samo troje likova (supružnike i njihovog adolescentskog sina) kroz čija je iskustva problematizirao različite inačice ljubavi.

U svome novome romanu „Stogodišnje djetinjstvo“ Alagić poseže za složenijom strukturom te, slično kao u debitantskoj knjizi, također svoj narativ napučuje velikim brojem likova, ponovno problematizirajući progonstvo i iskustvo emigracije. Novi roman u cijelosti je smješten u Pulu, pri čemu Alagić taj grad pretvara u važnog protagonista priče. Autentične pulske ulice i pojedini stvarni gradski lokaliteti i objekti imaju važnu ulogu u fabuli, baš kao i pulski dnevni list Glas Istre, a sve to u vrlo razvedenoj priči čije dionice osim posttranzicijske sadašnjosti obuhvaćaju i vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata.

„Stogodišnje djetinjstvo“ je roman koji dokazuje da je Amir Alagić pisac iznimne darovitosti i imaginacije, stilističke elegancije, ali i velike načitanosti. To je autor vrlo vješt u tvorbi kompleksnih pripovjednih struktura, ali i sposoban osmisliti motivski i problemski vrlo bogate fabule snažnog emocionalnog naboja. Po mom skromnom mišljenju Amir Alagić je, uz Kristiana Novaka i Luku Bekavca, najzanimljiviji hrvatski pisac koji se pojavio u drugome desetljeću dvijetisućitih, ali ne dobiva medijsku pažnju koju kvalitetom svog pisma zaslužuje. Ovim intervjuom pokušat ćemo to barem djelomično ispraviti.

“Rat traje dok žive svi oni o koje se očešao” (FOTO: Dejan Štefanić)

Čitajući Vaše tri knjige u oči mi upada cikličnost njihovih struktura, ali i motiv isprepletenosti sudbina ljudi koji, često i toga nesvjesni, jedni drugima svojim postupcima preusmjeruju životne putanje. 

– Upravo onako kako stvari stoje i u životu. Sa svakim korakom i dahom koji ga prati, sa svakom mišlju i riječju utiremo put koji neumitno vodi od rođenja prema smrti, no koliko god taj korak bio čvrst i dah dubok, misao jasna, a riječ britka, zapravo nemamo pojma što će nam se po tom putu događati. Koješta lijepo i ružno, kao i sve ono što između toga stane, uglavnom će bit izazvano našom reakcijom na nečiji postupak ili nečijom na naš. Usput ćemo se ženiti, veseliti, sudarati, surađivati, ratovati, ljubiti, mrziti, ubijati, no uza sve to zauvijek ostati tek pijesak na vjetru. Radi li se u tim susretima o sudbini ili slučaju zapravo nije važno. To su različiti nazivi za istu stvar koji tek govore nešto o našim svjetonazorima. Smatram da je i ciklična struktura koju spominjete također preslikana iz života, samo kako bi se u stvarnom životu vidjela moramo taj život (ili njegov segment) okončati i pogledati ga u cjelini i odozgora. U književnosti to je lakše, pogotovo kad pisac preuzme ulogu gotovo sveznajućeg pripovjedača, kako ja uglavnom činim.

Vaš stil odlikuje se svojevrsnom baroknošću, rečenice su vijugave, dugačke, bogate poredbama i metaforama, ali elegantne i skladne, a svime time i apartne u odnosu na prevladavajući izvještavalački, jednostavni izričaj velikog dijela uradaka suvremene hrvatske proze. Očito je da ste vrlo načitan autor. Koje biste autore izdvojili kao najvažnije u smislu utjecaja na Vaše pisanje?

– Ne volim, ne znam i ne želim određivati što bi trebalo, a što ne bi trebalo biti, pa ću ovo što kanim reći oprezno i s rezervom, svjestan kontradiktornosti kojom sam započeo odgovor. Neću reći ništa novo ako kažem da bi umjetnost trebala biti lijepa. Tu mislim na ljepotu u najširem smislu, na neki način zapravo misleći na kvalitetu. Ali kako kvalitetni mogu biti automobili, pištolji, zvučnici, stolovi, gitare, nalivpera, kompjuteri ili asfalt, u umjetnosti je to lijepo o čemu govorim zapravo kvaliteta s duhom. Pod lijepo stavljam i opise groznih ili degutantnih stvari. U „Stogodišnjem djetinjstvu“ sam na nekoliko stranica opisao događaje koje je izazvala hrpica psećeg izmeta. Koliko god bilo degutantno, mislim da je to lijepo napisana pasaža. Nerijetko se spominje Andrićevo opisivanje nabijanja na kolac, to je dobar primjer onoga što pokušavam reći, no ja ću Andrića zapravo spomenuti kako bih konačno odgovorio na pitanje o utjecaju na moje pisanje. On je zasigurno jedan od važnijih pisaca. Čak mi i njegov portret, nacrtan rukom prijatelja, visi iznad radnog stola. Mnogo bi se meni važnih pisaca našlo u tom nizu da krenem nabrajati, i kako god bih ih pažljivo brojao, nekog bih zaboravio. Često se događa da netko koga čitam trenutačno utječe na moje pisanje, pa makar taj naizgled pisao posve drukčije od mene. Što se načitanosti tiče, reći ću da bih mogao biti načitaniji.

“U ‘Stogodišnjem djetinjstvu’ sam na nekoliko stranica opisao događaje koje je izazvala hrpica psećeg izmeta (FOTO: Durieux)

Rekao bih da se kod sve tri vaše dosadašnje knjige radi o djelima snažnog humanističkog naboja, pri čemu etiku i estetiku stavljate u istu ravan. Međutim, pritom pazite da angažiranost i kritičnost ne budu napadne, već implicitne.

– Ispravnost je jako važna. U današnje doba, u kojem svakojaka budala i pokvarenjak može nekome nešto javno poručiti i priprijetiti, mnoštvo je kojekakvih alternativnih činjenica kroz koje jasne i očite stvari bivaju proglašavane upitnim i nazivane dogmatskim, uglavnom od onih koji svoj stav grade na dogmi samoj, pa smo došli do toga da treba dokazivati kako je Zemlja okrugla, a cjepivo za djecu važno. O politici i povijesti da i ne govorim. Posvemašnja relativizacija je ono što plaši i užasava, pa i ja u tom kaosu tu i tamo nešto kažem pokušavajući ne biti isuviše nametljiv. To je gotovo dužnost svakoga koji išta promišlja, no istovremeno valja paziti da se ne postane dežurno laprdalo. Kroz pisanje nalazim načina da ukažem na neke stvari, posve svjestan jalovosti vlastitih nastojanja. Ne znam ima li spomenuti humanistički naboj veze s tim, no čini mi se da odmalena nekako nagonski uzimam stranu slabijeg. Na primjer, nikada nisam navijao za moćne nogometne klubove, nikakva Barcelona, Real, ondašnja velika četvorka, uvijek su to bili neki sudbinski gubitnici, za djetinjstva to je bio Borac Banja Luka, a danas, ako se uopće može reći da pratim nogomet, to je Istra.

Debitantska knjiga priča „Pod istim nebom“ i Vaš drugi roman „Stogodišnje djetinjstvo“ osim grada Pule povezuje i problematizacija progonstva, izbjeglištva, a što ste i sami iskusili početkom devedesetih iz Banja Luke preselivši u Istru.

– Rat je dramatično utjecao na sudbine mnoštva ljudi na ovim prostorima pa tako i na mene. Matoš je kazao da rat traje dok žive vojnici. Zapravo traje dok žive svi o koje se očešao. To je trauma društva čije se posljedice žestoko osjećaju i danas, gotovo četvrt stoljeća poslije (a kako vidimo i sedamdeset pet godina, pa i čitavo stoljeće kasnije i dalje se vode ratovi djedova i pradjedova), na sličan način kako kakva nesreća ili bolest ostavljaju traga na pojedincu. Samo što je ovdje riječ o množini pa sve biva višestruko kompleksnije. U prvom pitanju smo govorili o isprepletenosti ljudskih sudbina. Rat nije prirodna nepogoda, uragan koji negdje nastane, razbukta se i nosi sve pred sobom, rata nema bez ljudi, no kad se zahukta i otme kontroli nosi daleko veću nesreću od uragana. Prvi susjed najednom postaje smrtna prijetnja, netko koga treba potjerati ili ubiti jer je kriv za sve loše što nam se događa u životu, pa i zato što nam je prokapao bojler ili nam se ne diže ona stvar. O samom ratu uglavnom ne pišem, pišem o njegovim odjecima i posljedicama kada prođe, a jedna od njih su i stotine tisuća ljudi koji napuštaju svoje domove i odlaze nekud, uglavnom ni sami ne znajući gdje.

Roman „Stogodišnje djetinjstvo“ problematizira i manjinstvo, kako ono nacionalno tako i druge aspekte manjinstva, izdvojenosti.

– Tijekom proteklog stoljeća u ovom su se gradu stvari nekoliko puta, u ne pretjerano dugim vremenskim periodima, okretale naglavce, pa se po pitanju nacionalnosti moglo dogoditi da zaspiš kao većina, a probudiš se kao manjina, i obratno. Nekad je to bilo više, a nekad manje važno, u jednom bi trenutku zbog toga izgubio glavu, dok u drugom ne bi, nekad bi morao mijenjati ime da bi uopće smio postojati, a nekad si mogao prilično biti ono što jesi. Trusno područje na kojem se događalo svašta, a gdje zadnjih godina i desetljeća uglavnom vlada pozitivna atmosfera po tom pitanju, što se u određenoj mjeri može zahvaliti i relativnom blagostanju izniklom na prihodima od turizma – prije šezdesetak godina ljudi su ovdje bili gladni, a u Slavoniji nisu – pa i sve druge, u pitanju spomenute manjine, vjerujem, ovdje dišu lakše nego po drugim gradovima i kasabama. No čim moramo o tome govoriti i tako govoreći nanovo dijeliti ljude na ove i one, mene ulovi nekakav grč i malodušnost.

“O osveti i uzaludnosti iste” (FOTO: Durieux)

Iako je roman „Stogodišnje djetinjstvo“ smješten u Pulu i iako konkretni stvarni pulski lokaliteti igraju važnu ulogu u fabuli, ipak ste priču uspjeli učiniti univerzalnom. Kako Vi osobno doživljavate grad Pulu i Istru, je li Istra uistinu toliko otvorena, inkluzivna, tolerantna?

– Ja i jesam i nisam iz Pule, i to mi daje posebnu perspektivu promatrača i na drukčiji način oblikuje misli kada o tom gradu promišljam. U ovom gradu nemam rodbine, nemam tetke i stričeve koje ću posjećivati, nemam bratiće i sestrične s kojima ću roštiljati i ići im na babinje, nema tog građanskog ili malograđanskog elementa što prati čovjeka koji je život proživio u gradu u kojem je rođen i otkud su njegovi. Ako ne po imenu onda će, čim progovorim, po naglasku znati da nisam iz Pule. Jedni će to naglašavati i isticati kao nešto važno i određujuće, dok će me drugi vući sebi jer sam im mio i drag, i jer nisu opterećeni kojekakvim stvarima kojima se čovjek lako optereti. To mi dođe kao neki lakmus papir koji pokazuje kome se možeš, a kome ne možeš približiti, što potvrđuju duge godine mog života ovdje i veze koje su te duge godine preživjele. Nisam sklon tradiciji tako da u meni nema patnje za običajima rodnog kraja i mogao bih živjeti kojegdje samo da je grad i da je multikulturalan, jer ako nije onda to i nije grad već je varoš i kasaba. Ipak, s Pulom sam se na neki način srodio. Jedini je to grad koji mogu smatrati svojim. A koliko su grad i regija otvoreni i tolerantni, to dakako ovisi s kim ih uspoređujemo. Ako je to područje koje je zauzimala bivša Jugoslavija, onda mi se čini da su Pula i Istra na čelu.

Recite nam nešto o liku novinara crne kronike, zašto ste odlučili da se zove Amir Alagić kao i Vi? 

– Nije da se on zove kao ja, već on jeste ja. Transponiran u književni tekst, stavljen u neku drugu dimenziju koja nije toliko udaljena od ove, Amir Alagić iz knjige dijeli prošlost Amira Alagića iz stvarnosti, on izgleda kao ja, ponaša se kao ja, dogodilo se da je postao novinar crne kronike, no to se moglo dogoditi i meni. Na kraju krajeva on i piše, što je važan segment romana. S druge strane bilo je jako važno da to budem ja jer pokrivam i simboliziram jednu od tri neuralgične točke stogodišnje burne pulske povijesti raseljavanja i naseljavanja.

U romanu „Osvetinje“ bavite se tematikom ljubavi, ali njezinim različitim inačicama: ljubavi muškarca i žene, opsesivnom ljubavi majke prema sinu, ljubavi adolescenta i od njega puno starije žene, ali i ljubavi čovjeka prema ratom zahvaćenoj domovini. Pritom zahvaćate i različite faze ljubavi – neuzvraćenu, previše naglašenu, onu koja se gasi. 

– To je roman o osveti i uzaludnosti iste. Ljudi se svete kada netko takne u nešto što im je važno. Posebno su okrutne osvete za ono što smatraju svetim, a to može biti majka, vjera, domovina, novac, štošta što iz ovog ili onog razloga ljube, sve to međusobno miješajući i usput jedno pretvarajući u simbol drugoga. Otud ste dobro izdvojili ljubav kao tematiku.

Uz ljubav problematizirate i produkt ljubavi – ljubomoru, koristeći je kao zamašnjak radnje i apostrofirajući njezinu razornost, u smislu uzročnika nesreće.

– Čini mi se da ljudski rod uglavnom ne zna voljeti. Ljubav se miješa s posjedovanjem, kada se nešto voli onda se na to stave šape i ako netko u to dirne ujedamo, često usput uništavajući upravo to što volimo. Drvo ljubavi raste u korovu ljubomore ili kako je u romanu nazivam – ljubavne boljetice.

“Ako i postoji neka književna scena, ja na toj književnoj sceni ne postojim” – Amir Alagić na predstavljanju svoje knjige u Puli (FOTO: sanjamknjige.hr)

Vratimo se još malo Vašem stilu, za koji moram istaknuti da ima svojevrstan hipnotički učinak, jer svojim elegantnim rečenicama Vi s lakoćom čitatelja činite zarobljenikom priče. Recite nam zato nešto o samom procesu rada, koliko ste radili na svakoj od ovih knjiga i jesu li urednici imali puno primjedbi i sugestija, je li bilo puno mijenjanja izvorne verzije rukopisa prije tiskanja?

– Dosta se patim dok pišem i vjerojatno su oni najskladniji dijelovi teksta najduže i najmučnije krčeni da bi postali to što jesu. Mnogo je tu brisanja i ispravljanja, čitanja iznova. Nema tu nekog užitka, tek kratkotrajno kada nešto zaokružim i to mi se učini dobrim. Ali i to sutra može izgledati drukčije. Zapravo najviše volim, kada sve zgotovim, čitati priču ispočetka radeći onaj fini vez. Zato pisanje svake knjige traje dvije-tri godine, možda i više, s tim da si ne mogu priuštiti luksuz da se samo tim bavim. Izmjene na dovršenim rukopisima bile su minimalne, kao i uredničke intervencije.

Istra mi se čini trenutačno najjačim književnim područjem Hrvatske, s obzirom na brojne kvalitetne autore koji tamo žive, poput Tatjane Gromače, Radenka Vadanjela, Natalije Grgorinić, Ognjena Rađena, Nenada Popovića, Slađane Bukovac, Igora Grbića, Nevena Ušumovića … Pritom mi se čini da se kod svih tih autora radi o ljudima nesklonima medijskom isticanju. Za razliku od npr. članova riječke skupine RiLit, autori nastanjeni u Istri kao da inzistiraju na samostalnosti, individualizmu. Recite nam nešto o tome, ali i o svojoj poziciji – kako sebe percipirate i jeste li zadovoljni recepcijom svojih djela i njihovim medijskim praćenjem?

– Iako se uglavnom ne poznajemo, čini mi se da je većina spomenutih u Pulu ili Istru odnekud došla. To je možda i dobar odgovor na Vaše pitanje. Pula je crvuljak na kraju svijeta, velegradska provincija ili provincijski velegrad u kojem se svi putovi, ceste i pruge ulijevaju u more. Kad se dođe u Pulu, više nema dalje. Može se ići samo natrag. To pomalo podsjeća na samoizgnanstvo. Ne znam tko je kome manje sklon, spomenuti ljudi medijima ili mediji spomenutim ljudima. Ako i postoji neka književna scena, ja na toj književnoj sceni ne postojim.

Od Ministarstva kulture primate šestomjesečnu stipendiju za pisanje novog romana „Tuneli“. Recite nam nešto o njemu. Koja je tematika, kad bi roman mogao biti objavljen i kod kojeg izdavača?

– Upravo o onome što smo već spominjali, odnosima među ljudima i međusobnom utjecaju na sudbine, nevidljivim tunelima koji se dube među ljudskim dušama, a da počesto nismo toga niti svjesni. Uz to, pod površinom, Pula je premrežena tunelima iz austrougarskog doba, naravno, iskopanim u vojne svrhe, pa su ti tuneli i autentični lokalitet na kojem se dešava dio radnje. Strukturom ulazim u svojevrsni eksperiment. Neću previše govoriti o tome, možda tek da spomenem kako glavni lik romana umire na trećoj stranici ostavljajući za sobom na desetke likova koji, pričajući o sebi, na neki način dovršavaju priču o njemu. Roman po ugovoru moram dovršiti do kraja godine. S objavljivanjem se nikad ne zna, no vjerujem da će to biti izdavač moja zadnja dva romana – Durieux.

lupiga

jergovic

Foto: Fototeka SABA RH

Pored onog agresivnijeg, desničarskog, današnju političku scenu u Hrvatskoj bitno obilježava i liberalni revizionizam. Iako se njegovi predstavnici vole predstavljati kao posljednja brana pred zahuktalom desnicom, svojom interpretacijom povijesti zapravo joj samo asistiraju.

Iz raspršenog mnoštva tekstova o globalnom fenomenu “Sluškinjine priče” izdvojila se nedavno jedna lokalna kritika: Asja Bakić ispreturala je presudnu prešutnu premisu pripovijesti Margaret Atwood, onu koja u fokalizacijsko središte politički nabijene distopije gura temeljno apolitičan glavni lik. Osnovni problem romana i njegove TV-serijalizacije, tumači Bakić, u tome je što nam novouspostavljenu, ultrakonzervativnu državu Gilead predstavlja iz perspektive sluškinje Offred koja se u svome “prošlom” životu nije borila protiv uspona fundamentalističke diktature, nego je pasivno promatrala kako natražnjaci preuzimaju vlast: “Pod egidom osnažujuće feminističke naracije prodaje priču koja glorificira neinformiranu junakinju i od nje posve nezasluženu čini glavnu figuru otpora na koju se sve žene trebaju ugledati.”

A znamo da su se ugledale: nebrojeni feministički prosvjedi širom svijeta, uključujući one zagrebačke iz decembra prošle i februara ove godine, ikonografski su zaogrnuti prepoznatljivim crvenim opravama i bijelim kukuljicama iz “Sluškinjine priče”. Nasuprot novonastaloj prosvjednoj modi, Bakić zato predlaže simbolički uzor iz domaće, u međuvremenu duboko potisnute prošlosti: lik partizanke, NOB-ovke, afežeovke. “U Drugom je svjetskom ratu u borbi protiv okupatora na prostoru bivše Jugoslavije poginulo 25.000 žena, a ranjeno ih je 40.000”, podsjeća. “Žene su se samoorganizirale i mobilizirale da pomognu u Narodnooslobodilačkoj borbi. Bile su bolničarke, političarke, vojnici – aktivno su sudjelovale u borbi za ravnopravnost i slobodu, njih dva milijuna.” Pa zaključuje: “Paradoksalno je da se bilo kakav otpor klerikalnoj i desničarskoj retorici i politici protiv prava na pobačaj u Hrvatskoj danas organizira pod crvenim plaštom izmišljene sluškinje, kad povijesno za takvu vrstu borbe imamo puno adekvatniji lik partizanke koja nije pasivno čekala da bude rodilja i sluškinja u nacističkoj utopiji.”

Nepoželjna petokraka

I zaista, teško je pronaći suvislu primjedbu ovakvom prijedlogu. Za razliku od imaginarne sluškinje, lik stvarne partizanke simbol je angažiranog otpora. On je i naša autohtona ideološka baština: prosvjedi pod bijelim kukuljicama samo reproduciraju trenutnu globalnu aktivističku modu, a usput su – da stvar bude gora – tek ikonografska replika komercijalne reklamne kampanje kojom je serija bila promovirana. Napokon, iz perspektive osnovnih ženskih prava period Drugoga svjetskog rata podrazumijeva toliko jasnu binarnu podjelu da je ne mogu zamutiti naknadne konstrukcije o načelnoj izjednačenosti “dva totalitarizma”, jer dok su žene na ovim prostorima po prvi put izborile pravo glasa i političkog djelovanja upravo tokom Narodnooslobodilačke borbe, u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u isto vrijeme ne samo što nikakvog prava glasa nije bilo, nego je, primjerice, abortus zakonski kažnjavan vješanjem. Teško je, dakle, pronaći suvislu primjedbu Bakićkinu prijedlogu: još je teže, međutim, očekivati da bi ga se netko usudio ostvariti. Pokušajmo, uostalom – strogo hipotetski – zamisliti medijske komentare i masovnu reakciju da je na prosvjed za ratifikaciju Istanbulske konvencije prema Markovom trgu promarširala četa žena odjevenih u partizanske uniforme, s titovkama na glavi i petokrakom na čelu.

Ne trebamo, zapravo, ni pokušavati. Kada su 22. juna, na Dan antifašističke borbe, ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta razvijene zastave s crvenom zvijezdom, Drago Pilsel, novinar, aktivist i jedan od utemeljitelja Antifašističke lige, koja je proslavu suorganizirala, odlučio je demonstrativno napustiti organizaciju. Ljudi koji vitlaju komunističkim barjacima za njega su “budale” i “fanatici”, a antifašistima ih se može zvati isključivo pod znacima navoda. Između njih i filoustaškog šljama bitne razlike nema: “Idioti jedni, idioti drugi.” Iako istaknuti simboli zakonski nisu zabranjeni, uvjeren je revoltirani novinar, jedina zastava koju bi trebalo razviti 22. juna službena je zastava Republike Hrvatske.

Njegov stav nipošto nije usamljen: retroaktivno reduciranje narodnooslobodilačke antifašističke borbe četrdesetih na korak u smjeru hrvatskog osamostaljenja devedesetih, znamo, spada u službeni narativ ovdašnje državotvorne ideologije. I zato s Pilselom hrvatski liberalni revizionizam doseže krajnju točku apsurda: upravo na dan kada se sjećamo Prvog sisačkog partizanskog odreda, osnovanog pod crvenom petokrakom, on zvijezdu želi posve izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Ako su feministički prosvjedi za ratifikaciju Istanbulske komunizam prikrili širokom perspektivom globalne pomodnosti, on ga izravno napada iz uske vizure hrvatske državotvornosti. Dva svježa primjera iskrivljavanja povijesti Narodnooslobodilačke borbe – jedan neprimjetan i prešutan, drugi glasan i napadan – utoliko lijepo punktiraju amplitude između kojih se lokalni liberalni revizionizam danas kreće. Njegova je osnovna postavka: ako NOB ne možemo prešutjeti, onda ga barem moramo temeljito preparirati, pripitomiti i dekomunizirati.

Književno prešućivanje partizana

Koliko je ovaj manevar naizgled samorazumljive marginalizacije NOB-a obuhvatan, sjajno se vidi na stranicama suvremene književnosti, koja ideološku konstrukciju zbilje prelama daleko preciznije nego što to često umiju prepoznati politički analitičari i književni kritičari. Drugi svjetski rat ondje je literarno artikuliran u dva osnovna smjera. Prvi, ultranacionalistički i tvrdo revizionistički, utabao je još sredinom devedesetih “Četverored” Ivana Aralice. Drugi, kojim se kreću antinacionalistički, regionalno i kozmopolitski orijentirane autorice i autori, ulaznu točku u kompleks ratnih sukoba pronalazi gotovo po pravilu u motivu holokausta. “Ruta Tannebaum” Miljenka Jergovića, “Elijahova stolica” Igora Štiksa, dobar dio opusa nedavno preminule Daše Drndić: sve su to tekstovi okupirani viktimologijom masovnog istrebljenja Židova. Proširimo li fokus na postjugoslavenski kontekst, niz se nastavlja: “Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida, “Gec i Majer” Davida Albaharija, “Moj lepi život u paklu” Ivana Ivanjija, “Biljar u Dobrayu” Dušana Šarotara…

Neki među tim naslovima su izvrsni, drugi solidni, treći manje uspjeli: iz perspektive proučavanja matrice motivske selekcije to je ionako manje važno. A matricu dobrim dijelom uspostavlja recepcijska petlja: romani o holokaustu svojim univerzalnim zahvatom kao da unaprijed računaju na širi čitalački horizont, prijevode i inozemnu publiku. Nije pritom riječ o prokazivanju autorskih kalkulacija ni o dezavuiranju itekako važne književne teme: riječ je o tome da, potisnuti univerzalističkim literarnim stremljenjima, lokalni likovi partizanke i partizana ostaju na dalekim marginama. Prošetat će uvodnim stranicama “Povijesti moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon” Ivane Sajko, završiti u ljubavnom zapletu “Slane zemlje” Jasmina Imamovića, po njima će biti nazvana malena izdavačka kuća Partizanska knjiga iz Kikinde: redom incidentalni primjeri. Krajnje je bizarno, zapravo, koliko u književnosti s “ovih prostora” – još i danas opsesivno okupiranih tematikom Drugoga svjetskog rata – ima malo onih koji su tom ratu pobijedili.

Politički oportunizam se ne isplati

Iz liberalnog kuta, insistiranje na ikonografskom pamćenju NOB-a – s čijeg se čela problematična petokraka ne može ukloniti ma koliko puta ponovili obaveznu mantru da u antifašističkoj borbi nisu sudjelovali samo komunisti – znak je političkog infantilizma i kontraproduktivnog potpirivanja ionako rasplamsale desničarske vatre: nacionalistima, koji posvuda paranoično traže skrivene komuniste, prema toj se verziji samo nepotrebno daje za pravo. Ili, u nešto sažetijoj Pilselovoj formulaciji: idioti jedni, idioti drugi. Ali prije će biti da je situacija obratna. Prešućivanje Narodnooslobodilačke borbe i “meka” cenzura partizanskog pokreta – svjesna ili nesvjesna, namjerna ili nenamjerna – desničarskom revizionizmu uglavnom asistira. Uostalom, ona traje već prilično dugo: pa ipak, novom valu radikalnih desničara, kojima je vrata političkog mainstreama prije pet godina otvorio Tomislav Karamarko, to nije nimalo smetalo da iz repertoara ideoloških diskvalifikacija ponovno izvuku olinjalu avet komunizma.

Sve one godine pristojnog kolektivnog zaobilaženja NOB-a koje su dovele do toga da simbol feminističke pobune postane globalno brendirani lik apolitične žrtve umjesto lokalne heroine antifašističkog otpora, da se ljude koji dan borbe protiv fašizma slave simbolom pobjedničke vojske naziva budalama i da kompletna književnost spremno uranja u mulj kolektivnog zaborava očito nisu bile dovoljne: desnicu nisu zadovoljile. Naprotiv, ostavile su joj brisani ideološki prostor za novi usiljeni marš. Možda je zato baš sada dobro vrijeme da se prešućivanje prošlosti, ma s kojeg političkog pola dolazilo, nazove pravim imenom: povijesnim revizionizmom. Možda je vrijeme za usvajanje lekcije da se politički oportunizam ipak ne isplati. Možda je vrijeme da se prisjetimo kako onima koji su prije sedamdeset i sedam godina krenuli u naizgled izgubljenu bitku, oportunizam sasvim sigurno nije bio na pameti.

bilten

Priča o umetnosti pobune duha i totalnom ustanku …

Pojavljuje se u Francuskoj, Parizu, nakon Prvog svetskog rata, kao jedan od glavnih književnih i umetničkih pokreta 20.-og veka. Prethodili su mu kubizam, futurizam i dadaizam, pokreti željni rušenja svih dotadašnjih, tradicionalnih vrednosti. Dadaizam, pre svih, bio je pokret potpunog osporavanja svega, rođen u Cirihu, 1916. godine na poticaj pesnika Tristana Tzare. Dadaističke pesme rušile su tradicionalnu poetsku organizaciju i bile složene od slogova, neartikulisanih uzvika i reči bez reda. Neformalni, destruktivni, provokativni umetnički pokret nestao je već dvadesetih godina dvadesetog veka, ali je doprineo nastanku nadrealizma…

 ,, Neposredna stvarnost nadrealističkog pokreta nije toliko u nekakvoj promeni fizičkog i prividnog poretka među stvarima, koliko u stvaranju određenog kretanja u duhovima. Ideja o bilo kakvoj nadrealističkoj revoluciji usmerena je na najdublju bit i na poredak u mislima… Ona je pre svega usmerena na stvaranje jedne nove vrste misticizma…“.

Nadrealistički pokret su predvodili umetnici i pesnici Breton, Elijar, Aragon… dajući poeziji moć da se svet vidi drugim očima i da se promeni. Bili su pod velikim uticajem Prvog svetskog rata iz kojeg su izašli zgađeni. Njihov rad je uticao na slikare- Salvadoar Dalija, Maksa Ernsta i Viktora Braunera, kao i na slavnog španskog filmskog reditelja Luisa Bunjuela…

Nisu hteli da imaju više išta zajedničko sa civilizacijom koja je izgubila smisao postojanja, a radikalni nihilizam koji ih je nadahnjivao prostirao se na umetnost i sve manifestacije trule civilizacije. Andre Breton je govorio: ,, U našim očima sve je bilo spremno za jednu neverovatno radikalnu, krajnje represivnu revoluciju koja bi zahvatila zaista sve oblasti“…

Nadrealizam nije bio zamišljen kao nova umetnička škola, nego kao sredstvo za upoznavanje potsvesti, čudesnog, ludila, buntovnih stanja, svega što je predstavljalo naličje logičnog dekora sveta. Akcenat je, nasuprot rušilačkom anarhizmu dadaista, stavljen na sistematični, naučni, eksperimentalni, karakter novog ponašanja. Prvo nadrealističko delo ,, Magnetska polja“(1921.), plod saradnje Bretona i Supoa, ta je vrsta eksperimenta…

Želeli su do beskonačnosti razviti mogućnosti ljudskog uma, puštajući da ih vodi slučaj i ono nesvesno u njima tj. njihovi snovi, želje i mašta. Pesnici su se prepuštali tzv. automatskom pisanju, zapisujući sve što im je prolazilo kroz glavu bez ikakve kontrole ili selektivnosti… Za razliku od spontane negacije dadaizma, nadrealizam traži neko konstruktivno načelo i razrađenu teorijsku osnovu. Kao lekar, Andre Breton upoznaje psihoanalizu Zigmunda Frojda, što je uticalo da nesvesno postaje jednom od osnova nadrealizma. Osnovni oblik nadrealističkog delovanja bilo je ,, automatsko pisanje“, Bretonovo otkriće, a sastojalo se u brzom beleženju spontanog toka misli, koji se javlja u posebnim stanjima sanjarenja i budnog sna. Nadrealizam se poziva na romantizam, pre svega nemački, koji je bio otvoren izazovu sna i iracionalnog. U Francuskoj, nadrealizam polazi od dela markiza de Sada, Bodlera, Malarmea, Remboa i Lotremona. Preteče su mu bile i Apoliner, Žari…

Godine 1924. nadrealistički pokret je zvanično osnovan. Imao je svoj stalni ured , ,, Biro za nadrealistička istraživanja“ i svoj organ: nadrealističku revoluciju. Okupio se oko Andrea Bretona, dovoljno iskusnog i smelog da napiše povelju pokreta- Manifest nadrealizma. Manifest je najpre osudio realizam, označivši ga kao neprijateljski prema svakom duhovnom i moralnom poletu. Zatim osuđuje proizvode realizma, naročito roman, koji je postao isprazni privilegovani književni oblik.U prvi plan je istaknuta nadrealistička poezija, automatsko pisanje i uništenje logike, i svega što se oslanja na nju. Uz to i uništenje religije, morala, porodice, tih ludačkih košulja koje sprečavaju čoveka da živi idući za svojom željom. Nadrealisti su bili buntovnici čiji cilj nije bio samo promena tradicionalnih okolnosti koje su vladale u dotadašnjoj poeziji, već i onih koje su vladale u životu. Gajili su veliku iluziju verujući da će se njihovi neprijatelji srušiti od zvuka njihovih reči ili pri čitanju njhovih spisa…

Izjava nadrealista, štampana kao letak 27.januara 1925. godine, objavljuje:

1. Mi nemamo šta da tražimo od literature. Ali sasvim smo sposobni da se u slučaju potrebe njom poslužimo kao i svi drugi.
2. Nadrealizam nije neki novi ili lakši način izražavanja, a nije čak i nekakva metafizika poezije. On je sredstvo za potpuno oslobođenje duha i svega što je duhu srodno.
3. Mi smo čvrsto odlučili da izvedemo jednu određenu revoluciju.
4. Spojili smo nadrealizam sa rečju revolucija jedino da bismo ukazali na nezainteresovani, nezavisni i sasvim beznadni karakter te revolucije.
5. Ne pretendujemo da bilo šta promenimo u zabludama ljudi, ali mislim da će im dokazati krhkost njihovih misli, kao i to na kakvim su nemirnim temeljima, na kakvim pukotinama podigli svoje drhtave kuće.
6. Upućujemo društvu ovo svečano upozorenje. Neka pripazi na svoja zastranjenja, na svaki pogrešan korak svog duha, mi ga nećemo promašiti.
7. Mi smo specijalisti za pobunu. Nema nijednog sredstva za akciju koje u slučaju potrebe nismo kadri da upotrebimo.
8. Nadrealizam nije nikakva poetska forma. On je krik duha koji se okreće sebi samom, čvrsto rešen da očajnički smrvi sve što ga sputava. A u slučaju potrebe učiniće to i sasvim opipljivim čekićima…

Ideja o bilo kakvoj nadrealističkoj revoluciji usmerena je na suštinu i na poredak u mislima. Ona je pre svega usmerena na stvaranje jedne nove vrste misticizma. Ljubav, kao i revolucija, predstavljala je jedno od osnovnih nadahnuća nadrealizma…

Naglasak nadrealističke revolucije se stalno stavlja na neophodnost pobune, koja je osnova i cilj pokreta. Na jednoj od brojnih predavanja, u Madridu, 1925.godine, Luj Aragon nasrće svom snagom na priznate predstavnike mrtve civilizacije koji su došli da ga slušaju:

 ,, Ah!bankari, studenti, radnici, funkcioneri, sluge, vi picolisci korisnosti, drkadžije neophodnosti!Ja nikad neću raditi, moje su ruke čiste. Bezumnici, skrijte od mene te svoje dlanove i te intelektualne žuljeve kojima se ponosite. Ja proklinjem nauku, tu sestru bliznakinju rada. Sticati saznanja! Jeste li ikad sišli do dna tog mračnog bunara? Ja vam stoga želim samo toliko da vas tamo jedna lepa eksplozija gasa najzad vrati lenostikoja je jedina prava domovina misli…

    Mi ćemo raščistiti sa svime. Najpre ćemo uništiti tu civilizaciju koja vam je draga, u kojoj ste ukalupljeni kao fosili u škriljcu. Zapadni svete, osuđen si na smrt. Mi smo defetisti Evrope…“.

Nadrealizam je , naime, pošao od kolektivnog pokušaja da se izvrši revolucija na duhovnom planu, što do tada niko nije pokušao. Na planu politike je stavio sebi u zadatak da okupi revolucionarne intelektualce koji su se opirali svakom stavljanju pod nečiju komandu…

Kao i svi avangardni pokreti želeo je promeniti i umetnost i društvo. Odbacio je rat, tradicionalne vrednosti i sam pojam književnosti, koja se činila zastarelom. Prema nadrealizmu, čovek se trebao osloboditi svih obaveza. On mora promeniti život, a potom i svet. Zato se dosta pesnika nadrealista približilo marksizmu i 1927. pristupilo Komunističkoj partiji…

Duh nadrealizma i danas kruži svetom, nošen dahom onih koji istinski veruju i žele da menjaju sebe a samim tim i svet. Duh nadrealističkog humora još uvek budi nadu i veru da sve nije bilo uzalud!

NADREALISTI – istorijat i književni uticaji…

,, Nadrealizam je rođen na obroncima Dade“, piše slikovito Ribeman-Desenj, a Tristan Cara dodaje: Nadrealizam je rođen iz pepela Dade…“.

Spržena zamorom od svega, pre svega lakrdije i nihilizma, Dada se početkom dvadesetih godina pretvorila u pepeo – supstancu iz koje će jedan od bivših dadaista – Andre Breton, stvoriti novi avangardni umetnički pokreti… Dok je pravi osnivač dadaizma – Tristan Cara bio oličenje jedne vrste književne anarhije i jetkog humora, Breton, tvorac nadrealizma i bivši dadaista je težio disciplini i organizaciji, držeći uzde pokreta u svojim rukama. Dok je Dada na spoljnom planu značila podrugljiv sarkazam, a na unutrašnjem apsolutnu negaciju, nadrealizam se usredsredio na istraživanje snova, uvodeći novu tehniku pod uticajem Frojdove psihoanalize; automatsko pisanje. Za razliku od anarhičnog i spontanog dadaizma, nadrealizam je vremenom postao grupa sa strogim ustrojstvom i nepromenjivim zakonima. I to je trajalo više od 40 godina, počevši zvanično od 1924.godine.

U periodu od poslednjih dadaistički manifestacija(1922.) do objavljivanja Bretonovog ,, Nadrealističkog manifesta“( oktobra 1924. godine), nastavio je da izlazi časopis ,, Literatura“( ugašen juna 1924.) kojeg je potom zamenio( decembra 1924.) časopis ,, Nadrealistička revolucija“. Naziv NADREALIZAM rađa se sa književnikom Apolinerom, koji je svoju dramu : ,, Tiresijine dojke“(1917.) nazvao ,, nadrealistična drama“.

Antirealizam, antinaturalizam, negacija i apsolutno odbacivanje realnog kao materije i osnove umetnosti, upada u oči još od prve stranice Bretonovog prvog nadrealističkog ,, Manifesta“. U njemu se Breton buni protiv vladavine logike, hvali Frojdova otkrića i kategorički tvrdi: ,, Mašta je, možda, na putu da povrati svoja prava“. Breton veruje u razrešenje dva naizgled protivrečna stanja – sna i jave, veruje u neku vrstu apsolutne, NADREALNE stvarnosti…

Breton ovako definiše nadrealizam: ,, Čist psihički automatizam kojim se želi da izrazi, bilo usmeno, bilo pismeno, ili na ma koji drugi način, pravo delovanje misli. Diktat misli u odsustvu svake kontrole razuma, i lišen estetskih ili moralnih preokupacija“. Što se tiče filozofske definicije, ona glasi ovako: ,, Nadrealizam počiva na verovanju u višu realnost određenih oblika asocijacija, zanemarenih pre njega, u svemoć sna, u nekoristoljubivu igru misli. On teži da konačno razori sve ostale psihičke mehanizme, i da uzme njihovo mesto u procesu rešavanja osnovnih životnih problema“.

Ko su sve bili nadrealisti? Na početku: Aragonm Baron, Bonfar, Breton, Krevel, Deltej, Desnos, Elijar, Žerar, Lembur, Malkin, Moriz, Navil, Pere, Pikon, Supo, Vitrak. Šest godina kasnije, kada je Breton objavio svoj drugi ,, Manifest“(1930), ostala su mu verna samo trojica od pomenutih: Aragon, Elijar i Pere.

Godine 1919. nastala je knjiga: ,, Les champs magnetiques“, u kojoj Breton daje nadrealistički recept za pisanje: ,, Nabavite sebi pribor za pisanje pošto ste se smestili na što je moguće pogodnijem mestu za usredsređenje vašeg duha u sebi samom. Zanemarite svoj genije i svoje i tuđe talenta. Odlučno recite sebi da je književnost jedan od najžalosnijih putevakoji vode u sve. Pišite brzo, bez unapred smišljene teme, dovoljno brzo da se ne biste zaustavili i da ne biste došli u iskušenje da sebe pročitavate. Rečenice će doći same po sebi, tim pre što se u svakoj sekundi rađa po jedna rečenica tuđa našim svesnim mislima, koja samo traži da se eksteriorizuje“. Knjiga i recept su nastali kao posledica Bretonovih opita iz psihoanalize, koji je u to vreme bio opsednut Zigmundom Frojdom. Za razliku od nekadašnjeg ,, transa“ romantičarske inspiracije, u nadrealizmu se pisac potpuno prepušta mračnim silama nesvesnog, izaziva ih, čeprka po svojoj unutrašnjosti, spuštajući se do najvećih dubina, u nameri da iznese na površinu zlato i talog… Frojdov metod lečenja neuroza pomoću katarzičnih ispovesti pacijenata nadrealisti donose u književnost i pretvaraju ga u vlastiti sistem automatskog pisanja.

Najbolja nadrealistička žetva dobijena je na polju likovnih umetnosti, zahvaljujući pre svega veličinama poput Maksa Ernsta ili Salvadora Dalija. Uprkos stalnim trvenjima i osipanjem unutar pokreta, nadrealizam dvadesetih dobija i nove, veoma značajne pristalice, kao što su Luis Bunjuel. slavni španski reditelj i Salvador Dali, ekscentrični likovni genije Španije…

Luis Bunjuel i Salvador Dali kao nadrealisti: 

,, Sanjarenje je jedna od mojih dubokih potreba koja me je približila nadrealizmu“, objašnjava španski filmski reditelj Luis Bunjuel. ,, Moj debitantski film ,, Andaluzijski pas“ nastao je iz spoja jednog mog i jednog Dalijevog sna. Salvador Dali , sin beležnika iz Figerasa u Kataloniji stigao je u Dom tri godine posle mene. Opredelio se za likovnu akademiju. Mi smo ga, ne znam zbog čega, prozvali čehoslovački slikar. Postao mi je najbolji prijatelj pored Lorke. Dali je ubrzo primljen u našu grupu. Bio je stidljiv mladić. Imao je grub, dubok glas i dugu kosu. Nije se snalazio u svakodnevnom životu.Neobično se oblačio- veliki šešir, široka leptir-mašna, kaput do kolena. Privlačio je pažnju na ulici, ljudi su mu se podsmevali. Kada je trebalo da polaže usmeni ispit na likovnoj akademiji i kada su ga posadili da sedne ispred ispitne komisije, odjednom se razderao: ,, Niko od vas nema pravo da mene ocenjuje. Ja odoh”. I otišao je…  Dali me je pozvao u Figeras da provedem kod njega nekoliko dana. Čim sam stigao, ispričao sam mu kako sam nedavno sanjao oštar oblak koji seče mesec i britvu koja seče ljudsko oko. Dali je meni ispričao kako je on prethodne noći sanjao ljudsku ruku punu mrava. Pitao me je: ,, Šta misliš da od ova dva sna napravimo film?”. Scenario smo napisali za nedelju dana. Držali smo se jednostavnog pravila koje smo zajedno smislili: nećemo prihvatiti nijednu ideju ili sliku koja bi dala povoda za bilo kakvo racionalno, psihološko ili kulturološko tumačenje. Širom ćemo otvoriti vrata iracionalnom. Kada je scenario završen, shvatio sam da je reč o neobičnom i provokativnom filmu… Nadrealističkom pokretu sam pristupio nekako prirodno i sasvim jednostavno. Uključili su me u svoja svakodnevna okupljanja u kafani Cyrano. Kao sve članove grupe, i mene je ovom pokretu privukla revolucionarnost. Nadrealisti nisu nameravali da postanu teroristi ili naoružani borci. Njihovo najjače oružje bio je skandal. Protiv društvene nejednakosti, eksploatacije čoveka od strane drugog čoveka, zaglupljujuće svemoćnosti religije i primitivnih ratova borili su se skandalom. Vremenom, neki od njih su se okrenuli čisto političkom delovanju. Komunistički pokret im se posebno činio dostojnim toga da se nazove revolucionarnim. Tada su među njima počela neprekidna sporenja, razlozi i svađe. Prav cilj nadrealizma ipak nije bio da se stvori novi književni, likovni, pa čak ni filozofski pokret, već da se minira postojeće društvo i promeni život.

U našim razgovorima u kafani Cyrano najviše me je privlačilo pitanje morala. Naravno, nadrealistički moral, agresivan i dalekovid, najčešće je bio u suprotnosti s važećim moralom koji smo prezirali, tako da smo sve prihvaćene vrednosti unapred odbacivali. Naš moral je počivao na drugačijim merilima: veličao je strast, mistifikaciju, uvredu, crni humor i privlačnost ponora. Naš moral je bio zahtevniji i opasniji, ali čvršći, koherentniji i teži od opšte važećeg. Nadrealisti su kao grupa bili žestoki, gordi i nezaboravni. Kada me neko pita šta je bio nadrealizam, ja odgovaram: poetika, revolucionarni i etički pokret… Često me pitaju šta se dogodilo s nadrealizmom. Ne umem tačno da odgovorim. Ponekad kažem da je nadrealizam pobedio u sporednim stvarima, a bio neuspešan u suštinskim. Andre Breton, Elijar i Aragon su najbolji francuski pisci 20-og veka. Maks Ernst, Magrit i Dali spadaju u najskuplje i najpoznatije slikare. Nadrealistički pokret nije težio da slavodobitno uđe u istoriju knjževnosti i slikarstva. Imao je pre svega imperativnu i neostvarivu potrebu da preobrazi svet i život. Danas je jasno koliko je nadrealizam zauzimao beznačajno mesto u svetu u poređenju s promenjivom istorijskom stvarnošću. Progutali su nas snovi, veliki kao zemaljska kugla. Mi smo bili niko i ništa, grupica drčnih intelektualaca koji su nešto dandrljali po kafeima i objavljivali časopise. Šačica idealista koji su se brzo podelili kada je trebalo preći u akciju i primeniti silu.

Želim da dodam da je većina onoga što su nadrealisti naslućivali bilo tačno. Navešću samo jedan primer: rad kao neprikosnovenu vrednost građanskog društva, pojam u koji se nije smelo dirnuti. Nadrealisti su prvi tu vrednost sistematski napadali, obelodanili da je to laž, rad za platu proglasili su sramnim. Nešto od njihove ogorčene kritike naći ćete u Tristani  kada se Don Lope obraća mutavom mladiću: ,, Siroti radnici. Nasamare ih, a onda dotuku! Rad je prokletstvo, Saturno. Dole rad kojim moramo zarađivati za život! Takav rad nam ne tuži na čast, kako oni tvrde. Služi jedino tome da napuni burag svinjama koje nas eksploatišu. Čoveka oplemenjuje jedino ono što radi iz zadovoljstva, iz sopstvene potrebe. Trebalo bi da svi mogu tako da rade. Pogledaj mene- ja ne radim. Mogu da me obese, neću raditi. Vidiš, živ sam, doduše loše živim, ali živim bez rada”…

Početkom maja 1968.-e godine bio sam u Parizu. Sa svojim asistentima radio sam na pripremi za film Mlečni put. Jednog dana smo u Latinskom kvartu naleteli pravo na studentske barikade. Kao što se svi dobro sećaju, život Pariza je tada za kratko vreme bio okrenut naglavačke.

Pročitao sam knjige Herberta Markuzea i slagao se sa svim što u njima piše, a naročito s onim što je pisao o potrošačkom društvu i potrebi da se, pre nego što bude kasno, promeni ovaj jalov i opasan način života. Maj 1968.-e imao je svoje zvezdane trenutke. Šetajući uskomešanim ulicama, na svoje veliko iznenađenje prepoznao sam neke od naših starih, nadrealističkih slogana: Dajte vlast mašti ili Zabranjeno je zabranjivati. Nedelju dana kasnije, sve je dovedeno u tzv. red. Opšte veselje, koje je nekim čudom prošlo bez krvi, bilo je završeno. Maj 1968.-e, osim slogana, imao je i mnoge druge zajedničke tačke s nadrealističkim pokretom: iste ideološke teme, isti polet, iste podele među ljudima, istu otvorenost za iluziju, isti težak izbor između reči i akcije. Kao i mi nekada, studenti su u maju 1968.-e mnogo pričali i malo delali. Ne zameram im. Što bi rekao Andre Breton, akcija je nemoguća, kao i skandal… U nadrealističkom pokretu učestvovao sam do 1932.-e. Osim političkih naklapanja, od nadrealista me je udaljilo i to što su počeli da ispoljavaju snobovsku sklonost ka luksuzu“.

###

Početkom tridesetih nadrealizam dobija svoj eho i u drugim zemljama, a krajem međuratnog perioda dostiže i vrhunac svog delovanja i uticajnosti: u vidu međunarodne izložbe grupe na kojoj su izlagali umetnici iz 14 zemalja i objavljivanja ,, Kratkog rečnika nadrealizma“. Bila je to 1938. godina, epilog jednog varljivog mirnog perioda i predvečerje Drugog svetskog rata, kobnog po nadrealizam i svet… Sa početkom rata 1939. nadrealizam je okončao svoje dane kao ekstrema, silovit pokret. Obnovljen, 1946. godine, nije dosegao nekadašnju snagu, harizmu i magiju…

Našavši se pred umornim svetom, nadrealisti su pokušali da ga ožive. Nadrealizam je s pravom nazivan novim romantizmom. Po svom duhu romantičari su skoro svi autori koje koje nadrealisti slave kao svoje preteče…

 ,, Ko će da oslobodi naš duh teških okova logike?“ 

… Nadrealizam je rođen iz neizmernog očajanja pred čovekovim položajem na zemlji i iz beskrajne nade u ljudski preobražaj. On je pokušavao da razreši suprotnosti koje obično sputavaju duh, suprotnosti sna i jave, stvarnosti i snevanja, razuma i ludila, objektivnog i subjektivnog, opažanja i iskazivanja, prošlosti i budućnosti, kolektivne svesti i ljubavi, života i smrti…

NADREALISTI: ličnosti, dela i Artur Rembo kao ,, predvodnik“… 

Odvratnost prema svemu i potpuno odbacivanje sveta navelo je mnoge pesnike, naročito nadrealiste, koji su uvek težili za nečim izvan granica da francuskog simbolistu i ,, prokletog pesnika“ Artura Remboa nazovu učiteljem, pretečom i idolom…

Jedan od ključnih Remboovih spisa( pored njegove izuzetne poezije, pre svega ,, Iluminacija“ i ,, Pijanog broda“) koji će ga ,, preporučiti“ nadrealistima kao jednog od predvodnika iz prošlosti, bilo je njegovo pismo profesoru u rodnom Šarlvilu( poznato pod naslovom ,, Lettre du voyant“). Ono je postalo neka vrsta improvizovanog proročanstva o razvoju i sudbini poezije…

 ,, Pesnik postaje pronicljiv pomoću potpunog, sveobuhvatnog i razumnog nereda svih čula. Sve odlike ljubavi, patnje, ludila traži u samom sebi, ispija sve otrove da bi zadržao za sebe suštinu. To je neizreciva patnja za koju mu je potrebna sva moguća vera, sva nadljudska snaga, zbog čega postaje težak bolesnik, veliki kriminalac, zauvek proklet i veliki mudrac! – jer doseže do nepoznatog! – jer je negovao svoju dušu i postao bogatiji od svih. Doseže do nepoznatog i kad potpuno lud zauvek izgubi razum u svojim vizijama, onda će ih tek videti!…

    Pesnik je zaista kradljivac vatre. Nosi na svojim plećima čovečanstvo i životinjski svet, mora da oseti, opipa, osluškuje njihove pozive. Ako ono što donosi tamo izdaleka ima oblik i on će ga zadobiti, ako je bezoblično, ostaće bez njega. Pronaći jezik. Osim toga, pošto je svaka reč ideja, doći će dan univerzalnog jezika… Pesnik će definisati količinu nepoznatog probuđenu u njegovom vremenu, u univerzalnoj duši… Poezija se neće rimovati sa postupcima; ići će ispred njih…“. 

ANDRE BRETON(1896.- 1966.) 

Stavio je sebi u zadatak premošćavanje nepomirljivog razdora između stvarnosti i sna. Spontanošću duhovnog automatizma i diktatom sna hteo je oploditi područje budućeg života. Njegove su pesme bile zbir žestokih, grčevitih slika koje se nižu bez predaha. Njegova najznačajnija dela su: pesnički roman ,, Nadja“(1928.), ,, Les vases communicants“(1932.), ,, Luda ljubav“(1937.) i ,, Antologija crnog humora“(1937.). Njima treba pridodati i : ,, Clair de terre“(1923.), ,, Fata morgane“(1940.) i ,, Arcane 17“(1944.). Sva njegova ostvarenja su jedinstvene knjige, napisane čistim i prefinjenim stilom i savršenim jezikom.

Osim što je napisao dva manifesta i druge teorijske spise o nadrealizmu, Breton je osnovao i vodio međuratne časopise: ,, Nadrealistička revolucija“(1924.- 1929.), ,, Nadrealizam u službi revolucije“(1930.- 1933.) i ,, Minotaur“(1932.- 1938.)

LUJ ARAGON: 

Ostavio je za sobom značajna prozna dela, iako je već 1934. napustio nadrealizam. Na prvom mestu je:,, Le payson de Paris“(1926.), gde je uz mitsko oživljavanje Pariza uspeo da sjedini čudesno sa svakodnevnim. Tu su i knjige poezije; ,, La grande garete“(1929.) i ,, Parescute persecuteur“(1930.).

POL ELIJAR(1885.- 1952.) 

    Nadrealista ili komunista, ostao je dosledan sebi – čist i nedostižan, u svojim nežnim ljubavnim pesmama. ,, L’amour, la poesie“(1929.), ,, Facile“(1935.) i ,, Les yuex fertiles“(1938.) neke su od njegovih najboljih zbirki ljubavnih pesama. Jednom prilikom je rekao; ,, Pesnik više inspiriše nego onaj koji je inspirisan“.

FILIP SUPO: 

    Jedan je od osnivača i prvih ,, begunaca“ nadrealizma. Pored knjige ,, Les champs magnetiques“, napisane u saradnji sa Bretonom, ostaće upamćen po pesmama: ,, Aquariuma“(1917.) i ,, Westwego“(1922.), obe iz zbirke ,, Poesies completes“(1936.).

ANTONEN ARTO(1895.- 1948.)

Disident, jedan od onih u kojem je bilo oličeno radikalno nezadovoljstvo. Autor je knjiga: ,, l’ombilic des limbes“(1924.) i ,, Le pesenerfs“(1927.).

###

Želja nadrealizma za apsolutnim i istovetnim oslobođenjem i duha i čoveka, sna i ljudskog života, težeći za potpunom slobodom, svakako zaslužuje priznanje. Svaki prometejski pokušaj, bio on uspešan ili neuspešan, vredan je divljenja u svetu zla i apsurda. ,, Vera, udobnost, blagostanje i književnost imaju smisao samo ako su socijalno usmereni da pomognu čoveku da se oslobodi spoljnih materijalnih stega i uzgred, unutrašnjih moralnih stega“, reči su jednog od najvećih disidenata i umetnika avangarde 20. veka, pesnika Tristana Care.

Na kraju svega, uprkos propasti pokreta dadaista i nadrealista, uprkos neuspehu njihove oslobodilačke ideje, ostao je večni plamen njihovog ,, totalnog ustanka“ i njegov veličanstveni, trostruki moto, oličen u tri besmrtna i nikad poražena pojma: POEZIJA, LJUBAV i SLOBODA!.

by Uzelac Dragan(Mici Zibi) – nadrealistični fantom slobode

Kad ljudima kažem da zagovaram ukidanje svih zatvora i da u to čvrsto vjerujem, često me gledaju kao da sam se upravo na jednorogu spustila s duge. Čak i ljudi koji sudjeluju u društvenim pokretima, ljudi koji priznaju da je ovakav zatvorski sustav manjkav, koji taj sustav kritiziraju, uvijek na kraju dodaju “Ali on je sve što imamo”.

Uz svu našu sposobnost da analiziramo i kritiziramo, ljevica je ukorijenjena u onome što jest. Često zaboravljamo zamisliti ono što bi moglo biti. Zaboravljamo prebirati po prošlosti za rješenjima koja će nam pokazati kako u budućnosti možemo postojati u drugim oblicima.

Ovo je razlog zašto vjerujem da je našim pokretima koji se bave kaznenopravnim sustavima nasušno potrebna znanstvena fantastika.

Sačekajte malo i poslušajte što imam za reći. Jedna sam od urednica, s vizionarkom i strategom novih pokreta adrienne maree brown, antologije Octavijino potomstvo: Znanstvenofantastične priče iz društvenih pokreta (Octavia’s Brood: Science Fiction Stories from Social Justice Movements). Knjiga Octavijino potomstvo, koja je ime dobila u čast crne feminističke spisateljice i dobitnice MacArthurove stipendije “Genij” Octavije Butler, zbirka je radikalne znanstvenofantastične književnosti koju su napisali organizatori, nositelji promjena i vizionari.

Rad na antologiji smo započeli s uvjerenjem da je svako organiziranje znanstvena fantastika. Kada govorimo o svijetu bez zatvora; svijetu bez policijskog nasilja; svijetu u kojem svatko ima pristup hrani, odjeći, krovu nad glavom, kvalitetnom obrazovanju; svijetu oslobođenom od bijelog supremacizma, patrijarhata, kapitalizma, heteroseksizma; tada govorimo o svijetu koji trenutačno ne postoji. No kolektivno zamišljanje svijeta koji postoji znači da ga možemo početi stvarati.

Prošlu jesen (članak je originalno objavljen 2015. godine, op.prev.), slavna spisateljica znanstvenofantastične književnosti Ursula K. Le Guin je tijekom svečanosti dodjele Nacionalne književne nagrade 2014. sve oborila s nogu svojim elokventnim govorom koji je održala primajući Medalju za veliki doprinos američkoj književnosti. “Mislim da dolaze teška vremena u kojima ćemo htjeti čuti glasove onih pisaca koji mogu vidjeti alternative načinu na koji danas živimo, glasove onih koji će moći prozreti naše osiromašeno društvo… Trebat će nam pisci koji pamte slobodu.”

Le Guin je još rekla, “Živimo u kapitalizmu. Njegova se moć čini sveprisutnom. No takvom se činila i božanska moć kraljeva. Ljudska bića se mogu oduprijeti i mogu promijeniti bilo kakvu ljudsku silu.”

Upravo je to razlog zašto nam je potrebna znanstvena fantastika: ona nam omogućava da zamislimo mogućnosti van onoga što danas postoji. Jedini način na koji možemo znati da možemo osporiti božansku moć kraljeva jest tako da možemo zamisliti svijet u kojem kraljevi nama više ne vladaju — ili čak uopće ne postoje.

Vizionarska fikcija društvenim pokretima nudi proces putem kojeg mogu istražiti te nove svjetove (iako ne nudi i rješenje — tu na scenu stupa masovno organiziranje u zajednici). Skovala sam termin “vizionarska fikcija” koji obuhvaća fantastične kreacije preko cijelog niza žanrova, a te kreacije nam omogućuju da stvorimo te nove svjetove. Ovaj termin nas podsjeća da u našem organiziranju budemo potpuno nerealni, budući da se samo kroz zamišljanje onoga što je nemoguće možemo početi to isto stvarati. Tek kad oslobodimo svoju maštu počinjemo sve preispitivati. Prepoznajemo da ništa od ovoga nije nepromjenjivo, sve je zvjezdana prašina, i imamo dovoljno snage da je bacimo na koji god način želimo. Da parafraziram Arundhati Roy, ne samo da su drugi svjetovi mogući, već su i na putu — i već ih možemo čuti kako dišu. Ovo je razlog zašto je dekolonizacija mašte najopasniji i najsubverzivniji proces koji postoji.

Istraživanje pravde i kaznenog sustava

Moja suurednica adrienne znanstvenu fantastiku naziva “poljem za istraživanje”, laboratorijem u kojem se mogu isprobati nove taktike, strategije i vizije bez ovosvjetskih gubitaka. Suradnici na antologiji Octavijino potomstvo radili su upravo to: strateški sastanci  Octavie Butler koje je adrienne maree brown proširila diljem cijelog svijeta (Strateška čitanka Octavie Butler, The Octavia Butler Strategic Reader) temelji se na tom radu); kolektivne radionice pisanja gdje se vizionarski promišljaju pitanja pravde i pravednosti; radionice znanstvene fantastike i taktika direktnog organiziranja koje je osmislila suradnica Morrigan Phillips.

Olakšavanjem ovih procesa kroz koje organizatori zamišljanju nove svjetove, vidjela sam kako teme kaznenopravnog sustava iznova i iznova izlaze na površinu. Ukidanje zatvora ovdje se savršeno pozicioniralo jer pokazuje nužnost vizionarske fikcije, budući da dopušta nalaženje odgovora na pitanja poput onoga “Što nam preostaje osim zatvora?”.

Brojne priče u knjizi Octavijino potomsto igraju se s idejom o tome kako pravda i pravednost izgledaju nakon što se nešto loše dogodi. U priči Kalama ya Salaama, odlomku iz dužeg, neobjavljenog romana, Lovci na ljude (Manhunters), ratnica ubija sestru člana zajednice u alternativnom afrocentričnom društvu te se sastaje vijeće koje odlučuje što će se s njom dogoditi. Okvir priče ne čine odmazda i kazna, već zacjeljivanje pojedinaca i cijele zajednice.

U priči Autumn Brown “Malen i svijetao” (Small and Bright), kao kaznu za neoprostiv zločin, član postapokaliptičnog društva koje živi pod zemljom je “poslan na površinu” — primoran na progonstvo na uništenoj Zemlji. Koncept protjerivanja iz zajednice je nešto s čime se bavi veliki broj ljudi koji rade na odgovornosti u zajednici.

U priči “Rijeka” (The River), jednoj od rijetkih znanstvenofantastičnih priča smještenih u Detroitu za koju je dobila stipendiju Kresge, adrienne maree brown istražuje kako izgleda pravda za zločine koje trenutni kaznenopravni sustav uopće čak ni ne promatra kao zločine  — gentrifikaciju, raseljavanje, ekonomsko uništavanje, generacijski institucionalni teror.

Istraživanje pitanja pravde i zatvora nije započelo s knjigom Octavijino potomstvo. W.E.B. DuBois se bavio pitanjima rase, zatvora, pravde i iskupljenja u kratkim pričama poput “Isus Krist u Teksasu” (Jesus Christ in Texas) iz njegove zbirke Tamna voda: Glasovi unutar vela (Darkwater: Voices from Within the Veil) objavljene 1920. godine.

U drugim djelima Octavije Butler nastavljeno je istraživanje sličnih tema, posebno u radovima Parabola sijača (Parable of the Sower) i Parabola talenata (Parable of the Talents), ali i u brojnim drugim djelima poput: Ljudi bez ičega (The Dispossessed) (1974.) Ursule K. Le Guin, Žena na rubu vremena (Woman on the Edge of Time) (1975.) Marge Piercy, Peta sveta stvar (The Fifth Sacred Thing) (1994.) Starhawkove, Ponoćni pljačkaš (Midnight Robber) (2000.) Nalo Hopkinson i Tko se boji smrti? (Who Fears Death?) (2010.) Nnedi Okorafor. Pregled ovih djela možete naći u Čitanci znanstvenofantastične književnosti o transformativnoj pravdi (The Transformative Justice Science Fiction Reader) koja je 2012. izrađena na Kongresu udruženih medija (Allied Media Conference).

U ovoj se revolucionarnoj čitanci objašnjava kako vizionarska fikcija u središte stavlja one koji su u društvu marginalizirani, posebno one koji žive na sjecištu identiteta i opresija. Ovaj u osnovi feministički okvir možda je najbolje predstavljen u radu Butlerove. Većina njenih glavnih likova su žene ili transrodni likovi različitih rasa i kada se ti likovi nađu u središtu društva dolazi do nastajanja vizionarskih zajednica.

Pisci koji su objavljeni u Octavijinom potomstvu, i vizionari koji su im prethodili, zahtijevaju da one koji su marginalizirani ne gledamo kao žrtve, već kao vođe i da prepoznamo da je njihova sposobnost da žive van prihvatljivih sistema ključna za stvaranje novog, pravednog svijeta. Kada to učinimo, nećemo naći samo komadiće reformi već potpuno oslobođenje, a znanstvena fantastika je jedini žanr koji nam dopušta da sve odjednom preispitamo, proturječimo im i ponovno ih zamišljamo.

Znamo da se ne borimo sa samo jednim problemom u ovom opresivnom sustavu — borimo se s bjelačkim suprematističkim heteropatrijarhalnim kapitalističkim sustavom (pozdrav bell hooks) — stoga i naš odgovor mora biti holistički i sveobuhvatan. Kao što je Audre Lorde rekla, “Ne postoji takvo nešto kao borba usmjerena na jedan problem budući da nitko od nas ne živi život u kojima se borimo samo s jednim problemom.” Moramo sve reinterpretirati od početka.

“Praznina” (Hollow), Mie Mingus, priča je u Octavijinom potomstvu koja nam dopušta reinterpretaciju pravde prema onima s invaliditetom. U budućnosti u kojoj su “Savršeni” pokušali napraviti genocid nad osobama s invaliditetom (“Nesavršeni”), Nesavršeni sada žive na Mjesecu gdje Savršeni misle da će svi umrijeti. No umjesto toga Nesavršeni su izgradili cijelo društvo u čijem su središtu njihove potrebe, umjesto da se pokušaju asimilirati u sistem koji nikada nije bio namijenjen njima. Ova nas priča izaziva da se odmaknemo od jednakosti, čak i pravde, i da umjesto toga krenemo razmišljati o tome kako izgledaju oslobođenje i autonomija.

Priča Leah Lakshmi Piepzna-Samarasinha “Djeca koja lete” (Children Who Fly) nešto slično čini za one koji su preživjeli traume i seksualno nasilje i njihovu djecu. Upravo je njihova sposobnost da se “odvoje” (što mnogi danas smatraju nuspojavom traume), da napuste svoja tijela i da udruže svoje energije zacjeljivanja, jedina snaga koja može spasiti uništeni svijet.

Na terenu

Ovaj transformacijski pomak u načinu na koji zamišljamo pravdu predstavlja izazov politici društvene prihvatljivosti (zapravo politike asimilacije). Ovo je posebno važno u ovom trenutku dok se pokret crnačke mladeži u Fergusonu, Missouriju, buni protiv metaka i tenkova i sistema koji njima maše. Naučili smo da pretpostavljanje o zamkama većeg, nepravednog sustava i integriranje u društvo koje je usidreno u opresiji nikada neće zaštiti one koji su marginalizirani i ugnjetavani. To je jednostavno nastavak kolonijalnog okvira i razmišljanja. Ovakav tip razmišljanja nudi male promjene sistema — kamere na tijelu (kamere koje policajci moraju nositi, a čiji je cilj smanjivanje policijskog nasilja kroz takav tip nadzora; op.prev.), treninzi za policajce o različitosti, recenzije ljudi — no sve je to usađeno u postojeći sustav. Ove politike društvene prihvatljivosti glavna su prepreka koja nas sprječava da zamišljamo svijet bez policije, bez zatvora.

Inspirirani organiziranjem i otporom koji se trenutačno događaju, a koje predvodi crnačka mladež u Fergusonu (i koja se širi diljem cijelog svijeta), bila sam užasnuta odgovorom bijele ljevice koja je pokušala diktirati uvjete otpora, kao i takozvanim crnačkim vođama koji su inzistirali na politikama društvene prihvatljivosti. Počela sam pisati ljutiti odgovor, no shvatila sam da ću radije napisati budućnost koju želim vidjeti, stoga sam zamislila Narodnu enciklopediju 2070 i napisala prvi unos:

Narodna enciklopedija 2070 

Unos: Ferguson (i izvan) 

Užasno ubojstvo Michaela Browna, nenaoružanog crnog tinejdžera, koje je počinio policajac Darren Wilson u Fergusonu, Missouriju, bilo je točka zapaljenja nacionalnog otpora protiv policijskog nasilja i devalvacije života crnaca. Mainstream mediji su začudo ove činove otpora nazivali “neredima” umjesto ustancima i pobunama što su oni i bili, kao što su i tzv. bijeli saveznici, koji su pokušali diktirati uvjete u kojima se može odviti otpor crnačke mladeži. Crnačka mladež srećom nije to ništa slušala; također su odbili politike društvene prihvatljivosti i mit asimilacije. Umjesto toga su se udružili s potlačenim narodima diljem svijeta u rastućem pokretu za oslobođenje koji je u konačnici transformirao i cijeli svijet.

Ne povezuje nas zamišljena povijesna vizura samo s vizionarskim budućnostima, već i s vizionarskim prošlostima. Kao što je Soraya Jean-Louis McElroy, vizualna umjetnica i sukreatorica Divlje sjeme: Strateški kolektiv Octavie Butler iz New Orleansa (Wildseeds: The New Orleans Octavia Butler Emergent Strategy Collective), napisala na Facebooku, “Crnačka ljubav i sloboda žive van tijela, crnačka ljubav i sloboda su transvremenske i neuništive. Govorim o nesputanoj crnačkoj fantastičkoj imaginaciji, ne možeš uistinu voljeti bez toga. Afrofuturizam nije nešto novo!”

Moja suurednica adrienne i ja to, kao dvije crnkinje znanstvenice koje se bave SF-om, uvijek nosimo u svojim srcima, zato što znamo da živimo znanstvenu fantastiku. Mi smo snovi robova kojima je bilo rečeno da je zamišljati dan kada neće biti nečije vlasništvo “nerealistično”. Oni su odbili svoje snove zatvoriti u realizam i umjesto toga su snivali nas. Potom su — kako bi stvorili nas — savili stvarnost, ponovno oblikovali svijet.

To je dio razloga zašto titulu “osobe koja se zalaže za ukidanje zatvora” ponosno nosim; ona me veže uz vizionare i osloboditelje koji su ukinuli ropstvo. Ona moje snove o oslobođenju spaja s onima mojih predaka i osvjetljava našu odgovornost i naše pravo da sanjamo nove budućnosti kao što su i oni to činili.

U njenom nedovršenom rukopisu Parabola prevaranta (Parable of the Trickster), zadnjem u seriji Parabola, Octavia Butler je napisala,

Nema ništa novo
pod suncem
ali postoje nova sunca.

Znanstvena fantastika — ili spekulativna fikcija, fantasy, horori, magijski realizam, itd. — koje mi ljudi stvaramo ne nastaju u vakuumu. Bez obzira jesu li to Igre gladi, Harry Potter ili Ratovi zvijezda, u ovim fantastičnim svjetovima se u konačnici istražuju pitanja poput rata, rasizma, rodne opresije, moći, privilegija i nepravde. Nema ništa novo pod suncem. No kao što nam Butler tako vješto u svojim romanima govori i pokazuje, nova sunca nude nam beskrajne nove mogućnosti da ponovno zamislimo svijet u kojem živimo.

Walidah Imarisha, portal bitchmedia, članak “Rewriting the Future – Using Science Fiction to Re-Envision Justice”

maz

Poštovani čitatelji!

Evo još jedne priče iz davina. Pokušat ću vam ispričati priču o nastanku brodskog naselja Plavo polje. A ne! Neće to biti štivo kakvo pišu povijesničari, nego priča napisana na moj način, što ni u kom slučaju ne znači da nije istinita. Kroz priču pokušat ću dočarati život običnih ljudi, građana i građanki tog naselja pa i šire tih dalekih godina.

Stavite vaše omiljene grickalice, piće, a ako baš mora i cigarete i pepeljaru na stolić i neka priča krene.

Godina je 1958. Početak je mjeseca prosinca. I ove je godine, baš kao i nekoliko godina ranije, snijeg pao oko Svetog Nikole, a otopit će se negdje oko 8. marta, Dana žena ili Majčinog dana.

Te godine odigrano je svjetsko nogmetno prvenstvo u Švedskoj. Prvak svijeta posato je Brazil, koji je u finalu pobijedio domaćina 5:2. Brazil je imao čudesni napad: Garinča, Didi, Vava, Pele, Zagalo. Mladi osamnaestogodišnji Pele postao je planetarno popularna zvijezda, pruživši i u finalu briljantnu partiju postigavši 2 lijepa gola. Desnokrilni napadač (uh, kako ne podnosim izraz desni bočni, što: bek, krilo?). Garinča popularni Vrapčić uopće nije bio visok, gotovo je šepao dok je hodao (otuda vrapčić), nije nipošto bio brz, ali je bio čudesni dribler. Jadan bek koji bi ga čuvao kada bi on imao svoj dan. Garinča bi mu turao loptu kroz noge ili pored nogu i gotovo gegajući se odlazio prema protivničkom golu. Ne, nije imao široki repertoar finti. Jedna jedina! Svi su znali koju, ali ga skoro nitko nije mogao zaustaviti, osim ponekad grubim prekršajem. Kakav je samo centaršut imao. Znao je na udaljenosti od tridesetak metara loptom suigrača pogoditi u glavu. Šut mu je bio precizan da se nadavao golova. Nije znao s novcem pa je umro relativno mlad u siromaštvu. Didi i Vava su bili sjajni tehničari, dribleri, odličnog pregleda igre i pasa, jaka udarca. Didi je čak prvi počeo koristiti posebni udarac “suhi list”. To prvenstvo je bilo prvo kojega je pratila televizija, naravno crno-bijela slika. Zagalo je bio bijela strijela, brži od vjetra.

Ni reprezentacija Jugoslavije nije bila loša, lako je prošla skupinu i opet u četvrtfinale naletjela na reprezentaciju Zapadne Njemačke, prvaka svijeta iz Švicarske 1954. godine. Reprezentacija Jugoslavije bila je tehnički bolja, ali njemački stroj “elf”, bio je uspješniji. Opet je za Jugoslaviju bio koban odlični strijelac Rahn. Te godine prvak Jugoslavije u nogometu bio je Dinamo, a kup je osvojila Crvena Zvezda.

No, vratimo se i u Slavonski Brod i prilike u njemu tih poslijeratnih godina. Jedna generacija Plavopoljaca 1955. godine krenula je u osnovnu školu Mika Babić u zgradi preko puta bivšeg hotela Park (malo južnije), gdje je sada jedna banka, a jedno vrijeme tu je svoje prostorije imalo i propalo poduzeće Jasinje. Kada su mališani išli u tu školu, od kasnijeg hotela Park bili su samo temelji bivšeg hotela, kojega su bombe savezničkih aviona sravnile sa zemljom. U te su temelje putnici namjernici, u slučaju potrebe, vršili nuždu, češće manju, ponekad i veliku, naročito noću.

Osim plavopoljskih mališana, u tu nastajaću školu išla su i djeca iz centra grada, Malog Pariza, Podvinja, i iz naselja od Savskog mosta prema Migalovcima. Kasnije, u petom razredu, njima su se pridružila djeca iz Mjesne škole na Budainci. Ta škola je do te godine imala nastavu samo do četvrtog razreda, a nakon te godine i ona je postala osmogodišnja. To su bila djeca s Budainke, Brlićke, Jelasa i Brodskog Varoša.

Beskućnici su nakon dvije godine promijenili lokaciju. Sada su pohađali nastavu u zgradi smještenoj pokraj bivše pekare Prpić u Strossmayerovoj ulici. Kasnije u toj zgradi svoje prostorije imalo je, u tranziciji propalo, poduzeće GIK Brod. Mnogi radnici tog i mnogih drugih poduzeća postali su ljudi skoro nikom potrebni, sve zbog toga da bi se odabrana elita i njihovi pripuzi obogatili. Sve je bilo u funkciji toga cilja, a parole koje su se pri tome koristile nisu nimalo olakšale položaj osiromašene mase. Ali, to je već jedna druga priča, pa se mi vratimo mladim đacima.

Ta nova lokacija bila je blizu samo učenicima iz centra grada, dok je već mališanima s Plavog Polja bila daleko, a kamoli dječici iz Malog Pariza, Podvina, Brodskog Varoša, Budainke, Jelasa, Brlićke. Brodske škole su onda bile prepune učenika. Tako je i u ovoj školi u svakom razredu bilo namjanje 40 đaka. Učiteljica ovom razredu bila je gospođa Paula, to joj je, pred odlazak u mirovinu, bila zadnja generacija učenika. Bila je nižeg rasta, vrlo uredna, stroga, pravedna. Kosa sijeda, lice joj je odavalo tragove nekadašnje ljepote. Glas joj je bio smiren, autoritaran. Stanovala je u Zrinskoj ulici. Nije dopuštala, tko zna iz kojih razloga, da djeca prolaze pored Male crkve, nego su morala ići Gundulićevom ulicom. Možda joj se crkva zamjerila za vrijeme Drugog svjetskog rata, a možda je željela da većina djece prolazi pokraj njene kuće. Kako bilo, čim su prošla 4 razreda otišla je u mirovinu, prodala kuću u Zrinskoj i otišla živjeti kod kćeri u Zagreb, gdje joj se gubi svaki trag.

Kako to već biva, zgrada nije bila spremna prihvatiti učenike, pa su djeca dva tjedna imala nastavu u hodniku buduće škole. Bilo je tu i sreće. Valjda se netko odozgor pobrinuo pa je cijelo vrijeme bilo toplo ugodno vrijeme, koje je znalo uspavati ponekad đaka. Oštro oko Paule bi to odmah primijetilo, prišla bi spavaču i povikala po imenu:

– Ivane, ne spavaj!

Opomenuti bi poskočio i promucao:

– Učit …

– Šut’!

Drugi učenici bi prasnuli u smijeh, ona bi ih ošinula pogledom i nastala bi tišina. Ona bi mirno nastavila s predavanjem gdjeje stala.

Ponekad bi neki mališan, uvijek dječak nikada curica, usudio se proći pored crkve da skrati put. Učiteljica je uvijek preko svojih informatora, ili bi izašla pred zgradu prije i poslije nastave i sama nadgledala kretanje učenika, doznala za to i sljedeće jutro bi bilo “veselo”. Prije početka nastave ona bi odsječenim glasom rekla (recimo ovo ime):

– Zvonko, ustani!

Prozvani bi ustao, problijedio, znao je što slijedi.

– I, jesi li se nadivio crkvi?

– Ali, drugarice, morao sam hit…

– Kuš! Marše jedno divlje. Trk u kut.

Ovaj bi se u trku uputio u ugao prostorije. Nakon nekog vremena učiteljica bi povikala:

– Za klupu!

Brzo su učenicima proletjele 4 godine. Ali, napustimo na trenutak učenike i vratimo se malo godina unatrag. Maj je 1945. godine. Jedan od najstrašnijih ratova u povijesti je završio. Rat u kojem su nacisti i njihovi pomagači počinili najveći zločin u povijesti – genocid nad Židovima.

Osim genocida bilo je još puno jezivih zločina, u kojima je poginula na milione ljudi. U Hitlerovom ludilu ubijeno je 6 miliona Židova samo zato što su Židovi. Ali, i Njemačka je platila veliku cijenu za nacistička mahnitanja. Pred kraj rata saveznici, Britanci i Amerikanci, nemilosrdno su borbenim avionima zasipali bombama dosta njemačkih gradova. Jedni su bacali bombe danju, drugi noću. U tim bombardiranjima poginule su tisuće Njemaca, mnogo civila od kojih neki nisu bili simpatizeri naconalsocijalista. Mahniti furer počeo je novačiti djecu da se suprotstavljaju nadiranju saveznika, što je predstavljalo katastrofu za mnoge te mlade ljude.

I grad Slavonski Brod je pred kraj rata teško stradao. Saveznici (zapadni) gađali su Tvornicu vagona (danas Đuro Đaković) jer je proizvodila oružje i streljivo za potrebe nacista i pomagača, a gađali su i most preko rijeke Save. Po svršetku rata valjalo je sve to obnoviti. Plavo polje je u to doba bilo velika livada puna, u proljeće, sitnog prekrasnog plavog cvijeća u malenim nakupinama na jednoj stapki. Kasnije je cijelo naselje dobilo ime po tom divnom cvijeću. Jedno kraće vrijeme, između dva svjetska rata, tu je čak bilo i nogometno igralište, na kojemu su nastupale lokalne momčadi i njihovi gosti. Poslije rata bilo je dosta njemačkih zarobljenika, koji su bili smješteni u logor, ali ne u konc u kojima su nacisti i pomagači činili jezive zločine. Ako su se pristojno ponašali, a većina je, nije ih nitko dirao. Hrana, naravno, nije bila kraljevska, ali ni lokalno stanovništvo nije živjelo u izobilju nego u bijedi. Znači, “strašni” komunisti nisu postupali ni blizu okrutno prema zarobljenicima kao što su “nježni” nacisti i pomagači postupali prema svojim zarobljenicima. Budući u Brodu nije bilo dovoljno radne snage da se uklone ruševine u gradu i Tvornici vagona (kasnije Đuro Đaković), počela je stizati radna snaga iz okolnih sela, a i iz drugih republika, naročito Bosne. Nijemci su se u logorima dosađivali, a među njima bilo je inženjera, tehničara, zidara, molera, bravara, pekara i drugih zanimanja. Ne zna se točno tko se prvi dosjetio da bi se na području plavopoljske livade moglo sagraditi naselje. Tko god to bio, a vjerojatno se o radi o nekom komunističkom činovniku, mnogobrojne plavopoljske obitelji su mu bile zahvalne, jer su u rekordnom roku dobile topli dom za pristojan život. Tako je to bilo i nikakva ideologija, niti naknadno pranje mozga, tu ne može ništa promijeniti. Da su ondašnji vizionari, pa makar i komunistički, bili u pravu, dokaz je da to naselje i danas egzistira, da je sve ljepše i ljepše i da u njemu žive mnogobrojne obitelji.

I tako, zarobljeni Nijemci u sudjelovanju s domaćim ljudima dadoše se na posao. Njemačka stručnost, disciplina i radinost uz svestranu pomoć domaćih ljudi učinit će svoje. Vlasti su uglavnom prepustile brigu o radnoj disciplini Nijemcima, odnosno njihovom rukovodstvu. Malobrojni domaći inženjeri i tehničari u suradnji s njemačkim kolegama i uz pomoć mnogobrojnih radnika, brzo su napredovali u radu, za što postoje dokazi koje nitko ne može osporiti. Cijelo naselje je u ondašnjim okolnostima bilo gotovo za godinu – dvije. Skupa su stručno i brzo napredovali antifašasti i fašisti, pobjednici i poraženi, nekoliko mjeseci nakon užasnog rata. Za koliko se danas vremena, s daleko boljom tehnologijom, može izgraditi tako kvalitetno naselje, kojem ni potres u proljeće 10963. godine nije mogao nauditi. Zamislite, Brođani! Rat je tek završio, do jučer ljuti protivnici, nacisti i partizani, zajedno u rekordnom roku izrađuju cijelo jedno naselje, jače i od potresa. A što imamo danas, preko 70 godina kasnije? Još uvijek se dežurni ideolozi bave ustašama, partizanima i četnicima, a sa svom silnom novom tehnologijom grade lošije i sporije od onih graditelja.

Naročito je autoritet bio jedan Nijemac, arhitekt, kojega su svi radnici slušali i uvažavali, pa čak i lokalni partijaši, koji su shvatili da će s njim na čelu radovi biti kvalitetnije i brže obavljeni, nego da su s njima oni upravljali. Čak mu je nađen i privatni smještaj u blizini, a i prehrana mu je bila pojačana, bolja od većine građana Broda. Kako je bio naočit, visok, plavosok, plavook, nasmiješen i sklon šali lako je našao ljubavnicu, koja mu je krišom u sitne sate dolazila u posjet i odlazila u zoru zadovoljna.

Našlo se je nekoliko crtačih tabli, paus papir, olovke i ostali pribor. Projektna dokumentacija bila je brzo gotova i moglo se pristupiti izgradnji. Prvo je napravljen stari dom, danas je to dom kojega koristi HVIDR-a za svoje potrebe. Izgradnja novog doma započela je krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća uz obilatu višegodišnju novčanu pomoć stanovnika naselja u vidu samodoprinosa iz plaća. Čak i ljudi koji su napustili naselje nastavili bi plaćanje sve do planiranog roka. Eto, da nije bilo samodoprinosa i gradskog novca ne bi bilo ni novog doma, niti bi se tu mogli okupljati branitelji. Ovo je samo mali pokazatelj da ni sve u socijalizmu nije bilo zlo i upereno protiv hrvatskog čovjeka, kako sada neki, ni malo se ne stideći, tvrde.

Ali, dobro! Idemo mi dalje s pričom. Alata i materijala nije nedostajalo. Radovi su tekli brzo i glatko. Ako bi negdje nešto i zapelo, vođa radova bi na kratkom poslovnom sastanku obavijestio nadležne, a oni bi se brzo pobrinuli da se zastoji otklone. I tako, do jučer neprijatelji, a sada suradnici, zdušno su i složno surađivali. Izgradnja naselja tekla je tako brzo da su mnogi Brođani, naročito nedjeljom, dolazili i čudom se čudili. Mladen Delić je mnogo godina kasnije, tijekom prijenosa nogometne utakmice Jugoslavija – Bugarska, u trenutku kada je Radanvić potkraj utakmice postigao pobjedenosni gol za Jugoslaviju, uzviknuo: “Ljudi moji, pa je li to moguće?”. Bilo je itekako moguće. Radnici su prvo izmjerili i obilježili buduće ulice, sjever, jug, onda su počeli raditi temelje zgrada. Kuće će graditi na dugim čvrstim stupovima. To je plavopoljska dječurlija kasnije utvrdila vrlo praktično. Svaki je stan imao takozvani “ganjak”, betonirani južni sporedni ulazu u stan. Kiša, snijeg, toplina su pomalo devastirali okolicu “ganjka”, a znatiželjna djeca bi se tada podvalačila pod njega i gledala što se nalazi ispod. Poneka užasnuta majka, kada bi slučajno uhvatila sina u takvim aktivnostima, strpljivo bi mu tumačila sve moguće posljedice takvih postupaka.

Uglavnom, prošlo je nešto više od godinu dana i već su se prvi stanari počeli useljavati. Zgrade su se gradile uz obje strane ulica, istok – zapad. Svaka zgrada, jednokatnica, imala je 5 stanova, svaki stan uglavnom 55 m2. Na istočnom dijelu naselja izgrađene su 4 “velike” kuće (u žargonu ondašnjih žitelja naselja), to su dvokatne zgrade u kojima je puno stanova. Manje zgrade imale su tu prednost što su stanari mogli obrađivati i manji vrtić iza kuće (južna strana) i zasadili bi koju voćku s prednje strane kuće, gdje je bio glavni ulaz u stan. Uz zadnji stan izgrađena je mala zgradica u kojoj je svaki stanar imao svoju šupu, a svi su mogli koristiti zajedničku prostoriju za prati veš. U početku su neki stanari tu prali rublje, a onda je služila uglavnom kao prostorija za odlaganje stvari. Onda su zime bile vrlo hladne pa su preko zime drvarnice bile pune drva i ugljena.

U prizemlju stana bila je odmah na ulazu kuhinja, koje je ujedno bila i trpezarija, prolaz, koji su neki stanari zatvorili vrtima, a većina zavjesom, je vodio u dnevni boravak, na početku kojega je bili visoka zidana peć. Ispred ulaznih varata bilo je malo otvoreno betonirano predsoblje. Nasuprot vratima, metar od zemlje, bila je ugrađena betonska ploča debljine 7-8 cm. Kasnije je to predsoblje zatvoreno vratima, tako da je stan imao dvoja ulazna vrata. Betonska ploča je uklonjena pa je većina ljuti taj prostor koristila kao prostor za cipele. Iz kuhinje vrata su vodila u malu ostavu, u zidu kuhinje bio je ugrađen elemnet za spremanje suđa. Tu je, na suprtonom zidu bio ugrađen i umivaonik. Prozori na kuhinji i u primaćoj bili su veliki, prozračni. Na staklima u kuhinji bila je obično stora (forganga), u primaćoj zavjesa i roletna. Iz boravka je petnaestak drvenih stepenica vodilo na kat kroz visoki hodnik. Odmah desno bilo je kupatilo s wc školjkom, pravo je bila mala spavaća soba, lijevo veća spavaća soba, u njoj vrata u malu prostoriju, u koju su stanari odlagali raznovrsne stvari. Sobe imaju velike prozračne prozore. U kupaonici je bila peć koja se ložila za vrijeme kupanja stanara. Peć je grijala veliki tamni kazan u koji je mogla stati velika količina vode. Peć se obično palila subotom kada je kod većine stanara bio dan kupanja. Između dvije sobe bila je ugrađena zidana peć, koje se ložila za velikih zima te grijala obje prostorije. Iznad kata lojtrima se dolazilo na prostrani tavan.

Kada su vrijedni radnici završili s izgradnjom naselja priređena je skromna zakuska. Bilo je jela i pića za radnike, stanovncine naselja i prolaznike.

Nekoliko mjeseci po završetku radova zarobljeni Nijemci su bili slobodni. Većina njih se vratila u Njemačku. Mjesni komitet ponudio je arhitektu da ostane u gradu i da dalje sudjeluje u obnovi i izgradnji, što je on elegantno odbio. Rekao je da u Bremenu ima ženu i dvoje djece i da jedva čeka da ih vidi. Nije propustio ni da se zahvali ljubavnici na svemu što mu je pružila. Ona je godinu dana žalila za njime pa se onda udala za jednog radnika Đure Đakovića, kojega su neki zlobnici iza leđa zvali Arhitekt. Bilo je, međutim, nekoliko Nijemaca koji se nisu vratili u domovinu. Oni su se oženili s lokalnom ženama, a par njih je čak dobilo stan u naselju i posao u Đuri. Jedan se kasnije ipak s obitelji vratio u Njemačku, a dvojica su ostala.

Jednog dana tih godina policajci su dojurili u jedan stan u Senjugovoj ulici, ali zakasnili su. Onaj kojega su tražili zbog ratnog zločina pobjegao je nekoliko dana ranije preko granice.

***

Mali učenici, čije školovanje pomalo pratimo, završili su 4 razreda osnovne škole. Zgrada u Strossmayerovoj ulici bila je potrebna za nove namjene pa su oni preselili u čuvenu brodsku gimnaziju u samom središtu grada, na nimalo manje čuvenom brodskom šetalištu – korzu, i tu su se skrasili do završetka osmoljetke. Gimnazijalci i oni išli su u suprotnim smjenama. Susretali su pokadkad na hodnicima, kada su jedni odlazili, drugi dolazili. Većina gimnazijalaca gledala je na mališane blagonaklono.

– Je li, švrćo, učiš li? – upitao bi ponekda neki od gimnazijalaca.

Oslovljeni učenik bi ga gledao i sramežljivo odgovorio:

– Pa, tako, tako.

– Uči, imat ćeš bolje prilike u životu.

– Dobro!

Pokraj gimnazije (sjeverno) bila je crvena zgradica, gdje su gimnazijalci i mali đaci po zimi imali fiskulturu. Nekoliko godina kasnije ta je zgradica srušena. Po ljeti su gimnazijalci i mali učenici koristili tzv. tehničko igralište za zabavu. Koliko li je samo tu utakmica odigrano. Razred protiv razreda, ulica protiv ulice, kvart protiv kvarta, škola protiv škole. Igralište se nalazilo u samom srcu parka Klasija. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća prokrčio se je taj dio parka i napravljena je cesta, koja je vodila do Save i onda na Zapad do obližnjeg mosta za Bosnu. Izgradnjom ceste nestala je i kućica u kojoj je živjela jedna obitelj, nestalo je tehničko igralište, nestala je i bašča, koju je vrijedni domaćin obrađivao. Koliko li je samo puta lopta igrača odletjela u tu bašču i na užas domaćina oštećivala zasađeno povrće. Domaćin bi u takvim situacijama znao uzviknuti:

– Pazite, momci!

– Hoćemo – uzvratio bi onaj koji je išao po loptu.

Zapadno od igrališta bio je garnizon (vojničko vojarna) JNA ograđen visokom bodljikavom žicom. Koliko god momci pazili ponekad bi lopta preletila žicu. Tada bi oni molili vojnika koji je stražario da im vrati loptu. On je uglavnom vraćao, pogotovo djeci, ali je znao ponekad od odraslih tražiti koju cigaretu.

Tamo gdje je sada ostatak robne kuće Vesna bila je livada s pokojim drvetom. Nešto južnije bila je “mala pijaca”, gdje su domaćice kupovale voće, povrće, sir, mlijeko i med. Tamo gdje je danas spomen dom Ivana Brlić – Mažuranić bilo je tarabama ograđeno igralište za hazenu, tzv. veliki rukomet, koju su uglavnom igrale žene. Brođanke su u tom sportu bilo dobre, među najboljima u Jugoslaviji.

Pri kraju školske godine, polovicom lipnja, nebo je bivalo pokriveno leticama, koje su letjele iz smjera Migalovaca prema Poloju, što su ribiči čekali s oduševljenjem, jer su se tih dana napecali riba i poboljšali prehranu obitelji. Sava je bivala sve prljavija pa su letice zadnji puta poletjele sredinom šezdesetih godina i još se nisu vratile. Učenici su završili osmoljetku i svatko je krenuo svojim putem. Događa se da neki od tih učenika žive u istom gradu, a ne vide se desetljećima. Polako odlaze na jedno drugo mjesto iz kojeg nema povratka. Umrlom na sprovod ne dođe ni jedan, nekada jedan ili dva od bivših učenika s kojima je dijelio godinama istu učionicu.

***

Evo i nekoliko riječi i o čuvenom ćiri, uskotračnom vlaku. Taj vlakić, s minijaturnim vagonima i lokomotivicom, prvi puta je veselo pisnuo 1879. godine. Vozio je na liniji Sl. Brod, B. Brod, Derventa, Sarajevo, Metković. Naravno da je putovanje dugo trajalo i da su se umorne lokomotive mijenjale, usput se snabdijevale (neki misle da je opskrba samo hrvatska riječ, a snabdijevanje samo srpska, a nije tako. Srbi rabe objed riječi – op. aut.) ugljem i vodom. Posljednji puta se lokomotiva tužno oglasila 31. svibnja 1969. godine i otišla, skupa s prugom i vagonima, u povijest.

Na pola puta između mosta i željezničkog kolodvora bio je signal. Više puta, kada je signal bio zatvoren, dječaci iz Krndeljeve i Senjugove ulice bi se trkom uputili ka vagončićima i ukrcali se u njih, te bi se, nakon otvaranja signala, odvezli do kolodvora. Ćiro je svoj uskotračni kolosijek imao ispred kolodvora, a mnogobrojni širokotročani kolodvori bili su prema sjeveru, ispred poduzeća Đuro Đaković. Radnici su u Đuru i s posla, oni koji su stanovali u južnom dijelu grada, prelazili preko čvrstog drvenog mosta, kojih stotinjak metara zapadno od željezničke stanice. Čim bi vlak stao dječaci bi veselo iskakali iz vagona i trkom se sjurili ka svojim kućama. Dok su oni tako jurcali lokalne curice, koje bi se tog trenutka zatekle izvan stana, bi ih jedno vrijeme promatrale, sa zanimanjem, poneka bi znala tiho prozboriti:

– Kakve budaletine!

***

Tih godina, sredinom pedesetih, zadruga je imala običaj dati na čićenje vreću, dvije oraha, svakom domaćinstvu. Kakva je to samo radost bila za to domaćinstvo. Stariji su se radovali da neće morati kupovati skupe orahe, od kojih su žene pravile više vrsta divnih kolača za Božić, a djeca su, dok su pomagala, uglavnom majkama, jer su očevi radili da bi se obitelj mogla prehraniti, tucati orahe, trpala u sebe slasne plodove. Otprilike su roditelji procijenili pola za zadrugu pola za vlastite potrebe.

Kada bi budno oko majke primijetilo da djeca pretjeruju u jedenju oraha znale bi upozoriti:

– Lakše malo, djeco, može vas zaboliti stomak.

– Neće, mama – graktala bi djeca.

Zadrugari su znali da će gotovo svako domaćinstvo vratiti za polovicu manje od realne  količine oljuštenih plodova, ali nisu protestirali. Da domaćinstva nisu čistila orahe sve bi propalo, ovako samo pola, a i narod je imao važnu sirovinu za kolače pred praznike.

U to vrijeme nitko u naselju nije imao televizor, automobil, motor, ponetko je imao bicikl, obično marke Rog. Malo tko je imao telefon, frižider, električno glačalo. Većina stanovnika imala je radio aparate, koji su bili glavni izvor informiranja. Novine je, zbog neimaštine, malo tko ponekad kupovao. Kasnije je poneki mališan počeo kupovati Kekec ili Plavi vijesnik.

Zime su uglavnom bile duge i hladne. Obično bi snijeg počeo padati početkom prosinca, a počeo se otapati početkom ožujka. Snijeg bi sa ceste čistile drvene ralice malih mogućnosti, tako da je ostajao na cestama praktično cijelo zimsko razdoblje. Seljaci su u grad dolazili seoskim kolima koja su umjesto kotača imala saonice. Građani su mogli uživati u predivnim konjima i njihovom gizdavom kasu kroz snijeg. Ako bi vožnja bila po noći ozada bi na kolima bila obješena petrolejka. Prizor bi bio upravo čaroban ako bi u takvim prilikama padao gusti snijeg. I onda odjednom, obično oko 8. marta, zapuhao jugo, zasjalo toplo proljetno sunce. Počimalo je otopljavanje nagomilane naslage snijega na krovovima kuća, livadama, šumama, drveću. Nije to bilo kao danas da od -10 C odjednom imamo 20 C. Ne, sunce je, postepeno grijalo zemlju. Bio je to klasična prijelaz iz zime u proljeće, postepeno buđenje prirode i čovjeka iz zimskog sna. Sa krova kuća i šupa visile su dugačke ledenice koje su mališani zvali “sige”. Te “sige” su dečki trgali i lizaili s uživanjem na užas brižnih majki, ali daj ti djecu uvjeri da zbog toga mogu dobiti upalu grla.

U toda svi su odrasli muškarci bili zaposleni, osim nešto penzionera, dok su žene bile uglavnom domaćice, koje su se brinule o kući, djeci, bašči. Malo je žena radilo i to uglavnom u malobrojnim trgovinama, administraciji u poduzećima, bolnici, općini i školama. Bi je manjak inženjera, tehničara, radnika strojarske struke, medicinara i još nekih struka. Žene inženjerke, tehničarke i liječnice bile su prava rijetkost.

Tih godina pa sve do polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća mrtvace nisu vozili na posljednju vožnju za tu svrhu posebni automobili. A ne, to je bio zadatak specijalne konjske zaprege. Kola su bila crna, konj crn, kočijaš u crnom, korbač (bič, kandžija) posve crn. Kočijaš je kola tjerao kasom, a kada je to bilo potrebno, kočijaš bi nekoliko puta majstorski bičem fijuknuo po zraku. Čuo bi se rezak prasak. Dok su kola prolazila, pobožne bake bi ispustile teret na zemlju ako su ga imale u rukama i ponizno se prekrižile. Ponekad bi neki osioni ili pijani muškarac uzviknuo:

– Ajde bako, ne budali, i ne poznaš mrtvaca.

– Šuti, nesrećo, svi ćemo ovako završiti – uzvraćale bi bake.

– Vražje babe – progunđao bi napasnik.

U to vrijeme vidjeti zaprežno vozilo na cesti uopće nije bila rijetkost. Kočijaši su obavljali, nekad legalno, većinom ilegalno, svoju poslovnu aktivnost tim vozilom. Vlast je to znala, ali je rijetko tko zbog toga platio kaznu. Vučni konji vukli su kroz grad vagončiće pune drveta do Save. Kompozicija je prolazila između ostalog i uz zapadni dio Karađićeve ulice. Radnici komunalnog poduzeća imali su tada u opisu radnog mejsta i posao koji iz današnje perspektive izgleda nestavaran. Mnoštvo konja na ulicama imalo je za posljedicu i puno konjskog izmeta po ulicama grada. Čistili su ga strpljivo sa sporednih ulica jednom, a s onih u centru grada i nekoliko puta tjedno. Ali, da prostite, nisu oni mogli toliko očistiti koliko su konji mogli zagaditi. Gume malobrojnih automobila bile su često pune konjske balege, pa su ih vlasnici morali često prati. Kad već spominjem automobile oni se nisu palili uz pomoć anlasera, nego “kurblom” (metalna šipka koja bi se ugurala u motor). Vozač bi okretao “kurblu” sve dok se motor ne pokrene. Bilo bi tu i komičnih situacija, koji bi izazvali smijeh mangupčića. Šofer bi taman pomislio da je motor pokrenut, odahnuo i prestao kurblati, kad bi se motor ugasio. Uspuhani vozč bi ponekad grdo opsovao i nastavio kurblati. Motor je drndao, dr, drr, drrrr i konačno se i pokrenuo. Poneki fakin bi znao uzviknuti:

– Majstore, neće!

– Hoće, hoće, kad te dohvatim – uzvraćao je vozač bijesno.

Vozača je tada bilo malo, a vozačica skoro da nije ni bilo. Tako je jednom neka vozačica došla iz Osječke ulice u posjet kolegici iz Krndeljeve ulice. Solidno se parkirala, prijateljice su popile kavu i valjalo se vratiti kući. Oko auta se skupilo nešto lokalnih mangupa. Dama, onako tanana i slabašna, jedva je držala kurblu, a kamo li da počne kurblati. Odrasli muškarci su bili na svojim radnim mjestima, međutim, među magupima bila su i dvojica malo starija i jača. Plavopoljka je ravno dečke poznavala, reče:

– Hajde, neka nekto zakurbla, teta će mu dati čokoladu.

– Naravno – potvrdi vozačica.

Au, čokolada, mljac. Dečkići se nesvjesno počeše oblizivati.

Jedan od one dvojice uze kurblu, već je on vidio kako se to radi i započe kurblati. Nekako je to uspio i dok je dahtao lijepa dama ga je u znak zahvalnosti, poljubi u obraz. Dok je momčić zbunjeno buljio u nju, a ona pošteno izvadi iz torbe čokoladu sasvim pristojne veličine.

– Uživaj!

– Hoću!

Pogledom ispratiše vozačicu, sretnik poče skidati omot sa čokolade.

– Bezec! – dreknuše ostali.

“Kurblaš” je bio dobre volje pa svakom dade po komadić. Poče jesti ostatak kada jedan mali zdepasti viknu:

– Supre bezec!

– Danas nema super bezeca.

– Škrtonjo! – bio je razočaran onaj mali.

– Evo ti još komadić, gladonjo.

***

Idemo sada napisati nekoliko riječi o velikom i malom “vojničkom”. Mnogi Brođani, pogotovo mlađi, nisu nikada čuli za “vojničko”, a kamo li za veliko i malo. Tamo gdje je danas Spar pa sve do ceste za željeznički kolodvor, bilo je smješteno malo “vojničko”, a veliko “vojničko” je u stvari vojarna, bivši garnizon u kojem je za vrijeme Jugoslavije bila JNA. Malo “vojničko” sastojalo se od spavaonice za vojnike, konjušnice i kojoj je bio određeni broj konja, drvarnice i velike livade koja se prostirala na sjeveru sve do blizine željezničkih pruga, a bilo je tu i igralište za mali nogomet. “Vojničko” je bilo opasano žicom, na ulazu, uz ulicu Petra Svačića, uvijek je stajao stražar s puškom uz vojničku kućicu. Plavopoljski momčići su sa zanimanjem promatrali smjenu straže iz obližnjeg velikog “vojničkog”. Kroz Krndeljevu ulicu marširala su svaka 2 sata trojica vojnika praćena zapovjednikom, koji je hodao sa strane. Nakon razmjene lozinke dotadašnji stražar bi se priključio maloj koloni, a jedan iz kolone bi ga zamijenio na stražarskom mjestu. Kakava je samo predstava bila za mališane kada bi vojnici Kardeljevom ulicom vodili konje iz jednog u drugo “vojničko”. Veliki gizdavi konji bili su blagodat za svako oko, a kamo li za znatiželjne dječje oči. Znalo se dogoditi, ako u blizini nije bilo nekog nezgodnog podoficira, da vojnik zapita nekog mališana:

– Mali, oćeš malo na konja?

Dječak je s jedne strane bi ushićen, s druge malo preplašen. Ipak je većina pristala. Vojnik bi tada dječaka posadio na gola leđa konja i nakon par koraka bi ga spustio na tlo. Neki bi upitao:

– Imaš li odraslu sestru?

Ako bi dječak imao, vojnik bi rekao da je pozdravi.

Zbog potrebe oba “vojnička” samo je Krndeljeva ulica imala betonsku cestu. Asfalt je došao kasnije, negdje početkom šezdesetih godina. Tada je grdosija – Đurin parni valjak imao pune ruke posla. Ako bi se neki znatiželjni momčić preblizu približio parnom valjku, rukovac bi stao i povikao:

– Beno balava, odstupi!

Veliko “vojničko” je ustvari današnja vojarna. Građani su je za vrijeme Jugoslavije zvali garnizon. U garnizonu je osim prostorija za vojnike i konjušnice, bilo i nogometno igralište za veliki nogomet, na kojemu su ponekad protiv selekcije garnizona igrale nižerazredne momčadi. Na ulazu u garnizon, s istočne strane kao i sada, bila je stražarska kućica, nešto dalje oveća zgrada u kojoj su se po zimi, preko vikenda i praznika organizirale igranke, na kojima su svirali brodski svirači. U zgradi s južne strane nalazio se šank, gdje se za malo novca moglo popiti piće. Naročito je dobro išao čaj za hladnih dana. Preko puta šanka bio je ulaz u prostranu dvoranu u kojoj je bilo dosta stolova, prostor za ples i podijum za svirače. Koliko je tu samo započinjalo veza, a ne mali broj njih završio je brakom. Tu su na ples išli uglavnom ljubitelji šlagera, dok su u dom na Plavom Polju išli uglavnom zaljubljenici u moderniju zapadnu glazbu kao twist, rock, blues, country. Tu je svirala grupa Hidrogeni. Kasnije su se ljubitelji takve glazbe prebacili u gimnastičku dvoranu Partizan u Končarevoj ulici, gdje su svirali brodski Eggs-i.

***

Poslije Drugog svjetskog rata pa sve do karaja sedamdesetih godina lijepo brodsko šetalište – korzo, bilo je uvečer puno šetača, naročito za lijpea vremena. Šetalo se od sjevera ka jugu (Savi), a neki bi produžili i do čuvenog restorana zvanog “Otok sreće”. To je bio omanji ugostiteljski objekt (“drvenjara”), koji je dobro došao, kada bi se na obližnjem nogometnom stadionu pored Save odigravala utakmica, navijačima da za poluvremena skoknu na piće s nogu. Pored objekta za lijepa vremena bilo je desetak stolova sa po 4 stolice. Stazice su bile od sitnih finih kamenčića, koji su proizvodili poseban zvuk kada bi netko po njima hodao. Tu bi znale navratiti cijele obitelji na osvježavajuće piće. Gurmani koji su voljeli pojesti riblje specijalitete iz čiste Save posbeno su uživali. Uvečer je tu bio raj za mlade ljude i zaljubljene parove. Atmosfera je, za današnje pojmove, bila opuštena. Nitko se nije nigdje žurio, jelo se i pilo polako i s uživanjem. Razgovaralo se uglavnom o ljubavi, glazbi i sportu, malo tko je spominjao posao, a politiku gotovo nitko. Ako neki mladi par nije imao novca za piće ili se poželio malo nježnosti zaustavio bi se u parkiću pored samostana.

Brod je pravi moderni autobusni kolodvor dobio tek veljače 1969. godine. Prije toga su autobosu imali stajalište na korzu  ispred gimnazije. Uvečer, kada bi se mladež sjatila na korzo, autobus bi se poput puža probijao kroz mnoštvo šetača do gimnazije. Još je to nekako išlo odmah poslije rata kada je bilo malo autobusnih linija, ali početkom šezdesetih godina problem je bivao sve veći jer je linija bilo sve više. Nije bilo druge nego napraviti moderni autobusni kolodvor na zadovoljstvo putnika, vozača autobusa, šetača i gradskih otaca.

***

Trebalo je proći mnogo godina pa da naselje dobije rasvjetu na pročeljima zgrada. Tek tamo početkom šezdesetih godina instalirane su velike žarulje jače snage na pročelja zgrada. Do tada je po noći, pogotovo za oblačna vremana, cijelo naselje bilo obavijeno mrklim mrakom. Nije bio rijedak slučaj da neki pijanac promaši svoju zgradu pa počne otključavati vrata na nečijem tuđem stanu. Kako to nije išlo mrmljao bi i psovao sve po spisku. Jednom tako pijanac iznerviran povikao:

– Ženo, prokleta bila, što si promijenila bravu.

– Pijanduro, nije to tvoj stan, tvoja zgrada je ispred ove – izderao se susjed.

– Izvini, komšija!

– Idi k vragu!

Malo tko od povjesničara zna da je od 1945. g. pa do kraja pedesetih godina na Plavom polju bila mala radionica (mališani su je zvali “pecara”), koja je proizvodila u malim količinama keramičke proizvode. Bila je smještena sa zapadne strane Krndeljeve ulice, u blizini šupe prve zgrade sa sjeverne strane. Pored nevelike radionice bila je uvijek u blizini i kamara pijeska, po kojoj su mališani iz Krndeljeve i Senjugove ulice rado skakala. Šef proizvodnje bio je “strašni” Kosta. Kad bi on naišao na trošnom biciklu niz Krndeljevu ulicu prvi dječak koji bi ga vidio dreknuo bi:

– Kosta!

U tili čas momčići bi se raspršili po okolnim livadama. Kosta bi skakao s bicikla i vikao:

– Mangupi, dat ću ja vama.

Neki hrabriji momčić bi na trenutak zastao i povikao:

– Hoćeš kad na vrbi rodi grožđe.

Onda je Kosta gurajući bicikl došao do pecare i blago ukorio radnike. Kosta je kao šef pogona vozio truljavi bicikl, a kako danas žive pojedini šefovi? U ono doba bile su male razlike u materijalnom položaju stanovnika naselja, koje su se sastojale u tome što su neke obitelji imale malo više hrane, obuće i odjeće od drugih. A što imamo danas? Je li za većinu stanovnika bolja ovako mala razlika u materijalnom položaju, ili je bolje da vrlo mala odabrana elita ima nebrojeno puta više od drugih? Vele bogataši i njihove apologete da poslodavci zapošljavaju radnike i omogućuju im egzistenciju, što je točno, ali može li poslodvac išta proizvesti ili napraviti bez svojih radnika? Naravno da ne može. Mogu li bogataši uživati u svojim vilama, skupim automobilima, jahtama, avionima, helikopterima i ostalom da te proizvode nisu napravili radnici? Naravno da ne mogu. Zar ne treba uvijek tragati za što pravednijim odnosom između rada i kapitala, jer oni su kao prst i nokat?

U Americi ima 60 miliona siromaha, milijuni ljudi nema ni zdravstveno osiguranje, a mnogi beskućnici skapavaju od gladi, bolesti, hladnoće i neimaštine uz kante za smeće sanjajući komadić kruha. Zar uistinu ima itko normalan koji misli da je te ljude imalo briga za prednosti neoliberalne demokracije u odnosu na komunizam Sjeverne Koreje. Oni samo žele da žive makar malo dostojno čovjeka i posljednja im je briga bilo koja ideologija. Kod nas, a i u Europi, većina ljudi ima bar zdravstveno osiguranje, međutim ako pobjede zagovornici američke koncepcije zdravstvenog osiguranja, a ima ih koji bi prodali dušu i crnom vragu, bit će i kod nas umiranja uz kante za smeće, očajnih, gladnih, bolesnih i smrznutih ljudi. Od postanka svijeta pa do danas postojala je malobrojna moćna i bogata manjina, koja je uz pomoć nasilja i svojh apologeta (prije kojekakvi vračevi, a danas novinarsko-kvazi znanstvena elita) nastojala lažima, više ili manje uspješno uvjeravati potlačenu većinu da im je jedini smisao života služiti bogatima i moćnima. Tko se tome nije bespogovorno povinjavao bio je ovako ili onako neutraliziran.

No, pustimo okrutnu stvarnost i vratimo se u prošlost. Između dva svjetska rata jedan je poduzetnik došao na ideju da na Jelasu uzgaja rižu. Pokušaj je propao, kapitalist je odustao pretrpjevši novčanu štetu i podsmijeh ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata neki su mudraci, kontra zdravog razuma i zakona prirode, odlučili da se na ogromnim jelaskim livadama ima uzgajati riža, Kao, oni prije njih, prezreni kapitalisti i pristaše kralja, bili su glupi i nisu u tome uspjeli. Uostalom, što može bijedna priroda komunističkoj vlasti (nažalost i danas imamo sličnih ponašanja u tobože najdemokratskijim državama – globalno zatopljenje – op. aut.). I radnici zasukaše rukave i zasadiše rižu na Jelasu, čak je bila pripremljena zgrada, koju su Brođani zvali rižana. Zgrada se nalazila malo sjevernije od TENE. Radnisi se naradili, nadzornici sve ureno kontrolirali i gle čuda. Kad je došlo vrijeme berbe riže nigdje. Propade trud radnika, srećom ne i njihove male plaće koju su redovno primali do propale berbe. Nije poznato jesu li veliki mislioci zbog te avanture snosili posljedice ili je sve kao i danas. Malo kritike pa na drugi, četo bolje plaćeni, posao.

***

Spomenut je nešto ranije Jelas sa svojim velikim prostranstvima. Tu se je u ono vrijeme napasalo mnoštvo krava, trčkaralo je puno gusaka, pataka, kokoši. Poseban spektakl je bio kada bi se ogromno stado krava bez vodiča, spustio cestom od Brodskog Varoša prema Budainci. Krave bi se predvečer vukle polako cestom, na očaj vozača, prema svojim štalama. Kako bi koja došla do kuće sa svojom štalom, lijeno bi se odvojila od stada i mirno ušla u štalu. U početku je blo malo vozila, ali ih je iz godine u godinu bivalo sve više i više. Neki bi vozači ljutito trubili, ali krave kao krave. Nisu na to obraćale pažnju, nastavile bi se vuči po cesti do odredišta. Poneki ljutiiti ljudi su iz autobuda psovali krave i njihove vlasnike, a neki iz većih gradova bi razrogačili oči ne vjerujući da tome nazočuju. Krave su hodale tom svojom šetnicom, važnom cestom prema središtu grada, zadnji puta 1971. godine. Čast kravama, ali promet je usljed sve većeg broja vozila na cesti, bivao toliko zagušen da je gradska uprava konačno to zabranila. Nakon te zabrane vlasnici krava morali su naći novi put ka travom bogatim livadama smještenim u jugozapadnom dijelu Brodske Varoši skroz prema Slobodnici. Malo po malo broj krava se smanjivao u Brodskom Varošu pa ih danas gotovo i nema, a snaše već odavno ne nose mlijeko građanima Plavog polja. Evo na kraju priče o bosanskim ovčarima. Znam, znam, pitate se kakve veze oni imaju s naseljem Plavo polje. E, imaju! Poslije Drugog svjetskog rata pa do kraja pedesetih godina Brođani, posebno Plavopoljci, imali su svake jeseni i proljeća predstavu kakva je danas nezamisliva. U kasnu jesen, kada se već osjećao dah nadolazeće hladne zime, bosanski su ovčari preko savskog mosta, uz bosansku prugu, preko Krndeljeve ulice, dalje prema Budainci i Br. Varošu, tjerali ogromno stado ovaca. Pričalo se da su to ovce s bosanskih planina, dalekih čak i do Travnika, koje da bi preživjele zimu, dolaze na ispašu u Slavoniju, gdje zime ipak nisu toliko surove kao na planini. Dječurlija je zabezeknuto, širom otvorenih očiju gledala prizor. Oko stada trčkarali su dobro obučeni psi, čuveni šarplaninci, koji su nestašnije ovce, koje bi se udaljile od stada, brzo vratili u stado. Uz stado hodala je manja skupina ovčara, koji su ličili na biblijske pastire. Kao od kamena isklesani, srednje visine , koščati, srednjih godina, ispijena tamna lica puna bora kao posljedica dugotrajne izloženosti sucnu, vjetru, kiši, hladnoći. U ruci im je bio drveni štap, na koji su se u hodu oslanjali, a znali su i zamahnuti na poneku ovcu.

– Sikter – znao se oglasiti poneki pastir.

Na čelu male čete goniča bio je kalauz (putovođa), kojega se o svemu važnom pitalo. Obvezni dio ove neobične kolone bilo je i nekoliko omanjih žilavih brodskih konjića na koje su ovčari natrpali svu prateću opremu od zaliha jela i pića, posuđa, šatorskih krila i ostalog potrebnog za ovakve prilike. Konjići su bili mršavi i ispijeni poput goniča. Vukli su se tužna pogleda s noge na nogu, malo bi živnuli kada bi neki od ovčara na njih podviknuo ili zamahnuo štapom. Odmah bi se tu našao jedan od pasa koji bi zalajao na konjića. Kakva li je to samo bila sinhronizacija između goniča i pasa. Ovčari nisu morali psima ništa reći, oni su znali u svakom trenutku što im je činiti. Ovce su cijelo vrijeme blejale i usput čupkale travu.  Ako bi se neka malo duže zadržala već je tu bio jedan od pasa da je potjera dalje hodati. Djeca su bula očarana prizorom, naročito psima. Tom jedinstvenom prizoru nisu mogle odoliti ni plavopoljske domaćice. Obrisale bi svoje marljive ruke o skromnu kecelju i izašle na vrata i jedno vrijeme s nekom sjetom u očima gledale scenu. Onda bi uzdahnule i vratile se pravljenju ručka, koji je uvijek bio spreman za konzumaciju oko podne. Ručali su domaćica i djeca dok je domaćin ručao po povratku s posla, obično oko 15 sati. Ako im je muž radio u Đuri Đakoviću neke od domaćica su malo poslije zvuka sirene, da je radni dan završio, gledale kroz sjeverni kuhinjski prozor. Kada bi vidjele na drvenom pješačkom mostu preko mnogobrojnih pruga svoga supruga, počele su stavljati jelo i tanjur na stol.

Vratimo se na veličanstvene pse. Govorilo se da gore u bosanskim planinama ti psi bez imalo straha ulaze u okršaje s vukovima, a da bi za svoje gazde život dali. Nije zabilježen slučaj da je šarplaninac napao nekoga od stanovnika naselja. Oni su samo obavljali svoju dužnost. Ovčari su bili silno vezani za svoje pse, sigurni da ih nikada neće ostaviti na cjedilu. Zato su bez razmišljanja s njima podijelili i posljednji zalogaj.

U rano proljeće vraćali bi se ovčari sa svojim stadom u bosanske planine. Blejanje ovaca bilo je pojačano nježnim blejanjem mnogobrojne janjadi, koja se netom ojanjila. Bilo je slučajeva da se poneko janje ojanjilo i na plavopoljskim livadama. Kalauz bi naredio kratak zastoj. Djeca su zaprepašteno gledala dolazak janjeta na svijet. Čim bi janje dodirnulo travu pokušalo bi stati na nejake nožice. Nekom bi to uspjelo prije, nekom malo kasnije. Odmah bi pojurilo na majčino vime. Zabilo bi njušku u vime i veselo mrdalo repićem. Tu kratku stanku iskoristila je i druga janjad da navale na majčina vimena. Kad bi putovođa procijenio da je vrijeme za nastavak puta odlučno je rekao:

– Pokret!

I odjednom bi stado i pratnja oživjeli i krenuli.

***

Bolnica na Plavom polju otvorena je 1955. godine, a 1956. imala je 470 kreveta. Cijeli tok izgradnje pratile su znatiželjne oči plavopoljske djece. Kamioni, zemlja, cigla, kočijaši, radnici, sve je to izazivalo pažnju ne samo djece. Mališani neće nikada zaboraviti kojim su apetitom i zadovoljstvom zidari za vrijeme stanke za ručak jeli svoje skromne objede, usput se šaleći. U bolnicu su bili smješteni uglavnom plućni i psihijatrijski bolesnici.

I na samom kraju evo kratke storije o jednom plavopoljskom poslovođi. Zvao se Redžo i porijeklom je bio iz Mostara. Visok, stasit, uredno oblikovanih crnih obrva, crnokos, pravilnih crta lica, dovodio je u napast čak i stidljive brodske žene. Bio je pravi Ero, duhovit, brze misli, veseo. Jeo je dobro, pio umjereno, fin u odnosima s ljudima, kavalir prema ženama. Ako se nije htio vezati s nekom ženom odmah joj je to dao na znanje pa neka izabere hoće li ili ne biti s njim. Kad mu je dodijao samački život oženio se s jednom čestitom, nešto mlađom ženom, s kojom je ostao sve do svoje smrti početkom devedesetih godina. Redžo je bio poslovođa u slovenskoj tvrtci Inles, koja je imala stovarište između Krpanove kuće i bosanske pruge. Ta seje firma, između ostalog, bavila i daskama koje bi kamioni dovezli i istresli u dvorište tvrtke. Ne rijetko bi onda Redžo angažario momke, naročito iz Krndeljeve ulice, jer mu je cura, kasnije žena, bila iz te ulice, da te daske uredno slože na kamaru. Ti su dječaci pohađali brodske srednje škole, a potrebno je bilo angažirati 2-3 dječaka. Kada bi se pojavio takav posao Redžo bi potražio nekog od dječaka i pitao:

– Može li u subotu ujutro, trebam trojicu?

– Može! – uzvratio bi momak.

Točno u zakazno vrijeme Redži bi došao i objasnio kako daske trebaju biti složene.

– Jel jasno?

– Je!

Posao nije bio ni naporan ni dugotrajan, primjeren dobi momaka. Dečke nitko nije nadzirao niti požurivao. Obično bi završili oko šesnaest sati. Isplata je bila prvi, najkasnije drugi radni dan nakon obavljenog posla. Redžo nije škrtario. Obično bi im na ruku davao jednu do dvije radničke nadnice. Momcima u ono vrijeme velik novac.

– I, momci, hoće li biti za cure, slatkiše, izlaske?

– Naravno!

Momci bi u nekoliko dana spiskali novac na zabavu i čekali da ih Redžo opet pozove. On je uvijek pazio da im daje samo lakše poslove, kojih nije bilo puno, ali dečkima je dobra i ta povremena zarada za razonodu. Malo po malo, mic po mic i došao sam do kraja priče o nastanku brodskog naselja Plavo polje, kao i o prvim godinama života ljudi u njemu. Kada povijesničari pišu o prošlosti onda je uglavnom promatraju kroz vladare i njihove ratove, ljubavnice, sklonosti, dok je narod dekor. Evo, ja sam napisao povijest ovog naselja kroz život običnih ljudi (naroda), a vladari su spomenuti samo usput.

***

Vjerujte mi, da neki Brođanin napiše priču na razini Ive Andrića, što se tiče većine lokalnih kulturnih radnika i političara, bilo bi isto. Šutnja! Za njih niti pišrem, niti postojim. Amen!

Nema nikakve sumnje da je Krleža lijevi od glave do pete. Proleterski pisac. Ali u hrvatskom društvu od Krleže i njegove recepcije nije ostalo ništa lijevog. Samo puko ime na Leksikografskom zavodu. Krleža je pripitomljen, uglađen i sveden na stilistu. A znamo da govoriti o stilu znači biti već u palanci, kaže redatelj Zlatko Paković

Večera je zaista bila izvanredna, pa se naše oduševljene pohvale na račun kuharskog umijeća gospođe L. nisu nipošto mogle smatrati pukom kurtoazijom. Poznavajući gastronomski ukus i mjerodavnost okupljenog društvanca što se tiče ove stvari, pozvala nas je s neskrivenim osmjehom zadovoljstva u salon, usput simpatično koketirajući pogledom sa gospodinom L., ne izazvaši pritom nikakve primisli svojih gostiju. Gospodin L. bijaše, naime, njen suprug. Smjestivši se u zagrljaj meko tapiciranih fotelja, uz čašicu po izboru, nakon nevezanog verbalnog zagrijavanja, započeo je razgovor koji vam želim ispričati.

Skup je bio zaista intiman, sve sami osvjedočeni prijatelji sa prijateljskim stažom ne manjim od desetak godina. Ponajprije, tu su bili domačini – gospodin i gospođa L. Zalazio sam u njihovu kuću još od vremena kada sam stigao u W. na poziv Sveučilišta da preuzmem katedru Komparativne književnosti. Moji domaćini držali su profesuru na istom univerzitetu već tri godine, pa nije nimalo čudno što sam, u potrazi za intelektualnim srodnicima, upao u njihovo društvo. Ljupka gospođa L. možda je to bila nešto manje za studente filozofije, a o ljupkosti nosate, koščate pojave njenog supruga nismo imali iluzija ni ja ni njegove studentice logike. Osim njegove supruge, dakako. No ova činjenica ničim nije poremećivala naše srdačno prijateljstvo. Pravnika, markantnog i odlučnog gospodina R., sa ovog puta otsutnom suprugom i uglađenog simpatičnog ćelavka, monsignorea C., kojem međutim njegov duhovni status nije oduzeo demokratsku otvorenost duha za raspravu ma koje vrste, sreo sam već kao stare kućne prijatelje svojih domaćina, a moje dugogodišnje kretanje u tom krugu učinilo je da postanemo mnogo više od običnih znanaca.

Razgovor se poveo o opravdanosti ili neopravdanosti smrtne kazne, kao i odgojnom djelovanju kazne uopće, a neposredan povod bio mu je slučaj kojim se upravo bavio gospodin R. Njegov klijent počinio je višestruko ubojstvo i po zakonima naše zemlje prijetila mu je smrtna kazna, u najboljem slučaju doživotna robija – ako njegov branitelj dobro obavi svoj posao.

„I ti smatraš“, upitah, lagano ispijajući konjak, „da zaista činiš čin milosrđa boreći se da ga skloniš ispred puščane cijevi u sigurnost zatvorske ćelije? I to do kraja života? Pretpostavimo da ti to i uspije, u što nimalo ne sumnjam, poznavajući tvoje sposobnosti. No, da li je taj čin za njega dovoljna kazna, za roditelje i najbliže prijatelje njegovih žrtava odgovarajuća satisfakcija, i cijena primjerena  seobi nekoliko duša na onaj svijet?“ Ovo poslijednje izrekoh s namjerno naglašenom ironijom, promatrajući monsignorea koji mi uzvrati širokim osmijehom. Znao je da me nervira što ga moj ateizam nimalo ne pogađa.

„Mi kao civilizirana zajednica ne bismo smjeli žuditi za osvetom. Moramo postići da krivac kaznu ne doživi kao osvetu društva zbog počinjenih nedjela – po čemu bismo onda bili drukčiji od njega – pa čak niti kao isključivo kaznu, već prije kao iskupljenje, čin koji će doprinjeti njegovom moralnom preobraćenju. Kazna mora biti i kazna, slažem se, ali više proces preodgajanja, vraćanja na pravi put. Cilj nam mora biti ne da izgubimo još jednog, već da se izborimo za još jednog čovjeka.“

Nisam se iznenadio njegovom odgovoru, odavno se borio za ukidanje smrtne kazne, ali me nije zadovoljio. Uvijek nastojim sagledati stvari sa više strana.

„Dobro“, rekoh, „ali slažeš se valjda da nije čitavo društvo podjednako pogođeno njegovim zločinom. Smije li onda ono nametati svoj humanizam u ime žrtvi najbližih osoba? Misliš li da je to pravedno? I humano? I adekvatno? Ne zaboravi da je broj žrtava njegovog zločina mnogo veći od onog za koji mu se sudi.“

R. me pažljivo osmatrao. Netko drugi bi nastojao što prije uskočiti svojim argumentima, ali vidjevši da još nisam gotov, strpljivo je slušao.

„Konačno“, lagano se nagoh naprijed, vraćajući čašu na stol, „uzmimo da je zatvor kazna, ili odgojna mjera ako hoćeš, a ne osveta. Da li mi onda, na takav način, kažnjavamo ili preodgajamo čovjeka? Hoću reći, da li je biće koje si strpao iza rešetaka, lišio ga građanskih i političkih sloboda, ograničio mu slobodu kretanja, nametnuo mu određeni način življenja, lišio ga spolnih odnosa, prava na porodicu, slobodnog izbora društva, dozirao kontakte sa roditeljima, u ime ispravljanja loših karakternih osobina spriječio slobodno ispoljavanje dobrih, ili barem ne loših, i da ne nabrajam dalje – je li to biće još uvijek čovjek? Jasno, ne mislim biološki. Kažnjavaš li ti onda ili preodgajaš čovjeka ili biće koje si lišio njegovih ljudskih osobina? Nije li onda prihvatljivije, pravednije i humanije – pazi, ne mislim humanije samo prema krivcu – kazna po principu milo za drago? Za smrt slobodnog socijalnog čovjeka, smrt drugog, socijalno slobodnog čovjeka?“

Ne kažem da je to moje pravo mišljenje, no rekao sam već, ne volim kad se stvari apriorno postavljaju i gledaju samo iz jednog ugla. Eto, tu negdje je potekla rasprava i moj se prijatelj složio da je zaista izuzetno teško donijeti odluku u takvoj stvari, kad postoje valjani razlozi i za i protiv. Odluka je možda prije rezultat etičkog uvjerenja negoli logičkog razmatranja.

I tu je monsignore C. raspirio žeravicu.

„Ne mislite li, prijatelji, da bi sve bilo mnogo jednostavnije kada bi se poštovale Božje zapovjedi?“

Osjetio sam kako veče postaje zanimljivije.

Svi smo se okrenuli spram njega. Dobivši dozvolu domaćice, duhovnik pripali debelu havanu – bio je liberalan kako prema drugima, tako i prema sebi.

„Ne ubij!“, reče C. glasom kao da je upravo on objavio božju misao. „Nije li to jednostavno, shvatljivo i nadasve moralno? Ne ukradi! Ne sagriješi bludno! Jesu li potrebne tisuće paragrafa kraj ovolike jasnoće i svjetlosti? Mislim da se čitavo pravo, još više – etika i moral – mogu formirati jednoznačno i neproturječno na temelju Gospodinovih zapovjesti.“

„Da, ali to su samo instrukcije, tako da kažem“, umiješa se gospđa L., „ali što sa onima koji ih prekrše? Kakve su sankcije? Zar si zaboravio“, nastavi ona, „na njih? ‘Tko tebe kamenom ti njega kruhom!’ ‘Oprosti, i bit će ti oprošteno’. Ne zastupa li nešto slično i R.? A onda se prema našem prijatelju“, gospođa L. mi uputi čarobni osmijeh, „javljaju dileme i nedoumice.“

„Mislim da moral i pravo zasnovani na božjim ili ljudskim zakonima bezuvjetno rađaju dileme i teško mogu, u slučaju kršenja njihovih normi, biti zadovoljavajući, naročito za većinu koja ih se pridržava.“ Riječi gospodina L. nas iznenadiše, ne toliko po smislu koliko po tome što su uopće izrečene. On je do tada ćutao, naizgled nezainteresirano prateći raspravu.

„Osim toga“, reče, „mislim da je sistem Božjih zapovjedi, da se tako izrazim, izuzetno nestabilan u praktičnom smislu.“

„Kako to misliš?“, upita monsignore C. otresajući pepeo. Vidjelo se da riječi sudionika rasprave ne pogađaju njegovu vjeru i da ih prima ne kao njemu upućene udarce, već kao ravnopravna stajališta diskutanata.

„Pa eto, uzmimo petu zapovjed kao primjer – Ne ubij. Sve besprijekorno funkcionira i ne rađa frustracije dok je se svi pridržavaju. No čim je samo jedna jedina jedinka prekrši, svejedno jel’ svojom voljom ili neovisno od nje, zbog genetske uslovljenosti recimo, eto dilema našeg književnika. A da ne govorimo o žrtvi na koju naš prekršitelj konvencije zamahuje nožem. Što njoj donosi sopstveno pridržavanje ovog zakona? Smrt – neminovno. A nepridržavanje? Ubijajuću u samoobrani, sam ga krši i time od potencijalne žrtve u jednom, postaje aktuelni zločinac u drugom slučaju.“

„Izgleda“, ponovno se umiješah, pokazujući gospođi L. na svoju praznu čašu, „da nije moguće izbjeći preispitivanje savjesti, bilo da primjenjujemo božje ili ljudske zakone. Ipak, čini mi se da je uvijek teže poštivateljima zakona. Oni su prisiljeni suditi, a presude li ovako, upitat će se što je sa njihovom vlastitom humanošću i ne krše li, u ime pisanih zakona, neki još dublji zakon. Presude li onako, morit će ih sumnje jesu li svojom osudom nagradili tuđu nehumanost, a vapaj žrtve za pravednom kaznom možda će vječno slušati. S obzirom da se većina ljudi drži svojih zakona, sklon sam zaključiti da ona gore prolazi od manjine njihovih kršitelja.“ Posegnuh za konjakom samozadovoljan, ne svojom inteligencijom već verbalnom formulacijom zaključka.

„Oh, mislim da ipak postoji svijet u kojem većinu ne muče ovakve dileme, moj prijatelju“, glas je bio ženski.

Pogledah je zainteresirano. Ostali također.

„Jeste li čuli za planet Sataniju?“

Naravno da nismo čuli, ali ta činjenica ništa ne govori protiv njegova postojanja. Zbog toga naćulismo uši.

„Na Sataniji postoji globalno društvo, što će reći – jedna jedina društvena zajednica, jedan politički sistem, ne vlada šarenilo društvenih normi i zakona kao kod nas. Doduše, civilizacija je primitivnija od naše što se tiče tehničkih i kulturnih dostignuća, ali je zato u pogledu zakona, etike i morala ne muče nikave dileme, niti su u tom pogledu frustrirani, dok o preispitivanju savjesti poštovalaca pravnih normi nema ni govora. I sve su to postigli zasnivajući svoje pravo na, kako si rekao monsignore, malom broju jednostavnih, shvatljivih i jasnih zakona.“

„Kako je to moguće? Možeš li nam reći više o njima?“, s nevjericom upita C.

„Dapače. Vrlo rado“ – osmijeh na njenom licu sada je imao drukčiji ton. „Osnovnih zakona ima samo deset. Bolje rečeno, zapovjedi – jer ih je, kako kaže njihova predaja, prorok Sotonije dobio od njihovog božanstva Lucifera. Evo ih po redu:

1. Ja sam Lucifer, satana tvoj i nemaj drugog satane osim mene.
2. Spominji ime Lucifera, satane svoga, u svakoj prilici.
3. Spomeni se da svetkuješ svaki dan kao satanin.
4. Preziri oca i mater, da dugo živiš i dobro ti bude na Sataniji.
5. Ubij!
6. Griješi bludno!
7. Kradi!
8. Lažno svjedoči na bližnjega svoga.
9. Želi žene bližnjega svoga.
10. Želi sve stvari bližnjega svoga.“

Monsignore C. nije se više smiješio, ali se nije ni miješao. Poznavao je dobro svoju prijateljicu.

„Naravno, osim ovih postoji i manji broj drugih zapovjedi poput, ‘Oko za oko – zub za zub’, ‘Oprostiš li, Lucifer ti neće oprostiti’, i njima sličnih – zaboravila sam ih, nadam se da mi nećete zamjeriti“, nova nijansa osmijeha prosu se na naša lica. „Bitno je da oni omogućuju većini koja ih poštuje da budu riješeni bilo kakvog dušogrižja. Malo ih je, jednostavni su, svi ih poštuju, nema dilema kad se provode, njihova oštrica pogađa samo zanemarivi postotak prekršitelja, društvo je efikasno zaštićeno. Naš prijatelj R. će potvrditi da je to ideal svake pravne, na zakonitosti zasnovane države.“

R. zaista potvrdi glavom. Međutim, monsignore više ne izdrža: „Nećeš valjda tvrditi da ovaj konglomerat bezbožničkih, stravičnih, neciviliziranih, nemoralnih, nehumanih regula, omogućuje harmonični razvoj jednog društva?!“

„Nehumanih svakako, dragi moj“, odvrati domaćica ljupko, „jer satanijce ne bismo mogli svrstati u humanoide. A ako pod harmonijom podrazumijevaš mogućnost da svaka jedinka do kraja manifestira svoju prirodu, ne dolazeći pritom u sukob sa prirodom vrste i socijalnim ustrojstvom zajednice, onda je odgovor i ovdje potvrdan.“

„Ali…“

„Ali ja ću pokušati objasniti, dragi monsignore!“, mimo svog običaja prekinuo je gospodin L. smetenog duhovnika. „Da li osoba koja direktno prekrši petu božju zapovjed ili moralnu normu našeg civiliziranog društva, ako se tako više sviđa našem pravniku, koja zabranjuje ubojstvo, čini i neko praktičnije nedjelo osim formalnog – svakako pritom ne zaboravljam onaj najgnusnji dio – kršenja zakona? Nedjelo koje se protivi prirodi jedinke i vrste? Dakako.“, nastavi L. ne pričekavši odgovor. „Većini poštovalaca zakona odbojna je pomisao da budu ubijeni, zato i sami ne krše taj zakon. A na Sataniji? Što tamo radi prekršitelj njihovog petog zakona – a takvih svakako ima, makar i u malom broju. Ne ubija. Time postaje prekršitelj norme, ali ne izaziva nikavu praktičnu štetu. Krivac postoji, žrtava nema. Većina mu sudi po zakonu koji je samo pravni izraz zakona vrste. Stvar je jasna; nema mjesta preispitivanju moralne dimenzije, vapaj žrtava ne zaziva grižnju savjesti. Moral satanijskog društva je u savršenom skladu sa njegovim pravnim izrazom. Vlada društvena harmonija. Ili, onaj što, recimo, ne griješi bludno – ma što to za njih značilo. Svojim zločinom ne čini nikavu praktičnu štetu. Shvaćaš?“

Monsignore C. izgledao je osupnut, ni ja nisam izgledao mnogo bolje. Gospodin i gospđa L. kao da su se zabavljali, dok se R. odmah uživio u situaciju promatrajući je s profesionalne strane. Pravnicima je bitno da se zakoni poštuju i da ne dolaze u koliziju jedan sa drugim, suština njihova im ponekad ne znači mnogo.

Prvi sam se uspio snaći. „Ako je tako kao što nam reče tvoja supruga, pa to, zaboga, znači da je lakše postići društveni sklad idući putem barbarstva, sile i svega onog što mi nazivamo nemoralom i bezakonjem. Još i više, sve ono što nazivamo našim humanističkom nastojanjem, težnja ka društvenoj pravdi, redu i formiranju slobodne, moralne ličnosti, nema nikave šanse. Prije ćemo dostići nivo Satanije nego naše ideale.“

„Statistike pokazuju da se broj kriminalnih djela povećava iz godine u godinu“, suho će R. „A ni ratovi baš ne izumiru, zar ne?“

„Prema istraživanjima, unutar autoritarnih grupa poput uličnih gangova, mafije, armije ili autoritarnih država, manje su moralne dileme pripadnika. A moral je, moral grupe naime, veoma čvrst“, dometnu gospođa L.

„Osim toga, entropija svemira je u neprekidnom porastu“, primjeti gospodin L.

„Što znači“, glasno sam razmišljao, „ako je Gospod stvorio savršenog čovjeka, a s njime i svijet savršene društvene pravde, nikada nije postojala mogućnost da se to stanje održi. Dapače, sve se po prirodi stvari degradira, klizi prema satanizmu. Ako pak je Njegov proizvod nesavršen, nemamo velikih šansi.“

„Bog stvara savršena djela“, reče monsignore.

„U svakom slučaju, dođe nam na isto“, izjavi R. protežući se.

„Nama“, rekoh. „A satanijcima?“

„Ipak mi je draži ovaj naš humanistički nemira i dvojba“, zaključi naša domaćica, dižući se.

Složili smo se sa njom. Bilo je već kasno pa smo se oprostili od ljubaznih domaćina. Koračajući pustom ulicom, razbistren svježinom listopadske tame, pade mi na um da nitko nije upitao gospođu L. gdje se nalazi Satanija.

Stvarno, gdje se nalazi?