,, Zagledajte iznutra u život i on ni izdaleka ne izgleda takav( kakvim ga prikazuju pisci realizma). Ispitajte za trenutak jednu običnu svest, jednog običnog dana. Svest prima neizmerno mnoštvo utisaka – beznačajnih, fantastičnih, neuhvatljivih ili urezanih oštrinom čelika. Sa svih strana dolazi – neprekidan pljusak bezbrojnih atoma, i dok padaju, dok se uobličuju u život ponedeljkom ili utorkom, naglasak nije na onom mestu na kojem je bio nekada, važan tren nije ovde, nego tamo; tako da, kad bi pisac bio slobodan čovek, a ne rob, kad bi mogao pisati ono što želi, a ne ono što mora, kad bi mogao zasnovati svoje delo na vlastitim osećanjima, a ne na konvencijama – ne bi bilo zapleta, ni komedije, ni tragedije, ni ljubavnog motiva, ni katastrofe po usvojenom stilu, i možda ni jedno jedino dugme ne bi bilo prišiveno kako to žele krojači iz Bond streeta. Život nije niz simetrično poređanih svetiljki na kolicima, nego prozračna aureola, poluprovidno velo koje nas okružuje od početka do kraja naše svesti. Nije li zadatak romanopisca da predoči taj promenjivi, nepoznati i neograničeni duh, kakvo god zastranjenje ili složenost on pokazivao, s koliko je god moguće manje primesa stranog i vanjskog. Mi se ne zalažemo samo za hrabrost i iskrenost, želimo kazati da je prava građa umetničke proze nešto drugačija nego što bi to po navici mislili“.

Engleska književnica, Virdžinija Vulf, rođena je u Londonu 1882.godine(kao druga kći Leslija i Džulije Prinsep Stivn, pod imenom Edlin Virdžinija Stivn). Odrastala je u društvu knjiga i književnika, u imućnoj porodici – njen otac, Lesli Stivn, bio je filozof, književnik, naučnik i kritičar, i okupljao je oko sebe znamenite engleske viktorijanske pisce. Posedovao je impresivnu biblioteku i vilu u Kornvolu, nešto što će ostaviti dubok trag na detinjstvo, sazrevanje i budući književni rad njegove ćerke – spisateljice Virdžinije Vulf. Nakon smrti oca(1904.), Virdžinija nastavlja da živi sa sestrom i dva brata u Londonu – oko sebe, u Blumsberiju, okupiće umetnički i književni svet Engleske, najvažnije pisce i umetnike svog vremena( prvih decenija 20. veka, prelomno doba modernizma, dadaistički, nadrealističkih, impresionističkih, ekspresionističkih i ostalih pobuna i eksperimenata, doba rušenja tradicionalnih vrednosti u umetnosti i književnosti, doba stvaranja nečeg ,, sasvim“ novog…). Tako nastaje čuvena ,, blumsberijska umetnička grupa“, grupa bez određenog programa koji bi ih povezivao, ali grupa koju su čvrsto vezivali pogledi na život, politiku, umetnost ili filozofiju. U slikarstvu su bili pristalice progresivnog i neshvaćenog pokreta impresionista i post-impresionista, politički su ih privlačili liberali naklonjeni socijalizmu, u filozofiji su se divili agnostičarima, dok ih je u literaturi privlačila modernistička i eksperimentalna struja( pre svega Džejms Džojs(1882.-1941) ili recimo Marsel Prust( 1871.-1922.), čija su se ključna dela – ,, Uliks“ i ,, U potrazi za iščezlim vremenom“ pojavila dvadesetih,  upravo u najkreativnijem periodu Virdžinije Vulf). Suprotstavljeni tradicionalizmu, na prošlost su gledali kao na kapital iskustva i znanja koji mogu da posluže savremenom čoveku.

 ,, Ona i njen krug sačinjavali su grupu prijatelja koji su delili ista gledišta i koji su se u okviru uzajamnog poštovanja svojih visokih kvaliteta, bili duboko lojalni jedan prema drugom. Živeći u svojim malim letnjikovcima i londonskim stanovima punim ukusa, sastajali se krajem nedelje i na malim prijemima, diskutujući o istoriji, slikarstvu, literaturi, naveliko ogovarajući i pričajući zabavne priče, oni liče na one prijatelje koji su se za vreme kuge u Firenci povukli na selo i prepričavali Bokača. A naša generacija koja nije bila u stanju da se povuče u lep pejzaž i priča izvrsne priče, pre liči na ,, Sturma und Drang“ generaciji Geteovih savremenika koja je snažno uvučena u događaje i pritisnuta njima reagovala na njih najpre sa oduševljenjem i poletom, a kasnije sa mukom i gađenjem“.

Do udaje, Virdžinija se uglavnom bavila esejistikom i kritikom( na polju esejistike ostavila je ogroman trag, jer su njeni eseji bili obojeni izuzetnim zapažanjima, inteligentnom pronicljivošću, maštom, kreativnošću i duhovitošću – sa mnogo briljantnih ideja i vanredne raskošnosti), stvarajući nezaboravne prikaze, studije, portrete, rasprave… Nakon udaje za Leonarda Vulfa, novinara i esejistu – čoveka vedrog duha i ogromnog talenta, ona se okreće pisanju izvrsnih, modernističkih književnih dela. Leonard Vulf je uspeo da u talentovanoj ženi probudi stvaraoca, vrsnu književnicu koja će obeležiti svojim romanima naredne dve decenije – prvi u nizu bio je roman ,, Izlet na pučinu“(1918.). Ona i muž osnovali su legendarnu štampariju ,, Hogart pres“, čime su omogućili mnogim mladim piscima da objave vlastita dela, neka od bitnih u književnoj povesti. Virdžinija se tada u potpunosti posvetila književnom radu, stvarajući naporno, eksperimentišući beskompromisno i istražujući nove stilske, tehničke i izražajne mogućnosti.

Bila je izuzetna umetnica, u potpunosti posvećena i zahtevna, pre svega prema sebi samoj. Bila je otmena, krhka i produhovljena žena, ćutljiva, analitična, senzibilna na sebi svojstven način, vrsna intelektualka, kontemplativna… S pobunjeničkom  žestinom ustala je protiv tradicionalnog u književnosti, tražeći novi umetnički izraz svog vremena… Bilo je potrebno pronaći sasvim novu formu i tehniku koji bi verno odražavali moderni, ubrzani i haotični, tehnološki uznapredovali život, kao i sve njegove mene u kovitlacu vremena između dva Velika rata… Virdžinija Vulf među prvima je naslutila potrebe i mogućnosti modernizma i sasvim novih duhovnih horizonata jednog prelomnog vremena – uzburkanog, ustalasanog, razarajućeg i kreativnog… Virdžinija Vulf 1924. godine u Kembridžu kaže u svom predavanju ,, Gospodin Benet i gospođa Brown“, da se oko decembra 1910. ljudska priroda promenila… Među prvima je shvatila značaj jednog Prusta i naročito Džojsa, njegovog ultimativnog modernističkog i eksperimentalnog romana ,, Uliks“, čiju je vrednost otkrila još dok je izlazio u nastavcima u jednom časopisu, pre objavljivanja 1922. godine… Njeni legendarni romani, poput ,, Dan i noć“(1919.), ,, Gospođa Dalloway“(1922.), ,, K svetioniku“(1927.), ,, Orlando“(1928.), ,, Talasi“(1931.) ili recimo ,, Godine“(1937.), bili su vesnici i svetionici novog vremena, umetnička dela usamljene, originalne, hipersenzibilne žene- intelektualca obojena svetlim tonovima slobode i totalne posvećenosti, požrtvovanja, beskompromisnosti i vizionarstva… Studiozno i analitički ispitujući čovekovu svest i potsvest , Virdžinija Vulf je vešto osvetljavala čovekovu unutrašnjost – okean izložen buri i talasima vremena, transponujući njene senzibilne i gotovo neprimetne titraje u umetnost reči… Slikajući dušu čoveka, ona je prikazivala svu njenu kompleksnost i lepote unutrašnjih ,, pejzaža“, lepotu nepreglednih prostranstava… Čovekova svest, potsvest, emocije i intelekt ,, slikala“ je rečima, smireno i rafinirano, stvarajući tanane slojeve atmosfere proizašle iz njihovog prožimanja i sadejstva, stvarajući impresije i odjeke duhovne simfonije – poput talasa koji se smirujuće ljuljuškaju duž obale ili poput snažne iznenadne bure koja dolazi sa pučine i ruši sagrađene svetove… ,, Slike“, impresivne i kompleksne, nastajale su iz ,, unutrašnjih dijaloga“ njenih likova, njihovih razmišljanja i razgovora u sebi. Njeni likovi su tumačili sami sebe, osvetljavajući jedni druge nizovima asocijacija…

 ,, Ne mislim da postoji jedinstvena forma“, pisala je Virdžinija Vulf, ,, po kojoj bi trebalo pisati roman. Moje je mišljenje da treba upotrebiti sve vrste pa ih sjediniti u celinu i tako napraviti roman. Nema razloga zašto on ne bi mogao biti pisan jednim delom u stihu, jednim u prozi i sa dramatizovanim delovima, onako kao što se to radi u pozorišnim komadima. Želela bih da napišem takav roman koji bi bio fuzija poezije i dijaloga kao u drami. Želela bih da eksperimentišem sa bilo kojom formom i da je uvedem u okvir romana“.

Ostala je do kraja dosledna i istrajna  – sve do svog tragičnog, iznenadnog kraja – samoubistva, utapanjem u reci, proleća 1941. godine… Nestala je u talasima reke koji su je čitavog života privlačili… Svet je bio zatečen. Njen muž, Leonard Vulf, donekle je objasnio njen poslednji, tragični životni potez, ponudivši javnosti njene potresne i tužne beleške: ,, Osećam da ću sigurno poludeti. Osećam da još jedanput ne bih mogla da preživim ona strašna vremena. I da ovaj put ne bih ozdravila“. Njena senzibilna duša jedva je preživela strahote Prvog svetskog rata, dok je bombardovanje Londona i početak Drugog svetskog rata na tlu Engleske bilo za nju fatalno, prejako iskustvo… Proleća 1941. godine iza nje je ostao uglavnom dovršen roman ,, Između činova“, njena legendarna dela, njena produhovljenost, otmenost, harizma i neizmeran uticaj na sve one duhom odabrane… Otišla je u isto vreme kad i veliki Džojs( rođeni su čak iste godine)… Njihova neizmerna hrabrost, vizija, duhovnost i kreativnost obeležili su, zauvek, jedno čudesno hrabro, inovativno i neponovljivo vreme…

Virginia Woolf – ,, Mrs. Dalloway“(1922.)

,, Šta se podrazumeva pod ,, stvarnošću“? Izgleda da je to nešto veoma neuhvatljivo, nezavisno – nešto što se može naći čas na prašnjavom putu, čas u otpatku novine na ulici, čas u zelenkadi na suncu. Ona baca svetlost na grupu ljudi u nekoj sobi i usput izbacuje poneku mudrost. Ona pobeđuje čoveka na putu kući pod zvezdanim nebom i čini beslovestan svet mnogo realnijim od sveta reči – a potom, eto je opet u nekom autobusu usred vreve na Pikadiliju“.

Roman Virdžinije Vulf – ,, Gospođa Delovej“ dešava se u toku samo jednog dana, događa se u Londonu i sve se vrti oko ličnosti gospođe Klarise Delovej. Svi ostali likovi romana su tu da nju osvetle, dopune i objasne. Umesto radnje romana, koje praktično nema, knjževnica Vulf nudi kao zamenu kompleksne odnose među likovima… O čemu je zapravo reč? Jedna žena, gospođa Klarisa Delovej, dama iz visokog društva izlazi u svetlo junsko pre podne da kupi cveće za svoj večernji prijem, a zatim sledi sam prijem, na kojem se ne događa ništa drugo sem pretstavljanja i upoznavanja – to je sve što se radnje romana tiče… Uvodeći nas u vlastiti svet, Virdžinija Vulf impresivnim stilom stvara atmosferu romana gde se sve odvija tiho, lagano, u neprekidnom nizu, kao tok mirne reke, kao talasi koji setno zapljuskuju obale Kornvola… Sve se odvija u duhu istinske poezije… Poezije ,, unutrašnjeg dijaloga“ likova romana…

… Došla je do kapije Parka. Zastala je za trenutak da posmatra autobuse na Pikadiliju.

    Ni za kog na svetu ne bi sada rekla ni da je ovakav ni onakav. Osećala se vrlo mlada i u isto vreme neizrecivo stara. Kidala se na svaku sitnicu, a istovremeno bila izvan stvari i posmatrala. Imala je stalno osećanje, dok je gledala taksije, da je napolju, daleko na pučini, i da je sama; uvek joj se činilo da je veoma, veoma opasno živeti čak i jedan dan. Ne što je mislila da je pametna, ili iznad proseka. Nije ni sama znala kako je prolazila kroz život sa ono malo znanja koje im je dala frojlajn Danijels. Ništa nije znala; nijedan jezik, ni istoriju, jedva da je sad bila šta čitala, sem memoara, i to u krevetu. Pa ipak ju je to potpunio obuzimalo; sve to; taksi koji su prolazili. I ne bi rekla za Pitera, ne bi rekla čak ni za samu sebe, ja sam ovakva, ja sam onakva.

    Njena jedina obdarenost je u tome što poznaje ljude skoro po instinktu, razmišljala je nastavljajući šetnju. Ako biste je stavili u sobu s nekim, izvila bi leđa kao mačka ili bi prela. Devošajr Hauz, Bat Hauz, kuću s ćubastim papagajem od porcelana, sve je to odjednom videla osvetljeno, i setila se Silvije, Freda, Seli Seton – i gomile drugih ljudi; igranja po čitavu noć, terenskih kola kako se teško kreću ka pijaci, a ona vozi automobil kući kroz Park. Setila se kako je jednom bacila šiling u jezero. Ali svako se seća. Ono što ona voli tu je, sada pred njom; debela dama u taksiju. Pa šta mari onda, pitala se, idući ka ulici Bond, šta mari što ona neizbežno mora prestati da postoji; sve se to mora nastaviti bez nje. Da li je to ljuti, ili, zar nije utešno verovati da smrt sve okončava potpuno? ali da ipak na neki način, tu, na londonskim ulicama, na plimi i oseci stvari, ovde, tamo, ona živi i dalje, i Piter živi dalje, žive jedno u drugom, ona kao deo drveća kod kuće, sigurna je u to; kao deo one ružne kuće tamo što se roni parče po parče; kao deo ljudi koje nikad nije srela; kao magla razastrta između ljudi koje odlično poznaje i koji je dižu na svojim granama kao što je viđala da drvećediže maglu, međutim se sve tako nadaleko prostire, njen život i ona sama…

Proza Virdžinije Vulf je veoma poetična – ona život oseća poetski i sve ono o čemu piše. Njena proza je prepuna boja, tonova, zvuka, lirskog ugođaja, fine ironije i suptilne čovečnosti, prepuna rafiniranog humora, duhovitosti pune života i težnje ka uzvišenoj samoći koja čoveka na sebi svojstven način oslobađa i čini sretnim u nemom čudesnom kosmosu… Kroz njenu prozu provejava neka bestelesna i hladna ljubav, suptilna čežnja hipersenzibilne intelektualke i umetnice, posvećene svom delu fanatično i krajnje iskreno. Gospođa Delovej želi da je sama samo da bi bila slobodna, da joj niko ne smeta i ne remeti njen lični mir. Nju zamaraju okolina i prijemi i zato beži od svega u svoju malu tavansku sobu… Tamo jedino pronalazi vlastitu bezgraničnu slobodu i setni mir…

… Ne treba donositi decu na ovakav svet. Ne treba beskonačno produžavati patnju, ili umnožavati rod ovih požudnih životinja koje nemaju nikakvih trajnih osećanja, već samo ćudi i taštine koje ih vuku sad na ovu, sad na onu stranu… Jer istina je da ljudska bića nemaju ni dobrote, ni vere, ni milosrđa izvan onog što služi da se uveća uživanje trenutka. Ljudi idu u lov u čoporima. Njihovi čopori pretražuju pustinju, pa uz vrisak nestaju u daljini. Napuštaju one koji su pali…

Virdžinija Vulf je počela onako kako su to činili impresionisti u slikarstvu: beležila je sve one mnogobrojne utiske koji po njenim rečima ,, dolaze sa svih strana kao kiša bezbrojnih atoma“. Suštinske stvari nisu samo bure i ratovi, već mnoštvo sitnih, gotovo beznačajnih događaja, gesti i reči… Npr. kad gospođa Delovej izlazi na ulicu, nju prozračan i sunčan dan potseti na decu koja se kupaju u moru, a to opet na Borton i na mlade dane, pa se onda seti Pitera Volša i nekih njegovih beznačajnih i karakterističnih reči… Njene rečenice su često poput muzičkih komada sa više tema koje lagano izlaze jedna iz druge, pa se na kraju ipak sliju u jedan završni akord. Dok njeni likovi razmišljaju jedni o drugima, ona ih osvetljava sa raznih strana… Gospođu Delovej upoznajemo kroz nju samu, kroz Pitera Volša, čoveka koji je veoma dugo, decenijama zaljubljen u nju, kroz njenog muža, Ričarda, ćerku Elizabetu, Seli Seton, veliku prijateljicu iz mladosti… Mnoštvo sitnih detalja, vešto i neprimetno osvetljenih i ukomponovanih u simfoniju dana, na kraju se slažu u jednu jedinstvenu celinu, poput mozaika iz kojeg na kraju vidimo mrs. Dalloway…

 ,, Pa kako ste?“, reče Piter Volš koji je čigledno drhtao; uzeo je obe njene ruke; poljubio obe njene ruke. Ostarila je, pomisli dok je sedao. Neću joj reći ništa o tome da je ostarila, mislio je. Ona me gleda, mislio je, i naglo ga spopade neka zbunjenost, mada joj je poljubio ruke. Zavuče ruke u džep, izvadi veliki perorez i upola rasklopi oštricu.

    Potpuno isti, pomisli Klarisa; isti čudan pogled; isto karirano odelo, lice malo iskrivljeno, malo mršavije, suvlje možda, ali izgleda veoma dobro i potpuno isto.

 ,, Kako je divno videti vas ponovo!“, uzviknu ona. Izvadio je nož. To tako liči na njega…

… Zašto ga neće pozvati na prijem? upita on.

    Kako je privlačan u ovom trenutku! pomisli Klarisa veoma privlačan! Sećam se kako je bilo nemoguće da se odlučim – i zašto sam se odlučila – da se ne udam za njega, pitala se onog strašnog leta?…

… A tada, baš isto onako kao što se događa na nekoj terasi na mesečini, kad jedan od dvoje počinje da se stidi što mu je već dosadno, ali pošto onaj drugi sedi ćutke, vrlo tiho, tužno posmatrajući mesec, on neće da govori, već se meškolji, iskašljava se, posmatra neki ukras od gvožđa na nozi stola, gurka neki list, ali ne govori ništa – tako se sad osećao Piter Volš. Jer zašto se ovako vraćati prošlosti? pomisli on. Zašto ga navoditi da je se ponovo seća? Zašto da on ponovo pati, kad ga je Klarisa tako pakleno mučila? Zašto?…

… Pogledala je Pitera Volša; njen pogled, prošavši kroz sve to vreme i to osećanje, neodlučno je dopro do njega; sa suzama se spustio na njega; pa se podigao i odlepršao, kao što ptica dodirne granu pa se digne i odleprša. Ona savim jednostavno obrisa oči…

Književnica Virdžinija Vulf grozničavo kroz svoje delo teži da sazna život i stvarnost u suštini. Samo realnost je, po njenom mišljenju, skup sitnih slika, doživljaja i raspoloženja. Oslobođena svih koncepcija, predrasuda, navika i strasti, mikroskopskom analizom ona dolazi do njegove suštine… Na kraju, pred čitaocem izranja jedinstven portret mrs. Dalloway, sklopljen poput mozaika sitnih slika, gotovo neuhvatljivih parčića svesti, potsvesti, emocija, razuma i čiste, oslobođene poezije života…

… O, sad bi mogla da ponovo otpočne svoj život, mislila je penjući se na pločnik, kad bi bar mogla drukčije da izgleda.

    Bila bi, pre svega, crnomanjasta, kao ledi Beksboro, imala bi tamnu put i divne oči. Bila bi, kao ledi Beksboro, odmerena i dostojanstvena; prilično krupna; interesovala bi se za politiku kao muškarac; imala bi letnjikovac; bila bi veoma uvažena, veoma iskrena. Mesto toga ona ima figuru tanku kao štap, smešno sitno lice i nos kao kljun u ptice. Istina je da ima lepo držanje, lepe ruke i noge, da se lepo oblači uzimajući u obzir da malo troši. Ali često to telo koje nosi( zaustavi se da pogleda jednu holandsku sliku), to telo, pored sve svoje težine, izgleda kao ništa – baš ništa. Imala je čudno osećanje da je nevidljiva, neprimetna, nepoznata…

Vedrana Rudan ne pripada nikome. Možete ju probati staviti u neku ladicu, ali tamo sigurno neće ostati dugo. Probali su je, tijekom godina, strpati pod razne etikete, ali nekako nije odgovaralo. Jedna je od najglasnijih feministkinja u zemlji u kojoj se feministkinje od nje ograđuju, uspješna književnica koja ne pripada nijednom književnom klanu, provokativna kolumnistica bez mainstream medija. Njezine su poruke zato uvijek jasne i uvijek se dobro čuju.

Krajem prošle godine objavila je svoju 11. knjigu, “Život bez krpelja”, a tim smo povodom razgovarali o stanju i životu u Hrvatskoj, nasilju, ženama, političarima.

Izašla je nova knjiga vaših kolumni koje se često nazivaju “kontroverznim” i “šokantnim”. Kako se nosite s tim epitetima?

Odavno sam se pomirila s činjenicom da živim u zemlji idiota. Ovdje si “šokantan” i “kontroverzan” kad kažeš, napišeš ili se na neki svoj način boriš za istinu. Baš svi u Hrvatskoj, osim onih koji su otišli, zatvaraju oči pred životom kakvim živimo, mi, obespravljena većina. U Saboru nam sjede suspektni ratni zločinci, napaljene Hrvatine, polupismeni kreteni, ambiciozni nacisti, glasni divljaci koje ne razumiješ jer govore na tebi stranom jeziku. Liječnici “ubijaju” djecu jer ne znaju prepoznati streptokok, sutkinja osuđuje satiričare jer ne zna što je satira, ubijanje žena je i dalje najomiljeniji “šport” hrvatskih mužjaka. Tridesetak godina otkako postoji ovo sranje koje se zove Hrvatska nikad nitko od “malih ljudi” nije nikome od vlasnika naših života razvalio lubanju. I onda kad ja nešto napišem o sranju u kome živimo proglašavaju me “šokantnom”. Hrvatski narod je narod od kurca i narod zakurac. A ja nisam šokantna. Zato mi se živo jebe što netko o meni piše ili misli. Jebeni gubitnici.

Mislite li da je ljudima danas teško čuti istinu i zašto?

Već sam rekla, mogu ponoviti. Hrvatima je teško čuti istinu jer su kukavice. Bježe umjesto da zapale banke, “nabiju na kolac” korumpirane sutkinje i suce, provale u Sabor i rastjeraju gadove koji pričaju besmislice i to u zlatu naplaćuju. Umjesto da se uhvate posla Hrvati s repom među nogama bježe u irske. Danas sam pročitala da ćemo, ha ha, do 2020. nestati. Tko će nestati? Prestrašena govna koja uzalud traže posao ili rade za crkavicu ionako ne postoje, bogataši koji su poklonili Hrvatsku strancima za nezamislivu proviziju neće nestati, odselit će na bolju lokaciju. Sve ovo što nam se dešava nije volja Božja. Hrvatski narod je opsjednut kukavičlukom, strahopoštovanjem prema svojim zlostavljačima i potrebom koja mu je uklesana u gene, želim ostati govno do kraja.

Što mislite kako bi vas javnost doživljavala da ste muškarac?

Vama očito ne ide u glavu da se meni jebe za “javnost”, ipak ću vam odgovoriti na pitanje. Da sam “muškarac” jednako bi me doživljavali. U Hrvatskoj živi nekoliko muškaraca koji misle i govore poput mene, i oni su “šokantni” i “kontroverzni”.

Jedna ste od prvih koja je javno pričala o problemima odnosa društva prema ženama. Kako biste ocijenili odnos hrvatskog društva prema ženama danas? Koliko se i kako stanje promijenilo u posljednjih 20-ak godina?

Stanje se zastrašujuće promijenilo na gore. Svi govore o slučaju “Daruvarac” samo zato jer se na netu pojavila jeziva snimka pokušaja ubojstva mlade žene, žene koja je jedva punoljetna. Građane je, gle čuda, zaprepastilo i kako je reagirao sud na eklatantan pokušaj ubojstva sirote djevojke. Ljudi u Hrvatskoj nisu normalni. Ispada da je “Daruvarac” čudo na hrvatskom nebu, a ne banalna priča. Žene nikad, otkako sam ja živa, nisu na ovim prostorima bile doživljavane drugačije nego isključivo kao otpad s kojim možeš raditi što te volja. Spaliti ga, razvaliti ga, baciti kamo ti padne na pamet i biti siguran da ti se ništa dogoditi neće. Imam unuku, da se njoj dogodi ono što se dogodilo djevojci iz Zadra ne bih imala mira dok “moj” Daruvarac ne bi… Građanke ove “slučajne države”, kako ju je nazvao jedan od odvratnih hrvatskih političara koji ništa nije učinio da bi Hrvatska bila manje “slučajna”, trebale bi ubiti svoje zlostavljače. U b i t i! Ubijati ih. Ovo je teza jedne talijanske feministice od koje se ja, naravno, ograđujem.

Kako ste doživjeli pokret #MeToo na globalnoj razini?

Pokret pozdravljam, iako… Žene koje zaista ozbiljno žele u životu postići nešto više od udaje za dečka iz susjedstva i doživotnog robijanja kao sluškinja mužu, djeci i unucima, sve te žene imale su, imaju i imat će problem. Napredovati ne možeš bez blagoslova muškaraca koji su ti šefovi na svim razinama. Ako si žensko i ako želiš uspjeti pod svaku cijenu logično je da ćeš tu cijenu i platiti. Muškarci otvaraju vrata uspjeha, ulaznica se plaća. Najčešće pičkom. Ovim je pokretom skrenuta pažnja na tu činjenicu koja je i uspješnim i neuspješnim ženama poznata otkako postoje. Reflektori koji su osvijetlili problem mnogim su ženama ulili nadu da će u idućim godinama biti drugačije. Bolje. Poštenije. Žene će se izboriti za uspjeh talentom, radom, znanjem. Ne vjerujem u to. Sve će ostati isto jer mužjaci imaju lovu. Žene može utješiti samo činjenica da se isto dešava i mladim muškarcima koji gole guzice pokušavaju doseći zvijezde. Žao mi je što se i o tome ništa nije reklo. Čitala sam biografiju Marlona Branda. Popušio je svakome u Holivudu koji mu je mogao pomoći u karijeri dok nije postao dovoljno velik da njemu puše da bi uspjeli. Svijet se uvijek vrtio i vrtjet će se oko love. Ili pušiš ili ti puše. Ostalo su “pokreti” koji ništa ne pokreću.

Mislite li da Kolinda Grabar Kitarović, kao žena na visokoj poziciji, pomaže ili odmaže ženama u Hrvatskoj i njihovom položaju u društvu?

Uvijek sam govorila da političari nemaju spola. Oni su “nešto”. Kolinda sigurno nije žensko, ali jest odličan političar u zemlji koja je skrojena po njezinoj mjeri. Predsjednica je zemlje u kojoj su građani ludi za nasilnicima, manipulatorima, lažljivcima, besramnicima, bešćutnicima, ukratko, gadovima svih profila. Zato će gospođa sigurno opet postati predsjednica. I neka postane. Tražili smo, dobit ćemo.

Zdravstvo u Hrvatskoj posebno je u centu pozornosti posljednjih nekoliko mjeseci zbog ozbiljnih propusta i skandala. Ponovno, jedan od većih povezan je s odnosom prema ženama – nasilje prema trudnicama, rodiljama i drugim pacijenticama na ginekološkim odjelima. Mogu li se stvari promijeniti sad kad su žene progovorile o tome javno?

Drago mi je što se najzad progovorilo o tretmanu žena u hrvatskim rodilištima. Moje duboko poštovanje gospođi sabornici Ninčević Lesardić koja je načela tu temu. Liječnici se prema ženama odnose opsjednuti dubokim prijezirom. Imaju pravo na “prigovor savjesti”, a onda neki privatno rade abortuse, što me ne čudi jer su liječnici ipak i prije svega muškarci. Žene preziru i žene koje se bave medicinom. Sjetimo se ljekarnice koja zbog “prigovora savjesti” nije ženi htjela izdati kontracepcijske pilule. Zamislimo da žena na kasi nekog marketa zbog “prigovora savjesti” majmunu odbije prodati kondom koji spolnom odnosu čini isto što i pilula? Kako bi se provela? U Hrvatskoj radi mnogo odvratnih ginekologa, svim bi se ginekolozima moralo ukinuti pravo na “savjest” jer je ionako rijetki imaju. Kad smo im mi žene iz doprinosa za školstvo plaćale skupo školovanje nismo računale da će nas bešćutno čerečiti i optuživati za nisku toleranciju na bol. Zamjeram ženama što se ne bore za svoja prava, što se ne bore protiv “prigovora savjesti” licemjernih čudovišta, što šutke gutaju nepravde koje im se nanose na dnevnoj bazi. Nismo međusobno solidarne. Da jesmo, otišle bismo pred bolnice u kojima caruje “savjest” i urlikale tamo dok gadovi ne dobiju otkaz. Predlažem da, za početak, krenemo na Split i Zagreb. To su utvrde gdje savjesničari caruju.

Često savjetujete mladima da odu iz Hrvatske. Zašto?

Zbog svega što sam vam rekla. Imamo troje djece. Nažalost, samo jedno radi vani i to jedino može živjeti od svog rada. Mlade ljude truje smrad koji ovdje udišu. Frustrira ih činjenica da ne mogu preživjeti ni kad rade, istovremeno njihovi privilegirani vršnjaci, sinovi i kćeri naših tajkuna i ostalih razbojnika besramno se razbacuju lovom koju su im očevi od nas ukrali. Hrvatska je mala takozvana zemlja. Svatko od nas zna kako je tko došao do love. Mladima je nepodnošljivo da će ovdje čitav život raditi da bi mogli preživjeti dok im roditelji ne crknu i onda dobiti nekretninu koju su roditelji stekli u socijalizmu. Istovremeno se djeca vodoinstalatera i šofera autobusa iz devedeset i prve, djeca lopina koje sjede u Saboru, ratnih zločinaca svih profila, baškare na jahtama, žive u vilama i skupim autima, na zebrama ubijaju djecu sirotinje. Možda je tako i u Irskoj, ali je lakše jer zločince ne poznaješ osobno.

Mlađe se generacije često prozivaju kao lijeni, razmaženi, opsjednuti i zaglupljeni tehnologijom… Slažete li se s takvom ocjenom?

Ovo sranje u kome živimo nisu uništili ni “mladi” ni “mlađi”. Sjebali su nas ljudi u najboljim godinama. Što bi mladi u Hrvatskoj trebali raditi? Posla nemaju, budućnosti nemaju, sadašnjost preziru. Stari koji vladaju ovom zemljom morali bi biti sretni što se mladi ovdje igraju. Što bi bilo da prestanu igrati igrice i krenu paliti dvorce, jahte, vile, automobile, Sabor, crkve, sudove, škole, bolnice i svu ostalu trulež u ovoj zemlji?

Koji biste savjet dali mladim književnicama u Hrvatskoj?

Ako je naglasak na “mladim” književnicama, onda bih im poručila da mladost kratko traje i da su izdavači u pravilu sredovječni gadovi željni mladog mesa. Pa, ako su zaista “mlade”, onda za njih ima nade.

100posto

Fascinantan, kultni roman Kiklop, hrvatskog pisca Ranka Marinkovića, predstavlja delo koje tehnikama toka svesti i unutrašnjeg monologa, poput slavnog Uliksa Džejmsa Džojsa stvara ispovest intelektualca, Melkiora Tresiča, u predvečerje Drugog svetskog rata, njegovo zgražavanje i rezignaciju svetom brutalnosti, licemerja i laži, svetom gde su prave ljudske vrednosti uglavnom skrajnute iznimke prigušene bukom svetine…

… Kako postoji Budućnost? Da li već postoji ono što će se dogoditi? Ako ne postoji, kako se može desiti ono čega nema? Postoji li već metak koji će prosvirati moju glavu? Onaj određeni metak puščani broj taj i taj, izrađen danas popodne u jednoj Kruppovoj fabrici u Essenu koji će mi razrovati mozak u jednoj sekundi koja je iz cjelokupnog vremena upravo za to odabrana?… 

… Zagreb, 1941. godine… Tamni oblaci nadvijaju se nad svetom… Melkior Tresić, mladi intelektualac i novinar, zajedno sa skupinom umetnika i boema ,, kuži život i svijet“, zaodenut gorčinom, alkoholnim isparenjima i dimom bifea… Tok njihove svesti naslikan je lucidnom formom dijaloga i unutrašnjih monologa, skepse i rezignacije, neostvarenih snova i izgubljenih životnih bitaka… Na paletu surove stvarnosti oni nanose boje vlastitih snova, uverenja, zapažanja, umetničkih vizija i zajedljivog humora koji negira tu istu stvarnost što ih nemilosrdno demantuje i mrvi, rastače do ništavila i neprepoznatljivosti – šta napokon ostaje iza čoveka i njegovih stremljenja, čemu sva saznanja, trud, umetnički dometi, ideje, velika dela? Romanom Kiklop provejava čudesna kosmička sumorna atmosfera, osećaj apsurda i beznađa unutar kojeg nestaju sve ljudske vrednosti i uverenja pred naletima nadolazeće ratne Apokalipse…

Maestro, govori Melkioru:

–   A ovi danas, mašinisti, misle da su sve oni pronašli. Kult mašine! Prepotencija! Inspiracija – benzinska. Pegaz – Ford, muza – Sonja Hennie, zdravlje na ledu i najgluplji nos na svijetu! Kakva je to poezija nastala u autu, u avionu, neka mi se kaže! Maženje zadnjice! Gde su bili bager i buldožer kad je Keops podizao piramidu, kad je Periklo gradio Akropolu? Kad je Sokrat zavitlavao po Ateni? Recite, jesam li pretjerao?.

Melkior:

–   Ni govora. Samo …

Maestro:

–    Da, kažite: Progres! Neka izvoli samo Progres, neka prođe. Ja ostajem! Neka juri, neka leti! Ja, biped obični, hodam na svoje dvije noge, zadovoljan što osijećam zemlju pod nogama, sretan što je gazim, gazim, gazim! Tu staru prokletu drolju što me rodila da bi me opet progutala! Da poludiš! A oni lete, lepršaju, žuri im se. Kamo? Kamo strojari, bravari, mehaničari, šoferi?…

… Daj tog otrova, prokleti sofisto! I ne kesi se! Margaritas ante porcos – saopći Melkioru rezignirano tresući glavom. – Ovakvi su Sokratu dali kukute. A šta će meni dati? Struje. Električne energije. Ha, ha, ha – udari Maestro u neki ludi, frenetični smijeh. – Dalekovod…ha, ha, ha… s visokim naponom… ha, ha, ha. O, osobito s visokim. Čuvajte se! Opasno po život! A na stupovima, vidjeli ste? naslikali su mrtvačku glavu i dvije kosti, kao na flašici otrova. Kao u apoteci: molim jedan stup dalekovoda s visokim naponom. Imam da ubijem jednog mislioca, ha, ha, ha…

Melkior:

–   Ipak je elektrika u mnogome usrećila čovječanstvo – reče Melkior tek tako, da dokaže svoju prisutnost.

Maestro:

–  Čovječanstvo? Koje čovječanstvo? – Maestro se ozbiljno uzrujao. Ima raznih čovječanstava. Zar stari Grci nisu bili čovječanstvo? U čemu je to Aristotel bio nesretan bez visokog napona? Pa on je znao za trljanje jantara, ali ga je prezreo. Trljanje. Imao je važnijih misli od trljanja. Zar bi Dante pisao bolje stihove pod mliječnom žaruljom? Da je Leonardu bila potrebna nekakva elektrika, već bi on zavrtio tamo neke točkove da iskre vrcaju. Strojeve je konstruirao, ostali su nacrti, pa kako ne bi… A ipak je naslikao onu perfidnu feminu što se smješka, he, he… Smješka se ona životinjica ženska…

Melkior:

 –   A da li vi, Maestro, mrzite svaku energiju, ili samo električnu?

Čini se da je osetio ironiju u Melkiorovom pitanju: pogleda ga podozrivo jednim okom, jer mu je dim od cigarete drugo ispunio suzom, i dobaci prezrivo:

Maestro:

–   Ja ne mrzim ništa. Odbacujem suvišno.

Melkior:

–   Ipak se vozite električnim tramvajem!

Maestro:

– Nikada! – plane Maestro uvrijeđeno. – Ja cijeli sat pješačim do redakcije. Hodam i mislim. Ljudska misao se i rodila u hodu. Grci su mislili na ulici. Peripatetici su šetali. Ljudi i govore tako kako hodaju, to je moja teorija, ako vam se ne gadi. Neka se lingvisti i… kako se već zovu ti stručnjaci, objese, kad nisu opazili tu najočigledniju činjenicu. A šta je govor nego mišljenje? Drukčije govori onaj kome opanci upadaju u blato, nego onaj koji hoda po asfaltu. Tvrda riječ gorštaka kao kamen po kome gazi. Oni što brzaju u hodu – brzo i govore; oni što vuku noge, vuku i riječi. Kvantiteti nekih ravnica i akcenti tvrdih, neravnih terena. U govoru je sva plastika tla, tempo kretanja u prostoru. Ritam i melodija hodanja. Ljudi hodaju u duru i molu. Tako i govore: veselo i sumorno.

Ljubavne avanture, neuzvraćene ljubavi, strast, požuda… Melkior, profesor filozofije i novinar( honorarni – rubrike: kazalište i film) luta životom i gradom, piše novinske članke, provodi besciljno vreme sa boemima poput Maestra i Uga po kavanama i bifeima( ,, Dajdam“…), grozi se same pomisli na mobilizaciju i rat koji prosto lebdi u vazduhu, čezne za nestalnom i raskalašnom lepoticom Vivijanom … Prolaznost, apsurd i mnoštvo neodgonetnutih pitanja i nedoumica proganjaju u mislima uznemirenog i depresivnog intelektualca Melkiora Tresića na pragu nove ratne Apokalipse – što učiniti, kako izbjeći neizbježno, kaos, nasilnu smrt, nožžž… Njegov život pretvara se postepeno u pravu noćnu moru – sekence snova i fantazmagorije sve više isprepliću se sa epizodama iz ,, stvarnog“ života, brišući granice ,, razuma“… 

… Ona(Enka, Melkiorova ljubavnica, žena izvesnog hirurga) sjedne i uzme uvrijeđeno popravljati kosu. On se okrene na leđa, šuteći. Smiješio se hladno, udaljeno. Stane joj prstima brojati kralješke na leđima, rastreseno, ne misleći na nju. Ona to osjeti na vršcima njegovih prstiju, indiferentnih od sitosti. Otrese se neprijateljski, pusti me. Tada je on odjednom obuhvati snažno i povali na leđa. I uzme je bijesno i iskreno, ne misleći više ni na šta. Ležali su na leđima i pušili istu cigaretu. Glavu je položila na njegovu mišicu, on se igrao njezinom dojkom: mala malina nabrekla joj srdito od draškanja. Tričav razgovor…

… Bila mu je potrebna upravo ovakva, paradoksalna i lažljiva, nadarena za svaku vrst pokvarenosti. U njoj je nalazio pokriće za svoje stanje izgubljenosti, prljavu kupku za svoje leprozno osjećanje… Sve je to mimikrija užasnute svijesti nad živim blatom u koje čeka da ga gurnu. A ne može da bježi, jer sve još misli da je to san, ružan, strašan dječji san s monstrumima… Melkioru se dan smrači. Malo prije želio je trčati u svom svijetlom danu naprosto tako, bez straha pred sobom, lagan, prozračan. A sada osjeti mlitavu tromost u sebi kao strašnu prisnost tijela. Bacit ćeš me ljudožderima – ratnicima u kotao gde se kuha Historija… Što je Historija?  

Melkior – unutarnji monolog :

Historija – učiteljica. Usidjelica s naočalima na šiljatom nosu, histerija, neiživljena, sa šibom: nikad ne pogađamo što hoće, uvijek smo za nešto krivi, klečimo za kaznu u kutu, okrenuti zidu, strepimo, dršćemo, molimo onoga Boga nad katedrom( iznad kralja Mladog) : pusti da odahnemo, da živimo, da nas oslobodi straha i smrti kojima nas prečesto bije naša draga učiteljica. Mi ne želimo Historije, mi želimo Života, Gospode! Ali što mi tebe molimo! Pa i tebe je ona udesila! Probila ti čavlima noge i ruke, pribila te na dva ukrštena balvana, uzdigla te do historijskog skandala, i zavela u svoje poslovne knjige pod pridjevom Raspeti. O, Gospode, ima li ikakve obrane od te luđakinje? I Gospod odgovori Melkioru tiho : nikakve.

Ustreptali, uznemireni, cinični i rezignirani tokovi Melkiorove svesti nadiru, poput proletnjih bujica, ruše stubove stabilnosti i vrednosti na kojima je bio sagrađen dotadašnji život i haotično meandrirajući pretvaraju se u nihilizam, bezosećajnost, indiferenciju, ludilo…

… Išao je s čudnim osjećajem nekog nereda u sebi. Nešto mu je smetalo u njegovoj uvijek pomno uređenoj svijesti. Kao da je netko unio neki strani komad namještaja u njegov udomaćeni i intimni kućni mir… Sve je nečisto, sve neiskreno! I ova jesen s lažnim nebom, s lažnom vrućinom, sa zelenilom umornim, uvelim kao našminkano lice starosti. Trebale su kiše padati, tužne, jesenje, i žuto lišće u alejama i šum vjetra u krošnjama, dani sivi, sumorni, noći duge, mokre, monotone. Verlaine. Les sanglots longs des violons de l’ automne… Prepuštanje nekim tugama, opuštanje, odmaranje. Ali ovo je sve neko nategnuto iščekivanje pred vratima operacione dvorane. Unutra se vrši misterij alternative: bit il ne bit? Nije to više pitanje, moj kraljeviću, to je čekanje. Pitanje je samo – kada? Kada će krvavi kirurg zarezati u moj pupak i povezati me ponovo s mamom Zemljom koja me tako gravitaciono vuče k sebi od ljubavi. Ali ja joj oduzimam silu. Ja razvijam svoju antigravitaciju asketski, svetački, anđeoski. Krila će mi narasti iz moje Anti-zemlje i poletjet ću u neko nezainteresirano, neutralno, natpatriotsko, nadljudsko nebo. Objesit ću se o neki oblak i njihat ću se iznad tebe, Mere-Folle, ja tvoj ludi sin, Melkior Tresić, pauk…

… Sutra – je vremenska granica između dva budna stanja, između dva znanja o postojanju. Satovi ne određuju sutra… Političko sutra: Staljin mignuo Hitleru – harašo? – Hitler odmignuo – natűrlich. Historijsko sutra: i kad ljudi otkriše božansku moć materije, ona zavlada njima i pomuti im pamet, uništi život, a onda proguta i samu sebe i pretvori se u Silu koja uništi sve zakone i nema više nijedne svijesti koja bi je u ime Hegela mogla proglasiti glupom. Estetsko sutra: kad je čovjek otkrio rugobu materije, umjetnici postadoše obrtnici ružnoga… Filozofsko sutra: neće biti sutra. Sile će ispiti sve vrijeme i progutati sav prostor i utonut će od sitosti i dosade u vječni san. I kad poteče jedna vječnost, protegnut će se i zjevnuti mamurno, kao pijanica nakon lude terevenke u kojoj je sve oko sebe porazbijao, i pitat će gdje su stvari, gdje su ljudi?i osjetit će oko sebe strahovitu samoću i prazninu. I pobljuvat će se od očaja. I nastat će iz bljuvotine Novi Svijet u kome će se izleći senzibilni crvi koji će plaziti po blatu i slaviti njegovu ljepotu. I vjerovat će da ih je stvorio Veliki Crv na sliku i priliku svoju i da On obuhvata cijeli svijet svojom duljinom, a ta je tako beskrajna, te je njima neshvatljiva. Jer oni su mali crvi ograničene duljine, mada je svaki za sebe uvjeren da je dulji od svih ostalih. I tako će nastati uvjerenje o nejednakosti među njima. I jedna će manjina uspjeti da uvjeri većinu kako su oni doista dulji  i da su zbog toga sposobniji da shvate duljinu Crva Velikog. I postat će tumači i propovjednici, a zatim i vladari nad svojim istodužinskom braćom crvima. I bušit će sebi raskošne crvotočine na blatnim uzvisinama odakle je ljepši pogled na blatne predjele i manja opasnost od voda i poplava, a i manja naseljenost. I gledat će s prezirom na crve u dolinama. Onda će se zbog uzvisina među sobom zavaditi. Svaki će htjeti da ima uzvisinu onoga drugoga – činit će mu se ljepšom i udobnijom – i govorit će malim crvima u dolinama: tamo oni drugi izdali su Crva Velikog! Prpovijedaju da on i nema tijela nikakova već da je sama Duljina Beskrajna. Čista protežnost. Dirati u neki od atributa Njegova postojanja, a tjelesno postojanje jest atribut  najbitniji, to je prvi korak u nevjerovanje i gotovo izdaja. I zato se pozivaju vjerni crvi Crvu Velikom u borbu do istrebljenja protiv nevjernika. I tako će planuti rat strahoviti među crvima i trajat će do jedne druge vječnosti. A kada ta vječnost prođe, kad crvi sami sebe pojedu u svojim grobovima…

Marinkovićev Kiklop sveobuhvatan je i sumoran kaleidoskop modernog sveta prve polovine 20. veka, sumorni kaleidoskop jedne civilizacije na zalasku, sa njenim menama i saznanjima, zabludama, vrednostima, uzvišenošću i ,, konačnim istinama“ – od istorijskih i naučnih, do filozofskih, psiholoških i teoloških… Njegov nemilosrdni, strašni Kiklop-Polifem izjeda sve pred sobom – do same srži, ne ostavljajući mesta milosti ili bilo kakvom nadanju u veliko Sutra – Budućnost… Antijunak, intelektualac bez kompasa modernog Doba – profesor Melkior Tresić, jalovo se suprotstavlja nadmoći usidjelice Historije i zlog, jednookog Diva – Sudbine – njega izjedaju vlastita sumnja, nemoć, iluzije, neodlučnost, noćne more i rezignacija… Svet nepovratno srlja u propast, povlačeći sve za sobom – nema nevinosti, milosrđa, nema opravdanja, nema nedodirljivih…

… A kamo sada? Svi su putovi zameteni neizvjesnošću. Valjalo bi krenuti s neke polazne tačke pod ovom noćnom kupolom izrešetanom zvijezdama. Za kojom zvijezdom? Svaka je zvijezda početak nekog kretanja… Svaka je misao zvijezda neke još nepoznate konstelacije utopljene u beskonačnosti vremena. Beskrajnosti. Predodžbene sljeparije. Metafore. Strahovita astronomija iznad života malog mesoždera što se zgrčio u gvalju čežnje pod svojim malim nebom jedne krinoline kojoj u vrhu sja – Vivijana. To je njegova sudbina. Stella Viviana. I pođe za svojom izgubljenom zvijezdom u zaludnu noć lutanja…

… DON FERNANDO( obraća se Melkioru):

    Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar.To je uostalom i lažna dobrota, prema tome i lažna tragičnost. Nije nam potrebna tragedija da bismo otkrili tu strahovitu istinu. Štoviše, ona nam tu istinu i skriva šarmom umjetnosti, ona nas zavodi na uživanja podižući koketno pred nama svoju prljavu teatarsku suknju i pokazujući gadosti života uz zavodnički osmijeh. Čak ni smrt tu nije ozbiljna. I ništa nije ozbiljno i sve je naprosto lijepo i sve je poželjno. A ja hoću istinu gledati golu, bez tragičnih dronjaka. Jer ja znam da ispod tih krpa postoji druga tragičnost, ona duboka i prava i strašna, i da mi tu nikakav Racine ili Shakespeare ne može pomoći. Ja nisam Hamlet, ja znam odmah u početku da mi stric želi ubiti oca i oženiti majku i da bih to spriječio…

… A što će vezivati tzv. normalne ljude? Ponosne, čiste, snažne Davide? Svaki je normalan, dobar, pošten, lijep, pametan na svoj način i drugog načina ne poznaje. Svaki je zasebna jedinka, osamljena kontemplativna monada, a između njih je nekomunikativna i očajno besmislena praznina. I tome jeste snaga monstruma što su udruženi i dinamični, jer ima što ih veže i pokreće( njihovi nedostaci i kompleksi), i tako nas obaraju pojedinačno, nepripravne, u času naše slabosti, u molitvi, to jest u času naše bolećive poetske kontemplacije, u času divljenja i poetskog zanosa…

… UGO(lirski zanesen):

 ,, O vi, Diogenije, asketonanije, sluzavi gasteropodu omnia mea mecum porto, čudni sveče nad portalom bordela Historije, mučeniče martiromanije, samozvani naricatelju nad sudbinom Čovječanstva… Život nije san. Život je jedinstvo svih svinjarija – koje se zovu čovjek… Pustite svoje svinje na slobodu neka ruju po užicima, neka uživaju rokćući. Eto, pa sad recite da sam kreten…

MELKIOR:

… Ne. Vi ste Nadsvinja… po Nietzscheu – osmjehnu se Melkior gadljivo gorko.

Nakon što se strašni Polifem, Kiklop-jednooki, ljudožder, umešao u Melkiorov život, on dobija poziv od vojske… Na početku službe postaje konjušar, poniženi redov, a onda dospeva u bolnicu kao neuhranjen i slab, gde počinje da simulira ludilo i biva prebačen na nervno odelenje… Oporost, cinizam i gorki humor, poslednja su linija odbrane od sveta koji nepovratno tone u još veću kaljugu besmisla i krvavog sukoba… Napokon, Melkior uspeva da se oslobodi služenja vojske i vraća se kući… Staro društvo i nekadašnji život boemštine zatiče u još većem rasulu i haosu – ludilo rata ne prašta nikom, Polifem izjeda dušu svima…

…MAESTRO:

   Ja poštujem uspravnost, ljudsko dostojanstvo! Zgrčeni kreten u limenoj kanti( automobilu) što juri ulicama – zar je to još čovjek? Pilji preda se, oči mu iskočile iz duplja kao ludom vjerniku; ne smije se osvrtati jer će se pretvoriti ne u biblijski stup soli već u hrpu željeza i govana… a žuri mu se u Budućnost, ha, ha… 

Na kraju, ironično, Maestro umire popišavši se na stub dalekovoda, popišavši se simbolično na svetlu Budućnost čovječanstva, njegove Elektrone… A rat, jednog aprilskog jutra 1941. stiže i u Kraljevinu Jugoslaviju… Polifem je tu… 

… Ove ulice već leže pokorene. Strpljivo očekuju udarce čizama. ,, Ušli su već u Varaždin“, čuo je usput razgovor među prozorima.

    Siva hladna bezbojna aprilska nedelja mrzovoljno je žmirkala na iznevjereni grad. U aleji golo drveće od strepnje nije pupalo; vraćalo je svoje sokove jednoj zemlji pod sobom: hvala, ne treba… (Jadna majko, zašto si nas rodila!). Nije željelo da ga sunce ogrije: hvala i na tome; vraćalo je zelenilo svjetlosti. Nećemo mi, valjda, saviti nad glavom slavoluk od zelenih krošanja? Produži nam zimski san, govorilo je proljeću…

… Motrio je tupo kako sljeću s neba rijetke pahuljice snijega: nestaju prije i nego dodirnu zemlju. Kratkotrajni život pahuljice. Prhne i ugine. A kako joj se možda čini dugim to trajanje! Jedan život nestvarne lakoće, lebdenje, bijeli san na putu od neba do zemlje… A na zemlji je kraj tom majstorskom djelu, paloj zvijezdi od čipkastih kristala.

    Gledao je to sitno savršenstvo na svome rukavu. Malo šestokrako čudo! ( Sve su sniježne zvijezdice šestokrake… to je propisano, valjda, nekim kanonom kozmičke ljepote). Sja bijela zvijezda na mračnom nebu nedostojnog sukna. Ističe neko mirno, umno, krotko dostojanstvo svoje sređene bjeline u ovom svijetu crnih, nesređenih, podivljalih stvari. Polifem-kiklop gad sad po zemlji kroči. Osjeća se njegov kužni dah… Ugasila se moja bijela zvijezda, rastopila se u kapljici rose…

… Koračao je već izvan gradskog područja, kroz polja, utabanim blatnim stazama. Još je čuo ,, cin-cin“ tramvaja s poslednje periferne stanice. Zbogom, reče mu Melkior, nema više šale, ne prihvaćam ,, cin-cin“. Idem u susret Polifemu – ljudožderu što sada zemljom gazi…

… U daljini se prolomio prasak . Gotovo u isti mah neki ljuti kukac u bijesnom letu zvizne Melkioru pored uha. U trenu on zagrli zemlju. To je onaj iz Essena, ha, ha, smijao se Melkiorov nos u mokroj travi. Promašio, ha, ha! Neka čuje zemlja, šapće Melkior u blato ispod sebe, neka zasviraju svirale: Polifem-kiklop jednooki krvoločni gad…

… Čemu cvjetovi i zelene grane? Sve će zgaziti, obrstiti on… požderat će cijelo proljeće. I zemlji reci: ne budi se… budi hladna, ledena, stegnuta mrazom, tvrda, neprijazna gromada. Budi mračni dom mrtvacima. Budi grob…

… Začu tutanj u dubini pod sobom. Ispod njega zadrhtala je zemlja. Hropće zemlja razrovana, ranjena, kidaju joj tijelo njegova kopita. Polifem-kiklop dolazi!

    A kad je očima povratio vid… na horizontu gorjelo je nebo. Praskave zvijezde rigale su vatru sa visine…

booksa

U ljeto te godine odigrano je svjetsko nogometno prvenstvo u dalekom Čileu. Na tom prvenstvu sudjelovala je i nogometna reprezentacija Jugoslavije, puna nogometnih asova. Između ostalih igrali su: kralj driblera Šekularac, golgeteri Jerković (4 gola) i Galić (3 gola), stasiti centarhalf Marković, koji je kasnije besramno lagao da je već onda radio na rušenju Jugoslavije, puštajući golove protivnicima. Najmlađi igrač bio je Josip Skoblar, brzonogi lijevokrilni napadač, imao je 21 godinu. U polufinalu Jugoslavije je izgubila od Čehoslovačke 3:1, koju je predvodio sjajni Masopust. Prvak svijeta bio je Brazil, koji je u finalu pobijedio Čehoslovačku, iako je zadnjih nekoliko utakmica odigrao bez najboljeg igrača Pelea, koji se povredio. Pelea je dostojno zamijenio Amarildo, koji je kasnije, s ne baš previše uspjeha, igrao u Italiji.

No, ostavimo mi svjetsko nogometno prvenstvo i vratimo se u Brod, točnije radničko naselje Plavo polje. Davno, na samom početku šezdesetih godina prošlog stoljeća, uz južnu stranu ulice Petra Svačića, između Krndeljeve i Senjugove ulice, prve dvije kada se dolazi na naselje iz smjera Budainke, nije bilo zgrada tzv. “kocki”. Nije ih bilo ni drugdje, došle su kasnije. Između dvije spomenute ulice bila je livada, koja se protezala prema jugu do pedesetak metara od zgrada. Na livadu su kamioni istovarali zemlju iz poduzeća Đuro Đaković u kojoj je bilo željeza, bakra i lova. Da, da. To je poduzeće tu istovaralo jedan dio svog otpada. Momčići uglavnom iz te dvije ulice, a bio je tu i poneki penzioner, kopali su po zemlji tražeći metale, koje su onda prodavali u poduzeću Otpad, koje se nalazilo između bosanske i zagrebačke rampe, ispred dućana s mješovitom robom. Tako su zarađivali za mali, ali slatke užitke, kojih onda nisu imali u izobilju: čokoladice, sladoled, pokoja krempita ili baklava u slastičarni.

Tamo gdje su danas prve dvije “kocke” sa zapadne strane bile su dvije duboke rupe koje su poticale još iz Drugog svjetskog rata, kada su saveznici bombardirali iz aviona Tvornicu vagona.

Saveznici su nekoliko puta tokom Drugog svjetskog rata nemilosrdno bombardirali Slavonski Brod, posebno Tvornicu vagona i most između dva Broda. Ponekad su bili prilično neprecizni pa su bombe padale i po nekoliko stotina metara od cilja. Mnogi su nedužni civili stradali u takvim bombardiranjima. Ružno je kada neki danas takve nesretnike nazivaju kolateralnim žrtvama, to čine valjda zbog toga da si olakšaju savjest. Kada to učini protivnička strana onda su to zvjerstva koja treba najstrože sankcionirati. Osim već spomenutih rupa od avio-bombi bilo ih jejoš nekoliko jugozapadno od tada nepostojećeg naselja. Sve je to bila jedna ogromna ledina. Ta je livada s jugozapada i zapada bila omeđena bosanskom prugom i velikim vojničkim.

Rupe od avio bombi bile su promjera nekoliko metara i duboke nešto preko metra. Za kišna vremena, obično u proljeće i jesen, rupe bi se napunile vodom.

Negdje krajem pedestih godina prošlog stoljeća, mnogi su Plavopoljci uzeli po komadić te ledine i od njega pravili čuvene plavopoljske bašče (ne, nije gramatička greška, Plavopoljci su ih tako zvali – op. aut.). Nitko svoju bašču nije ograđivao, nitko nije uzimao plodove iz susjednih vrtova. Eh, da. Bijahu to neka romantičarska vremena. Neki danas vele da su to bila strahotna vremena bez imalo čovječnosti. Naravno, bilo je i zla, ali kada to zla nije bilo? Svi vladari u povijesti su tvrdili da narod nikada nije bolje živio nego za njihove vladavine, a je li to tako? Uvijek je bilo, a nažalost, tako će i biti, da će moćna manjina, uz pomoć privilegiranih slugu, blaže ili žešće, satirati veliku većinu naroda.

Ali, pustimo to, jer po tom pitanju nitko ništa ne može promijeniti. Vraćam se priči. U baščama Plavopoljci su sadili razne vrste povrća: paradajz, papriku, krastavac, bijeli i crveni luk, grašak, nešto kukuruza uz koji bi bila drvena motka po kojoj je puzio grah. U neko bašči našlo bi se cikle, kelja, kupusa. Svaka je bašča imala nekoliko gredica, između njih stazica. Zemlju su obrađivale uglavnom žene jer većinom nisu bile zaposlene, za razliku od muškaraca koji su skoro svi bili zaposleni i svojim skromnim plaćama hranili obitelj. Poljoprivredni proizvodi su pomagali da se lakše prebrodi siromaštvo većine plavopoljskih obitelji. Za lijepa vremena, nakon posla, ručka i kraćeg odmora uz kavu, i neki muškarci bi se ponekad pridružili ženama na radovima vezanim za zemlju. Obični bi oni, uz cigaretu, pričali s drugim muškarcima o poslu, politici, sportu. Rijetko koji bi se prihvatio plijevljenja, lopate ili motike. Vrtovi su se zalijevali s kantama s vodom iz bara dok one ne bi presušile i pretvorile se u mulj ili tvrdu sprženu zemlju. Možda, možda je i to bio razlog što gradska uprava nije zatrpala bare. A bolje da su to učinili. Na samom početku šezdesetih godina dogodila se tragedija, koja je potresla ne samo stanovnike Plavog polja nego i cijelog grada.

Ponekad je život patetičniji od same patetike, ali pričam kako je bilo. Bila je sredina mjeseca maja. Vjetrić je nanosio opojni miris drače, koje je onda bilo znatno više no danas. Plavopoljski momčići znali su trgati bijeli plod, dobro ga omirisati i sa slasti pojesti. Ne pamti se da je od toga ikome bilo zlo.

Prethodnih dana pala je obilna kiša pa su bare bile pune vode. Zadnja dva dana kiša je stala, a toplo svibanjsko sunce obasjavalo je grad. Priroda je živnula: ljudi, životinje, trava. Jedan žuti mačak ispružio se na jednoj livadi. Možda je i on uživao u mirisu drače, koja cvate i miriše kad joj dođe vrijeme, za bogate i siromašne, lijepe i ružne, poštene i nepoštene, bolesne i zdrave. Samo .. samo, treba znati i htjeti u tome uživati.

Mali je Petar išao u prvi razred osnovne škole. Bio je odličan učenik, Pažljiv na nastavi, inteligentan, vrijedan. Ručao je s majkom oko 12 sati, što je bilo uobičajeno vrijeme za ručak u to doba, za većinu stanovnika naselja. Muškarci su ručali oko 15 sati nakon dolaska s posla. Nikada se neće doznati što je dječaka iz Krndeljeve ulice, najbliže barama, vuklo k jednoj od njih usred bašči. Momčić se, vjerojatno, jedno vrijeme igrao oko te proklete bare i možda se zaprljao blatom. Vjerojatno je onako naivan htio oprati ruke u bari prije povratka kući, ali … mulj …. Čini se da je cipelama zagazio u strašno blato, koje ga je povuklo prema sredini bare, gdje je voda njemu bila iznad očiju. Sve je izgleda bilo brzo gotovo, tako da nije stigao ni kriknuti. Da je kriknuo netko od mještana bi ga čuo, jer za lijepa dana uvijek je netko nešto čeprkao po svom vrtu. Tek što je počeo živjeti, nesretnik je otišao tiho.

Roditelji ga u početku nisu tražili, mislila su da se negdje igrao s drugom djecom. Oko 3 poslijepodne majka ga je, kako je onda bio običaj na naselju, pozivala s ulaznih vrata:

– Petre, Petreee!

Kako se nije odazvao, potražila ga je u okolici stana među drugom djecom. Led joj je odjednom okovao srce, problijedila je i počela drhtati. Pozvala je muža da ga počnu tražiti, pridružilo se i nekoliko susjeda. Kako ga nije bilo oko zgrada, krenuše prema barama. Majka ga je prva ugledala u jednoj od njih. Virio je samo vrh glave iz vode. Vrisnula i složila se onesviještena na tlo. Nastala je strka, metež. Dvije žene ostaše uz majku, a otac s nekoliko muškaraca sjuri se k bari. I oni su od blata jedva hodali po jami. Izvukli su malog, ali je bilo kasno. Onda netko otrča do obližnje bolnice, pošto u blizini nitko nije imao telefon, zamoli portira da nazove hitnu pomoć i miliciju. Hitna je brzo stigla, nažalost samo su molgi konstatirati smrt. U međuvremenu je nesretna majka došla sebi pa joj je liječnik dao lijek za smirenje. Nešto kasnije stigla je milicija, međutim kako nije bilo očevidaca zapisali su ono što su vidjeli i otišli. O tom događaju Brođani, pogotovo Plavopoljci, još su godinama pričali. Taj događaj, valjda je bio signal gradskoj upravi da konačno zatrpa bare. Da su znali (mogli su pretpostaviti) sigurno bi to prije napravili. Korisnici bašča za sušnih dana zalijevali su otada vrtove kantama s vodom natočenom na pumpi, koja se nalazila na ulazu u bašče južno od barake koje je još uvijek tamo.

***

Jednom su se prilikom plavopoljski dečkići dogovorili da urede livadu između Kardeljeve i Senjugove ulice uz ulicu Petra Svačića. Kamioni s otpadom iz “Đure” odvozili su ga na novu lokaciju, a livada je ružno izgledala. Grbava, puna zemlje i visoke trave. Momčići su tu htjeli napraviti igralište za mali nogomet, na kojem će se u naredne dve godine, koliko je potrajalo, odigrati mnogobrojne utakmice. Do tada su se utakmice odigravale na livadama između zgrada, pa je bilo polupanih stakala na prozorima i galame nekih nezadovoljnih stanara.

Svatko je iz kućne zbirke alata donio neku alatku. Netko lopatu, netko kramp, grablje i pristupilo uređenju. Nije bilo podređenih ni nadređenih, više i manje vrijednih, svi su radili s voljom i u granicama vlastitih mogućnosti. Radovi su trajali desetak dana, igralište je bilo poravnato, počela je nicati trava. Kiša i strpljenje dječaka učinili su da trava brzo raste. Onda je došao i taj dan. Koja je samo sreća bila za dječake kada su odigrali prvu utakmicu na tom terenu. Majke su istrošile grla zoveći ih na ručak, a nakon toga odlazak u školu. Otac dvojice braće, Branko, bio je preko Đure Đakovića na montaži u Osijeku. Od dnevnica je odvojio novac i kupio im kožnatu loptu s dušicom, koja je zamijenila gumenjare, koje su se znale često probiti na neki tr. Vulkanizeri su tih godina imali dosta posla krpajući gumenjare. Eto tako su plavopoljski dječaci dobili prvu kožnatu loptu. S tom loptom su svi dečkići barem malo bolje igrali nego s gumenom loptom. E da! Bila su to neka davna romantičarska vremena.

Prva utakmica s kožnatom loptom odigrala se u nedjeljno dopodne. Momčići su bili oduševljeni, a i neka bi djevojčica zastala i pogledala o čemu se radi. Za većinu njih to je bilo gubljenje vremena. Nakon minutu, dvije, curice bi se vratile u stan i nastavile pomagati majkama u pravljenju nedjeljnog ručka i uređenju stana. Pišem kako je bilo i briga me ako me napadne neka udruga zbog ne pričanja bajki o onome što je uslijedilo nekoliko desetljeća kasnije.

***

S plavopoljskim dečkićima u osnovnu školu Mika Babić (tada se tako zvala i ne pada mi ni na kraj pameti da prešutim ime škole – op. aut.), koja je bila beskućnik, a ondašnja lokacija je bila u brodskoj gimnaziji, išlo je i nekoliko momčića s Budainke i Jelasa. Kod njih su najbolji bili Gegi i Šiljo, koji su s vršnacima s Plavog polja dogovorili nogometnu utakmicu u jednu nedjelju dopodne. Tih godina nastava subotom je trajala samo dva školska sata. Onda je uslijedio ukusni obrok, žganci s mlijekom, odlični sendviči s finom salamom i slične delicije. Da, da! Uopće se nije štedjelo na djeci. Neki siromašniji, a bome i gladniji, znali su često maznuti i dvije porcije. Djeci je bilo potpuno svejedno u kojoj državi i sistemu žive. Lijepo bi se naklopali i onda juriš kućama. U subotu pred utakmicu Plavopoljci su, popodne, imali generalnu probu.

Onda je došla i toliko očekivana nedjelja. Plavopoljski dečkići osjećali su se svečano. Kakvo finale evropskog ili svjetskog prvenstva, kakva borba za olimpijsku medalju. Imaju svoje skromno igralište koje su sami napravili, dolaze im u goste dostojni protivnici. Milina jedna! Za momčad Plavog polja nastupit će momčići iz Krndeljeve (više) i Senjugove (manje) ulice. Skupili su se na igralištu pola sata prije početka utakmice i dodavali se s nogometarom.

Dok su suparnici s Budainke, Jelasa i Brlićke išli na susret, zakazan za 10 sati, morali su zastati kod zagrebačke rampe (izgradnja podvožnjaka bila je relativno daleka budućnost) jer je prolazio brzi vlak prema željezničkom kolodvoru. Nedugo su morali stati i kod bosanske rampe. Upravo je prolazio ćiro iz Bosne prema Mustafinoj kući i dalje prema kolodvoru. Ćirine uske tračnice bile su odvojene od ostalih, prve s južne strane. Vlakić bi stajao zapadno od zgrade željezničke stanice izgrađene od crvene cigle. Vrlo blizu ćirinom stajalištu bila je česma s nekoliko cijevi iz kojih je curila hladna pitka voda.

Prolazeći pored dječaka garavi strojovođa potegnu ručicu i začu se veseli pisak male lokomotive. Kao da se javlja ljudima na kolodvoru da vlakić stiže do posljednje stanice.

Mustafina kuća s malom konjušnicom bila je smještena na polukrugu južno uz uskotračnu prugu. Uz kuću je bilo malo dvorište s travom, gdje su se napasala dva mala bosanska konjića, smeđa i kosmata, s čupercima grive i kadifastih očiju iz kojih je izbijala neka čudna tuga i strpljivost. Bili su beskrajno odani gazdi i zbog i za njega znali su potegnuti iznad vlastitih mogućnosti. U kući je živjela majka s dvoje svoje djece: Mustafoma i Ekremom, treći sin Esad već je bio emigrirao u Francusku. Iako je Mustafa ima tek jedanaest godina obitelj se prehranjivala njegovim kirijanjem. Momčić je hrabro upravljao zaprežnim vozilom slavonskobrodskim, ne baš dobrim, cestama. Nije ni čudo što nije uspio završiti ni osnovnu školu. Naročito je bila poznata njegova kobilica Lajka, malo konjče nevjerovatne snage i  izdržljivosti. A tek strpljivost! Mnogi plavopoljski momčići dolazili su na Mustafin ranč da bi zahajali Lajku, koja je to podnosila s velikom strpljivošću.

Dok su čekali da ćiro prođe, upita Pero Šilju:

– Reci kakvi su plavopoljci igrači.

– Dobri, ali mislim da smo mi bolji.

– Tuku li po nogama? – htio je znati Šiljin brat Oštri.

– Ne, dobri su tehnički.

– Onda mi pobjeđujemo – konstantira Deša.

Igrači obje momčadi su se dogovorile da se igra dva puta po trideset minuta. Stativa nije bilo. Umjesto njih na sredini zamišljenih out linija bila su po dva veća kamena. Ako bi koja lopta prošla oko kamenja ekipe bi nakratko pregovarale je li ili nije to bio zgoditak. Dogovoreno je da ekipe imaju skupa s golmanom 7 igrača, koji se mogu u svakom trenutku zamijeniti.

Momčad Plavog polja bolje je ušla u utakmicu. Već na poluvremenu je bilo 3:0 za njih. U drugom poluvremenu isti rezultat, ukupno 6.0 za njih. Na kraju utakmice, Pićo, omaleni plavopoljski dječak, šaljivdžija, reče Šilji:

– Što je? Ne možete nam dati ni gola.

– Ma, pusti, drugi puta ćemo mi vas pobijediti.

– Hoćete, hoćete, kada na vrbi rodi grožđe – ubaci Nate.

Momci s Budainke i Brlićke pokunjeno se vratiše kućama, a plavopoljski dječaci odigraše još jednu utakmicu između sebe.

Tko zna zašto do revanša nikada nije došlo.

Kad su dečki iz obje momčadi odrasli, puno uspješnije karijere imali su igrači poražene ekipe. Dvojica su uspješno igrala u zagrebačkkom Dinamu, dvojica u brodskom drugoligašu BSK-u, ostali u zoni ili podsavezu. Što se tiče pobjednika, dvojica su igrala u podsaveznoj ligi (Trgovački, Ukrina), a nekolicina u grupnom natjecanju (NK Plavo polje). Očito su dečki s Budainke i Brlićke bili puno ambiciozniji, skloniji treningu i posvećenosti nogometu. Da su momci s Plavog polja bili ambiciozniji poput momaka iz poražene ekipe, gdje bi im bio kraj. Ovo je još jedan dokaz da sam talent bez upornog rada i ambicije ne vrijedi gotovo ništa.

***

Polovicom šezdesetih godina gradska uprava se odlučila južno od ulice Petra Svačića za gradnju čuvenih “kocki”, zgrada koje su obradovale mnoge brodske obitelji, koje su do tada živjele kao podstanari ili se gurali u već sagrađenim stanovima i kućama. Bilo je tu i pridošlica iz susjednih sela i susjedne Bosne. Čuveni ćiro se navozao radnika iz Bosne u Slavonski Brod i natrag. Tako momci s Plavog polja ostaše bez igrališta, ali kratko.

U to vrijeme južno od željezničkog kolodvora (autobusni je otvoren tek 1. 2. 1969.) pa do ulice Petra Svačića bila je velika livada sa šikarom. Gusto raslinje na više mjesta bilo je više od čovjeka. Jedino je staza koja je vodila od naselja prema željezničkom mostu (drvena konstrukcija okovana zakovicama) bila prohodna. Za vrijeme hladnih zimskih dana, koji su onda obilovali snijegom koje je obično pao oko svetog Nikole i zadržao se do 8. marta, bilo je vrlo opasno hodati po smrznutoj stazici i mostu. Bilo je tu spektakularnih padova, a bome i lomova i utučenosti pojedinih dijelova tijela, naročito rukku, nogu i rebara.

Momci, ni djeca ni muškarci, opet su dograbili alatke u ruke i uskoro su imali novo nogometno igralište. Raslinje je iščupano, neravnine poravnate i teren je bio pogodan za igru. Nažalost vijek trajanja tog igrališta bio je upola kraći od prethodnog.

U ljeto 1966. godine odigrano je svjetsko nogometno prvenstvo u Engleskoj. Prvu i za sada jedinu tirulu osvojio je domaćin pobijedivši u finalu Njemačku nakon produžetaka 4:2. Još i danas vode se diskusije je li zgoditak za vodstvo domaćina bio regularan. Đef Harts je snažno opalio po lopti (ne stisnuo, kako vele neke komentatori, jer kao se kopačkom može stisnuti lopta), ona je strelovitom brzinom udarila u prečku i odbila se na travu. I danas se pouzdano ne zna je li cijelim obujmom prešla gol crtu ili nije. Već prema simpatiji za neke je zgoditak bio regularan, za neke nije. Engleska je gotovo čitavo prvenstvo igrala u sastavu: Benks, Koen, Vilson, Stajls, Đeki Čarlton, Mur, Bol, Harst, Bobi Čarlton, Hant, Piters. Nakon druge utakmice u skupini povredio se Đimi Grivs pa ga je zamijenio Harst. Trostruki strijelac za pobjednike bio je Đef Harst, a jedan je postigao Martin Piters.

Vratimo se mi na plavopoljske dečke. Po završetku svjetskog nogometnog prvenstva, u ranu jesen, još ni lišće nije počelo opadati, gradska uprva je odlučila točno na mjestu igrališta napraviti benzinsku pumpu. Vozila je, malo po malo, bilo sve više, naročito je popularan i jeftin bio Fićo, pa  je uprava pravilno procijenila situaciju. Standard je sve više rastao, benzin je bio vrlo jeftin i valjalo je misliti na budućnost. Vozila je bivalo sve više pa je i potražnja za benzinom rasla.

Kasnije, na samom početku 1970. godine otac is in jedna plavopoljske obitelji, radnikce Đure Đakovića, niže i srednje stručne spreme, kupili su pravu pravcatu limuzinu, Fiat 1300, poznat po tome što je mjenjač imao na volanu. Premda ta obitelj niti slučajno nije bila bogata, pola novca su odmah dali, a za ostatak su obojica podigla šestomjesečni kredit. Za vrijeme otplate kredita nisu ni u čemu oskudijevali, ali se nisu ni razbacivali. Eto, u strašnom socijalizmu, prosječna radnička obitelj kupuje lijepu limuzinu, a da im to nije posebno ugrozilo životni standard. Koliko danas u rajskom neoliberalnom kapitalističkom uređenju treba prosječnoj radničkoj obitelji da bi si priuštila pristojni automobil?

__________________________________________________

Znam, znam! Nekom revizionistu će se podići kosa na glavi (ako je ima) i tvrdit će, uz ponizno klanjanje u bogomolji, da su to lažne tvrdnje i da je u to doba hrvatska radnička klasa bila satirana od jugokomunista. Hrvatska je bila po ekonomskim pokazateljima druga u Jugoslaviji, a ispada da su zbog djelovanja jugokomunista radnici u ostatku zemlje vozili mercedese. Osobno, briga me za komuniste, kapitaliste, ideologije. Samo pričam kako je bilo.

I ova kratka priča na neki način prikazuje dio brodske prošlosti, koju neće zabilježiti ni jedan povjesničar, ali će zato pisati bajke npr. o barunu Trenku, koji uostalom nije iz ovih krajeva, koji sigurno nije bio oličenje humanosti, koji se sigurno nije borio za prava napačenog hrvatskog katoličkog čovjeka, nego za svoje osobne interese i užitke.

.

Filozofija očajnika i svedočanstvo o propasti kulture i svih ljudskih vrednosti kulminiraju u delima Luja Ferdinanda Selina, prvenstveno u njegova prva dva romana – Putovanje na kraj noći(1932.) i Smrt na kredit(1936.). U ovim delima izuzetnog francuskog književnika i pesnika predstavljene su okrutne varijacije na temu savremene civilizacije u kojoj ljudi ludački teže ka samouništenju, pritom neobjašnjivo uživajući sa žarom. Nepravda u svetu i hladnokrvna okrutnost čoveka prema čoveku rađaju kod Selina osećaj vrtoglave mučnine i gađenja. On kroz mračne i žestoke slike izražava prezir prema čovečanstvu i najavljuje njegovu propast, društvenu i filozofsku. Selin je prvi otvoreno progovorio o duhovnoj bedi savremenog čoveka, otvarajući vrata Roquentinu iz Sartrove ,, Mučnine“ i Meursaultu iz Kamijevog ,, Stranca“ – vrata egzistencijalizmu i njegovom konačnom obračunu sa ništavilom i neslobodama potonulog sveta nemorala i apsurda… 

  Putovanje na kraj noći(1932.) 

    Zar je važna moja knjiga? Nije to književnost. Šta je onda? To je život, život takav kakav je. Ljudska beda me potresa, bila ona fizička ili moralna. Oduvek je postojala… ali se svojevremeno prinosila Bogu, bilo kojem. Danas u svetu žive milioni bednika, a njihovo očajanje više nema kud. Uostalom, naše je vreme – vreme bede bez umetnosti, ali je to jadno. Čovek je go, lišen svega, čak i vere u sebe… Svi se međusobno mrze… Kad bi znali da se vole!.

    Kao Bretonac, ja sam mistik, mesijanac, sasvim prirodno fanatik – bez napora – bezuman … A uz to, paganin po apsolutnoj udivljenosti telesnom lepotom, zdravljem. Mrzim bolest, robijanje, morbidnost… Lišen svake ljubomore, donžuanizma, sadizma, itd. uvek sam negovao oduševljenje samo za lepotu oblika, njihovu salivenost, mladost, ljupkost i svežinu…

    Život je hteo da se nađem u okolnostima, u nezgodnim situacijama. Onda sam pokušao da ih predstavim na najzabavniji način, morao sam da budem memoarista da ne bih gnjavio čitaoca, ukoliko je to moguće. I to u tonu za koji sam za koji sam mislio da se razlikuje od drugih, pošto ne mogu da radim baš kao svi drugi. U vreme ,, Putovanja“ ja još nisam smeo da idem do kraja, ako ne baš noći, ono svoje ideje… Međutim, tu se ipak nalazi ono što sam ja izumeo: neposredna emocija, kao u govornom jeziku. Nisam to učinio namerno, samo sam se trudio da biće i pojave izrazim najprirodnije moguće… Za pisanje treba stil. Priče! Treba se samo sagnuti i pokupiti ih, pogledati na ulicu… Ali pisati! Preneti drugom svoju groznicu, svoj strah, svoj glad, ljubav, bes… Treba prvo sve to osetiti, zatim naći sebe, razumeti sebe, raditi na svojoj dragocenoj ličnosti… Ja nisam čovek s porukom. Ja nisam čovek od ideja. Ja sam čovek stila… Užasavam se fraza, uglačanog jezika… Osećanje direktno sledim rečima, ne ostavljam mu vremena da se zaodene u fraze… dograbim ga dok je još u sirovom, bolje rečeno u poetskom stanju, jer čovekova suština, uprkos svemu, jeste poezija… Učiniti jezik ponovo osetljivim, da više treperi nego što obrazlaže – to mi jer bio cilj…

 ,, Putovanje na kraj noći“ je romansirano pripovedanje u prilično čudnom obliku za koje ne vidim mnogo primera u književnosti… Pre je reč o nekoj vrsti emotivne simfonije nego o pravom romanu…

    Ljudi imaju tešku i vrlo bolnu sudbinu, pošto se priroda, u stvari, igra nama. Pate da bi umrli i čekaju da bi živeli. Tako je to: čekaju da žive, ali nikad uistinu ne žive… Osećaju da umiru i pate većim delom vremena. Očekuju penziju, neko unapređenje, čekaju da polože maturu, stalno nešto čekaju. Čekaju da budu voljeni, potom imaju nekoliko meseci zanosa, nekoliko kriza snošaja, potom se opet vraćaju u život mnogobrojnih obaveza… Čovek nije životinja, pošto on zna svoju budućnost. Zato u sebi nosi bojazan, vrlo opravdanu, od onoga što ga čeka. Životinja ne zna, sudbina je stiže i ona pati, ali ne predviđa ili vrlo malo. Životinja koju ubijaju to oseća, ali je to vrlo kratko, dok čovek može šezdeset godina unapred da vrlo dobro zamisli šta ga čeka…

    Težnja ka sreći je velika obmana koja komplikuje čitav život! Zbog nje su ljudi tako naopaki, podli i nesnosni. U životu nema sreće, ničeg do nesreće, lake, teške, trenutne i trajne, javne, pritajene, skrivene, podmukle… Đavo ima dobar princip koji uvek važi. Kao i obično, bio je u pravu kad je Čoveka ćušnuo u materiju. Nije mu trebalo dugo. Za dva veka, ohol do ludila, uz pomoć mašina, postao je nepodnošljiv. I danas je takav: divalj, sit i presit, pijan od rakije, pijan od benzina, slep i nerazuman, nepopravljiv, mešanac ovčice i bika, ali i hijene. Baš je sladak!… Čovek je human isto koliko i kokoš ume da leti. Kad je iz sve snage šutneš u guzicu, kad je zvekeneš limuzinom, može da se vine čak do krova, ali se odmah vraća na bunjište, da pokljuca šta ima. To joj je priroda, ambicija. Isto važi i za nas, u društvu. Prestajemo da budemo najcrnja đubrad tek kad nas snađe katastrofa…

    Sreća je biti sasvim sam na obali mora i da me ostave na miru. I jesti vrlo malo, da… skoro ništa. I jedna sveća. Ne bih živeo s elektrikom i svim tim glupostima… Jedna sveća! Jedna sveća i da čitam novine… Druge da vidim kako se muvaju, da vidim kako ih podstiču ambicije, pravo pozorište, nihov život… 

    Neposrednim, veoma lucidnim stilom i pronicljivošću, sa dozom jetke ironije i bez ikakve patetike, Selin kroz lik glavnog (anti)junaka – studenta Bardamija (vojnika-dobrovoljca u besmislu Velikog rata i potonjeg lutalice ,, na kraj noći“) nemilosrdno komentariše društvo i pojedinca, njihove postupke i svet koji svojom zlobom, licemerjem, mržnjom i nasiljem čine nepodnošljivim za život.

Proizašlo iz ogorčenja, bunta i egzistencijalne potrebe za Istinom, Putovanje na kraj noći predstavlja apsolutno originalnu, na momente brutalno iskrenu  emotivnu simfoniju briljantnog i rezigniranog pisca Selina, čoveka koji ustaje smelo i beskompromisno protiv ustajalih laži, svetinja i poretka jednog društva i sveta zasnovanog na perfidnosti, zlu, sebičnosti, gluposti, mržni i vlastitoj apsudrnosti, gde nestaju sve prave vrednosti i potreba čoveka za humanošću, saosećajnošću i lepotom…

Parižanin, student medicine – Ferdinand Bardami, odlazi dobrovoljno, kao francuski vojnik, da bi osetio ,, čari“ Prvog svetskog rata… Tako počinje njegovo sudbinsko ,, putovanje na kraj noći“, putovanje samo za one retke i odabrane, one koji mogu da u potpunosti osete svu tamu i bolnu iskrenost istinskog života… Tako počinje njegovo putovanje ka ,, onome“ čega se svi plaše…

    Kad te svi toliko guraju u noć, ipak najzad negde moraš da stigneš, pomislih. I to je bila uteha. ,, Hrabro, Ferdinande“, govorio sam sam sebi, da bih se ohrabrio, ,, pošto te već odasvud izbacuju sigurno ćeš naći ono čega se svi toliko plaše, sva ta đubreta koliko god da ih je, to dno noći. Zato oni i ne idu do dna noći?“… Istina je agonija bez kraja. Istina ovoga sveta je smrt…

… Čovek je pred užasom nevinašce, kao i pred uživanjem. Zar sam mogao i naslutiti ovaj užas kad sam krenuo s Trga Kliši? Ko je mogao i da zamisli, pre nego što zaista uđe u rat, sve to što krije gadna herojska i lenja duša ljudi? A kad sam zapao u ovu masovnu jurnjavu ka opštem ubistvu, ka vatri… Krenulo je iz dubina i, eto, buknulo je… Iznenada sam sagledao rat u celini. Izgubio sam nevinost. Treba biti skoro sam pred njim, kao što sam se ja našao u ovom trenutku, da bi ga čovek dobro video, gada, i spreda i s profila… Ljudi i samo ljudi se treba plašiti, uvek…

… Za njih je top značio samo buku. Baš zbog toga ratovi i mogu da potraju. Čak i oni koji ga vode, koji su neposredni učesnici, ne mogu da ga zamisle. I sa zrnom u trbuhu nastavili bi da skupljaju stare sandale kraj puta, jer ,, još mogu da posluže“. Tako i ovca, oborena na bok, izdiše na livadi, ali još pase. Većina ljudi umire tek u poslednjem trenutku, drugi počinju i pripremaju se dvadeset godina unapred, a ponekad i više. To su nesrećnici ovog sveta…

… Asteci su obično, kako kažu, prosipali utrobu u svojim hramovima sunca žrtvujući po 80000 ljudi nedeljno bogu oblaka da bi im poslao kišu. U takve stvari čovek teško može da poveruje, sve dok ne pođe u rat. Ali kad se tu nađe, sve mu je jasno, i Asteci i preziranje tuđeg tela, jer je taj isti prezir mog bednog droba morao postojati kod našeg generala… Konji ipak imaju više sreće, jer i ako podnose rat kao i mi, od njih se bar ne zahteva da na to pristanu, da se prave da veruju. Nesrećni konji, ali slobodni! Oduševljene je, avaj, samo za nas. Gadost!…

… Najteži je poraz kad se zaboravi, a naročito kad se zaboravi ono od čega si crkavao nikako ne shvatajući kako uopšte ljudi mogu da budu takva đubreta. I kad se nađeš na ivici rake, nećeš se praviti važan, ali nećeš zaboraviti, jer sve treba ispričati ne menjajući ni reč, sav onaj pokvarenjakluk koji si video u ljudima, a onda možeš da pljuneš i mirno siđeš u raku. To je posao koji bi opravdao čitav jedan život… 

    Unutar apsurda i haosa opšte ljudske klanice, Bardami počinje da upoznaje stvarnog sebe i sagledava svet sa neke druge, za većinu nedostupne i ne baš prijatne strane, strane gde prestaju fine laži i namešteni, licemerni osmesi… On je u potrazi za čistotom Istine i Ljubavi… Ne nailazi na razumevanje ljudi, dolazi u sukob sa svetom apsurda i ogoljenog zla, a onda ga odvode i na ,, posmatranje“…

… Ništa ne menjamo! Ni čarape, ni gospodare, ni mišljenja, ili ih menjamo dockan, kad više ne vredi. Rodili smo se verni: od toga crkavamo, takvi smo! Uzaludni vojnici, heroji za sve i majmuni koji govore, a reči im se muče, mi smo ljubimci Kralja Bede. Njegovi smo! Kad ne slušamo, on pritegne… Njegovi su nam prsti oko vrata, uvek, ne daju ti da zineš, dobro treba da paziš ako hoćeš da imaš šta da pojedeš… On za sitnicu davi… Kakav je to život?…

… Mi smo dole u utrobi broda, dahćemo, smrdimo, cede nam se jaja… A gore na palubi, u hladovini, sede gazde i baš ih briga, s lepim, ružičastim i namirisanim ženama u krilu. I tako ti oni stave cilindar na glavu i zaurlaju na nas iz sve snage: ,, Mrcine, rat je!“ – tako vele. ,, Krenućemo na one bitange iz domovine br.2 i porazbijati im tintare! Hajde! Hitro! Na brodu ima sve što treba!…

… Otkad se svet izvrnuo naopako, pa ispada lud svako ko pita zašto ga ubijaju, očigledno ne treba mnogo da bi nekog proglasili ludim. Samo treba još i to da prođe, ali kad je u pitanju izbegavanje opšte klanice, neki mozgovi dospevaju do izuzetne maštovitosti. Sve što je zanimljivo odigrava se na kraju u skrivenoj senci. Ništa se ne zna o pravoj istoriji ljudi…

… Na pristojnim sahranama čovek je takođe vrlo tužan, ali ipak misli na nasledstvo, na iduće letovanje, na udovicu, kako je slatka i za koju kažu da je i temperamentna, i da je pred njim, naprotiv, dug život, da možda nikad neće crći… Ko zna? Kad tako ideš u pogrebnoj povorci, svi ti duboko skidaju šešir. To ti je milo. Samo tad se treba lepo ponašati, pristojno izgledati, ne smejati se glasno, radovati se samo u sebi. To je dopušteno. Sve je dopušteno kad se ne vidi…

…Ogromna lukava podmuklost izbijala je na sve strane. Međutim, slabi su mi bili izgledi da sve to izbegnem, nisam imao nijednu od onih veza neophodnih za izvlačenje. Poznavao sam siromahe, to jest ljude čija smrt nikog ne interesuje…

… Ako hoćeš da te smatraju pametnim treba samo da si silno bezobrazan – a ovo je najbolji dokaz. Kad si dovoljno bezobrazan, ništa ti više ne treba, skoro sve ti je dozvoljeno, apsolutno sve, većina je uz tebe, a većina odlučuje šta je dobro, a šta ne valja…

… Kad je čovek slab, snagu će steći ako u sebi uništi i poslednju trunku autoriteta kojih se plaši. Treba da nauči da ih vidi onakve kakvi su, i gore no što jesu, to jest s bilo koje tačke gledišta. To opušta, to vas oslobađa i predstavlja odbranu kakva se ne može ni zamisliti. To vam daje još jedno ja. Onda ste dvojica…

… Krađa siromaha postaje kao neki protest pojedinca, shvatate li?… Kuda to vodi? Tako je kažnjavanje sitnih krađa, ne zaboravite, bilo gde, uvek krajnje strogo, ne samo kao način odbrane društva, već, i pre svega, kao ozbiljno upozorenje svim bednicima da budu na svom mestu i u svojo kasti, mirni i vredno pomireni sa crkavanjem od gladi i bede vekovima i još duže…

… Za siromaha na ovom svetu postoje samo dva osnovna načina da crkne, bilo od krajnje ravnodušnosti svojih bližnjih u miru, bilo od ubilačke strasti tih istih u ratu…

Nakon iskušenja rata, Bardami kao usamljeni putnik nastavlja svoje čudesno putovanje i emotivnu simfoniju odlazeći prvo u Afriku( jednu od zemalja iz grupe francuskih kolonija) i tamo radi jedno vreme kao službenik( jedan od nemilosrdnih eksploatatora ljudi i sirovina) u trgovačkoj kompaniji, a potom ga put vodi u obećanu zemlju – Ameriku, tačnije Njujork a potom i industrijski Detroit( gde na kratko ponovo radi jedan od besmislenih poslova i uviđa  blagodeti sistema) …

Bardami napokon ,, pronalazi svoj mir“ i nekog ko ga istinski voli i razume – Moli, devojku iz bordela… Na kraju, nemirni duh stranca u svetu apsurda tera ga na novi pokret i rastanak i on nastavlja svoje sudbinsko putovanje na kraj noći, poput usamljenog putnika, prokletog i izgnanog iz idiličnog sveta licemerja, bezdušnosti, zlobe, nasilja i perfidnih laži … 

… Dok traje rat, misliš biće bolje kad bude mir, i grickaš tu nadu kao bombone, a posle ipak sve ispadne samo govnarija. Prvo ne smeš da kažeš da se ne bi drugima zgadilo. Iz puke dobrote. A onda jednog dana izlaješ sve to pred svima. Dosta ti je da se daviš u govnima…

… Možda to i tražimo u životu, samo to, najveću moguću žalost, da bismo postali ono što jesmo pre no što ćemo umreti…

… Usamljeni putnik najdalje stiže!.

„Hvala mu na velikom doprinosu intelektualnoj zajednici“, uz te je riječi, na Sveučilištu u Rijeci, dodijeljen počasni doktorat Igoru Mandiću, književniku, velikom esejistu i Lupiginom kolumnistu. Prijedlog je još prošle godine stigao od Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, a pozitivnim ga je ocijenilo Stručno povjerenstvo u sastavu Nikola Petković, Ines Srdoč Konestra, Nenad Smokrović, Nadežda Čačinović, Maša Kolanović, Velimir Visković i Zdravko Zima te je u lipnju prošle godine sveučilišni Senat prihvatio prijedlog, a danas je konačno počasni doktorat Mandiću i svečano dodijeljen.

„Ova dodjela počasnog doktorata je na najboljem tragu prosvjećenost i prosvjetiteljstva o kojima su pisali humanisti poput Erazma Roterdamskog ili Immanuela Kanta. To je čin odavanja počasti vladavini neovisnoga uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom“, rekla je prilikom svečane dodjele rektorica Sveučilišta u Rijeci, Snježana Prijić Samaržija, naglasivši kako je Mandić „prvorazredni javni intelektualac“, da bi odmah potom ukratko i objasnila što smatra pod tim pojmom.

Dodjela točno u podne (FOTO: Facebook/Sveučilište u Rijeci)

„Javnog intelektualca čine intelektualne vrline znalca, poznavatelja, mislitelja, informirane i reflektivne osobe, vrline intelektualne znatiželje, intelektualne nezavisnosti savjesnosti, odgovornosti i hrabrosti. To može biti samo osoba koja ima snažne, originalne i supstantivne stavove o fenomenima koji zanimaju širu javnost, ne može je se kupiti, vezati politikom, institucijski ili emotivno kupiti“, napomenula je rektorica. Dodala je i kako je Mandić cijelog svog života, u što su se mogli uvjeriti i Lupigini čitatelji čitajući Mandićeve tekstove, iznosio kontroverzna gledišta i da nikada nije podilazio niti kalkulirao, nego je, naprotiv, namjerno provocirao.

„U vremenima u kojima se kritičko razmišljanje svelo na neinformirano kritizertstvo, a stav na autocenzurirano povlađivanje autoritetima i navodno neupitnim vrijednostima, potreba za javnim intelektualcima je naša nasušna potreba“, zaključila je Snježana Prijić Samaržija uz poruku kako bi uloga sveučilišta morala biti i ta da prepoznaju javne intelektualce i osobe koje su doprinijele intelektualnom životu izvan onoga što u najužem smislu predstavlja akademija.

I dok riječko Sveučilište bira intelektualce, ono u Zagrebu, primjerice, politički se oportuno odlučuje za osobe poput Dragana Čovića.

Riječka dvorana danas je na svečanoj dodjeli, točno u podne, bila dupkom puna, a sama dodjela izazvala je veliki pljesak okupljenih.

„Drago mi je da se moj životni put od sedamdesetih godina prošlog stoljeća zaokružio ovdje, u Rijeci, okrunjen počasnim doktoratom“, kratko je komentirao Mandić, podsjetivši da se kulturologija u Jugoslaviji počela razvijati objavljivanjem njegove knjige „Mitologija svakidašnjeg života“ 1976. godine, u vrijeme kada kulturologija nije postojala kao pojam, a u knjizi su objavljeni tekstovi iz više novina u kojima se nalaze opisi fenomena svakidašnjice. Poručio je i kako akademske zajednice na ovim prostorima bije loš glas, u smislu da su zatvorene i samodovoljne, zbog čega mu se čini da je ovo „prvi iskorak u povijesti novih vremena kulture u Hrvatskoj i šire da akademska zajednica opaža nekoga izvan svoga bedema“.

Mandić već pola stoljeća neumorno piše književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike (FOTO: Facebook/Sveučilište u Rijeci)

Promotor dodjele, Nikola Petković, Mandića je opisao kao osobu koja ne zna za zlatnu sredinu, te je iznio i nekoliko fakata iz bogate biografije Igora Mandića, rođenog 1939. godine u Šibeniku.

Već pola stoljeća Mandić objavljuje književne kritike, socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike za gotovo sve značajnije regionalne dnevne i tjedne novine i periodiku. Njegov opus je uistinu golem, do sada je objavio 34 knjige. Godine 1999. dobio je nagradu Matice hrvatske, „A. G. Matoš“, a 2005. godine nagradu Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo. Godinu poslije na Sajmu knjiga „Sa(n)jam knjigu“ u Puli dodijeljen mu je i „Kiklop“ za knjigu „Sebi pod kožu“, dok je prošle godine zaslužio i nagradu Hrvatskog društva pisaca, „Janko Polić Kamov“ za najbolju knjigu godine, „Predsmrtni dnevnik“. To je ujedno i posljednja Mandićeva objavljena knjiga u kojoj se nalaze i tekstovi koje je Mandić pisao za Lupigu.

lupiga

Olimpijada, koja sada završava, mrska mi je u dvostrukom smislu: prvo kao luđačko precjenjivanje sporta; ugled jednog naroda ovisi o tome skače li sunarodnjak deset centimetara više od svih drugih. (…) “U ‘Berliner Illustrierte’ od 6. 8. stanoviti dr Kurt Zentner piše nadasve ozbiljan i takoreći pedagoški članak: ‘Autsajderi bez izgleda (Samo naporan trening vodi do cilja). Pripovijeda kako su mnogi sportski junaci krenuli s ‘otužnim početnim rezultatima’, a onda su zahvaljujući krajnje napornom treningu ostvarili najveća dostignuća, među ostalim, naprimjer, ‘najgenijalni svjetski tenisač Borotra’, i kao zaključak članka navodi (stil moralističkog tjednika ‘Spectator’) da je svojedobno nepoznati mladi Korzikanac sjedio u vojnoj akademiji u Brinneu, svakodnevno je govorio sebi da želi postati maršal i postao je car Napoleon. U Engleskoj i SAD-u sport se zacijelo oduvijek silno i možda prekomjerno cijeni, ali ipak, po svoj prilici, nikad tako jednostrano, uz istodobno podcjenjivanje umnoga kao sada u nas (vrednovanje školskog uspjeha pogrdnom riječju ‘intelektualističko’).”

Gornji odlomak nije djelo našeg suzemnika, jednog od onih koji se “nikada nisu pomirili s postojanjem hrvatske države” pa ih zaboli i zapeče uspjeh svih naših modrića i kostelića, niti je, kao što bi se, možda, moglo pomisliti riječ o prilikama u suvremenoj Njemačkoj. Godina je 1936, država Treći Reich, jedino što pisac doista baš i nije njemački domoljub. A domoljub nije zato što je Židov, te su ga nacionalističke vlasti Adolfa Hitlera u tri prethodne godine odučile od viška domoljublja, koje mu je prethodno, kao dragovoljcu i ratnom veteranu iz Velikog rata i uvjerenom Nijemcu, itekako bilo svojstveno.

Victor Klemperer, drezdenski romanist, povjesničar francuske književnosti, bio je oženjen ženom arijevskog podrijetla koja ga ni po koju cijenu nije željela ostaviti. Ta okolnost produžila je njegovo preživljavanje sve do veljače 1945, kada bi sasvim sigurno skončao u jednom od posljednjih transporta u logore smrti, da nije bilo onoga strašnog britanskog bombardiranja Dresdena od 13. veljače, koje je dovelo do sloma svih vladajućih struktura u gradu, te su se Klemperer i njegova žena spašavali bijegom prema zapadu odakle su nadirali savenici.

Od dolaska Hitlera na vlast Victor Klemperer vodio je dnevnik, u koji je, pored okolnosti iz privatnog i društveno-političkog života, unosio filološke bilješke, na osnovu svojevrsnog socio-lingvističkog istraživanja načina na koji se razvijao jezik u Trećem Reichu. Od toga će nastati knjiga LTI (Lingua Tertii Imperii), koju objavljuje 1947, a na hrvatskom, u prijevodu Dubravka Torjanca, i izdanju Disputa, izaći će 2007. Same dnevnike za života neće objavljivati, smatrajući ih opterećujućim za preostale Židove u Njemačkoj. Klempererovi dnevnici u osam tomova, pod naslovom “Ich will Zeugnis ablegen bis zum letzten” bit će objavljeni tek 1995, i izazvat će vrlo snažnu reakciju na Zapadu, nakon čega će biti objavljena i jednotomna, dajdžest verzija, koju, opet zahvaljujući Disputu i prijevodu Damjana Lalovića, od jeseni 2017. imamo i na hrvatskom. Premda je riječ o knjizi koja nas se tiče i osobno, i porodično, i nacionalno, i civilizacijski, toliko da bi je morali pročitati predsjednica i premijer, te o njoj imati – svejedno kakvo, ali svakako svoje – mišljenje, knjiga “Želim svjedočiti do kraja” nije izazvala nikakvu reakciju.

Na niz sretnih okolnosti iz Klempererova života u paklu nadovezala se i ta što su imali prijateljicu kod koje su sakrivali bilježnice s dnevnicima. Osim što je i ona bila pouzdana, premda je godinama riskirala život zbog njegovih dnevnika, uspjela je preživjeti rat, i to u stanu koji je izbjegao savezničkim bombama. Nevjerojatan je splet okolnosti koji je mogućim učinio ovo civilizacijski neprocjenjivo djelo.

Klempererovo djelo demantira barem dva stereotipa o Nijemcima u vrijeme Trećega Reicha. Prvi je da obični ljudi nisu znali što se događa u koncentracijskim logorima, a onda da nisu znali ni za Auschwitz. Iako mu kao Židovu nije bilo dopušteno da sluša radio, kupuje novine, odlazi u kazalište, kino i kavane, iako je njegova komunikacija s okolinom bila svedena na minimum, jer se izlagao smrtnoj pogibelji ako bi se bilo kome obratio s povjerljivom informacijom, kao što se jednakoj pogibelji izlagao svaki arijevac koji bi njemu, Židovu, prenosio bilo kakvu, a kamoli povjerljivu informaciju, Klemperer je već 1941. znao za logore iz kojih se nitko ne vraća živ, a godinu dana kasnije je (tačnije 16. ožujka 1942.), kao zatočenik “židovske kuće”, u kojoj su živjeli oni – uglavnom polužidovi i Židovi vjenčani za arijevce – znao je za Auschwitz, ali i za suptilnu razliku između Auschwitza i Buchenwalda (“Buchenwald kod Weimara navodno nije bezuvjetno i smjesta smrtonosan”), na osnovu čega se lako i sasvim slobodno da zaključiti da je za logore smrti znao, tojest da je morao znati ama baš svaki mentalno i emocionalno razvijeni njemački građanin i da već 1942. nije moglo biti onih koji nisu znali gdje to nestadoše naši dojučerašnji židovski susjedi.

Dragocjeni su legende i urbani mitovi, koje bilježi Victor Klemperer, opet nam nehotice sugerirajući koliko su naša društva i naša vremena nalik njegovom vremenu, te koliko se svijet suštinski zapravo ne mijenja. Recimo ovo je iz 30. ožujka 1936: “Trgovac Vogel priča sasvim ozbiljno, i duboko užasnut, nešto što je ‘sigurno i zajamčeno istinito’ te kruži potajno jer se za prepričavanje prijeti zatvorom: u Berlinu neki čovjek dovodi svoju ženu u kliniku na porođaj. Nad njezinim krevetom visi slika Krista. Čovjek: ‘Sestro, morate maknuti sliku, neću da prvo što moje dijete vidi bude taj židovski momak’. Sestra ne može ništa na svoju ruku, obavijestit će nadležne. Čovjek odlazi. Navečer mu liječnik šalje telegram: ‘Imate sina. Nije bilo potrebe da se slika ukloni, dijete je slijepo.’” (Priča je, uzgred, dvostruko efektna: osim onoga što čitatelj u prvom, anegdotskom, sloju saznaje i što ga poantom tresne po čelu, činjenica jest i to da je svako dijete pri rođenju slijepo; nema čovjeka koji se rodio s vidom.)

Victor Klemperer rabinov je sin, ali se 1903, u dvadeset i trećoj godini, krsti i biva članom Evangeličke crkve. Nije izraženo religiozan i taj čin za njega je značio potpuni pristanak uz njemački identitet. Naravno da mu to nije pomoglo, za naciste on je samo Židov, budući da je za njih, kao i za njihove europske učenike, židovstvo, kao i nacionalni identitet općenito, pitanje krvi i rase, a ne pitanje vjere i kulture. Međutim, već 1945, čim je stiglo oslobođenje, Klemperer izlazi iz Evangeličke crkve. Kao i tolike Židove u dvadesetom stoljeću, i njega su Židovom učinili – antisemiti. Ili, po riječima onoga pametnog čovjeka, vi ćete već znati i kojega: Židov je onaj za koga drugi kažu da je Židov.

Drugi stereotip o Nijemcima koji Klemperer razbija još je zanimljiviji. Onaj da su baš svi bili uz Hitlera i da su baš svi bili ravnodušni prema sudbini svojih židovskih susjeda. Jedna od opsesivnih tema njegovih dnevnika jest što mu govore ljudi na ulici. To uporno zapisuje, a na neki način iz toga on, čovjek bez ikakvih prava, kojemu je već sve zabranjeno, koji je označen žutim znakom i Davidovim slovom i koji, uostalom, više nema pravo da se zove Victor Klemperer, nego je Victor Izrael Klemperer, crpi svoje ljudsko dostojanstvo. Naime, skoro da ne prođe tjedan da ga netko nepoznat ljubazno ne pozdravi na ulici ili da mu se, često i vrlo glasno, ne obrati s riječima ohrabrenja. Naravno, postoji i ono drugo, ali to drugo nije čudo. A živ čovjek od čuda živi i čudu se raduje.

“Želim svjedočiti do kraja” neusporedivo je strašna knjiga. Bezmjerna je i beskonačna patnja od koje je načinjena. Ali njezin pisac se samo na jednom mjestu slama: “Židovima sa zvijezdom i svakome tko živi s njima zabranjuje se, a to stupa na snagu odmah, držanje kućnih ljubimaca; životinje se ne smiju ni dati nekom drugom da ih zbrine. To je smrtna presuda za Čupka, kojega smo imali više od jedanaest godina i do kojega je Evi silno stalo. Sutra bi trebao biti odveden kod veterinara kako bi bio pošteđen straha kad bi ga došli pokupiti i toga da ga usmrte zajedno s drugima. Kakva niska i podla okrutnost prema nekolicini Židova. Jako sam ogorčen zbog Eve. Koliko smo često govorili jedno drugom: uzdignuti mačkov rep naša je zastava, nečemo je spustiti, održat ćemo glavu iznad vode, sačuvati životinju kroz sve ovo i kad budemo slavili pobjedu, Čupko će dobiti ‘šniclu od Kamma’ (najboljeg ovdašnjeg mesara). Gotovo sam sklon praznovjerju zbog toga što se zastava sada spušta. Sa svojih jedanaest i kusur godina životinja je u posljednje vrijeme bila posebno živahna i mlađahna.” Zbilo se to 15. svibnja 1942. Sutradan uz Čupkovo ime Victor Klemperer upisuje znak križa. Pristoji li životinjama znak križa? Vjerojatno ne, i to već nekih dvije tisuće godina. Ali Čupko nije bio životinja, nego je bio mačak.

jergovic

Mladost je bogato jutro od kojeg treba posuditi za večer.

Njemačka

Mladost treba imati tri stvari: mudrost u glavi, šutnju u ustima i stid na licu.

Njemačka

Mladost i bijeli papir primaju sve što se na njih utisne.

Engleska

Mlad bivaš jednom, a djetetom dva puta.

Finska

Gdje mladost jaše, ludsot drži uzde.

Njemačka

Mladi mjesec ne svijetli cijelu noć.

Ruska

Svako pile hoće razbiti svoju ljusaku

Talijanska

Mlad čovjek, mlade i misli.

Ruska

Zeleno drvo daje više dima nego vatre.

Danska

Kad sam bio mali, bojao sam se starijih,  kad sam odrastao, počeo sam se bojati mladih.

Armenska

Tko u starosti želi biti mlad, u mladosti mora biti star.

Engleska

Mlad je lijep sam po sebi, a star po odjeći.

Bugarska

Mladost živi od nade, a starost od uspomena.

Francuska

Mladi se ne trude, a starci se trude uzalud.

Kineska

Starci bolje vide iza sebe nego mladi ispred sebe.

Njamačka

Tko u mladsoti grakče kao gavran, u starosti neće pjevati kao slavuj.

Njemačka

Nitko nije star da ne misli živjeti još jednu godinu, ni toliko mlad da ne bi mogao odmah umrijeti.

Portugalska

Mladić crnih vlasi izgubi češalj, a ćelavi starac ga nalazi.

Ruska

Mlada kokoš rado priča o kopcu, ali stara se pred njim skriva.

Ruska

Kad bi mlad znao, a star mogao i lijen htio, nema stvari koju ne bi uradili.

Talijanska

Stara školjka daje biser.

Vijetnamska

Tko želi biti dugo star, treba to zarana da počne.

Španjolska

Stara cipela ne stvara žuljeve.

Češka

Mnoge lisice posijede, ali malo koje postanu dobre.

Engleska

Nema tako dobrog konja koji u starosti ne bi posao kljuse.

Francuska

Od stara drva svijetliji oganj.ž

Jugoslavija

Stara plotina lako se sruši.

Jugoslavija

Stara metla dobro poznaje svaki ćošak.

Njemačka

Kad starca ne čuju, onda je ili među budalama ili u mlinu.

Portugalska

Do tridesetih godina grije žena, poslije tridesetih grije čaša vina, a kasnije ni peć ne grije.

Ruska

Starost nikada ne dolazi sama.

Talijanska

U starosti sve opada, osim škrtosti, opreznosti u mudrosti.

Talijanska

Kad vuk ostari, psima se čini smiješan.

Tatarska

Priopćenja/saopćenja/obavijesti/izjave odnosno objave upućene javnosti od strane lokalne i područne samouprave, moraju u sadržajnom, grafičkom i pravopisnom smislu biti jasne, ispravne i nedvosmislene.

U obavijesti Grada Slavonskog Broda, objavljenoj na njegovoj službenoj stranici, naslovljenoj Gradonačelnik Duspara; “U ovoj godini očekujemo trajno rješavanje problema onečišćenja zraka u Slavonskom Brodu”, primjećena je krupna jezična pogreška. Prvi put se pojavljuje u izjavi gradonačelnika Mirka Duspare: „Obzirom na značajan utjecaj Rafinerije nafte Brod na kvalitetu zraka u Slavonskom Brodu, najavljena obustava rada mogla bi, barem kratkoročno, donijeti olakšanje građanima Slavonskog Broda. Službene informacije o aktualnim događanjima tek očekujemo…“. A drugi put u komentaru anonimnog sastavljača informacije: „Obzirom na značaj koji ovakva vijest ima za sve građane Slavonskog Broda, gradonačelnik Mirko Duspara zatražio je od predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, predsjednika Vlade Andreja Plenkovića te ministra zaštite okoliša i energetike Tomislava Ćorića dostavu službenih informacija o aktualnim događanjima.“

O kakvoj se pogrešci radi možda je najbolje objašnjeno na portalu bujicarijeci

Portal SBPeriskop ne spada u poligone za prakticiranje jezičnog čistunstva, pogotovo ne na način Sande Ham i brojnih drugih hrvatskih lingvista koji jezik koji se govori u Hrvatskoj nastoje očistiti od nepoželjnih riječi i zamijeniti ih nekim novima (zrakomlat, zatipak, osjećajnik, dodirnik, bocar, ponovak, zapozorje). Hrvatska lingvistkinja Snježana Kordić u svom kapitalnom delu Jezik i nacionalizam opisuje brojne veze između jezičnog purizma i nacionalizma. Ona podsjeća da »etničko čišćenje se uvijek prvo odvija u glavama, tj. na području jezika i simbola«. U historijskom osvrtu govori o ulozi purizma u doba nacističke Njemačke, kada je takva »jezična politika bila glavni dio oblikovanja identiteta Rajha«. U nastavku prikazuje strategije purista u Hrvatskoj i razotkriva da je tvrdnja o propadanju jezika mit, i dokazuje da jezični purizam i propisivanje, nametanje i zabranjivanje jezičnih oblika nemaju uporište u znanosti o jeziku jer je lingvistika deskriptivna (opisujuća), a ne preskriptivna (propisujuća) znanost.

SBPeriskop se prvenstveno zalaže za poštivanje ortografije (pravopisa) – skupa pravila koji određuje način pisanja hrvatskog jezika, i gramatike – koja upravljaju uporabom hrvatskog jezika. Pri tome ističemo da nismo uzorni, dosljedni, zadrti i sveznajući. Kao mali portal, bez pomoći profesionalnih lektora, može samo nastojati, koliko mu to omogućavaju opća i neka posebna znanja, pisati po pravilima koja omogućavaju da se misli i ideje suradnika osjećaju komotno. U tom smislu ćemo inzistirati da se i drugi subjekti u javnoj komunikaciji ponašaju na isti način, na razini minimalne jezične korektnosti.

Nije prvi put da ukazujemo na istu jezičnu pogrešku kao na simptom nepoznavanja maternjeg jezika. Sugeriramo da se podsjetite na tekst S obzirom na to da je pogrešno “(s)obzirom da” u kome smo 2014. godine lekciju održali lokalnim novinarima, nadajući se kako je istinita izreka da je ponavljanje majka učenja. Ovaj put prijekor smo uputili gradskim profesionalcima s identičnom nadom. Uostalom, solidno su plaćeni za promicanje ispravnosti u svakom smislu.

Hrvatska je premala država, ali iz nekog razloga i dalje se inzistira na tržišnom modelu. Umjesto da se igramo biznisa, potrebno je priznati da su književnost i kritički mediji javna potreba koju treba javno podržavati

Nedavno je iz tiska izašla knjiga Luke Ostojića, književnog kritičara koji je posljednjih pet godina pisao na portalu

. Potpisan kao dr. Ostojić, Luka kaže da su njegovi tekstovi čitatelje trebali liječiti od fatalnih posljedica književnosti. Riječ je o pojmovniku koji nosi naslov ‘Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja’.

Kako ste odabrali pojmove obrađene u ovoj knjizi i mogu li ljudi uopće biti izliječeni od fatalnih posljedica čitanja književnosti?

Likovi knjige su ‘obični ljudi’ koji su pročitali neko poznato književno djelo i teško se razboljeli, a doktor Ostojić je literoterapeut koji ih liječi i upozorava da ne čitaju knjige ako ne moraju. Svaki pojam zapravo je razgovor pacijenta i doktora o specifičnoj knjizi, što je forma koju sam zahvalno preuzeo iz časopisa kao što su ‘Doktor u kući’ i ‘Cosmopolitan’. Tako upoznajemo navijača koji propušta Dinamove utakmice jer se navukao na francuske modernističke romane, tinejdžerku koju lokalni bully maltretira glasnim recitiranjem Matoševa ‘Notturna’, konzervativnog Matu koji čitanjem Budenove knjige otkriva da je latentni liberal, partijanere sa Zrća koji su pretjerali s čitanjem Dragutina Domjanića itd. Knjiga je izbor tekstova koje sam pet godina pisao za portal booksa.hr. U početku je to bila sprdnja na činjenicu da književnost više nema nikakav utjecaj na društveni život, ali kako to biva, ruganje mi se vratilo u glavu kao bumerang: svakim tekstom sam otkrivao kako nas dobre knjige doista teško pogađaju – mijenjaju nam pogled na svijet, tjeraju nas na razmišljanje ili nam naprosto slome srce. Svi znamo Kafkinu izjavu da je književnost sjekira za zaleđeno more u nama – a ako se negdje maše sjekirom, liječnik mora biti blizu.

Što bi za vas zapravo bio iščašen pogled na književnost, kako navodite u jednom svojem tekstu. Tko danas uopće čita knjige i tko danas čini književnu publiku?

Iščašen stav ove knjige je da čitanje i razgovor o ozbiljnim književnim djelima mogu biti neozbiljni, zaigrani, zajebantski, nevjerni tekstu, autoritetima i ‘civiliziranim’ konvencijama. Mislim da je svakoga bitno podsjetiti na to, ali naročito je važno poruku prenijeti mlađim ljudima jer budućnost književnosti ovisi o tome hoće li mlađi ljudi prepoznati čitanje kao bitnu, ugodnu i svoju aktivnost ili će prekrižiti knjige čim izađu iz škole. Tu bih dodao da često čujem kako ‘današnja mladež’ ne čita knjige jer samo pilji u ekrane, ali iz razgovora s pojedinim profesori(ca)ma i iz vlastitog iskustva rada s učenicima pokazalo se suprotno. Kad učenicima pristupiš kao ravnopravnim sugovornicima u opuštenom razgovoru, ispada da će svaki od njih imati i interes i strpljenje za svako djelo. Samo to znači da i oni koji vode obrazovnu politiku trebaju imati interes i strpljenje za rad s njima, a lakše je zaključiti da su klinci beznadni i nastaviti šibati po autopilotu.

Umjetnička kritika je već neko vrijeme u problemima, predstavlja sve rjeđi žanr. Kako stoje stvari s književnom kritikom – čini se da je ipak izuzetno živa, ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji?

Doista, književna kritika je manje prisutna u najvećim medijima, ali živa je i prisutna u javnim medijima i u manjim neprofitnim medijima, što je pravo malo čudo s obzirom na ekonomske uvjete u kojima ti kritičari i mediji rade. Tu mi je veći problem što bi književna kritika trebala biti početak razgovora o konkretnom djelu, a kod nas uglavnom služi kao konačni sud i ne vodi daljnjoj diskusiji, ali to je širi problem neke ‘nekritičke kulture’ u kojoj svako neslaganje sugovornika vodi antagonizmu, a ne argumentiranoj razmjeni mišljenja. Ovdje bih, kad sam već uskočio u živo blato samopromocije, dodao da smo, uz knjigu dr. Ostojića, u sklopu istog projekta kolegica Miljenka Buljević i ja uredili i objavili pojmovnik književne kritike ‘Opasno čitanje’ u kojem iskusne kritičarke i kritičari pišu o nekim stalnim problemskim točkama ovog posla: o kritici poezije, feminističkoj kritici, okviru novih medija, čitanju konteksta. Knjiga se ne žali na smrt kritike nego preispituje mogućnosti njezina daljnjeg života, pa mislim da je poticajna svima koji se žele baviti književnom kritikom, kao i dokonim kritičkim čitateljima.

Mislite li da će se književnost i književno tržište uspjeti oporaviti nakon propasti velikih knjižarskih lanaca poput Algoritma? I mogu li opstati književni portali kao što je booksa.hr na kojem ste donedavno radili kao urednik? Bili ste i izvršni urednik Zareza, dvotjednika koji je u jednom trenutku prepušten propasti, a čini se da se nastavlja devastacija neprofitnih medija?

Propast Algoritma i Zareza su simptomi činjenice da ovdje ne postoje ni književno ni medijsko tržište. Hrvatska je premala država s relativno niskim brojem redovitih čitatelja i kupaca, sa slabim prihodima od oglašivanja i sponzora, a izrada tiskanih publikacija je skup sport koji se ne može namiriti prihodom. Računica je jasna, ali iz nekog razloga ovdje se i dalje inzistira na tržišnom modelu koji, naravno, postoji prvenstveno zahvaljujući javnoj potpori. Umjesto da se igramo biznisa, samo je potrebno priznati da su književnost i kritički mediji javna potreba koju treba javno podržavati. Dobro demokratsko društvo treba omogućiti produkciju vrijednog književnog i medijskog sadržaja koji će onda biti dostupan svim građanima države. Taj ideal nije nikakva utopija, nego je bio normalna stvar dok smo živjeli u bivšoj ‘totalitarnoj’ državi, a do njega nas očito ne može odvesti nevidljiva ruka tržišta, nego samo jasna i suvisla kulturna politika.

portalnovosti

Ali problem je što se politika u Srbiji ne obazire na obične, svakodnevne ljude – iako drugačiji, u stvari, ljudi i ne postoje – nego se kroji po meri div-junaka iz narodne poezije koja je, kao poezija, vrhunska, ali koja je, kada se nasilno pretoči u politiku, ravna katastrofi

Za srpskog pisca Svetislava Basaru hrvatski pisac Miljenko Jergović je rekao da mu je on jedan od dražih živih pisaca i jedan od najmilijih suvremenika općenito te da je riječ o autoru nekoliko remek-djela koja stoje na centralnom mjestu u njegovoj biblioteci. A Svetislav Basara zaista piše mnogo, lako i dobro. Do sada je objavio oko 45 romana, od kojih svaki svojim stilom, oštrinom i često neočešljanim mislima izaziva pažnju, a neki od njih zaista su velika djela. Najširi krug čitalačke javnosti poznaje ga po ranom romanu ‘Fama o biciklistima’ (1987.) u kojem se isprepliću fantastični realizam, lucidne autorske minijature i pogledi na historiju i stvarnost okrenutu naglavce: bila je to knjiga, a do to uopće nije htjela, na tragu Ionescoa, Borhesa ili Kiša, od koje se proza u našim krajevima počela doživljavati na drugačiji način. O ‘Biciklistima’ je David Albahari zapisao da pripadaju onim rijetkim knjigama koje uspijevaju primorati stvarnost da se promijeni i prilagodi onome što u tim knjigama piše, dok je Branko Kukić, urednik legendarnog časopisa ‘Gradac’ iz Čačka, za ‘Famu o biciklistima’ rekao da je to ‘priručnik ljudske ludosti doveden na nivo nauke’.

U Srbiji ne postoji društvo, nikada nije postojalo, postoji samo ‘srpski narod’, ali ni on ne postoji kao celina jer se ‘srpskim narodom’ smatra samo deo populacije koja, za bednu naknadu, podržava ovu ili onu vladajuću pseudoelitu

Slijedili su drugi veliki romani: ‘Početak bune protiv dahija’, ‘Mein Kampf’, ‘Dnevnik Marte Koen’…, a za ‘Uspon i pad Parkinsonove bolesti’ Basara je 2006. dobio prestižnu NIN-ovu nagradu. U novije vrijeme piše dnevne kolumne za list ‘Danas’. Ranije je bio i politički aktivan, kao potpredsjednik Demokršćanske stranke Srbije, a potom i ambasador Srbije na Cipru. Po vlastitom priznanju, nekoliko puta je pročitao knjigu ‘Propast Zapada’ Oswalda Spenglera, ali zbog onoga što u njoj piše nije naročito pesimističan. ‘Ja ne vidim kraj civilizacije ili sveta kao nešto loše, već ga u hrišćanskom poimanju vidim kao uskrsnuće, obnovu sveta i čoveka te ponovno uspostavljanje primordijalnog stanja’, kaže Basara. Prije više godina na jednoj književnoj tribini u Zagrebu o svom je političkom djelovanju rekao: ‘Tih, devedesetih godina se trebalo suprotstaviti zlu koje je vladalo u Srbiji i svako je u toj borbi bio koristan i dragocen, i čistač ulica i akademik. Nisam mogao sediti kući, pijuckati vino i pisati knjige.’

Konačno, Basara je jednom napisao i tekst pod naslovom ‘Rat za knjigu i hleb’, u prvom licu, kao da je on Vladimir Matijević, osnivač SPD-a Privrednik u Zagrebu. Iz teksta izdvajamo jedan odlomak: ‘Moj plan je bio jasan i jednostavan. Ako je Privrednik u toku pedeset godina iškolovao 45.000 mladića i osposobio ih za život, onda tih 45.000 čine jednu oveću varoš. Ako među Srbima ima 10.000 bogatih – a sigurno ih ima više – i ako svaki od njih u toku pedeset godina iškoluje i za život osposobi po 45.000 mladića, onda to čini deset hiljada gradova i četiri i po miliona ljudi. Kada bi ti gradovi nikli namesto naših čemernih palanki i sela, onda bi srpski narod bio moćan i uspešan. Mnogi, nažalost, ne misle kao ja. Smatraju da ćemo biti moćni i uspešni ako proširimo srpsko knjaževstvo i ujedinimo srpske zemlje. Ako se ne budemo obrazovali, kako ćemo znati šta je samovolja? Opet vam kažem: hiljadama puta je bolje vladati sobom nego vladati svetom…’

Imbecilni projekti

Kako biste iz svog ugla opisali osjećanje života u današnjoj Srbiji?

Kao život u bezvazdušnom prostoru, u skafanderima sirotinjskog egoizma. Formalno gledano, to jeste malo preteran opis, ali etimološki se drži. Reč ‘vazduh’ sadrži reč ‘duh’, a reč ‘duša’ je sa oboma u vezi. Kada se te veze pokidaju, a u Srbiji su pokidane, više ništa nije na svom mestu i tada se spaja ono što treba da stoji odvojeno, a razdvaja se ono što treba da bude zajedno. To je, čini mi se, posledica nasilne srbifikacije svega i svačega, tako da, na primer, odavno više nemamo pravoslavnu hrišćansku crkvu, nego nekakvu ‘svetosavsku’ nacionalnu zadrugu, a ono malo duhovnosti, koje nikada nismo mnogo imali, potisnuo je ‘kosovski zavet’ – koji učesnici kosovske bitke nisu dali. I fiktivna ‘duhovna vertikala’ sama je po sebi besmislica, jer u duhu nema dimenzija na entu potenciju. Naši preci su polovinom XIX veka napravili – ili im je neko napravio – vrlo loš izbor. Umesto strpljivog rada na uobičavanju pisma i stvaranju književnog jezika, olako su, preko kolena, prihvatili Vukovu hajdučku reformu jezika i pisma. Nemam ovde dovoljno prostora da to elaboriram, a i dosadilo mi je više, pa ću skratiti – olak odnos prema jeziku i pismu postavio je temelj svim ostalim hajdučijama, prelamanjima preko kolena i pogrešnim izborima, a bilo ih je tušta i tma.

Vrlo se često upire prst u politiku kao izvor svih zala: može li se okrenuti pogled i na obične, svakodnevne ljude u procjenjivanju odgovornosti za Srbiju/društvo/svijet kakvi oni danas jesu?

Nije politika izvor svih zala, zlo postoji i pre i bez politike, možda ga je i više bez politike. Problem jeste (a često bude i zlo) što se politika u Srbiji ne obazire na obične, svakodnevne ljude – iako drugačiji, u stvari, ljudi i ne postoje – nego se kroji po meri div-junaka iz narodne poezije koja je, kao poezija, vrhunska, ali koja je, kada se nasilno pretoči u politiku, ravna katastrofi. Kada se stvari tako postave, onda one po sili fizičkih zakona idu naopako. Onda se olako, go i bos, kreće u ratove zato što ‘boj ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka’ i zato što ‘nama protiv Bugara ne trebaju ni prangije, kamoli artiljerija’. Nikada se u Srbiji – od osnivanja do danas, možda najviše danas – realnost nije procenjivala kao odnos sopstvenih mogućnosti i spoljašnjih nužnosti, nego kao nešto što treba prilagoditi sopstvenim lakomislenim, često i imbecilnim naumima i projektima.

Civilizacija nije apatična, apatični su ljudi. Odavno više niko neće da menja sebe, nego bi da menja okolnosti i uslove, što te okolnosti samo pogoršava

Često u svojim razmišljanjima spominjete apsurd za opis kako pojedinaca tako i čitavog (srpskog) društva. Može li apsurd danas također biti točka iz koje se dobro vidi čovjek sa svojim stvarnim potencijalima i iz koje se može krenuti u nekom drugačijem pravcu?

U Srbiji ne postoji društvo, nikada nije postojalo, postoji samo ‘srpski narod’, ali ni on ne postoji kao celina jer se ‘srpskim narodom’ smatra samo deo populacije koja, za bednu naknadu, podržava ovu ili onu vladajuću pseudoelitu. Apsurdno je da upravo pozivari na sabornost i nacionalno jedinstvo neprestano unose razdore. Zbog tog dinastičkog, verskog, partijskog i nacionalnog odbacivanja svih koji se ne uklapaju u stereotip ‘dobrog Srbina’, Srbija u svim vremenima radi sa najviše jednom trećinom kapaciteta, da i ne pominjem najmanje četvrtinu Srba, koji su zbog toga što su igrom slučaja bili katolici ili muslimani proglašeni za ‘Turke’ i ‘Šokce’. Dobro smo mi prošli, kako smo radili.

Ima li smisla u današnjoj ‘civilizacijskoj apatiji’, kako je naziva Boris Buden, djelovati?

To je quid pro quo. Civilizacija nije apatična, apatični su ljudi. Šta da se radi. To je ljudski, a što bi rekao Niče, i isuviše ljudski. Mislim na neprestane jadikovke na ‘okolnosti’, ‘uslove’, kao da te okolnosti ne stvaraju ljudi – tačnije mi (da i ja ne zapadnem u quid pro quo) – nego padaju sa neba. Odavno više niko, ne samo u Srbiji, nego nigde, neće da menja sebe, nego bi da menja okolnosti i uslove, što te okolnosti samo pogoršava.

Jednom ste napisali: ‘Egzistenciji je nametnuto mnoštvo irealnih projekcija čija šarolikost zaklanja neshvatljivu jednostavnost života.’ Što bi značila jednostavnost života, ako govorimo o smislu, a ne samo o preživljavanju?

Stvar je vrlo jednostavna i zato teško ostvariva. Jednostavnost života je – ne hteti ništa preko onog što je neophodno. Toga se danas ne pridržavaju ni monasi, pa šta onda očekivati od ostalih.

Također ste rekli da bi država, kao princip, za Srbiju trebala da bude duhovni fenomen. Što bi to značilo?

Ne samo za Srbiju. Država je duhovni fenomen. Ako ne postoji u duhovima ljudi kao opšta ideja zajednice, onda vidljivi fenomeni državnosti – policija, poreska služba i drugi – nisu ni od kakve koristi.

Atlas pseudomitologije

Založili ste za kulturni preokret koji je Srbiji potreban. Koliko je to moguće u 2019. godini ili u bliskoj budućnosti?

Nije nemoguće, ali je vrlo malo verovatno.

Iz ovog razgovora je vidljivo da ste veliki protivnik različitih interpretacija srpske tradicije. Tom pitanju posvećujete i novu knjigu ‘Atlas pseudomitologije’. Što bi po vašem mišljenju u današnje vrijeme značilo, u nekom dobrom smislu, pozivanje na srpsku tradiciju?

Bilo bi za početak dobro da sami sebi priznamo da je to što nazivamo tradicijom izmišljotina sklepana u XIX veku i da je Vukova reforma onemogućila pristup izvorima stvarne tradicije. Nema danas nikog u Srbiji ko je u stanju da pročita bilo koju srpsku knjigu štampanu (pisanu) pre 1860. godine.

Iz vašeg pisanja i javnih istupa vidljivo je da vam je određena vrsta duhovnosti jako važna, nasuprot današnjoj površnosti i trivijalnostima. Što vam duhovnost zapravo znači i koliko je ona moguća/potrebna današnjem vremenu?

Duhovnost je potrebna svim vremenima i u svim vremenima je i ima: duh je osnova sveta. Savremeni pandemonijum (hram posvećen svima demonima ili polubogovima), površnost, jeftini poslovi, samo su manifestacije duha koji proizvodi zlo sveta.

Napisali ste puno knjiga. Kakav je iz vašeg ugla odnos pisca i svijeta: da bi u njemu preko literature bio što više ili da bi od njega pobjegao u svijet izmišljenih riječi, junaka i događaja?

Literatura je koliko odnos, toliko i bekstvo od sveta.

portalnovosti

Srpski književnik – pisac i dramaturg, Dušan Kovačević rođen je 12 jula 1948. godine u Mrđenovcu kraj Šapca.Gimnaziju je završio u Novom Sadu. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film radio i televiziju u Beogradu 1973.

Njegov dramski prvenac Maratonci trče počasni krug izveden je na sceni Ateljea 212 prvi put 23. februara 1973. godine u režiji Ljubomira Draškića. Maratonci … predstavljaju genijalno debitantsko delo Dušana Kovaćevića koje se na osoben način, uvrnutim crnim humorom , bavi idiotizmima palanačkog patrijarhalnog duha i moralnom neosveščenošću srpskog naroda. Nesumnjiv talenat i originalnost mladog Kovačevića nailaze na pohvale, između ostalih i legendarnog Mihiza. Na pitanje novinara o uticaju prethodnika – Sterije i Nušića, Kovačević odgovara: Svi smo zajedno naslednici tradicije, duha, predanja, mentaliteta i gudura ovog naroda. Odrastao sam među velikim usmenim književnicima. Od tih, običnih ljudi, najviše sam naučio. Istina je, Nušić nas je umeo često da nasmeje, a Sterija da zamisli, a na pitanje šta misli o publici odgovara: Ne znam da li je negde u svetu izvedena predstava bez publike ? Pozorište je moja kuća, i ja se osećam dužan,obavezan i ponosan, kao svaki domaćin, kad mi u tu moju kuću dolaze gosti.

Devet godina kasnije, nakon nekoliko stotina izvođenja, ova komedija zaživeće i na filmskom platnu. Maratonci su bili još jedno od suštinskih ostvarenja zlatne dekade jugoslovenskog igranog filma. Kovačević se pojavljuje kao pisac scenarija, dok se kao režiser  i Kovačevićev partner u izradi klasika pojavljuje reditelj Slobodan Šijan, svojim drugim filmskim ostvarenjem( nakon kultnog Ko to tamo peva , urađenog takođe u saradnji sa Kovačevićem kao scenaristom). Tu je i krem tadašnjeg jugoslovenskog glumišta, koji veličanstvenim rolama samo upotpunjuje  doživljaj, nebrojeno puta citiran i pretvoren u obaveznu literaturu svih filmofila ovog dela sveta. Kada se samo spomenu imena poput: Mija Aleksić, Pavle Vujisić, Danilo Bata Stojković, Bogdan Diklić, Mića Tomić, Bora Todorović, Jelisaveta Seka Sablić, pa im se još pridoda nezaboravni Zoran Radmilović, naslućuje se urnebesni crnohumorni ishod… Vrckasto, lucidno, prepuno sjajnog humora, dosetki i gegova, pa zatim zaokruženo samo nama svojstvenim ludilom, teško razumljivom nekom ko ga nije doživeo na vlastitoj koži, ovo remek-delo sedme umetnosti naprosto pleni pažnju gledaoca svojom inventivnošću, inspirativnošću i kreativnom potkom, istovremeno nas zasmejavajući i opisujući sve naše idiotizme palanačkog duha, kao i moralnu neosvešćenost.

Priča se odigrava u nekoj od srpskih zabiti, u vreme između dva svetska rata, neposredno po ubistvu kralja Aleksandra u marsejskom atentatu, 1934. godine… Kao u tradiciji i duhu dobrih starih crno-belih filmova, lagano ulazimo u priču o neobičnoj porodici Topalović, koju sačinjava pet generacija muškaraca( pošto žene, kako se koja pojavi, iz neobjašnjivih razloga brzo venu i umiru) i koja se na krajnje ,, legalan i pošten“ način bavi privatnim, porodičnim biznisom – pogrebnim zanatom. Najmlađi od Topalovića, Mirko, simbol smetenosti i besperspektivnosti, jednog dana donosi čvrstu odluku da počne da se bavi nekim lepšim i prijatnijim poslom, zanemarujući porodičnu tradiciju. Zaluđen pomodarskim pričama o lepoti filma svoje devojke Kristine i kuma Đenke, filmadžije i hohštaplera, on odlučuje da se posveti ,, umetnosti“, vezujući se sve više za devojku iz porodice Bilija Pitona( koji za Topaloviće iskopava na lokalnom groblju već korištene mrtvačke sanduke, potom ih ,, sređuje kao nove“ , te ih prosleđuje Topalovićima i njihovoj grobarskoj firmi na novu upotrebu) i time unosi nemir i pometnju u dom. Mirko, kao i neplaćeni kompanjon Bili u jednom trenutku eksplodiraju od nepravde i nezadovoljstva tražeći buntovno svoj deo bogatog kolača. U međuvremenu, nakon što je otkrio preljubu svoje nesuđene ljubavi Kristine sa kumom Đenkom, Mirko stupa u akciju – ubija Kristinu i preuzima ,, vlast“ među Topalovićima, krećući u konačni obračun sa Bilijem i njegovom strašnom ekipom( alanfordovski uglađenom!). Na pomolu je konačna tragedija…

U pozadini glavne radnje sve podrhtava od crnohumornih dosetki i sasvim neobičnog ludila – od sumanutih priča o smrti stopedesetogodišnjeg Pantelije, glave porodice( čiji su svi prijatelji pomrli krajem prošlog veka), koji ih sve testamentom pozdravlja u stilu: Deco, ko je vas poznavao, ni pakao mu neće teško pasti!, ostavljajući im svima zajedno u nasledstvo – ništa! Tu su tragikomične epizode o modernizaciji pogrebnog zanata i izgradnji novog krematorijuma, priča o ,, furuni“ koja je spalila Đenku dok je popravljao i od koga su ostali samo dugmići, ,, dvoboj“ Lakija, malo nervoznog zbog smrti Pantelije i Bilija Pitona, uz jedan od čuvenih dijaloga, nebrojenih citata kojima obiluje ovaj klasik: Šta će biti sa kućom?… Zapaliću je!…, Mirkovo suprotstavljanje porodičnoj tiraniji i parodični usklik: Hoću svoj deo, nećete da me prevarite, scena kraj jezera, kada Mirko zatiče Kristinu i kuma Đenku ,, na delu“ – Kume, samo smo vežbali za film! I ti ćeš ovo isto raditi, ali sutra!, bežeći panično, opravdava se Đenka…

Crnohumorna tragikomedija turobna je slika naše stvarnosti kojoj se grohotom smejemo, ponekad ne shvatajući dubinu ponora(rake) u koji već decenijama beznadežno tonemo sve dublje i dublje… Maestralnim stilom, sklapajući jedan jedinstven mozaik o mentalitetu i naravima jednog naroda, Kovačević stvara remek delo srpske komediografije na dobrom duhu tradicije veličina poput Sterije , Domanovića ili Nušića…

Zavičajne priče – razdragane sedamdesete 

A onda , nakon Maratonaca , 30. decembra 1973. Atelje 212 izvodi drugi  Kovačevićev tekst Radovan treći. Malo je ljudi koji nisu čuli za ovaj komad. Sav talenat, pronicljivi šeretski duh, snaga Kovačevićevog zapažanja, izbili su na scenu. Diplomski rad, crnohumorna je komedija o našim naravima, zavičajnom mentalitetu bačenom u dinamični, teško razumljiv život velegrada. Lik samog Radovana bio je krojen tačno po meri i sposobnostima fascinantnog Zorana Radmilovića, neobičnog glumca i čoveka, koji ga je preoblikovao sa čudesnom scenskom energijom, rušeći nevidljivu barijeru između scene i gledališta. Do smrti Zorana Radmilovića, predstava je doživela 299 izvođenja.Video zapis još je više doprineo njenoj popularnosti. Slava Ateljea 212 proneta je širom tadašnje zemlje…

Radovan:(čovek iz Zavičaja, sticajem raznih okolnosti penzionisan u tridesetoj godini života. Veoma malo radio, ali izuzetno mnogo upropastio):

    Ej, Radovane, Radovane, sam si sebi najveći neprijatelj. Većeg neprijatelja od samog sebe nisi imao. Ceo život si radio sebi o glavi. Niko te nije mogao bolje upropastiti, nego što si ti sam sebe… Šta ti je, Radovane, falilo u Zavičaju? Šta te je i ko te je naterao da dođeš ovamo i da godine ostavljaš kao poslednji bednik. A bio si čovek… Sad si jadan, čemeran i upadljivo glup. Spakovaće stvari Radovan i vratiće se u Zavičaj. Sad tamo reka miriše, a ovde… nigde vazduha, samo čađ, dim, gar… Tamo slavuj budi narod, a ovde budilnik… Pticu nisam video dvadeset godina… Kad bi Bog poželeo da skući kućicu na zemlji, on bi je podigao u mom Zavičaju. Eh, tamo sad… 

Rumenka(žena Radovanova):

Tamo sad zaudaraju svinjci, blato do kolena i seljaci se bodu noževima.

Radovan:

  Slušaj Rumenka: mene vređaj, ali – zavičaj mi ne diraj! Za Zavičaj sam u stanju da ubijem bez razmišljanja… Da sam ja vlast, kao što sam nekad bio, ja bih ljudima, koji žive u ovakvim gradovima, priznavao duple godine života.

Naredni Kovačević komad, nakon enormnog uspeha njegovih početnih, kultnih dela, bio je vesela i šarmantna komedija Svemirski zmaj(1973.) (u podnaslovu Uvod u igre odraslih), pozorišna predstava posvećena dečijem svetu mašte, razdraganosti, vragolija i neobičnih igara koje nas vremenom uvode u tzv. svet odraslih i ozbiljnih. Nadahnut i poetski razdragan, Kovačević donosi priču o svetu dečije mašte, naslikanu vanrednom imaginacijom i veselom igrom rečima. Ovaj komad jedinstven je u Kovačevićevom bogatom opusu, delo koje se tematikom i stilom izdvaja od ostalih. Bio je to na neki način vedri predah između tragikomičnih svetova ljudi iz Zavičaja i ogoljenog, brutalnog i pogubnog ludila komunizma. Drama Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću (1976.) vraća nas u svet čuda našeg neobičnog mentaliteta na veoma groteskan i humorističan način.

Galerija čudesnih likova – grupa bivših alkoholičara, iznosi svoje uzbudljive životne priče u sanatorijumu – pozorištu dr. Konstantina Ilća, kroz dokumentarnu predstavu…

Zabrinuti otac( glava porodice Marković, obraća se sinu narkomanu):

   I nećeš ići u Tursku? Nećeš! Znam ja šta ti tamo radiš! Pušiš drogu! Slab ti je domaći duvan? Kako ga ja i majka pušimo? Cela tvoja generacija, kao sav normalan svet, radi i opija se s vremena na vreme, samo si ti narkoman. Probaj rakiju. Probaj… Četrdeset godina pijem i šta mi fali?.

A onda, nakon niza iscrpnih statističkih podataka o pošasti alkoholizma kao društvenog zla( kod nas , uglavnom, prećutno ne baš osuđivanog), Kovačević prelazi na niz urnebesnih i grotesknih slučajeva … 

Dr. Konstantin Ilić: 

     Šta je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću? Nesreća? Sreća? Tuga? Radost? Rađanje? Umiranje? Da li su povod roditelji ili deca, prijatelji, posao, bolest, starost? Saznanje da nas za koji trenutak neće više biti ili, kad već živimo tako kratko, da bar živimo kao ljudi. U svakom pacijentu sam pronalazio jedan od ovih odgovora. I, umesto da društvo rešava nagomilane probleme, ono nerazumno podiže stotine, hiljade kafana, restorana, lokala, bistroa, bircuza, krčmi po gradovima, selima, na putevima, kraj reka, mora, jezera… Sav prihod ovih kafana nije dovoljan da se izleče oni koji se u njima razbole…

… Alkoholičari su najstarija i najvitalnija partijska organizacija. Članstvo je fanatično, život posvećen samo jednoj ideji: kako doći do pića i, usput, pronaći neki razlog da se pije. 

Briljantna Kovačevićeva tragikomedija o pošastima vremena i mentaliteta, svih mogućih licemernih vrednosti i iluzija koje živimo, doživela je 1980. godine i ekranizaciju – reditelj Goran Paskaljević snimio je ništa manje urnebesan film pod nazivom Poseban tretman – jedan od mnogih koji su obogatili fantastičnu jugoslovensku kinematografiju, zahvaljujući pre svega moći pera Dušana Kovačevića, njegovom suptilnom humoru i pronicljivosti u nušićevskom razotkrivanju naših uvrnutih i zlosrećnih naravi… Usledili su komadi Proleće u januaru (1977.) i Limunacija(1978.)( komad urađen po motivima pripovetke Stevana Sremca – Limunacija na selu, komičan odjek svetskih radničkih revolucionarnih dešavanja u Srbiji devetnaestog veka), ništa manje briljantni pozorišni komadi koji zatvaraju više nego uspešnu deceniju Kovačevićevih antologijskih, početnih ostvarenja, glasno i jasno najavljujući buru osamdesetih i verovatno najkreativniji i najupečatljiviji niz piščevih remek-dela…

Eksplozija osamdesetih – Ko to tamo… 

Burne i apokaliptične osamdesete otvara smrt Velikog Vođe i Brata – J.B.Tita, kao i kreativna eksplozija u mnogim oblastima kulturnog i umetničkog  stvaralaštva tadašnje Jugoslavije… Na vrhovima Novog talasa i tzv. Češke filmske škole filmski reditelj Slobodan Šijan, na scenario Dušana Kovačevića snima nezaboravnu komediju – film Ko to tamo peva (1980.)…

Bio je to debitantski film Slobodana Šijana, bila je to sjajna priča o našim naravima i jednom od sudbinskih, prelomnih istorijskih trenutaka( kakvih je u našoj nesretnoj istoriji nebrojeno) prikazana kroz putovanje autobusom( uslovno rečeno) firme Krstić, negde u Srbiji, 5. aprila 1941. godine, i galeriju likova i najrazličitijih mogućih karaktera koji su krenuli put Beograda, u samo predvečerje nemačkog bombardovanja…

Plejada neobičnih likova: od starca-Solunca, koji je krenuo u posetu sinu -vojniku, prototipu srpskog drčnog seljaka koji se i sam ne tako davno borio u ratu, kao artiljerac, ,, tamaneći Švabe“- kako je sam ponosno tvrdio, sušičavog, jadnog čovečuljka, kojeg svi odbacuju i izbegavaju zbog bolesti, šlager- pevača, zavodnika i kvazišmekera, koji je kao krenuo na audiciju u Beograd  da rutinski pobedi – naravno. Tu su još sveznajući i uštogljeni građanin, kvaziintelektualac, mogući ,, domaći izdajnik“ i koji smelo tvrdi da,, bi samo Nemci kod nas mogli da zavedu red i da je nemačka medicina najbolja – die beste, die beste!“, sakupljač retkog kamenja i narodnih umotvorina, potom smušeni lovac, prototip zapuštenog čoveka, autsajdera, dvoje mladenaca sa sela koji su se uputili na more(,, da ti nije mene ne bi video sveta“, tvrdila je zgodna mlada), raspevani i svemu prilagodljivi Romi – muzikanti, kojima ni nemačke bombe na kraju filma ne mogu ništa, i kao šlag na torti, otac i sin, vlasnici ,, autobusa“ i privatni prevoznici – kondukter bez pardona i milosti, sklon parama i lukavosti, kao i njegov lucidni sin jedinac – šofer Miško, budući vojnik , na braniku otadžbine !

Ovakva jedinstvena i drugima teško zamisliva alanfordovsko-montipajtonovska skupina, slika je i prilika nas i naših naravi, mentaliteta i neorganizovanosti, sklonosti prevari i improvizaciji, inatu i bezgraničnoj gluposti, opšteg rasula, javašluka, uz izvanredni scenario legendarnog komediografa Dušana Kovačevića( koji će na filmu obeležiti zlatne osamdesete, a u teatru i mnogo više decenija), oživljena je ingenioznom glumom i spontanošću nekadašnjih glumačkih veličina poput neprevaziđenog Pavla Vujisića( više od glume, bolje od stvarnosti), Aleksandra Berčeka( koji je briljantno, radikalnim buntom, obeležio čitavu tu, zlatnu epohu, nizom antologijskih uloga), Danila Bate Stojkovića( neizbežnog, nezaboravnog, koji je takođe u tih nekoliko godina dosegao neslućene visine, kulminirajući u liku Ilije Čvorovića, Kovačevićevog Balkanskog špijuna). Bili su tu još i ništa manje značajni Mića Tomić, Dragan Nikolić, Boro Stjepanović, Neda Arnerić, Slavko Štimac, Taško Načić, Bora Todorović  i, možda najpamtljiviji, čičica – naturščik, Stanojlo Milinković: Nemojte ljudi ko boga vas molim…

Čitava niska bisera srpskog ili tada jugoslovenskog glumišta, pod dirigentskom palicom reditelja Slobodana Šijana( koji će u narednih par godina nanizati klasik do klasika, koji se i dan danas citiraju i prepričavaju), uokvirena scenarijem najboljeg srpskog modernog dramskog pisca i pejzažima Deliblatske peščare( koja je glumila srce Šumadije), bili su jednostavno dobitna kombinacija – dovoljno moćna da zaradi epitet i nagradu najboljeg filma u poslednjih pola veka! Teško je i zamisliti da može nešto bolje i spontanije da se uradi. Bio je to deo jednog po mnogo čemu neponovljivog vremena, oslobađanja od ideoloških stega i puštanje fantoma slobode da slobodno luta i humorom zarazi otkačenjake svih vrsta – upravo nakon smrti velikog Vođe(Čobana?!?). Bio je to deo neverovatno kreativne eksplozije duha, vrhunac jedne idilične epohe – kako u umetnosti, tako i u svakom drugom pogledu( para je još bilo, pa nije bilo frke oko ,, detalja i sitnica“- cijena? sitnica!). Danas, tridesetak godina kasnije, još uvek se rado sećamo ili slušamo priče o tom i takvom vremenu, citirajući niz klasika iz raznih oblasti stvaralaštva … Vremenu koje je jako teško opisati rečima( mada je to u principu bio sasvim normalan život, doduše radom nezaslužen), osim dati šansu njemu samom da kroz vlastita nezaboravna dela progovori o ludilu humora i kreacije.

Na briljantni film i Kovačevićev scenario izvrsno se nadovezivala još jedna od izvanrednih, ovaj put ,, onostranih“ drama. Usledio je komad Sabirni centar (1981.), priča o čudesnom putovanju između svetova živih i mrtvih…

pokojni Janko Savski, visprena danguba:( obraća se profesoru koji se nakon ,, smrti“ lagano vraća iz Sabirnog centra u svet živih na Zemlji)…

    Dragi profesore… od naših dalekih rođaka, dede Adama i baba Eve, svetom je hodilo, puzilo i jurilo i skakalo oko 80 milijardi ljudi; sad je u životu pet milijardi, što znači da je 75 milijardi napustilo majku Zemlju. Istorija čovečanstva je istorija mrtvih, koju održava i piše mali broj trenutno živih. A laž vlada od krštenja naše planete. Jedno nebesko telo, koje se sastoji od 29% blata i 71% vode, ljudi su nazvali Zemlja a ne –Voda. To sa pogrešnim krštenjem je najnevinija laž; posle nje dolaze sve veće i veće, dok se konačno nije došlo do pojmova – Budućnost i Neprijatelj. Svi Neprijatelji su protivnici Budućnosti, zato su ih Prijatelji Budućnosti proganjali, ubijali i spaljivali. I Budućnost je pobedila: danas u svetu svakog sekunda umre po jedan čovek od gladi. Medicina nikako ne priznaje da je najneizlečivija, najopasnija i najsmrtonosnija bolest savremenog sveta – glad. Ne poznaje je jer je lek u rukama onih koji ih plaćaju da o toj bolesti ćute.

    Istorija čovečanstva je istorija jednog rata koji je povremeno prekidan da bi se smislilo novo oružje – i očistilo staro. Dvadeseti vek je vrhunac zločina.

Kovačevićev Sabirni centar jedna je od od onih drama koje će biti pretočene u film. Ovaj put to je učinio(krajem osamdesetih) provokativni i izvanredni filmski režiser Goran Marković…

Špijuni su među nama 

Pored bavljenja našim naravima, mentalitetom i ludostima glavna Kovačevićeva opsesija, tema kojoj će posvetiti veći deo svog rada i života jeste komunizam – totalitaristički sistem vladanja, jednoumlja i demagogije koji je sahranio dve Jugoslavije, stvorio ideološku treću i koji do današnjih dana opstaje na našim prostorima, održavajući se na lažima i nevolji naroda. 

    Ja ću sa komunizmom završiti tek onda kad on završi sa mnom. Dok me bude maltretirao , buniću se na sav glas. Ako to bude trajalo još deset godina, ja ću time morati da se bavim, jer, između ostalog,u mojim komadima moram da ostavim trag vremena u kojem sam živeo. Ako neko pomisli da se to neće razumeti za sto ili dvesto godina, grdno se vara. Mi danas i te kako razumemo, na primer, Rodoljupce, znamo vrlo dobro njihovu političku pozadinu koja, nažalost, izgleda kao da je juče napisana.Tako da kroz kakvu je muku političku čovek prolazio, pitanje je izma,tog repa od čudovišta. Nas je zadesio komunizam, a još ne znamo šta će zadesiti našu decu kad se rep promeni.Osim toga, šta god napisali o komunistima – nije dovoljno. Politika nam je sudbina – bila i ostala. Živimo od jednog do drugog presudnog političkog događaja, ubeđeni da glas pojedinca nešto znači. Znači, ali kao glas davljenika.  

Šta iskrivljen sistem, ispiranjem mozga i duhovnom torturom može da napravi pojedinca, podanika, i žrtve istog, Kovačević nam je sjajno prikazao u ingenioznoj drami Balkanski špijun. Kroz glavni lik, Iliju Čvorovića, pratimo sudar stvarnosti i ideoloških utvara, prevođenje staljinizma u praksu, borbu sa imperijalističkim agentom – balkanskim špijunom. Političku paranoju junaka, ideologijom razorenu svest, pratimo kroz sledeći odlomak – dijalog:

ILIJA: Špijuni su među nama, samo ih treba znati – prepoznati. Sad, kad vidim čoveka,tačno znam šta je… Kad su ušli, ja sam kupio kartu pa za njima. Oni u salu, ja na balkon…

DANICA(žena Ilijina): Bio si u pozorištu?

ILIJA: Da.

DANICA: Šta si gledao?

ILIJA: Njih…Opera mi je bila u drugom planu. Čudio sam se zašto idu na operu ali kad je predstava počela sve sam shvatio. Mogli su na miru da se došaptavaju, jer se oni sa bine non stop deru. Računali su, ako ih neko prati, odustaće zbog opere, pa posle mogu mirno da odu u kafanu. Međutim, nisu računali da ima ljudi spremnih na sve.

ĐURO(Ilijin brat blizanac): Šta sve čovek mora da pretrpi zbog izdajnika.

DANICA: Ko sve to plaća…

ĐURO: Plaća onaj za koga rade.CIA, snajka, CIA.Uništili su pola sveta.

Filmska verzija drame, snimljena 1984. godine (Kovačević se pojavljuje kao scenarista i pomoćnik reditelja) samo je pojačala snagu dela. Briljantna glumačka ekipa , na čelu sa neponovljivim Danilom Batom Stojkovićem maksimalno je oživela likove i atmosferu ove moćne tragikomedije.

Kroz tragikomičnu, satiričnu priču o bivšem Informbirovcu Iliji Čvoroviću, rediteljski tandem Nikolić-Kovačević gradi lucidnu, urnebesno- tragičnu filmsku sliku naše tužne stvarnosti, naš obračun sa duhovima prošlosti i lažne predstave o tzv. životu( ima li ga, pre smrti?)… ,, Psihodeličnost vizije“ i trenutka u kojem se odvija ova urnebesna priča upotpunjena je muzičkom podlogom i neverovatnim horom koji ponavljajućom temom i ,, bajanjem“ prodire do najdubljih i naj mračnijih predela svesti…

Nakon ,, uznemirujućeg“ poziva iz milicije i rutinske, formalne provere vezane za osnovne podatke o novom Čvorovićevom podstanaru, krojaču, zemljaku koji se vraća iz Pariza u želji da kod nas otvori radnju i oplodi kapital stečen na famoznom Zapadu, u glavi bivšeg ,, golootočkog“ robijaša( pojam označava tadašnje političke osuđenike, žrtve komunističkog poretka i idile) Ilije Čvorovića javlja se čudesna i opasna paranoja, manija gonjenja: on kreće da na svoju ruku proveri umišljeni ,, slučaj“ svog novog podstanara – uzima odsustvo sa posla, kupuje na kredit stvari potrebne za praćenje i uhođenje i zapostavlja vremenom svoje osnovne obaveze i porodicu. On uverava ženu, domaćicu Danicu( sjajna Mira Banjac), sluđenu stalnim poskupljenjima, inflacijom i poniženjima, da je podstanar špijun, strani plaćenik zapadnih imperijalističkih sila… Paranoja vremenom sve više raste, kontakt sa stvarnošću se sve više gubi u ludilu umišljenosti i borbe sa utvarama i kulminira nakon lakše saobraćajne nezgode ispred lokalne prodavnice ili fiktivnog ,, pokušaja Ilijinog ubistva od strane provokatora, organizovanih u trojke za likvidaciju“…

Na scenu tada stupa brat blizanac, Đuro( genijalni Zvonko Lepetić), još tvrdokorniji i opasniji, čovek čvrste i veoma teške ruke, takođe bivši Informbirovac i robijaš, simpatizer Staljina u nezgodnom trenutku, čiju sliku verno čuva u podrumu ispod gomile uglja… Napokon, kreće konačni obračun sa ,, organizovanom bandom“, ,, neprijateljima socijalizma i idilične države“, ovaj put oličenima u liku i (ne) delu Petra Jakovljevića, pariskog krojača i Ilijinog podstanara( lucidni Bora Todorović, šmeker za sva vremena) i njegovim ,, saborcima“, koji iza leđa kuju ,, mračne planove i zaveru“…

ILIJA( obraća se napokon raskrinkanom i vezanom podstanaru, prilikom saslušavanja): Sećaš li se šta si tom govnaru prič’o u ,, tvojoj“ sobi pod mojim krovom? Jesi mu govorio kako je situacija kod nas strašna, kako nam je ekonomija na ivici propasti, kako se jedna garnitura ljudi zaduživala na Zapadu iz čistog luksuza, kako će nam unuci pljuvati slike, jer deca neće smeti, bićemo još živi, kako je do savršenstva doveden dvostruki moral, kako se mladi ljudi pitaju samo onda kada za nešto odgovaraju…

Sve je suprotno od onoga što izgleda da jeste, sumanuta je slika u glavama sluđene i demagoško-ideološki istrenirane braće Čvorović… Sukob sa stvarnošću neminovno srlja ka tragediji…

Pojava čoveka iz zapadnog sveta u njihovoj ,, svesti“ oživljava stare rigidne metode, isprobane u obračunu sa ,, špijunima imperijalističkih sila“. I, u trenutku totalnog nervnog rastrojstva kada sva gorčina i rezignacija prevarom izbija iz Ilije Čvorovića, vatrenog sledbenika društvenog poretka koji ga je u mladosti hapsio( iz čisto ideoloških razloga i sujete Vođe), a potom mu razorio čitav bedni život, on se u psihičkom rasulu obraća izlivom besa podstanaru – ili avetima koje ga ceo život proganjaju i na kraju slamaju:

ILIJA: Kad ste videli da sam preživeo rat i ranjavanja, onda ste me zatvorili, strpali na robiju. Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki, da nema onaki’ razlika među ljudima. Nisu mi rane čestito zarasle, a ti si se vratio. Pre tebe i’ je došlo na hiljade, a za tobom će tvoj brat, pa prijatelji, sa ,, pošteno zarađenim“ kapitalom, da ponovo gradite dvorce i zamkove, da ponovo uništavate i gazite ljude, da ponovo stvarate roblje! Mene su zatvarali zbog onoga u šta su me terali da verujem, a tebe ne zatvaraju zbog onoga za šta smo se borili! Pa, majku vam jebem, šta to znači? Je l’ to znači da je Ilija bio jedna beslovesna budaletina, da ću iz invalidski’ kolica gledati kako ponovo gradite kapitalizam, kako ponovo uprežete ljude u jaram! Jesam ja zatvaran samo zato što sam vik’o: Živeo Staljin i bratska jednakost među ljudima?! Jesam zato zatvaran?! Jesam treb’o da vičem: živeo kapitalizam?! Staljin vas je ubij’o, al’ vas nije koliko je trebalo! Ja sam drž’o njegovu sliku pet godina, k’o ikonu, i držaću je opet kad-tad! Upamti: kad-tad! Nećete uspeti dok je mene, dok je mog brata, dok je nas još stotinu hiljada, vi nećete… vi… nećete…

Zlom sudbinom srpskog naroda bavi se i drama Sveti Georgije ubiva aždahu(1985.)… Ova drama nosi jedan moto iz Andrićevih Znakova kraj puta, u kojem se kaže: Ponekad se čovek pita da nije duh većine balkanskih naroda zauvek otrovan i da, možda, nikada više neće ni moći ništa drugo do jedno: da trpi nasilje i da ga čini!. Ta gorka, pesimistička konstatacija kao da određuje prirodu svih zbivanja u ovoj drami… Kovačevićevim ,, junacima“ nikakav sveti Georgije više ne može pomoći u ratu protiv samih sebe, niti oni, čini se, žele da im bilo ko pomogne…

Učitelj Ninko: Srbija dobija ratove – a narod ih gubi! Ova zemlja, iz rata u rat, izlazi sa sve manjim narodom i sve brojnijom vladom. Poraženi neprijatelji se povlače, ali nam ostavljaju naše vlade, da nas one i dalje uništavaju, jer to niko od njih bolje ne ume. Naše vlade znaju gde smo najosetljiviji, gde smo najbolećiviji , najslabiji i najgluplji, pa to koriste, sve u ime našeg dobra! To je taktika svih naših neprijatelja, koju mi oberučke prihvatamo, jer nikada nismo posumnjali da je neprijatelj toliko pokvaren.

Bila je to još jedna urnebesna Kovačevićeva drama koja će se naći na filmskom platnu, u režiji Srđana Dragojevića, još jednog vrsnog komediografa…

U drami Klaustrofobična komedija (1987.) Kovačević daje opis komunističke strategije vladanja, svu podmuklost zla i demagogije unesrećitelja naroda:

Teja Kraj (obraća se bratu Jagošu): Vi primenjujete staru stočarsku lukavost: kada u mali,tesan prostor treba spakovati 15 ovaca, onda stočari na silu uguraju 20, pa posle izvesnog vremena, kada ovce počnu da se guše, izvade 3, tako da 17 odahne – osećaju se dobro, mada pre toga nije bilo mesta ni za 15. To je vaše razumevanje i popuštanje unapred smišljeno, kad dođe do gušenja. Pošteni ljudi ne mogu više da vas gledaju, povlače se, sklanjaju vam se sa puta,u bedi umiru ili se kao Sava ubijaju.Vaši mafijaški uspesi su njihovi jadni životi i još jadnije smrti.To je ono čega u izobilju ima, a svega ostalog stvarno nema.

   Prirodi je bilo potrebno milion godina da od majmuna stvori čoveka, a komunizmu samo pola veka da čoveka vrati među životinje, progovara jetko i rezignirano Dušan Kovačević krajem osamdesetih u svojoj drami, tačnije tužnoj komediji, po Luki, nazvanoj Profesionalac (1989.). Bio je to zloslutan uvod u kraj jednog društva i sistema zasnovanog na rigidnim, ideološkim, represivnim i demagoškim (samo)obmanama, bila je to drama koja je zatvarala jedan čudesan krug gorkih osmeha i najavljivala nebrojene posledice jedne laži čije gadosti i dan-danas  živimo i osećamo na vlastitoj koži… Bila je to najava urnebesne tragedije devedesetih, vremena kada su se lica iz Kovačević drama našla na vetrometini stvarnosti i ispreplitala se sa svima nama unutar brutalne, ratne tragedije i borbe za novu podelu vlasti… I Profesionalac će se naći na filmskom platnu, pretačući snagu ironije reči vrsnog komediografa Kovačevića u eksplozivnost poruke pokretnih slika… 

Otvoren prelom duše – devedesete 

Početak devedesetih doneo je tragičan raspad zemlje i sistema koji je simulirao život. Kako je gospodin Kovačević metaforično video smrt Titove Jugoslavije, saznajemo iz intervjua za časopis NIN.

   Posle Drugog svetskog rata, na telu Jugoslavije, recimo da je to leva ruka, ostala je velika rana koju Broz i njegovi lopovi nisu želeli da očiste od zločina koji su se dogodili tokom rata i odmah po njihovoj okupaciji, proglasivši to oslobođenjem. Previli su neočišćenu ranu zavojem, obukli bolesniku odelo, okačili mu nekoliko ordena i pustili ga iz bolnice, obavestivši svet da je čeličnog zdravlja. Rana se komplikovala, nekoliko puta upaljivala, bolesnik se žalio, ali je na partijskim kongresima konstatovano da bolesnik folira. Poslednji put bolesnik se žalio u Karađorđevu,ali je Tito,posle malo gulaša i dremke od pola sata, ustao, protegao još uvek obe noge, zevnuo i rasterao bratiju iz parka, jer su se fazani i zečevi uznemirili. Bolesnik je onda otišao kući,već je bio u groznici, legao i počeo polako da umire. Na poslednjem pregledu,već devedeset i prve godine, novi konzilijum eksperata za maligna obolenja konstatovao je da se leva ruka mora odseći. Međutim, tumor se spustio i na levu nogu, zahvativši i stomak u centru Bosne.Onda je nastalo tranžiranje, pa ono što je ostalo od bolesnika ponovo su nazvali starim imenom, obukli ga i pustili sa novom dizagnozom o dobrom zdravlju, što će se jednoga dana ustanoviti kao nova greška… Eto,t ako ja vidim to kad se na vreme ne očiste rane, kad se postavljaju namerno pogrešne dijagnoze i život živi u laži. Bolesnik je preminuo u mukama a deca su se potukla oko nasledstva… Sve nam ovo može ličiti na ezopovsku priču, ali ja sam ubeđen, da je tragedija ove zemlje počela posle okupacije onih koji su je oslobodili, a dekret o oslobađanju potpisali pištoljem.To je bio prvi čin današnje drame u kojoj je, po zakonima dramaturgije, stvoren zaplet, da bi se u drugom činu videle i dogodile posledice. Da li ćemo iz ove tragedije doživeti pročišćenje, katarzu, to niko ne zna. Ono što se sigurno zna, svi smo zajedno doživeli otvoreni prelom duše. 

Što se samog dramskog stvaralaštva tiče, devedesete otvara komad Urnebesna tragedija(1990.), postavljajući na bolno tragikomičan način jedno od suštinskih pitanja: Da li su pravi ludaci u ludnicama ili izvan njih?. Ekranizaciju ovog fantastičnog komada( u stilu Leta iznad kukavičjeg gnezda) uradio je ponovo provokativni i smeli Goran Marković, pretočivši je u gorku filmsku pilulu naših tragedija, gluposti i upitnosti nad sudbinom… Devedeste su donele ratne sukobe dotadašnjih ,, bratskih“ naroda i kraj jedne dugo potiskivane iluzije – Jugoslavija, nastala na krvi sabraće i dugo prikrivanim zverstvima građanskog sukoba unutar Drugog svetskog rata nestala je u haosu opšte klanice… Njena sudbina biće ovekovečena u prvom Kovačevićevom romanu – Bila jednom jedna zemlja(1995.) i filmskom ostvarenju Emira Kusturice – Podzemlje… Bio je to rekvijem svim našim zabludama i višku istorije koji nas je pojeo poput ,, pekićevskih“ skakavaca… Bio je to kraj ,, vremenu čuda“… Na priču o ,, podzemlju“ – virtuelnoj stvarnosti jednog režima koji je decenijama egzistirao na obmanama i represiji i koji je nestao u haosu ratnih devedesetih, haosu bratoubilačkog nacionalističkog orgijanja i građanskom krvavom sukobu( vezanima za borbu za nove feude večnih vlastodržaca) nadovezuju se i naredne dve drame nastale u pomenutoj deceniji – Lari Tompson – tragedija jedne mladosti (1996.) i ironično-gorki Kontejner sa pet zvezdica(1999.). Bile su to Kovačevićeve opore komedije apsurda, ogledalo naše propasti i groteskno-jetke priče o ludnici izvitoperene stvarnosti u kojoj su sve uloge i epizode haotično izmešane i dovedene do stepena do tada nezamislivog ludila… Bio je to brutalan i groteskan prikaz decenije ludila i naših anticivilizacijskih stremljenja, prikaz ,, decenije“ koja još uvek traje u našim glavama i dušama osakaćenim otvorenim prelomom… Socijalna patologija, duhovna i materijalna beda neosvešćenosti i nepojmljivog ludila pretvoreni su u gorku humorističnu pilulu namenjenu buđenju svesti jednog sluđenog i izigranog naroda. I kada se činilo da se pojavilo svetlo na kraju tunela…

Generalna proba samoubistva – plodovi svetle budućnosti… 

… Danas je sve na prodaju. Kuća, kola, deca, prijatelji, nakit, stvari, reč, telo, duša, čast, dostojanstvo… Đavo se nekad skrivao, izlazio je samo noću i išao neosvetljenim ulicama, a danas je najviđeniji gost među ljudima. Zabaci rep na krilo, prekrsti papke, osloni se na trozubac, osmehne se od roščića do roščića i kaže: Gospodo, Vaše duše ne vrede toliko koliko tražite! Na mojoj berzi duše više nemaju nikakvu vrednost! Imate li nešto vrednije za prodaju?!…, pita se  ironično Dušan Kovačević u drami Doktor šuster(2001.), kojom otvara novi(stari?) milenijum nakon slavne i dugoočekivane ,, petooktobarske oslobađajuće revolucije“. U smutno vreme, u kojem se ugledni doktor pretvara iz nužde u šustera, a propali student u policajca-mafijaša, sve se vrednosti po ko zna koji put okreću naglavačke… 

Doktor(šuster):

A znaš li zašto je sve tako? Zato što su ljudi prestali da poštuju Boga. Ako ti ne poštuješ onog koji te je stvorio, zašto bi poštovao jednog običnog, starijeg čoveka… Sećaš li se kad sam se kao dete davio u Dunavu? Deda je stajao na obali, nije znao da pliva, ali je znao Očenaš. Kad je počeo da govori Oče Naš… voda me je donela do obale… kao majka na rukama.

Pisac, dramaturg, filmski scenarista, reditelj, humorista, profesionalac, svedok, antikomunista, monarhista, demonstrant devedesetih i učesnik svih značajnih građanskih protesta, hroničar našeg vremena, naših naravi, mentaliteta, gluposti, vrlina i slabosti, savest i reč srpskog naroda – Nušić druge polovine dvadesetog veka, uz Aleksandra Popovića najznačajnije ime srpske komediografije danas, umetnik čija se dela izvode širom sveta – Dušan Kovačević, okreće se, po ko zna koji put – na početku novog milenijuma, tragikomici naše apsurdne i groteskne stvarnosti…

Kada je neko vreme stvaralački utihnuo, rezigniran nizom novih razočarenja nakon pomenute ,, petoktobarske revolucije“ (bez katarze i osvešćenja naroda), tišinom u duši je ovekovečio propast svih naših nadanja i nestvorenih novih vrednosti, stvorivši nepodnošljivu lakoću (ne)postojanja naroda pred Generalnu probu samoubistva(2008.) – novu dramu apsurda i groteske, simboličnu tragikomediju našeg vremena i godina ,, koje su pojeli pekićevski skakavci“. Bio je to logičan nastavak ,, serijala“ započetog jednom ,, urnebesnom tragedijom“ na brdovitom Balkanu početkom devedesetih… I potonja dva komada Dušana Kovačevića – Život u tesnim cipelama(2011.), priča o radnicima fabrike za cipele, koji su posle ,, uspešne“ privatizacije( kao i svi mi, uostalom) dobili tesne cipele i Kumovi(2012.), još jedna apsurdna i groteskna tragikomedija o savremenom srpskom društvu, snažan i katarzičan odjek na ludilo oko nas i u nama, obojili su jetkim i gorkim humorom novu virtuelnu i nametnutu stvarnost, krug naših beskonačnih lutanja u potrazi za svim onim ,, vrednostima“ koje nam se decenijama obijaju o glavu…

… Živimo u paralelnom svetu između smena režima. I dok je narod posvađan, političari prave koalicije i sarađuju, ljube se i mire, vi shvatate da ste most preko koga je prošla ta povorka, pucajući od zdravlja i sreće. Na kraju se osećate blatnjavi, izgaženi, prljavi, a oni kažu da sve što rade – rade za vaše dobro… 

Šta je to u ljudskom biću… 

Krenuvši daleke 1970. godine na dug i trnovit spisateljski put svojim radio dramama – 828 kilometara od prve varoši i Bio čovek, znameniti srpski književnik(hroničar, savest i tragikomičar srpskog naroda) stvorio je jedinstven i nadahnut dramski opus. Pored napisanih navedenih komada, Kovačević će 1973. godine postati član Udruženja književnika Srbije, zatim od 1973. do 1978. godine radiće kao dramaturg za Dramski program Tv Beograd, napisaće za Tv niz drama: Povratak lopova(1974.), Dvosobna kafana(1975.) i Zvezdana prašina (1976.) i serijala: Čardak ni na nebu ni na zemlji(1976.) i Bila jednom jedna zemlja(1995.), biće docent Fakulteta dramskih umetnosti u periodu 1986.-1988., direktor Zvezdara teatra u Beogradu od 1998. i konačno, postaće redovni član SANU 2010. godine…

Naslanjajući se na bogatu srpsku komediografsku tradiciju jednog Jovana Sterije Popovića, Radoja Domanovića i Branislava Nušića, naslikaće rečima sve one kvalitete i mane, radosti i tuge, zablude i istine jednog čudesnog naroda, njegovog istrajnog duha i nepopravljivog mentaliteta…

Dobri duh humora jednog naroda  uzdiće se njegovim urnebesnim tragedijama i melanholičnim komedijama na pijedestal koji zaslužuju svi oni koji ne posustaju na vetrometini puteva gde duvaju osvajački vetrovi nevernika i gde uglavnom biva ono što biti ne može… Dušan Kovačević i njegovo jedinstveno delo ogledalo su duše naroda koji je ovozemaljske radosti uvek radije menjao za ono malo vedrine duha i duše preostale nakon udara silnika na razmeđi puteva zla.

jergovic

jergovic

jergovic

Peticiju za povratak “Dnevnika Anne Frank” na popis školske lektire jučer je do poslijepodneva podržalo više od 1500 potpisnika. Sukus peticije sveden je na čuđenje zbog odluke da se djelo prevedeno na 60 jezika i uvršteno na listu Le Mondeovih sto knjiga stoljeća izbaci iz lektire. Peticija je pokrenuta nakon što je u kolumni u Jutarnjem listu Miljenko Jergović upozorio na apsurdnost odluke.

Vraćanje “Dnevnika Anne Frank” u lektiru podržalo je niz poznatih osoba, spisatelja, umjetnika, sveučilišnih profesora, učitelja, pa i političara. Među njima su Ante Tomić, Olja Runjić, Mario Kovač, Bruno Šimleša, pa i Krešo Beljak, Mirando Mrsić, Mirela Holy, Anka Mrak Taritaš…

Objašnjenja

– Da razjasnimo stvari, izbacivanje ‘Dnevnika Anne Frank’ iz školske lektire nije svjetonazorski čin nego civilizacijski, jer u civiliziranim zemljama Zapada takav čin ne može imati prihvatljivo objašnjenje. Izbaciti ‘Dnevnik Anne Frank’ iz lektire pod jedan znači ustvrditi da se Holokaust nije dogodio, a pod dva to znači izbaciti jednu od rijetkih knjiga koje su se nalazile u lektiri a za koju učenike nije bilo potrebno nikada nagovarati da je pročitaju – upozorava Jergović. Kada bi se kompletna školska lektira svela na samo jednu knjigu, ta jedna knjiga bi po Jergoviću morala biti – “Dnevnik Anne Frank”.

Prema mišljenju pisca Zorana Ferića, predsjednika Hrvatskog društva pisaca, riječ je o daleko širem pitanju od kurikuluma hrvatskog jezika i pisanja lektire. – Ono što se danas događa ne samo kod nas nego i u istočnoeuropskim zemljama, ta nevjerojatna fašizacija, može se spriječiti jedino obrazovanjem i sviješću o problemu, tako da ideja poput one da Auschwitz ili Jasenovac nisu bili logori za likvidacije postane smiješna, a onaj tko je izgovori automatski postane klaun ili možda nešto gore – kaže Ferić.

Pritisak javnosti

Po njemu bi se rasprava o Holokaustu trebala širiti i na područje etike, građanskog odgoja i, moguće najvažnije, vjeronauka. Jer, kaže Ferić, o Holokaustu bi se puno trebalo učiti upravo na vjeronauku.

Povjesničar i sveučilišni profesor Ivo Goldstein primjećuje da sva kompromisna rješenja, umjesto da vode boljitku, vode još većim problemima. – Ne vidimo to samo na lektiri nego i na kurikulumu povijesti. Neki će reći – nemojmo se baviti ideologijom i ideološkim pitanjima, neka to rješava struka, no zapravo vidimo da u tim stvarima itekako ima i ideologije i politike koja to mora rješavati, ali na pravi način – smatra Goldstein.

Očito zbog pritiska javnosti, Ministarstvo znanosti i obrazovanja jučer je odlučilo “popustiti”. Najavili su da će naknadno objaviti preporuke s popisom djela za samostalan odabir nastavnicima.

Popis tih djela napravit će nakon što, kako najavljuju, provedu istraživanje među učiteljima razredne nastave i nastavnicima hrvatskog jezika o tome koja bi književna djela odabrali za cjelovito čitanje u skladu s kriterijima navedenima u kurikulumu. Spomenuti odabiri bit će javno objavljeni kao preporuke koje nisu obavezne, ali mogu biti smjernice za odabir ako su učiteljima i nastavnicima potrebne, kažu u Ministarstvu, u kojem su problem lektire očito odlučili prepustiti školama. Njima bi, pak, teško palo na pamet da iz preporuka za čitanje izostave “Dnevnik Anne Frank”.

Kurikulum

U Ministarstvu navode da je popis obavezne lektire gotovo jednak u posljednje tri godine i kao takav je prošao dvije javne rasprave, stručnu raspravu, dobio pozitivno mišljenje HAZU. To, međutim, nije u potpunosti točno, jer je u prijedlogu kurikuluma iz veljače 2018. godine. “Dnevnik Anne Frank” naveden na proširenom popisu lektirnih djela za cjelovito čitanje.