jergović

Nema smisla pisati o vragu, ako nećete imati potpuno razumijevanje za vraga i ako nećete biti vrag, ne u svom životu nego u tekstu. Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla…

U Banjaluci je sinoć bilo čudesno veče. Da Banjalučani vole Miljenka Jergovića i da to nije tajna dokazalo se sinoć u prepunom Kulturnom centru Banski dvor, gdje se tražilo mjesto više za prisustvovanje razgovoru sa čuvenim piscem.

U koncertnoj dvorani Banskog dvora više od 450 poštovalaca ovog književnika skoro dva sata sa velikom pažnjom slušali su Jergovića, koji je govorio o inspiraciji, njegovim književnim likovima, ali i ličnim stavovima na određene društvene teme.

Jergović je u Banjaluci govorio o životu pisaca, pacifizmu, pisanju, razumijevanju i drugim temama.

Evo šta ja volim…

“To je nešto što je svojstveno za tri vrste ljudi: prva vrsta su komšinice ‘raskokuše’, druga vrsta su policijske uhode, a treća vrsta pisci. Volim se negdje pritajiti, na primjer u kafani gdje svakog jutra pijemo čaj ili kafu, ja već godinama ne pijem kafu, ali volim popiti čaj i prisluškivati šta govore ljudi za susjednim stolom. Takođe, ako se vozim u autobusu, strašno volim slušati ko šta govori. To mi je jedan veliki užitak, kao i izvor najvećih čudesa pod kapom nebeskom. Jer, to šta će ljudi ispričati, kakve će riječi izgovoriti i šta će izvući iz svog životnog iskustva, ne znajući šta uopšte govore, to je veličanstveno, i to je jedna od ljepših stvari koje čovjek može raditi. Dakle, špijunirati, uhoditi i prisluškivati ljude, svejedno u koju svrhu. Jer ja to stvarno ne radim da bih kasnije nešto od toga uzeo ili napisao, nego jednostavno uživam slušajući.”

O pisanju iz terapeutskih pobuda…

“Pisanje iz terapeutskih pobuda nije jako pametna stvar, a mogu se dogoditi dvije stvari. Ukoliko to radite, a nemate unutrašnjih motiva za samo pisanje, samo ćete mljeti kao prazan mlin. Sa druge strane, ako se sa razlogom bavite vlastitim traumama i vlastitim bolovima raznih vrsta, naravno ne fizičkih bolova, pišući vaša bol će vam biti samo jasnija, vi ćete se sljubiti sa vlastitim bolom. A to da će trauma nestati, nema šanse da će se desiti. Pisanje ima smisla ukoliko boli. Ukoliko vam je do toga da vas ne boli nemojte pisati. Cijela stvar kao terapija nema smisla. Terapeutsko djelovanje književnosti postoji samo kroz čitanje, kad čitate veliki tekst, tekst koji je veći od vas onda se u vama događa nešto uzbudljivo”.

Foto: Borislav Brezo

O dva života…

“Svi mi ovdje večeras, ili velika većina nas, ima onaj život koji je živio do ’92 godine i neki drugi život koji je krenuo nakon te ’92, ne odmah, nego zapravo nekoliko godina kasnije. Jer između ’92 i ’95, smo svi mi čekali da se dogodi neko čudo i da se naš prethodni život nastavi, da nekako stvari dođu u normalno stanje. I trebalo je dugo vremena da shvatimo da stvari neće nikako doći u normalno stanje i da možemo da crknemo ili počnemo živjeti neki drugi život. I kada je taj drugi život započeo, on sa ovim prvim životom gotovo da nije imao nikakve veze. Ja kad se sjećam tog svog prethodnog života sjećam ga se kao kroz neki filter, kao da to nije moj život iako se jasno sjećam ljudi i komunikacije. Razumjeli to ili ne, siguran sam da svako od vas ima dva života i da jedan sa drugim nema nikakve veze.”

O pacifizmu…

“Svi govore da su za pacifizam, da su za mir, a svi u isto vrijeme provociraju i izazivaju ratove. Tu ne mislim samo na ratove između zemalja i naroda, nego i na potpuno privatni nivo. To je jedna potpuno interesantna stvar kako se iz načelnog mirotvorstva proizvodi ratnička atmosfera. Pacifizam je sumnjiva, nedokaziva stvar, jer se on dokazuje tek smrću. Pacifista je zaista bio Martin Luter King, a tako je i završio. Očekivalo se da će Barak Obama biti pacifista, a čovjek je započeo više ratova nego pet njegovih prethodnika zajedno. Prosto da se prepadneš da neko od tvojih bliskih prijatelja, dragih pacifista, slučajno ne dođe u priliku da o bilo čemu odlučuje, jer bi mogao napraviti strašne stvari. Naravno, imamo mi to naše iskustvo iz ’91, ’92 godine, tu smo se uvjerili da svašta od ljudi možeš očekivati. Pa sve do onog najnižeg međuljudskog nivoa – čim dobiju funkciju, čim dobiju neku vlast i eto ti belaja! Čim dobiju vlast u novinskoj redakciji, čim postanu urednici, vidiš kako se nešto zlokobno ispravilo u njihovom držanju. I tako pacifizam ode do đavola.”

Razumijevanje…

“Ako se želiš baviti književnošću i ako želiš pisati prozni tekst sa različitim likovima vi morate za svaki svoj lik imati potpuno razumijevanje. Vi morate biti svai svoj lik. Ako ćete pisati prozu o Hitleru onda dobro pripazite. Ili ćete pisati prozu od koje ćete sami od koje ćete sami u sebi poginuti ili ćete pisati gluposti. Nema smisla pisati o vragu, ako nećete imati potpuno razumijevanje za vraga i ako nećete biti vrag, ne u svom životu nego u tekstu. Zbog toga nisam pobornik pisanja o žrtvama kao žrtvama, jer smatram da to nema prvelikog smisla. Pišući roman o Ruti Tannenbaum, bilo mi je jako stalo da Ruta bude neka neugodna, nepristojna, bezobrazna i nesimpatična djevojčica, iz mnoštva razloga. Najvažniji razlog je taj što postoji neki neugodni, plačljivi stereotip prikazivanja žrtava kao anđela, kao dobrih ljudi. Kad prikazujemo žrtve kao ultimativno dobre ljude, mi ne činimo dobro eventualnoj uspomeni na njih, a pri tome i lažemo. Nisu Nijemci ubijali Jevreje zato što su Nijemci bili zli ljudi, a Jevreji dobri. Ne, oni su ubijali Jevreje zato što su Jevreji bili Jevreji. A ti Jevreji bili su ljudi kao i bilo koji drugi, bili su različiti ljudi – dobri, zli, pokvareni, pošteni, časni, nečasni, znači cjelokupan raspon ljudskosti. To je ono što književnost i kinematografija koji se bave holokaustom najčešće zaobilaze i u to se ne dira. To se ne radi da bi se odalo priznanje žrtvama, već se to radi da bi se olakšala savjest nas živih i da bi se mi prikazali kao jedna nevina i nedužna skupina ljudi, koja u tom žtvovanom svijetu vidi suštu dobrotu. S druge strane, krvnici se prikazuju kao sotone u ljudskom obliku, upravo zato da bi se prikazali različitim od nas. To je sve što bi trebao imati na umu čovjek koji se bavi pisanjem, čovjek treba da razmišlja o čemu i o kome će pisati. Mene, moram priznati, uvijek vuče pisanje o počiniteljima, a ne o žrtvama, ali pisanje na način da se identifikujem, da se uživim u njihovu perspektivu, da ja budem on, ne zato što to želim biti nego što je jedino tako moguće pisati”.

Foto: Borislav Brezo

6yka

U novom nastavku serijala ‘Tako je govorio Krleža’ čitateljima i čitateljicama predstavljamo odlomke iz knjige “Krleža o religiji”, koju je priredio Ivan Cvitković. Knjiga je objavljena u suradnji zagrebačke “Mladosti” i sarajevske “Svjetlosti”, 1982. godine. Iz Krležinih zapisa o religiji izdvojili smo one što se odnose na pokrštenje Slavena, veliki crkveni raskol, katolicizam, pravoslavlje, islam, protestantizam i sekte. Zapisi datiraju iz različitih Krležnih stvaralačkih razdoblja, od 1916. do 1968. godine. Kako je Krleža zamišljao susret slavenskih pogana sa kršćanstvom, što smatra đavolskom strujom koja je preplavila svijet, zašto preranu propast kršćanstva smatra sudbonosnom za Zapad, što ima za reći o lazarskoj simbolici umiranja za carstvo nebesko, što se događa s onima koji su umrli i zašto je Muhamed na afričkom ekvatoru porazio Isusa do nogu? Odgovore velikog pisca na sva ova pitanja naći ćete na ovom mjestu.

      ILUSTRACIJA: ‘Krleža’, Josip Vaništa, 1972.

O pokrštenju Slavena

“Ne bi trebalo izvršiti baš ogroman napor, da se komparativnim metodama sistematski i neosporno dokaže, da su slavenski pogani na našem tlu primili kršćanstvo formalistički, a da su im jezik, pjesme, običaji, vjera i praznovjerje, poslovice, zadruge na bazi plemenskoj, ornamentika u tekstilu, keramici, na oružju, na preslicama ostali kao elementi patrijarhalnog životnog i stvaralačkog stila, bez obzira na to što su se crkvenohijerarhijski podredili političkim imperativima, koje nisu mogli prevladati u prvom naletu.” (1950.)

“Kada se slavenski pogani susreću s kršćanstvom, to nije više ono fanatično kršćanstvo, koje je u svom legendarnom, mitski nadahnutom, gotovo revolucionarnom obliku potreslo temeljima Carstva. To kršćanstvo već je etatizirana, otrcana diplomatska mistika, satkana od neoplatonizama i aleksandrijskog postplotinskog epigonstva, izmiješana sa grubim, neprevladanim još poganskim praznovjerjem u obliku raznih rituala i političkohijerarhijskih koterija, koje kršćansku formulu smatraju veoma rentabilnim barjakom za pobjedu vlastitih vladalačkih stratagema. To kršćanstvo tada nije više “idealno” u naivnom smislu toga pojma; bila je to politika organizirane državne vlasti, koja se zaogrnula grimizom i okrunivši se krunom Kralja nad Kraljevima i Vladara nad svjetovima i zvijezdama, zavladala zemljom i nebom.” (1944.)

O raskolu

“Trebalo bi napisati ciklus drama na temu Bizantije i Rima. Raskol, to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas. Tko bi imao dara za takav pothvat velikog stila?” (1916.)

“Legenda o Istoku i o Zapadu, o Srijemskoj Mitrovici kao biskupiji Svetog Andronika (koja je poslužila za raskol jedne i druge crkve), teza o dva ili tri svijeta, parole o zapadnoevropskoj civilizaciji i Balkanu, kao pojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdanskog rasnog ideala, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog ropstva itd., sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu, u periodu 1918.-1941., a naročito pak 1941 – 1945.” (1953.)

O katolicizmu

“Za Zapad je prerana propast kršćanstva sudbonosna, jer novog, poslijekršćanskog pogleda na svijet, koji bi razlivene odmetničke, bezbožne gomile mogao da formira, još nema. I tako mase padaju iz kršćanskog kozmosa u kaos materijalizma. Gubeći tako više nego što su primile s materijalizmom, mase gube svoju savršenu, harmoničnu kršćansku dušu i ostaju pod sivim ateističkim, praznim nebom same sebi prepuštene kao sirote. Katolicizam je predslika evropske neoaristokracije, jer katolicizam sa svojim savršenim kardinalskim izbornim redom, koji daje svakom plebejcu šanse da postane Svetim ocem papom, sa svojim ustavom najveličanstvenije organizacije svijeta, sa svojim izgrađenim pogledom na svijet, sa svojom izgrađenom moralkom, u svijetu današnjeg kaosa, taj i takav katolicizam slika je prave i veličanstvene kulture!” (1935.)

“Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rimskom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pjevaju napjeve rimskokatoličke od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živimo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformirana simbolička nemoć, da se život kao takav shvati u svoj svojoj dubljini.” (1921.)

“Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koliko hoće klečati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čitave noći, putovati u Rim, biti predbilježen na blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rasterećivati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pred topovima, policijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koliko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog pravednika i bitisati čitavog svog života po pravilima najstrože dijete, njega će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, usprkos tome što je uzor-građanin, izdahnuti pred neumoljivim nožem smrti.” (1939.)

O pravoslavlju

“Zbrka, kakva se javlja kao simptom rasula intelektualnih centara grčkih i rimskih, između Male Azije i Egipta, širila se i po makedonskim manastirima, pa kada danas netko patetično evocira Hilandar ili Atos, on nije rekao mnogo više od najispraznije fraze iz srednjovjekovnog tipikona, manastirskog opštežitija, o kome će tek Dositije da progovori kako nije drugo do fetišizam i farizejstvo, koje trune “u vsekonečnom i plača dostojnom beslovesju”. Igumani i jeromonasi, u okviru svojih bdenija i časova, u svijetu u kome ih muče priviđenja, zmajevi i bjesovi tipičnog boschovsko-brueghelovskog kompleksa, klanjaju se pod freskama, na kojima su smrtnicima prikazane genealogije vladara, uokvirene girlandama, cijećem i lovorikom.” (1944.)

“Do kog stupnja je lazarska simbolika (umiranja za carstvo nebesko) blesava, trebalo bi da se postavi na daske. Slatkopravoslavni cukervaser oko naših intelektualnih amvona kao jedina romantična utjeha da smo se, nejunačkom vremenu uprkos – ipak privoljeli nebeskom carstvu jednog Tresića Pavičića ili Nike Bartulovića ili I. Vojnovića. U ovoj bitki oko nas koja grmi i ruši gradove, u ovim razvalinama, u ovom dimu požara i paljevina, tu nam pjesnici i proroci govore kako se među nama ili nad nama kreće prozirna lazarska sjenka i da je to jedini fenjer u našem mraku, ova carska prikaza u bizantinskom ornatu, kao duh Hamletova oca. Svi su skloni da pjevaju (lošim stihovima) kako nas ta uzvišena carska sjenka vodi preko krilatoga mosta (narodne pjesme) na drugu obalu sna i rajske muzike, i sve naše bolove i krize ovaj će deseterac izliječiti, netom se poklonimo ikonostasu naših vrhunaravnih etičkih melema – skulpturama Ivana Meštrovića, slikama Mirka Račkoga ili stihovima kneza dubrovačkoga, ideološkim receptima Nike Bartulovića, Korolije etc. Povorke stale su da se kreću smjerom transa, na spiritističke seanse religiozne nacionalne svijesti.” (1917.)

O islamu

“Krist nije imao što tražiti na afričkom ekvatoru. Odigravši tamo, nažalost, ulogu kolonijalnog menadžera, porazio ga je Muhamed do nogu.” (1968.)

O protestantizmu 

“Svijet je preopterećen suviše grubim, ljudskim stvarima, čovječanstvo guše skolastičke predrasude i dogme, tiranija Crkve i urlik horda, prosjačkih nametnika, samostanaca. To su trabanti Stolice Rimske, ali ih ima toliko, te se osiliše tako, da postaju neprilikom za vladare i za samog Svetog Oca. Oni su đavolska struja, koja je preplavila svijet, i oni danas valjaju papinsku politiku silinom nabujale vode, koja prijeti svemu što se zove civilizacija. Nepismeni bataljoni đavolskih fratara izugurali su Krista, i danas samodopadnu naučaju svoju vlastitu nauku. Govore o oproštenju grijeha tako neinteligentno, da je to već i za idiote postalo nepodnošljivo. Luther je po Erasmu dobronamjerno i naivno riskirao da progovori o tim evidentnim, pučkim, sajamskim istinama, a sada su, dakako, pokrenuli čitavo podzemlje da ga dotuku, jer oni i ne umiju drugo nego klati i paliti. Sve što se govori o obliku crkvenih propovijedi nije drugo nego manija za bogaćenjem, laskanje ispraznim interesima, taština i neuka fantastika. Ti barbari svojom glupom halabukom tjeraju Luthera u ekstreme tako, da je i on već počeo da gubi pravu mjeru.” (1942.)

“Protestantizam, tretiran kao “beznačajna epizoda” koja je nestala uslijed pobjednosnog naleta kontrareformacije, kao dominantnog intelektualno-moralnog modelatora takozvane latinske, katoličke kulturnoihistorijske sheme, isto je tako jedna od onih tema naše kulturne historije koja očekuje svoje pero. Protestantizam, vezan o naše ljude i krajeve, rodio je Flacijevu epohalnu “Historiju crkve Kristove”, Vergerijevo odmetnuće i izopćenje i knjigu Marka Antonija Gospodnetića “De republica Ecclesiastica”, zbog koje je bio izopćen i naknadno posmrtno spaljen in effigie. Da Vergirije, kao papin legat i pisac poznate protuluterovske filipike “Adversus apostatas Germaniae”, postaje i sam glavnim propovjednikom lutoranstva kod nas, da Mark Antonije piše protupapističke manifeste, spasivši se pred Inkvizicijom u Englesku, ili da Flacije daje historijsku sintezu antipapističke koncepcije, to nije bilo, niti se može nazvati “beznačajnom epizodom” u našim kao ni u evropskim omjerima.” (1944.)

O sektama

“Lude nose zastave, krvare, izjedaju se frakcije i sekte, trujući se kletvom i invektivom, netalentirani božji isposnici, arhimandriti i vladike, religije, stranke, čitava ta shizofrena rulja mijenja ustave i kabinete kao pelivanske krpe. Crkve jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trezora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći.” (1924.)

“Sekte nemaju fantazije: one trajno prepisuju i citiraju svete oce. Sekta je pamet jednog slova, sekta je čovjek jedne knjige. Nepismenjaci su nerazmjerno manje opasni od sektaša. Analfabeti mogu planuti kao vulkan i ugasiti se, ali derviši su trajno razorno opasni.” (1967.)

lupiga

Izvršni urednik ‘Novosti’ Boris Postinkov nije samo vrijedno pripremao hiljaditi broj našeg tjednika, nego je stigao i napisati tjedni dnevnik za ‘Radio Slobodna Evropa’ koji prenosimo na našem portalu

Boris Postnikov, izvršni urednik i kolumnist ‘Novosti’, za ‘Radio Slobodna Evropa’ napisao je dnevnik  za njihovu redovitu sedmičnu rubriku. Premda se radilo o razdoblju od 9. do 16. novembra, kada su ‘Novosti’ pripremale specijalni dodatak povodom hiljaditog broja, naš Boris koji uporno širi ‘Neprijateljsku propagandu’ odazvao se pozivu iz Praga i napisao što ga je sve snašlo u tom tjednu, ne zaboravljajući pritom napomenuti koga u njegovom domu taj jubilej nije baš dirnuo…

Dnevnik prenosimo u cijelosti.

Boris Postnikov rođen je 1979. u Splitu. Živi u Zagrebu. Radio je u novinama, reklamnim agencijama i Ministarstvu kulture. Objavljivao je eseje, književne i kulturne kritike, komentare i teorijske radove u brojnim regionalnim medijima. Bio je glavni urednik dvotjednika ‘Zarez’ i urednik emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’ na Trećem programu Hrvatskoga radija, a od 2016. urednik je u tjedniku ‘Novosti’. U ‘Novostima’ piše i kolumnu o kulturnim temama ‘Neprijateljska propaganda’. Autor je knjiga eseja i kritika ‘Postjugoslavenska književnost?’ i ‘Nekoliko poruka naših sponzora’.

Subota, 9. februara

Dan započinje kavom sa suradnicima iz književne branše u jednom od hipsterskih zagrebačkih kafića. Našli smo se da razradimo ideju novog portala za književnu kritiku: sigurno ima zabavnijih načina da se provede subotnje jutro, ali valjda ovaj nije najuzaludniji. Čitav projekt još uvijek je u najljepšoj fazi, negdje između ozbiljnog planiranja i kolektivnog maštanja, prije nego što stignu prvi rezultati natječaja na koje smo ga prijavili pa počnemo, jednu po jednu, odbacivati sve te pametne inicijalne zamisli zato što za njih nema novaca. A razloga za pokretanja takvog portala sigurno ima, jer kritika u medijima postojano erodira.

Da se razumijemo, nikada nisam bio ljubitelj onih lijenih, dosadnih lamentacija o ‘smrti književne kritike’: sjećam se kako sam prije sedam ili osam godina, iritiran baš takvim pseudokomentarima, na brzinu sastavio statistiku kritika koje izlaze u najrazličitijim novinama, časopisima i portalima pa došao do zaključka da se – kada zbrojimo sve te jutarnje i večernje listove, Treći program radija i kulturne dvotjednike, specijalizirane časopise i web-stranice – u Hrvatskoj u prosjeku svakoga dana objave dvije do tri književne kritike.

OK, odavno su izgubile značaj koji su nekada imale: između autora, njihovih tekstova i potencijalne publike sada uglavnom posreduju društvene mreže, piarovski prilozi, festivali i reklame. Pa ipak, govoriti o ‘smrti književne kritike’ dok postoji prava hiperprodukcija osvrta i recenzija, pa makar i na medijskim marginama – razmišljao sam tada – u najmanju je ruku bezobrazno prema ljudima koji ih i dalje pišu i čitaju.

U međuvremenu – ništa neočekivano – stvari su postale mnogo gore: s onoga mog popisa ideološka čistka bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i sličnih izbrisala je niz projekata na kojima sam i sam radio, poput ‘Zareza’ ili emisije ‘Pojmovnik postjugoslavenske književnosti’, a Hasanbegovićeva nasljednica Nina Obuljen Koržinek nastavlja sistemski uništavati kulturno polje perfidnijim, tehnokratski umivenim strategijama – od početka svoga mandata smanjila je sredstva za kulturne časopise čak za trećinu, pa više nema prekrasno iščašene ‘Libre libere’, ‘Gordogan’ se hrabro bori za opstanak, a čujem da bi broj kultnog ‘Quoruma’ koji je upravo izišao vrlo lako mogao biti zadnji…

Istovremeno, usprkos okolnostima, uporno se javljaju svježi glasovi na regionalnoj kritičkoj sceni: volim čitati autorice i autore poput Nađe Bobičić, Ivana Tomaševića ili Jelene Lalatović koji već u svojim dvadesetim ili ranim tridesetim grade jasne stavove, suvereno razvijaju argumentaciju i umiju zaraziti vlastitim užitkom u čitanju. Zato se, valjda, svima nama okupljenima oko novog projekta čini da ipak nije sasvim besmisleno utrošiti par rijetkih sunčanih sati na raspravu o tome kako podijeliti rubrike, da li otvoriti prostor za komentare ispod tekstova ili ne, kako birati fotografije…

Nedjelja, 10. februara

Sasvim stereotipno i nemaštovito, ovu nedjelju sam rezervirao isključivo za odmor: stišavam mobitel, ignoriram mejlove. Vikende obično nagrizu sitni poslovi i obaveze, ali danas ima smisla uhvatiti daha, jer će čitav idući tjedan progutati izlazak hiljaditog broja ‘Novosti’. Devetnaest godina redovnog izlaženja – od kojih sam, prvo kao vanjski suradnik, a kasnije kao urednik, u ekipi proveo solidnih osam – dovoljan je povod za slavlje, ali i za žešći radni ritam: pripremamo specijalni jubilarni broj, skoro dvostruko opsežniji od onih standardnih, a u petak nas čeka i tribina u Hrvatskom novinarskom društvu na kojoj će govoriti bivši i sadašnji urednici, novinari, Milorad Pupovac, Nadežda Čačinovič, predsjednik HND-a Hrvoje Zovko…

Prethodni dani prošli su u biranju govornika, dogovaranju tema, prikupljanju izjava brojnih političara, umjetnika i aktivista o ‘Novostima’ koje ćemo objaviti u posebnom prilogu, prošli su u rudarskom prekopavanju arhive i podsjećanju na sve one priče koje smo otkrivali ili smo pisali o njima kada bi drugi procijenili da je pametnije šutjeti.

Generalni utisak, sada kada smo odmotali kompletnu devetnaestogodišnju putanju u arhivskom retrovizoru, jest da list stalno raste: počeo je, samo tjedan nakon Tuđmanove smrti, kao novina koja se slala na adrese rijetkih srpskih institucija i još rjeđih povratnika, pa je desetak godina kasnije izišao na trafike, privukao sjajne autore, uglavnom bivše feralovce, proširio polje borbe, otvarao stranice nekim hrabrim ljudima, feminističkim aktivistkinjama, sindikalistima, radnicima, umjetničkim fajterima, lijevim teoretičarima, LGBT pokretu, blokadama fakulteta, otporu radikalnoj desnici, onoj političkoj i onoj ekonomskoj…

Naravno da smo mogli i da možemo i bolje, naravno da ima grešaka, naravno da ima nezadovoljnih: pa ipak, više je nego dovoljno razloga da ovaj hiljaditi broj proslavimo kako treba, sa svojim čitaocima. Ali prvo ovaj dan odmora: lijeno binge-watchanje serija s djevojkom i mačak Kolja koji prede u dnu kreveta, prilično nezainteresiran za ‘Novosti’, progresivne pokrete i generalnu društveno-političku situaciju.

Ponedjeljak, 11. februara

Ujutro skrolam Facebookom i vidim da još uvijek ne prestaje halabuka oko prekjučerašnjeg napada na splitskoj Rivi, kada je par huligana navalilo šipkama i nožem na vaterpoliste Crvene zvezde, a pošto Facebook filtrira stvarnost prema stavovima i mišljenjima ‘frendova’, u mom news feedu se rasprava uglavnom vodi između dva tabora.

Na jednoj strani su oni koji se zgražaju nad nacionalizmom, divljaštvom i zatucanošću, na drugoj oni koji objašnjavaju da se napad ne može svesti samo na to, da navijački huliganizam ima i svoj kontekst o kojem se uglavnom ne govori. Prvi su uvjereni da ovi drugi relativiziraju nasilje, drugi da oni prvi ne shvaćaju njegove uzroke. S drugima se ipak lakše slažem: ne mislim da je moraliziranje dovoljno, ne mislim da je ono što se dogodilo svedivo samo na nacionalizam i priču devedesetima, jer sličnih je situacija u Splitu bilo i decenijama prije, a ima ih i danas od Buenos Airesa do Rima, Atene, Lyona… Uostalom, navijači splitskog Hajduka su relativno nedavno na ulici napali vlastite igrače.

Sumnjam da se o subotnjem napadu može reći nešto suvislo bez poznavanja huliganske supkulture, bez razumijevanja veze između potpune infrastrukturne devastacije Splita posljednjih godina i paralelnog jačanja utjecaja navijača iz Torcide, ali i bez svijesti da na huliganskim ispadima političku moć grade neke daleko opasnije pojave: u Britaniji osamdesetih to je bila Margaret Thatcher, u Hrvatskoj danas to je Kolinda Grabar-Kitarović. Ali niti su dani lakozapaljivih rasprava vrijeme za suvisliji razgovor, niti je Facebook mjesto na kojem se pretjerano suvisli razgovori vode. Pa se držim po strani i skrolam dalje.

Utorak, 12. februara

U mom iščašenom radnom tjednu, utorak i srijeda su udarni dani: danas pišem kolumnu za ‘Novosti’, sutra ćemo u redakciji pripremati novi broj za štampu. Kolumnu sam koncipirao tako da u njoj svaki put kolažno posložim četiri ili pet različitih tema, tako mi je interesantnije. Pa opet, česti su tjedni u kojima poneka zanimljiva priča ostane ispod crte, za nju naprosto nema mjesta.

Ovoga puta, nenapisana će ostati crtica o projektu Dau koji upravo ima svjetsku premijeru u Parizu. Fascinantna priča: mladi ruski režiser Ilja Kržanovski još 2005. godine započeo je snimanje biografskog filma o sovjetskom fizičaru i nobelovcu Lavu Landauu, poznatom i pod nadimkom Dau, ali se film s vremenom pretvorio u sumanuti, megalomanski projekt. U Ukrajini je izgrađen golemi set, a oko 400 glumaca i 10-ak hiljada statista godinama je živjelo tamo, neki stalno, neki povremeno. Živjeli su posve u skladu s vremenom u kojem se radnja odvija: odjeća, namještaj, hrana, sve je bilo kao u Sovjetskom Savezu sredinom prošlog vijeka.

Ljudi su išli na poslove, družili se, zaljubljivali: oni koji bi prekršili zakon, završili bi u zatvoru. Bio je to istovremeno filmski set, kolektivni performans i nevjerojatan socijalni eksperiment: nešto kao soc-reality show. Od snimljenog materijala Kržanovski je montirao nekoliko filmova koji se sada prvi put prikazuju publici. Čitava priča uključuje još i ukrajinske neonaciste, optužbe za seksualno uznemiravanje, mutni lik ruskog oligarha koji je financirao čitav projekt… Prava šteta što je nitko nije prenio u domaćim medijima, šteta što nisam našao mjesta za nju u ‘Novostima’. A kada već nije završila tamo, neka, evo, ostane zapisana ovdje.

Srijeda, 13. februara

Napokon i dan dovršenja jubilarnog broja: sjedam za kompjuter u devet ujutro, izlazim iz redakcije u deset navečer. U međuvremenu, sve kao u onim otrcanim filmovima o novinskim redakcijama: kava, cigarete, sendviči za ručak… Slažemo tekstove, mijenjamo fotografije, podešavamo naslove. Urednici i grafičari se svađaju, to je stvar redakcijskog folklora. Ispostavlja se da je u rubrici s izjavama aktivista, političara i umjetnika o ‘Novostima‘ ostalo jedno prazno mjesto: netko predlaže da se zaletimo par katova iznad, gdje živi Ćiro Blažević, pa na brzinu izvučemo par rečenica. Teško da čovjek čita ‘Novosti’, ali barem voli govoriti. Prijedlog jednoglasno odbačen. Kako vrijeme prolazi, šale postaju još lošije, a što su lošije, to su nam smješnije: pouzdan znak da smo predugo tu. Razilazimo se, konačno, umorni: hiljaditi broj je poslan u štampu, ostaje taman još toliko snage da napišem ovih par redova.

Četvrtak, 14. februara

Nakon što smo jučer završili s kulturnom nadgradnjom, danas se vraćamo problemima materijalne baze: treba organizirati sutrašnju tribinu. Ključno pitanje: koliko litara vina nabaviti? Novinarska jedinica za specijalne zadatke odlazi automobilom u Vrutak, provjerenu zagrebačku lokaciju za nabavku alkohola, i vraća se s 12 kartona. Valjda će biti dovoljno. Nas nekoliko za to vrijeme pripremamo dvoranu Hrvatskog novinarskog društva, kačimo plakate s naslovnicama ‘Novosti’ po zidovima, premještamo stolove i stolice… S mobitela svira iz muzika iz crtića ‘A je to!’, jedini odgovarajući soundtrack za ovakvu akciju.

Oprezniji provjeravaju jesmo li ipak trebali pozvati policiju, za slučaj da se pojavi netko od onih likova koji su svojevremeno spaljivali primjerke ‘Novosti’ ispred redakcije. Neoprezniji otvaraju bocu bijelog, zašto ne. Na izlasku, gledam veliku praznu dvoranu s neočekivano uspješno posloženim stolovima i stolicama: sutra će biti puna dobrih i dragih lica. Dobar je to osjećaj, stvarati novine čije čitaoce voliš vidjeti i želiš upoznati.

Petak, 15. februara

Tjedan koji mi je od prvoga do zadnjeg dana obilježio hiljaditi broj ‘Novosti’ dokotrljao se, evo, do kraja. Poslijepodne se nalazimo u Novinarskom društvu, nakon toga slavlje. Shvaćam da, u čitavoj gužvi, nisam stigao ni razmisliti o pitanjima koje bi trebalo postaviti gostima, iako su mene izabrali da moderiram tribinu. Nema veze, takve stvari ionako ispadnu najbolje kada se rade spontano. Najgore što nam se može dogoditi, uostalom, je da bane neki ridikulozni desničar pa napravi mini-skandal. Ili da se ispostavi da je onih 12 kartona ipak bilo premalo.

portalnovosti

U odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća danas su uglavnom jenjali orkanski nacionalistički refuli jezične bure. Kao što bura, turbulentan vjetar s kopna, mehaničkim djelovanjem, sušenjem tla i stvaranjem posolice onemogućava (ujednačeni) razvoj vegetacije, tako je i isprovocirana jezična bura onemogućila razvoj riječi međunarodnica/tuđica/posuđenica, a omogućila puristički razvoj hrvatskih (novo)tvorenica. Sterilna čistoća jezika postala je važan, ako ne i najvažniji kriterij suvremenog jezičnog standarda. A kriterij čistoće hrvatskog jezika bila je razlikovnost u odnosu na srpski jezik.

Uočiti, stigmatizirati, ukloniti/izgnati i zamijeniti srbizme iz hrvatskog jezika po mjeri pedantnih jezičnih higijeničarskih čistača na braniku nacionalnog identiteta, bila je zadaća jednako važna oslobađanju okupiranih područja od snaga pobunjenih Srba u tzv. SAO Krajini. Uočavanju i stigmatiziranju nepoćudnih riječi koje su doprinosile paranoji „općeg rashrvaćivanja“, posvećivali su se svi, dragovoljno i predano. Kućanice u kuhinji, radnici u halama, trgovci, gimnazijalci i seljaci na njivama, bili su zaokupljeni kolektivnim denuncijantskim lovom na neprijateljske riječi koje su slabile borbeni moral i osjećaj zajedničke pripadnosti. Uklanjanje riječi koje nisu bile “naše”, pod dirigentskom palicom politike, na sebe su preuzeli mediji i jezikoslovci koji su i predlagali zamjene. Zamjenama su se, također, bavili svi, ali u smislu benigne zajebancije, jer bilo je to područje oslobađanja od stega i nametanja na rubu silovanja jezika. Postoji čitavo humorno područje koje se odnosi na hrvatski novogovor. No i danas funkcioniraju samozvani pozornici koji paze na one koji ometaju jezični red. Mašu oni svojim palicama, opominju i prijete.

Zarad čistoće jezika došlo je u suštini do njegovog osiromašivanja, sužavanja. Od zajedničkih riječi se odricalo. Ono, bolje se odreći neke skupne riječi koju Hrvati dijele sa Srbima, nego da možebitni uljez poremeti ono što je nedvojbeno naše. Odricanje od sumnjivih riječi nadzirali su jezični prometnici, ideološki isključivi, koji su jezik usmjeravali na uske kolosjeke posebnosti i provincijalizma, te sporedne postaje značenja i značaja. Zadrtost, krutost, nametanje, forsiranje, uski vidici,  doveli su do zamućivanja, zamagljivanja, lutanja. Umjesto očekivane jasnoće jezik je dobio osobine steriliteta, neproduktivnosti. Kao da se uspostavilo antipravilo: govori takav hrvatski da te ni Hrvati ne razumiju!

Paradokse idiotske razlikovnosti nudi jezikoslovcima amaterima ozbiljni  Razlikovni rječnik srpskog jezika i hrvatskog jezika koji se ukotvio na otoku Gluposti na internetskom oceanu, a koji je bio povod za ovaj ad hoc osvrt na stvaranje različitosti po svaku cijenu kao sredstvo nadzora nad biračima, glasačima, narodom koji se bavi „našim“ riječima, a ne njihovim univerzalnim smislom, pojmovnošću i opstankom humanosti. Naime, riječ je o wiki wiktionary, wikipedijskom produktu. Idioti su, poput x-file istine, svugdje oko nas. Dakle, kliknite, zatomite nevjericu, ostanite hladni.

O kakvom se rječniku radi sjajno govori jedan primjer beznadnog razlikovnog tendencioznog diletantizma. Po njemu “blatnjav” je srpska riječ, a “blatan” nasuprotna hrvatska. Pogleda li se u Hrvatski jezični portal pronaći ćemo da je i jedna i druga riječ hrvatska odnosno srpska tj. zajednička, s različitim značenjima: blatnjav, koji je zablaćen, uprskan blatom, u kome ima blata, ukaljan, a blatan, koji je od blata, koji sadrži blato. A koliko je samo takvih riječi?! Pametnom i neovisnom čovjeku dosta.

Postoji više argumenata u prilog onih koji bacaju jaja na spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, ali jedan je ključan i neoboriv – Hrvatska danas puno udobnije udomljuje nacizam od zemlje iz koje je on potekao

portalnovosti

O, perunike!

Mislite na putovanja

Ljudi što vas gledaju.

Sogi

Ne zna mu se ni

Za ime: Korov cvjeta

pored potoka.

Chuin

Zelene vrbe

slikaju obrve na

čelu brežuljka.

Moritake

Prvo jesenje jutro!

Noge to znaju

na svježe opranoj verandi.

Ishu

Čak nip red carem

strašilo neće skinut

pleteni šešir

Dansui

Bolestan na putu –

moji snovi lutaju

usahlim poljima.

Basho

Prastari ribnjak…

jedna žaba uskoči:

– zvuk vode.

Basho

O, ljetne trave –

preostale od snova

hrabrih ratnika.

Basho

Kada govorim

na jesenjem vjetru

usne su hladne.

Basho

Jašem na konju –

pozadi promrzla puzi

moja sjena.

Basho

Gle, sijevanje:

jučer na istoku,

danas na zapadu.

Kikaku

Jesenji sumrak:

“Da upalim svjetiljku?”

– uđe i upita.

Etsujin

Gle, ova britva

zarđala preko noći

u ljetnoj kiši.

Boncho

Proljeće odlazi

oklijevajući u

kasnom cvijetu trešnje.

Buson

Kako ogroman,

kako krasan kesten!

Ne mogoh ga dohvatiti

Isaa

Jelen

žvače i prosipa

cvjetove djeteline.

Issa

Pod mjestom mokrenja

drip, drip, drip, –

cvjetovi perunike.

Issa

Planinski seljak:

motika mu je jastuk –

Pjevaju ševe.

Issa

Upaliv svjetlo:

Lutke bacaju sjenu –

Svaka po jednu

Shiki

Jesenji vjetar –

Živi smo i gledamo

jedan drugoga: ti I ja.

Shiki

U okviru programa uz Dane hrvatskoga jezika, Državni arhiv u Slavonskom Brodu u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Slavonskom Brodu organizira predavanje Nives Opačić pod nazivom Hrvatski standardni jezik u medijima. Predavanje će se održati 8. ožujka 2019. u 18:30 sati u dvorani Državnog arhiva u Slavonskom Brodu.

Nives Opačić rođena je 1944. u Vukovaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1968. jugoslavenske jezike i književnosti te komparativnu književnost. Godine 1973. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Red riječi u djelima suvremenih hrvatskih pisaca.
Od 1974. do 2004. predavala je Kulturu govorenja, čitanja i pisanja studentima kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1972. do 1974. radila je kao ugovorni lektor hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Karlova sveučilišta u Pragu, a od 1979. do 1981. na Sveučilištu u Rimu. Drži radionice za prevoditelje raznih struka i profila (književne i stručne), a niz godina predavala je hrvatski kao drugi i strani jezik strancima (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i u inozemstvu). Kao popularizatorica hrvatskoga standardnog jezika već trideset godina drži predavanja o hrvatskom jeziku članovima stručnih aktiva profesora i učitelja hrvatskoga jezika diljem Hrvatske, gostuje u narodnim i gradskim knjižnicama, u ograncima Matice hrvatske – svuda gdje ima zainteresiranih za hrvatski jezik.

Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora (kojemu je u dva mandata bila i predsjednica). Znanstvene i stručne radove objavljuje u časopisima »Jezik«, »Filologija«, »Radovi Zavoda za slavensku filologiju«, »Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje «, u zbornicima Društva za primijenjenu lingvistiku i »Riječki filološki dani« itd. Četrdesetak jezičnih savjeta objavila je u »Vjesniku «, nekoliko stotina u obrazovnim emisijama Hrvatskoga radija i Hrvatske televizije (emisije Govorimo hrvatski, Jezikomjer, Hrvatski u zrcalu, Jezični petak, Navrh jezika, Trenutak spoznaje). Na Hrvatskom katoličkom radiju godinu dana bila je urednica dvaju ciklusa polusatnih emisija: jezične, Tu, pokraj nas, i emisije Poetski putopis s temama iz hrvatske književnosti.

Od 1999. piše u »Vijencu«, listu za kulturu Matice hrvatske (stalna jezikoslovna rubrika), a povremeno i u »Hrvatskoj reviji«. Suautorica je Matičine knjige Jezik na križu – Križ na jeziku (2005). Od 2004. u listu »Novinar« ima stalnu jezičnu kolumnu Recite im … (analiza novinarskih, voditeljskih i spikerskih pogrešaka u raznim medijima), a od 2010. također jezikoslovnu rubriku Ulicama lutam u »Glasu Trešnjevke«.

Od 2002. službeno je u mirovini, no znanstvenim radom bavi se i dalje. Piše knjige i članke o hrvatskom jeziku te održava predavanja o hrvatskom jeziku po cijeloj Hrvatskoj.

Njezin cjelokupni rad (znanstveni i pedagoški) uvrstio ju je među najdosljednije promicatelje hrvatskoga jezika i kulture u Hrvatskoj i u velikom dijelu slavističkoga svijeta. Po jasnoći kojom govori i piše o hrvatskom jeziku prepoznata je i u široj javnosti, čime na najbolji način popularizira hrvatski jezik i čuva hrvatski nacionalni identitet. Godine 2010. dobila je Godišnju državnu nagradu za popularizaciju i promicanje znanosti za 2009. (dodjeljuje Hrvatski sabor), na Sajmu knjiga u Puli 2010. nagradu Kiklop za leksikografiju (za knjigu Reci mi to kratko i jasno – Hrvatski za normalne ljude), a 25. listopada 2011. priznanje za dugogodišnji rad na hrvatskom jeziku, što ga je te godine prvi put dodijelio Kršćanski akademski krug iz Zagreba.

Vidimo se u arhivu!

dasb

Vijest da će Milan Bandić u Novom Zagrebu instalirati megaprojekt vrijedan pola milijarde eura – ‘zagrebački Manhattan’ i ‘grad u gradu’, kako mu već sada tepa – mogli bismo odmah otpisati kao novinarsku patku, da nas toliko ne podsjeća na scenarij koji smo proteklih godina gledali u Beogradu

portalnovosti

“Istina je da je George Orwell čista tvorevina CIA-e, bez obzira na mišljenje o književnoj kvaliteti njegova djela”, tvrdi povjesničar i znanstvenik Manuel Medina.

Središnja obavještajna agencija nije štedjela novac za ulaganje u promicanje Orwellovog rada. On sa svoje strane nije imao skrupula da se predstavi kao tvorac  njegova rada iz 1984. Godine. U tom je razdoblju britanskim tajnim službama optužio 125 intelektualaca da su neprijatelji demokracije, kao što su otkrivaju deklasificirani dokumenti  londonske vlade.

George Orwell, čije je pravo ime Eric Blair, rođen je u Indiji 1903. godine, gdje je njegov otac bio kolonijalni dužnosnik iz engleske aristokratske obitelji. Dio mladosti je proveo u čuvenom i elitističkom “Eton Collegeu”, školi u kojoj su bogataši časovima engleskog jezika poučavali svoje potomstvo. U dobi od 20 godina ga je divljenje prema Britanskom carstvu navelo da se upiše u carsku policiju i dodijeljen je u službu u Burmi. Nakon što se 1927. izravno uvjerio u prirodu britanskih represivnih snaga u kolonijama, vratio se u London, gdje je pokušao postati pisac.

Zbog svog iskustva u Burmi, gdje je bio svjedok mučenja i ismijavanja domicilnog stanovništva, njegovo političko razmišljanje se radikaliziralo na lijevoj strani. Iako su mu veze s engleskom policijom i njegova iskustva u pariškom podzemlju omogućili bogat materijal za književne djela, njegovi rani romani nisu bili ni najmanje uspješni.

Orwell je 1936. otputovao u Španjolsku i pridružio se republikanskoj vojsci u borbi protiv Frankovih falangista. To iskustvo koje je u stvarnosti trajalo samo nekoliko mjeseci, poslužilo mu za pisanje djela “Kataloniji u čast”, možda njegovom najboljem radu.

Tijekom njegove nazočnosti u Španjolskoj je imao priliku svjedočiti sukobima između komunističkih i republikanskih militanata, s jedne strane, ali i anarhista i marksista s druge strane. Drama te bratoubilačke borbe, koju je Orwell proveo na strani gubitnika, dovela ga je do ideološkog sazrijevanja u čudan koktel u kojem je kombinirao anarhizam i izvornu varijantu trockizma.

CIA je pretvorila Orwella u najvećeg poslijeratnog autora

Godine 1945., nakon Drugog svjetskog rata, u kontekstu trijumfa sovjetske vojske nad Njemačkom, Orwell je napisao “Životinjsku farmu”, djelo koje je u karikaturama životinja na farmi bila gorka satira ruske revolucije.

Međutim, priča je u Engleskoj u prvom izdanju imala vrlo loš prijem, gdje je Orwell prodao samo 23 000 primjeraka.  Ali ubrzo nakon toga, 1946. godine i  usred “Hladnog rata”, roman je prešao Atlantik. U Sjedinjenim Državama su obavještajne službe odlučile da “Životinjsku farmu” pretvore u pravi bestseler. Rad je prodan stotinama tisuća primjeraka, iako je književna kvaliteta, prema trenutnom mišljenju najozbiljnijih kritičara, bila više nego sumnjiva.

Zbog loših kritika je CIA odlučno utjecala na medije da osrednji roman pretvore u odličan. Pohvale u američkom tisku su bile gotovo jednoglasne. The New Yorker, na primjer, čija je zahtjevna književna kritika bila vrlo oštra i bez riječi hvale, “Životinjsku farmu” odjednom naziva “maestralnim djelom” i dodaje kako bi se Orwell trebao smatrati vodećim piscem, usporediv s Voltaireom.

Budući da nije mogla biti inferiorna, CIA i njena infrastruktura u Hollywoodu su na sebe preuzeli financiranje filmske verzije “Životinjske farme”. Nisu štedjeli novac kada je riječ o ulaganju. Vojska od osamdeset dizajnera je dobila zadatak izgradnje 750 scena s 300 000 crteža u boji, koje je zahtijevala produkcija filma. Scenarij je preporučilo Strateško psihološko vijeće, koje je nastojalo poruku učiniti jasnom i podržati planove CIA-e. Film je imao ogromnu reklamnu pokrivenost i mogao se vidjeti i u posljednjem kutku Zapada.

Godine 1949., nekoliko mjeseci prije smrti, Orwell je objavio roman “1984”. Potaknut neočekivanim uspjehom svog prethodnog bestselera, engleski pisac je antikomunizam utkao kao redišnju temu svoje nove knjige.

Istina je da George Orwell tom prilikom nije bio primjer originalnosti. Njegov roman se pokazao kao plagijat djela “Mi”, kojeg je napisao ruski pripovjedač s početka dvadesetog stoljeća Jevgenij Zamjatin, koji je pobjegao iz zemlje 1917. godine, uoči revolucije. Nije od velike važnosti je li tip društva opisan u Orwellom djelu “1984.” odgovarao staljinizmu ili potrošačkom društvu kapitalističkih zemalja. Činjenica je da je knjiga bila čudo za CIA-u i njezinu ideološku ofenzivu u Europi. Detalj kojeg Orwell ne samo da nije ignorirao, nego se koristio kao izlaz za njegov neugodni antikomunizam, iako neki tvrde da je to bio antistaljinizam. Međutim, za CIA-u je to bilo isto i sasvim svejedno.

Isaac Deutscher, trockistički teoretičar međunarodnog ugleda, opisao je značajnom anegdotom utjecaj kojeg je knjiga prouzročila na američko javno mnijenje.

– Jeste li čitali tu knjigu?

– Morate je pročitati, gospodine, zato ćete znati zašto moramo lansirati atomsku bombu protiv boljševika!

“S tim riječima mi jedan jadni slijepac, novinar, preporučio u New Yorku djelo “1984.”, nekoliko tjedana prije Orwellove smrti”, napisao je Isaac Deutscher.

Ali engleski pisac, zajedno s drugim “pokajničkim” intelektualcima, nije samo pridonio stvaranju atmosfere nepodnošljive antikomunističke panike u zapadnim društvima. I sam George Orwell, koji je s djelom “1984.” terorizirao milijune ljudi s budućnošću kojeg će nam donijeti društvo beskrupulozno čuvano od strane sveprisutnog “Velikog brata” koji kontrolira sve, postao je podli doušnik koji je prijavljivao lijeve intelektualce u svojoj zemlji. No, to se saznalo tek nedavno, kada je Foreign Office otvorio svoje arhive.

Dušnik u službi carstva

Godinama su neki sektori smatrali da je Orwella “progresivnim” autorom u obrani prava pojedinaca protiv sveprisutne države. Paradoksalno, stvarnost je otkrila da je bio vulgarni podupiratelj anglo-američkih obavještajnih službi. Deklasifikacija tajnih materijala iz tog vremena otkriva da je Orwell 125 pisaca i umjetnika optužio da su “suradnici, zagovornici ili simpatizeri komunizma”.

Koristeći lekcije naučene u kolonijalnoj policiji Britanskog Carstva, Orwell se posvetio pažljivom snimanju podataka i dojmova onih intelektualaca s kojima je imao kontakt. U onome što je on nazvao “svojim malim popisom” ne samo da su bila imena prijavljenih, već i otrovne primjedbe koje im je pripisivao.

Većina njih uopće nisu bili komunisti, već liberali tog vremena, pretjerano progresivni za prve godine Hladnog rata. U bilježnici plavih korica, onaj koji je stvorio izmišljenu sliku totalitarne superdržave, savjesno je pisao svoje dojmove o onima koji su se kasnije morali javiti britanskoj tajnoj službi i CIA-i.

Za engleskog pjesnika Toma Dribergua je, na primjer, izjavio: “Smatra se da je tajni član Komunističke partije”, “engleski Židov”, “homoseksualac”.

Crni glazbenik Paul Robenson je “vrlo antibijelac”. Kingsleya Martina, urednika poznatog laburističkog tjednika “News Statesman”, nazvao ga je “degeneriranim i vrlo nepoštenim liberalom”. Malcolma Nursea, jednog od otaca afričkog oslobođenja, nazvao ga je “crncem i anti-bijelcem”. Johna Steinbecka, univerzalno poznatog, stavio je u bilježnicu jer je, po njegovom mišljenju, bio “lažni pseudogenijalni pisac”. Ni Charles Chaplin, ni romanopisac J.B. Priestley, niti Bernard Shaw, niti slavni Orson Welles, niti prestižni povjesničar E.H. Carr nisu pobjegli od optužujuće olovke Georgea Orwella i bilješki koje su završavale u britanskoj tajnoj službi.

Orwell je s prezirom opisao državu koju je stvarao

Istina je da je Georgea Orwella stvorila CIA, bez obzira na mišljenje o književnoj kvaliteti njegovih djela. CIA nije gubila vrijeme da uloži sredstva za promicanje njegova rada. Orwell je sigurno bio svjestan razornog učinka kojeg poruka navodnog zagovaratelja vrijednosti tadašnje ljevice može imati na velike dijelove javnog mnijenja.

Kao i drugi intelektualci tog razdoblja i od tog razdoblja, Orwell je podlegao sirenskom zovu lakog uspjeha i brze slave, a sve mu je bilo omogućeno da prenese poruke koju su stvorili tvorci Hladnog rata.

Stoga je tragedija memorije o njemu dvostruka. S jedne strane, otvaranje nekih prašnjavih dosjea britanskog Ministarstva vanjskih poslova je otkrilo njegovu prijevarnu osobnost. Nedostatak skrupula engleskog pisca bio je usporediv samo s onim u najodvratnijih protagonista njegovih vlastitih romana. Povijest je, napokon, Orwella smjestila na mjesto gdje pripada, iako nakon više desetljeća.

S druge strane, zlokobno društvo koje je opisao Orwell čini se sve sličnijim onom u čijem stvaranju paradoksalno pomogao. Cjelokupna njegova retorika “policije misli”, “tjedni mržnje”, “neljudi” i “nejezika” koji se smanjuje, a ne proširuje, slika je koju nam nudi današnje društvo. Kakvu razliku čini standardizacija misli od strane “Velikog brata” ili sedam multinacionalnih komunikacijskih kompanija koje kontroliraju i “pročišćavaju” planetarni prijenos misli? Postoji li velika razlika između “Tjedana mržnje” koje organizira Veliki brat i onih koje su organizirali Bush ili Obama s ciljem psihološke pripreme stanovništva Sjedinjenih Država i savezničkih zemalja da opravdaju osvajačke ratove na Bliskom istoku?

Postoji li tako velika razlika između “Ministarstva istine” romana “1984.”, koje svakodnevno određuje ono što građanin mora misliti, i nadmoćne ujednačenosti mišljenja koja se svakog dana čuju sa zapadnih medija? Postoji li zapravo ikakva razlika?

logično

Charles Baudelaire & Arthur Rimbaud: prokleti pesnici…

,, Mladost moja beše k’o mračna oluja,

kroz koju je gde-gde žarko sunce sjalo;

grom mi baštu satre kad pljusak prohuja,

te plodova rujnih preosta mi malo.

Evo ću u jesen ideja da svrnem,

pa lopatu hvatam i grablje u šake

da iznova zemlje poplavljene zgrnem,

kud voda proloka jame kao rake.

A ko zna da cveće što mi bude cvalo

ne nađe tlom ovim opranim ko žalo

tajanstvenu hranu što mi snagu stvara?

O bole! O bole! Vreme život mrvi;

neprijatelj tamni što nam srce para

snaži se i raste sve do naše krvi!“…

,, Neprijatelj“- Šarl Bodler

,, U plav letnji suton, krenuću na staze,

hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,

u njenoj svežini, moje noge gaze

i da vetar kupa moju golu glavu.

Bez misli, bez reči, pozvan od daljina,

s dušom, od ljubavi silne opijenom,

na put ću da pođem, poput ciganina,

kroz prirodu- srećan kao s nekom ženom“.

                 ,, Predosećaj“-Artur Rembo

Između 1850. i 1880. godine na francuskoj književnoj sceni javljaju se pesnici sa novim, prefinjenijim, pesimističnijim osećanjem sveta, sa dubljim i senzibilnijim moralnim čulom. Bili su to pre svih Bodler, Rembo, Malarme i Verlen, pisci koji su poeziji poklonili apsolutnu ljubav, tako da ništa drugo za njih nije postojalo.

Živeli su boemski, raskalašno, od danas do sutra, tragajući za lepotom, što je delovalo skandalozno iz ugla tadašnjeg francuskog društva. Društvo ih je osudilo tj. proklelo, odakle je usledio i opšti naziv za sve njih- ,, prokleti pesnici“. Istovremeno, i sami pesnici su sebe smatrali ,, prokletima“ jer su bili rastrgnuti između pritisaka svakodnevnice, realnosti, i želje da se dosegne zadati ideal. Bili su simbolisti koji su svoju umetnost temeljili na duhovnom( simboličkom, apstraktnom) prikazu sveta. Poezija prokletih pesnika nikoga nije ostavljala ravnodušnim, iako je u sebi nosila svojevrsnu tamu- spleen, tužno raspoloženje, sumornost, opšte gađenje prema svemu.

,, Često, zabave radi, mornari s broda love

albatrose, te ptice što putuju sa njima.

I, nalik na krilate vladare mora, plove

nad lađom koja klizi po gorkim ponorima.

Kad uhvaćenu pticu na daske oni metnu

tada taj car azura raširi pored tela,

nalik na neku jadnu ptičurinu nespretnu,

kao vesla dugačka, ogromna krila bela.

Kako je tada ovaj nebeski putnik bedan!

Maločas tako divan, sada se smešno valja;

Dok ga lulicom svojom po kjunu dira jedan,

drugi hrama, oponaša tog krilatog bogalja!

Pesnik je sličan caru vihora i oluje

koji se strelcu smeje sa oblačnoga svoda;

kad je na zemlju prognan, gde samo sprdnje čuje,

zbog svojih divskih krila on ne može da hoda“.

,, Albatros“- Bodler

,, Tremovi velelepni dugo su stan moj bili

sa šumom ustremljenih vitkih stubova, koje

hiljadostrukom vatrom primorska sunca boje,

a na bazaltne špilje naliče kad dan čili.

Njišući lik nebesa, talasi u svom toku

na mističan i svečan način su proplitali

moćna sazvučja zvonka sa ognjem što ga pali

večernje sunce jarkim bojama u mom oku.

Spokojnih strasti puni tu su mi tekli dani

sred plavetnila čista, talasa, sjajna vrela

i sred robova nagih što su, namirisani,

njišući lišće palmi hladili žar mog čela,

brinući samo jedno: da proniknu do dna

duboke bolne tajne od koje patim ja“.

,, Pređašnji život“- Bodler

ŠARL BODLER (1821.- 1867.) 

Rodonačelnik francuskog i evropskog modernog pesništva, esejista, kritičar i teoretičar simbolizma. Zanimalo ga je samo bavljenje poezijom- ,, Potonuti na dno ponora, Pakao ili Nebo, zar je to važno?, Na dno Nepoznatoga da bi se sve pronašlo novo!“.

Uzdao se u moderno i otkrivao odnose između zvukova, mirisa, zemaljskih slika i simbola duhovnog sveta. Tražio je inspirativni uzlet i harmoniju, ali nije uspeo izbeći spleen. Godine 1875. izdao je provokativnu zbirku poezije- ,, Cveće zla“, koja je izazvala skandal i prekretnicu u evropskoj poeziji. Osuđen, uništen i oboleo, nakon čuvene zbirke, držao se gordo poput vlastitog ,, princa neba“, albatrosa, jer ,, pesnik je ptica“ : ,, Proteran na zemlji sred vike, njegova ga divovska krila sprečavaju da korača“. Pred smrt objavljuje ,, Splin Pariza“, zbirku pesama u prozi.

,, Šta je to poezija?Kakva joj je svrha?“, pitao se Bodler, a potom dao odgovor. ,, U razlikovanju Dobrog od Lepog, i Lepote u Zlu, da ritam i slik odgovore u čoveku besmrtnim potrebama za ujednačenošću, simetrijom i iznenađenjem; jer pesničko kazivanje može podražavati( i time se ona graniči sa muzičkom umetnošću i sa matematičkom naukom) vodoravnu liniju, pravu uzlaznu i pravu silaznu liniju; može stremiti ka nebu, bez zadihanosti ili okomito ponirati ka paklu sa ubrzanjem usled sve svoje težine; može ići spiralom, opisati parabolu, ili se kretati u cik-cak stvarajući niz naspramnih uglova“…

Poezija se po sadržini približava izvesnoj filozofskoj grani i njeno je dejstvo u oblasti estetskog i etičkog. Poezija jeste visoki oblik saznanja čiji je predmet ljudska duša u svoj svojoj složenosti, a na takvom poslu pesnik mora u isti mah biti strasno zaljubljen u strast samu, i hladno odlučan u traženju sredstava da je izrazi na najvidljiviji način. Bodlerova je strast bila oličena u krajnostima, dvosmislenosti i dvoznačnosti osećanja, u neprestanom razdiranju između fizičkog i duhovnog, u kontrapunktu užasa pred životom i težnja ka smrti. Teme pobune i bekstva proističu iz romantičarskog nasleđa, ali su tek u Bodlerovoj poeziji stekle svoju celovitu tragičnu meru; ljubavno i narkotično pijanstvo samo su putevi, isprekidani ili prividni, da se izađe iz spleena i da se dosegne do apsolutnog, do smrti.

,, Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;

imao sam čak i kaput idealni;

U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni

zatočenik što u snu cvet ljubavi skuplja.

Rupom su zjapile hlače mi jedine.

Bejah Palčić-sanjar što slikove ište,

Velika mi Kola behu konačište,

a moja sazvežđa šuštaše iz tmine,

te, usput sedeći uz jesenje veče,

ja ih osluškivah, pustivši da teče

mojim čelom rosa- sok što snagom vrca,

pa slažući rime sred čarobne tmice,

ja sam prebirao, k’o na liri žice

ranjenih mi crevlji- stopu pored srca!“

,, Moje boemstvo“- Rembo

,, Taj rezbaren orman, sav u hrastovini

naliči na stare, dobroćudne ljude,

a kad je otvoren, prosipa u tmini

mirise što zanos poput vina bude.

U njega se mnoštvo starudija strpa,

mirišljavog rublja il’ marama baka,

s likom čudovišta, zatim starih krpa

ženskih ili dečijih, uvelih čipaka.

Tu medaljona ima i portreta,

traka kose; tu je miris suvog cveta

sa kojim kao da miriše i voće.

O drevni ormane, tebi je poznata

mnoga priča koju ispričati hoćeš

kad škripeći širiš svoja crna vrata“.

,, Orman“- Rembo

ARTUR REMBO ( 1854.- 1891.)

Francuski književnik, pored Bodlera utemeljivač celokupne moderne poezije. Počeo je pisati sa 16, a prestao sa 20 godina. Bio je ogorčeni begunac, pesnik ,, alhemije reči“, sa eksplozivnom maštom, savršenstvom oblika, revoltom prema tradiciji… Želeo je ,, promeniti život“, ,, postati vidovnjak“ i ,, kradljivac svetlosti“, pesnik koji traga za natprirodnim moćima u halucinacijama i postaje ,, Pijani brod“(1871.). Želeo je vlastitim poetskim jezikom ,, zagrliti letnju zoru“ i celi univerzum. Značajne zbirke njegove poezije su( pored već pomenute) : ,, Sezona u paklu“ i ,, Iluminacije“.

Mada je Bodler prvi uneo u poeziju nov senzibilitet modernog čoveka, Rembo je za tu novu poetiku našao potpuno odgovarajuću formu. Za njega je egzistencija bila jedna i jedina: život i poezija su se poistovećivali, stapajući se i transponujući u ,, remboovsku čistu poeziju“- poeziju koja zrači egzistencijom, stvarajući oko sebe i iz sebe svoj jedinstveni svet. Bila je to izuzetna poetika ,, prvobitne čistote“ jednog emotivnog i veoma senzibilnog mladića, natopljena melanholijom i ogromnom nadom promene života ,, rastrojstvom svih čula“. Bila je to jedinstvena poetika stvorena na putu mukotrpnog skitačkog života i izatkana iz nestvarnog, mitskog života pesnika.

Remboova vera da će se pomoću poetskih sposobnosti otrgnuti iz vlasti zakona i ograničenja ovozemaljske sudbine i tako ostvariti neku vrstu božanske egistencije nije se obistinila u toku njegovog kratkotrajnog života koji je okončan u znaku gorčine i razočarenja, ali je on zato postao pravi bog i mesija u očima književnog potomstva. Potvrdila se prastara istina da ljudi pretvaraju u mit ono što ne mogu iracionalno da ostvare.

Avangardni umetnički pokreti iz prvih decenija ovog veka, nikli kao neposredna posledica kataklizme kakva je bila svetski rat, ali i kao izraz šire svesti o civilizacijskoj propasti i bespuću, ponavljali su Remboov antiliterarni i antiumetnički revolt. Bretonova definicija nadrealizma kao ,, čistog psihičkog automatizma pomoću kojeg čovek pokušava da izrazi stvarno funkcionisanje misli“, izgledala je kao da je uzeta iz Remboovih ,, Iluminacija“. Ta formula, primenjena od strane nadrealista, dala je automatske tekstove. Ambicija nadrealističkih eksperimentatora bila je da se na ovaj način otkriju i oslobode neizmerne riznice koje krije podsvest i da se ispolje neslućena saglasja sveta i čovekovog duha.

Ipak, niko kao Rembo nije tako ubedljivo i do kraja dokazao da je poezija suština života i da je autentični život ujedno najviša i najuzbudljivija poezija.

(Opaska uredništva: Ovaj bi esej Umberta Eca trebalo ponavljati barem jednom godišnje dok ga svi naši čitatelji ne zapamte. Zato ga i ponavljamo).

Godine 1942, kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu ”Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba.

U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. Glavni trg je bio pun ljudi koji su pjevali i mahali zastavama, dozivajući Mima, regionalnog partizanskog vođu. Kao negdašnji maresciallo Carabiniera, Mimo se pridružio pristašama generala Badoglia, Mussolinijevog nasljednika, i izgubio nogu u jednom od prvih okršaja s preostalim Mussolinijevim trupama. Mimo se pojavio na balkonu gradske vijećnice, blijed, oslonjen na štaku i mašući rukom pokušao umiriti okupljenu masu.

Ja sam čekao govor, jer je cijelo moje djetinjstvo bilo obilježeno velikim i historijskim Mussolinijevim govorima, čije smo najznakovitije odlomke učili napamet u školi. Tišina. Mimo je govorio promuklim, jedva čujnim glasom. Rekao je: ”Građani, prijatelji. Nakon toliko bolnih žrtava… tu smo. Slava onima koji su pali za slobodu.” I to je bilo to. Vratio se unutra. Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike.

Nekoliko dana kasnije vidio sam američke vojnike. Bili su to Afroamerikanci. Prvi Yankee kojeg sam upoznao bio je crnac, Joseph, koji me u uveo u svijet čuda Dicka Traceyja i Li’la Abnera. Njegovi jarko obojeni stripovi lijepo su mirisali.

Proveo sam svoje dvije rane godine među fašistima, SS-ovcima, republikancima i partizanima, koji su svi pucali jedni na druge, pa sam naučio kako izbjegavati metke. Bila je to dobra vježba

Jedan oficir (kapetan ili major Muddy) bio je gost u vili porodice, čija kćerka je bila moja školska kolegica. Upoznao sam ga u njihovom vrtu, gdje su neke dame, okružujući kapetana Muddyija, pričale zavodljivi francuski. Kapetan Muddy znao je nešto francuskog, također. Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane. Uvečer sam svoju žvaku stavljao u čašu vode kako bi sutradan bila svježa.

U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija. Bilo mi je rečeno da je permanentno ratovanje prirodno stanje za jednog mladog Italijana. U narednim mjesecima sam otkrio da Otpor nije bio samo lokalni nego evropski fenomen. Naučio sam nove, zanimljive riječi poput: réseau, maquis, armée secrète, Rote Kapelle, varšavski geto. Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.

U mojoj zemlji danas postoje ljudi koji se pitaju da li je Pokret otpora uopšte imao realnog vojnog utjecaja na tok i ishod rata. Za moju je generaciju ovo pitanje irelevantno: mi smo neposredno razumjeli moral i psihološki značaj Otpora. Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji govore da je mit o Otporu bio komunistička laž. Istina je da su komunisti Otpor eksploatirali kao da je njihovo lično vlasništvo, jer su igrali glavnu ulogu u njemu, no ja se sjećam i partizana s maramama različitih boja. Noći i noći sam proveo prilijepljen uz radio i slušao poruke partizanima odašiljane preko Voice of London. Bile su to istovremeno šifrirane i poetične poruke (The sun also rises, The roses will bloom), a većina od njih bile su ”messaggi per la Franchi”.

Neko mi je došapnuo da je Franchi, čovjek legendarne hrabrosti, bio vođa najjače ilegalne mreže u sjeverozapadnoj Italiji. Franchi je postao moj heroj. Franchi (čije je pravo ime bilo Edgardo Sogno) je bio monarhista i takav antikomunista da se odmah poslije rata pridružio ultradesničarskim grupama, a potom bio optužen za kolaboraciju u projektu reakcionarnog državnog udara. Koga briga? Sogno je i dalje bajni heroj mog djetinjstva. Oslobođenje je bilo zajednički čin ljudi različitih boja.

U mojoj zemlji danas postoje oni koji kažu da je oslobodilački rat bio tragično vrijeme podjela i da je sve što trebamo nacionalno pomirenje. Pamćenje tih strašnih godina trebalo bi biti potisnuto, refoulée, verdrängt. Ali Verdrängung izaziva neurozu. Ako pomirenje znači suosjećanje i poštovanje za sve one koji su vojevali svoje ratove u dobrim namjerama, onda oprost ne podrazumijeva i zaborav. Mogu čak i priznati da je Eichmann iskreno vjerovao u svoju misiju, ali ne mogu reći ”Okej, vrati se i uradi to opet”. Tu smo da se sjetimo šta se desilo i svečano kažemo da ”Oni” to ne smiju opet napraviti.

Građani su vikali, a partizani su podigli svoje puške i svečarski zapucali. Mi djeca požurili smo skupljati čahure, dragocjene stvarčice, no ipak sam imao vremena naučiti da sloboda govora znači oslobođenje od retorike

Ali, ko su Oni?

Ako još uvijek mislimo na totalitarističke vlade koje su vladale Evropom prije Drugog svjetskog rata, onda nam je lako reći da se one ne mogu ponovno javiti u istom obliku u drukčijim historijskim okolnostima. Ako je Mussolinijev fašizam bio zasnovan na ideji karizmatičnog vođe, na korporativizmu, na utopiji imperijalne sudbine Rima, na imperijalističkoj volji za osvajanjem novih teritorija, na razjarenom nacionalizmu, na idealu cijele nacije uniformirane u crne košulje, na odbacivanju parlamentarne demokratije, na antisemitizmu… onda bez ikakvih teškoća mogu potvrditi da današnja italijanska Alleanza Nazionale, nastala iz post-ratne fašističke stranke MSI, a sada desničarska politička stranka, ima, za sada, veoma malo sličnosti sa starim fašizmom.

Na istoj liniji, premda jesam zabrinut zbog raznih nacoidnih pokreta koji se javljaju tu i tamo u Evropi, što uključuje i Rusiju, ne mislim da će se nacizam u svom originalnom obliku nanovo javiti kao svenarodni pokret.

Međutim, iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona. Postoji li još uvijek neki drugi duh koji se šunja Evropom (o drugim dijelovima svijeta da ne govorim)?

Ionesco je jednom rekao – računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje. Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećanja. Shodno tome, vrijedi upitati se zašto su ne samo Otpor nego i cijeli Drugi svjetski rat generalno diljem svijeta (bili) definirani kao borba protiv fašizma. Ako nanovo pročitate Hemingwayov roman Za kim zvona zvone, primijetit ćete da Robert Jordan svoje neprijatelje imenuje ”fašistima”, čak i onda kada misli na španske falangiste. A Roosevelt je rekao: ”Pobjeda američkog naroda i njegovih saveznika biće pobjeda nad fašizmom i mrtvom rukom despotizma kojeg predstavlja.”

Tokom Drugog svjetskog rata, Amerikance koji su odlazili u španski građanski rat nazivali su ”prenagljenim antifašistima”, što će reći da je borba protiv Hitlera u 40-tim godinama bila moralna dužnost za svakog Amerikanca, a borba protiv Franca, malo ranije, u 30-tima, s druge strane, zaudarala je, jer su je uglavnom vodili komunisti i drugi ljevičari… Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

Mein Kampf je manifest kompletnog političkog programa. Nacizam je sadržavao rasističku teoriju o izabranosti arijevske rase, precizne opise degenerirane umjetnosti (entartete Kunst), filozofiju volje za moć i filozofiju Übermenscha. Nacizam je bio striktno antikršćanski i neopaganistički, dok je Staljinov Diamat (zvanična verzija sovjetskog marksizma) bio vulgarno materijalistički i ateistički. Ako se pod totalitarizmom podrazumijeva svaki režim koji svaki čin pojedinca i pojedinca samog podređuje državi i njenoj ideologiji, onda su i nacizam i staljinizam bili istinski totalitaristički režimi.

Italijanski fašizam je zasigurno bio diktatura, ali nije bio u potpunosti totalitarizam, ne zbog svoje blagosti, već zbog filozofske slabosti svoje ideologije. Nasuprot uopštenom mišljenju, italijanski fašizam nije imao posebne filozofije. Članak o fašizmu kojeg potpisuje Mussolini, a koji je objavljen u enciklopediji Treccani, u osnovi je inspiriran Giovannijem Gentileem i reflektira kasnohegelijansko razmatranje o apsolutnoj i etičkoj državi, što Mussolini nikada nije realizirao.

Moja prva slika američkih oslobodilaca bila je – nakon toliko bijelaca u crnim košuljama – slika kultiviranog crnog čovjeka u žuto-zelenoj uniformi, koji govori: Oui, merci beaucoup, Madame, moi aussi j’aime le champagne… Nažalost, nije bilo šampanjca, ali sam od kapetana Muddyija dobio svoj prvi Wrigley Spearmint, koji sam žvakao po cijele dane

Mussolini nije imao nikakvu filozofiju; imao je samo retoriku. Na početku je bio militantni ateista, a kasnije je ipak potpisao konvenciju s Crkvom i tolerirao biskupe koji su blagosiljali fašističke zastavice. U svojim ranijim antiklerikalnim godinama, u nekom govoru koji je po svemu sudeći legenda, jednom je zatražio od Boga da ga udari ravno u lice, ukoliko postoji. Kasnije je Mussolini često spominjao ime Božije u govorima i nije mu smetalo da ga nazivaju čovjekom Proviđenja.

Italijanski fašizam bio je prva desničarska diktatura koja je zavladala jednom evropskom zemljom, a svi kasniji slični pokreti pronalazili su neku vrstu arhetipa u Mussolinijevom režimu. Italijanski fašizam je prvi zasnovao vojnu liturgiju i folklor, pa čak i način odijevanja sa svojim crnim košuljama, daleko utjecajniji nego li će Armani, Benetton ili Versace ikada biti.

Upravo u tridesetim godinama pojavili su se fašistički režimi, s Mosleyom u Velikoj Britanij, pa u Latviji, Estoniji, Litvaniji, Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Jugoslaviji, Španiji, Portugalu, Norveškoj, pa čak i u Južnoj Americi. Upravo je italijanski fašizam uvjerio mnoge evropske liberalne vođe da novi režim donosi zanimljivu socijalnu reformu i da osigurava ugodnu revolucionarnu alternativu komunističkoj prijetnji.

Ipak, historijsko pravo mi se ne čini dovoljnim argumentom da objasnim zašto je riječ fašizam postala sinegdoha, odnosno riječ koja se upotrebljava za različite totalitarističke pokrete. Sigurno ne zbog toga što je fašizam možda sadržavao, u svom kvintesencijalnom stanju, sve elemente bilo kojeg kasnije oblika totalitarizma.

Naprotiv, fašizam nije imao kvintesenciju. Fašizam je bio uzburkan i zbrkan totalitarizam, kolaž različitih filozofskih i političkih ideja, košnica razlika. Je li moguće pojmiti istinski totalitarizam koji je bio u stanju kombinirati monarhiju s revolucijom, Kraljevsku vojsku s Mussolinijevom miliziom, davanje privilegija Crkvi s državnim obrazovanjem koje je slavilo nasilje, apsolutnu državnu kontrolu sa slobodnim tržištem? Fašistička partija rodila se hvališući se da je donijela revolucionarno novi poredak, a finansirali su je najkonzervativniji zemljoposjednici koju su od nje očekivali da bude kontrarevolucionarna. U početku je fašizam bio i republikanski, a ipak je preživio dvadeset godina javno ispoljavajući svoju odanost kraljevskoj porodici, dok je Duce išao ruku pod ruku s Kraljem, kojem je čak nudio i titulu cara.

Ali kad je Kralj otpustio Mussolinija 1943, partija se ponovo javila dva mjeseca kasnije, s podrškom Njemačke, sa zahtjevom za „socijalnu” republiku, reciklirajući svoju staru revolucionarnu skriptu, obogaćenu skoro pa jakobinskim nadtonovima.

Postojala je samo jedna jedina nacistička arhitektura i nacistička umjetnost. Ako je nacistički arhitekta bio Albert Speer, onda nije bilo mjesta za Miesa van der Rohea. Isto tako, pod Staljinovom vlašću, ako je prihvaćen Lamarck, onda nije bilo mjesta za Darwina. U Italiji su postojali izvjesni fašistički arhitekti, ali tik do njihovih pseudokoloseuma stajale su građevina inspirirane modernim racionalizmom Gropiusa.

Nije bilo fašističkog Ždanova koji bi zadao jasan i striktan kulturni pravac. U Italiji su tada postojale dvije važne umjetničke nagrade. Premio Cermonu je kontrolirao fanatični fašista Roberto Farinacci, koji je podržavao umjetnost kao propagandu. (Mogu se prisjetiti slika kao što su ”Slušanje Duceovog govora na radiju” ili ”Stanja svijesti stvorena fašizmom”). Premio Bergamo sponzorirao je kultivirani i razumni fašista Giuseppe Bottai koji je štitio koncept umjetnosti radi umjetnosti same, ali i mnoge avangardne koncepte koji su u Njemačkoj proglašeni izopačenim i kriptokomunističkim.

Za nas je predmet ponosa bilo znati da mi Evropljani nismo pasivno čekali na oslobođenje. A za mlade Amerikance koji su svojom krvlju plaćali našu slobodu ipak je nešto značilo znati da su tamo iza linija fronta bili neki Evropljani koji su unaprijed otplaćivali svoj dug

Nacionalni pjesnik bio je D’Annunzio, boem kojeg bi u Njemačkoj ili Rusiji poslali pred streljački odred. Proglašen je režimskim bardom zbog svog nacionalizma i kulta herojstva, koji je ustvari bio dobrano izmiješan s utjecajima francuske fin de siecle dekadencije.

Uzmimo futurizam. Olako se da reći da je i on bio jedno stanje degenerirane umjetnosti, kao što su to bili ekspresionizam, kubizam i nadrealizam. Ali rani italijanski futuristi bili su nacionalisti, podržavali su ideju učešća Italije u Prvom svjetskom ratu iz estetskih razloga; slavili su brzinu, nasilje i izazov, a sve to lako je povezati s fašističkim kultom mladosti. Dok se fašizam samoidentificirao s Rimskim carstvom i nanovo otkrivenim ruralnim tradicijama, Marinetti (koji je tvrdio da je automobil ljepši od Nike sa Samotrake, pa čak i mjesečinu želio ubiti) proglašen je u međuvremenu članom Italijanske akademije, u kojoj se na mjesečinu gledalo s velikim poštovanjem.

Mnogi budući partizani i mnogi budući intelektualci Komunističke partije školovali su se na GUF-u, fašističkoj organizaciji studenata, koja je bila kolijevka nove fašističke kulture. Ovi klubovi bili su svojevrsni kipući lonci u kojima su cirkulirale nove ideje bez ikakve stvarne ideološke kontrole. To ne znači, ipak, da su partijski ljudi bili tolerantni prema radikalnom mišljenju, no neki od njih ipak nisu koristili sredstva za kontrolu.

Tokom ovih dvadeset godina, poezija Montalea i drugih pjesnika okupljenih oko grupe ”Ermetici”, bila je, zapravo, reakcija na bombastični stil režima, a ovim pjesnicima bilo je dozvoljeno razvijati svoj literarni protest iz svojih, kako je tada viđeno, bjelokosnih kula. Raspoloženje poezije iz ”Ermetici” grupe bilo je potpuno suprotno heroizmu i optimizmu režima. Režim je tolerirao njihovo nesumnjivo, mada društveno nevidljivo, disidentstvo, jer fašisti naprosto nisu obraćali pažnju na tako hermetične jezike.

Sve ovo ne znači da je italijanski režim gajio toleranciju. Gramsci je držan u zatvoru sve do smrti, opozicioni lideri Giacomo Matteotti i braća Rosselli su ubijeni, ukinuta je sloboda štampe, raspušteni su sindikati, a politički disidenti su odaslani na daleka ostrva. Zakonodavna vlast je bila poprilično fikcionalna, pri čemu je izvršna vlast, koja je na sebe preuzela i ovlasti pravosuđa, sama donosila nove zakone, među kojima i one o zaštiti rase (što je formalna gesta italijanske podrške onome što je postalo holokaust).

Kontradiktorna slika koju opisujem nije rezultat tolerancije, nego političke i ideološke neuravnoteženosti i raspršenosti. Ali, treba naglasiti, bila je to rigidna raspršenost, strukturirana konfuzija. Fašizam filozofski nije, zapravo, postojao, ali je emocionalno bio čvrsto privezan za neke arhetipske podloge.

Tako stižemo do druge važne tačke. Nije postojao sam jedan nacizam. Ne možemo Francov hiperkatolički falangizam označiti kao nacizam, jer je nacizam u suštini paganski, politeistički i antikršćanski. No, fašistička igra može se igrati na mnogo načina, a naziv igre se ne mijenja. Pojam fašizma ovdje nije drukčiji nego Wittgensteinov pojam igre. Igra može biti natjecateljska ili ne, može zahtijevati neke posebne vještine ili ne, može podrazumijevati novac, ali i ne mora. Igre su različite aktivnosti koje pokazuju jednu istu „porodičnu sličnost”, kako kaže Wittgenstein. Uzmimo sljedeću sekvencu:

1     2     3     4

abc bcd cde def

Zamislimo niz političkih grupa u kojem prvu grupu karakterizira element ”abc”, drugu grupu ”bcd”, treću ”cde”, i tako dalje. Prva i druga grupa su slične, jer imaju dva zajednička elementa; na istoj osnovi su slične druga i treća grupa. Obratimo pažnju na to da je treća grupa slična prvoj, jer imaju ”c” kao zajednički element. No, najzanimljivija je zasigurno četvrta grupa, koja je slična drugoj i trećoj, ali nema ništa zajedničko s prvom grupom. Ipak, zahvaljujući neprekinutom nizu opadajućih sličnosti od prve do četvrte grupe, ostaje, kao neka vrsta iluzorne tranzitivnosti, porodična sličnost između prve i četvrte grupe.

Iako politički režimi mogu biti srušeni, iako se ideologije mogu kritizirati i može ih se odricati, ipak iza režima i njegove ideologije uvijek postoji način mišljenja i osjećanja, mješavina kulturnih navika, opskurnih instinkata i nedokučivih nagona

Fašizam je postao svenamjenski pojam, jer se iz fašističkog režima može ukloniti jedan ili više elemenata, a on će i dalje biti prepoznatljiv kao fašistički. Oduzmite imperijalizam od fašizma i opet ćete imati Franca i Salazara. Oduzmite mu kolonijalizam, opet ćete imati balkanski fašizam ustaša. Dodajte italijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (koji Mussolinija nikada nije impresionirao) i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam Svetog Grala (koji je potpuno stran zvaničnom fašizmu) i dobit ćete jednog od najcjenjenijih gurua fašizma – Juliusa Evolu.

Ali uprkos cijeloj ovoj zbrci, ipak mislim da je moguće skicirati listu elemenata tipičnih za ono što nazivam ur-fašizmom ili vječnim fašizmom. Ovi elementi ne mogu sačinjavati sistem, mnogi od njih su međusobno kontradiktorni i tipični su za mnoge druge vrste despotizma ili fanatizma. No, dovoljan je jedan od njih da otvori prostor fašizmu koji će se oko njega zgrušati.

1. Kult tradicije

Prvi element ur-fašizma je kult tradicije. Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. Nije on tipičan samo za kontrarevolucionarnu katoličku misao nakon Francuske revolucije, nego je rođen u kasnom helenističkom periodu kao reakcija na klasični grčki racionalizam. U Mediteranskom bazenu narodi različitih religija (od kojih je većinu prihvatio rimski Panteon) počeli su sanjati o otkrovenju odaslanom u praskozorje ljudske historije. Ovo otkrovenje, prema tradicionalističkoj mistici, dugo je bilo skriveno ispod vela zaboravljenih jezika: u egipatskim hijeroglifima, u keltskim runama, u savitcima malo poznatih religija Azije.

Ta nova kultura trebala bi biti sinkretička.

Sinkretizam nije, kako to rječnik tvrdi, tek ”kombinacija različitih oblika vjerovanja i praksi”, jer takva kombinacija mora tolerirati određene kontradikcije. Svaka izvorna poruka nosi bljesak mudrosti, i kad se čini da svaka od njih govori drukčije i nespojive stvari, to se samo čini, jer svaka od njih aludira, alegorički, na jednu te istu iskonsku istinu.

Posljedica tome je da učenje ne donosi nikakvu korist. Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku.

Dovoljno je samo pogledati program bilo kojeg fašističkog pokreta kako bi se pronašli glavni fašistički mislioci. Nacistički gnosis hranjen je tradicionalističkim, sinkretističkim, okultnim elementima. Najuticajniji teoretičar savremene italijanske desnice, Julius Evola, spojio je Sveti Gral s Protokolima Sionskih mudraca, alhemiju sa svetim Rimskim i Njemačkim carstvom. Činjenica da je savremena italijanska desnica, s ciljem da pokaže svoju otvorenost, nedavno proširila svoj program uključivanjem radova i ideja De Maistrea, Guenona i Gramscija, čisti je dokaz sinkretizma.

Ako u američkim knjižarama istražujete police koje su označene kao ”New Age”, naći ćete tamo čak i Svetog Augustina, koji, koliko ja znam, nije bio fašista. Ali, kombiniranje Svetog Augustina i Stonehengea – to je simptom ur-fašizma.

2. Odbacivanje modernizma

Tradicionalizam podrazumijeva odbacivanje modernizma. I fašisti i nacisti su obožavali tehnologiju, dok su je tradicionalisti obično odbacivali kao negaciju tradicionalnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegova pohvala modernizmu bila je tek površina ideologije zasnovane na krvi i tlu (Blut und Boden). Odbacivanje modernog svijeta bilo je zamaskirano odbijanjem kapitalističkog načina života, ali je u biti podrazumijevalo odbacivanje Duha 1789. (i 1776., naravno). Prosvjetiteljstvo, odnosno Doba razuma, viđeno je kao početak moderne izopačenosti. U svojoj se suštini ur-fašizam može definirati kao iracionalizam.

Zašto su američki radikali trideset godina kasnije koristili izraz fašistička svinja govoreći o policajcu koji ne odobrava njihove pušačke navike? Zašto nisu govorili cagoulardska svinja ili falangistička svinja ili ustaška svinja ili nacistička svinja?

3. Iracionalizam

Iracionalizam, također, opstoji na kultu čina zarad čina samog. Čin lijep sam po sebi mora biti preduzet prije ili bez bilo kakvog razmišljanja. Mišljenje je oblik kastriranosti. Tako kultura postaje sumnjiva čim se poistovjeti sa kritičkim stavovima. Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Goeringove izjave ”Kada čujem riječ kultura, latim se pištolja”, do učestalih izraza kakvi su ”degenerirani intelektualci”, ”štreberčine i pametnjakovići”, ”jalovi snobovi” ili ”univerziteti su legla crvenih”. Zvanični fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti.

4. Neslaganje kao izdaja

Nijedno sinkretističko vjerovanje ne može podnijeti analitički kritiku. Kritički duh izvodi razlike, a uviđanje razlike je znak modernizma. U modernoj kulturi naučna zajednica cijeni neslaganje kao način unaprjeđenja znanja. Za ur-fašizam neslaganje je izdaja.

5. Strah od razlike

Nadalje, neslaganje je znak raznolikosti. Ur-fašizam ojačava i pridobiva podršku time što iskorištava i raspiruje prirodni strah od razlike. Prvi znak jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta upravo je strah od došljaka. Ur-fašizam je tako, po definiciji, rasistički.

6. Individualna ili socijalna frustracija

Fašizam potječe iz individualne ili socijalne frustracije. Zato je jedan od tipičnih elemenata povijesnog fašizma bio poziv frustriranoj srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili patila od osjećaja političkog poniženja, uplašena pritiskom nižih socijalnih grupa. U naše vrijeme, kada su stari proleteri postali malograđanima (a lumpenproleteri uglavnom odstranjeni s političke scene), fašizam sutrašnjice svoju će publiku pronaći u ovoj novoj većini.

7. Opsesija zavjerom

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom, po mogućnosti međunarodnom. Pristaše se moraju osjećati opkoljenim.

Najlakši način rješavanja problema zavjere jeste poziv na ksenofobiju. No, zavjera također mora dolaziti i iznutra: Jevreji su uglavnom najbolja meta, jer donose tu prednost da su istovremeno i vani i unutra. U SAD-u ćemo najočitiju pojavu opsesije zavjerom pronaći u The New World Order Pata Robinsona, ali, kao što smo već vidjeli, ima i mnogo drugih.

8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja

Pristaše se moraju osjećati poniženima zbog očiglednog bogatstva i moći svojih neprijatelja. Dok sam bio dječak, naučili su me da Engleze vidim kao narod pet dnevnih obroka. Oni su jeli češće nego li siromašni, ali smjerni Italijani. Jevreji su bogati i jedni drugima pomažu kroz mrežu uzajamne podrške. Pristaše, međutim, moraju biti uvjereni da mogu savladati neprijatelje. Neprestanim mijenjanjem retoričkog fokusa neprijatelji su čas slabi čas jaki. Fašističke vlade osuđene su na ratne poraze, jer su ustavno nesposobne tačno procijeniti snage neprijatelja.

Ljudima koji osjećaju da im je oduzet njihov društveni identitet, ur-fašizam kao jedinu privilegiju dodjeljuje činjenicu da su rođeni u istoj zemlji. Ovo je korijen nacionalizma. Osim toga, jedini koji narodu mogu priuštiti njegov identitet jesu njegovi neprijatelji. Tako u korijenima ur-fašističke psihologije leži opsesija zavjerom

9. Život je permanentno ratovanje

U ur-fašizmu nema borbe za život nego se, prije će biti, živi da bi se borilo. Otuda je pacifizam trgovina s neprijateljem. Pacifizam je loš, jer život je permanentno ratovanje. Ovo, međutim, dovodi do kompleksa Armagedona. Ako neprijatelji moraju biti poraženi, onda mora postojati i posljednja bitka, nakon koje će pokret imati potpunu kontrolu nad svijetom. No, takvo ”konačno rješenje” podrazumijeva neki duži period mira, Zlatno doba, što se suprotstavlja principu permanentnog rata. Nijedan fašistički vođa nije uspio riješiti ovaj problem.

10. Prezir prema slabijem

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svijetu, članovi partije najbolji su među svim građanima, a svaki građanin može (ili bi morao) pristupiti partiji. Ali patriciji ne mogu postojati bez plebejaca.

U stvari, Vođa, koji zna da mu moć nije demokratski data nego je silom uzeta, također zna i da je njegova snaga osnovana na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju gospodara. Kako je grupa hijerarhijski organizirana (prema vojnom modelu), svaki od podređenih vođa prezire svoje potčinjene, a svaki od njih, nadalje, prezire one koji su njemu potčinjeni. Upravo to pojačava svijest o masovnom elitizmu.

11. Kult heroizma i herojska smrt

U takvoj perspektivi svakoga se obrazuje da postane heroj. U svakoj mitologiji heroj je iznimno biće, a ur-fašizam herojstvo postavlja kao normu. Ovaj kult heroizma tijesno je povezan s kultom smrti. Nije slučajno parola falangista bila Viva la Muerte (živjela smrt).

U nefašističkim društvima, široj javnosti govori se da je smrt neugodna, ali da se s njom mora suočiti dostojanstveno, a vjernicima se kaže da je smrt bolan način dosezanja nadnaravne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, koja se reklamira kao najbolja nagradu za herojski život. Ur-fašistički heroj nestrpljivo čeka smrt. U svojoj nestrpljivosti često druge ljude šalje u smrt.

12. Machizam

Kako su i permanentni rat i heroizam teške igre, ur-fašista svoju volju za moć prenosi na seksualni nivo. Ovo je izvor machizma, koji podrazumijeva i prezir prema ženama i osudu neuobičajenih seksualnih navika, od čednosti do homoseksualnosti. Kako je čak i seks teška igra, ur-fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.

13. Selektivni/kvalitativni populizam

Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu, na jednom, takoreći, kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava, ali građani u cjelini imaju politički utjecaj samo s količinskog aspekta, jer pojedinac se mora povinovati odlukama većine. Za ur-fašizam individue kao individue nemaju prava, a Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju.

Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizmi po krvi podrazumijevaju prezir prema slabijem. Ur-fašizam može zagovarati samo pučki elitizam

Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač. Izgubivši moć demokratskog delegiranja, građani ne djeluju nego se od njih traži da igraju ulogu Naroda. Upravo zbog toga narod nije ništa drugo do teatralna izmišljotina. Kao dobar primjer kvalitativnog populizma ne moramo više uzimati Piazza Veneziju u Rimu ili Nurnberški stadion, jer nas u budućnosti čeka svojevrstan TV-populizam ili internetski populizam u kojem će emocionalna reakcija određene odabrane grupe biti predstavljena i prihvaćena kao glas Naroda.

Zbog svog kvalitativnog populizma ur-fašizam se mora usprotiviti ”trulim” parlamentarnim vlastima. Jedna od prvih Mussolinijevih rečenica u Italijanskom parlamentu glasila je: ”Mogao bih ovo gluho i žalosno mjesto pretvoriti u kamp za moje manipule.”  (Manipule su vojne jedinice u rimskim legijama.) Smjesta je, ustvari, pronašao bolje mjesto za svoje manipule, ali je malo kasnije ipak uništio Parlament. Gdje god političar iskazuje sumnju u legitimnost parlamenta jer, tobože, više ne predstavlja glas Naroda, tu se može namirisati ur-fašizam.

14. Ur-fašizam govori novogovorom

Novogovor je izmislio Orwell u 1984, kao zvanični jezik Ingsoca, engleskog socijalizma. No, elementi ur-fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički ili fašistički udžbenici služili su se osiromašenim vokabularom i elementarnom sintaksom, s ciljem da ograniče sredstva za kompleksno i kritičko razmišljanje. Moramo biti spremni prepoznati nove forme novogovora, čak i kad se pojavljuju u potpuno nevinom obliku talk showa.

***

Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da novine imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.

Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.

Poruka na naslovnoj stranici slavila je kraj diktature i povratak slobode: slobode govora, slobode štampe i slobode političkih organizacija. ”Sloboda”, ”diktatura”, ”prava”… tada sam prvi put čuo za te riječi. Nanovo sam se, uz te riječi, rodio kao slobodan čovjek Zapada.

Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio ”Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, ”Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama

Moramo paziti da smisao ovih riječi nikada ponovo ne bude zaboravljen. Ur-fašizam je još uvijek oko nas, često neuniformiran i svakodnevno odjeven. Lakše bi nam bilo kada bi se danas pojavio neko ko bi javno govorio ”Hoću ponovo otvoriti Auschwitz”, ”Hoću da Italijom ponovo paradiraju crne košulje”, ali život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama.

Naša je dužnost da ga razotkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov primjer, svakoga dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su kojima nikada nema kraja.

Tekst je prvobitno objavljen 22. juna 1995. u ”New York Review of Books”, a potom i u ”Utne Reader” u decembru iste godine. Ovaj prijevod Kenana Efendića napravljen je prema oba izdanja, pri čemu se razlike ogledaju samo u tome što drugo izdanje ima podnaslove.

autograf

Oscar Wilde odluči prisustvovati premijernoj kazališnoj predstavi jednog usputnog poznanika. U njegovoj loži sjedio je i autor drame. Wilde ni poslije prvog ni poslije drugog čina ne izusti ni riječi. Zatim se autor ohrabri i upita ga kako mu se dopada predstava. Wilde zamišljeno reče:

– Vani mora da pada strašna kiša.

– Zašto?

– Jer nitko ne odazi s predstave.

****

Kada je dolazio u SAD Wildea su pitali na carini da li ima nešto prijaviti

On je, naravno, skroz nonšalantno u dandy stilu odgovorio:

– Nemam ništa za prijaviti nego samo moj genij.

***

Winston Churchill je bio pozvan kod prijatelja na večeru. Poslije žustre političke rasprave između gosta i domaćina, usplahirena domaćica nije uspjela da se uzdrži, pa se oštrim rijecima obratila  gostu :

– Gospodine, da sam vasa supruga sipala bih Vam otrov u taj čaj!

– Gospođo, da sam ja vas suprug, ja bih taj čaj i popio.

***

Bernard Shaw šalje Churchillu pozivnicu za premijeru svog komada:

– Gospodine prvi ministre šaljem vam dve ulaznice za premijeru mog novog komada. Bila bi mi čast da dođete sa svojim prijateljem ukoliko imate prijatelja.

Churchill odgovara:

– Gospodine Shaw, sa žaljenjem vas obavještavam da nisam u mogućnosti prisustvovati premijeri vašeg komada, ali obećavam da ću doći na reprizu ako je bude.

***

Tesko bolesnom Antistenu dolazi u posjetu Diogen držeći u ruci mač.

Nakon sto je Antisten izgovorio “Ko bi me mogao osloboditi ovih muka?”

Diogen odgovori “Ovaj ovdje”, pokazujući na mač.

Tada odgovori Antisten: “Od muka, rekao sam, a ne od života.”

***

Kolega fizicar ulazi kod Nielsa Bohra i vidi potkovicu iznad njegovog stola.

– Ma jel moguce da vi kao znanstvenik (i to kakav) vjerujete da potkovica donosi srecu?!?

– Pobogu, za što me smatrate? Naravno da ne vjerujem u te gluposti! Ali meni su rekli da potkovica donosi sreću bez obzira da li se u to vjeruje ili ne.

***

Jednom je, u vrijeme mira s Francuzima, njemački car Friedrich Veliki dodijelio orden nekom svom kapetanu. On je zahvaljujući rekao:

– Veličanstvo, volio bih da sam to odlikovanje zaslužio na bojnom polju.

– Da, da, svakako – odgovori car – ali zar mislite da bih zbog vas sada trebao započeti neki novi rat?

***

Mario Lanca je bio odličan pevač, ali slab glumac. Na jednoj probi ljubavne scene redatelj mu reče:

– Zašto ste tako ukočeni, zar vi nikada niste vodili ljubav?

– Jesam, odgovorio je Lanca, samo tada nisam pevao.

***

Za Nicola Paganinija italijanskog virtuoza na violini i kompozitora vezano je mnogo anegdota. Postoji i legenda da je na jednom koncertu svirao samo na jednoj zici. Posle tog koncerta potražio je kociju da ga odveze kući. Kočijas koji je prepoznao slavnog violinistu rekao je:

– Za Paganinija 20 lira!

– Zasto tako mnogo, začudio se se Paganini

– Zato sto sam toliko platio ulaznicu za vaš koncert na kome ste svirali samo na jednoj žici!

– Dobro – rekao je violinista – platit ću ovu sumu, ali pod uvjetom da me odvezete samo na jednom kotaču!

***

Kada je Gandhi studirao pravo na koledžu u Londonu, imao je profesora Peters, koji je osjećao animozitet prema njemu, i zato Gandhi nikada nije spustio glavu pred profesorovim “argumentima” koji su bili veoma česti.

Jednog dana gospodin Peters je ručao u trpezariji Univerziteta i Gandhi je došao sa svojim poslužavnikom i sjeo pored profesora. Profesor je u svojoj aroganciji, rekao: “Gospodine Gandi: vi ne razumijete ….svinja i ptica ne sjede zajedno kad jedu“. Gandh mui odgovorio: “Ne brinite profesore, ja ću odletjeti”,

i otišao je i sjeo za drugi stol. Gospodin Peters, zelen od bijesa, odluči se osvetiti se na sljedećem testu, ali Gandhi briljantno odgovara na sva pitanja. Zatim mu gospodin Peters postavlja pitanje: “Gospodine Gandhi, ako hodate ulicom i nađete paket u kome je vreća mudrosti i drugu torbu u kojoj je novac, koji ćete od njih uzeti?” Bez sustezanja, Gandhi je odgovorio: “Onaj sa novcem, naravno”. Gospodin Peters, nasmijan, reče: “Ja bih na tvom mestu, prije uzeo onu vreću u kojoj je mudrost, zar ne?” Svaki čovek uzima ono što nema “, odgovorio je Gandhi ravnodušno.

Gospodin Peters, već histeričan, piše na ispitnom listu reč “idiot” i daje ga Gandhiju. Gandhi uzima ispitni list i sjedne. Nekoliko minuta kasnije, Gandhi odlazi do profesora i kaže: “Gospodine Peters, vi ste potpisali test, ali mi niste dali ocjenu”.

***

Čekajući svoju punicu Anatole France naredi svom slugi:

– Evo ti deset franaka, idi na stanicu i dočekaj moju punicu.

– A, što ako ne dođe?

– U tom slučaju dobićeš još deset franaka.

***

Bakteriologa i doktora Roberta Kocha netko je htioo u društvu poniziti te ga upita:

– Da li ste vi doktor za stoku?

Koh živahno odgovori:

– Da, a što vas boli?

***

Aristip iskaše poveliku sumu novca da jednog mladića uči. Ali, otac učenikov mu rekne:

– Pa za toliko novaca ja mogu da kupim vola.

– Kupi, pa ćeš onda imati dva vola.

***

Kada je Nušić jednom došao kući kasno,  žena ga je čekala ljuta pitavši ga: ”Znaš li ti koliko je sati”. On je spokojno i hitro odgovorio: ”Deset”. U tom momentu sat je izdajnički otkucao jedan sat poslijee ponoći, na što je žena pobjednički pitala: ”A ovo? Šta ćemo s ovim jedan?”. Nušić je još prisebnije odgovorio: ”Šta hoćeš? Da ti kuca nulu?”

***

Dramatičar i prozni pisac Luigi Pirrandelo došao je odvjetniku da mu sastavi tužbu za razvod braka.

– Kakvi su vaši razlozi?, upita ga odvjetnik.

– Oženjen sam, uzvrati Pirrandelo

***

Shaw, koji je bio mršav, i pisac Gilbert Chesterton, koji je bio neobično debeo čovjek, svakom prilikom su izazivali jedan drugoga. Jednog dana reče debeli Chesterton mršavom Shawu:

– Kad god čovjek pogleda vas pomislio bi da u ovoj zemlji vlada glad! – A kad čovjek pogleda vas, pomislio bi da ste za to krivi vi! – uzvrati Shaw.

***

Slavni talijanski tenor Enrico Caruso se prehladio i nije mogao nastupiti. Direktor kazališta bio je sav izvan sebe, pa je vikao:

– Što da uradim? Pa kako ste se mogli prehladiti?

– To su posljedice premijere, reče pjevač.

– Kakve posljedice?, začudi se direktor.

– To je sasvim jednostavno: na pozornici su me zalili valovi oduševljenja, zatim sam pao u vihor obožavateljki i došao sav ugrijan kući, gdje me polio hladan tuš kritike. Tko da se ne prehladi u takvim uvjetima?

Vijest da će Milan Bandić u Novom Zagrebu instalirati megaprojekt vrijedan pola milijarde eura – ‘zagrebački Manhattan’ i ‘grad u gradu’, kako mu već sada tepa – mogli bismo odmah otpisati kao novinarsku patku, da nas toliko ne podsjeća na scenarij koji smo proteklih godina gledali u Beogradu

portalnovosti

http://dhk.hr/ogranci-dhk/detaljnije/otkazan-strucni-skup

Društvo hrvatskih književnika

20. travanj 2020.

Otkazan stručni skup

Prigodom obilježavanja 120 godina Društva hrvatskih književnika u Bickom Selu (Općina Garčin) kod Slavonskog Broda, trebao se održati stručni skup s prigodnim kulturnim programom u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski

Udruge povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema, Brodskog kulturnog kruga PANNONIAE GLORIA te UKUD-a Biđani, Bicko Selo, u Bickom Selu 22. travnja 2020., pod nazivom:  Valentin Benošić i Bicko selo u kontekstu hrvatske književnosti. Skup će se održati u drugom terminu tijekom 2020., a radovi će biti objavljeni u prigodnom zborniku. Svoje će radove priložiti Ivan Stipić, mr. sc. Darija Mataić Agičić, dr. sc. Vlasta Markasović, Mirko Ćurić i drugi.

***

Valentin Benošić je prerano preminuli hrvatski pjesnik (Stružani kod Slavonskog Broda, 9. II 1941 — Zagreb, 29. V 1968). Već u djetinjstvu boluje od tuberkuloze. Od 1947. polazi osnovnu školu u Bickom Selu, a povremeno je na liječenju u Zagrebu (1949) te Slavonskom Brodu (1956). Tamo je završio učiteljsku školu i upisao Pedagošku akademiju. Početkom 1968. ponovno je u bolnici u Slavonskom Brodu, zatim u Zagrebu, gdje je uskoro i umro. Bio je odbornik Skupštine općine Slavonski Brod, tajnik Matice Hrvatske, član Društva književnika Hrvatske. — Prvu pjesmu bez naslova objavio je u Telegramu (1962, 105). Pjesme, prikaze i publicističke članke objavio je u Reviji (1962–1964, 1966, 1967), Telegramu (1962, 1963), Godišnjaku MH (Vinkovci 1963, 1970), Književnim novinama (1963, 1965), Brodskom listu (1966–1969), Rukovetima (1967, 1968), Slavonskom narodnom kalendaru (1967, 1968), Glasu Slavonije (1968, 1969), Posavskim tokovima (1968), Republici (1968), Susretima (1970) i Novostima (1972). Pjesme su mu objavljene i u antologijama Mi, ovdje (Slavonski Brod 1966), Zaljubljenici Cibalae (Vinkovci 1976), Slava Panonije (Vinkovci 1980).

****

Znanstveno – stručni skup:

VALENTIN BENOŠIĆ I BICKO SELO

U KONTEKSTU SLAVONSKE I HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI

ORGANIZATORI:

Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski

Udruga povjesničara i baštinika zavičajne starine Slavonije, Baranje i Srijema

Brodski kulturni krug PANNONIAE GLORIA

UKUD Biđani, Bicko Selo

VRIJEME: 22. travanj 2020.

MJESTO: Općina Garčin, Dom mjesnog odbora Bicko Selo

PROGRAM:

10,00 – 10.30

Dolazak u Bicko Selo i upoznavanje s mjestom i polaganje cvijeća na spomen kuću  i obilazak jednog OPG-a (osvježenje)

Pozdravna riječ načelnika općine Mate Grgića i domaćina Irena Katalinić

Kratko o mjestu Bickom Selu Ilija Maoduš (moderator)

11,00 -12,15 ZNANSTVENO – STRUČNI SKUP – IZLAGANJA:

• Ivan Stipić, viši knjižničar: Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i autorskih prava u svjetlu svetojeronimskog jubileja
• Ilija Maoduš, publicist: Hrvatska narodna čitaonica Bicko Selo
• Mirko Ćurić, književnik: obljetnica Društva hrvatskih književnika i četiri desetljeća djelovanja njegova slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka
• sc. Vlasta Markasović, knjiž. kritičarka: Likovi Šokica u djelu Mare Švel-Gamiršek
• sc. Darija Mataić Agičić, viša knjižničarka: Pjesništvo Valentina Benošića
• Ivan Stipić, viši knjižničar: Bicko Selo i njegov doprinos hrvatskoj kulturi na stranicama Leksikona brodskih pisaca
• Ilija Maoduš, publicist: Stogodišnji tragovi – Po komu ćemo pamtiti Biđane

12,30 Ručak i druženje

Ralph Waldo Emerson predstavlja prekretnicu u američkoj književnosti i kulturi, začetnik je novog doba i novih ideja u književnosti, filozofiji i proučavanju religija. Nazivaju ga i ocem suvremene američke književnosti koji je snažno utjecao na brojne američke književnike, prije svega na Walta Whitmana, čiji je dolazak na neobičan način i predvidio.

Rodio se 1803. godine u Bostonu, u obitelji s dugom lozom puritanskih svećenika. Vrlo je rano ostao bez oca, ali se ipak uspio školovati na Harvardu. Družio se s poznatim književnicima i filozofima, pisao poeziju i eseje, vodio dnevničke zapise i držao predavanja po različitim američkim državama od Divljeg zapada do velikih gradova na istočnoj obali. Zalagao se protiv ropstva, isticao transcendentnu prirodu čovjeka i vjerovao u čovjekovo božansko porijeklo.

Prvu knjigu eseja O prirodi (Nature), objavio je 1836. Nastala je nakon puno godina proučavanja i promišljanja o smislu čovjekova postojanja, i to najčešće u osami, u prirodi. Središnja je ideja knjige da Bog prožima prirodu i da se stoga božanska stvarnost može razumjeti proučavanjem prirode. Knjiga se sastoji od osam eseja: O prirodi, O općim dobrima, O ljepoti, O jeziku, O disciplini, O idealizmu, O duhu i O mogućnostima.

Iz dnevnika:

Studeni 1828. – Zar ne vidite da ste vi sami sebi svemir? Vi nosite vlastitu sudbinu u svojim rukama. Bog nalazi savršenstvo u samome sebi, tako bi morao i čovjek.

21. prosinca 1834. – Neka je blagoslovljen dan kad mlado biće otkrije da su ono što je u nama i ono što je iznad nas sinonimi.

3. lipnja 1836. – Uvijek ponovno učimo da trajanje i veličina ne predstavljaju ništa za dušu.

U vječnosti prirode stoljeća se gube kao trenuci. U ogromnosti materije nema velikog i malog. Trava i lišće koji pokrivaju čitavu Zemljinu kuglu, kao i snijeg koji poput kape pokriva Sjeverni pol baš kao i Južni pol, nisu zahtijevali veći napor ili namjeru no što su ih iziskivali otvaranje jednog ljiljanova zvonolikog cvijeta ili klijanje jednog zrna žita. Za zakone prirode vrijeme ne predstavlja ništa. Ocean je velika kap, kap je mali ocean.

19. listopada 1836. – Pojedinac uvijek umire. Ono što je sveopće jest život. Koliko istine i dobrote uđe u mene, toliko ja živim. Koliko u meni ima grešaka i grijeha, onoliko je i smrti u meni.

12. lipnja 1838. – Ne dopusti okolnostima da vladaju tobom, nego ti uvijek vladaj njima i ništa te neće povrijediti.

21. veljače 1840. – Umjetnost uvijek teži nečemu boljem od prirode, ali umjetničko djelo je uvijek manje uvjerljivo od prirode.

Preuzeto iz knjige: Ralph Waldo Emerson: Društvo i osama: izbor iz dnevnika i eseja.

O prirodi

Priroda nikad nema zlokoban lik. Ni najmudriji čovjek ne može proniknuti u njenu tajnu, ali ni prestati biti radoznao otkrivši svu njezinu savršenost…

Ljubitelj prirode je onaj čija su unutrašnja i vanjska osjetila u potpunom međusobnom skladu; onaj koji je zadržao dječji duh čak i kad je u punoj zrelosti. Njegova veza s nebom i zemljom postaje dio njegove svakodnevne hrane. U prisutnosti prirode, iskrena radost prožima čovjeka, usprkos svim njegovim životnim nedaćama i tugama. Priroda mu govori – ti si moje stvorenje i unatoč svim tvojim nevažnim tegobama, pronađi svoj spokoj u meni…

Ljepota je znak kojim Bog obilježava vrlinu. Svako prirodno djelo oblik je milosti. Svako junačko djelo oblik je plemenitosti kojem se jednako raduju junakov zavičaj i slučajni promatrači. Velika djela uče nas da je svemir svojina svakog pojedinca… Umjetničko djelo je apstrakcija ili simbolički sažetak svijeta…

Svaki pojedini predmet jedino je lijep ako naglašava univerzalnu milost.

Pjesnik, slikar, kipar, glazbenik, arhitekt, svi oni pokušavaju zgusnuti ljepotu svijeta u jednu točku, i svaki od njih u svojim djelima pokušava zadovoljiti ljubav prema ljepoti koja ga potiče na stvaranje… Tako priroda djeluje kroz umjetnost pomoću volje čovjeka ispunjenog ljepotom njezinih iskonskih djela. Prema tome, svijet postoji kako bi duša zadovoljila žudnju za ljepotom…

Priroda je posrednik misli, i to na tri načina:

1. Riječi su oznake prirodnih činjenica.
2. Pojedine prirodne činjenice simboli su pojedinih duhovnih činjenica.
3. Priroda je simbol duha…

Već sam napomenuo da je svaki prirodni proces verzija neke etičke pouke. Moralnost počiva u središ­tu prirode i zrači svuda uokolo. Ona je srž svakog sadrža­ja, svakog odnosa i svakog procesa. Sve stvari s kojima dolazimo u dodir poučavaju nas nečemu…

Osobito se u ovome očituje jedinstvenost Prirode – jedinstvenost u raznolikosti koju na svakom koraku susrećemo… List, kapljica, kristal, trenutak u vreme­nu, povezani su s cjelinom i sudjeluju u savršenstvu cjeline. Svaka čestica je mikrokozmos i svaka je vjerno ponavljanje sličnosti svijeta…

Učimo da je ono najuzvišenije dar čovjekovoj duši, da zastrašujuća sveopća bit nije ni mudrost, ni ljubav, ni ljepota, ni moć, nego sve to zajedno i svaka za sebe, i da je upravo to ono zbog čega sve stvari postoje i kroz što se ostvaruju, da duh stvara, da je duh prisutan u pozadini svega, ali i u čitavoj prirodi: da je duh jedinstven, a ne složen, da ne djeluje na nas izvana, to jest preko vremena i prostora, već duhovno ili kroz naše ja. Stoga, taj duh, to Vrhovno Biće, ne stvara prirodu oko nas, već je pušta da nas čitave prožme, kao što životnost prožima čitavo stablo čineći da na mjestu otpalih listova i grančica izbijaju novi listovi i grančice…

Razlog zbog kojeg svijetu nedostaje cjelovitosti, pa leži u ruševinama, jest taj što je čovjek razjedinjen od samoga sebe… Pouzdan znak mudrosti znači vidjeti čudesno u običnom.

pulse

Napokon smo dočekali i to dugočekivano i najavljivano »relaksiranje mjera«.

– Idemo s faznom reaktivacijom, obznanio je naciji premijer Andrej Plenković dajući svoj lingvistički doprinos tom metajeziku koji smo s pojavom koronavirusa usvojili kao materinji.

Iako obične građane prvenstveno zanima kad će se moći malo dotjerati kod frizera i pedikera, voziti gradskim prijevozom ili posjetiti svog krojača, postolara i cvjećara, bombardiranje metalnom terminologijom o »horizontalnoj relaksaciji mjera i reaktivaciji gospodarstva« straši nas i drži u pripravnosti kao da smo još uvijek usred radioaktivnog reaktora Černobila.

Naravno da oprez nikad nije na odmet i da se više nećemo moći opušteno ponašati kao što smo bili navikli, ali zašto nas, ionako dovoljno frustrirane i dešperatne, dodatno uznemiravaju i plaše tim robotiziranim govorom?

U samo dva mjeseca naš se svakodnevni rječnik brže promijenio nego devedesetih kada smo se na sve strane sudarali s vrtoletima i zrakomlatima.

Danas i djedovi i bake, baš kao i njihovi unuci, suvereno vladaju i izgovaraju covid-19 i dezificijens, a komorbidìtēt bez problema medicinski definiraju kao istodobnu pojavu dviju ili više bolesti, odnosno rizične čimbenike koji mogu pogoršati jednu bolest ili uzrokovati drugu.

I, kada nam iz nekog od kriznih stožera priopće kako su tog dana preminule osobe od koronavirusa imale »značajni komorbiditet i teške kronične bolesti«, s olakšanjem odahnemo, kao da nas je same smrt zauvijek zaobišla!

Mnogo toga smo u ovo doba korone naučili, gotovo da nema upućenijeg djeteta ili prosječno obrazovanog čovjeka koji bez greške razlikuje linearni od eksponencijalnog rasta, makar mu matematika ne bila jača strana.

Oni malo napredniji već su savladali i serološka testiranja, znaju sve o tome što su IGG tijela, a što CPR tekstovi. Zahvaljujući koronavirusu savladali smo mnoga znanja i vještine bez kojih smo do jučer bezbrižno živjeli, pa je normalno da su se i naš vokabular i sintaksa u skladu s tim promijenili. Nije ovo nikakva jezikoslovna rasprava, ali »relaksiranje mjere« pogađa poput »Full Metal Jacketa«.

Najprije, do pojave ovog novogovora, relaksirali smo se, opuštali, odmarali, uz neku dobru knjigu, glazbu, odlaskom u kazalište ili na koncerte, šetnjom u prirodi, na moru ili u toplicama, radeći nešto neobavezno ili, naprosto, ljenčareći.

Taj povratni glagol vezivali smo za nešto što smo sami sebi činili, što nam je, rekli bismo, bilo potrebno nakon napornog dana, tjedna, godine ili nekog traumatičnog iskustva.

Opuštali smo se fizički i psihički, u skladu s onom maksimom »u zdravom tijelu, zdravi duh« ili nam je pak netko pomagao da se relaksiramo, u fitness i welness centrima, spa resortima ili kako se već sve hrvatski ne zovu takva mjesta.

Dobro, relaksaciju smo kao termin upotrebljavali i kada smo govorili o uspostavljanju ravnoteže u nekom sustavu ili pak o tome kako je netko postao manje formalan ili rezerviran. Ali, pobogu, kako se to mogu »relaksirati mjere«!?

A mjere su pri tom eufemizam za zabrane i ograničenja koja su nam nametnuta, u ovom slučaju opravdano, zbog vlastite sigurnosti i zdravlja, ali opet se radi o odustajanju od uobičajenog ponašanja, usađene nam socijalizacije i društvenog života.

Mjere se nikako ne mogu opustiti, odmoriti ili oporaviti, to možemo samo mi na koje se one odnose, ako ih onaj tko ih je i donio popusti, olabavi ili zaboravi, dakle djelomično ili u potpunosti ukine.

Zato »relaksiranje mjera« treba završiti tamo gdje su skončali i vrtoleti i zrakomlati, u ropotarnici mentalnog otpada. Ne toliko zbog jezičnog čistunstva, koliko da bismo se i u svakodnevnoj komunikaciji vratili onim riječima i izrazima kojima smo i prije ove pošasti izražavali svoje emocije i ljudskost. Materinji jezik, najzdraviji je jezik.

Stoga, opustimo se, relaksirajmo svoj jezik i pustimo mu na volju.

novilist

Štedite dah za hlađenje vlastite kaše.

Cervantes

Moj mozak? To je moj drugi omiljeni organ.

Woody Allen

Zatvor postaje dom kada imate ključ.

George Sterling

Depresija je raspoređeni gnjev.

Santayana

Prvo riječ, onda lijek.

Hipokrat

Kako su strogi oni koji nemaju strpljenja.

Shakespeare

Usamljenost je vječiti refren našeg života.

Remarque

Velikodušnost je kada opraštaš nezahvalnom.

Coco Chanel

Pretvarati se da znaš nešto je teže nego da to naučiš.

Agatha Christie

Lijep poklopac ne garantira ukusan sadržaj.

Ray Bradbury

Tišinu je, kao i tamu, sve teže pronaći; ali, misli i duh vape za njihovom podrškom.

Zerzan

Preljub je jedini zločin za koji nije predviđen zatvor, već, naprotiv, sloboda.

Monduzzi

Sve što ne počinje, beskonačno je.

Alehandro Lanus

Onaj tko te miluje osjeća sve tvoje ogrebotine.

Sylvia Plath

Život je duga priprema za nešto što se nikada neće dogoditi.

W. B. Yeats

On nas nije napustio, već je samo krenuo ranije.

Seneka

Nema saveta. Svak’ mora svoj put pred sobom da pojede k’o glista.

Milorad Pavić

Ne čini dobro ako ne možeš podnijeti nezahvalnost.

Konfucije

Poštovanje je izmišljeno da bi sakrilo prazninu na mestu gdje bi trebala biti ljubav.

Lav Tolstoj

Teško onom tko u ljubav hoće unijeti iskrenost.

George Sand

Smisao kojih stvari mi zapravo želimo spoznati? Brašna u tegli, mlijeka u lončiću, plesa na ulici, vijesti pristiglih s broda?

Emerson

Mi gotovo uvijek opravdavamo ono što razumijemo.

Ljermontov

Moje je mišljenje da se drugima treba pozajmljivati, a da se davati treba samo sebi.

Montaigne

Sve dok ne postanu svjesni svoje snage, neće se pobuniti. A sve dok se ne pobune, neće postati svjesni svoje snage.

Orwell