Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Kada se olovno ožujsko nebo zbog težine vlage spusti na vijuški horizont i rano prijepodnevno sunce ga probija kosim zrakama, na mjestima njegove manje gustoće, s početka puta prema Poloju, ukaže se prizor holandskog pejsaža Jakoba Ruisdaela ili Aerta van der Neera. Desno – zeleno sive vode Save, lijevo – divlja šikara, u sredini vijugava zmija vlažnog puta, a gore nejednako gusti niski oblaci iza kojih se naslućuje sunce. Sad je kosi reflektorski snop zraka na silueti bjeliškog silosa, potom na tri velike topole negdje kod ušća Glogovice, pa onda jedan okomiti zabljesak na proljetnim vodama koji plave dijelove ceste. Ta igra sunca i vode ne traje dugo. Nekad nadvlada sunce, nekad oblaci, ovisno o tome da li pejsaž blješti u plavetnilu i zelenilu ili uranja u deprimirajuće sivilo koje raspoloženje pretvara u melankoliju i kontemplativnu raznježenost.

Nedaleko početka puta s bajera se, prema koritu rijeke, spuštaju stepenice do ribarske splavi Bajice Živića Guza. Pikla, Bajica i ja prelazimo s obale na splav preko daske. Iz sulundara splavarske barakice izvija se tanki dim…

***

Pikla naloži. Šta ščim? Mojim kurcem. Pa da ima drva ja bi sam naložio. Potraži okolo. Uzmi tu korpu. Idi do splavi Tome Bosanca i donesi deset metara. Ako ima. Ako nema donesi dvadeset, trideset metara… Dobar je Pikla. Zna o Malom Vijušu sve. Ko i ja. Često se svađamo oko imenâ, mjesta, događaja. Sjeća se bolje nego ja, ali ga, svaki put kad je u pravu, pošaljem u kurac. Zato sam ti i rekao da ga povedeš. Kad me iznervira sjetim se i onog što nikada nisam ni znao… A voli pičku više od Boga. Kurac mu je dvadesetčetiri sata na raspolaganju. Taj brsti pičku ko jarac travu. Voli dupetare. Kaže da mu je najslađe kad mu ruke potpuno utrnu od težine ženskih guzova. Ja ga zajebavam da je junfer izgubio sa starom žlundrom Marom Astaloš. Znaš krevetaru Maru. Svi je znaju: rotvajler s perikom. Radila je, kao upravo načeta, u kupleraju Martina Kovača Kurjaka. Stanovala u Filipovićevoj ulici prva kuća do stadiona. Kad je prolazila Filipovićevom psi su uznemireno zavijali od mirisa njenog znoja pomiješanog s jeftinim parfemom. Znaš šta, to je bazdilo na tvora izvučenog iz guzice drugog tvora. Aco Debelić ju je jebao na dah. Udahne i ne diše dok nije gotov… Mara je bila 1921. godište. Mi smo svi za nju bili picani, mlađi dvadeset i više godina. Imala je curicu Nikicu s nekim Švabom još za vrijeme rata. Nju je oženio Šefkija. Onaj što je u Brod došao šlauhom preko Save. Stanovali su u samostanu. Kad su njih dvoje razgovarali na samostanu je otpadala žbuka, a čulo se kilometar dalje, skroz do savskog mosta. Oboje su bili gluvi. Mara je otišla u Njemačku pod stare dane. Jedanput kad je dolazila u Brod ponijela je sa sobom 36 kofera koje je pred kuću istovario sa svog platoa kirijaš Ten. Onaj što se objesio u štali u Gundulićevoj. A koferi su bili oni veliki plastični na pruge. Taj događaj je bio jedna od većih senzacija u povijesti Filipovićeve ulice. Zadnji put sam je vidio pred smrt. Smanjila se napola… Umrla je, a da nikad nijednog muškarca nije upoznala prije seksa. Njen dobar štos je bio, jebati se možemo, ali molim, bez ikakvih intimnosti.

A evo ga. Mi o puškaru, a on na vrata. Pikla priznaj da ti je Mara Astaloš skinula junfer u «Šangaju». Opet lažeš. On ti ima otmjeniju verziju. Prva djevojka mu je bila sestra Ivice Račana. Kako se zvala? Da, Zdenka. Račan mu je bio prvi komšija dolje na kraju Vrazove. Pikla je stanovao na samom kraju ulice koja se zaustavila pred kukuruzištem. A Račanovima se išlo još kroz kukuruze do osamljene kućice na rubu gradskog smetlišta. Tu su Cigani, prije Račanovih, držali ukradene konje na sigurnom. Moglo se do tamo i bajerom, ali je dalje. Ma šta da ti puno opisujem. To je kraj u kojem su po tarabama još visile lubanje. Ti Pikla, izvini. Račani su 1954. došli u Brod iz Gline. Stari Račan je rođen 1909. u Osijeku. Kao dijete odrastao je u nekoj gospodskoj obitelji. Dvije su priče tko je i što je. Jedna je da je prihvaćen, kao kopile, u samoj toj obitelji, pa su ga othranili i školovali u Beču. A druga je da ga je odgojio stric. Jer su mu otac i mati otišli u Ameriku. Uglavnom govorio je jezike. Za vrijeme rata Njemci su ga uzeli za prevodioca u radnom logoru Ravensbrik. Kao prevodilac nije živio u logoru nego u gradu. U dvosobnom stanu. Logor mu je bio radno mjesto. Na kojem je primao plaću. Sve te priče kako je Ivica rođen u logoru su sranja. Teta Marija, njegova mati mi je to pričala. Pikla isto zna. Pokazivala nam je fotografiju s Ivicinog krštenja. Ona drži Ivicu u ajnpindeklu. Do nje je stari Račan u odijelu s kravatom. Oko njih Švabe, susjedi i prijatelji u svečanim odijelima. Kakav logor, kakvi bakrači, to je Ivica sve izmislio. I u tom je on potpuno na ćaću. I ćaća mu je bio mustra. A Ivica je bio čudak. Otuđen. Uvijek po strani. Skretao je pažnju na sebe noseći onaj klasični šešir na glavi. Što tada nikom drugom, osim njemu, ne bi palo na pamet. To je bilo isto kao da je na glavu stavio rotirajuće svjetlo. I dok smo mi hodali u čoporima i podređivali se okrutnim pravilima uličnih bandi, on se ko tetkica družio pojedinačno. S pokojnim Slavkom Riđanom i Stevom Perićem koji se zagubio negdje u Engleskoj. Račanove je po dolasku u Brod Rade Kern zaposlio u Brodvinu, pa je Ivica ponekad radio na recepciji hotela «Brod». Ja mu tada ne bi dao da slaže kekse u trgovini…

Sad sam se sjetio. Plamenova kartonaža bila je pedesetih Hohmanova stolarija. Pokraj nje je bio  onaj Židov što je poginuo s Jojom Maksimovićem. Kako se ono zvao? Bravo Pikla, limar Štajn. On se družio s direktorom Dječjeg centra nekim Srbinom Dušanom. Da me jebeš ne mogu se sjetit prezimena. Znam samo da je bio i u četnicima i u partizanima. Kompletna ličnost. I stalno je govorio znači. Osnovali smo, znači, Dječji centar. Drug Račan će, znači, biti poslovođa. Drugarica Marija, znači, kuhat će bijelu kavu, pravit sendviče i čistiti prostorije… Kasnije je bio direktor propale stolarije Sava. Pikla ne seri, ne znaš čovjeka. A za taj dječji centar su na Malom Vijušu sagradili dvije barake. Stari Račan nagovorio je tog Dušana da njemu povjeri uređenje igrališta jer je on, je li, bio u Beču i tamo vidio Prater pa zna kako se to radi. Dovukao je tamo ringišpil bijelih cigana Rumštajnovih. Stari Rumštajn je bio švapski cigan. Stara ne. Izgledala je ko indijanski poglavica. I mislim da je svaki dan rađala. Djece je bilo ko u obdaništu. Rajndlike i veš-lonci u kojima je kuhala bili su ukradeni u nekom velikom hotelu. Starog je Martin Petrin zaposlio u Prevozu. Ostali su radili ringišpile, streljane, karike kod Marike i to. Žensku djecu nitko nije mogao ni prebrojat: Trla, Finka, Mikula, Zorica, Seka, Elvira… Seka se udala za Juru Bema, a kad je on umro za Savu Todorovića. Sin Đuka imao je putujući cirkus. Bio je jak dečko i vječno se tukao: s radnicima, cirkusantima, a dešavalo se da pretuče i nekog iz publike…

Jebi ga Pikla, naviru mi uspomene… A vidiš, ne mogu se sjetiti jel sam nešto jebavo iz tog ciganskog jata. Vratit ću se ja tvom prijatelju Račanu. Ako zaboravim ti me podsjeti… Idem pišat. Dođi i ti sa mnom, doktor mi je zabranio držat u ruci teške stvari…

E, ti vijuški Cigani. Negdje 1946., ne 1947. tu negdje na Mali Vijuš ih se doselilo 147 familija. Neki su ostali, a neki otišli u Srbac, Mitrovicu, Sisak…Božo Mitrović – Copavo, stanovao je u mom dvorištu. Otac mu je bio onaj šepavi, mali, suhi sa štapom – dida Lila. A i Božo si je slomio nogu da ne ide u vojsku, pa ostao šepav za čitav život. Zvali su ga Bozo Copavo jer kad se god uzbudio nije mogao reć ni č, ni ž, ni š. Tu je onda bio i Todorović Pipo, pa Sidi, Nedići, jebi ga tko bi ih sve upamtio. Živjeli su u ciganskim kolima na nekoj vijuškoj uzvisini koja se pretvarala u otok kad su u proljeće i jesen podzemne vode poplavile čitav Vijuš. Muški Cigani odu prodavat pokradene konje, a žene, babe i djecu ostave na otoku. Ja ukradem iz klaonice dvije salame. Iznosio sam ih u čizmama. Uzmem one Joze Bakića pet brojeva veće. U svaku naguram salamu i kad izlazim u onoj kecelji do poda u kojoj sam klao, nitko ništa ne primjeti. Edo Prpić me čamcem prebaci na otok. Ja tamo za salamu jebem što hoću i koliko hoću. Ponesem i rakije… E, koje je to vrijeme bilo. Ujutro se probudim u čergi. Edo spava, a po njemu pozaspali prljavi goli cigančići ko prasci na krmačinim sisama. Njih šest, sedam. Nemate vi pojma koji je to osjećaj vraćati se ujutro čamcem iz dobre jebačine. Vidim ko sad. Digla se niska magla, sunce škilji tamo od ušća Glogovice, Edo, krmeljiv i pune kose perja, lagano vesla, voda prozirna i dole jasno vidiš poplavljeno kukuruzište zajedno s bundevama. Žaba i komaraca ko u priči… A ja na prednjem dijelu čamca digao jednu nogu na pramac. Ko Napoleon s one slike. I razmišljam koliko sam do sada ampera ikre ostavio u toj čergi…

Prcaju me osjećaji. Jebali te, Pikla, Račani. Gdje sam ono stao? Dječje igralište?. Da. Na dječjem igralištu su radile Bara i Reza Bosak. Barina kći Mimica, ona na koju smo svi drkali, je u Argentini. Cvjećar Bosak joj je bio ujak. Nju kad je Vlado Šop, onaj što je prvi nosio vjetrovku kurtonku, nakon što mu nije dala pičke, pito s kim je imala prvo seksualno iskustvo, ona je odgovorila sa sobom. A kad ju je pitao jel još s nekim, ona mu kaže sa sicem od bicikla. I ajde ti sad to tako bezobrazno prosvrdlaj. A stari Račan će njima biti poslovođa. Prije toga je držao jajčaru s inkubatorima pa je to sve pokrao i zapalio. Onda je držao Zdravljak s Barom i Rezom. One radile na ringišpilima i ljuljačkama, a on je od bjelica pravio fiš paprikaš i to prodavao. Paprikaš od bjelica neće ni ćuko. Onda su mu kobajagi provalili u Zdravljak kao što su mu zapalili jajčaru. Jelda? I kad su razjebali to dječje igralište i Zdravljak sve je to preuzeo Miljenko konobar, onaj što se oženio sa šiptarkom. Kako se zvala? Fala kurcu da i ti Pikla nešta ne znaš…

–  nastavlja se –

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

– nastavlja se –

TRAVANJ

Travanj! Mjesec povratka lastavica s juga, bujanja trave, cvata voćaka, buđenja prirode. Proljeće! Priroda u svojoj punini nudi ljudima, životinjama, drveću, voćkama, povrću, radost življenja. Umjesto toga u cijelom svijetu zabrinutost, zatvaranje ljudi u svoje domove. S ove makro situacije prijeđimo na mikro.

U brodskom naselju Budainka neuobičajeno je tiho. Tišinu remeti oglašavanje ptica: lastavica, vrabaca, grlica, golubova, svraka, vrana. Lastavice neumorno lete iznad naselja loveći kukce, kad ožedne odu do prve vode, poput kanadera se obruše na nju i kao pljoska, tri – četiri puta zagrabe kljunom vodu i opet u lov. Tu i tamo prođe pokoji kamion, motociklist, automobil, biciklist, pješak. Škole ne rade, nema uobičajene vike djece.

Starac Vinko ustao je oko 7 sati, otišao u kupatilo i nakon petnaestak minuta već je slušao emisiju “U mreži prvog” na Hrvatskom radiju, prvi program. Naravno, riječ je o koronavirusu. Za polusatne emisije Vinko je pijuckao kavu i nekoliko puta promrmljao:

– Prokleti virus.

Vinko je već godinama udovac, živi sam u skromnoj kući s lijepom okućnicom. Otkad mu je žena umrla, nije se upuštao u avanture s drugim ženama, iako je bilo nekoliko prilika. Starac je imao još uvijek gustu, potpuno sijedu kosu. Sada je malo pogrbljen, ali još uvijek visoka rasta. Lice ovalno i, s obzirom na godine, ne previše išarano borama. Oči smeđe, nekad privlačne za žene. Uši oveće, pomalo klempave. Struk, što je bio stariji, to obimniji. Ima povremene napade išijasa. Kad ga napadne teško se, uz pomoć štapa, kreće. Sin jedinac mu živi u Brodu, na drugom istočnom dijelu grada, u Osječkoj ulici.

Do pojave koronavirusa obrađivao je malu bašču unutar dvorišta. U nekoliko gredica sadio je uglavnom bijeli i crveni luk, paradajz, krastavac (koji je posebno volio), malo blitve, koja glavica kelja i nešto mrkve i peršina. Uživao je to povrće jesti kako je dospijevalo. Našlo se nešto i za sinovu obitelj.

Od prvog poziva Stožera kojim se apelira na starce da ne izlaze bez prijeke potrebe, Vinko se nije maknuo izvan dvorišta. Vrt je potpuno zapustio tako da je izgledao otužno. Što se tiče opskrbe životnim namirnicama, jednom tjedno bi unuk Marko navratio i donio mu potrepštine. Većinom nije htio izeti novac. Marko je izgubio posao, prima preko Zavoda za zapošljavanje naknadu. Vinko je sam pekao vrlo ukusni kruh, a kada mu se to nije radilo, kruh bi mu kupio u obližnjoj trgovini susjed, dugogodišnji prijatelj Slavko.

………

Slavko je Vinkov susjed desetljećima. I on živi sam. Prije više godina žena ga je ostavila i otišla s drugim. Nisu imali djece. Pokušao je jedno živjeti s drugom ženom, ali nije išlo, rastali su se u miru. Odonda poneka ljubavnica, zadnjih godina ni to. Govorkalo se da ima izvanbračno dijete, on je o tome šutio, navodno dijete i njegova majka nisu se javljali. Sve se završilo na priči.

Visok je to starac, ono malo kose oko ušiju i pozadi potpuno je sijedo. Lice mu išarano borama, preplanulo od višegodišnjeg izlaganja suncu i vjetru. Nos, što bi rekli, grčki. Stas vitak, hoda malo pogrbljen. Na nogama je još brz, skoro poput nekog mladića. Za razliku od prijatelja, još uvijek obrađuje nekoloko gredica u bašči. Ne libi se otići do dućana po namirnice. Još uvijek je vozač. Vozi dobro uščuvan stari Opel. Jednom u desetak dana ode u neki od trgovačkih centara kupiti ono što nema u lokalnom dućanu. Ima internet i pametni telefon. Rado surfa po internetu. I on voli slušati radio preko dana. Omiljene su mu emisije posvećenoj starijoj glazbi, iz doba njegove mladosti. To je muzika s kraja četrdesetih do polovice sedamdesetih prošlog stoljeća. Takve su emisije npr. nedjeljom na drugom programu Hrvatskog radija “Hulahop” do 10 do 13 sati ili na Rado Osijeku “Gramofon”, subotom od 18 do 19 sati, koju dobro vodi Dragan Lenart.

….

Otkad je zavladao Covid 19 dvojica staraca se nalaze 2 puta tjedno kod Slavka na kavi i razgovoru o aktualnostima. Prvo su kavu pili u kući, a kada se vrijeme proljepšalo piju je vani u dvorištu. Vinko se virusa jako plašio, pa su u kući pili kavu na distanci od blizu 3 metra.. Nije ni Slavku bilo lako, ali se korone nije plašio. Govorio je:

– Čuvam se koliko mogu, a ako vrag dođe po svoje, već sam se naživio.

Samo da ne bude agonije, ono što mora da se dogodi neka ne traje dugo.

Vrijeme je bivalo sve toplije, drveće olistalo, trava sve zelenija i bujnija. Dok su jednom tako prijatelji pili kavu reče Slavko:

– Vinko, red je da i ti počneš kod mene dolaziti na kavu, inače ću ja prestati dolaziti kod tebe.

– Nemoj tako, znaš da me je strah hodati stazom.

– Pusti, neće ti ništa biti tih tridesetak metara.

I tako. Počeo je Vinko dolaziti Slavku na kavu jednom tjedno. Dok su jednom prilikom pili kavu kod Vinka, započe razgovor o svemu i svačemu. Uz kavu Vinko je pio umjereno hladan sok, Slavko hladno pivo. Vinko zapali cigaretu i sa zadovoljstovm povuče dim. Ovisno o situaciji pušio je 5 do 10 cigareta dnevno.

– Eto, Vinko, i ti dođe na svoje.

– Kako?

– Francuski naučnici utvrdili da su pušači otporniji na virus od nepušača.

– Neka barem neka korist od cigareta. Još da neki znanstvenici utvrde i da alkoholičari imaju veću zaštitu od onih koji nisu skloni alkoholu, na koronavirus, pa da i oni dođu na svoje.

– Jedan stručnjak veli da je način kapitalističke proizvodnje odgovoran za bezbrojne zločine, svakodnevno umiranje desetaka tisuća djece zbog neishranjenosti i bolesti uzrokovanih glađu, a sve da bi oligarsi uživali u nevjerojatnim povlasticama, bezbrojnim blagodatima i astronomskom povećanju njihova bogatstva – reče Slavko.

– Nisam to pročitao, ali je poznato da mali broj ljudi posjeduje više od velikog broja svjetske populacije.

– Čuo sam na radiju podatak da 2.150 bogataša raspolaže sa 60% svjetskog bogatstva. Također, 22 najbogatija muškarca ima više od sviju afričkih žena.

– Takovi, uz pomoć svojih slugu, šire informacije da je neoliberalni kapitalizam nešto najbolje što je ljude zadesilo od postanka svijeta. Po njima nema niti može biti boljeg društveno političkog sistema od neoliberalnog kapitalizma, što je notorna, prljava laž – počeo se žestiti Vinko.

– Ako netko kaže nešto protiv takvih, pomalo mahnitih razmišljanja, odmah biva denunciran: komunist, nazadan, glup. Neke u nekim državama čak zatvaraju u ime progresa ili ih pokušaju potkupiti.

– Naravno da je taj sustav sjajan za oligarhe, njihove sluge i miljenike. Tobože u ime Gospodina, PDM, prirodnih zakona i natjecanja oni opravdavaju tu strahovitu razliku u dohocima. Većinu naroda uspavljuju sa sve više pomalo nastranih filmova s puno nakaza, zatupljujućim serijama, realiti šouima, vrhunskim glumcima, sportašima, pjevačima. U odnosu na broj stanovnika svijeta takvih je malo, njih rado plaćaju jer će onda dosta svijeta raspravljati o glupostima i pri tome zaboraviti na ono bitno, da većina živi sve lošije, a bogataši sve bolje.

– Bogati preko vlada osiguravaju donošenje zakona koji u startu njima omogućuju bolje uvjete natjecanja. To je kao, recimo, utrka na 100 metara, bogati su već na 50 metara, kada startaju ostali. Ne’š ti natjecanja. Dosta ljudi  jedva sastavlja kraj s krajem, a to im je manje bitno od toga je li Messi dao gol glavom ili nogom, je li u seriji glavni lik otac ili brat nekome, je li neka starleta povećala svoje grudi ili guzove, tko koga j.b. u rialitiju i slično. Neki ljudi u tome nalaze utjehu, neki su jednostavno primitivni, ali što je s većinom ostalih? Sluge oligarsa ne libe se širiti mržnju prema drukčijima jer onda većina ljudi neće kriviti bogataše za svoj bijedni položaj. Mlatit će se s onima drugima zbog ovoga ili onoga na zadovoljstvo bogataša – mudrovao je Slavko.

– Ne treba zaboraviti da među sluge bogataša spada i jedan dio klera, koji za malo udobnosti “zaboravljaju” na evanđelja. Iz evanđelja uzimaju ono što im odgovara, a ostalom malo govore ili šute.

– A što jadni “celebovi”. Odjednom malo koga zanimaju oblici njihovih guzica, veličina sisa starleta, koga i koliko j.b., što jedu, kolike je veličine i koliko koštaju njihove jahte, helikopteri, avioni, automobili, viletine. Trebao je doći ovaj strašni virus da većina ljudi shvati da je život puno sadržajniji i puniji od takvih sranja.

– Sada se puno više slušaju epidemiolozi i ostali stručni ljudi po pitanju virusa. Dosta povodljivih i naivnih ljudi počinje shvaćati da ih veličina i oblik nečije guzice ne može spasiti od koronavirusa.

Obojica staraca se nasmaija, a onda će Slavko:

– Uostalom, prelijepih guza ima u dosta žena u našem naselju da ne idemo dalje. I ni jedna je ne slika i ne stavlja na internet da bi na njoj zarađivala.

– Šteta što smo ostarili pa nas to više toliko ne zanima.

– A i da nas zanima briga njih za starce poput nas.

– Ipak, možemo ih ponekad bar pogledati – sramežljivo će Vinko.

– Je, je, naročito ti koji se jedva usudiš prošetati do moje kuće.

Opet se nasmijaše. Onda se usta Vinko i reče:

– Prostata!

– Znam, samo idi.

Kada se vratio, razgovor se nastavio.

– Čitam, početkom devedesetih izvršio se tihi prijelaz na zapadu dražve blagostanja u neoliberalni kapitalizam – reče Slavko.

– Fino su iskoristili pad komunizma zapadni, posebno američki i britanski milijarderi. Našli su lako i dobro platili sluge diljem svijeta da se natječu u napadu na komunizam, čak i na ono što je u njemu bilo dobro, a što je spomenuo i papa Ivan Pavao II. Tako su mogli u miru i tišini raditi na razmontiranju države blagostanja i početi propovijedati o neoliberalnom kapitalizmu kao o nečem najboljem što se čovjeku može dogoditi.

– To je ponekad poprimilo karikaturalne oblike. Neki plaćenici su, maltene, proglasili taj sistem kao dar s neba. U apologete neoliberalnog kapitalizma valja ubrojiti i pojedine fanatike i bome poneke, tobože učene, budaletine.

– Čovjek mora biti tuntav da vjeruje u takva tumačenja objektivne stvarnosti.

– Povijesna iskustva vele da će oni govoriti takve nebuloze sve dok milijarderi ne izmisle neki novi način bržeg uvećavanja svoga bogatstva na račun naivnih, da ne kažem blesavih, građana svijeta.

– Narodu još više virtualnih guzica, sisa, realitija, tupih serija, filmskih nakaza, bogataši jahte, avioni, helikopteri, skupocjeni automobili, viletine, ljubavnie i ljubavnici, sve to u izobilju da imaju, uz pomoć dobro plaćenih slugu.

– Reci ti meni, Vinko, u sadašnjim okolnostima, što je socijalizam, a što je ovakav kapitalizam. Hoće li u nevolji nekoj kapitalističkoj državi prvi skočiti u pomoć, makar i minimalnu, prijateljska kapitalistička država ili tobože neprijateljska komunistička država. Ovo što se proteklih dana događalo zbunjuje. Ti znaš da sam oduvijek ne baš prijateljski nastrojen prema komunizmu, ali je činjenica da su Italiji prvi priskočili u pomoć u liječnicima i sanitetskom materijulau komunističke države Kina i Kuba te Rusija kojoj je na čelu autoritativni Putin. Oni su pomoć slali i drugim državama kao BiH, Češkoj, Srbiji. Rusi su imali parolu: “Iz Rusije s ljubavlju”. Zvuči patetično, ali j.b., ta je pomoć vjerovatno nekom spasila život. Državnici tih zemalja su pomoć prihvatili sa zahvalnošću, baš kao i građani tih zemalja. Tko je tu sada pravi prijatelj, a tko deklarativni? Kako uvjeriti one koji su skinuti s respiratora da je zapad jedini istinski prijatelj Italije, a ne mrski komunisti i diktator Putin. Hoće li, recimo, i dalje Iatalija na pritisak američke administracije u prvom redu, pa i birokrata iz EU, pdržavati sankcije Rusiji? Taman da su Kina, Kuba i Rusija pomogli iz svojih političkih ciljeva, oni su ipak pomogli, braća kapitalisti nisu. Možda hoće, ali nisu daka je bilo najteže.

– Eno jedan njemački dužnosnik optužio Trumpovu administraciju za gusarenje, budući su negdje u Aziji oteli iz aviona zaštitnu opremu namijenjenu Njemačkoj.

– Trump se brani da je samo spriječio šverc. Dužnosnik mu odgovara da ovo nije divlji zapad. Od tada više nema takvih ispadal.

Vinko je u svom vrtu imao stablo jorgovanaj pa je Slavko po polasku ubrao nekoliko grančica. Volio je karakteristični miris jorgovana. I nehotice se sjetio mladosti, kada su lokomotive “parnjače”, za 1. maj bile okićene jorgovanom, ponosno, gotovo gizdavo, klizile tračnicama, uz pokoji prigodni pisak. Kao da su htjele reći “Evo svijete, radnici, i mi slavimo vap praznik”. Sjetivši se toga gotovo mu suze navrnuše na oči. Ma nije to bila nikakva jugonostalgija, kako bi to okarakterizirali tvrdi desničari. Bila je to normalna, obična nostalgija za davno prohujaloj mladosti i ona posotji, sviđalo se to nekome ili ne, kod dosta ljudi, bez obzira na društveno političke sisteme. Sustavi prolaze, nostalgija ostaje.

U jednom trenutku, dok se stazom vraćao kući, Slavko poskoči poput mladića, valjda dirntu lijepim uspomenama.

SVIBANJ

Osvanuo je 1. maj praznik rada. Što se tiče vremena bio je to jedan od lošijih. Cijelo je dopodne padala kiša, izvedrilo se odmah iza podne, oko 14 sati ponovno je počela padati, pa se malo razvedrilo. Temperatura oko 12 sati bila je oko 16 C. Pravi proljetni dan. Zbog koronavirusa ulice su bile uglavnom puste, nije bilo većih skupova na Poloju, Migalovcima, Petnji i ostalim izletištima kao nekada. Nikada otužniji praznik rada u nekoliko posljednjih decenija.

Dvojica prijatelja se dogovorila da se nađu oko 12 sati kod Slavka na roštilju. S ozbirom na njihove godine bio je to skroman roštilj: 5 – 6 roštilj kobasica, jednako toliko manjih pilećih bataka, nekoliko ćevapčića i komadića slanine.

Prijatelji su polako jeli, pili svoje piće i razgovarali. Slavko će:

– Koliko se sjećam ti sie već desetak godina cijepiš protiv gripe.

– Osam!

– Ja zadnje tri.

– Znam!

– Otkad se cijepim protiv gripe nisam bio ni prehlađen.

– Ja samo jednom, blago.

– Prije nego sam se počeo cijepiti protiv gripe imao sam dvije godine zaredom čudnu prehladu. Bilo je tu dosta simptoma gripe ali i ovog virusa.

– Nisi mi o tome pričao. Zašto čudna prehlada?

– Trajala je oko 3 tjedna. Najprije sam počeo veoma glasno kašljati i teže pričati.

– Što se kaže izgubio si dobar glas. Sjećam se da tih dana nisi dolazio kod mene zbog prehlade.

– Nisam išao kod nikoga, samo u obližnji dućan ponekad i jednom u Kaufland. Iamo sam temperaturu od 37,2 do 38 C. Vraća se u tri navrata po nekoliko dana. Taman sam pomislio da sam je se riješio, a evo je opet. U nekoliko navrata sam se po noći znojio iako je prvi puta bio siječanj, drugi puta veljača, a ti znaš da ne grijem spavaću sobu. Za cijelo to vrijeme izgubio sam osjet mirisa i okusa. Pri kraju sam počeo izbacivati šlajm, nagovještaj ozdravljenja. Disao sam normalno, pomalo pištavo kao astmatičar, nije bilo bola u mišićima. Ruke već godinama perem više puta dnevno.

– Nešto mislim, Slavko, da to nije bila preteća ove korone, ali nije bila prepoznata. Liječnici su mislili da se radi o težoj prehladi ili gripi.

– Moguće je to bila najava onoga što dolazi.

– Znam nekoliko ljudi koji su imali slične simptome, a jedan je čak završio u bolnici i jedva preživio. Ipak mislim da se radilo o jačoj prehladi ili gripi.

– Možda jednog dana nekom padne na pamet da se preispitaju smrti od gripe unazad zadnjih 5-6 godina. Nije isključeno da su ti nesretnici umrli ustvari od koronavirusa. Kako će se onda osjećati rukovodstva nekih država koja žestoko napadaju Kinu zbog Covid-19?

– Što se kaže pravit će se Tošo. Zanijemit će.

…….

Mic po mic, malo po malo i evo već je polovica mjeseca svibnja. Vrijeme uglavnom toplo, nažalost s vrlo malo kiše za kojom vape poljoprivrednici.

Ovaj puta su se starci našli na kavi kod Vinka. Situacija standardna. Kavica, umjereno hladno osvježavajuće piće i divan.

Slavko će nostalgično:

– Neki sam dan prolazio kraj jedne drače i ubrao nekoliko grančica. Uvijek sam bio oduševljen posebnim mirisom cvijeta bagrema.

– U mladim danima smo uživali ne samo u mirisu bagrema, nego smo uživali i u jedenju mirisnog cvijeta.

– Tko zna koliko smo usput pojeli raznih buba kojih uvijek ima na cvijetu.

– Neka smo, da je štetno nas odavno ne bi bilo.

– Draču smo jeli samo mi dečkići, ne znam ni jednu curicu koja je to uradila.

– Vjerojatno su bile pametnije i opreznije od nas.

– Pustimo bagrem, Vinko. Znaš da još uvijek imam onaj stari radio kazetofon i snimljenih preko 30 kaseta s pjesmama naše mladosti, od rocka pa do izvornih narodnih pjesama iz cijele bivše države.

– Kako ne bih znao.

– Jučer sam poslušao oko 40 pjesama naše mladosti. Uhvatila me neka nostalgija, tuga, ali i radost. Mladost je odavno nepovratno prošla, ali ostaju sjećanja. Nema te sile koja me može natjerati da se popišam na četrdesetak godina svog života. Kada bih to učinio, pomokrio bih se na cijeli svoj život.

– Slažem se. Bio sam sretan 1990. godine što ne znači da treba popljuvati sve ono što je bilo prije toga. Živi i zdravi roditelji, njihova briga za nas, dječje igre, škola, bavljenje sportom, prve ljubavi, zapošljavanje i puno još toga nezaboravnog događalo se prije 90. godine.

– Neki licemjeri vele da su tek 1990. godine prodisali punim plućima. Mrze svoje djetinjstvo i mladostzbog toga što se to odigravalo u socijalizmu i Jugoslaviji.

– Ma, oni se samo prave da to mrze, jer da uistinu mrez bili bi zreli za određena promatranja. Osobno dišem punim plućima i onda i sada.

– Baš kao i ja.

Začuše kako se otvara kapija. Učas eto Vinkova unuka Marka pred njima.

– Zdravo, Marko! – pozdravi Slavko.

– Živio, Marko! – pozdravi Vinko.

– Bok, starci! – uzvrati Marko.

– Kako si? – upita Vinko unuka.

– Dobro, a vas dvojica sigurno češljate političke i ine događaje.

– Tek smo počeli – uzvrati Vinko.

Vinko donese unuku hladno pivo i čašu. Marko ga je brzo ispijao. Razgovarali su o sportu jer Marko nije mario za politiku. Ispivši pivo Marko priupita djeda:

– Trebaš li štogod?

– Ništa.

– Dobro, onda idem.

– Drago mi je da si navratio.

– Doviđenja.

– Doviđenja – uglas će prijatelji.

Starci nastaviše razgovor.

– I što misliš, Slavko, hoće li se brzo naći lijek i cjepivo protiv Covid-19?

– Hoće.

– I ja mislim tako.

– Bogataši ulažu silan novac da se pronađe cjepivo ilijek, ali ne iz nekih humanitarnih razloga nego zbog vlastite guzice.

– Korona, istina, više pogađa siromašne, ali nisu imuni ni bogati i moćni.

– Bogate, između ostalog, muči što stručnjaci vele da 255 ljudi ima u sebi virus, a nema nikakvih simptoma.

– Dokle god veći dio stanovnika svijeta ne bude procijepljeno oni nisu posve sigurni od zaraze u poslovnim i seksualnim kontaktima.

– Njihovi seksualni partneri morat će prije svakog seksa donijeti test da nisu pozitivni na koronu star najviše jedan dan.

– Po tom pitanju su nesigurniji nego kod sida virusa. Stave kvalitetni kondom i u velikom postotku su sigurni da se neće zaraziti.

– Kod korone nikakav kondom ne pomaže.

Starci prasnuše u smijeh.

– Eto konačno i nešto dobroga od predsjednika Trupma. Donirao je određeni broj respiratora Brazilu i poslao ih je 200 u Rusiju – pomalo se čudio Slavko.

– Svaka čast.

LIPANJ

Eto lipnja, mjeseca kada proljeće nestaje, a ljeto nastaje. I, da! Pogrešno mnogi misle da je nazi lipanj i ostalih mjeseci hrvatski, a jun i ostala imena mjeseci da su srpski. Kakve li zablude. I po srpskom narodnom nazivllju imena mjeseci su siječanj, veljača, ožujak… do prosinca. Slična imena imaju i Slovenci, a sigurno i neki drugi Slaveni. Janura, februar… pa sve do decembra su međunarodna imena mjeseci, a ne srpska. Čemu onda svađe, mržnja po ovom, a bome, i po nekim drugim pitanjima?

Dobro, vratimo se mi priči o dvojici staraca i njihovim ćakulama uz kavu i osvježavajuće piće. Polovica je mjeseca. Dan je bio sunčan, topao, ljetni, primjeren dobu godine. Ovaj je puta sastanak bio kod Slavka.

Srknuvši gutljaj kave reče Vinko:

– Osjećaš li ovaj opojni miris lipe?

– Kako ne! Sjećaš li se ti kada smo kao djeca brali cvijet lipe pa da davali majkama koje su ga sušile na suncu i onda ga osušenog stavljale u škanicle.

– Domaćice su od toga pravile čaj za prehlađene i gripozne članove obitelji.

– A i mi djeca smo došli na svoje makar bili posve zdravi – sa sjetom će Slavko.

– Uh, kako je bio ukusan taj čaj. Majke bi ga dobro zašećerile i stavile u njega malo limunova soka, a mi bismo ga pili prilično toplog.

– To su bila vremena, nego što kažeš na ovo najnoviju koruptivnu aferu?

– A što bih rekao.

– Državna tajnic je svoje govore započimala riječima “Hrvatice i Hrvati”, “Hvaljen Isus i Marija”, na odušuvljenje “velikih” Hrvata i jednog dijela popova. To je, naravno, bila, kao i uvijek, maska da se može na miran način posvetiti svom poslu: korupciji. Nekim je popovima i takva draža od najpoštenijih članova lijevih stranaka.

– Takvi povici iz usta takvih licemjera zvuče kao psovka. A ona načelnica općine veli da nije tražila mito, ali ga je dobila i uzela.

– Neki naši političari, licemjeri i lopovi, uveli su novu, višu, fazu mita. Uopće ga ne traže, ali ga dobivaju i uzimaju.

– Te mi dvije vjernice pomalo liče na tobožnje vidjelice. Eno jedna od njih napravila uz more na nedopuštenom mjestu, kućerinu vrijednu milione. Jedan evangelist veli da je Isus bio toliko bogat da nije imao gdje ni glavu da nasloni, a njegovu je majku evangelist i apostol Ivan uzeo u svoju skromnu kuću. Ne’š ti, majke i sina bogataša.

– Hrvatska biskupska konferencija stvarno je neutralna. Kao da je pastvi nacrtala za koga se treba glasati, a neodlazak na glasanje je grijeh propusta. Može se griješiti mišlju, rječju, djelom i propustom.

– Zna se i desnije od toga. Još samo fali prijetnja paklenim mukama.

– Što misliš, Vinko, zašto je na Balkanu desetak puta manje zaraženih i umrilih od korone nego na jugozapadu Europe – skrenu Slavko razgovor na drugu temu.

– Pitanje za milijun dolara na koje nitko ne zna  odgovor. Ovo je preteška tema za znanstvenike i stručanje, a mi smo samo dva starca koja laprdaju uz kavu da im prođe vrijeme.

– Narod je na ovim prostorima veoma nediscipliniran po pitanju ekonomije i raznih propisa, ali je možda discipliniraniji kad je u pitanju, ne možda toliko bolest, koliko neki autoritet poput Stožera ili Crkve. A možda su u pitanju geni. Ovdje su svakakvi vladali, narod se miješao, možda je i to doprinjelo boljem imunitetu. Možda ljudi na Balkanu manje umiru i od gripe od ostalih.

– Trump je potcijenio koronavirus pa sada Amerikanci plaćaju veću cijenu nego što bi je platili da su na vrijeme prepoznali opasnost od virusa.

– Osobno ovako star s ovako malom penzijom sretan sam što ne živim u SAD-u. Tamo bih nakon 6-7 dana krepavao s koronavirusom uz neku kantu za smeće, sretan što umirem u demokratskoj Americi, a ne u komunističkoj Kubi. Sačuvaj nas Bože američkog zdravstvenog sistema.

– Mi ovdje, u svojoj državici, nekako preživimo s našim malim mirovinama. Nismo gladni, žedni, goli, bosi, niti se po zimi smrzavamo.

– To je točno, ali nema ništa od i malog luksuza.

– Što smo stariji tonam treba manje luksuza. Sve nekako ide dok je čovjek pokretan i ne previše bolestan. Kad se to dogodi jedan dio penzionera nađe se u velikim problemima.

– Da tobože pobožni ljudi i oni beskrupulozni manji kadu, takvih bi problema bilo manje. Možda jednom bude bolje, ali je za nas kasno.

– I što kažeš, Slavko, hoće li biti drugog vala virusa?

– To ne zna nitko, ali kad već pitaš, mislim da će se ovaj virus, na žalost, ponašati kao gripa. Eto njih skupa na jesen.

– Vidiš, ja mislim da se neće vratiti.

– Jedan od nas će pogoditi, volio bih da to budeš ti.

– Vidjet ćemo.

Evo nas u kalendarskom ljetu, ali to je, možda, za neku drugu priču.

„Znaš da nikada ne pričam jednu priču na isti način. Znači li to da lažem?“ (L. Darel, Justina)

Ukratko, Darelova Justina je izvanredno delo, roman kakav odavno nisam čitao, u rangu najvećih modernih romana XX veka, pisaca poput Prusta, Džojsa, Foknera ili Tomasa Mana.

Roman je objavljen 1957. godine kao prvi od četiri knjige Aleksandrijskog kvarteta i odmah je bio pozdravljan od strane kritike. Iako je pre par dana Ana Lazarević dala odličan komentar Aleksandrijskog kvarteta kao celine, mislim da je i samo prva knjiga tetralogije – Justina – zaslužila poseban prikaz.

„Svoju bih knjigu oslobodio za snove“, piše na jednom mestu u Darelovoj Justini, pisac koji mašta da roman oslobodi prisile fabule i forme. Pesnik, a to ponekad uspe i romanopiscu, čarobnjak je reči iz kojih se, u nekoj vrsti kovitlaca, rađa novi svet, ponekad stvarniji od onog pred našim očima. Darelova rečenica u Justini je poetizovana proza koja, čas spolja, poput vetrovog daha klizi preko predmeta i slika koje opisuje, čas skoro neosetno tone u dubine ljudskih misli, sećanja, odnosa, osećanja, da bi nam na momenat omogućila da kroz slatko-jezivo prosvećenje naslutimo ono što leži u skrivenoj suštini stvari – života, ljubavi, postojanja.

„Aleksandrijska glavna stanica: ponoć. Smrtno teška rosa. Buka točkova koji tandrču po trotoarima klizavim od vlažnog blata. Žute bare fosforne svetlosti, i mračni hodnici, kao poderotine po nejasnoj fasadi od cigle na spremnoj pozornici. Policajci u senci. Stojim uz prljav zid od cigle da joj poljubcem poželim zbogom. Odlazi na nedelju dana, ali u panici, polusanjivo, shvatam da se možda nikad neće vratiti…“

Roman se u početku sastoji od niza poetskih slika, prizora grada, obrisa likova, stanja i osećanja, koja se postepeno uobličuju u priču o Justini, pripovedaču (Darliju), Nesimu i Melisi, ili o onome što asocira na Frojdov citat iz mota romana: „polni akt gledam kao na proces u kome učestvuju četiri osobe“. Uz ova četiri lika, lebde obrisi mnogih drugih, čiji glasovi, lica ili ljubavi blude životima Justine ili pripovedača, poput konzula Pombala, pisca Persevordena, nastranog policajca Sobija, biseksualne umetnice Klee, bogataog erotomana Kapodistrije, umirućeg zaljubljenika Koena, berberina, lica iz visokog društva…

Ovo je istraživanje o modernoj ljubavi, rekao je Darel. Ljubav u najširem smislu, ljubav kao strast, kao bračna prevara, kao traganje za smislom, kao homoseksualna ljubav, kao ono nešto što menja ljude i njihove živote. Kroz likove ili odnose, u početku samo ovlaš „skicirane“ a zatim prikazane detaljnije i sa većom jasnoćom, kroz priče o muškarcima i ženama i njihovim ljubavima i strastima, pisac gradi svoju pripovest satkanu u nekoj vrsti kolaža, slično impresionističkom platnu. Slike grada, prikazi likova ili opisi se prepliću u kolopletu isto onako kako se u našoj svesti prizori, ideje ili razna sećanja prepliću bez posebnog reda, bezvremeno, da bi u drugom delu romana, pri kraju, priča poprimila delimično svoj konkretniji oblik.

Kao pozadina ili okvir priče stoji Grad – Aleksandrija – grad ljudi svih rasa i boja, raznolika levantska mešavina identiteta i individua, grad mirisa, slatkastih ukusa, morske izmaglice i mekoće ženske kože, pohote i tajne, bludnica, homoseksualaca, prostitutki…grad vode, blata, boja, svetlosti i mraka viđenog u raznim nijansama.

„Sećam se da je Nesim jednom rekao kako je Aleksandrija velika muljača ljubavi; oni koji kroz nju prođu bolesnici su, samotnici i proroci – hoću reći, svi oni koji su, u svojoj polnosti, bili duboko ranjeni“.

„Grad – koji kao da je najzad našao osetljivu ličnost kroz koju bi mogao da izrazi opšte želje, opšte čežnje što su nadhnjivale njegovu kulturu. Budio bi se i gledao kule i minarete otisnute na iscrpenom, naprašenom nebu, i na njima video en montagne (na planini) džinovske otiske stopala istorijskog sećanja koje počiva iza ličnih prisećanja, iza svog učitelja i vodiča: u stvari iza svog pronalazača, pošto je čovek samo produženje duha mesta“.

Kroz grad i priču o njegovim ljudima bludi i daleka silueta „starog pesnika“ – Kavafija – koji je neka vrsta nepriznatoga i maglovitog svedoka u ovoj priči o ljubavima, nesreći i o ponekom zločinu iz strasti. Darel na raznim mestima spominje znamenitog pesnika iz Aleksandrije i njegove stihova. Njegovu poemu „Grad“ navodi i u prilogu romana:

„Toliko sam godina ovde bio/Trošio i rasipao, i ništa nisam stekao./Nema nove zemlje, prijatelju, nema/Novog mora; jer grad će te pratiti/Lutaćeš istim ulicama bez kraja…“

Darel je rođen i odrastao u Indiji, a najmanje vremena je tokom života proveo u Britaniji, boraveći uglavnom po Mediteranu, od Krfa preko Aleksandrije do juga Francuske, gde je i umro. Redak je, mislim, pisac engleskog jezika, koji se do ove mere književno i duhovno „asimilirao“ u poetsku atmosferu boja, mirisa, ukusa, jezika i varljiviih identiteta i mutnih, dubokih strasti čoveka sa Levatna, o kome je tako dobro pisao i naš Andrić (Travnička hronika, Omer paša Latas). Ali dok Adrićevi Levantinci uglavnom žive usred nekog tragičnog fatuma, života punog muke neprevaziđene, Darelovi junaci iz Aleksandrije lebde u eteričnoj atmosferi, pomešanoj od svakodnevnice, skrivene nesreće i erotičnih snoviđenja iz kojih ih naglo, iako samo privremeno, budi poneka opora vest o samoubistvu prijatelja, o ubistvu poznanika, o preranom umiranju ili nestanku voljenog bića.

„Sećam se kako smo se oblačili uz skrivenu malaksalost i tiho kao saučesnici silazili niz mračne stepenice na ulicu. Nismo se usudili da se uhvatimo pod ruku, ali su nam se ruke neprestano nehotično nalazile dok smo koračali, kao da ih nije napustila čarolija tog poslepodneva i nisu mogle da izdrže da budu razdvojene. I rastali smo se bez reči, na malom trgu gde je sunce bojom kafe obojilo umiruće drveće; rastali smo se samo uz jedan pogled – kao da smo želeli da zauvek zadržimo jedno drugo u duši“.

pulse

Nagrada „Višnja Machiedo“ Hrvatskog P.E.N. centra Slobodanu Šnajderu za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“, najbolje djelo te vrsti u 2019. godini na hrvatskom jeziku objavljeno u RH ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i još griješe prema tom velikom književniku i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti. Bit će istina da Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

Marijan Vogrinec

Svako doba i novije i starije nacionalne prošlosti – ne samo kulturne – ima svoje doba kratke pameti. Ono kada se družba tzv. ljudi nahvao (dum Marin), nahvao baš zato što su i kratke pameti, nekim spletom nesretnih okolnosti domogne državnog kormila pa kriterijima kratke pameti nakani antologizirati za buduće naraštaje svoju „opću istinu“ o vrijednostima ili bezvrijednostima koje determiniraju prošlost i budućnost naroda. A svaki etnikum postoji i opstoji ponajprije u jeziku i kulturi, a potom se redaju ini uvjeti. Kada si pak tzv. ljudi nahvao uzurpiraju ovlast poredati nacionalne vrijednosti – u državnopravno preokretnoj Hrvatskoj već je radnih 1990-ih to grubo demonstrirala praksa „nacionalno osviještenog“ političkog tzv. mainstreama – pa to urbi et orbi provući kroz medije, školske programe, društvene institucije, neke intelektualne kružoke i kojekakve mehanizme za „nenametljivu“ indoktrinaciju masa ideološkim jednoumljem, etc., onda se kulturna zbílja bez imalo grizodušja i srama, tek što pucneš prstima, je li, odrekne jednog Slobodana Šnajdera. „Nije naš, što će nam Šnajder!?“

Ako ćemo pravo i sudeći po tretmanu u kulturnom prostoru i medijima – eto, već treće desetljeće pod kontrolom tzv. ljudi nahvao – „nisu naši“ ni Miroslav Krleža, August Cesarec, Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić ili Ivan Dončević, ali jesu Milan Šufflay, Mile Budak, bl. Marija Propetoga Isusa Petković, Boris Maruna ili Ivan Tolj; „nisu naši“ ni Vojin Bakić i Dušan Džamonja ili Edo Murtić, ali jesu Kuzma Kovačić i Josip Botteri Dini… „Nije naš“ ni Grigor Vitez, ni Ježurka Ježić „ne-našeg“ Branka Ćopića, ni (i) hrvatsko pismo ćirilica „nije naše“…

Kamoli da bi mogao biti „naš“ – uz neprepoznatljivo uspomeničenog Franju Tuđmana državnog kipara Kuzme Kovačića, na raskrižju Ulice Grada Vukovara i Hrvatske  bratske zajednice u Zagrebu – monumentalni Spomenik narodu-heroju Slavonije ili Spomenik pobjedi (u NOB-u, op. a.) naroda Slavonije znatno priznatijeg umjetnika Vojina Bakića, na obronku Papuka ponad Kamenskog nedaleko od Požege, neprolazno umjetničko djelo od nehrđajućeg čelika. Dok na Kovačićevog Tuđmana objektivniji, ozbiljni povjesničari umjetnosti niti ne troše riječi i nije ga poželjela vidjeti čak ni većina Zagrepčana – iako je „naš“!? – Bakićevi su „plameni jezici“ jedno od najvrjednijih, ako ne i najvrjednije djelo hrvatskoga kiparstva 20. stoljeća i za otkrivanja 1968. godine najveća postmodernistička skulptura na svijetu. Inženjercima Hrvatske vojske pod zapovjedništvom generala Miljenka Crnjca trebalo je više dana i sve veće količine eksploziva da ju 21. veljače 1992. razore i nanesu neoprostivu sramotu tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj u osvit međunarodnog priznanja i nepopravljivu štetu hrvatskoj baštini kulture i umjetnosti.

Zločin na papučkom brdu Blažuju

Istaknuti povjesničar umjetnosti, znanstvenik i publicist Zlatko Uzelac, rođeni Požežanin, zaslužan za valorizaciju nacionalne povijesne baštine i prostorno planiranje, objavio je u kulturnom časopisu Gordoganu članak „Kamenska vječni šum vjetra“ – 31. siječnja 2016. ga je odmah prenio tjednik Globus – u kojem svjedoči što je doživio početkom ožujka 1992. na lokaciji razorenog Bakićeva spomenika na brdu Blažuju budući da su predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Radovan Ivančević i Tonko Maroević iz Instituta za povijest umjetnosti isposlovali njemu i tadašnjoj ravnateljici požeškog muzeja Dubravki Sokač-Štimac propusnicu za taj posjet. Jedna od najvažnijih hrvatskih skulptura 20. stoljeća, zapisao je Uzelac, „bila je prevaljena i slomljena poput kakvog razderanog čeličnog cepelina, svemirskog broda poslije apokalipse“. Je li, barbarski uništena „najveća apstraktna skulptura na svijetu“ kojoj su „domoljubni“ kokošari kasnije razvlačili dijelove – ploče skupocjenog švedskog čelika i mramor – te deponirane u požeškom „Spinotu, kod Blaška“ još u jesen te 1992. krčmili kao otpadni materijal.

Naravno da se svatko s dva zrna soli u glavi nikad nije čudio otkuda to da prijeratni sasvim dekintiran polupismeni goljo, nesposoban platiti rundu pića u seoskoj birtiji, izlazi iz rata kao prebogati narodni heroj te bahato pliva u novcu kao da je jedini nasljednik pokojnog američkog milijunaša, nakićen činovima i odličjima raskošnije od maršala Crvene armije koji je dobio Kursku bitku i osobno 1945. istaknuo srp i čekić na berlinskom Reichstagu. I daj mu sad, „nedomoljubni“ kukavelju, obvezan na doživotni harač za „darovanu“ ti hrvatsku državu i svoju slobodu, pisni štogod antiprotivno o domoljublju, krvavim gaćama na Veleb’tu, dignitetu, dostojanstvu“, etc. Što bi Njegoševi potomci kazali: čojstvu i junaštvu. Jer bolje da te nema.

Svjetska umjetnost kao sekundarna sirovina? Dobro, nije svih cca 3000 tzv. partizanskih/komunističkih/srpskih spomenika dinamitiranih u doba tzv. ljudi nahvao svjetska umjetnost ranga Bakićeve apstrakcije, čak ni umjetnost, ali jest znak vremena koje se ne dâ izbrisati i beziznimno nije – sekundarna sirovina. Kontejneri prepunjeni u to doba ćirilicom – hrvatski filozof Milan Kangrga i fizički je maltretiran zbog glasnog svjedočenja o tomu – naprasno izbačenom iz knjižnica/čitaonica, knjigama nehrvatskih izdavača mogu biti sve i svašta, ali nikako – sekundarna sirovina. Takvim su ih prokazali tzv. ljudi nahvao i „nacionalno/državotvorno osviještene“ ancile. Pogrom kulture i umjetnosti proveden je po galerijama, muzejima, školama, fakultetima, znanstvenim ustanovama, medijima … Čeličnom su metlom tzv. ljudi nahvao očišćeni iz „državotvornog“ prostora (sic transit) svi „ne-naši“ (Srbi, tzv. Jugoslaveni, partizani, antinacifašisti, komunisti, etc.) i njihova djela ma koliko vrijedna bila eda bi se instaliralo „naše“ ma koliko bili beznačajni i beznačajnih djela. Bakićev monument na papučkom brdu Blažuju besramno je razoren 21. veljače 1992. za trajanja primirja slijedom Sarajevskog sporazuma od 3. siječnja te godine u zoni odgovornosti 123. požeške brigade pod zapovjedništvom Miljenka Crnjca iz sela Pavlovaca nedaleko od Požege, kasnije generala i autora knjige sjećanja „Tada je trebalo imati petlju“. Crnjac je uistinu imao petlju.

Povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac to će posvjedočiti u Gordoganu i Globusu („Kamenska vječni šum vjetra“): „Teško je naći riječi za ono što sam tada osjećao. (…) Radosno su nas pozdravili (pet-šest vojnika HV-a na položaju uz razoreni Bakićev spomenik, op. a.) i gotovo razdragano objasnili kako je najzad par dana prije jedan od njih, nakon više neuspješnih pokušaja ostalih, pronašao slabo mjesto konstrukcije, pa je u tom herojstvu iz devetog pokušaja eksplozivom spomenik najzad bio raznesen. Na moj upit tko je taj, približio se jedan tip gotovo stidljivo, smješkajući se kroz brk kao ponosno. Pitao sam zašto su ga srušili. Rekao je: ‘Ma to treba srušiti’. Njegovo ime je bilo Miljenko Crnjac. Tobože čuvajući stražu imali su zgodan predmet za zabavu. S grčem u želucu divio sam se i tada vještini inženjera Brodskog instituta, gledajući rešetke čeličnih kostura konstrukcije koji su ležali prelomljeni, stršeći na sve strane kroz rupe i prolome u eksplozijama razderanoj koži ovojnice, sastavljene od spojenih trokuta sjajnog švedskog čelika, koja se još znatnim dijelom držala na slomljenim krilima. Na njima su se zrcalile sjene cijelog smoždenog kraja.“

Nema oprosta za divljaštvo

Gradski i županijski mediji su lagali tih dana, kada diverzija na svjetsku umjetnost i sirovo divljaštvo više nisu mogli ostati tajnom, kako je „vjetar srušio spomenik“ i kako se njegovo rušenje „slavilo u Požegi do duboko u noć“. Čega se pametan srami, budala se time diči. Taj zločin, za koji ni Crnjac niti itko drugi nikad nije odgovarao – kao ni za inih cca 3000 tzv. partizanskih spomenika i eutanaziju ine „nehrvatske“ kulture i umjetnosti – nije ni spomenut 2017. godine na predstavljanju Crnjčeve knjige „Tada je trebalo imati petlju“ u dvorani Glazbene škole u Požegi. Kćerka teško bolesnog umirovljenog general pukovnika pročitala je i njegovu poruku: „Ljudski život prolazi i nestaje, ali vaša i naša djela ostaju vječna“. Na koja je djela ili „djela“ mislio? Atentat na neprolaznu umjetnost i samu bit nacionalne kulture ostaje atentatom, nedjelom, barbarstvom i divljaštvom za koje nema ni opravdanja niti (kršćanskog?) oprosta.

Spomenik narodu-heroju Slavonije našao se na minerskoj meti tzv. ljudi nahvao samo zato što mu je autor – rođeni Bjelovarčanin iz imućne građanske obitelji, ma koliko velik umjetnik u hrvatskom kulturnom korpusu – srpske etničke pripadnosti i „komunistički/partizanski“ kipar čija su čak četiri brata ustaše uhitili već s proljeća 1941. godine i zvjerski zatukli u konc-logoru Jadovnom na Velebitu. Nedugo potom su uhitili i Vojina Bakića kojega je od ustaškog stratišta spasila pisana intervencija njegovog akademskog profesora i mentora čuvenog Frane Kršinića, koji je time i sam stavio svoj život na kocku. Maloumnici što su zločinački od 1990-ih etnički i ideološki/proustaški „čistili“ hrvatsku kulturu i umjetnost – to manje-više neskriveno i na razne načine čine i dan-danas – dovoljno su ograničeni da ne pojme kako hrvatska kultura, umjetnost, znanost, gospodarstvo, sport, društvo u cjelini bez srpskog udjela/doprinosa nisu cjelovit korpus, nego tek okljaštreni torzo. Po cjelini kulturnog korpusa i jeziku neki narod jest ili nije. I hrvatski.

Najljepše domoljubne stihove u hrvatskoj književnosti napisao je Srbin Petar Preradović, najveći svjetski znanstvenik/izumitelj svih vremena je hrvatski Srbin iz ličkog sela Smiljana Nikola Tesla, glazbu za hrvatsku himnu na stihove Antuna Mihanovića skladao je u Glini hrvatski Srbin Josif (Josip) Runjanin, etc. Da se ne nabraja ine ne-hrvatske velikane hrvatske povijesti i sadašnjosti koji hrvatskom etnikumu drže glavu iznad vode i koji su bitna sastavnica ukupnih vrijednosti po kojima Hrvatska i Hrvati jesu i mogu opstati kao neka činjenica u međunarodnoj zajednici. Bedastoća je nad bedastoćama prebrojavati etnička i ideološka krvna zrnca u korpusu koji ne može opstati na podjelama, antagonizmima ili čistkama po falšim kriterijima kratke pameti. Nitko pri zdravom razumu ne sapliće noge samomu sebi, svojoj cjelini prošlosti bez koje ne može biti ni izgledne budućnosti. I dobre i loše sekvence su dio prošlosti i na neki način uvjetuju kvalitetu budućnosti. Ali, ne možemo se praviti da ih nije bilo i ne uzimati ih kao stanovito mjerilo.

Kao što je uistinu trebalo biti sirovina, pa smisliti miniranje umjetnosti koja je nacionalno bogatstvo i vlasništvo, baština po kojoj narod jest ili nije, dopustiti takav zločin ravan ISIL-ovom razaranju Palmire ili talibanskom uništenju topovskim salvama najvećih na svijetu uspravnih statua Bude u afganistanskom Bamiyanu i treba „imati petlju“ za izvesti tu maloumnu diverziju. Zašto riječ više o Vojinu Bakiću u povodu Nagrade „Višnja Machiedo“ esejistici Slobodana Šnajdera? Bakićev „slučaj“ na indikativan je, osobit način paradigma „slučaja Šnajder“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti i kulturi nakon prevratničke 1990. godine i pohoda „nacionalno osviještenih“ tzv. ljudi nahvao, svijesti nahvao na kritičko mišljenje i slobodu riječi kulturnog i umjetničkog ekvivalenta. Ta je i takva stvaralačka zbilja uvijek i svim vlastima čak zazornija od deklarirane ideološke oporbe. Umjetnik je opasniji od političara. Zato i Šnajder dijeli tu sudbinu negativca, nepoželjnika i neugodnika službenom tretmanu kulture i umjetnosti. Ma kako bila snažna njegova književna osobnost i dalekosežna umjetnička riječ/poruka. A to je loše za nacionalnu kulturu i umjetnost više no za autora samog.

Jake stvaralačke osobnosti u tom negativnom, marginalizirajućem tretmanu – čak do egzistencijalne ugroze – upravo nalaze inspiraciju i dovoljno inata za otpor baš onim u čemu su najuvjerljiviji: stvaralaštvom. U doba kratke pameti obično prva nastrada – istina. Jer svako, je li, doba kratke pameti ima svoj carski dvor sa svojim Antonijem Salierijem ispred Wolfganga Amadeusa Mozarta. I dođe neko sutra koje se ismijava iz tog dijela prošlosti, postavlja stvari na njihova mjesta i ispravlja nepravdu: Mozart globalno ostaje za vječnost, a Salieri tek statistička činjenica o neukoj procjeni vrijednosti. Neki kažu da je logično i da baš mora biti to da svako doba kratke pameti ima i svoje atentatore na umjetnost i kulturu, zatiratelje i ljudi i njihovih djela eda bi zbog njih umjetnost i kultura, ljudi koje se silom želi učiniti nepostojećima i djela njihova duha imali veću vrijednost. Bili sjajniji biser u nisci i nacionalnog i globalnog bogatstva koje čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Gazde kulturne regresije

„Više od 50 godina objavljujem, ali nije baš bilo nekih nagrada“, kazao je Šnajder nakon što je primio čast laureata Hrvatskog P.E.N. centra za knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. „Uvijek je nekako bilo tako da sam ja i bio možda pravi čovjek, ali na krivom mjestu, ili je mjesto bilo pravo, a ja sam bio krivi. Sreću je podijeliti lako, ona je kao neki vrč koji se pjenuša – nesreća se skuplja u sebi i s tim je teže.“ Istaknuti književnik i prevoditelj Mladen Machiedo je izrazio zadovoljstvo što je nagrađeno ponajbolje književno-esejističko djelo koje ukazuje i na to „kako se u Hrvatskoj misli“. A baš to kako Šnajder misli, gazdama regresivne kulturne politike nikako ne ide pod kapu, pa je njegovo spisateljstvo – osobito dramski opus – poznatije i nagrađivanije u inozemstvu, od Irske, Njemačke, Austrije, Poljske, Srbije i Izraela do SAD-a, etc. no u vlastitoj domovini. Na čiju štetu? Šnajderovu baš i ne. Tzv. ljudi nahvao hrvatske politike i kulture – odreda praktični katolici? – imat će grdne muke naći deterdžent za oprati se pred tzv. sv. Petrom zbog grijeha lude glave, masovnih atentata na „nehrvatsko“ i u kulturi i umjetnosti. Čiju simboličnu, hrđavu krunu čine miniranje svjetske apstrakcije Vojina Bakića na papučkom Blažuju i već 1990. godine izgon slobodnomislećeg Slobodana Šnajdera i sa svih kazališnih dasaka u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj već i iz nacionalne književnosti.

Kontaminirane nacionalističkom isključivošću i vjerskim prenemaganjem, „arijevskim“ sentimentima, izmišljenim mitovima s lažnim veličinama i vrijednostima te otvorenim krivotvorenjem (naj)novije povijesti. To je kao ideološka izopačenost – što u stanovitim okolnostima i vremenu čovjeka čini nečovjekom – izravno, ali i na simboličkoj razini temeljni poriv/razlog Šnajderovih umjetničkih introspekcija. Je li ta nepoćudnost službenim kulturnim politikama beziznimno tzv. desnih režima RH i razlog zašto je i Nagrada „Višnja Machiedo“ Slobodanu Šnajderu Hrvatskog P.E.N. centra uglavnom prešućena u važnijim hrvatskim medijima? Ma koliko ga se – je li, i zbog „besmrtne“ tzv. međuspisateljske ljubomore i zavisti – željelo zatajiti intelektualnoj javnosti, Šnajder mlađi nije bilo tko u suvremenoj hrvatskoj književnosti niti je njegova stvaralačka parabola samo jedna mala recka na književnopovijesnom rovašu.

Diplomirani filozof i anglist Slobodan Šnajder (Zagreb, 8. srpnja 1948.), bivši ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), suosnivač i urednik važna teatrološkog časopisa Prologa, urednik edicije izdavačke kuće Cekade, kolumnist („Početnica za melankolike“ u Glasu Slavonije od siječnja do lipnja 1993. te „Opasne veze“ u riječkom Novom listu od 1994. do 2013.) od 1966. godine objavljuje novele, romane, kazališne komade, eseje… i zauzima sve važniju ulogu u književnosti i kulturnom životu. Taj autor snažnog dramskog komada „Hrvatskog Fausta“ o zagrebačkom HNK-u u doba ustaškog pogroma u tzv. NDH-u, koji hrvatska kultura bunkerira više desetljeća, a opetovano ga izvodi pola zapadnog svijeta i istočno susjedstvo u vrhunskim podjelama i režijama, nakon 10-godišnjeg je potpunog izopćenja zbog grijeha slobodnog mišljenja i kritičke riječi malo uskrsnuo 2000-ih godina dolaskom na vlast tzv. lijeve, SDP-ove koalicije Ivice Račana, s Antunom Vujićem (SDP) na mjestu ministra kulture.

Šnajder objavljuje izbore političkih kolumnâ u knjigama „Kardinalna greška“ (od 1994. do 1999.) i „Umrijeti pod zvijezdom“ (od 1999. do sredine 2004.), od 2001. do 2004. je ravnatelj ZKM-a, česti suradnik Trećeg programa Hrvatskog radija te mu 2012. izlazi prvi roman „Morendo“. Zagrebački HNK se tek 2003. usudio praizvesti Šnajderovu „Nevjestu od vjetra“ u režiji Ivice Boban (prethodno je praizveo „Kamov, smrtopis“ 1978. i „Držićev san“ 1980. godine). Inače, kao dramski autor, Šnajder je debitirao „Minigolfom“ 1968. godine u današnjem Dramskom kazalištu Gavella u režiji Dina Radojevića. „Kamov, smrtopis“ je 2003. izveo i ZKM u režiji Branka Brezovca,  a „Dumanske tišine“ publika je pozdravljala od Zagreba, Rijeke i Varaždina do Novog Sada (Srbija) i Bitole (Sjeverna Makedonija)… „Hrvatski Faust“ pak, praizveden 1982. Na Splitskom ljetu u režiji Dina Radojevića, koji je dramski tekst označio 1987. godine Šnajderov izlazak u svijet, do dana današnjeg je drama non grata u tzv. Slobodnoj, Neovisnoj i Suverenoj. Zašto, ako u Ustavu RH (Izvorišne osnove) izrijekom piše da se RH utemeljuje na državnim odlukama ZAVNOH-a i antinacifašizmu „nasuprot tzv. NDH“ i ustaškim marionetama ratnog zločinca Ante Pavelića? To sugerira i Slobodan Šnajder u „Hrvatskom Faustu“ i prije no što je itko tada mogao i pomisliti da je moguć RH. No, dobro, „Hrvatskog Fausta“ igraju po svijetu, a samo su Roberto Ciulli i Theater a. d. Ruhr izveli taj Šnajderov komad više od sto puta po Njemačkoj, Europi i SAD-u. Hrvatska još zazire od njega, valjda čeka Godota. „Bauhaus“ u ZKM-u u režiji Paola Magellija bila je na početku 1990. godine Šnajderov labuđi pjev na hrvatskim daskama koje život znače prije no što će nacionalistički higijeničari doći s čeličnom metlom. Valjda im ni Šnajderov obiteljski detalj nije išao pod kapu: otac folksdojčer u odori Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu, a „partizanski zločinci“ mu nisu već 1945./46. skinuli ni vlas s glave, nego mu dopustili obnašati važne građanske poslove i objavljivati pjesme. A toliki su, je li, „nedužni Hrvati“ s bleiburškog tzv. križnog puta zaglavili u Hudoj jami!?

Tek se Petar Veček u varaždinskom HNK-u osmjelio, a da ne nastrada, ujesen 1999. postaviti Šnajderov komad „Kod Bijelog labuda“, autora čija su se djela izvodila širom civiliziranog svijeta kojemu se živo fućkalo za unutarhrvatske ideološke prijepore kojima se izopćivalo – čak iz fizičkog života – neistomišljenike, brisalo i miniralo njihova djela. Nedjelima na djela!? Kao u Führerovo i doba Maove tzv. kulturne revolucije. Šnajder je nekako morao nakon deset godina izgnanstva postati dobar i Hrvatima kad je već bio tako dobar Ircima, Nijemcima, Austrijancima, Poljacima, Norvežanima, Nizozemcima, Šveđanima, Srbima, Amerikancima, pa Francuzima, žiteljima BiH (zna se, osim Hercegovine), etc, gdje su čak i na izvornomu, hrvatskom jeziku oduševljavali publiku „Hrvatski Faust“, „Zmijin svlak“, „Utjeha sjevernih mora“, „Nevjesta od vjetra“, Ines & Denis“, „Peto evanđelje“, „Kosti u kamenu“, „Enciklopedija izgubljenog vremena“, „Moja draga Tilla!“, Kako je Dunda spasila domovinu“…

Horizontalno okomit nepoćudnik 

Napokon, književnik takva opusa i međunarodne umjetničke reputacije ni u Bijednoj Našoj nije mogao biti vječno u bunkeru niti si je vlast smjela dopustiti nedemokratski tretman zemlje koja ne zna cijeniti svoje stvaratelje i vrijednosti koje znatno nadilaze nacionalne granice. Nakon već „zaboravljene“ Nagrade „Branko Gavella“ (1982.) za „Hrvatskog Fausta“, 2006., 2008. i 2009. godine Nagradom „Marin Držić“ Slobodanu je Šnajderu odano priznanje za drame „Kosti u kamenu“, „Kako je Dunda spasila domovinu“ i „Enciklopedija izgubljenog vremena“ (tom je djelu odalo priznanje i Kraljevsko pozorište Zetski dom s Cetinja), a roman „Doba mjedi“ je 2016. godine nagrađen nagradama „Meša Selimović“, „Radomir Konstantinović“, „Kočićevo pero“, „Mirko Kovač“ te Nagradom za roman Tportala.hr. Godine 2011. je Šnajderu dodijeljen i počasni doktorat Univerziteta za audiovizualne umjetnosti ESRA u Skopju i, eto, sada Nagrada „Višnja Machiedo“ za književno-esejističku knjigu „Umrijeti u Hrvatskoj“. To ne znači da su tzv. ljudi nahvao hrvatske politike, kulture i umjetnosti okajali grijeh kratke pameti kojim su debelo zgriješili i griješe prema književniku Slobodanu Šnajderu i svim šnajderima neovisno o tipu i načinu izražavanja svojih stajališta. Koja se ne daju ukalupiti dogmom ili oktroiranim „svojim mišljenjem“ po koje treba trčati obnašateljima vlasti.

Kolumnistica slovenske Mladine i bivša urednica politički eutanaziranog satiričnog tjednika Feral Tribunea Heni Erceg lani je otprilike u ovo doba napravila intervju sa Slobodanom Šnajderom – s njim je 1993. u Klubu književnika u Zagrebu razgovarala i za prvi broj Ferala – te mu postavila isto potanje: „Pa gdje ste Vi, gospodine Šnajder?“ A ovaj je odgovorio što je otprilike kazao i nakon što je primio Nagradu „Višnja Machiedo“: „Pa tu sam negdje, horizontalno sam okomit. To bi jedno s drugim imalo dati križ, ali ja ne kanim ni uskrsnuti, pa ni spašavati svijet. Htio bih jedan svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga. Pa ni sebe, naravno. (…) Ponavljate pitanje iz ‘davnih dana’, ponavljam odgovor: Kao i tada, ja samo koristim prednosti nevidljivog čovjeka. Za takvog stalno, iz predbježnih razloga, uvijek valja pitati: A gdje je sad pa taj? Jer nevidljiv, može škoditi. Nevidljivo se teže kontrolira.“

Bit će istina da Slobodan Šnajder nije nevidljiv ni kada ga voljom tzv. ljudi nahvao nacionalne politike, kulture i umjetnosti nema među najvidljivijim salijerijima. A „svijet u kojem spašavati ne bi trebalo nikoga“ jamačno neće tako skoro – ako će ikad uopće!? – dočekati nitko. Ma tko i gdje na globusu bio. Umjetnici su tu u prednosti. Mašta je bezgranična, a želje nisu skupe ni toliko toksične da se od neostvarenih mora umrijeti.

tacno

Pomozi  mi, siromaše, da ne postanem kao ti.

Samo bijeli i crni nisu moji, a svi ostali su tuđi.

Vi slušajte, a mi ćemo šutjeti.

Bivol kojeg je spremao kupiti pojeo povrće koje se spremao posaditi.

Uplaši, Bože, ali ne umori.

Utanji, Bože, ali ne prekini.

Reklo staklo: ja bih se razbilo samo kad ne bi zazvonilo.

Tko nema što bolje, mora spavati s majkom svoje djece.

Sve je izgubljeno što se u staru vreću istrese, rekao zvonar kad se neki dečko oženio starom ženom.

Nije vještina praviti djecu već ih ne praviti – rekao pop kad mu je postolar došao prijaviti svoje deveto dijete.

Jadan naš djedica: ni oca ni majke nema.

Susjedo, posudi mi svoju djevojku. Čemu? Da napravim drugu.

Pas ne ugrize kad otvori usta, nego kad ih zatvori.

On je budala, ali tetak mu je pametan.

Proći i ne doći ista je stvar.

Kad nam nakit ukradu, uvidimo da nam je bio suvišan.

Krtica rije, rije, dok po glavi ne dobije.

Lako je nagovoriti onog tko rado sluša.

Nitko nije guma za bicikl pa da živi od zraka.

Najviše konjaničkih pjesama čuje se od pješaka.

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Zdravljak je nazvan Smuđ. Stari Račan je otišao u penziju. Imao je srčku ili tako nešto, a radile su teta Marija Račan, Ketika, pa jedna Ankica, ne Petrovićka, nego ona debela. Šefovi su bili Akan Mašinović, Pero Crnogorac, Marijan Vuzem. A kasnije je Ubo sve to podigao do nekog reda.

Kad je bilo otvaranje Smuđa, padala je jaka kiša i oko barake su se stvorile, ne lokve, već jezera. Da bi se moglo ući u novootvoreni restoran stavili su preko tih bara daske na ciglama sve do ulaznih vrata. Baraka je stvarno izgledala kao otok. Nekom je palo na pamet ime Otok sreće i tako je i ostalo.

Teta Marija Račan pekla je tamo ćevape. Bila je ona dosta šarf žena. Ličanka. Djevojačko joj je bilo Draženović. Pričala mi je kako se snalazila nakon rata. U ljeto 1945. zatekli su se u trosobnom stanu u Bratislavi. Njih dvoje i Ivica star dvije godine. Stari je cijelo vrijeme rata šverco. Od cigareta do automobila. Tako je, kroz neku petljavinu s poslijeratnim agentima UDB-e u bivšoj Slovačkoj, dospio u zatvor u Beogradu na Adi Ciganliji. Kako su ga uspjeli tamo smandrljat, pitaj Boga. Deset mjeseci ona nije znala točno gdje je. Vratila se s Ivicom u Zagreb, obilazila okolo, raspitivala se i jednog joj je dana javljeno da je stari u Zagrebu. Na Savskoj. Mjesec dana kasnije su ga pustili pa su otišli, čini mi se, u Božjakovinu. Dalje je istina ono što piše po novinama. Ali jebeš Račana. On je za vijušku priču bio pičkin dim. Pravi dečko s Vijuša bio je Kojo. Sjećam se ko danas. Išli mi krasti zelene kajsije u komšiluk. Nismo mi krali iz koristi, jebeš zelene kajsije, nego zbog toga što nas je to rajcalo. Komšija ogradio voćnjak visokom daščanom tarabom i gore nakucao bodljikavu žicu. Jebi ga, moraš kopat rupu. Iskopali mi rupu da se možemo provući i jedan po jedan unutra na kajsiju. Odjednom neko u mraku zaurla: «Komšija, kradu ti kajsije!». Izleti čovjek s lovačkom puškom, pas na lancu popizdio, vuče kučicu za sobom, a mi bjež’. Svi na onu rupu. Zaglavili se, pa nitko ne može van. Tambura se počeo moliti Bogu, kaže dragi Bože ako se izvučem živ prestat ću drkati. Bumbar, onaki mali i nabijen stenje: pustite mene naprijed dat ću vam svima sutra sestru. Tambura i Bumbar nisu bili ništa u rodu, ali su bili bliski, čak i slični. Valjda zbog toga što je Tamburin tata jebo Bumbarovu mamu. Ajde nekako smo se provukli. Nitko nije najebo, ali u mraku smrdi po govnima. Šta? Kojo se posro iz sve snage u sred tog jedinog prolaza. I onda zvao gazdu. Mi smo svi živote spašavali puzeći kroz njegova govna. On se smije ko lud i ne možeš mu ništa jer je i bio lud.

Drugi puta tu odmah iza stadiona, u onim vijuškim rupama digla se voda. Čitav Vijuš jezero. Od stadiona dole do one bivše upravne zgrade ribnjačarstva. A bilo je tu uvijek šaša i trske. Zbog vlage. Nabrali mi trske i cijeli dan pravili splav po uzoru iz nekog filma. Jebem ga, kojeg. Napravili veliku i dobru splav s kućicom od trske. Pet, šest nas može držat. Ajde poriniti ćemo je. Mi se rasporedili na splav, a Kojo će nas odgurnuti. I dok mi pažljivo održavamo ravnotežu na njega nitko nije ni pazio. A on doneo u flaši petroleja, polio i našpricao čitavu splav, odgurnuo nas i bacio upaljenu šibicu. Trska planula učas, a mi svi skači u vodu. A bio decembar, pred Božić. Poslije još svi dobijemo batina kod kuće… A jadni Bundeva dobije najviše. Njemu se, dok ga je otac mlatio, uvijek nadigao kurac. To je starog uvijek još više raspomamilo…

Preko puta vijuškog zatvora bilo je par velikih dudova. Kojo je imao svoju privatnu granu. Tamo nije smio nitko brati. A pokojni Ivo Vujić Vepar, popeo se baš na tu granu i maže dudove. Kojo ga pita šta radi na njegovoj grani. «Edem je udove du» odgovori mu Vepar na jednom od jezika koji su u to vrijeme vladali u brodskim uličnim bandama. A Kojo za šlajder i bum ravno u glavu. Vepar padne s jedno tri, četiri metra visine i ne miče se. Šta ćemo s njim? Stavimo ga onakvog krvavog u vagonet na kojima su transportirali balvane s granika u drvnu industriju i odvezemo ravno u bolnicu. Ta pruga je vodila od granika bivšom Karadžićevom ulicom do drvne industrije u Zrinskoj.

Kojo nije bio pokvaren, nego baraba, bitanga. Stanovao je u onoj staroj dugačkoj kući iza zatvora. Sestra mu još uvijek tamo živi. Njegovo društvo bili su Ruda Horvat, Ivo Špehar Pikina i Prcina. Navodno je najebo u vojsci. Prvo je otišao u Mostar i onda dobio prekomandu u Pulu. Tamo je ubijen i o tom se svašta priča, a Josip Bakić koji je u to vrijeme bio mesar u Puli, tvrdi da ga je ubio neki stariji vodnik kojem je tucao ženu. Pravo ime mu je Mirko Zastavniković, a imao je još i nadimak Mustafa. Zanat je izučio u turpijani kod Mije, Čandrljinog ćaće. Ta turpijana bila je tamo negdje kod doma penzionera. U blizini Ante Kljufasa, Horvatića i Citerbata. Sad je tamo onaj parking preko puta pijace.

Čuj ovo. Kojo i ja idemo iz grada prema Vijušu. Ispred nas neka momčina preko sto kila i žena mu. Nešto se raspravljaju. Kao bili su u svađi pa se sad mire. A Kojo počne zajebavati i dobacivati. Jebem ti sunce kad momak skoči i iščupa iza pasa ovoliku nožinu. I na njega. Kojo bjež. Onim putem na stanicu pokraj WC-a. Tu su posadili mladice u Klasiji i on iščupa onaj kolac kojim se veže mladica da ne raste grbavo. Lako ga je iščupo jer je dole bio trul. Kad se on dočepao kolca izbeči oči da je i mene uplašio i kaže tom momku: «Hodi, da ti se najebem majke. Mrtav si samo što te još nisam ubio.» A momak krene. I kako je podigao ruku s nožem, Kojo mu kolcem prebije ruku. Ovaj jaukne, ali ne odustane. Pokupi nož s poda drugom rukom i prema Koji. Ovaj mu prebije i drugu ruku  pa ga onda sastavi kolcem po glavi tako da čovjek upade ko mrtav. Onda Kojo uzme nož i nareže ga jedno sedam puta po leđima ko ribu. Okrene se prema meni i kaže: «Ajmo sada…» Bio je čvrst, žilav i pokatkada neuračunljiv. Ulični autoritet mu je bio nenadjebiv. Nemoguće je njemu bilo izvodivo. Bolio ga je kurac za sve u životu. Niti je o čem brinuo, niti mario, a svaku i najmanju pizdariju prihvaćao je sa smrtnom ozbiljnošću. Naslađivao se u uništavanju stvorenog. Svjestan da je onemogućen bilo što promijeniti u svom jebenom životu, on je to pretvorio u svoj nenadjebivi stil, kojem su se svi usranci divili. A zato je trebalo imati muda i muda. On se doslovno zajebavao sa smrću. Volio je strah i kad bi mu se potpuno približio pretvarao se u životinju. To je bilo jeza gledati. Nikad više ništa slično nisam sreo u životu…

Jebi ga, život je snalaženje. Moraš znat naći svoje mjesto. Eto ti Riste Gojkovića. Počeo je u Beogradu studirat arhitekturu. Živio je u barakama preko puta Ekonomskog fakulteta i preko studentskog servisa otkrivao čar biznisa. Farbo je ograde, prao prozore, jeo u menzi kod Dva kostura na Topličinom vijencu. Uživao u savskom pejzažu čekajući da mu se na kamenu osuše, u Savi oprane, jedine čarape koje je imao. U tek otvorenim samoposlugama krao je  posebnom tehnikom. Kupi veknu kruha i traži da mu je uzduž prerežu. Potajice izdubi kruh, a onda u njega nagura paštetu, žilete, pertle, Zdenka sir i to. Na kasi plati samo kruh. Otišao u Australiju, pa u Englesku. Između osamdesetih i devedesetih u rubrici Naši u svijetu zagrebačke novine objavile su da je najskuplje plaćena rastava u Engleskoj te godine bila između Riste i supruge Katarine. Sud joj je dosudio četiri milijuna funti odštete. Pa ti sad vidi.

A Mile Bosanac, Milanović se prezivo, živio je u onim barakama preko puta Slavonije. Mama mu je bila ona klataruša Anđa. Znala je umotat u papir dlake, glinu i kokošje perje, pa taj koktel stavljati komšinici pred vrata. Da «nagrajiše» – kako je govorila. Jer je, «mamu joj jebem, sušila je dvadeset gaća na štriku u dvorištu, pod nosom mog Milana». Sestra Zorica radila je u garnizonu, u kantini. Tamo joj je netko napakovao dijete i kad ga je rodila držali su ga u kartonskoj kutiji od Batinih čizama. Toliko su bili siromašni da ih je četvero spavalo u jednom krevetu. Mile s osamnaest godina nije znao pročitat koje je vrijeme na satu, nije znao koje je boje naranča, a za Miki Mausa je bio u dilemi jel to pas ili mačka… Da ne služi vojsku pobjegao je 1957. preko granice u Italiju s Duškom Glumcem, sinom Koste kirijaša. Pričaju kako se tri dana skanjivao, a onda kad su ih otkrili graničari i zapucali preskočio je žicu od metar i pol. S mjesta. Taj svjetski rekord do danas nije oboren. Preko u Italiji otišli su u prvu kuću pitat gdje su, a on odmah tražio razglednicu da se javi Anđi. Iz inostranstva. Iz Italije je otišao u Australiju. Javio se Bori deset godina kasnije. I poslao fotografiju – ljubičasti smoking sa sjajnim reverima, kravata kao da je bomba pala u cvjetnu rundelu, sivi polucilindar, neki ogromni crveni luksuzni auto i dobra pička u bijeloj vjenčanici. Oženio se tamo i obogatio, a piše Bori kako je u Australiju došao avionem. A kad ga se samo sjetim na plesnjaku u Partizanu. Imao je nosinu ko pola štruce kruha. Uvijek pomislim na njegov nos kad slušam Micu Trofrtaljku i onu njenu drnku: «Premale ti uši, preveliki nos, ženama se dopadaš, u čemu je štos»… Zasvira bend Vilagoš – Nakarada, a on krene preko dvorane po partnericu i ljulja se u hodu ko Đejms Braun uvježbanim kamilinim hodom. Gura dlanom nos prema unutra. Kad zamoli za ples da bude manji. Kažu da je onaj povez za peglanje brkova on preko noći naticao na nos. I tako spavao. Sjećam se njega, Bore Dubičanca i Ive Križanovića, onog s brčićima. Oni su bili društvo. I međusobno su se dozivali ne zviždanjem nego lajanjem. Lajali su solo, u duetu i u troje zavijali, režali, štektali, cvilili… Kad se Ivo oženio nekom zgodnom Đakovčankom, ide on s njom pod ruku Zrinskom. Boro i Milan tamo negdje kod Zorajine kuglane, a on ide prema njima i u visini je Pihaća. Jebi ga, sad, ne smiju lajat. A oni skrenu prema kuglani, da ih se ne vidi i obojica uglas počnu tužno i bolno zavijati. Kao pate što su izgubili kompanjona…

Druga velika vijuška legenda bio je Boro Dubičanac. Jooooj, da ne zaboravim. Išli Boro Dubičanac, Braco Majić i ja biciklima iz Broda u Đakovo. Šta se kurac smiješ, pa to je onda bilo normalno. Bila je to pedeset deveta, šezdeseta. U birtiji pjevala jedna pička. Strašna. Jebali smo je svi, al se u Boru zaljubila. Pikla, kako se zvala? Vera. Mi naručivali i zajedno s njom pjevali šovinističku pjesmu Lijepa naša domovina. Jebi ga. Banula policija, mi na bicikle i bjež. Nju čope. I kako nas nije htjela izdat dobije mjesec dana zatvora. Ubajboče ju u Brodu na Vijušu…

Najlon bašća radila u to vrijeme. A Boro sa Sonjom. Zaljubljen ko puran. Ljubav u pičku materinu. Dobro i Sonja je bila pičoker ko topovnjača. Iz Borova. U stvari, bila je rođena u ženskom zatvoru u Požegi. Nju ovdje skinuli s autobusa Pero Kačar, Ljubo Majić, Siniša Morić i ja. Držali smo je na motelu Marsonija jedno deset dana. Sva sreća da joj je mama bila već mrtva, jer bi je ubila kad bi saznala šta smo joj sve radili. Znaš šta, kad je uhvatiš za pičku imaš osjećaj kao da ti konj jede iz ruke, dok je jebeš trese se ko vršalica. I kad je nama već dodijalo Boro se u nju zaljubio. Primopredaja je bila u stilu: eto moj najbolji prijatelju, ja sam je izjebo, a ti ćeš se sada s njom oženiti. Mislim, morao sam nešto reći.

I sad je ta Vera iz vijuškog zatvora trebala izaći u ponedjeljak. Jebo te, kad ono nju pustilo u nedjelju. Eto nje ravno u najlon bašću prema našem stolu. Potpuno odlijepila. Vuk s pičkom. Skinula štiklu i drži je u ruci, pa čopa po plesnom podiju. Vidim ja što se sprema i viknem, Boro! A on meni: pusti me prijatelju, sviraju moju pjesmu «Andrlea sniva», a ja ljubim. I plazi ko zmija po Sonji. Nasukao se na nju. Ja opet, Boro, i dajem znak glavom. On se okrene, a ova iz Đakova tres štiklom u čelo. Sonja, koja je kao fina dama pila čaj, prvo se ukočila ko daska. A onda zgrabi tu šalicu od čaja i šuvakom bum Bori u glavu. Ona je htjela ovu iz Đakova, ali se Boro u međuvremenu nekako nezgodno okrenuo. Iz nosa mu teče krv, a na čelu izgravirano u od štikle. Pero Kačar se zablejio u ono u na Borinom čelu. On je Srbin pa mu je to valjda izazvalo emociju. Sonja je otišla, a mi smo nastavili lokat. Svaka runda je bila: dva konjačića i gemišt za ustašu. I tako do fajronta. A onda na kolodvor, pa do jutra. Jebi ga, tamo se moglo lokat do zore. Jedino su nas oko pet ujutro nakratko istjerali na peron, jer je čistačica ordinirala u to vrijeme. Kolodvorska restoracija je bila zakon za sve prave i poštene pijance u Brodu. Ja sam odande bar dva, tri puta nedeljno išao na posao u klaonicu. Taj puta išli smo Boro i ja štrekom do Olivine, ja nastavim u klaonicu, a Boro lijevo kući na tavan svojoj Sonji. On je Sonju potajno držao na tavanu i ona je jadna tamo i pišala i srala u veliku teglu za kiseljenje paprika. I jebiga, Boro ko Boro. Pred kućom čekala ga policija i odvela ništa mu ne govoreći, a kako on nikad nije bio čist, nije ništa ni pitao. Poslije mi Čandrlja priča da ga je u pratnji dva policajca sreo kod sv. Florijana i pitao u prolazu: «Šta je to bilo, Boro?» A on mu odgovorio: «Pojma nemam, valjda će u Brod doći Tito. Kad god on dođe, policija pokupi sve kurve i mene i zatvore nas na Vijuš.» I držali njega tri, četiri dana tamo. I sad možeš mislit. Sonja na tavanu i gladna i žedna, a tegla se već prepunila. Stari Sadik, konobar, otac Borin sjeo poslije ručka na terasu i razvrnio onaj ogromni «Vijesnik u srijedu». Bio lijep dan, nigdje oblačka, a njemu po novinama nešto kapa. Sonja prepunila teglu. Popne se stari lojtrama do poklopca od tavana, digne ga, a ona jadna gola pocrnila od tavanske čađi sjedi na madracu i žmirka ko sojka na jugovini. Kad se Sadik nagledao prizora spusti poklopac, siđe dole i ništa staroj ne govori. Izišao Boro iz ćuze. Dođe kući i ravno na tavan. I ne pita on oćeš jesti ili piti, nego odmah: biraj, hoćeš da te tučem ili šišam. Zato što mu je njušku razbila. Ona odabrala šišanje i on je ošiša makazama. To mu nije oprostila. Sutradan je otišla s tavana ravno na motel Marsonija. Iznajmila sobu i onako ćelava počela ordinirat. Zarađivat na leđima. Stavila je na glavu maramu i gusarila po turskim i grčkim novčanicima. Ljudi kažu da je pred njenom sobom stalno bio rep kamiondžija. E tamo ju zatekao Braco Majić, Ljubin brat. Taj je isto bio brz na kurcu. Jebala se s njim za periku. Braco je bio galantan. Kupio joj periku za 50 000 dinara… I on je umro. Kažu da je od svojih momačkih šezdeset kila nagurao na 170. I ode sa svim tim kilama. A jauknio mi je pare. Al to je priča koja počinje ranije.

Dođe Mata Šikić do mene. Ja upravo od klaonice dobio stan preko puta male crkve. Kaže Mata, eno ti Braco Majić u hotel Parku doručkuje. A ja, neumiven, na bicikl. Dođem u hotel i ravno njemu: a tu si, mamicu ti jebem. On će: tko ti je rekao da sam tu?  Šta te, kurac, briga ko mi je rekao, kažem ja. Ajde, oćeš jest, pita on. Ne mogu ja ovo. A ja bi pojeo ona pečena jaja sa slaninom, al ne mogu, na inzulinu sam. I tu meni Braco kaže da je podigo dvadeset milijuna u banci, al da meni ne da ni pare. Dat ćeš, mislim si ja kad te ja počnem krpat. A on meni kaže slušaj evo ti dvadeset iljada. Dođite ti i Boro kod mene u Zagreb. Evo vam još pet iljada za taksi.

Dođemo mi u Zagreb kod njega. A on će ajmo mi na večeru. Sjeli u neki restoran, a on mene pita hoću li janjetine. Pazi, on mene pita hoću li janjetine? A zna, kurva, da je meni janjetina odmah iza one stvari. Pička i janjetina ja pišem velikim slovom. I naručimo mi. Ja ću kilu, Braco će kilu, a Boro dvije kile. Konobar se zbunio pa pita koliko još tanjura da donese jer je mislio da će bar još trojica doći. Pita šta ćete piti, mi pivo, a Boro naruči odmah namještaj: litru i sifon. I sutradan smo mi ručali u istom restoranu. Braco naručio puricu s mlincima. Kad su oni to donijeli na stol, mi ne vidimo jedan drugog. Čudovište. Šest i pol kila. Dobro, Pikla, toliko su mu naplatili. A Boro kad je vidio tu puretinu uzmuvo se oko nje, ko mali čuko oko velike kosti. Ne zna s koje strane da počne. Braco i ja zajedno smo pojeli u najboljem slučaju kilu, a on je sve ostalo smazao sam. Uz pauze. Pred kraj je konobar došao pitati jesmo gotovi. Bilo još malo ostalo. Braco i ja mu kažemo da nosi, a Boro pokrio s obje ruke to što je ostalo na stolu i galami na konobara: neeee. Na kraju je još siso trticu tako da se stolnjak na stolu počeo dizat. A u Bracu cijelo vrijeme gleda ko u Titu ili Bakarića.

– nastavlja se –

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

RANI RADOVI:

Miroslav Krleža štampao je svoj prvijenac Legenda nepunih mjesec dana prije Matoševe smrti. Godina je Četrnaesta. Smjena epohâ kada je započela karijera jednog od najvećih evropskih pisaca i Svjetski rat.

Jakobinski nervozno zaljubljen u ideju Slobode, s vizurama Pešte, Beča, Pariza i Mletaka u katalogu svojih uspomena, već suočen s tupošću zagrebačkog i beogradskog provincijalizma, sa svim simptomima buntovnog individualističkog temperamenta, Krleža je u svojoj dvadeset i prvoj godini, krajem 1915. mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. U ljeto 1916. doživljava front u Galiciji. 1917. još je u uniformi, ali u Zagrebu, u pozadini.

U novembru 1918. na svečanosti upriličenoj povodom dolaska srpske vojske u Zagreb napravio je skandal. U gotovo nadrealnom oportunizmu, austro-ugarski potpukovnik, budući maršal Nezavisne države Hrvatske Slavko Kvaternik drži zdravice srpskim oficirima i Narodnom Jedinstvu, isti Kvaternik iz godine 1915. kada su se na Terazijama njihali Srbijanci i kada se to magare od čovjeka dalo fotografirati sa cigaretom u ustima pod vješalima.

Kada je te, pijane novembarske noći 1918. Krleža zaurlao dolje Kvaternik konstituirala se paradigma koja će trajno obilježiti njegov život, a simbolički i život Druge Jugoslavije. Da, Druge, iako se u novembru 1918. tek rađa Prva. Skandal koji je Krleža izazvao na svečanosti u dvorani zagrebačkog Kola bio bi samo jedna od epizoda kaotičnog interregnuma između propasti Austro-Ugarske i nastanka Jugoslavije da Krleža nije izgovorio: …odnesite te vaše torte i te vaše kobasice onim gladnim srbijanskim vojnicima, koji zebu vani u vagonima na kolodvoru jer nas je pobjedonosna ruska Revolucija naučila, da nije narodno vijeće nego Vijeće Vojnika i Radnika onaj faktor, onaj politički faktor, da Lenjin…

Dakle Lenjin… S iskustvom galicijskog fronta i s erosom pobune u sebi, suočen s beskrupuloznom političkom konverzijom koja mu se povodom prevrata 1918. zbiva pred očima, s podjednakim gađenjem prema beogradskom militarizmu i spram stoljetne politike Markovog trga: per trovarsi un altro signore, dakle s gađenjem prema nacionalističkoj rulji koja osim rizlinga i graševine nema ni jedne misli u svojoj glavi a sada, Osamnaeste glumata neko novo Jugoslavenstvo postavljeno na pogrešne temelje, upravo onako pogrešne kako to samo Srpstvo i Hrvatstvo mogu biti pogrešni – zgađen dakle, Krleža izgovara komunističku formulu kao jedini spas za sav očaj, bijedu i nesreću koje je Svjetski rat posijao ne samo od Soče do Soluna nego širom čitave raskomadane, krvave, iperitom zagušene i šrapnelima unakažene Evrope.

Danas znamo da je Lenjin bio tek jedan u nizu zlotvora željnih Vlasti, samo Vlasti i ničega nego Vlasti, ali tada, dok su se evropska bojišta još dimila, dok su kosti izvirale iz galicijskih i flandrijskih polja, kad su milijuni očajnika tek napustili besmislene rovove, kad su ti isti milijuni s pravom očekivali uspostavu poretka u kojem će užas kakav je bio Svjetski rat postati zauvijek nemoguć, kad su s nestrpljenjem pravednika zahtijevali da – nakon toliko stradanja, amputacija, straha, stjenica, vlage, hladnoće i oficirskog bjesnila – odmah nastupi neko bolje doba, jer Rat je bio toliko strašan da je nakon njega nemoguće i nedopustivo pojmiti ništa drugo nego Boljitak – tada su mnogima danas tako prazne i surovo lažne Lenjinove riječi o miru i diktaturi radnika i vojnika bile više od Nade.

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Osluškivao je Krleža topove s krstarice Aurora ne znajući, ili još uvijek ne htijući znati, da je ispalila samo jednu i to manevarsku granatu i da je oktobarski prevrat u Petrogradu bio ništa drugo nego jedan zavjereničko-obavještajni aranžman, jer je u svojoj grozničavoj nadi htio vjerovati da sviće zora Internacionale i da će – o jednoga dana – netko povesti ovu sumanutu civilizaciju prema humanijim perspektivama, u vremenu kada je komunistom postajao svatko tko u ime vlastite pameti, poštenja i naivnosti više nije mogao čekati da se ljudima, po crti njihovog vlastitog, trajno i neobjašnjivo uspavanog dostojanstva zgade komedije i crkve, bolnice i kavane, ludnice, bordeli i samostani.

Već početkom dvadesetih godina postao je svojim ranim ekspresionističkim dramama i poezijom značajno ime zagrebačke književne javnosti. S Hrvatskim bogom Marsom ući će zauvijek u povijest svjetske antiratne proze. Do zabrane KPJ bio je i politički aktivan. Kao što ga je u Skopju 1913. srbijanska kontraobavještajna služba pukim, ali sudbonosnim slučajem prisilila na povratak u Zagreb i štampanje Legende, tako ga sada, 1920. Obznana uklanja od partijskih sastanaka i njegovu beskompromisnu lijevu orijentaciju sublimira u političke eseje i superiorno duhovite polemike. Bio je odveć književnik za dnevnopolitičku akciju, toliko da i njegov poznati predizborni govor u predgrađu Sušaka 1920. zapravo nije ništa drugo nego poetska varijacija na temu kvarnerskog ogledala.

U halabuci trajne polemike i sukoba s kaptolskim popovima, kraljevskim režimom i enervantnim pomanjkanjem talenta i pismenosti koje se kao ljepljiva posavska magla širilo između Ljubljane, Zagreba i Beograda, u svojim intimnim nemirima jer mutno je sve to u nama, neizrecivo mutno – piše glembajevski ciklus i Povratak Filipa Latinovicza. Dostiže dakle početkom tridesetih godina punu književnu zrelost i uvodi hrvatsku i južnoslavensku književnost u maticu modernizma. Sa zakašnjenjem: iste godine (1857) kada je Baudelaire objavio Cvijeće zla Šenoa je tek položio maturu. Krleža će kasnije zlobno ali šarmantno reći kako čitav Šenoin opus sadrži jednu jedinu književno vrijednu rečenicu:

– Nad lagunom plamti mjesečina…

SUKOB NA LJEVICI

 Bio je jedini jugoslavenski pisac koji je već krajem dvadesetih godina zarađivao samo od pisanja a zarađivao je dobro i sve bolje. Mogao je si priuštiti velik stan, poslugu, putovanja, restorane i dobra vina. Svi njegovi kritičari i slijeva i zdesna nalazili su u tome krunski dokaz njegove moralne nedosljednosti, što je bio glupavi refleks stava ovdašnje književne javnosti da se književnu veličinu ima suditi po stradanju, tuberkulozi i alkoholizmu i to u pravilu posthumno. S vremenom postao je tipičan salonski komunist, nevoljan da žrtvuje svoj komoditet. Sazrijevao je i kao čovjek, napose kao individualist. Već samo zbog toga, ponajmanje zbog udobnog građanskog načina života, morao je prije ili kasnije doći u sukob s Partijom. U doba prvog izdanja Izleta u Rusiju možda se i mogla se naslutiti geneza tog sukoba jer za vrijeme svog boravka u SSSR-u 1925. nije mogao ostati slijep na užas sovjetskog režima. Nesumnjivo već tada u Krležinim političkim uvjerenjima nastaje pukotina, ali ga partijska lojalnost sprječava da o tome govori. Ne samo partijska lojalnost: zašto bi svojim protivnicima na Kaptolu, u Matici Hrvatskoj i beogradskoj čaršiji pružio zadovoljstvo kritike komunizma? Njegove polemike, eseji i članci kojima je izvrgavao ruglu i režim i opoziciju, i Baju Pašića i Stipicu Radića, emitirali su snažno magnetsko polje koje je čitavu generaciju mladih buntovnih intelektualaca privuklo komunističkoj partiji, ali s ruske ploče počeli su puhati sve hladniji, sve zlokobniji vjetrovi. S grupom beogradskih i zagrebačkih intelektualaca osniva sredinom tridesetih godina časopis Danas, a krajem istog desetljeća i Pečat. Poplava strastvene krležijanske negacije svega postojećeg konačno je počela da kvasi i podnožje komunističkog monolita. U to doba posjećuje Varšavu. (Čeka sovjetsku vizu koju na svu sreću ne dobiva). Politička situacija u Poljskoj, diktatura maršala Piłsudskog i njegovih pukovnika, poljska nacionalistička sanacija i scenografija baltičkih blatnih ravnica inspirirat će Banket u Blitvi. 1936. objavljuje monumentalne Balade Petrice Kerempuha. Čarobnom, nadrealnom kajkavštinom Balade pjevaju o stradanju, o torturama, ratovima i nemoći, o povijesti kao krvožednoj zvijeri što proždire egzistencije, o Pojedincu koji je u Baladama sasvim slučajno zagorski seljak: opomena je univerzalna i zastrašujuća iako skrivena u kódu jednog malog i arhaičnog narječja.

Iste godine počinju u Moskvi montirani procesi. Krleža je užasnut, lojalno šuti, ali pro foro interno u opasnim i konspirativnim noćnim susretima s rukovodiocima KPJ napada Staljina. Samo Staljina, ne i komunizam. Još uvijek na čistke gleda sa stanovišta revolucionarnog pragmatizma. Još uvijek misli da su čistke samo štetne, ali ne i monstruozne. Ne poima da Staljinov Teror nije neoportuna greška nego ontološka neminovnost jednog surovog totalitarizma. Ne prelazi i nikada eksplicite neće ni prijeći onu presudnu etičku i epistemološku granicu nakon koje bi postalo logično, neminovno i moralno dovesti u pitanje i Auroru i Lenjina i Ideju. Razdire Krležu aporija komunističke boli, komunističke nade, komunističkog vapaja, komunističke iluzije da je Staljin upropastio sve, da je Ideja predivna, plemenita i humana, oslobađajuća, da je jedina nada čovječanstva, ali je krivo provedena, loše provedena, nepotrebno kompromitirana. Tek će trideset godina kasnije Leszek Kołakowski smoći snage da jednostavno kaže kako je bila riječ o zločinačkoj ideji koja je provođena vrlo efikasno: staljinizam nije bio devijacija nego logičan slijed događaja. Krleža nije mogao niti htio ići toliko daleko, a kada (ako) mu je takvo što i palo na pamet birao bi bolnu rezignaciju. Komunizam nije samo materijalistička i racionalistička politička filozofija, on je i mistična ritualizirana doktrina sa svojim svecima i relikvijama, sa svojom vlastitom metafizikom. Aporije komunizma zato i nisu, niti su ikada mogle i biti dovedene do svoje posljednje konzekvence u Sukobu na književnoj ljevici. Iako je imao ogroman utjecaj na povijest jugoslavenske književnosti, kulture i politike, Sukob se svodio na danas bezopasno i bespredmetno pitanje ima li prednost estetska vrijednost umjetničkog djela ili je primarna njegova ideološka (dakako komunistička) angažiranost? Književnik Miroslav Krleža izabrao je estetsku aksiologiju, a Komunistička partija Jugoslavije kao disciplinirana i fanatična politička organizacija – jednako logično – ostala je vjerna ideologiji. Svaka strana krenula je svojim, jedinim mogućim putem. No, galama je bila velika, nisu se birale riječi, raskid je bio praktično javan, dramatski susreti Tita i Krleže bili su uzaludni kao što je uzaludan bio i Titov blef: Partija bez tebe može, ti ne možeš bez Partije. Naprotiv, Krleža je mogao bez Partije, a bez njega Partije u intelektualnom smislu praktično ne bi ni bilo.

Na rubu pameti je duhoviti roman o sredovječnom odvjetniku koji nakon pedeset godina sivog malograđanskog konformizma odluči početi govoriti istinu svojem poslodavcu i svojoj obitelji i u svakoj prilici proizvoditi lucidne nonkonformističke skandale, prezirući i malograđanski moral (svojom ljubavnom aferom s Jadvigom Jesenskom) i ideološke dogme (u razgovoru s političkim zatvorenikom). Ni sami komunisti ne bi znali objasniti kako su u toj intimističkoj priči o – reklo bi se – krizi srednjih godina, uspjeli prepoznati političku diverziju i toliko se uvrijedili da su u Književnim sveskama spalili sve mostove između Krleže i KPJ. Predgovor Podravskim motivima kojim je sve počelo i Dijalektički antibarbarus kojim je na sebe Krleža konačno navukao uobičajenu i ritualnu stigmu trockizma nisu predstavljali niti epohalnu niti nadahnutu studiju o svetosti slobode stvaranja koja polaže račune samo pred vremenom i intimnom književnom savješću. Danas je svaki drugačiji stav o umjetničkoj slobodi i intimističkoj naravi stvaralaštva savršeno deplasiran, ali zbog takvih pitanja tridesetih godina se gubila glava a na vjetru komunističkih estetskih imperativa povijale su se sudbine.

Komunistički pokret koji je crpio moralnu snagu u antifašizmu i koji je hitlerovsku opasnost demagoški zlorabio kao priliku za narodno-frontovski i španjolski lov u mutnom, doživio je 1939. paktom Hitler-Staljin moralni slom praćen općom intelektualnom konfuzijom. Ubrzo će izbiti Drugi svjetski rat, past će Poljska, u proljeće slijedeće godine Danska, Norveška, Nizozemska, Belgija i Francuska. Britanija će ostati usamljena, a Krleža će slušati Radio London, upravo onako kao i njegov anonimni alter ego na završetku romana Na rubu pameti. Iluzije su se raspršile u jesen 1940. kada se na Krležinim vratima pojavio Pavle Bastajić, prijatelj iz starih vremena jugoslavenske nacionalističke omladine. Bastajić je bio likvidator NKVD-a i pao je u takvu nemilost da mu se povratak u Kraljevinu Jugoslaviju (gdje je kao komunist imao policijski dosje) činio manje riskantnim u odnosu na lutanje Evropom čijim podzemljem su vladali sovjetski likvidatori kakav je nekad bio i sâm. Razgovarali su do zore. Krleža je rekao da jezovitije priče nije čuo u životu. (Njezin epilog svakako je jezovit: Bastajića će kasnije uhvatiti ustaška policija i bit će ubijen u Jasenovcu). Od shizoidne pukotine između ideala u koje je pokušavao vjerovati i Bastajićevog izvještaja iz prve ruke Krleža je bježao u rezignaciju. No, rezignirana šutnja je luksuz, kako će pokazati razvoj događaja: šutnja može biti pitanje i života i smrti i časti…

ZAGREBAČKE RATNE GODINE

Pokušajmo zamisliti Krležin užas kada je na Krugovalnoj postaji Zagreb čuo glas nikog drugog nego onog istog Slavka Kvaternika koji nije čovjek nego karikatura iz moje ratne proze kako 10. travnja 1941. objavljuje uspostavu Nezavisne države Hrvatske.

Njegov odnos prema ustaškom režimu izazivao je brojne kontroverze iako je zastrašujuća situacija koja je 1941. nastala za Krležu bila u osnovi jednostavna, ili je bila jednostavna upravo zato što je bila zastrašujuća. Bio je najveći intelektualni i moralni protivnik ustaškog režima kakav se uopće mogao zamisliti, ali je dolazak Pavelića na vlast dočekao i kao izopćenik iz komunističke partije. Uhapšen je već krajem aprila 1941. ali i pušten nakon nekoliko dana. U podrumima Petrinjske ulice zatekli su ga uhapšeni skojevci i ispljuvali. Četrdesetosmogodišnji Krleža slomio se i zaplakao.

Krležin sukob sa KPJ pokazao se igrom sudbine sretnom okolnošću i svakako je ublažio antipatiju ustaških vlasti prema njemu.

Bio je pod zaštitom svojeg prijatelja doktora Đure Vranešića, koji je osim visokog položaja u ustaškoj nomenklaturi imao i dobre veze u RSHA – Glavnoj upravi sigurnosti Reicha. Lako je rekonstruirati jednostavan dogovor dvojice gentlemana: Krleža će šutjeti i neće ići u partizane, a zauzvrat će se Vranešić zauzeti kod Poglavnika. Krleža je bio živi promičbeni dokaz da režim nije tako krvoločan kao što može (ili želi) biti. Sve to ne bi bilo dovoljno da sâm Pavelić nije odlučio poštedjeti Krležu.

Štoviše pozvao ga je u dva navrata na razgovor u Banske dvore.

Uz manja nebitna odstupanja, svi izvori te susrete opisuju na isti način. Prije svega zanimljiv zapis izvjesnog Mladena Žigrovića objavljen 1986. u Barceloni, u emigrantskoj štampi. Izvještaj Titove obavještajne službe koji mu je dostavljen iz Zagreba u Bosnu u jesen 1943. Svjedočenje Mile Budaka pred UDB-om 1946. Sva tri izvora stoje u skladu i s Krležinim uspomenama. Ranković, koji se svakako razumio u vještinu dokazivanja i koji je uvijek bio skeptičan prema Krleži, nije našao dokaza da je Krleža imao simpatija spram ustaškog režima, a možda ih je htio naći.

Krleža je ratne godine u Zagrebu proveo nasmrt uplašen. (Obolio je od paradentoze i izgubio zube što je dio kliničke slike teškog i kontinuiranog stresa). Na vlasti je bio režim koji je bio inkarnacija svega što je prezirao, a u jesen 1943. doživio je da ga nitko drugi nego Pavelić poziva na razgovor. Istodobno je svatko kome bi ustaška policija u stanu našla Krležinu knjigu bio u životnoj opasnosti, a Krležine knjige su uklanjane iz biblioteka i zabranjivane. Pavelić je nakon kapitulacije Italije lutao i tragao za nekim oblicima legitimiteta svoje tvorevine. U svojim hiperkombinacijama učinilo mu se da bi postavljanje Krleže za intendanta Hrvatskog državnog kazališta (kako se tada zvalo Hrvatsko narodno kazalište; sve je bilo državno u navodnoj državi), ili predsjednika Akademije, ili šefa katedre za hrvatsku književnost na Sveučilištu – bilo korisno za režim. U razgovoru s Pavelićem Krleža se znojio i bio snishodljiv (svako drugačije ponašanje bilo bi suludo hrabro), ali je neodređeno odbio ponude ili je pokušavao dobiti na vremenu. Nesretnik, priuštio si je zadovoljstvo nekoliko otrovnih komentara na račun Ive Andrića i tvrdio kako piše studiju o Ante Starčeviću. Pavelić je velikodušno i čak sa stanovitim smislom za humor odgovorio da nitko Krležu ne sili da piše o Starčeviću. Krleža se uspio izmigoljiti iz Kazališta, Akademije i Sveučilišta, ali Pavelić ga je dočekao s idejom o nekakvom institutu za hrvatsku povijest koji bi trebao proraditi nakon rata. Kao što su i kasniji događaji pokazali Poglavnik je do pred sam kraj vjerovao u opstanak Nezavisne. Dogovor je ostao neodređen. Krleža se iscrpljen vratio kući i zamolio Belu da mu pripremi toplu kupelj. Kada ga je mjesec dana nakon razgovora u Banskim dvorima, Pavelićev ministar Mile Starčević pozvao na večeru kako bi započeli dogovore o osnivanju povijesnog instituta, Krleža je premoren neizvjesnostima i ohrabren vinom počeo urlati da je NDH krvava tvorevina nad kojom se zgraža čitava Evropa. Starčević je u svojoj zatečenosti ostao toliko pošten da ga nije denuncirao i od suradnje Krleže i ustaškog režima nije bilo ništa. Pod ustaškom vladavinom Krleža neće objaviti ni retka. Srpski nacionalisti tvrdit će puno kasnije da je svakodnevno i srdačno s Pavelićem igrao šah. Hrvatski nacionalisti bit će bijesni kada budu konačno shvatili da je Krleža šah igrao samo s Josipom Brozom.

I da nije bilo aranžmana s Vranešićem, pa i s Pavelićem – kojima je zato što je pošteđen dugovao u najmanju ruku pasivnost; i da nije bilo straha kojeg je osjećao prema Đilasu – bolje da me ubije Dido (Kvaternik) nego Đido (Đilas) – Krleža vjerojatno ne bi otišao u partizane iz banalnog komoditeta. Prošao je kao vojnik stradanja Prvog svjetskog rata, imao je pedeset godina i bio je u lošoj fizičkoj kondiciji. I kako bi svoju suprugu Leposavu ostavio u ratnom Zagrebu? Kako bi uopće uspio s njom neprimjetno pobjeći u šumu kad je bio pod stalnom policijskom prismotrom? (Karijeru Bele Krleže ustaška vlast nije dovodila u pitanje. Od njezine plaće koju je dobivala u Hrvatskom državnom kazalištu bračni par se uzdržavao).

Tito će uoči oslobođenja poslati u Zagreb nekoliko operativaca OZN-e da zaštite Krležu od eventualne ustaške osvete u kaosu povlačenja, ali i od osvetoljubivih partizana. U Partiji bila je još uvijek na snazi direktiva da je Krleža trockist kojeg treba bojkotirati, a simpatije prema Krleži ili Krležinoj književnosti bile su dovoljan razlog za isključenje iz Partije.

“Banket u Blitvi” jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – “što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

U OSLOBOĐENOJ JUGOSLAVIJI

Umorni Krleža počeo je sumnjati u komunizam najkasnije već nakon razgovora s Pavlom Bastajićem, a 1945. je razočaranje u komunističku ideju i praksu zaliječeno spektakularnom simplifikacijom: ta ideja i ta praksa došle su na vlast i to apsolutnu. Komunisti su dakle došli u priliku da simplificiraju, strijeljaju, opraštaju i kreiraju – više ili manje uvjerljive – iluzije o budućnosti.

Tito mu je prilikom prvog susreta 1945. jednostavno rekao: “S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka”. S tom rečenicom završio je Sukob na književnoj ljevici, kratko i pragmatski, u Titovom stilu, a Krleža je pripušten na Dvor. Samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu u bilo koje doba, bez najave. To mu nacionalisti nikada neće oprostiti zaboravljajući banalnu činjenicu da postoje i drugačija uvjerenja od njihovih i da je Titov režim Krleža podržavao iz iskrenog uvjerenja – uprkos svim nemalim zadrškama i zamjerkama koje je imao.

Krajem 1945. Krleža je uzaludno kod Aleksandra Rankovića pokušao spasiti od vješala Đuru Vranešića. Nemoguće. Vranešić je bio ministar u vladi NDH i agent Gestapoa. Tom prilikom obišao je i Milovana Đilasa, duhovnog i ne samo duhovnog autora otrovnih Književnih sveski a sada i šefa Agitpropa CK KPJ, čovjeka bez čije dozvole se tada u jugoslavenskoj književnosti, štampi, izložbenim salonima, kazalištima, na filmu i radiju nije moglo dogoditi ništa. Krleža nadahnuto opisuje taj susret. Zgrada Madere na Tašmajdanu gdje je bilo sjedište CK KPJ, još uvijek konspirativno sjedište iako Partija ima apsolutnu vlast. Đilas ga dočekuje u svojem uredu u generalskoj uniformi, u čizmama, ne nudi mu da sjedne, pita ga zašto nisi došao? (u partizane). Da sam došao bio bih strijeljan. Đilas puši i kaže da, da si došao do 1943. ja bih te lično ubio, ali poslije 1943. ne bih… Kad komentira Krležinu verziju Đilas sa smiješkom i simpatijama tvrdi da Krleža po običaju pretjeruje: da je Krleža došao u partizane postao bi predsjednik AVNOJ-a!

Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata.

Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora.

Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve.

Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju… Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.

NEDODIRLJIVA VELIČINA

Nakon Ljubljanskog referata 1952. u kojem je do tad najoštrijom retorikom napao socijalistički realizam i nakon što je na Šestom kongresu primljen u CK SKJ Krleža je postao nedodirljiva veličina. Ono što je Tito bio u jugoslavenskoj politici Krleža je postao u jugoslavenskoj književnosti, pa i kulturnoj javnosti uopće. Tu krajnje riskantnu i za pisca iznimno kompromitantnu ulogu preuzeo je sâm, vlastitim izborom i vlastitim uvjerenjem, sasvim pragmatično, ali ne samo sa stanovišta osobne koristi. Što god da je učinio režim na njega nikada ne bi krenuo ad hominem, ne samo zbog prijateljstva s Titom nego i zato što bi se Titova Jugoslavija dovela u poziciju da Krleži učini ono što se nije usudila ni krvoločna Pavelićeva NDH. S druge strane Krleža je bio svjestan kakvu štetu bi nanio režimu da je kojim slučajem postao disident ili pak prebjegao na Zapad (što je mogao lako): svjesno je htio da takvu štetu ne učini i svjesno je izabrao mogućnost da djeluje unutar sustava ali ne i protiv sustava nego – u skladu s komunističkim mentalitetom po kojem se ono najvažnije i najbolje uvijek zbiva u dalekoj budućnosti – u korist vlastite vizije boljitka. Stari buntovnik, vječni adolescent izabrao je tu vrst pragme. Kada ga je nesretna Olga Hebrang molila za intervenciju, Krleža je s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom otklonio pomoć. Iza Hebrangove sudbine stajao je Državni Razlog ili Državna Iracionalnost – svejedno, a pisac Banketa u Blitvi dobro je znao granice preko kojih ne smije zakoračiti.

Prijemi i večere na Dedinju i Brijunima zbližili su dva žovijalna i jedinstvena karaktera čija je različitost bila inspirativna sama po sebi. Onoliko koliko su bili različiti, utoliko su i oba opisa njihovog susreta u Maderi 1945. u metafizičkom i simboličkom smislu bila točna i nadrasla su banalnost činjeničnog stanja.

Nekadašnji staljinistički pravovjernik, dinarski violentan, sada najvatreniji kritičar staljinizma, sve slobodoumniji – da upotrijebim njegov izraz – okošt i naočit, epski Milovan Đilas.

Nekadašnji eruptivni buntovnik, kritičar svega postojećeg, koji je staljinskih zabluda bio svjestan još tridesetih godina, sve gojazniji, sve mekši, pjesnik panonske lirike, sve pitomiji starac Miroslav Krleža.

Sudbine su im se srele na kratko, da bi se odmah razišle, u časopisu Nova misao kojeg je Đilas ambiciozno zamislio kao novo, općejugoslavensko i elitističko okupljalište kritičkih i slobodoumnih intelektualaca. Uoči samog Plenuma CK SKJ na kojem će pasti u januaru 1954, Đilas je došao u uredništvo Nove misli da se pozdravi s prijateljima. Đido i Fric su se zagrlili na rastanku. Riječi su bile nepotrebne. To je bio njihov posljednji susret. Tog ledenog beogradskog januara 1954. Krleža je Đilasu predao zastavu buntovništva: star sam i umoran… Đilas će je nositi hrabrije od Krleže, u zatvor, u disidentstvo; nastavit će tamo gdje je Krleža stao 1940. i dovest će kritiku staljinizma do njezine neminovne, logične i krajnje konzekvence: već sredinom šezdesetih godina komunizam je bio intelektualno demontiran ponajviše zahvaljujući Milovanu Đilasu. Đilas će uvijek o Krleži pisati toplo i s razumijevanjem, štoviše ponovno čitanje Krležinih djela bit će jedna od etapa Đilasove fascinantne evolucije iz nemilosrdnog komesara koji je (na to ukazuju mnoge indicije) osobno ubijao protivnike u Crnoj Gori 1941. i 1942, evolucije iz nepodnošljivog i opasnog šefa Agitpropa u pristašu liberalne demokracije. Krležina sjećanja o Đilasu bit će nekorektna i gruba i slijedit će – kako bi on sâm rekao – crtu dnevnopolitičkog oportuniteta.

Krleža je izabrao Titov dvor, putovanja Galebom, ali i brigu za Leksikografski zavod. Zvuči nevjerojatno ali ni taj izbor nije bio ni nelegitiman ni nemoralan – upotrijebimo i još jednom njegovu klasičnu frazu – uprkos svemu.
Na koncu, sve i da nije tako, sve da je Krleža i bio – kako neki možda i duhovito kažu – tek dvorska luda, otkud mi drskost da branim etiku jednog Režimskog Pisca?

Odgovor je banalan: scripta manent.

Zastave su saga o uvjerenom komunisti Kamilu Emeričkom koji se razdire između svojih genuino anarhoindividualističkih poriva i odanosti partiji, pokušavajući vjerovati da su komunistička ideologija i praksa ponajbolji medij upravo za artikulaciju tog istog anarhoindividualizma. Ta neurastenična i neizrecivo bolna iluzija razdirala je trajno i nemilosrdno sve lijeve intelektualce. Srpski nacionalisti čitali su Zastave kao manifest srbofobije iako nigdje u hrvatskoj književnosti nije napisano toliko lirskih i toplih riječi o Beogradu i Srbiji kao u Zastavama. Za hrvatske nacionaliste su manifest jugokomunizma iako niti jedan hrvatski političar, bilo stvarni bilo fiktivni, nije bio toliko plemenito zaljubljen u Hrvatsku kao Kamilo Emerički. Ako je tu istu voljenu Hrvatsku vidio u demokratskom i federativnom jugoslavenskom okviru nije li upravo time dokazao veličinu i ljepotu svoje ljubavi? U optjecaju su tumačenja da su Zastave anticipacija jugoslavenskog raspada. Vjerojatno je prirodno da se takve gluposti izgovaraju povodom opusa koji se nadahnuto izrugivao upravo ljudskoj gluposti. Čuveni dijalog Kamila starijeg i njegovog beogradskog prijatelja Stevana Gruića navodi se kao dokaz neodrživosti Jugoslavije, iako je nadahnut opis prividnih različitosti jugoslavenskih mentaliteta i jezika.

Zastave su jedna bolna i psihoanalitički duboka ljubavna priča, ali dok srpski i hrvatski nacionalizam bulje jedan u drugoga, dok dakle bulje u ogledalo vlastitih gadosti i dok ih njihova komplementarna simetrija stapa u jedno jedino krvavo klupko gluposti i zločina, oni ostaju poslovično slijepi i prezrivi za svetinju pojedinačne sudbine.

– Stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo… – riječi iz Zastava koje bi trebalo napisati na zastave, ali koja korist od lepeta svilenih rečenica…

Banket u Blitvi jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

Tog istog Nielsena diktator Barutanski superiorno i duhovito, cinično, ali iskreno simpatizira (što ga ne sprječava da za njim šalje svoje atentatore, svoje bastajiće i golubiće) i dok se nad krvotokom ratova koji bjesne fiktivnim Karabaltikom njiše obješeno tijelo lijepe Karine Michelson, Krleža ne čini ništa drugo nego montira leće, prizme i ogledala u kojima savršeno jasno postaje vidljiv besmisao političkog angažmana, vlasti i politike uopće jer slavna poetska sentenca o olovnim slovima samo je Pirova pobjeda: stvar je došla do točke nakon koje smo prinuđeni braniti vlastiti ponos – pa čak i slovima.

I nezavisno od prividno političkih do nedvosmisleno intimističkih djela kakva su Povratak Filipa Latinovicza, glembajevski ciklus, novele, nepravedno zanemarena poezija, mračne i teške Balade Petrice Kerempuha, eseji, dnevnici, ostaje Krležina neobično prodorna književna percepcija, njegova rečenica duga kao rijeka, bistra i opasna kao anatomski nož pod kojim se razlistavaju tkiva i vlakna stvarnosti, ljudi, pojave i odnosi, a glupost – taj šišmiš u sumraku svijesti – smrdi kao otvorena rana.

TAJNA KNJIŽEVNE VJEČNOSTI

Otimala se velika Krležina književnost njegovoj vlastitoj kontroli već u Povratku Filipa Latinovicza kada se u dijalogu Filipa i Kyrialesa sve teže raspoznaje tko je zapravo od njih dvojice piščev alter ego, kao što se to ne zna ni u antagonizmu Kamila Emeričkog i Amadea Trupca ili Nielsa Nielsena i Kristijana Barutanskog, jer se genijalnost Krležine proze nezavisno od volje autora opire jednoznačnim i plošnim idejama. Likovi su živi i logika njihovih uvjerenja i emocija prelijeva se preko granica piščevih namjera. Intelektualno i moralno superiorni Leone Glembay stiže nakon godina izbivanja u svoj patricijski, agramerski dom i u šarmantnoj kombinaciji jakobinskog i psihoanalitičkog bunta skandalizira autoritet svojeg oca, njegovih dionica i dividendi, njegovog bogatstva i njegove – dakako lažne – obiteljske idile, gdje su kreature poput odvjetnika Fabriczyja, popa Silberbrandta i natporučnika Baločanskog samo ogledala jednog degeneriranog establishmenta, inferiorni simboli jedne potpuno unakažene civilizacije, kao što bi to trebala biti i bivša bečka prostitutka, fatalno lijepa barunica Šarlota Castelli-Glembay, dvadesetipet godina mlađa od svojeg supruga Ignjata Glembaya, bešćutnog i antipatičnog Leoneovog oca – simbola Reda, Autoriteta i Poretka, simbola Obitelji, Doma, Izvjesnosti i sličnih budalaština koje se pameti i dostojanstvu rugaju već stoljećima. U kristalnoj zgradi te drame koja ne ostavlja prostor za dilemu između Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, na njenim vertikalama, na njenoj glatkoći pojavljuje se neravnina, pukotina Spolnosti: iz podteksta nervozno zvoni činjenica da je Leone bespomoćno zaljubljen u svoju maćehu Šarlotu i da je Krleža jednako bespomoćno i odveć nametljivo pokušava osuditi kao jednu običnu anonimnu kurvu. Uzalud. To je tragika Ženstva u čijem ogledalu taj isti briljantni i beskompromisni Leone postaje odbačeni ljubavnik i ubojica.
Sve ostalo samo su škare i teatar.

(Nije li i čitatelj Banketa u Blitvi vješto, lecarréovski zatečen kad poima da Kristijan Barutanski zapravo nije antipatična osoba i da je virilni konkurent tankoćutnom Nielsenu u borbi za dušu i tijelo lijepe Karine? Je li bila ili nije bila špijun Barutanskoga nikad ne saznajemo: Nielsen nastavlja svoj izvanknjiževni život u toj bolnoj dilemi i nakon što je knjiga sklopljena. Nisu li jednako uvjerljive i antikomunističke tirade Amadea Trupca? Nije li konzervativizam Emeričkog seniora torryjevski – u najboljem smislu te riječi?)

Sva tajna i sva književna vječnost Miroslava Krleže ostat će u njegovoj ingenioznoj intuiciji kojom je doživljavao i opisivao nesreću i ljepotu Ženstva. Iza samoubojstava i ubojstava Ksenije Radajeve Bobočke, Laure Lenbach, Šarlote Castelli-Glembay, Ane Borongay, Karine Michelson, stoji kao trajni omen, kao kriminalistički nedvojbeno utvrđen uzrok smrti: muška slabost i krvavi determinizam povijesti, ako je uopće riječ o različitim pojavama. Posebnim, u književnosti dotad nepoznatim spektrom, krležijansko svjetlo obasjalo je ljepotu ženskog mesa, nemir ženskog živčevlja i užas ženske sudbine koju kroje ubojice, tirani, očajnici i politički zanesenjaci, naša takozvana civilizacija uopće. Krležina percepcija Vječno Ženskog tako ulazi u Panteon uz Joyceovu Molly Bloom, Millerove ljubavnice, uz de Laclosa, uz Héloïse, uz Balzacove kurtizane, Emmu Bovary i sve ruske grofice.

Na toj se točki u djelu Voltairea Titove revolucije raspada svaki smisao daljnje diskusije o Krležinom odnosu prema toj istoj Titovoj revoluciji, prema Titu, klasi, naciji i domovini – kako god se ta domovina zvala ili se pokušavala zvati. Prestaje svaka diskusija o političkoj etici. Čini se da je estetika trajnija od nje što god o tome mislili Immanuel Kant, Stanko Lasić, Radovan Zogović ili poštovanja uvijek vrijedni buntovnik Igor Mandić čiji je obračun s Krležom bio upravo krležijanski neodoljiv.

Ipak, da vidimo što se zbivalo u prividnoj stvarnosti povijesnih tokova, što se zbivalo u toj nebitnoj, ali upravo zato trajno opasnoj efemeridi nakon što je Krleža svojim djelom i o tome rekao zapravo sve što se moglo reći.

Ranković je bio trajno zabrinut što je Krleža u Leksikografski zavod sklonio mnoge suradnike Hrvatske enciklopedije koja je počela izlaziti još 1940, a nastavila je izlaziti za vrijeme NDH. Krleža je lojalno branio i obranio svoje suradnike i u tome vjerojatno ne bi uspio da nije uživao Titovu podršku i povjerenje. Federalistički integralizam kojeg su afirmirala enciklopedijska izdanja smetao je i krugovima oko Srpske akademije nauka. Što god mislili Aleksandar Ranković i Aleksandar Belić, “ustaše” koje su radili u Zavodu nisu u enciklopedijske odrednice prokrijumčarili nikakav nacionalistički otklon. Opet na užas hrvatskih nacionalista pred čijim očima je rastao jedan veliki jugoslavenski projekt. Kada 1991. bude preuzela Leks nova Hrvatska će shvatiti da je za njega i za vizije zbog kojih je osnovan jednostavno premala.

Iako je Krleža poštivao Rankovića i u privatnim kontaktima na Dedinju i Brijunima intimno se čudio kako tako ugodan i staložen čovjek može obavljati onako krvav i kompromitantan posao, nedvojbeno je odahnuo kada je 1966. Ranković smijenjen, a u društvu zavladala unekoliko slobodnija klima. Podatak da se Krleža šezdesetih godina družio s poluinteligentom i neurastenikom takvog kalibra kakav je bio Franjo Tuđman, zlatnim slovima je zapisan u spomenar hrvatskog nacionalizma, ali to se prijateljstvo raspalo krajem šezdesetih godina kada je Tuđmanove nacionalističke grčeve postalo teško trpjeti.

OTIMANJE O KRLEŽU

No, kad smo već kod spomenara i zlatnih slova: u martu 1967. u zagrebačkom Telegramu – jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja objavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Malo koji tekst je na tako poetičan, gotovo dirljiv i rodoljubno zanesen način slavio jugoslavensko zajedništvo. Bila je riječ o akciji koja po svim kriterijima spada u ono što se danas naziva civilno društvo. O jednom konstruktivnom i izrazito lojalističkom činu koji je pozivao da se jednom problemu, jednom pitanju, jednoj tezi, pristupi s kreativnim zadovoljstvom i nađe rješenje koje će odgovarati svima. Deklaraciju su potpisale sve kulturne i lingvističke ustanove Hrvatske, većina zagrebačkih potpisnika Novosadskog dogovora, između ostalih i Miroslav Krleža.

Na Deklaraciju digla se tako stravična staljinistička povika da su oni koji su tu galamu inicirali i provodili bili ili mentalno bolesni, ili besprizorno glupi, ili srpski nacionalisti potpuno pomračenog uma ili pak zločinački saboteri jednog društveno korisnog i zdravog demokratskog procesa, kao da Deklaracija nije zastupala upravo sublimne interese jugoslavenske državne i političke cjeline i kao da je zazivala avet Ante Pavelića i njegove zloglasne (zapravo beskrajno komične) jezične politike. Na moralnom tkivu Jugoslavije se zbog te neizrecivo neodgovorne gluposti otvorila rana kakvu nisu uspjeli otvoriti ni Vidovdanski ustav, ni Aleksandrova diktatura, a u jedra hrvatskog nacionalizma zapuhao je snažan i postojan vjetar koji neće stati ni slijedećih stotinu godina. Kao što je u romanu Na rubu pameti uspjela pronaći antikomunističke teze, jednako tako povampireni mentalitet Književnih sveski u Deklaraciji nije prepoznao jugoslavenski integralizam.

U slaboumnoj atmosferi koja se stvorila oko Deklaracije Krleža se toliko uplašio da je rekao Titu da svoj potpis neće povući samo zato da ne ispadne glup – kao da je meritum uopće bio u tome da potpis treba povlačiti! Tom prilikom je rekao da s hrvatskim jezikom doista postoje problemi, da se u javnosti nepotrebno favorizira srpska varijanta i da je Hrvatska osjetljiva na pitanje naziva jezika iako su srpski i hrvatski u osnovi jedan jezik, ali neka ga svatko naziva kako ga je volja, nikom na štetu, a svima na korist. Tito koji je već bio zašao u decrescendo svojih mentalnih sposobnosti i uvijek imao na umu neke samo njenu znane kompromise i hiperkombinacije insistirao je da zbog Deklaracije Krleža podnese ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Već poslovično lojalni Krleža tako je i postupio. Nije slučajno da se u nekim jezicima ostavka naziva rezignacija. Lepet Krležinih vlastitih lenjinskih barjaka bio je toliko glasan da je jezično pitanje, dakle jedno demokratsko pitanje, pitanje prava građanina na vlastiti jezik i prava na ime tog jezika, postalo pitanje prava nacije, kolektiviteta zlokobnog koliko i klasa, zapravo zlokobnijeg…

Čitava afera ostala je nedorečena i neriješena na najgori mogući, dakle lenjinski način, ostavivši ogorčenje koje će 1990. Tuđmanu dati priliku da poduzima svoje znamenite bedastoće glede jezika.

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso. Možda je paradoksalno, a možda i nije da Krležin pronicljivi um nije u građanskoj liberalnoj demokraciji prepoznao optimalno ostvarenje svojih izvornih, individualističkih i slobodarskih ideala i – što je jednako važno – konačni i najčvršći mrtvački sanduk za avet nacionalizma. U reminiscencijama na besane noći dok su koraci ustaških patrola vrijeđali njegov voljeni Zagreb, u uspomenama na besplodne i gluhe razgovore sa srpskim nacionalistima po salonima beogradske Akademije i u sjećanjima na godinu Trinaestu, Bregalnicu i skopske hapsane, uplašen i nad najmanjom mogućnošću da bi čitav taj kriminalni i poluintelektualni ološ mogao pronaći neke nove vojskovođe i da bi sablasti Slavka Kvaternika i Draže Mihajlovića mogle oživjeti – Krleža je jedinu formulu za rješenje jugoslavenske kvadrature kruga vidio u socijalističkoj federativnoj republici. Doista, postojala je čvrsta i solidna točka gledišta odakle se Titovu Jugoslaviju moglo vidjeti kao rano djetinjstvo južnoslavenske civilizacije čija su prva suvislo artikulirana anticipacija bile dubrovačke zidine, zlato i srebro Zadra, Gračanica, freske, barokne lukovice na zagorskim i slovenskim tornjevima i hercegovački stećci. A sada znamo: i jedna nedovršena enciklopedija.

Iako blaženo uspavan svojom komično nesagledivom taštinom i sviješću o vlastitoj književnoj moći, pred kraj života taj beznadno usamljeni i tužni starac sa Gvozda je gotovo u posljednji trenutak u Vitomilu Zupanu i Danilu Kišu, prepoznao dva jedina sebi ravna velikana u Ljubljani i Beogradu.

Umro je u decembru 1981. Pokopan je s državnim počastima u grobnicu u obliku stiliziranog stećka – simbola južnoslavenske hereze. Uslijedile su apologije, panegirici, ali i prve, na žalost politikantske, kritike, kao da sudbina i nemiri frajle Melanije nisu važniji od pitanja je li igrao šah s Brozom ili Pavelićem, a ako nije, je li možda to ipak htio, a ako jest što je pri tom mislio o Hrvatskoj i/ili komunizmu – kao da bi napisao Zastave da nije u svojoj nutrini prezirao sve zastave.

pulse

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz (2)

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Bajica Živić Guz

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Baurk Hilmo

Stribor Uzelac Schwendemann: Tri tenora – Lale Taraleja

Vratio meni Braco dio para što mi je dugovao i kad smo odlazili na kolodvoru pruži mi još dvadeset iljada za Boru. I kaže neka pare budu kod mene i da mu dnevno po pet stoja dajem, jer će inače sve odmah potrošiti. Kako sam ja tog čovjeka izmučio s tim parama. Ujutro sjednem na bicikl pa na Otok sreće. Tamo kažem Ketiki, ako me traži Boro u hotel Brodu sam. Onda odem, sve biciklom, u hotel Brod i kažem Akanu da ako me traži Boro kaže da sam otišao u Rusiju. U Rusiji da sam kod Lerotića. Kod Lerotića da sam kod Rkmana. Kod Rkmana da sam otišao u Mosor. U Mosoru da sam na Otoku sreće. Pet, šest dana on je za svojih pet stoja kružio cijeli dan pješke gradom. A onda je shvatio da ga zajebavam, pa sam mu ostatak para dao. Sjebo ih je za jednu noć. Sutra, prekosutra, eto ga. A bio je već debel od tog žderanja. Pa jebote, on u Mosoru pojede za okladu osam grahova, znaš onih gustih, vojničkih, sa šarom od ulja od prženja odozgora. I kad se ispostavilo da oklada nije ni pogođena u bilo čemu, on kao dobitnik narući još pečene ribice. Kao melšpajz. Parizer od tri i pol kile pojede bez kruha. Ja mu ga donosio… Pikla, stavi na vatru, smrzla su mi se jaja.

Kad sam radio u mesnici u Širokoj ulici navadile se neke tri derventske kurve kod mene i ja to uredno rokam u skladištu. Za pola kile švargla. Prvo je bila jedna, a onda je to pričala pa su se složile njih tri. I sad ja bi počastio i prijatelje. Acu Debelića i Boru. Aco u onom svom poznatom kariranom kaputiću. Peska kad govori, a za onu stvar ne bi dao život, nego dvadeset života. One dolazile subotom, a njih dvojica čekali su u blizini mesnice od šest ujutro. I sad pozovem ja cure u hotel Brod na piće, a Aco i Boro se kao priduže. Sjedamo za stol. Tko će šta. Ova jedna bi ajer konjak, druga bi šeri brandi, treća bi mentol liker. Boro će konjak, Aco zvečarku. A ja kažem konobaru donesi šest Apatinskih piva – bez čaša. Pička vam materina vi ćete se meni tu preseravat, a znate da ja plaćam. A one i nisu bile iz Dervente nego iz Polja. I taj put ništa. Nego one nas pozovu u Polje. I mi biciklima. Dvadesetpet kilometara derventskom đadom. Prvo smo pili na kolodvoru, a to je u Polju jedna kuća nasred polja. Pola željeznička stanica, pola birtija. I onda nas jedna od njih pozvala kući. Imala je ključeve od kuće nekih rođaka što su bili u Njemačkoj. I mi u tu kuću. Mrak, ne vidiš prst pred nosom, struje nema. Pol sata je ona otključavala ta vrata i kad je konačno otvorila neko s tavana zaviče stoj ili pucam. Naselili ovi iz Njemačke djeda na tavan da čuva kuću, a ovoj mojoj nisu ni rekli. Objasni ona njemu tko je i šta je i stari s puškom ostade na tavanu. One tri se pokupiše i odoše kućama jer su provaljene i da selo ne bi pričalo kako su kurvetine. Ostadosmo mi u toj praznoj i mračnoj kući. Bio je travanj, noći hladne, a u kući ništa. Goli kreveti bez posteljine. Nemaš kud. Skinemo zavjese sa svih prozora. Umotamo se u njih, privijemo jedan uz drugog i onako smrznuti dočekamo jutro. Kuća bila gore na brdu i ujutro čujem ja zvižduk Ćire. Ide iz Dervente. A išao je, mogo si hodat uz njega. A mi na bicikle pa niz polje na stanicu. Tu ga dočekamo pa u G kola bez sjedišta na podu do Broda.

Za koga pitaš, za Bašuru? Bašura je oslijepio i umro. Mislim od šećera. Ždero je. Oni su živjeli u Ciglarskom dolu, Kozarčevoj do Vogrinca. Njegov pokojni otac oženio je ženu s kćerkom. Njemu ona dođe pastorka. S tom ženom je imao dva sina. Sad su negdje ne Budainci. Jednog sam vidio, drugog nisam. Ona je pobjegla s kumovim tatom. I u Splitu negdje živi. A stari Bašura nastavi živit s pastorkom. I s njom je imao Vinka i Seku. Mislim da se Seka Marija zvala. Ona se udala negdje tu kod groblja. A stari je bio rezač drva. Prvi u poslijeratnom Brodu. Bašura mu je ko dijete dodavao cjepanice i razvio se od tog posla u pravog Tarzana. Stari je bio gad. Isterao ga iz kuće i Vinko je živio u skloništu, ustvari u jednoj rupi istovarenih balvana kod granika na Vijušu. Kuvao si je bundeve iz vijuških kukuruzišta i od toga preživljavao. Mi smo mu svi donosili hranu. Vinko je bio odličan dečko. Nikad nije krao. Svi smo ga volili i pomagali mu.

A i mi smo bili teška sirotinja. Znaš šta? Dođe zima. Mi djeca idemo u školu i pravimo po trotoarima klizališta. I mi u bakandžama, a on bos. Bos se klizao po klizaljkama jer nije imao cipela. A spavao je preko zime u atletičarskom klubu. Pokrije se onim smrdljivim trenirkama. Mogao je pojesti više nego Boro. Slušaj. On i Vrdoljak, onaj što je stanovao preko puta muzeja u onoj čatrlji i imao troje djece. Svi belombusavi. Ma znaš ga. Postavljali su kegle kod Zoraje na kuglani. Tamo su često i spavali. Onda ja ukradem salamu pa im odnesem da imaju šta jest i tako smo se mi družili. A priče uvijek iste. Ko kolko može jest, ko kolko može jebavat. Uglavnom to. I onda dođemo do toga tko može najviše prditi. Bili Herceg Franjo, Zoraja, moj stari, Tonča Vitas, Vrdoljak i Bašura. I sad se ja više ne mogu sjetiti jel Vrdoljak ili Bašura digao nogu na onaj valov kojim kugla putuje i prrr, prrr, prrr, pa tako sto puta. Pa onda promijeni nogu prrr, prrr, prrr, još sto puta. Ne možeš vjerovati. Onda je Tonča odvalio jednog od sedam Rihtera da se i sam uplašio. Ja sam nakon toga očekivao da će mu se svaki čas ona njegova jaja iskotrljati iz nogavice… Muška posla. Kod žena je to sve uvrnuto. Ako je divljački izgnjeteš, dok je jebeš, ne moraš se izvinjavat. Ako slučajno, ne daj Bože, pustiš vedru notu, prdneš, moraš…

Onda je na redu bila utakmica tko može najviše jesti. Bašura je uvijek pobjednik. Ja ukradem četiri, pet kila jegera. Kod Kutuzovića kupe kruha i on to sve zbrije dok si rekao keks. Ušli mi u stari Mosor. Pričaju da je Tonča Vitas jebavao tamo neku kuharicu. Al ja ne znam. Nije važno. Važno je, znaš što? Važno je da Tonča Vitas imao jaja kao bik. Najveća jaja na svijetu. Kad je on to jedanput pokazao ja sam se skoro onesvijestio. Al dobro, bilo pa prošlo. Kaže nama ta kuharica ili konobarica, već šta je bila, da ima oko dvanaest litara skuhanog graha. A kruh je bio đabe. To je bilo vrijeme Đurice Mandića i on je uveo taj štos s kruhom koji se ne naplaćuje, pa su žicari tipa Vlade Maratovića to koristili. Bašura je sjeo, pred njega su stavili dvije simplice kruha i jedi, i jedi, i jedi onaj grah. A bio je malo ljutkast pa je majstor stavio peškir oko glave da mu znoj ne kaplje u zdjelicu, a guta komade slanine od dvadeset dekagrama. Kad je poždero dvanaest litara graha, kaže mom starom: «Đurice, Đurice, Đurice», jer je moj stari bio gluh još iz rata. «Đurice, de mi plati još palačinke s marmeladom da se zasladim.» I to je pojeo.

Jebem te gladna sirotinjo. Moju generaciju je pičkom izbezumila glad i sirotinja. Završio onaj rat. Nema struje. Nema vode. Nema kruha. Nema mlijeka. Nema za obuć’. Nema ništa osim pičke. A nje na gajbe. I sirotinja se jebala uzduž i popreko. Muška djeca su kolektivno drkala već od pete godine. Zavuče se nas desetak na onu livadicu obraslu bagremima u Klasiji, na kojoj se igrao nogomet. I ožeži. Neki su već u jedanaestoj, dvanaestoj godini bili pošumljeni i mogli svršavati, mi ostali smo samo šetali kožicu i đabe kočili noge i lice. A Acu Debelića, ovdje nasutnog Bubu Uzelca… kako kažeš da se kaže, nazočnog, dobro, nabijem te na kurac nazočna… i Josipa Bakića uhvatili su na Švendemanovom tavanu kak se redaju na Ivani Brozini. Skinili joj gaće, polegli je na onaj madrac od konjske dlake i prcali redom. Kad je njoj dodijalo i htjela se izvuči nisu joj dali, pa je počela plakati. Onda su je pustili kući, a ona sve ispričala mami. Dojurila žena Švendemanu. Popentrali se oni na tavan i zatekli jebače kako štepaju jedan drugog u dupe. Šta da rade kad im je pičić izmakao. Ajde, ženi laknulo kad ih je vidjela. Oni imali po pet godina, a Ivana bila starija godinu dana. Šta ste radili Ivani, dere se stara Brozinka, a jebači navlače hlače i pozdravljaju je s ljubimruke. Tako se onda pozdravljalo odrasle, pogotovo starog Švendemana. Kad su im zaprijetili batinama Buba je rekao pa samo smo je isprcali. Pa ko vas je to naučio? A Buba će, Antipov nam je pokazivao slike. Jel tako bilo? Puklo je to i po komšiluku, pa se tu skupilo radoznalaca koji su se počeli smijati i tako je to nekako leglo bez batina. Ivana je kasnije pedeset godina pričala tu priču, ali u ženskoj verziji, kao bili su samo ona i Buba, pa ona njega računa za svog prvog jebca.

Mi smo samo na pičku mislili još u špilšulu. I tamo smo već bušili rupe na ženskim zahodima i virili među noge tetama koje su se krebečile na čučavcima. Srijeda i subota prijepodne bili su zakon. Na korzu velika pijaca. Stotine snaša, a nigdje zahoda, pa su išle pišat u ruševine četverokatnice Prve hrvatske štedionice. Porušeni zidovi u prizemlju bili su armirani okruglim željeznim šipkama. Kako su popadali od pogotka bombe, otpao je s njih beton i ostala je samo željezna armatura koja je ležala vodoravno iznad polu zatrpanog podruma u koji smo se mi zavlačili i zauzimali najpovoljnija mjesta za gledanje odozdola kako gore na toj armaturi zadižu haljine i čuče snaše. Nagledamo se tog užasa pa u Klasiju na onu livadicu, na zna se. I onda smišljamo usput imena za ono u što smo buljili: rundulja, zijevalica, ronđa, flonđa, šlajbok, gavranjara, šubara, muf, rerna, štuka, šaht, šajkača, čorka…

Mica Bakić, mama od Josipa i Marija, nas je zvala pičkonje. Muž joj zaglavio u Jasenovcu i ona ostala sama, bez prihoda, s dvoje djece. Stanovali su u dvorišnoj zgradi muzeja u Starčevićevoj. Ništa. Soba i kuhinja. U dvorištu bunar i kenjara. U kuhinji na zelenom kredencu radio Kosmaj. Onaj s okruglom skalom. Bio je upaljen od svitanja pa mu je Mica svaku veče, kad ga je gasila prije spavanja govorila: ajde i ti si se umorio lajući cijeli dan, jebo ti pas mater. Ostali Bakići bili su u Filipovićevoj. Ruski slikar Antipov radio je u muzeju sa starim Hofmanom i u muzeju je i spavao. Mica ga je prala, a često i hranila. Antipove, idite u kurac, pa opet ste zasrali tu košulju, a jučer sam vam dala čistu, govorila bi mu, a on je svaki puta pijan ko deva odgovarao, je, brate, prosula se farba. Pušio je stalno najgoru krđu, pa mu je iz usta smrdilo ko da je prdnio mrtvac. Mica je bila vedra žena i psovala je saftno ko kočijaš. Stalno je bila u nekim zajebancijama i kuća joj je uvijek bila puna i vesela. Volila je sparivati ljude, pa joj je hrlilo i muško i žensko. Ako friško upareni nisu imali kuda, Micina soba je bila stalno na raspolaganju. Iz nje je uvijek dobro zvučalo pa su na ispijanje kave i prisluškivanje u kuhinji dolazile mnoge babe iz komšiluka. Ana Verzak bila je udana za Židova Maksa Redliha. Njega je za vrijeme rata odvelo i ona je ostala udovica. Od tada je hodala okolo s krastavcima oko glave. Iz Micine kuhinje nije izlazila. A ova ju je po Maksu zvala frau Maks, pa je to onda ovako izgledalo. Ajte frau Maks opet mi ispričajte kako vas je nedjeljom poslije ručka Redlih vabio u spavaću sobu, a vi otezala kako bi on što bolje nadošo. Onda bi se Ana sva raznježila i po stoti put pričala tu priču, a Mici bi se svaki put drob tresao od smijeha i stalno bi govorila: frau Maks idite u kurac, jednom ću se upišat. A tako si mogu zamisliti tu scenu. On se u sobi razgleđe, a vi u kuhinji zveckate loncima i smoćenih gaća vrebate trenutak. A onda uletite unutra u sobu na pokvarenu jebačinu koju muškarci vole, a mi trebamo. A Mica je tako na stari način i govorila: tuj, oto, njeki, nješto, njekad, razgleđe, ondale, morebit, pogleđi, jerbo i to.

Mi djeca u dvorištu, se kobajagi pucetamo i igramo crte, a u stvari sve prisluškujemo. To dvorište je bilo popločeno ciglom i vlažno. Sunce u podne osvijetli samo katnicu muzeja i ne dotakne dvorište. Ali nakon svake kiše – čudo. Popločene cigle se sve iskrive i nagnu, nadižu ih tone šampinjona velikih ko šaka. Čitava je Starčevićeva nakon svake kiše danima smrdila na gljive s lukom. Josip i Mario mrzili su gljive cijelog života. Dobro, jebeš gljive. Ćeo sam, što rekla Mica, o Otu Kolombiniju. On je bio talijanski vojnik za vrijeme rata i nakon kapitulacije Italije ostane ovdje. Radio je k’o šofer, prvo za Švabe, a poslije i za ove što su iz šume došli. Bio je zgodan, visok s brčićima i nikad nije naučio hrvatski. Jebeš ta vaša jezik, govorio je. Jedeš supa, cijepaš drva supa. Za nas djecu je bio zabavan. Vadio je dinare iz nosa, šibice iz ušiju, cvijeće iz guzice… Znao je dim od cigarete puštat na uši. E, on je ordinirao kod Mice. Mislim da je tamo i živio. Donese on odnekud prve stripove o Mikiju, Paji Patku, Šilji, Belki i Horaciju pa ih s onom mrežom precrta i uveča. Te slike visile su po zidovima kuhinje i mi djeca smo ih stalno razgledali. To je bilo toliko popularno da je Ivica Gorenc, kad smo drkali u Klasiji davao ritam izvikujući: Miki, Šiljo, Horacije, Miki, Šiljo, Horacije… Grebonja smo ga zvali. Bio je sitan, a kurat ko magarac. Stari mu je bio vatrogasac i stalno pijan. Njemu kurac više ni viljuškar nije mogao dići. Kad je Ivica išao u grad stari mu je davao pare i svaki puta dodao, dao bi ti i moj kurton, al ti je prevelik. Pojma nije imao kakvo je čudovište kurato napravio. A Ivica je uprkos dugačkom alatu bio dosta iskompleksiran. Dobro, mi koji smo znali smo ga cjenili, ali oni koji nisu jebali su ga sa sranjem koje se dogodilo njegovoj mami. Pored starog i stara se propila. I to ne bi bio maler da jedanput nije zakunjala na roditeljskom sastanku pa se zaboravila i pred tridesetak roditelja prdnila ko kobila… To je Ivicu dosta jebalo. A slušaj, stanovali su pokraj pruge i stari je prdio kad su vlakovi prolazili. Onda je ogluvio pa je prdio i kad vlakovi nisu prolazili. A stara se uz njega gluvog oslobodila… Jebi ga, vrijeme čini svoje, a sjećam ih se još dok je stara vješajući veš na dvorištu, urlala za starim kad je krenio u birtiju: ako me prevariš odsjeć ću ti jaja i staviti ih da se suše s tvojim usranim gaćama koje perem.

Neko mi je pričao da je Ivica najebo negdje gore u Podravini. U birtiju od petnaest kvadrata doveo još jednu glazbu. Staru je otpustio. Stavljajući dajners karticu pjevaljci među sise, pitao ju je jel posvuda plavuše ili samo na vidljivim mjestima. Cigana primaša, koji je ovoj bio švaler, pitao je jel mu to lančić oko vrata ili ogrlica za buhe, jel pustio brkove da liči na mamu i na kraju da bi on tako posjedovao onu s dajnersom među sisama. Skupljali su ga spužvom da bi ga strpali u zatvor. A zatvor ko zatvor, jebi ga. Tamo sve guraju u guzicu… Ne čudim se da mu se to desilo, jer u birtiji je najsigurnije ispičkati čovjeka. Tamo nitko ništa ne zna i nitko ništa nije vidio. Kad dođe policija, svi su bili u zahodu…

Oto Kolombini je nabavio čak i gramafon s dvije ploče iz Italije. I stalno ih je puštao. Na jednoj je pjevao neki ružni i plačljivi, a na drugoj jedan onako baš zgodan. Kako su se zvali? Jel se ti sjećaš, Stribore? Kako kažeš? Tito Skipa i Benjamino Đili. Čini mi se kako i sad čujem kako ječe dvorištem. Od kad sam oslijepio lakše dovodim u pamćenje zvukove, mirise i okuse: miris parne lokomotive, alaisanih podova, nužnika dezinficiranih krezolom, Fehervarijevog jegervuršta, Prpićevog kruha… Okusa šabese, malinovca, svilenih bombona, mirisa i okusa Mimicine pičke… Dobro, Pikla, nisam, pa šta? Sjećam se mirisa i okusa kakvog sam zamišljao. Eto da nisi poveo tog šupka, Piklu, ja bi mirno umro u uvjerenju da sam to proknjižio. A bila je dobra. Kad je odlazila u Argentinu objašnjavala je starom Bosaku, koji se tome protivio, kako će joj tamo pomoći neki naš što je ranije otišao i s kojim se dopisuje. A stari Bosak joj je odgovorio, pomoć će ti, pomoći, ali da skineš gaće. I to je baš tako. Muški odu u svijet trbuhom za kruhom, a ženske trbuhom za kurcom.

A jel se sjećaš, kako su se zvale one dvije pjesme kojima su se ona dvojica s Otovih ploča natpjevavali? Kako, kako? Dona non vedi mai i kako ona druga? Una furtiva lakrima. Jel vidiš Pikla, šta radi škola? Ako još kažeš koji je koju pjevao, ispričat ću ti priču kako sam ja na Vijušu prvi uveo kolektivni seksualni odgoj u Hrvatskoj. Nemoj me jebat i ti si bio u toj školi. Pikla, naravno nije. On ima tijelo koje uzbuđuje pičke, posebno taj crveni klarinet posred lica. Njemu je doć do pičke bilo ko počešat se po guzici. Jebi ga, propade mi nagodba. Kažeš Đili je pjevao Donu, a Skipa Lakrimu. Dobro, ispričat ću onda Pikli. Čuj njega, čuo je sto puta. Lažeš, jebem te u karakter. Lažeš, samo da me iznerviraš. Pazi, on ima svoje mišljenje. Mišljenje ti je k’o šupak, svako ga ima…

KRAJ

Lane je grad Rijeka proglašena prijestolnicom kulture i od tada imam potrebu napisati koliko je njezino srce.

Prošlo je više od dvadeset godina od kada sam kao članica šarolike grupe lokalnih političarki, u organizaciji nevladinih udruga, pohađala radionice o ženskim ljudskim pravima i feminizmu. Svih pet višednevnih modula se događalo tijekom nekoliko zimskih mjeseci u Opatiji, pa smo u slobodno vrijeme upoznavale i Rijeku. Prvi puta ugledah tada blagdanske dekoracije na drveću, koje je noću svijetlilo oblikom ogromnih vinskih čaša. Gledala sam i kako mlade palme štite od hladne bure, umotavajući brižno njihove krhke krošnje mrežastim vrećama, a ožiljke uklonjenih grana znalci bruse u savršene oblike nalik širom otvorenim očima koje svojim bezbrojnim pogledima uzvraćaju zadivljenost ljudskim treptajima.

Hodajući kratkim šetnjama za podnevnih pauza, otkrila sam zapuštene opatijske vile koje su svjedočile puno sretnijim vremenima. Višegodišnja ljudska nebriga i neumoljiva priroda su takve posjede učinile sablasnima. Prvi puta sam vidjela trsku deblju od moje ruke jer ju nitko nije ometao u rastu.

Na Kvarneru žive ljudi koji poštuju obavijest o zabrani ulaska na privatni posjed. Fin neki narod, ljubazni čak i u gradskom autobusu koji redovito i redovno kruže. Bila sam u prilici boraviti na rivijeri i u vrijeme karnevala. Putujući gradskim prijevozom najbolje vidite i osjetite kulturu & ljubaznost stanovnika i njihovih potomaka. Jednom zgodom autobus su napunili kostimirani mališani u pratnji samo dvije tete. Nikada neću zaboraviti kako su kulturni i poslušni putovali prema centru da se priključe središnjoj povorci u tom nezaboravnom karnevalskom spektaklu.

Volim Rijeku a njezin mi se vjetar i zrak dopao još davno, pri prvom susretu, dok sam kao desetogodišnjakinja s obitelji prvi puta spavala u Hotelu Bonavia.

Moj novi susjed Davorin zvani Dare, moj dobri prijatelj je živio tamo puno godina ali se nje zaljubio u Kostrenu na prvi pogled niti u Rijeku kasnije. Naprotiv, nije ju zavolio jer mu navodno smeta buka!? Bio je jadan od više desetaka radnika bosanskobrodske rafinerije „humano preseljenih“ raditi u Riječkoj rafineriji. Prvo vrijeme su bili smješteni u urinjskim barakama do preseljenja u  jedan bakarski hotel.

Poznajem dosta Posavljaka i Slavonaca kojima su tih ratnih godina i kasnije, grad Rijeka i okolne općine pružile gostoprimstvo a većina se nikada nije poželjela vratiti. Osjećali su se prihvaćenima & sigurnima.

Daretova mlađa sestra, za koju je nakon prerane smrti oboje roditelja bio još više vezan, živjela je od početka rata u Svetom Kuzamu. Tamo su je pozvali rođaci da se skloni daleko od granata kojih se jako bojala. Izgradila se Rijeka posljednjih desetljeća šireći svoje krilo svima koji su se u njoj pronašli i odlučili ostati.

Vrijedan je čovjek moj susjed, godinama radeći u smjenama, stekao je divna prijateljstva, hranio ničije mačke i davao im ljudska imena. Najbolji ujak i striko, izniman crtač i talentiran slikar, napravio bi karijeru i kao stolar jer zna sa drvetom, .. obožava svoju mlađu sestru i njezinu kćer ali ne prašta Riječaninu koji ih je izdao i povrijedio! Tada nije mogao razumjeti da žensko nisko samopoštovanje i strah, redovito u život privlače učitelje koji donose bolne lekcije.

U kratkom vremenu se Dare počeo osjećati sve umorniji! Razbolio se i nakon pretraga su liječnici otkrili da je uzrok srce koje radi tek 18 %! Postao je preslab za živjeti i zaposliti se kao zdrav a nedovoljno bolestan kako bi ga uvrstili na listu za transplantaciju. Na bolovanju ne produžavaju Ugovore o radu pa se vratio u Slavonski Brod živjeti u kući rođaka koji su trenutno na jednom Jadranskom otoku.

#

22. dan jedne veljače pamtim kao zvanični datum moga preseljenja u nedovršenu kuću na vrh brda. Toga poslijepodneva sam dovezla udomljenu kuju jer se njezin vlasnik vratio iz bolnice. Danijel je napokon došao kući gdje su od dnevnog boravka improvizirali sterilne, bolničke uvijete. Odanu ljubimicu nisu mogli spriječiti da uđe kod svoga čovjeka koji je toga dana otpušten iz bolnice sa najtežom dijagnozom distrofije mišića. Ležao je pod kisikom i prisutnost psa je ugrožavao uvjetovanu sterilnu okolinu.

Bilo mi je žao te velike crne mješanke da prvu zimsku noć ostane skroz sama u nepoznatom dvorištu, pa ostadoh s njom. Nisam se više nikada vratila u zajednički stan jer sam si tu noć napokon priznala istinu koju su svi oko mene davno uvidjeli. Vratiti se mami sa 54 godine nije dolazilo u obzir pa je hitno osposobljavanje nedovršene vikendice mojih roditelj postala najprihvatljivija opcija.

Toga poslijepodneva, na susjedovoj terasi  vidim muškarca kako silazi stepenicama pa mu doviknem:“ Jesi li ti moj novi susjed?“, on dobaci neprijateljsko „Da“ i ode donijeti ostatak stvari. Nakon nekoliko razgovora, povjeri mi komšo istinu zbog čega je bio služben prema meni prvoga dana. Priznao je da je uz umor osjećao i strah da glasno slušam cajke kao komšinice u Orašju gdje je stanovao dok je radio u vojsci.

Nisam mu često dosađivala jer sam odlazila rano a vračala se kasno ali sam subotom u jutro barem pola sata išla k njemu sa svojom šalicom čaja. Razgovarali smo o svemu, govorio mi je o svojoj sestri koja je prestala raditi u trgovini jer su strah i stres bili toliko snažan da se razboljela. Njezina kćerka nije bila zadovoljna poslom u pekari i sa dečkom je otišla u Irsku što ju je još više unesrećilo. Socijalnoj radnici je ipak uspjelo osnažiti je dovoljno da prihvati posao spremačice u hotelu, zadržavajući sobu u skloništu za beskućnike.

Daretovo srce je radilo sve slabije. Donijeti kantu drva iz podruma je predstavljalo višesatni napor. Napokon je dospio na listu za transplantaciju jer je kapacitet srca pao ispod 13%.

Pitam ga kako je a on kaže: “Ako dragi Bog hoće da živim, dobit ću novo srce i živjet ću!“ Tada sam prestala biti pažljiva i susretljiva susjeda. Rekla sam mu da je njegovo razmišljanje skroz licemjerno i da nije fer tako tovariti Boga! Još sam mu kazala da odluči sam želi li živjeti ili odustaje. Ako odluči ostati i „igrati produžetke“, tada neka to Bogu jasno i glasno kaže.

Neka se dogovori s Njim! Možda sam i psovala dok sam ga uvjeravala da kaže: “Bože, hvala ti za ovaj moj život! Hvala ti za darove i talente koje si mi dao! Želim još živjeti!

Idealan sam primatelj, nemam još ni 50 godina, savršene visine i kilaže, nikada nisam pio alkohol, nisam pušio, imam sve zdrave zube, volio bih da mi podijeliš nove karte!“

Vjerojatno sam strogo i grubo govorila ove riječi, ali sigurno su doprle do njegovog bića jer su ga nakon nekoliko mjeseci nazvali iz Zagreba i rekli da u rano jutro osvane na klinici jer je stiglo srce za njega! Poželjela sam mu sretan put i preuzela brigu o njegovom mačku Jakovu.

Te me zime, na klizanju ulovio infarkt. Odmah sam prepoznala o čemu se radi i nisam dopustila nesnosnom bolu i panici da me savladaju- prvenstveno jer si ne bih oprostila traumu da moja devetogodišnja unuka gleda kao baku odvozi Hitna pomoć a i nisam bila spremna za odlazak. Ovaj puta sam i ja napravila „dil“ sa Tvorcem! Doktor je bio izvrstan a ja disciplinirana i tako sam i sama dobila „produžetke u sudačkoj nadoknadi.“

Nakon operacije u kojoj su Daretu transplantirali novo srce, slijedili su tjedni i mjeseci oporavka. Vratio se moj dobri susjed i nastavio život u novom ritmu uz silne lijekove i inzulin jer je dijabetes redovita posljedica takvog operativnog zahvata. Socijalna pomoć je i dalje bio njegov jedini izvor prihoda pa je zadržao stare potrošačke navike. Posljednje stavljanje drva u peć je u 17 h i do 5h u jutro nema loženja jer, u protivnom pripremljena količina ogrijeva ne bi izdržala do kraja zime.

Upoznala sam njegovu prelijepu i nesigurnu sestru koja svoj  godišnji odmor u cijelosti koristi dolazeći svake veljače na naše brdo. Za Božić moj dobri komšo  ukrasi jedan dio sobe osvijetljenom maketom sela pod snijegom, kojega je sam izradio i pripremi poklone za sve koje voli.

Do naših kuća redovito prolazi ralica ostavljajući iza sebe visoku snježnu brazdu koja onemogućava skretanja u dvorište ili na parking. Nakon izlaska iz bolnice, nisam imala predodžbu hoću li moći lopatom ukloniti snježnu barijeru i očistiti parkirno mjesto. Uzalud sam brinula jer je moj divni susjed to učinio sam. Nemam predodžbu koliko je sati to radio i kako je uspio na hladnoći – ali, moj junak je uspio!

Liječnička je praksa da se ne kaže transplantiranom pacijentu kome je pripadao darovani organ. Jedino što je Dare uspio doznati je da se radi o mlađoj ženskoj osobi a ja sam malo istraživala i otkrila kako je toga dana, kada su mu javili da hitno dođe u Zagreb, u saobraćajnoj nesreći smrtno stradala djevojka iz Rijeke.