Možemo li se trajno zabarikadirati u svoje kuće, napuniti svoj mali frižider i smočnicu, gledajući samo svoja posla? Hoće li to išta riješiti? Ne. Drugi je i pomoć i prijatelj i alat da progovorimo skupa

Nije pretjerano kazati kako je na novu knjigu pjesnikinje Sanje Baković čekao malen, ali posvećen krug ljubitelja poezije u Hrvatskoj i regiji. ‘Autobus za Trnavu’ izašao je usred karantene, no polagano dopire do čitatelja, željnih poezije koja u sebi ujedinjuje svijest o društvenom trenutku i propitivanje vlastite intime i nesvjesnog.

Već u naslovu vaše novoobjavljene pjesničke knjige označen je prostor margine i Drugog. ‘Autobus za Trnavu’ velikim dijelom tematizira život na margini gradskog centra. Vaš ga lirski subjekt prikazuje kao prostor zajednice, u kojoj unatoč nasilju većine supostoji i zajedništvo, solidarnost. Zašto vam je to važno?

Dati pjesnički glas Drugom za mene znači dati glas i svojim vlastitim zanemarenim i šutljivim dijelovima koji se boje progovoriti. Drugi je i pomoć i prijatelj i alat da progovorimo skupa. Solidarnost je za mene rezultat spoznaje da smo kao ljudi povezani na dubljim razinama i da smo stalno izloženi zajedničkom iskustvu. Zašto smo proteklih mjeseci izolaciju doživljavali kao uskraćenost, a odvojenost i fizičku distancu kao neku vrstu patnje? Zato što emotivno, fizički i praktično ne možemo bez drugih i Drugog. Možemo li se trajno zabarikadirati u svoje kuće, napuniti svoj mali frižider i smočnicu, gledajući samo svoja posla? Hoće li to išta riješiti? Ne. Solidarnost upućuje na povezivanje i pomaganje, dok nas uskogrudna briga za ispunjenje potreba vlastitog komfora odvaja od drugih i Drugog.

U pjesmama iz ove knjige pišete o djevojkama i ženama svih dobi: o obiteljskom nasilju, nasilju patrijarhata, države i kapitala nad njihovim tijelima i psihom, ali i nad prirodom. I o boli, trpljenju, protivljenju i otporu nasilju. Je li pjesničku scenu regije oživjela grupa raznorodnih autorica i autora ujedinjena oko važnog stava – otpora nasilju?

Poetike otpora nasilju, ako ih možemo tako nazvati, iščitavam kod brojnih autorica i autora regije. Znakoviti su mi stihovi pjesme ‘Neprekidna oštrica’ u knjizi ‘Iz srećne republike’ srpskog pjesnika Petra Matovića koji izvanredno opisuju nasilje kapitala: ‘Ma koliko na kravati popustio čvor,/ znaš da je to omča koja ne popušta,/ pouzdano opominje na hijerarhije, norme i otplate.’ Čitava druga knjiga Monike Herceg ‘Lovostaj’ govori o nasilju patrijarhata. Knjigu Alena Brleka ‘Sang’ na suptilan način čitala sam i kao otpor čovjekove duhovne prirode svim vrstama opresija koje se u nas zalijeću. Klasnu nepremostivost koja onda izaziva frustraciju i osjećaj bijede u pojedincu također vidim kao vrstu društvenog nasilja, našla sam je u novim pjesmama Dorte Jagić s temom siromaštva, u pjesmi Miroslava Mićanovića ‘Siromaštvo’, u novoj knjizi Branka Čegeca ‘Cetinjski rukopis’, između ostalog u pjesmi ‘Dno i naopako’ u stihovima: ‘nedovoljno je kada ljudi prodaju/ vjenčano prstenje i/ zlatne lančiće s prve pričesti/ kako bi kupili kruh/ sve to nedovoljno je/ kako bi tresak u/ najdublje poznato dno/ pokrenuo otpor u nama/ kako bi nas trgnuo iz suicidalne letargije.’ Nije nasilje samo šaka i sjekira, sve što izvana stišće pojedinca prepuno je nasilja.

Životi žena koji nastanjuju vaše pjesme naizgled su različiti, no što ih ujedinjuje, povezuje?

Žene koje nastanjuju moje pjesme povezane su sitnim i krupnim okrutnostima koje žene eonima trpe širom svijeta samo zato što su žene. Krenula sam od osobnog emancipatorskog buđenja i nastojala ga poetički prikazati kao nužnost za sve žene kojima sam dala glasove. Od ubijene djevojke u mojem zagrebačkom susjedstvu koja se usudila otići iz nasilne veze, do stradale djevojčice koja je na drugom kraju svijeta, u Indiji, izgubila život jer ju je obitelj izolirala u štalu kada je dobila prvu menstruaciju zbog menstrualnog tabua, a štala se na nju srušila za vrijeme ciklona. Ovo je visoko tehnologizirani 21. vijek u kojem privatne agencije organiziraju put u svemir, a postoje mjesta na svijetu gdje su žene krive zbog biološke činjenice jer imaju mjesečnicu. Imali li netko tko može ne zaplakati nad ovom činjenicom? Jedno od najzapetljanijih mjesta nalazi se u unutrašnjoj timarenosti, u pristanku samih žena na opresiju nad tijelom, nad izborom životnog puta i nad samim životom kojim se netko izvana usudi trgovati.

Uz Miroslava Mićanovića, urednica knjige je i pjesnikinja Nada Topić. U domaćoj i regionalnoj književnoj produkciji autorice rijetko kao urednice angažiraju svoje kolegice, stoga je ovo ohrabrujući znak ženskog književnog sestrinstva. Što dijelite s Nadom Topić?

Imala sam veliko povjerenje u Nadu Topić jer je riječ o autorici koja posjeduje talent pjesnikinje kao i vještine znanstvenice i urednice, što je rijetkost, barata jezikom i osjeća poetiku. Uzela je u ruke pravedne uredničke škare, pobacala što je trebalo, rukopis kao cjelinu je pročistila i pomogla da se strukturira u manje ciklusa. Bilo je i rada na mikrorazini, propitivala je određene riječi, komentirala neka klišeizirana rješenja. U Nadino sam se pisanje zaljubila još otkako sam pročitala njezinu knjigu ‘Meteorologija tijela’ prije pet godina. Naravno da pisanje ne dijelimo na muško i žensko, te smo stvari odavno stavili na mjesto, no ovdje je više riječ o senzibilitetu koji može iznjedriti baš književno sestrinstvo koje spominjete. U radu s urednicima, autoricama i autorima treba ponešto poniznosti i otvorenost za kritiku, dok od urednika trebamo posvećenost, strpljenje i iskrenost jer najlakše je reći ‘ovo je genijalno, ne moraš ništa dirati’. Svi volimo da nas se gladi percem, no baš su slaba mjesta potentna za rad i poboljšanje, ako to dopustimo. Nada je kao urednica smanjila moju nesigurnost u vlastiti tekst. Mislim da smo se tu sretno srele.

Prije pet godina pokrenuli ste Facebook-stranicu ‘Odvalimo se poezijom’. Što vas je motiviralo, na koji način ste razvijali ovaj projekt i kakvu mu budućnost pripremate?

Angažman je započeo kao jedan intuitivni impuls, na neki naivan dječji način, iz svoje zanesene potrebe htjela sam podijeliti oduševljenje s drugima birajući pjesme i poetike koje volim. U početku sam činila pogreške, sjećam se kada me prvi put pjesnik Miroslav Kirin opomenuo da nisam navela ime prevoditelja pjesme, pjesme sam prepisivala s tipfelerima, nesvjesna da mi je vid oslabio u međuvremenu. Učila sam putem. Htjela sam dio svojeg zanesenjaštva vratiti i na ono početno mjesto, pa je eksperimentalno nastao mali festival poezije u Bolu, zajedno s Centrom za kulturu Općine Bol. Prvo zagrebačko javno čitanje bilo je doslovno na cesti, u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici, htjela sam da se barem poezija ori u ovom šutljivom kolektivu. Kako utopijski! Gnjavila sam ljude da dolaze na tribine, bez ikakvih sredstava i honorara, autori su se odazivali, na čemu sam im zahvalna. Sada je moment da se cijela priča digne na nešto višu razinu. Nedavno je filmski velikan Alejandro Jodorowsky napravio dokumentarac ‘Psihomagija, umjetnost koja liječi!’, njegova je teza da su drama i poezija direktno povezane s podsvjesnim. Vjerujem da poezija ima magijski i iscjeljujući učinak.

portalnovosti

Iz kultne zbirke erotskih narodnih pjesama (distiha, doskočica i zagonetki) Razigrani doro (doro: konj mrke boje, napomena priređivača) koje je prikupio i sistematizirao Zvonimir Toldi, legendarni etnolog iz Slavonskog Broda, SBPeriskop preuzima one najsočnije. Knjiga Razigrani doro objavljena je prije25 godina, 1987. g., nakon Crvenog bana Vuka Karadžića (Beograd, 1979) i Kudilja i vreteno za koju se pretpostavlja da ju je skupio Ivan Kukuljević Sakcinski (Zagreb, 1980). U predgovoru knjizi Anđelko Barbić napisao je da su u ciliku poskočice i stihu bećarca, u šorovima i sokacima, pod starinskim đermama, u kolu i na prelu, u sjeni srebrnih topola i drhtaju srca, ispjevani čitavi đerdani ovih pustopaünih, rugalica i šaljivica. Sam autor zbirke kaže da je ove „lascivne, sramotne pjesmice i svakakve druge sramote i sprdnje“ prikupio na području Brodskog posavlja. One, kaže Toldi, nastaju kao odgovor na provociranje, izazivanje, ruganje hvalisanje; one su uvijek plod dobrog raspoloženja. Pjevanje tih pjesmica ili govorenje zagonetki, izreka,…nikom se nije „zamiralo“, makar se pjevale i pred crkvom (u svadbi), čak popu i svim svecima.

Bez obzira što poskočice izlaze iz okvira tradicionalnog morala, one su nezaobilazne u životu slavonskog podneblja, isto onako kao što su tuga, radost i nada neodvojivi dio širokog šokačkog srca.

I po ničem ne stare, pa ih zato objavljujemo kao vječno aktualne.

Zvonimir Toldi rođen je 1944. u Vinkovcima. Djetinjstvo je proveo u Babinoj Gredi, a srednju školu završio je u Slavonskom Brodu. Diplomirao je etnologiju i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1968. godine radi u Muzeju Brodskog Posavlja.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja: Herderovu nagradu 1970. Medalju Slavonskog Broda 1983. Nagradu oslobođenja Broda 1990. Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. Red hrvatskog pletera 1996. Godišnju nagradu grada – Štit Berislavića 2000. godine.

     Ženske

    Muške

Život je ono što ti se dogodi dok si zauzet stvaranjem drugih planova.

(John Lennon)

Gdje je Utopija? Gdje je nigdje? Ovdje!

Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.  

Vrhunac bezazlenosti rock and roll generacije, izrasle na tradicijama buntovnog bitništva, izražen je u anticipatorskoj pjesmi “Imagine” Johna Lennona. Utopizam muzičara planetarne popularnosti, uobličen kroz formu “električarske balade”, na liniji “sna” Martina Luthera Kinga o jednakosti i dostojanstvu ljudi bez obzira na boju kože, artikuliran na umjetničkim i političkim zasadama brojnih budnih sanjača koji su u svim povijesnim etapama kritički maštali o mijenjanju postojećih društvenih i političkih prilika, bio je možda posljednja vizionarska himna čovjekovoj “inventivnoj težnji za organskim i duhovnim ispunjenjem”. Svevremensku nadu i borbu čovjeka za napuštanjem “doline suza”- ispunjene kao oko tiranijom i eksploatacijom – kako bi potpuno spontano i slobodno lutao u potrazi za takvom kulturom i zajednicom u kojoj svi njeni članovi uživaju sve povlastice koje može imati istinski slobodno biće, nije moguće ugušiti. Međutim, čini nam se da i takav otpor, otpor Mašte sve više slabi. U šrafštoku ideoloških zabluda i koristoljubivog predvodništva političkih vođa, pod sve sofisticiranijom kontrolom samodopadnih novih bogataša i lihvara, podvrgnuti besprimjerno perverznim načinima cijeđenja znoja i vlastitosti, ucjenjivani neprikrivenim prijetnjama svojih gospodara, idiotizirani uz pomoć medija i propagandnih poruka, ljudi, svedeni u postojećem permisivnom društvu, dakle, na uloge potrošačke stoke koja može, primjerice, birati cola-deterđente za piće ili fashion odjevne predmete, bježe od sudbine robova, a sudbina ih, kako kaže Tarkovski, progoni poput luđaka naoružanog britvom. Jača svijet u kome se dobija ono što smo spremni uzeti; sve je veći svijet otpadaka koje bogati neće, pa se čini, dok ih uzimamo, da se radi o slobodi izbora; sve je dalji svijet-carstvo slobode, snošljivosti, solarne duhovnosti, uvažavanja razlika i odbacivanja nasilja.

Zamisao o harmoničnom univerzumu, čiji je Zemlja neodvojivi dio, javila se u mitovima u kojima su hipostazirani čovjekovi snovi o prevazilaženju vlastitih povijesnih i bioloških prikraćenosti, te o izgradnji svoje egzistencije do punoće koja mu osigurava pobjedu nad prirodom i neprijateljem. Odnosi u mitovima uređeni su kao vječni, nepromjenjljivi i u suprotnosti su s povijesnim pomicanjima. Spomenimo mitove o Prometeju, Ikaru i Dedalu, Argonautima, Anteju, Odiseju, Ozirisu, Ormuzdu i Ahrimanu…

Platonova “Država” “prvi je pokušaj utopijskog koncipiranja ljudske zajednice”. Za vrijeme stupanja buržoazije na scenu povijesti kao predvodnika napretka, pojavilo se najznačajnije utopijsko djelo (The Island uf Utopia), a napisao ga je Thomas Morus kao predstavnik “renesansne težnje k ljepoti i harmoniji života”. On piše: “Utopljani smatraju da je životna radost odnosno uživanje od same prirode određeno kao cilj, i živjeti prema toj odredbi za njih je vrlina.” Velika utopijska djela napisali su Campanella (“Civitas solis”- Grad sunca) i Bacon (Nova Atlantida). Po Karlu Meinheimu utopije su su žive, djelotvorne vizije budućnosti, one su kritička svijest koja se ne poklapa s postojećim stanjem, već ga kritički valorizira s ciljem da se ono prevaziđe. Utopija, kao kritika postojećeg, u suprotnosti je, dakle, s pokornim promatranjem datog i bivstvovanjem u njemu u skladu s podijeljenim ulogama. U tom smislu mit i utopijska svijest su na suprotnim stranama., jer utopija ne nudi konačna rješenja.

Science fiction ili Znanstvena fantastika kreira novu stvarnost na temelju kontroliranog fantaziranja uz pomoć znanstvenih spoznaja. Efekti začudnosti i spoznajnosti smiksani u “spoznajnu začudnost” potkopavaju, kako kaže Darko Suvin, mistificirane slike svijeta. Od Antike ( Jambul, Lukijan, Marko Aurelije..), preko renesanse ( Francis Godwin Cyrano..), epohe racionalizma (Harrington. Fenel, Restif, Voltaire, Swift…), 19. stoljeća  (Merry Shelley, O´Brien, Verne, Butler, Souvestre, Morris, Bellamy…) do 20. stoljeća ( Wells, London, Zamjatin, Gernsback, Vogt, Sturgeon, Heinlein, Asimov, Clark, Farmer, Pohl, Herbert, Simak, Leiber Alldis, Hoyle, Disch, Ursula Le Guin, Vonnegut, Ellison…) znanstvena fantastika, s jedne strane odražava stvarnost, bez obzira u kom dijelu svemira je smještena radnja, a s druge strane, diskutira i upozorava o oblicima mogućeg i vjerojatnog. SF je najveličanstveniji istraživač potencijalnih paralelnih svjetova, intuitivni prognozer; SF su mentalne čizme za iskorake od sedam milja prema Novome, nelimitirana spojnica prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Antiutopije (negativne utopije) i distopije kao radikalizirane slike mogućih negativnih tendencija (Zamjatin, Huxley, Orwell) najprisebnije govore da čovjek nema razloga za optimizam. Antiutopije s početka XX stoljeća ostvarene su, evo, na početku XXI stoljeća kao proročanstva. Destrukcija, totalitarizam, strahovi, poraz čovjeka pred strojem, prenapučenost, zagađivanje okoline, eksploatacija i otuđenost više nisu antiutopijske perspektive i antivizije, već tekuća zbilja. A najsuvremenije antiutopije čovjekov su caunt down, ne do polijetanja, već do survavanja u ponor koji je sam sebi iskopao.

sbperiskop

Naš sagovornik nije jedini poznati beogradski pisac koji je životno vezan za Pulu. Dok je Vladimir Arsenijević rođen u ovom istarskom gradu, Dragan Velikić je odrastao u njemu. Oni koji su pratili alternativnu muziku s početka osamdesetih još tada su čuli za Arsenijevića, koji je bio član beogradskog mladalačkog pank-benda Urbana gerila. Široj javnosti, međutim, postaje poznat kada za prvi roman “U potpalublju” (1994.) dobija Ninovu nagradu. Još nije jasno kako je ova knjiga sa snažnom antiratnom porukom uspela da dobije najvažniju književnu nagradu u Beogradu, koji je u to doba bio skoro potpuno savladan nacionalizmom i mržnjom. Roman “U potpalublju”, začetak tetralogije “Cloaca Maxima”, do sada je preveden na dvadesetak jezika, a po njemu je režiser Nikita Milivojević postavio predstavu u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

Čitavo Arsenijevićevo delo, ne samo književno nego i ono aktivističko, označeno je borbom protiv ksenofobije, nacionalizma, željom da se granice preskoče, i to ne samo one državne i etničke. Kao urednik objavljivao je knjige pisaca iz regiona, ali isto tako i knjige sa LGBT tematikom, onda kada to ni najmanje nije bilo popularno. Tokom druge polovine osamdesetih živeo je u Londonu, i to je, kako kaže, ostavilo traga na njegovo delo i njegovo poimanje sveta. Želeo je da bude tamo gde se stvara kultura koja ga je interesovala. Od maja do septembra 1999. godine boravi u Meksiko Sitiju, gde je svirao s internacionalnim teksaško-britansko-srpskim pank bendom Los Armstrings. Tamo upoznaje i kosovskog književnika Dževdata Bajraja, a iz njihovog prijateljstva nastaje Arsenijevićev (anti)ratni dnevnik “Meksiko” (1999.-2000.), u kojem, između ostalog, opisuje jezivu stvarnost na Kosovu, želeći da, kako kaže, senzibiliše javnost u Srbiji za pakao kroz koji su kosovski Albanci prošli zahvaljujući policiji i vojsci Srbije. U našem intervjuu će reći da je bio preambiciozan i prepotentan, i da očigledno ogroman deo srbijanske javnosti nije odveć zainteresovan za istinu.

Drugi deo ciklusa “Cloaca Maxima”, roman pod imenom “Anđela”, štampan je 1997. godine, a 2004. godine Arsenijević objavljuje i ilustrovani roman “Išmail”, zajedno sa legendarnim stip-crtačem Aleksandrom Zografom. Prije dvije godine izlazi i treći deo tetralogije, roman pod nazivom “Ka granici”, a u međuvremenu je naš sagovornik objavio i romane “Predator” i “Let”, knjigu eseja “Jugolaboratorija” i ilustrovane mikro-pripovetke u saradnji s Valentinom Broštean “Minut – Put oko sveta za 60 sekundi”. Kako će reći u intervjuu, sada radi na završnoj knjizi tetralogije i na jednom futurističkom scenariju, u koje je duboko involvirana stvarnost koju živimo.

Sa Arsenijevićem već dugo dogovaramo intervju i plan je bio da ga uradimo u Beogradu, u Centru za savremenu književnost, kojeg je osnovalo Arsenijevićevo udruženje Krokodil. Međutim, zbog cyberpunk distopije koju živimo, odnosno pandemije, ipak smo na kraju razgovarali preka Skypea.

Voleo bih da, za početak, odemo u sada već daleku prošlost, na kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošloga veka, odnosno da se podsetimo vremena kada si bio član pank-benda Urbana gerila, u kojem su pored tebe bili i Zoran Kostić Cane, legendarni frontmen Partibrejkersa, takođe legendarni likovnjak Uroš Đurić i novinar Branko Rosić. Kako sa ove vremenske distance od manje-više četiri decenije gledaš na svoju muzičku karijeru? 

– Gledajući unazad, smatram se srazmerno blagoslovljenim zbog toga što je moje odrastanje i sazrevanje koincidiralo sa pankom i ideologijom koju je pank sa sobom doneo. Nedavno sam imao mali nesporazum na društvenim mrežama. Neko je rekao da je bend Radnička kontrola, kojeg je Cane osnovao nakon raspada Urbane gerile – bio pank-sastav. Odgovorio sam mu da to nije tačno, da oni nisu bili pankeri. On me onda upitao: Kako nisu, pa koju su muziku svirali? Odgovorio sam da nije bitna muzika nego stav prema životu, i da ne postoji pank-muzika kao takva, kao što nije postojala ni hipi-muzika kao takva. Hipici su uglavnom svirali nekakvu psihodeličnu verziju bluza, a pankeri ubrzani rokenrol, a onda su u to ubacivali i razne druge forme poput regea na primer. Kasnije, u post-pank periodu, prešlo se i na mnoge druge, avangardne muzičke forme. Kažem, pank kao neka vrsta ideologije, tinejdžerske ideologije, došao je, za mene, u pravi čas, i pomogao mi u odrastanju i poimanju sveta.

Kako je bilo biti panker u Titovoj Jugoslaviji? Da li si tada pretpostavljao da će književnost biti tvoja životna vokacija?

– Kada smo, krajem sedamdesetih, počeli da sviramo i pratimo dešavanja na pank-sceni, imali smo osećaj da beznadežno kasnimo. Pank je u sebi imao ugrađen mod samouništenja, on je bio neka vrsta mladalačkog ubrzanja koje mora da se završi smrću. To što smo radili bili su samo daleki odjeci onoga što se dešavalo nekoliko godina ranije u, u to doba, jako centralizovanom svetu kojim su dominirali Njujork i London. Imali smo mnogo razloga da se osećamo kulturno inferiornima, mada se u Beogradu tih godina počela stvarati novotalasna scena koja je ostvarila priličan uspeh, a čiji su glavni reprezenti bili Idoli, Šarlo akrobata i Električni orgazam. Sa njima, paralelno, stasavala je i mlađa tinejdžerska pank-scena, gde je Urbana gerila bila najistaknutiji, ali nikako jedini bend. Pošto smo, kako rekoh, imali osećaj da kasnimo, trudili smo da se brzo transformišemo i da koliko-toliko pratimo trendove. Ta 1979. je bila godina u kojoj je pank prelazio u samosvesnu post-pank fazu: izašao je prvi album grupe Gang od Four pod nazivom “Entertainment”, pojavili su se Joy Division i XTC. Bili su to krupni koraci koje karakterišu korelacije sa kulturnom i umetničkom tradicijom, sa tradicijom avangarde 20. veka, odnosno direktne reference na Dadu, na Kabare Volter, na nadrealizam, na situacionizam … To više nije bio impulsivni, ljuti, mladalački bes nego promišljena stvar. Odrastajući, pokušavali smo da uhvatimo voz. I tako je prošlo nekoliko godina u toj našoj evoluciji, a onda smo otišli u vojsku. Budući da su bendovi bili generacijska stvar, veoma često se dešavalo da ceo sastav odjednom ode na služenje vojnog roka, i to je najčešće bio i kraj tinejdžerskih muzičkih grupa. Ja sam tada već bio umoran od svega, jer sve što smo radili bili su samo pokušaji, koji su bili praćeni nedostatkom discipline. Skoro da je bilo nemoguće da održimo probu. Bio je, zapravo, pravi poduhvat da se četvoro ili petoro ljudi koji sviraju u bendu okupe na jednom mestu, i da pritom funkcionišu sva pojačala, kablovi i mikrofoni. U to vreme, opet pod uticajem panka, dosta sam čitao. Pank je i u tom smislu bio fantastičan jer si stalno dobijao predloge šta je važno pročitati, videti, čuti … Čitajući intervjue sa članovima poznatih pank bendova, saznavali smo koje su knjige uticale na njih, pa smo tako otkrivali i čitali “Paklenu pomorandžu” Anthonyja Burgessa, Orwellovu “1984” ili “Vrli novi svet” Aldousa Huxleya. I tako, kako je vreme odmicalo počeo sam sve intenzivnije da se interesujem za književnost i pomišljam kako je mnogo jednostavnije pisati nego svirati u bendu.

Spomenuo si da je pank – odnos prema životu. Šta tačno pod tim podrazumevaš?

– Postoji mnogo principa koje je pank doneo sa sobom, a jedan koji je najsveobuhvatniji, koji je, čini se, izvršio najdalekosežniji uticaj i koji se nije odnosio samo na muziku i stil jeste DIY – Do It Yourself! Tokom šezdesetih i sedamdesetih rokenrol je doživeo neviđeni uspon, a gitar-heroji i frontmeni bendova postali su polubogovi. Pank je te stvari razgolitio, spustio na zemlju i poslao poruku: možeš sve da uradiš sam i ne treba niko da posreduje između tebe i stvari do kojih ti je stalo! Tehnička savršenost nije važna! Možeš sve da radiš, i ni jedan akademizam ili tehničko savršenstvo ne treba kod tebe da razvije kompleks manje vrednosti. Pank je ohrabrivao mlade ljude, i ja sam shvatio da uopšte nije potrebno da idem u muzičku školu da bih svirao gitaru u nekom bendu. Jednako tako, nije potrebno da studiram književnost da bih pisao. Pošto sam bio prilično nezainteresovan za formalno obrazovanje i smatrao da mnogo toga u životu čovek može da obavi sam, i da ima nečeg vrednog u tome kada si autodidakt na ovom svetu – završio sam samo srednju ugostiteljsko-turističku školu i po obrazovanju sam kuvar-tehničar. Kada neko želi da me “uvredi”, kaže mi da sam kuvar. A ja pritom ne vidim ništa loše u tome da si kuvar koji se bavi pisanjem. Naprotiv. To je nešto što sam poneo iz panka. Nije važno da budeš doktor književnosti da bi pisao, a stvar često čak stoji i u obrnutoj korelaciji.

Zadržimo se još na osamdesetim. Beogradska kulturna scena tih godina bila je veoma dinamična. Možeš li uporediti tadašnji Beograd sa Beogradom devedesetih, dvehiljaditih, pa sve do danas?

– Ako izuzmemo ovo što se dešava danas u kontekstu pandemije – ovdašnji kulturni ambijent, u celom regionu, odlikuje velika kulturna ponuda koja dolazi sa različitih strana sveta. Koliko god idealizovali osamdesete, odnosno poslednju deceniju SFRJ, treba da budemo svesni da smo tada bili prilično zatvoreno društvo. Skoro niko nije dolazio ovamo. Na prste ruke možete nabrojati važne koncerte internacionalne muzike koje su nas klince interesovali, a koji su se desili u periodu od 1980. do 1985. godine. Govorim o celoj Jugoslaviji, od Ljubljane do Skoplja. Bili su to nastupi benda Siouxsie and the Banshees u Ljubljani, The Stranglersa u Zagrebu, The Ruts i Lene Lovich u Beogradu. Manje-više, ako se dobro sećam, to bi bilo to. Sve drugo je moralo da bude lokalno proizvedeno, i u tom smislu je domaća scena bila strahovito važna. Na jedan pomalo drugačiji način, domaća scena je bila važna i devedesetih, u kulturnom, identitetskom i političkom smislu, kada se nije moglo disati od zagušljivosti. Za nas je bila neverovatno važna činjenica da se održavaju koncerti Darkwooda, Kande, Kodže i Nebojše ili brzih bendova Srbije – jer su oni na neki način profilisali politički i društveni pokret koji se suprotstavljao Miloševićevom režimu, nacionalizmu i ratovima. Sve se promenilo posle pada Miloševića. Danas je veoma teško mladim ljudima opisati uzbuđenje koje smo imali kada se uključimo u program B92 ili kada kupimo novi broj nedeljnika Vreme. Od dvehiljaditih se sve to izgubilo. Jedna od stvari koja mene najviše iritira jeste kada kažu da je danas gore nego devedesetih. Svakako da postoje elementi ove stvarnosti koji su gadniji ili barem uvrnutiji nego devedesetih, ali taj osećaj napuštenosti i skrajnutosti koji smo imali tada neuporediv je sa bilo čim. Treba, međutim, reći da smo i osamdesetih bili daleka kulturna provincija.

Da li je to razlog tvog odlaska u London sredinom osamdesetih?

– U principu, da. Kada sam se 1985. godine vratio iz vojske, prodao sam svoj telekaster, spakovao prtljag i otišao u London. Razlozi nisu bili političke ili ekonomske prirode, jer smo živeli veoma pristojno, gladovali nismo svakako. Ali, velika udaljenost od mesta gde se stvara savremena kultura, alternativa i subkultura, bila je izuzetno bolna za nas koji smo za to bili zainteresovani. Hteo sam da budem tamo gde se stvari događaju.

Danas je u tom smislu situacija bolja?

– Jeste, svakako. Posle dvehiljaditih su se stvari popravile, ali smo kao rezultat toga dobili to da je domaća scena izgubila na važnosti. Stvar je izrazito splasnula. Što dobiješ na jednoj, izgubiš na drugoj strani.

U predgovoru novijeg izdanja romana “U potpalublju” govoriš o boravku u Londonu tokom osamdesetih? Koliko je tih nekoliko godina koje si proveo u jednom od kulturnih centara sveta uticalo na tvoje poimanje sveta, ali i na tvoju književnost?

– Mnogo. I pre sam imao distancu prema stvarnosti koja me je okruživala. Baveći se pankom, osećali smo da to što imamo, lokalno, pred očima, nije kultura koja nas privlači i, prirodno, počeli smo okruženje da posmatramo sa izvesnom distancom. Ta distanca je potom, za mene, postala i fizička. Bilo je to bolno, ali počeo sam na Beograd da gledam onako kako on izgleda kada se gleda iz Londona – kao na beskrajno tužno i sivo mesto. Bio je to, inače, period kada su u Beogradu klinci, koji su početkom osamdesetih bili deo šire rokenrol-scene, počeli da umiru, i to u velikim brojevima. Mnogo njih je overdoziralo od heroina, a pojavila se i sida. Tadašnji London je prštao od glamura, bilo je to vreme uzrujanog hiperliberalnog, kapitalistički izuzetno uspešnog tačerizma. Svake godine sam dve nedelje godišnjeg odmora koristio da bih posetio Beograd. Iz godine u godinu, zaticao sam sve sumorniju sliku, koja nije imala toliko veze sa užasnim procesima koje su se dešavali na političkom planu, i koji će rezultirati raspadom zemlje, ratovima i tragedijama. Mladi ljudi, oni koji su imali između 20 i 25 godina, locirani po urbanim centrima, padali su kao žrtve “slatkog života”. Iako, kako rekoh, to nije imalo direktne veze sa politikom, mikro-tragediju urbane mladosti posmatram kao uvertiru velike tragedije koja će se uskoro desiti. Sećam se kako sam iz Londona posmatrao, recimo, jogurt-revoluciju u Novom Sadu. Jogurt-revolucija je užasno izgledala i kada se posmatra iz SFRJ, a zamislite na šta je tek ličila kada je gledaš iz Londona. Bio sam užasnut – sve je ličilo na tonuće u najstrahovitiji primitivizam koji je, doduše, oduvek i bio deo naše supstance. Kada bismo izašli iz svojim urbanih sredina i otišli u vojsku, susretali smo se sa onim što je, zapravo, bila realnost naše zemlje. U spavaonicama, u koje je po slučajnom izboru smešteno pedesetak ljudi iz različitih delova zemlje, doživljavali smo ogromno otrežnjenje, i shvatali da to što mi pričamo i radimo nema veze za stvarnošću. Da predstavljamo tek promile u jednoj opštosti koja je potpuno drugačija.

Da li je to što si upravo rekao nekakva definicija problema sa kojima se naša društva susreću već decenijama, a to je njihova svojevrsna rascepljenost, velika disproporcija i nedostatak komunikacije između urbane kulture i one dominantne?

– Ne mislim da je reč o dualizmu. Tokom devedesetih imali smo prilike mnogo puta da razbijemo sopstvena predubeđenja. Na početku ratova, svima su bila puna usta nekih “brđana”, Sarajlije su govorile o “papcima” … Tako se pokušavalo objasniti ono što nam se dešava, ali smo se ubrzo uverili da su olaka objašnjenja problematična i da ne daju odgovore na mnoga pitanja. Nisu nama krivi “brđani” i “papci”, ne možemo na njih da prebacimo odgovornost. Uvek smo mislili da se ljudi iz gradova dobro razumeju i dobro sarađuju, a onda smo videli da postoji i, da tako kažem, druga kultura koja pravi poveznice. Mnogo su pre u Bosnu i Hercegovinu posle rata otišli da nastupaju turbofolk pevačice i pevači nego spomenuti Darkwoodi. To stvari stavlja u jednu drugu perspektivu i pokazuje da su istine mnogo kompleksnije od bilo kog jednostavnog objašnjenja. Mislim da je problem raspada Jugoslavije toliko komplikovan da ćemo decenijama tragati za odgovorima na pitanja šta je to i zašto krenulo po zlu. Čini se da ja ta zajednica od svojih prapočetaka bila osuđena na tužnu propast. I bar tri puta je tužno propadala. Kaže se: If it ain’t broken, don’t fix it! Stvar je nekada i obrnuta: ako je nešto slomljeno, nemoj da ga popravljaš! Postoje, sa druge strane, neke duhovne Jugoslavije koje mi možemo da baštinimo bez obzira na to gde su u regionu postavljene granice, i one sa državnostima nemaju nikakve veze.

U jednom intervjuu si rekao da ti je ideja jugoslovenstva postala prihvatljiva tek a posteriori, kada je ta zemlja prestala da postoji. Zašto? I šta “jugoslovenstvo” za tebe danas znači?

– Tek kada smo se povukli nazad, u domen nacionalnih i etničkih identiteta, jasno samo osetio dozu slobode koje je jugoslovenstvo nudilo kao jedan savremeniji identitet, koji se uzdiže iznad nacionalnog. Iako pomalo reduktivan, jer je podrazumevao da se radi o grupi Južnih Slovena – pojam “jugoslovenstvo” je uspeo da se izdigne tako da su ga prihvatili i pripadnici mađarske, albanske ili italijanske manjine, koji su se dobrovoljno osećali Jugoslovenima. Taj identitet je bio savremen, jer je bio naprosto vezan za jugoslovenski pasoš. A za mene su privlačni identiteti koji se završavaju na dokumentima koji su nam neophodni da bismo funkcionisali u ovome svetu. Živeći u Meksiku, otkrio sam – a toga ranije nisam bio svestan – lakoću meksičkog identiteta. Oni su uglavnom mestizosi, što podrazumeva da se španski identitet pomešao sa indijanskim, starosedelačkim, ali su Meksikanci jednako tako i oni koji su se, u migracijama tokom 20. veka, doselili u ovu zemlju. A pristiglo je dosta Jevreja, puno ljudi iz centralne i istočne Evrope. Sve se nekako pomešalo. Meksikanac može biti i visok i plav, a može biti i crnpurast i nizak, i nikome od njih identitet nije oduzet. Naravno, i Amerikanci imaju takvu vrstu identiteta. Jugoslavija se u tom smislu svrstavala u red savremenijih, modernijih zemalja, ali smo onda opštom voljom – i tu ne možemo da krivimo samo političare – odlučili da se vratimo nacionalnim, etničkim identitetima. U periodu Jugoslavije nismo se oslobodili partikularnih identiteta, naprotiv vremenom smo sve više žudeli za njima. A na nivou etničkih identiteta postoji to atavističko obožavanje koncepata krvi i tla i kostiju. Ako smo nešto naučili, to je da – kada vidite da krenu mošti da se otkopavaju i nosaju po ovim našim zemljicama – treba pakovati kofere i bežati odavde. Za mene su nacionalni identiteti direktno opresivni. Moji roditelji su bili iskreni Jugosloveni, ideološki neopterećeni, i ja sam vaspitan u tom duhu. Nekakvo iznuđeno srpstvo me žulja na isti način na koji bi me, recimo, žuljalo i takvo hrvatstvo. Inače, imam dvojno državljanstvo, i srpsko i hrvatsko, ali me, najiskrenije, boli uvo i za jedno i za drugo. Za mene je to samo zgodna prilika da imam dva pasoša, od kojih je hrvatski prohodniji i, u tom smislu, meni draži. Dotle seže moj patriotizam.

Spomenuo si boravak u Meksiku, koji je rezultirao ratnim dnevnikom “Meksiko” i tvojim prijateljstvom sa kosovskim književnikom Dževdetom Bajrajem. U jednom davnom intervjuu rekao si da si kroz razgovor sa Dževdetom otkrio kako je period osamdesetih i devedesetih na Kosovu izgledao iz ugla nekoga ko je živeo tamo i bio albanske nacionalnosti? U kojoj meri građani Srbije danas znaju kako je zapravo izgledao život na Kosovu i šta se na njemu dešavalo?

– Većina građana nema nikakvu potrebu da nešto o tome sazna. Ljudi ovde imaju izuzetno emotivan odnos naspram objektivnih istina o onome šta se dešavalo devedesetih godina i ko snosi najveću odgovornost za to. Istine na Balkanu se kroje i prekrajaju u skladu sa političkom voljom i težnjama. Udruženje Krokodil, organizacija koju vodim, u protekle dve-tri godina bavilo se, uz angažman najeminentnijih istoričara iz regiona, pitanjima istorijskog revizionizma. Projekat “Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma” okončan je deklaracijom Odbranimo istoriju, koja je sada na raspolaganju ljudima u čitavom regionu, da je potpišu i stanu iza nje. Osnovna namera je da se stavi tačka na prekrajanje narativa u skladu sa emotivnim potrebama. I to tako što će se ponuditi multiperspektivna istorijska građa, koja neće ukidati postojeće narative već će, naprotiv, u sebe uključivati sve one koji postoje. Ne samo istoričari nego svi oni koji žele da se upoznaju sa našom nedavnom istorijom – moraće mnogo više da čitaju. Ako ne uspete da razvijete jednu vrstu zainteresovane empatičnosti, ako ne uspevate da se oslobodite identitetske surevnjivosti i makar poslušate šta ona druga strana ima da vam kaže – šta će vam onda uopšte istoriografija? Šta će vam istina? I to nije samo pitanje odnosa prema prošlosti nego i prema sadašnjosti. Vidimo kako je u Srbiji prošao ovaj “skandal”, kada je pevačica Dua Lipa na svom instagram profilu objavila da “Kosovo nije Srbija”. Čitam da joj srpska estrada poručuje: Duvaj ga, Kosovo je srpsko! Na stranu fascinacija te pevačice brkatim ljudima iz prošlosti, mapama i grbovima, na stranu vulgaran jezik njenih kolega iz Srbije, ali zapitajmo se: Da li je Kosovo stvarno srpsko? Ja ne bih rekao. Kada na primer iz Beograda krenemo prema Kosovu, putovaćemo nekoliko sati, a onda zastati na jednom mestu pred jasno označenom državnom granicom. Na jednoj strani će biti policajac u srpskoj uniformi, na drugoj policajac u kosovskoj uniformi. I obojica će nam zatražiti putni dokument i biće srazmerno ljubazni. Ta granica nije nepremostiva, ona je sasvim okej. Ako se ponašate onako kako se ponašate na bilo kojoj drugoj međunarodnoj granici, vi ćete uspešno preći na drugu stranu. I vi sad možete da mislite o bilo čemu bilo šta, to je vaše neotuđivo pravo, ali to je istina. Ja mogu da mislim da je Antarktik deo Srbije, ali to mi ništa neće pomoći. S druge strane, čak i da Kosovo odjednom postane deo Srbije, šta ćemo mi s Albancima? O tome niko ne razmišlja. Interesuju nas rudnici, istorijski lokaliteti i deseterci, ali ne i ljudi. Zahvaljujući takvom stavu, postalo je vrlo moguće, rekao bih čak i poželjno, izvršiti strahoviti pokolj na Kosovu, strpati potom leševe u hladnjače i izručiti ih, recimo, u jezero Perućac. Često prepričavam ono što sam svojim očima gledao na televiziji početkom dvehiljaditih. Dok su se iz Perućca vadili leševi albanske dece, žena i civila, jedna televizijska ekipa je naišla na našeg everymana koji se kupao u tom jezeru. Kada ga je novinarka, šokirana, upitala kako može da pliva dok se takve stvari događaju nedaleko od njega, on je odgovorio: Znate šta, ja u to ne verujem! I to je priča o istini i potrebi za njom.

Tema pregovora sa Kosovom je veoma aktuelna. Misliš li da će problem Kosova napokon biti rešen?

– Ne vidim to u vladajućem narativu u Srbiji. Nedavno je na sastanku u Briselu, Vučić upitao premijera Kosova Avdulaha Hotija: Je l’ govoriš ti srpski? Kakav je to način, obraćati se tako snishodljivo i s visine nekome ko bi trebalo da bude partner u pregovorima! Ili kaže: Mi nećemo pristajati na albanske ucene … Takvim jezikom ne može da se postigne ništa. Možda se nešto dogodi na silu, pod pritiskom međunarodne zajednice, ali ne verujem da će doći do preko potrebne relaksacije u glavama ljudi, pre svega ovih s naše strane. Zato što toj relaksaciji treba da prethodi relaksacija u tonalitetu i izboru reči ovdašnjih političara. Pod jedan, oni bi trebalo da drugu stranu prestanu da potcenjuju već da počnu da razgovaraju sa njom kao sa sebi jednakim, s vrstom hladnjikavog, ljubaznog poštovanja koje odlikuje politički govor i komunikaciju. Pod dva, ovdašnji mediji bi trebalo da prestanu da grakću, laju i ispaljuju najstrašnije uvrede na račun Albanaca, i to na dnevnom nivou, kako bi građani mogli da čuju i drugačiji jezik, koji je neophodan da se unaprede regionalni odnosi. Šta god da se odluči u Briselu, kakav god da se dokument potpiše, biće to svakako jako važno, ali neće suštinski promeniti odnose između Srba i Albanaca, koje karakteriše tvrdokornost i mržnja. To stanje skoro pa rata i užarene mržnje može da traje narednih stotinak godina. Kada sam pisao “Meksiko”, želeo sam da – tematizujući paralelno atmosferu u Beogradu za vreme NATO bombardovanja i dešavanja na Kosovu, gde su u nasilju srpske policije, vojske i paramilitarnih grupacija ljudi ostajali bez celih porodica ili svih muških glava u porodici – proizvedem nekakvu empatiju koja će rezultirati promenom svesti. Ali sve je to bilo preambiciozno i prepotentno sa moje strane. Naravno da ni do kakve promene ni kod koga nikada nije došlo. Ovde možete jedino da se obraćate srodnim dušama.

“Meksiko”, kao i druge tvoje knjige, nose snažnu antiratnu poruku. Koliko se savremena srpska književnost bavi kritičkim propitivanjem stvarnosti?

– Veoma malo. Tragikomično je to što mi još nismo uspeli ni da progovorimo o stvarnosti, o našoj nedavnoj prošlosti, a već se stvorilo bezbroj glasova oko nas koji su vikali: Ma dosta više o devedesetim, samo o devedesetima pričate i pišete! Ali ko to priča o devedesetima? Ko piše o devedesetima? Gde je ta hiperprodukcija književnosti o devedesetim godinama? Mi nismo stigli ništa ni da izgovorimo … Srbija danas klizi na klackalici između “transformisanih” radikala, odnosno naprednjaka koji su četnici u neoliberalnim odelima i koji su uspeli da raščiste prostor oko sebe, i bedne opozicije koja pokušava da igra na nacionalističku kartu. Sa jedne strane, dakle, ovi koji igraju dvostruku igru, koji idu da se rukuju sa Angelom Merkel, pregovaraju u Briselu, a onda dođu kući, kontrolišu medije, proizvode i proganjaju neprijatelje, a sa druge oni koji bi valjda da ratuju na Kosovu. Ljudima su puna usta tzv. Druge Srbije. Hipsterski nastrojeni mladi intelektualci će govoriti kako preziru drugosrbijance, jer je to – iz njihovog ugla – cool i valjda ih elaborira moguće optužbe za kulturni snobizam. Ali ta Druga Srbija, koja bi trebalo da bude alternativa političkom mainstreamu, zapravo uopšte ne postoji. Ona je potpuno uništena. Umesto nje je ostala praznina koja se ispunjava negativnim afektacijama. U pitanju su demoni građanskog društva kojeg uopšte nema. Odavno sam shvatio da pitanje mikro-svetova i unutrašnjih egzila nije rezultat olakog eskapizma već volje za preživljavanjem.

Danas u Srbiji i u našim životima glavnu ulogu igra Aleksandar Vučić. Da li ti je ova pojava interesantna kao mogući književni lik? 

– Florian Bieber je, pre nekoliko godina, smislio taj neologizam “stabilokratija”, koji se odnosi na ove naše zemlje na rubovima Evropske unije. Vučićeva Srbija je u tom smislu egzemplarna i u njoj je na sceni sinkretički postidealistički odnos prema vršenju vlasti. Moram, međutim, da priznam da sam bio srazmerno impresioniran Vučićevom transformacijom. Ona nije toliko uobičajena, bez obzira na to što je lažna i proračunata. Imam malo dete koje gleda crtani film „Mila and Morphle“, u kojem se pojavljuju dva bandita koji su zli i koji uvek bivaju zli. Ali jednom, pred Božić, shvataju da, pošto su zli, neće dobiti poklon. Odlučuju stoga da budu dobri samo na jedan dan i, na koncu, dobijaju božićni dar. Njihova prividna dobrota zapravo je proizvod zlih namera. Oni se potom vraćaju u svoj banditski mod. Transformacija radikala u naprednjake je, takođe, neiskrena, i to svi znamo. Ali ja sam mislio, svakako je naivno očekivati od političara da budu iskreni. Oni će činiti ono što im je isplativo u datom trenutku. Ako politički trenutak nalaže da budu demokratski orijentisani političari i ako umeju da igraju tu ulogu, što da ne, ja sam za to. Neka svaki četnik obrije bradu, a ako počne misliti da ipak nije okej nositi kamu u zubima, onda je to ipak jedna vrsta civilizacijskog pomaka. Neka je to iznuđeno. Tako sam gledao na transformaciju radikala vučićevske provenijencije, transformaciju kojoj inače nije sklona naša politička scena, za koju važi pravilo – ista meta, isto rastojanje. Ovde nikada niko nikoga nije ubedio ni u šta, neprijatelji su večni, i stoga je bilo interesantno gledati kako se neko transformiše zarad političkog rezultata. Oni su to, naravno, radili po istom principu kao banditi iz crtanog filma. Hteli su poklon za Božić i bogami su ga dobili. Mogu da zamislim Vučića kao lika u domanovićevskoj satiri, koju inače živimo u Srbiji. Milošević je nosio primese tragičnog lika, sumanutog bogoborca koji povlači sve sa sobom na dno, sa suicidalnim porodičnim nasleđem i nekom imanentnom tegobom, dok je Vučić tragikomični ludak koji zna kako se sve poluge vlasti čvrsto drže u rukama. A mi samo gledamo i trepćemo.

Na kraju, naravno pitanje o pandemiji koronavirusa. Hoćeš li pisati o ovom fenomenu?

– Pre neki dan sam na Facebooku naišao na jednu gorku šalu. Nešto u fazonu: najgori je broj 13, još gori je – 666, ali je 2020 bez ikakve konkurencije. Za mene je ovakav, pandemijski ambijent užasno inspirativan, naročito stoga što me vraća tamo odakle sam krenuo sa romanom “U potpalublju” – da pišem direktno iz događaja. Trenutno radim na četvrtoj, poslednjoj knjizi tetralogije “Cloaca Maxima”, započete “Potpalubljem”. Zaokružujem priču trideset godina kasnije, u jednom potpuno drugačijem Armagedonu u odnosu na lokalnu apokalipsu koju smo živeli u prvoj polovini devedesetih. Skoro da čovek poželi ovakvo vreme kako bi imao o čemu da piše. Živimo u ostvarenju cyberpunk distopije i to je zapravo veoma uzbudljivo, pod uslovom da čovek uspe da sačuva glavu na ramenima i tri čiste u njoj, naravno.

lupiga

Zastupnica srpske manjine Anja Šimpraga u petak je održala možda najvažniji politički govor u Saboru u ovom stoljeću, a Karolina Vidović Krišto iz Domovinskog pokreta je odnekud uzrujano dotrčala, sva zadihana da joj nešto prigovori. I zamislite što je nesretnica teško dišući, puf puf puf, rekla, kako je Šimpragi zajedljivo spustila, da je u Saboru službeni jezik hrvatski, a hrvatski se, molit ću lijepo, ne kaže august nego kolovoz.

Zbilja, koji rječnik hrvatskog jezika koriste zastupnici Domovinskog pokreta, da ga odnesemo u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu jer tamo, između tri milijuna svezaka, takvoga pouzdano nema. Knjižničarka bi se vratila iz depoa prašnjava i znojna nijemo šireći ruke, objašnjavajući kako otkad god se sakupljaju i bilježe naše riječi, vjekovima unatrag, sve od Fausta Vrančića i Bartula Kašića, europska klasična imena mjeseci ovdje se govore i pišu ravnopravno sa slavenskima.

Otkrit ćete ih, na primjer, u hrvatskoj poeziji, ako još tkogod čita hrvatsku poeziju, kod Antuna Gustava Matoša gdje “majsko veče bojom tuge šara”, ili kod Tina Ujevića gdje “radost vinograda duše preliva se, gusta, u kace teške noći i u plam augusta”, ili kod Antuna Branka Šimića kojemu “u vrtu ispod aprilskoga sunca pucaju polako prvi pupovi”, ili kod Dobriše Cesarića, kad “maj već miriše, a njega nema, i nema, i nema, nema ga više…”.

Ova posljednja, “Balada iz predgrađa”, čak se i pjeva, Hrvoje Hegedušić ju je uglazbio, a kad smo kod Arsena, grijeh je ne spomenuti da u glasovitoj “Kući pored mora” “na stolu novine još leže s nekim datumima jula”, i da u pjesmi Vlahe Paljetka očajni ljubavnik još i sada drhti, “u tihoj majskoj noći”, čekajući da mu bezobraznica Marijana dođe na prvi randevu, i da je proljeće Branimiru Johnnyju Štuliću “trinaestog u decembru ili bilo kog drugog”…

Mogli bismo ovako ovlašno i napreskok u nedogled nabrajati. Primjera da je netko naš napisao januar, maj, oktobar ili novembar tako je mnogo da se morate upitati gdje je Karolina Vidović Krišto uopće živjela? Koje knjige čitaju zastupnici Domovinskog pokreta? Koje filmove oni gledaju? Jesu li bili možda koji put u kazalištu i slušaju li bokci bistrički neke pjesme izuzev Škorinih?

Zabrinemo se često za kulturne navike našega svijeta, osobito onih koji se izdaju kao izrazito nacionalno svjesni, koji vlastito domoljublje stavljaju visoko iznad tuđih ljubavi za hrvatsku grudu. Osim saborskog ispada Vidović Krišto primijetili smo tako posljednjih dana i generala Miljenka Crnjca. Čitajući vijest kako će ga u srijedu u Kninu predsjednik Zoran Milanović odlikovati za goleme zasluge u “Oluji”, sjetili smo se jedne manje slavne epizode iz ratnog puta ovoga branitelja.

U februaru devedeset druge upravo je Crnjac, kao zapovjednik Sto dvadeset treće brigade Hrvatske vojske, na Papuku bezobzirno uništio, ili dao uništiti, jedan predmet čiste ljepote. Želeći se valjda u svakom smislu dokazati kao naš, istaknuti i u kunsthistorijskom, a ne samo u vojnom pogledu, očistiti naš krajolik od sumnjive umjetnosti u predahu borbe s četnicima i srbokomunistima, eksplozivom je srušio najvažnije djelo našega, po mnogima, najvećeg kipara dvadesetog stoljeća.

Trideset metara visok metalni kip Vojina Bakića Miljenku Crnjcu zaista je mogao smetati samo zbog imena “Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije” jer ništa u njegovom izgledu zaista nije odavalo socijalističku i partizansku prirodu. Bila je to apstraktna umjetnost, našem ratnom heroju, a prije rata nastavniku ONO i DSZ u požeškom Centru za usmjereno obrazovanje “Zvonko Brkić”, bliska koliko i sekvencioniranje dvostruke spiralne zavojnice DNK.

Kako bilo, Bakićeva razlistana forma Crnjcu se baš ozbiljno zamjerila. Svjedoci kažu da je danima tutnjalo, čitav se kraj tresao. Strašno je mnogo dinamita puklo na Papuku da bi se jedna umjetnička dragocjenost, napravljena od nehrđajućeg čelika, u suradnji s najboljim jugoslavenskim avioinženjerima, pretvorila u gomilu sekundarnog otpada. Valjda je to već i samo po sebi vrijedno Reda Petra Krešimira koji će mu Zoran Milanović u srijedu okačiti na uniformu. Mogao bi možda predsjednik ratnog heroja usput uzeti i da mu bira slike na Pantovčaku.

Većina našega svijeta, a osobito oni nacionalno svjesniji poput Karoline Vidović Krišto ili Miljenka Crnjca, oni koji vlastito domoljublje stavljaju visoko iznad tuđih ljubavi za hrvatsku grudu, nemaju zaista bogzna kakve kulturne potrebe. Koliko Hrvati čitaju, slušaju muziku, posjećuju kazališta i galerije, njima bi bilo dovoljno podijeliti goblene i betonske kipove iz Peveca, čitati im liriku iz srednjoškolskih spomenara, zasvirati na tamburicama i… ništa, to im je dosta.

Na dalekim marginama svakodnevne rutinizirane proizvodnje sbperiskopa odvijala se moja gmail-prepiska s nekadašnim suradnikom. Možda netko čak prepozna o kome se radi, što je u biti nevažno, jer takvih ponuda, obostranih očekivanja i odustajanja imao sam kao urednik na desetine, s mnogima. Ipak, ova pričica, tek najavljena u jednom mailu, zamirisala mi je na dotok svježine, povratak u romantične dane portala, osvrtanje na vrijeme nade i vjere u utjecaj riječi na stvarnost. Ali, postala je već viđeni scenarij o zasićenju, o nemogućnosti/nemoći da se ponovo pronađe gorivo za vlasitit motor s unutrašnjim sagorijevanjem koji bi omogućio nastavak spisateljske vožnje po cesti avanture otkrivanja smisla i mijenjanja potojećeg. Zato ju objavljujem, ustvari kao nusproizvod one skrivene, važnije – o opstanku rijetkih koje ništa i nitko ne može destimulirati da definiraju i mijenjaju svijeta.

Dakle, od 11. travnja do 7. srpnja trajalo je svojevrsno korespondencijsko natezanje hoće li se suradnik reaktivirati, suradnik čiji su tekstovi svojevremeno imali snažan autorski potpis, širinu, snagu i uočljivu stilsku vještinu iztičaja. Ali, gdje je nestao pisac?

Stigao mi je e-mail:

Bok, Veljko,

Odličan tekst od danas! (U doba aktualne izolacije na društvenim mrežama sve se masovnije zajednički masturbira)Jedan od boljih koje si pisao, bar koliko ja pratim. Dobio sam potrebu da i ja pišem, možda i hoću ovih dana, ako uhvatim vremena za sjesti i kvalitetno razmisliti o temi…

+++

Hvala na komplimentu. Pisanje se pretvorilo u rutinu, ali, eto, ponekad, nešto bude izvan serije očekivanog.

Bilo bi mi drago da se reaktiviraš. Ne redovito s prilozima, ali povremeno kad budeš “izazvan”.

Što ima kod tebe?

Veljko

+++

Kada si mi napisao da ćeš, potaknut stvarnošću i nekim mojim tekstom, nešto i sam napisati, ja sam ponadao da će uskoro stići autorski članak, nekakvo promišljanje o nečemu što te zaokuplja. To je izostalo.

Ovim mailom te ne podsjećam niti potičem, samo ti hoću reći da nekako razumijem tvoje odustajanje. Naime, ima li smisla raditi bilo što što ne donosi zadovoljstvo i korist?! A pisanje je upravo to: aktivnost koja je lišena smisla, pogotovo kad se godinama prakticira bez efekta. U ime čega i za koga pisati?

Kako si inače? Posao? Planovi?

Veliki pozdrav!

Veljko

+++

Bok, Veljko,

Vjeruj mi da nisam odustao, natuknica “napisati članak za SB Periskop” se još uvijek nalazi u mojoj elektronskoj bilježnici, ali nikako da se približi vrhu, dapače, stalno dolaze na red novi zadaci, nove ideje, bilo profitne ili zabavne naravi (surađujem s 2 agencije, prijatelju pomažem snimiti podcast, s drugim pišem rap album, itd.) a pisanje kao pisanje – usamljenička, nenaplativa aktivnost kojom se izlažem kritici sredine koju uglavnom prezirem – onda lako bude odgođena za vječno Sutra…

Ali… Dobio sam jednu ideju za tekst pogodan za Periskop, taman dok sam pisao prošli odlomak. Satirični tekst naslovljen (cca) 20-30 stvari koje mladi visokoobrazovani par može raditi u Slavonskom Brodu (npr. otići na čobi kod Oroza, prošetati Kejom)

Naime, neki dan sam pričao s prijateljem kako Brod ne može biti sveučilišni grad, samo grad sa Sveučilištem, jer nema sadržaje ni tradiciju uzgoja visokovrijednih ljudi… Pa bih mogao parodirat sve to i predstaviti bijedu kulturne ponude (bilo više bilo niže kulture… Da se razumijemo, kod nas ne nastupaju ni turbofolk legende.)

Što kažeš na to? Ako mi možeš pomoći da iskopam što više primjera, imat ćemo tekst do kraja tjedna.

+++

U prva dva pasusa (drugi nisam uvrstio, jer je izrazito privatnog karaktera -autor) svog odgovora samo si potvrdio moje konstatacije. Prioritete u životu određujemo po kriterijima zadovoljstva i koristi.

U tom smislu mi je drago da si racionalan, naravno, i iz razloga egzistencijalne nužnosti. Zašto ja to nisam, nego nastavljam pisati i baktati se s portalom, a bez napretka, više mi nije jasno. Možda u sve treba uvrstiti pojama “inercija”. Prema tome, kotrljat ću se i dalje – po inerciji nekih svojih unutarnjih zahtjeva

koji nemaju veze ni sa zadovoljstvom ni s korišću.

Podržavam tvoju ideju. Na prvu mi se čini atraktivnom. I sam sam radio, u smislu forme, slične klasifikacije o Brodu. Koliko se sjećam, tokom pisanja iskrsavaju nova razmišljanja, tako da je stvaranje teksta prava avantura.

Znači, dogovoreno. S nestrpljenjem čekam hrpu kratkih “pričica”..

Veljko

+++

Još uvijek pišem, došao sam samo do 9, a želim barem 15-20 imati, tako da… bit će ovog tjedna, nadam se.

+++

No problemo!

++++

Samo da ti javim, ipak ništa od onog teksta. Nemam to više u sebi. Nemam želje prenositi svoja opažanja i neugodno bi mi bilo objaviti tekst iza kojeg ne stojim ni kao pisac (tehničar pisanja) ni kao mislioc. Čitam tekst s odmakom, zvuči bijedno i isforsirano, kao članci koje pišu potplaćeni studenti na index.hr. Ni blizu nekih tekstova koje sam svojedobno pisao.

+++

Ovo (tvoj izgovor/obrazloženje/izlika/opravdanje) mi je tema za neku kolumnu. Naravno, imena neću spominjati. Tema je: Motiv i volja kao pokretači akcije. Ili tako nekako. 

VeL

A možda ga ova objava pozitivno iziritira i potakne na odgovor. Sve se nadam. Pisati se mora, živjeti se ne mora.

S Mladim piscem dobili smo nezaobilaznu referentnu točku za sve buduće rasprave o statusu lokalne književne kritike i logici (post)jugoslavenske književnosti

William Golding (1911-1993) romanom-prvijencem Gospodar muha iz 1954. godine stekao je uspjeh i ugled kod čitatelja i književne kritike, a nije česta pojava da prvijencem autor dokaže talent. Posjedovanje talenta Golding je potvrdio svojim sljedećim knjigama, a za rad je zasluženo dobio Nobelovu nagradu za književnost 1983. godine.

Reakcije na roman Gospodar muha (Vorto Palabra, 2019) i danas su pozitivne – roman je s razlogom doživio više izdanja jer interes za njim ne jenjava; podjednako je zanimljiv novim generacijama. Goldingova priča govori o unutarnjim karakteristikama ljudi, pokazuje kako ljudi funkcioniraju u novim, rizičnim situacijama te da djeca već u ranoj životnoj dobi djeluju poput osoba odrasle dobi. Koriste iste obrasce ponašanja, neki su od njih proračunati, površni ili skloni nasilju.

U ovoj priči distopijske tematike govori se o dječacima, točnije engleskim školarcima koji su preživjeli avionsku nesreću i spas pronašli na pustom otoku. Da bi preživjeli, dječaci moraju donijeti propise, a jedan od njih je da smije govoriti samo onaj koji drži školjku. Radnja se u najvećoj mjeri vrti oko Ralpha, Jacka i trećeg dječaka koji nosi naočale, ima astmu, a krasi ga poveći broj kilograma, pa ga zato zovu Pajcek (tako su ga djeca zvala i prije nesreće, a njegov nesretni nadimak skupini otkrije Ralph). Pajcek nije popularan i predmet je ismijavanja, Jack je svojeglav, a Ralph posjeduje osobine vođe. Ralphov otac radi u ratnoj mornarici, stoga dječak vjeruje da će ih on pronaći i spasiti.

Upravo dvanaestogodišnji Ralph bude izabran za vođu, ali nisu svi dječaci jednako poslušni i radišni. Da nije nimalo lako biti vođa među razigranom djecom, Ralph relativno brzo uvidi jer ne može zadržati disciplinu – manja djeca igraju se i kupaju, nije im do stvaranja skloništa ili održavanja vatre pomoću koje bi ih netko mogao opaziti. Dodatne probleme Ralphu stvara Jack kojemu je na pameti lov – nasilan je i krvoločan po prirodi, vuku ga predatorski porivi; potreba za traganjem i ubijanjem kod njega je izrazito jaka. Jack želi pronaći hranu, ima u sebi jaku potrebu za preživljavanjem i nije pasivan, dok su brojni dječaci podložni – imaju potrebu da ih netko vodi i donosi odluke umjesto njih jer, lakše je slijediti vođu nego preuzeti odgovornost za svoje postupke.

Jack je autoritativan, pokreće ga potreba za upravljanjem. Patološka potreba za uzdizanjem na društvenoj ljestvici najvjerojatnije je vukla Jacka i u normalnim okolnostima, prije nego je zaglavio na pustom otoku. U izolaciji, kada bijeg nije moguć, iskristaliziraju se crte ličnosti – dobar postane još bolji, a zao ima priliku postati još gori. Na temelju Goldingovih likova pokazuju se da u hijerarhiji najbolje prođu oni koji se nameću i bore za osobni boljitak, upravo oni pojedinci koji ne mare za druge nego bezobzirno gaze sve pred sobom. Već se u dječjoj dobi može donekle naslutiti kakav će tko biti kad odraste i formira se u samostalnu osobu.

Golding je realno i uvjerljivo predočio protagonista (Ralph) i antagonista (Jack) koji su vjerni svojim moralnim načelima. Tako Ralph nastoji ne posrnuti i zadržati plemenitost, ne iskorištava tuđu dobrobit niti želi da mu se drugi dive, ne gradi kult ličnosti i kod njega je izražena empatičnost. Gospodar muha klasična je priča o preživljavanju u novim uvjetima, propituje pitanje autoriteta i podložnosti, čini da se zapitamo kamo nas vodi (i)racionalno ponašanje, koja je snaga i težina prirodnih nagona, kakve komplikacije i prijepori nastaju među djecom suprotnih osobina te da se djeca itekako znaju međusobno obračunati i krvavo razračunati, moralno posrnuti poput odraslih. Premda u romanu nema osoba odrasle dobi, odnosi među djecom ipak nisu idealni niti su zato nestale tegobe u obliku zlostavljanja ili ugnjetavanja.

U svakom slučaju, Gospodar muha zavrjeđuje etiketu obavezne lektire – priča je to koja se mora pročitati, ali i pogledati. Roman Gospodar muha u dva je navrata ekraniziran (1963. i 1990. godine), a Dušan Vukotić (1927-1998) napravio je srodno ostvarenje – Sedmi kontinent (1966). U Vukotićevom prvom igranom filmu također su glavnu riječ imali dječji glumci, odnosno dječji likovi. Vukotić je imao pozitivan stav prema filmovima za djecu i nije podcjenjivao djecu nego je cijenio njihove glumačke sposobnosti. Ekranizacije Goldingovog romana također su uvjerljive – mladosti unatoč, djeca su impresivno predočila koliko netko može biti plemenit ili surov.

filmovi

Vjerojatno najpoznatiji publicist i kritičar u zadnjih pedeset godina u nas. U popularno novinarstvo uveo teorijski diskurs, osobito onaj iz teorije medija — Mandić je vjerovatno prvi analizirao medije oslanjajući se na Eca, Barthesa i, posebno, McLuhana. Etabliravši se najprije kao književni kritičar, pisao je o najraznorodnijim područjima u kulturi i izvan nje, poveo važan dijalog o “visokoj” i “niskoj” kulturi, pisao o “trivijalnoj” književnosti, stripu, filmu, a naročito se isticala njegova glazbena kritika (utjecajna knjiga Od Bacha do Cagea).

Vrstan polemičar, nemilosrdan i beskompromisan, Mandić je navlačio mnogo neprijatelja — pisaca ali i političara. Što se prvih tiče, za razliku od uglavnom neduhovite, akademski kičerske kritike, Mandić nije imao nikakva obzira ni za autoritete, niti za početnike — nekima je, što je bez presedana, čak i otvoreno savjetovao da se okane pisanja. Sve to izvodio je, ne namršteno i mizantropski, kako će pomisliti neki trenirani na mržnji prema tzv. “kultur-pesimistima”, nego beskrajno lako i duhovito, nikad ne govoreći sa soap boxa, upravo obrnuto, minimizirajući svoju ulogu i ulogu kritičara — najslavnije čineći to čuvenom kovanicom “moja malenkost” koju je Mandić reinstalirao. Sasvim u stilu i u kontinuitetu — izraz “moja malenkost” koristili su Krleža i Matoš, upravo oni u čijoj je tradiciji djelovao i na koju se nastavljao Mandić, te dalje, kao prijevod i referenca izraza mea simplicitas ili mea parvitas, fraze srednjovjekovnih latinista, čime je htio podsjetiti na svoju naobrazbu i erudiciju).

Duboko, do srži baždaren Krležom, Mandić se nametnuo i kao sjajan retoričar, na papiru ali i u govoru, pa su njegova, česta, pojavljivanja u TV-programima bila nešto što se čeka iz bar dva razloga — garantirala su kontroverzu ali i intelektualni užitak. Svojim odrješitim staccato stilom i govorom, i mitraljeskom, dalmatinskim timbrom udarenom isporukom (unatoč silnim godinama života u Zagrebu), Mandić je bio upravo ona poželjna, koloritna, duhovita intelektualna figura, koja je mogla izaći i iz jednog od njegovih sjajnih eseja o televiziji.

U tom smislu, s radošću i nostalgijom pamtim polemiku sa Slavenkom Drakulić — trenutak visoko simboličan za cijelu sliku i naročitost kulture kakva je postojala u Jugoslaviji: u kojoj se zemlji, naime, moglo dogoditi da se u jednom programu za “široke narodne mase”, kao što je bio Minimaksov “Od glave do pete”, sukobe i diskutiraju žestoko (pamtim njegovu kovanicu “mudologija” koju je patentirao, ponavljajući je u istom programu), kultur-kritičar i feministička spisateljica a da to prati cijela zemlja, neovisno o spolu, obrazovanju, dobi i klasi?

Fast forward: Mandić je, za razliku, svih ovih godina nastavio performirati svoju nepokolebljivost. Da je jedan od mogućih razloga za to vjerojatno i karakter, uvjerio sam se prije koju godinu na jednom literarnom festivalu u Beogradu. Generalno, kad netko hoće napustiti dvoranu u kojoj publika, s više ili manje pozora sluša, taj to pokušava učiniti na najneprimjetniji način, najčešće pogrbljeno, šuljajući se. Igor Mandić, nasuprot, kad je naumio izići iz ogromne prepune sale, ustao je polako, zabio obje ruke u džepove, protegnuo se i tako, uspravan kao strijela, glave visoko podignute i s lulom u ustima, polako izišao. To je, u nekoliko sekundi, bila lekcija iz samouvjerenosti, attitudea i stila. Malo poslije, kad je jedan popularni pisac, također Dalmoš, ponesen atmosferom stao sve više, do nerazumijevanja brzati pri čitanju — iz mraka je odjeknula poznata intonacija, u talijanskom imperativu: “Calma, calma!” Paternalistički savjet (naređenje?), kao i interni jezični i geografski kôd pošiljaoca primaocu, pripadali su naravno Igoru Mandiću. Koji bi si kritičar (i gdje?) mogao dopustiti tako nešto? Proficiat, “Vaša Malenkosti”!

• Đorđe Matić

leksikon-yu-mitologije

Akademik Tonko Maroević, jedan od najistaknutijih hrvatskih suvremenih intelektualaca, preminuo je iznenada u utorak poslije podne, u svom domu u Starom Gradu na Hvaru, u dobi od 78 godina. Jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, književnik i prevoditelj ostavio je bogati opus, brojne knjige i studije. Njegovim odlaskom hrvatska kultura gubi jedno od najznačajnijih pera koje je više od pola stoljeća ispisivalo brojne zapažene i nadahnute tekstove o našoj književnosti i umjetnosti.

Prije više od tri godine, u siječnju 2017. godine,  Tonko Maroević dobio je posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti i povodom toga dao je intervju Nacionalu. U intervjuu je govorio o tome zašto je ostao daleko od političkih sinekura i klanova te zašto je bavljenje umjetnošću ultimativni znak borbe za slobodu duha.

U nastavku možete pročitati intervju s akademikom Tonkom Maroevićem.

U zagrebačkoj Gradskoj skupštini nedavno je Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti dodijelilo akademiku i profesuru emeritusu Tonku Maroeviću posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti. Tonko Maroević jedan je od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, likovnih i književnih kritičara, ali jednako tako bogatog pjesničkog, esejističkog, uredničkog i prevoditeljskog opusa. Nakon diplome iz povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća do danas javno djeluje paralelno na svim navedenim područjima. Dugogodišnji je savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i redovni član Razreda za književnost HAZU-a. U obrazloženju nagrade navodi se da “širina i stručnost njegova opusa svjedoče o radnom vijeku posvećenom jednakim intenzitetom likovnom i književnom stvaralaštvu. Izniman i trajan doprinos znanstvenom bavljenju temama iz povijesti umjetnosti te nadasve likovne kritike aktualnog trenutka, čini njegov značaj za hrvatsku likovnu scenu neusporedivim”. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije sustavno pisao, napravio retrospektivnu izložbu ili monografiju.

Iako teško pristaje na medijske istupe izvan izjava o izložbama i knjigama koje radi, u velikom razgovoru za Nacional, Tonko Maroević pojasnio je zašto je tako dugo i plodno prisutan na hrvatskoj likovnoj i književnoj sceni, zašto smatra da ako se bavimo kulturom, moramo biti sposobni i prema drugima koji misle drugačije ophoditi se kulturno i civilizirano, koliko je umjetnost krucijalno važna u današnjem tehnokratskom svijetu, kako se treba odnositi prema mlađim kolegama i umjetnicima, ali jednako tako zašto je ostao daleko od političkih sinekura, kulturno-umjetničkih klanova i tabora te zašto je bavljenje umjetnošću ultimativni znak humanističke borbe za slobodu duha i misli.

NACIONAL: Smatrate li svojevrsnim porazom humanističke paradigme što se u današnjem školskom sustavu maksimalno režu satovi ne samo povijesti umjetnosti, nego i crtanja? Nekad su sve generacije imale u gimnazijama naše vrsne likovne umjetnike kao predavače crtanja, slikanja?

Čini mi se da je svijet kasnog kapitalizma stvarno jako blizak neljudskome. Pretvara čovjeka u pukog potrošača, dakle, sve ono gdje bi se čovjek mogao intimno ostvariti, odmjeriti, sve je to postalo nevažno i potisnuto. U funkcionalizaciji čovjeka ukida se komponenta slobode, a mislim da je sloboda jedino zbog čega smo na ovom svijetu.

NACIONAL: Mogu se povremeno čuti u javnosti prigovori na račun akademika, HAZU-a kao institucije, da vas nema dovoljno u javnosti, da niste složni oko nekih društvenopolitičkih situacija i proglasa, iako to u svojem mandatu predsjednik Zvonko Kusić pokušava promijeniti. Mislite li da današnja medijska površnost i medijska politika ne žele da se intelektualci tog tipa više čuju i educiraju javnost?

Kad sam bio mlađi, imao sam i sam skepse i ironije prema Akademiji, to je prirodno i ne može biti normalnije. I danas mislim da i ja i moji kolege tamo nismo popili svu pamet svijeta. Međutim, s nekim iskustvom društvenog ponašanja, možda bi se lakše moglo doći do nekih dogovora uz pomoć svojevrsnog vijeća staraca. Naš glas se ne čuje dovoljno u javnosti. Akademija je po određenim kriterijima okupila relevantne osobe, iako ne i uvijek najkreativnije. Neki od najkreativnijih ljudi ponekad su potpuno izmaknuli mogućnosti da ih se “privede” i “pripitomi” za Akademiju. Malo se šalim, ali to je točno.

NACIONAL: Koje vam situacije danas u našem kulturno-umjetničkom životu možda najviše smetaju, iritiraju vas ili ih ne odobravate? Što biste mijenjali da ste ministar kulture?

Nikada ne bih bio ministar kulture! Silno je teško s malo ribica nahraniti i zadovoljiti sve umjetnike, šalu na stranu. Ne bih to nikada bio, ali svaka čast svakome tko se to usudi. Premda moram reći da na tom polju nismo baš imali sreće. Nadam se da će sadašnja ministrica trijezno sagledati mogućnosti. Ja sam uostalom, kako vidite, altruistično-egoističan…

NACIONAL: Čuvate svoju poziciju bjelokosne kule?

Pa, zapleten sam u svjetove svojih obaveza. Upravo radim na monografiji Jagode Buić, prošle godine priredio sam čak četiri njezine izložbe i svaka je na svoj način bila drugačija, raznolika. S njom me, recimo, vezuje i ta regionalna komponenta, mediteransko-dalmatinska, talijanska kultura. Čeka me još mnogo obaveza.

‘SVIJET KASNOG KAPITALIZMA jako je blizak neljudskome. Pretvara čovjeka u pukog potrošača. Sve ono gdje bi se čovjek mogao ostvariti, sve je to postalo nevažno i potisnuto’

NACIONAL: Koliko vam je pomoglo u bavljenju kunsthistorijom i pisanju to nasljeđe mediteransko-dalmatinske kulture?

Sigurno. Studirao sam povijest umjetnosti s namjerom da se bavim gotikom, renesansom, romanikom… Bio sam između Splita, Hvara i Trogira, pa i Solina, zapravo sam htio također studirati klasičnu filologiju i arheologiju, to su moji temelji. Imao sam sreću studirati povijest umjetnosti kod prof. Preloga i prof. Gamulina. Iako je Prelog bio Zagrepčanin, a Gamulin moj Hvaranin, oba su bili Mediteranci u nekom svojem bitnom interesu. Da me se krivo ne shvati, ne podcjenjujem time druge regije, samo imam regiju iz koje polazim, gdje sam formiran i kamo se često navraćam. Nema hrvatskog grada u kojemu nedavno nisam bio, na tjednoj i mjesečnoj bazi. Ali mediteranstvo – u vremenima velike svjetske krize – jest kultura koja uvijek ima svoje izvore. Meni su umjetnici Biafranci rekli da ja njih ne razumijem jer sam Mediteranac, a ja se s time ne slažem. Samo nisam za njih imao afinitet, iako su u jednom trenutku pomaknuli i moje vidike, bez daljnjega. A oni su i danas ponovno aktualni. Važni su počeci. To ne mora biti Grčka, možemo početke umjetnosti prebaciti u paleolitik jer tamo možemo naći mnoge funkcije likovnog znaka koji nije bio zamišljen da bude umjetnost, ali je s vremenom počeo emanirati jednako ili više nego Picasso. On nas je naučio da ga prepoznamo i vidimo. Češće idem u Grčku i Rim nego u neke druge misaone regije i pejzaže, ali čini mi se da je put prema ishodištima također bijeg od nejasnoća sadašnjosti. Neću reći da nalazimo rješenje, ali nalazimo uporište za razgovor i razmišljanje, jer umjetnost nije toliko rješenje koliko je trajno produbljavanje, širenje.

NACIONAL: Jeste li i u mladosti imali svijest o etičkoj komponenti struke, koja se ponekad preklapa s prijateljskom podrškom, empatijom prema umjetnicima?

Sigurno da sam napisao i nešto nepotrebnih tekstova. Pa onda vam dođu neka iznuđena prijateljstva, iznuđeni tekstovi – iako je to možda preteška riječ. Međutim, nadam se da se iz svakog mojeg teksta vidi jači ili manje jak ulog. Nisam nikada pisao takve kritike poput Antuna Šoljana, koji bi u završnoj rečenici dao gotovo ocjenu djelu, za što mislim da je pogreška neke vrste, iako je on moj dragi uzor. Volim da se implicitno shvati gdje je puko pozicioniranje prema određenom kontekstu, a gdje je valoriziranje koje u tom kontekstu znači proširenje ili produbljenje. Nema definitivnog recepta, ali nisam se nikada previše “zatrčavao”: to može biti i mana, ali nisam onaj koji napada niti me vodi ambicija protagonizma. Čini mi se da sam u umjetnosti uvijek bio u službi s jedne strane civiliziranog, a s druge strane kreativnog odjeka. To je kritika.

NACIONAL: Nikada vam nije padalo na pamet da ulazite u neke politički intonirane pozicije u struci?

Ne dao Bog! Srećom sam odgojen u vremenima kada je politika bila strogo područje političara, a mi smo pobjegli u umjetnost kao prostor slobode. U likovnoj umjetnosti nalazili smo još više slobode, u pedesetima, u vrijeme enformela, jer smo tu vidjeli mogućnost individualnog izraza koji se odupire kolektivizmu i uravnilovki. Možda je odsustvo interesa za politiku i moj defekt, ali u šali velim da sam rođen u fašizmu pa mi je sve poslije toga bilo bijeg od krajnosti.

NACIONAL: Često se navodi kao neka vaša ekscentričnost što nemate mobitel, kompjutor, donedavno televizor, pišete na mašini… Virtualna stvarnost prepoznata je kao veliki kavez, vrsta humanog porobljavanja, gubitka slobode. Kako danas na to gledate?

Nikada nisam bio u trendu, nego se nisam micao s mjesta pa stvari opet dođu na svoje. Dostupan sam telefonski na svojem tzv. radnom mjestu, na Institutu, jer sam već par godina u mirovini, ali do mene se može doći. Pokušao sam prijeći na kompjutor, ali previše sam fizički povezan s pisaćom mašinom, taj način pisanja utječe na moje misli. Evo, i KGB je prešao na pisaće mašine od straha zbog upada u informacije. Poznatiji sam po tomu kao čudak, nego kao kreativac, ali medijima je to interesantno.

NACIONAL: Čini mi se da u druženju i u suradnji s nekim iznimno kvalitetnim umjetnicima, koji su ujedno i sjajni ljudi, i kustos-kritičar postaje bolji i kvalitetniji čovjek, ne samo umjetnički educiraniji. Otvaraju vam se neki novi putevi, spoznaje, ideje, ali proširuje se i emotivni raster?

Kako ne! Kad sam dobio priliku da gotovo istovremeno radim retrospektive Marina Tartaglie i Ordana Petlevskog, jedan i drugi bili su među sobom toliko različiti da su se mnogi čudili što se mogu baviti i jednim i drugim, a meni je upravo ta različitost bila opravdanje za posao. Da sam samo pratilac jednog umjetnika, smatrao bih se zapravo kao tumač defektnim. Čini mi se da je moje tumačenje dobilo time na širini. Svaki umjetnik koji stvara svoj prostor može biti ljubomoran ili ne imati senzibilitet za drugoga. To je njegovo pravo. A ja kao kritičar moram – ili bih trebao – imati senzibilitet za vrlo različite stvari. Sreća moje generacije, u kojoj su se mnogi bavili likovnom kritikom, bila je što sam naučio jako odvajati te stvari. Pisanje mora imati i imaginativnu razinu, ali mislim da nisam preko mjere “literarizirao” pisanje o umjetnosti. Uvijek sam nastojao biti povjesničar umjetnosti na djelu suvremenosti. Kad kažem da sam imao Tartagliu i Petlevskog kao svojevrsne rane svjetionike – ili da sam zapravo odgojen u Tartagliinoj klasi, poput svojevrsnog magisterija, a tu bih dodao i Kostu Angelija Radovanija s kojim sam se mnogo družio – to je povlastica koja je neumjerena, to je blagodat za povjesničara umjetnosti. Ne smatram se oštrim kritičarem, nije moje da tražim ranjiva mjesta. Da, vidim iz čega svaki umjetnik kreće, vidim stanovitu sudbinsku komponentu koja određuje različite rukopise ili vizije, međutim, uvijek sam nastojao razumjeti ono što rade. Možda je malo lakše s umjetnicima čiji su opusi već prije bili konstituirani, iako je i to bio susret s različitom generacijom. Mogao bih u krajnostima navesti Miroslava Šuteja i ponovno Nives Kavurić Kurtović, kao izrazito poticajne: jedan je kretao prema gotovo znanstvenom vizionarstvu koje ima u sebi i geometrizam i optičke elemente, a druga je kretala iz vlastitog, introspektivnog rukopisa i govora.

‘NIKADA NE BIH BIO ministar kulture! Silno je teško s malo ribica nahraniti i zadovoljiti sve umjetnike. Ne bih to nikada bio, ali svaka čast svakomu tko se to usudi. U tom polju nismo baš imali sreće’

NACIONAL: Nisu sada bitna imena, ali doživjela sam da postoje neki opusi i umjetnici u hrvatskoj umjetnosti o kojima niste htjeli pisati, ni rečenicu podrške. Dakle, bez obzira na sklonost dijalogu, blagost i toleranciju koje spominjete, ipak imate vrlo kategoričku granicu gdje neka imena ne prolaze.

Pa ne bih to nazvao kategoričkom granicom. Mogao bih reći da mi je stanoviti broj umjetnika previše jednoznačan. Moj kriterij o umjetnosti – za koju još uvijek do kraja ne znam što je – jest da me nešto mora zaintrigirati. Istina je da sam nešto skloniji klasičnim medijima, međutim, otpočetka sam pokazao interes za ranog Borisa Bućana koji je tada bio netradicionalan; radio sam mu i prvu monografiju, njegovih plakata i ranih radova. Uvijek sam smatrao da Goran Trbuljak ima što kazati u umjetnosti, njegov opus mi je na toj konceptualnoj strani iznimno zanimljiv. Mijene Vlade Marteka me izrazito privlače. Pratio sam Borisa Demura na njegovoj izložbi u Rio de Janeiru. Dakle, imam interesa, ali konceptuala nije baš moj smjer, iako osjećam “body-art” i kod Nives, vidim konceptualu kod Slavomira Drinkovića ili vidim utjecaj Novih tendencija kod stanovitih umjetnika klasičnije formacije i prepoznajem da je ta transpozicija kreativna. Duh vremena utječe na umjetnike. Stekao sam prema neoavangardi prilično dobra znanja, u vrijeme kad sam imao stipendiju u Italiji kod Carla Giulia Argana, upoznao sam kritičare Renata Barillija, Filiberta Mennu, pjesnike poput Sanguinettija ili Porte, imao sam priliku pratiti neoavangardu. No sasvim sigurno sam više formiran na nekim drugim modelima koji su morali preživjeti ispitivanja i iskustva drugih generacija.

NACIONAL: Kako danas gledate na dosta opasnu tezu, koja traje i koja se javlja i u sadašnjoj generaciji vrlo mladih likovnih umjetnika, a to je da su likovni kritičari neka vrsta parazita nad njihovim djelom ili nerealizirani neuspješni umjetnici čija se kreativna nemoć ispoljava u “piskaranju” o umjetnosti? Dosta mladih umjetnika čak sami pišu predgovore za svoje izložbe.

Sasvim sigurno imaju pravo na pisanje, da sami brane svoje razloge, motive, opcije. Međutim, kritika je neophodna. Djelo bez interpretacije ostaje u zrakopraznom prostoru. Pred par dana bio sam na promociji nove knjige Marcela Bačića koji govori o postupku i procesu interpretacije, ali jednako tako i o opasnostima nadinterpretacije koja premašuje prostor kreacije. To je povijesni proces za koji imamo mnogo primjera. Pisanje o umjetnosti jest određivanje konteksta. Umjetnost djeluje u sadašnjosti, okrenuta je budućnosti, ali se nužno referira na nešto od prošlosti. Inače bi jezik umjetnosti bio nerazumljiv. I najradikalnije djelo podsjetit će se na sto godina starog Duchampa! Prema tome, bez kontekstualizacije djelo se ne razumije u svojoj punini, a ja sam za to da ni jedna interpretacija ne može iscrpiti jedno djelo. Nema ni savršenog kritičara ili povjesničara umjetnosti koji će reći zadnju riječ o Rembrandtu ili o Duchampu.

NACIONAL: Vraća li nas to na tezu da su kvalitetna umjetnička djela upravo ona koja su uvijek otvorena novom čitanju, interpretacijama i koja su kompleksna i višeznačna?

Sasvim sigurno. To je za mene credo. Takav sam i u čitanju poezije koja je za mene komplementarna iskustvu likovnosti i koja mi je opet približila mnoga likovna djela. Ta dva medija su vrlo različita, ali svoje poetske interese ne zlorabim u uljepšavanju opisa likovnog djela. Umjetnost je čovjekov trag i znak, on je nastao u određenom, ograničenom ljudskom prostoru, ali teži ekspanziji. Dobra interpretacija sasvim sigurno hvata njegove emanacije koje nisu doslovne. Ta doslovnost me udaljava od umjetnosti i približava je propagandi. Priznajem da umjetnost danas ima naglašenu socijalnu intenciju. Ona se djelomično “šlepa” na trendove, na realitete, na politike, ideologije, a ponekad i s najboljim namjerama govori o stanovitim manjinskim uskraćenostima. Ona je čak prvi mogući oblik kompenzacije, ali to ne znači ako je neko djelo pragmatično uspješno, da je i umjetnički kvalitetno.

NACIONAL: Kako tumačite situaciju da u našim medijima ima sve manje prave žanrovske likovne kritike, dok se to još uvijek ne događa s kazališnom, filmskom i glazbenom kritikom? Zašto je likovna kritika stjerana u neki rezervat, je li to zbog pogrešnog diskursa pisanja ili nekog drugog izvanumjetničkog sadržaja?

Tradicionalni mediji su izgubili svoju provokativnost. Provokacija se mnogo lakše danas događa u kazalištu i na filmu. To je sasvim sigurno i to okuplja ljude, dakle, ono o čemu se govori, to onda prihvaćaju i mediji. To je nužna estradizacija svijeta. Likovna djela su mahom šutljiva, ona pretpostavljaju – u najozbiljnijem smislu – određenu kontemplaciju. Recepcija jednog Velázqueza, Rembrandta, Kleea, Picassa, da ne govorim o Braqueu ili Giacomettiju, zahtijeva određenu tišinu. Ali ni glazba nije u mnogo boljoj poziciji. Status likovne kritike u medijima je sveden na vijest ili televizija snimi otvorenje neke izložbe. Govor o kritici gotovo da ne postoji, a možda smo malo i mi krivi s nedostatkom prave polemičke intonacije. Kritički diskurs nije uvijek lako utemeljiti…

NACIONAL: Treba i neke hrabrosti za to?

Ma treba i hrabrosti, ali treba odustati od nekih aspekata da bi se naglasilo neke druge. Kako imam dugo iskustvo, mene svijest o mnoštvu aspekata često priječi da udarim direktno neko djelo ili izložbu – jer i s dobrim namjerama se odlazi i u pakao – a kad se neko djelo smatra površnim, zaboravlja se da su neka djela nastala improvizacijom, lakoćom, darovitošću itd. Treba odvagati sve elemente jednog djela. Napisao sam u životu nekoliko negativnih i vrlo rezerviranih kritika koje su uzele u obzir opasnost pretjerane “manirizacije” ili repetitivnosti, mrtvog hoda. Toga smo svjesni kod nekih opusa.

NACIONAL: Možda je važno, a možda i nije direktno povezano s vašim književnim i pjesničkim angažmanom, ali primjećuje se kroz vaše pisanje da imate vrlo istančan rječnik, što je rezultiralo time da ste u pisanje o likovnoj umjetnosti uveli kroz godine neke vrlo karakteristične termine, specifične sintagme, fraze koje su danas postale općim mjestima u predgovorima kataloga, monografijama, kritikama, odnosno, valorizaciji djela. Malo kolega, doduše, navodi i citira izvore i originalnog autora, ali postoji jedan fond riječi koji je vaša invencija. Koliko ste toga svjesni?

Ne znam. Ako mogu nešto drugo reći… Cijela moja generacija studenata povijesti umjetnosti na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća, bila je literarno jako potkovana. Ponajprije Igor Zidić, Željka Čorak, Zdenko Rus, Željko Sabol, Zrnka Novak, Ljerka Mifka… A što se tiče te moje “dvostrukosti” i mojeg interesa za književnost, ona mi pomaže da me i dio likovnjaka koji me angažiraju uzima za čovjeka koji ima i literarnu formaciju. Time imam jedan paralelizam, uvjetno rečeno. Rado služim umjetnosti i umjetnicima, pjesniku, rado uređujem i priređujem knjige. Uređivao sam knjige Slobodana Novaka, Ranka Marinkovića, Vladana Desnice, Jure Kaštelana… Kad sam s Nives radio njezine izložbe, uvijek je to bio razgovor dvoje ljudi koji imaju stanovite poetske afinitete, jer je i Nives u svojem verbalnom izrazu apsolutno lirska narav. Kad sam razgovarao s Tartagliom, uspoređivao sam ga s Valéryjem, prema izvjesnoj strogosti. Dao sam mu Braqueove zapise, na što mi je on uzvratio svojim zapisima koje sam kasnije priredio za tisak. To je bilo pitanje nekih duhovnih afiniteta, prepoznavanja na razini senzibiliteta.

NACIONAL: Namjerno zato izbjegavam pitanje što vam je važnije, književnost ili likovna umjetnost, bez obzira na to što ste redovni član Razreda za književnost HAZU-a…

Ali sam prije toga bio dopisni član Razreda za likovne umjetnosti!

NACIONAL: Eto! Ali to se uopće ne zna u javnosti!

Primljen sam pred dvadeset godina u Likovni razred kao suradnik, a onda sam kao redovni član izabran u Književni razred. Rekao bih da sam u likovnom svijetu možda dobio i više prijatelja, ali dolazeći u ateljee, gledajući kako ljudi rade i radeći s nekim umjetnicima po pet, šest ili desetak izložbi, sasvim sigurno mi je to stvorilo neke odnose. Sretan sam što sam mogao i što još mogu razgovarati s Vaništom, Sederom, Keserom, Vrkljanom, to su intelektualci par excellence! Neću reći da umjetnost mora biti intelektualna, ali čini mi se da bi bez te komponente bila mnogo siromašnija, a meni svakako manje privlačna.

NACIONAL: Jeste li primijetili da danas vlada jedna opća tendencija u likovnoj umjetnosti da se većina umjetnika trudi biti strašno “pametna”, previše odlaze u intelektualno, a gube se u polju kreativnosti i zanata, pa i emotivnosti? Jesu li ih kustosi čak malo kastrirali u tom smislu?

Možda čak ne mi kustosi i kritičari, nego vrijeme. Vrijeme zahtijeva stanovitu erudiciju i ono je u tom smislu jako neomanirističko, postmoderno, to stanje traje već pedeset godina. Što znači da je modernizam već nekoliko puta preispitan, a preispitivanje je trajna intelektualna kategorija. Neki umjetnici su, pak, mnogo neposredniji.

‘HAZU JE OKUPIO relevantne osobe, iako ne i uvijek najkreativnije. Neki od najkreativnijih ponekad su izmaknuli mogućnosti da ih se ‘privede’ i ‘pripitomi’ za Akademiju’

NACIONAL: Postoji li neki vaš ritual pomoću kojeg se odmarate, obnavljate, punite baterije, osim čitanja?

Šteta je što ne odlazim dovoljno u prirodu jer volim hodati. Nažalost, hodam gradom. Po prirodi stvari, rekao bih za sebe da sam peripatetik, dakle, mislim dok hodam. Moje odmaranje je uz talijanske križaljke, one mi održavaju vezu s tim drugim jezikom u koji sam bio pristojno uronjen.

NACIONAL: Što je možda bilo najvažnije što ste kao kolega, mentor ili recenzent pokušali prenijeti mlađim kolegama? Na čemu ste najviše inzistirali?

Na motivaciji i ljubavi. Mogu time vratiti ono što su meni dali stariji kolege. Ako išta prenosim – a još i danas ponekad predajem i rado govorim – pokušavam pokazati da govorim o stvarima koje me zanimaju i da uvijek pokušavam ići korak dalje. Mladim ljudima želim prenijeti da baveći se ovakvim temama i područjima kao što su likovni znak ili pisana riječ, sebi stvaraju rezervni prostor. Da baveći se drugima bitno proširujemo svoje iskustvo i dobivamo satisfakciju većeg razumijevanja, prenošenja u tuđe sudbine. Od toga može biti i nama malo lakše. Umjetnost je često intenzivnija od samoga života i bez nje bismo bili bitno siromašniji. Motivira me prenošenje tog iskustva drugima. Mislim da je lakše živjeti s umjetnošću nego bez umjetnosti.

NACIONAL: Koliko su uopće bitne nagrade i smatrate li da one često dolaze prekasno?

Ne, ne smatram da su bitne. Ovu sada nagradu smatram nagradom koja je došla od prijatelja. Kad pogledam članove HDLU-a, o golemom broju njih sam pisao. Mogao bih čak reći da su mi je dodijelili pristrano. No nisam se ni zbog jedne nagrade imao razloga uzoholiti. Ako se nagrade dodjeljuju za rad društvu, društveno sam doista nešto uložio.

NACIONAL: Svih ovih desetljeća bavljenja strukom moglo se čuti iz umjetničkih i kulturnih krugova koliko ste pretrpani poslom, uvijek vas je pratio glas prezaposlenog čovjeka, ali se jednako tako komentiralo kako to u vašem slučaju nije posljedica ambicije, već vam je profesija – ili dvije, tri profesije – hobi. Vi zapravo cijeloga života živite svoju profesiju?

Pa sasvim sigurno, to je neodvojiv dio mene. Tako sam formiran i tako sam uvijek živio. Imao sam rezonancu, odjek, prepoznavanje upravo od strane kolega, a mnogi ljudi kojima sam se profesionalno bavio, postali su moji prijatelji. Dakle, smatram da sam čak povlašten jer sam se mogao baviti strukom koju sam volio, a možda sam ponekad malo i pretjerao: katkada se čovjeku čini da je postao možda previše “serijalan” za neke teme. Međutim, ako sam nekog umjetnika pratio od njegova početka – konkretno Nives Kavurić Kurtović – do, na žalost, kraja, onda je to urodilo jednim oblikom uzvratne sprege. Nives je mene oslobodila u mojem viđenju svijeta nekih stvari za koje sam možda mislio da su zastarjele. Baveći se umjetnicima starije i mlađe generacije, čini mi se da sam uvijek samoga sebe proširivao, svoje vlastito iskustvo. To mi se čini dobitkom…

nacional

Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu…

Opsujem… ovu godinu u kojoj se toliko ružnog, teškog i šokantnog dogodilo. Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…

Nekoliko sati odgovaram na pozive, dajem izjave, šaljem telegram sućuti njegovoj supruzi Vesni koja je, naravno, isključila telefon, javljam se suradnicima, dogovaramo se tko će i što pisati. Već smo odavno postali važan tim, ima nas četrdesetak.

Josipa sam zamolio, kao prijatelja kojeg znam dugo, kao kolegu u tada pokrenutoj stranci prof. Ive Josipovića ”Naprijed Hrvatska” (31. svibnja 2015.), da uskoči jer je prof. Mile Lasić iz Mostara prestao pisati kolumnu i da za nas piše, tjedno.

Prvu je kolumnu Josip Kregar objavio 2. rujna 2015. Dakle prije skoro pet godina. Od tada niti jednom nije preskočio i prometnuo se u najtočnijeg i najpouzdanijeg suradnika, osim toga, u osobu s kojom sam mogao u bilo koje doba razgovarati i zamoliti i dobiti kvalitetan savjet, precizan, jasan, neporeciv.

Profesor Kregar je svakog četvrtka objavljivao kolumne pod egidom ”Porok pravde”.

Dakle, napisah, ne prorok, nego porok pravde, iako je profesor Kregar, smatram, prorok.

Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja

Zašto sam mu predložio da se kolumna tako zove? Kregar i ja smo recidivisti, ovisnici, narkomani: nama je politika u žilama, a on je bio genijalni politički komentator i analitičar. Milina je bila čitati i opremati Kregarove tekstove.

Profesor Kregar je, kao što kaže naziv njegove kolumne, ovisan o pravdi, pravda mu je porok. Ali on je i prorok. On ne šuti.

Nažalost, čini se da nas tišti osjećaj da nam dani prolaze idejom da uzaludno živimo i da isparavaju naše najbolje težnje i napori. Ako nam se to događa, to je možda zato što zaboravljamo da čovjek treba voljeti život što ga je odabrao (ako je), toliko da ga na koncu može nazvati svojim životom jer veliko je iskušenje to što želimo živjeti tuđe živote.

Kada kažem da je prof. Kregar pisao kao prorok onda želim istaknuti da ne samo što je svjesno odabrao život kojim živi, već što nije dopuštao da ga uguše pojedinosti koje su toliko iznenadne, zbunjujuće i konfuzne ili proturječne. Mislim da on sebi nije dopuštao patiti od jedne akutne bolesti našega vremena: vidjeti povezanosti svega sa svime.

Proroci su oni koji prakticiraju parrhesiju (tako se zove kolumna naše drage Jadranke Brnčić), grčka stilska figura (pojavljuje se prvi puta kod Euripida oko 484. godine prije Krista) koja se može prevesti kao slobodan govor, ili kao otvoren govor, ili kao iskren govor.

Da, Kregar je netko tko je govorio istinu.

On je netko tko je kazivao sve što mu je na umu: ništa nije skrivao, nego je u svom govoru potpuno otvarao srce i um drugim ljudima.

On nije kalkulirao. Pazio je na kakvoću odnosa govornika i onoga što se govori jer je jasno i vidljivo pokazivao ono što je držao njegovim vlastitim mišljenjem. A to je činio izbjegavajući ikakav retorički oblik koji bi prikrivao ono što je zaista mislio.

Kregar, za razliku od onih koji maskiraju govor raznim retoričkim alatima kako bi ovladali mislima slušatelja, djelovao je na misli drugih tako da im je, što izravnije moguće, pokazivao ono u što je on sam vjerovao.

Dakle, parezija, tumači prof. Brnčić, doslovno znači: sve govoriti, odnosno govoriti slobodno i otvoreno. Parezija je govorna figura što ju govornik koristi kada otvoreno govori o neugodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. Parezija je potpuno iskrena, izravna, osobna – njezinu istinitost jamči osobnost onoga koji govori – i zbog svega toga potpuno smiona: iznoseći štošta drugačije od onoga što vjeruje većina, govornik se izlaže riziku – gubitku popularnosti, političkom skandalu, sankcijama…

Supruga me miluje po ramenu, lagano otvaram oči, budim se. Sjedi pored mene i kaže mi da ima lošu vijest. Ja pomislim na… Pitam: tko je umro. Claudia suznih očiju kaže mi: Josip Kregar. Uspravim se, uzmem raspelo, malo, koje imam na noćnom ormariću, raspelo s Davidovom zvijezdom na mjestu srca raspetoga, poljubim ga, izmolim Slava Ocu… Ajme, Josipe, Josipe moj dragi…

Istodobno, govornik se upušta u otvoren govor jer smatra da je iznošenje istine njegova (moralna) dužnost, da to mora učiniti kako bi pomogao i sebi i drugima da se dođe do istine.

Parezija je, očito, bitno obilježje demokracije: srž građanske hrabrosti i angažmana. Otvoren je govor, dakle, prijeko potreban kad god se pojavi raskorak između riječi i djela.

Proroku je govoriti istinu – dužnost. Nitko govornika ne sili da govori, ali on osjeća da mu je dužnost govoriti.

Govornik, profesor Kregar, što mogu zaključiti nakon pet godina uređivanja njegovih tekstova i suradnje na Autografu, a i nakon mnogih godina poznanstva, kao netko tko je zaista pozorno pročitao svaku riječ koju je napisao, koristio je svoju slobodu i birao iskrenost umjesto uvjeravanja, istinu umjesto prijetvornosti ili šutnje, rizik prokazivanja umjesto sigurnosti, kritiku umjesto ulagivanja te moralnu dužnost umjesto vlastitoga interesa ili moralne apatije.

Kregar je bio i asket: dok kršćanska askeza ima za krajnji cilj odricanje od sebe samih, moralni askesis ljudi poput profesora Kregara ima za krajnji cilj uspostavljanje specifičnog odnosa prema sebi – odnos samoposjedovanja i samouvažavanja.

Takav asket se otvoreno može suočiti sa svijetom, kako bi se obavljala neka vrsta ispitivanja savjesti: da se omogući pristup istini i da se istina spozna i govori, da se pokaže da postoje ljudi koji govore istinu i da ih se prepozna.

Ja veći kompliment od ovoga nisam mogao sročiti.

Josip Kregar je govorio slobodno, smjelo, odvažno, neustrašivo i naposljetku – s pouzdanjem. Pa pouzdano se vratite njegovim kolumnama i saznajte od čega je satkana istina nas u Hrvatskoj.

Josipe, hvala ti što si pristao biti kolumnist portala Autograf i što si Claudiju, mene i sve ostale suradnike/ce obogatio svojom dobrotom i iskrenim prijateljstvom.

autograf

Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati i kamenjem gađati svakog psa koji laje na tebe, nikad nećeš stići na cilj.

Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao.

Ništa na svjetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.

Jednoga se bojim: ne biti dostojan svojih patnji.

Sve će proći, samo će istina ostati.

Značenje čovjekova života je u tome da on sebi svake minute dokazuje kako je čovjek, a ne tipka na glasoviru.

Ako želiš da te drugi poštuju, važna stvar je da poštuješ sam sebe. Jedino samopoštovanjem ćeš potaknuti i druge da te poštuju.

Nastojim voljeti život više od njegova smisla.

Rad je zadovoljstvo razuma, a nerad je naslada mašte.

Koliko je ljudi koji ne misle sami, nego žive od misli koje su izmislili drugi.

Sigmund Freud

Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno budite sigurni da niste okruženi idiotima.

Svaki normalan čovjek, u stvari, normalan je samo djelomično.

Veliko pitanje na koje nikada nije odgovoreno i na koje ni ja nisam bio kadar odgovoriti, usprkos tridesetogodišnjem istraživanju ženske psihe, glasi: ŠTO ŽENA HOĆE?!

Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti.

Muškarac je sretan sa bilo kojom ženom dok je ne zavoli.

Većina ljudi ne želi slobodu, jer sloboda znači odgovornost. Većina ljudi se užasava od odgovornosti.

Amerika je greška… džinovska greška.

Civilizacija koja ostavlja veliki broj svojih građana nezadovoljnim i okrene ih k revoltu ne zaslužuje priliku da nastavi postojati.

Ego nije gospodar vlastite kuće.

Um je poput sante leda – pluta sa samo jednom sedminom iznad površine vode.

Oscar Wilde

Iskustvo je ime koje svako daje vlastitim pogreškama.

Kad jednoj ljubavi dođe kraj, slabići kukaju, energični smjesta pronađu novu ljubav, a pametni su je već odavno imali u rezervi.

Čovjek koji ne misli svojom glavom ne misli nikako.

Nezadovoljstvo je prvi korak k napretku nekog čovjeka ili naroda.

Svako od nas je sam svoj đavo, i od ovog svijeta pravimo pakao.

Nisam dovoljno mlad da bih sve znao.

Sve žene postanu kao njihove majke. To je njihova tragedija. Niti jedan muškarac ne postane kao svoja majka. To je njihova tragedija.

Nenadareni ljudi obično nemaju neprijatelja.

Bezvrijedni ljudi i bezvrijedne knjige oduzimaju nam dragocijeno vrijeme.

Nemoj zamišljati da tvoje savršenstvo leži u skupljanju i posjedovanju stvari. Tvoje savršenstvo je u tebi. Kad bi samo to mogao shvatiti, ne bi želio biti bogat. Obična bogatstva mogu biti ukradena od čovjeka. Prava bogatstva ne mogu. U riznici tvoje duše postoje beskonačno vrijedne stvari koje ti niko ne može oduzeti.

Uspomene održavaju prošlost na životu. A oni koji ne pamte prošlost, kaže Santayana, osuđeni su je ponavljati. Stoga je, parafrazirajmo, ponavljanje prošlosti majka Gluposti. Uspomene drže na okupu pokidane komadiće odživljenog, one su duševni rekonstruktori prijeđene etape na stazi ljudske egzistencije. Uspomene su preostali naseljeni otoci u okruženju spaljenom zemljom kojom su prošli jahači Prolaznosti. Uspomene su jamci mentalnog jedinstva. Uspomene su čuvari osobnosti i identiteta. Uspomene na uspomene garantiraju neprekinutost spirale samopromatranja kao uvjeta opstojnosti čovjekovog  ja. Povijest uspomenâ uspomene su same.

Imati uspomene dokaz je da smo živjeli sa sviješću o kretanju kroz prostor i vrijeme, da to kretanje ima svoj početak i kraj, da smo (bili) raspoznatljivi kao ljudska neponovljivost, da to putovanje ima smisla, svrhu i cilj. Uspomene su, prema tome, sjećanje na sebe u datim okolnostima. A sjećanja su “tragovi pamćenja” doživljaja, opažanja i ponašanja, tragovi obojeni emocijama ugode ili neugode, tragovi kojima obnavljamo sadržaj  osobne prošlosti. Uspomene su, besumnje, čovjekova nužnost i potreba. S obzirom da se, s jedne strane, ljudi boje nestanka uspomena kao amalgama njihovog moralnog i duhovnog integriteta, i da, s druge strane, svjesno žele postupati dosljedno i u skladu s vlastitim ishodištima i vlastitim zakonima gibanja, jer tako sigurnije stižu na životna odredišta, mnogi svoj životni prostor natrpavaju “dragim predmetima” koji su zaslužni za formiranje uspomena ili koji su u izravnoj konekciji s uspomenom kao slijedom događaja što urezuju se u našu osobu. Drugi, koji, pak, osim takvog mara skupljanja svjedočanstava o sebi i “združenom ljudstvu”, imaju i sposobnost stvaranja umjetničkih tvorbi, te dar zapažanja socijalno-povijesnih uvjetovanosti na njihove živote- proizvode djela (slikaju slike, klešu skulpture, pišu dnevnike, autobiografije i memoare…) od sadržaja svojih uspomena koje će, oblikovane po zakonima estetike i načelima ljudske univerzalnosti, nakon provjere primatelja i uživatelja postati njihove zajedničke uspomene.

Jean-Jacques Rousseau na samom početku svojih “Ispovijesti” (“Les confessions”) piše: ”Počinjem pothvat kome nikada nije bilo primjera i u kome me neće nitko nasljedovati. Hoću da svojim bližnjima potpuno istinito prikažem jednog čovjeka, a taj ću čovjek biti ja. Ja sâm. Osjećam svoje srce i poznajem ljude. Nisam nalik ni na koga od onih ljudi koje sam vidio; usuđujem se misliti da uopće nisam nalik ni na koga na svijetu. Ako i ne vrijedim više, barem sam drugačiji. Tek onda kada ljudi pročitaju ono što sam napisao, moći će prosuditi je li priroda učinila dobro ili zlo što je razbila kalup u kome me slila.” Ogoljavanje vlastitog ja postaje tako “literarni sadržaj” i narativna forma (u konkretnom slučaju: autobiografija i memoari). Prema Philipeu Lejeuneu autobiografija je retrospektivna priča u prozi koju kazuje neka stvarna osoba o vlastitoj egzistenciji s naglaskom na osobni život, posebice na povijest svoje osobnosti. Autobiografija nije do kraja vjerodostojan izvor za objektivno definiranje piščeve ličnosti i događaja u kojima je sudjelovao.Često je netočna zbog slabog pamćenja, neiskrenosti i egzibicionizma autora. U tom smislu treba čitati autobiografije Sandove, Byrona, Casanove, Cellinija. Osnova za memoare je povijest. Oni su spisi pojedinaca o događajima koje su vodili, u kojima su sudjelovali kao svjedoci ili promatrači. Memoari Luja XIV, kardinala Richelieua, prote Mateja, Bismarca, de Golla, Churchilla, Malrauxa, Goethea, Crnjanskog, Meštrovića, Vidocqa, Saint-Simona po svojim individualnim bojama i subjektivnosti bliži su napetim romanima izmaštanim u glavama romanopisaca, nego objektivnim historijskim zapisima. Ispovijest rousseauovskog tipa nastaje kao rezultat kontinuirane introspekcije i svojevrsnog autovojareizma, pa čitatelj, po Branimiru Donatu, ima dojam, da pripovjedač sudjeluje u vlastitu životu ne da bi ga živio nego da bi ga što pomnije promatrao. U dnevničkoj biljšci Miroslava Krleže od 13. II 1916. stoji: “Čitam Wagnerovu autobiografiju. Spekulativno, proročki zanosno govori meni Wagnerova muzika već godinama o stvarima koje se ne mogu izreći riječima, a pisane riječi ovog čovjeka djeluju lažno, prazno i golo.” Očito da su autentične Wagnerove uspomene destilirane i pospremljene u njegovoj glazbi, a da njihovo banalno inventariziranje u autobiografiji nemaju pokretačku snagu “zajedničkih uspomena”.

Inače, kolektivne uspomene jedne generacije supstrat su duha vremena, duha koji je sačinjen od mirijada pojedinačnih, osobnih događaja, iskustava i ponašanja povezanih preovladavajućom silom zajedništva, sačinjen od bezbrojnih ljudskih doživljajnih špena, skupljenih magnetizmom potrebe pripadanja magičnom, solidarnom bipolarnom krugu jedinstva. Ovisno o stupnju (ne)ugode koju izazivaju kolektivne uspomene, iluzije o jedinstvu su prijatne ili propale. Ako su prijatne zovemo ih nostalgijom ili žalom za boljom prošlošću. Nostalgiju ismijavaju, signiraju kao izraz neprijateljstva prema društvu ili čak zabranjuju oni ljudi ili grupe ljudi koji, istovremeno, imaju propale iluzije o kolektivnoj prošlosti i hipertrofirane iluzije o vlastitoj ulozi u stvaranju zajedničke sadašnjosti i budućnosti.

Ako se dublje zaviri u nečije “odabrane uspomene” i, općenito, u dominirajući “optimizam sjećanja”, može se zaključiti da selekcija uspomena ima svoj bio-psihološki korijen baš kao u basni o lisici i grožđu. Ne mogavši ga dohvatiti, gladna lisica je grožđe proglasila kiselim. Lisice smo koje su su i svoje uspomene napunile kiselim grožđem. Uspomene govore o našim ograničenjima. Uspomene su naše veliko opravdanje.

sbperiskop

Filip K. Dik: O njemu se ispredaju neverovatne priče

Moj prvi susret s Philipom Dickom odigrao se pre skoro četvrt veka. U pitanju je bila njegova knjiga Čovek u visokom dvorcu, objavljena u biblioteci “Kentaur” (izdavač beogradska “Jugoslavija”; roman je u Americi objavljen 1963. godine i za njega je Filip Dik dobio Hugovu nagradu – najveće priznanje za SF književnost).

Sredinom sedamdesetih, zahvaljujući možda ponajviše biblioteci “Kentaur”, u našim je krajevima došlo do neverovatnog uspona zanimanja za SF. Politizovani, kakvi smo već bili, pogotovo posle studentskih demonstracija ’68, u science fictionu smo u početku tražili, i prepoznavali, pre svega, potvrde sopstvenih strahova, opsesija i ideja. Tako su tih godina posebno bile popularne tzv. antiutopije poput Orvelove 1984. i Hakslijeve Vrli novi svet. Malo je ko osećao potrebu za klasičnim SF pričama u kojima dominiraju tehnološko-naučne ideje. Već tad je, začudo, bilo daleko zanimljivije igrati se s ljudskim karakterom i vremenom nego putovati ka dalekim svetovima.

U Čoveku u visokom dvorcu odigrava se ono isto što i u glavi svakog deteta ili tinejdžera. Kako bi, naime, danas izgledao svet da se nije desilo ovo ili ono? Kako bi, uopšte, izgledao svet u kojem bih ja bio neko drugi? Ili, još bolje: kako bi izgledao svet prošlosti u kojem bih ja, sa ovim znanjem i iskustvom, mogao da se umešam? To je tema koju su obrađivali mnogi SF pisci, između ostalih i jedan “ozbiljni” pisac poput H. Dž. Velsa, uz pomoć jednog jednostavnog izuma koji se zove vremeplov. Philip Dick se nikad nije služio tako jevtinim sredstvima. On je postupio mnogo radikalnije. Pisao je jednostavnu priču o tome kako izgleda svet u kojem su Hitler (i sile Osovine) pobedile saveznike. Radnja romana se odigrava u Americi koja je pod japanskom okupacijom. Istorija i fikcija se poklapaju sve do 1942. Do tad teče sve kao što je bilo. No, dolazi do preokreta. Hitler prvi dolazi do atomske bombe!

Ono što nikad neću zaboraviti (a usput sam pročitao gomilu boljih Dickovih knjiga) jeste vajkanje zbog Hajdrihovog ubistva od strane britanskih komandosa 1942. godine. (Hajdrih je bio nemački guverner Čehoslovačke i po mnogima viđeni naslednik Hitlera.) Hajdrih bi, naime, prema rečima jednog junaka, bio daleko bolji za sve od Bormana koji je nasledio Firera (pod boljim se misli da bi bio blaži i ne bi atomskim bombama čistio životni prostor u Africi). I danas, kad vidim našu političku scenu, prolazi mi kroz glavu ova Dickova fantazmagorija. Možda bi, zaista, Hajdrih bio humaniji od Bormana a Arkan od Šešelja!

U međuvremenu, Philip Dick postao je pravi mit. O njemu se ispredaju neverovatne priče. Osnivaju se klubovi, pokreću časopisi, objavljuju knjige, održavaju kongresi posvećeni čudaku iz Kalifornije. Svi fenomeni što su od nekog društvenog značaja, ne samo do njegove smrti (1983), obuhvaćeni su, naprosto usisani, u njegovim knjigama. Odnos prema istoriji, totalitarna država i pojedinac, droga i državna manipulacija, uloga medija, odnosi prema manjinama, ženama, hendikepiranim, upotreba medicine, novi društveni pokreti, uloga religije, sve to upakovano je u apsolutno otkačeni svet logičkih pravila i aksioma.

Osamdesetih je godina Philip Dick postao najcitiraniji pisac od strane pristalica analitičke filozofije. Logičke zagonetke nedoumice koje je on otvarao podsećale su na one čuvene Zenonove aporije o kretanju strele i trci kornjače i zeca. Dick je postavljao i postavljao nova i nova pitanja na koja, očigledno, ne samo da nije znao odgovor nego ga stvarno nije ni zanimao. Izgleda da je za njega najveći izazov bilo samo smišljanje pitanja. Pri pokušaju da na neka od njih odgovorite često osećate kako vam se mozak izvrće

Philip Dick je misteriozna pojava, poput Thomasa Pynchona, takođe američkog pisca okruženog aurom tajnovitosti i izuzetnosti. Za razliku od Pynchona koji se već decenijama skriva i izbegava javnost, Dick je neprekidno bio prisutan u javnosti. Njegov opus je ogroman. U pitanju je pedesetak knjiga – romana i zbirki priča. Rođen je u Čikagu 16. decembra 1928. godine. Njegova sestra bliznakinja Jane, umrla je posle četrdeset i jednog dana zbog nebrige njihove majke koja bebu nije na vreme dala u bolnicu (docnije je Dick zbog toga razvio osećanje velikog neprijateljstva prema roditeljima). Majka je radila kao vladin cenzor, a otac kao koljač svinja.

Počeo je da piše veoma rano. Zanimao se za književnost, a u časopisima je čitao tekstove Asimova i Hajnlajna. Najjači utisak i uticaj na njega je ipak imao Van Vogt. Već sa šesnaest godina susreo se s prvim ozbiljnijim psihičkim tegobama. Mučila ga je agorofobija (strah od otvorenog prostora). Uopšte, bio je slabog zdravlja. Kad je završio srednju školu (1947) radio je u radnji za održavanje i popravku televizora. Tu su se prodavale i ploče. Muzika je još jedna od njegovih opsesija. Prisutna je u svim njegovim knjigama. I to podjednako – Mocart i rock.

Studije nemačkog i filozofije na Berkliju upisuje 1949. Njegov prvi objavljeni roman je Solar Lottery, izašao 1954. Tokom pedesetih teško da je zaradio ozbiljniji novac od pisanja (u tom periodu FBI je pokušao da ga zavrbuje da radi za njih u Meksiku gde je jedno vreme imao nameru da studira. Dick odbija saradnju sa FBI iz etičkih razloga). Kroz njegov život je prošlo mnogo žena. Važan podatak za američke biografe osim imena i opisa žena je da je 1959. godine Dick počeo da pušta bradu.

Njegova iskustva s drogama datiraju iz ranih šezdesetih. Uzimao je velike količine amfetamina. Navodno, da bi izdržao ludački ritam od šezdeset strana dnevno! I mimo te radoholičarske pomame Dick je očigledno imao dublju psihološku potrebu da eksperimentiše na samom sebi (Tamno skeniranje, roman iz 1977. ceo je jedan mračni trip u kojem droga postaje univerzalna metafora za postojanje celog čovečanstva). Droga nije, međutim, bila samo deo opšteg američkog intelektualnog iskustva, pogotovo u Kaliforniji tog doba, već i izvor najfantastičnijih spekulacija, pa i paranoja, o zaveri i manipulaciji. Kod Dicka je strah od zavere i manipulacije postao prava manija, pogotovo kad je 1971. godine izvršena provala u njegovu kuću. Optužio je CIA da stoji iza toga. Bio je, između ostalog, ubeđen da je sasvim slučajno u jednoj od knjiga “provalio” neku od pomno čuvanih državnih tehnoloških tajni.

Prema sopstvenim rečima doživeo je nekoliko mističkih iskustava, odnosno otkrovenja. Najpoznatija su se odigrala tokom februara i marta 1974. Nikad nije uspeo da ih racionalno objasni. lz tog perioda je ostao rukopis (Exegesis), osam hiljada strana neprekidnog autodijaloga – neka vrsta automatskog pisanja. Tokom ovih “otkrovenja” Dick je doživeo gubitak nekoliko bliskih prijatelja, velike porodične stresove, imao problema s drogama, postao veoma depresivan i introvertan. Tad je i nastala knjiga King Felix zbog koje je, navodno, CIA počela da se zanima za njega.

Jedna od opsesija Philipa Dicka bila je vezana za dvojstvo čovekove ličnosti koja se odražavala u postojanju dveju moždanih hemisfera. Eksperimentisao je na samom sebi uzimajući ogromne doze vitamina (to je pronašao u časopisu “Psihology Today”) da bi izazvao simultano nervno “pražnjenje” u levoj i desnoj hemisferi mozga. Premda je originalni eksperiment bio namenjen pacijentima s razdvojenim ličnostima, Dik je upravo želeo obrnuto. Tvrdio je da je bio uspešan! Ovi eksperimenti su bili praktična primena njegovih teorija koje su se u velikoj meri naslanjale na gnostičke i kabalističke ideje. Podela na levo i desno, tamno i svetlo, iracionalno i racionalno, sve je to bilo obuhvaćeno u drevnim doktrinama koje su na Zapad došle u obliku alhemije (Thomas Pynchon je iz sličnog duhovnog okruženja – mada ne klasični SF pisac – takođe koristio iskustva alhemije i kabale u svojim delima. Svim poklonicima dela Philipa Dicka toplo preporučujem njegovu knjigu Objava broja 49, izdanje “Svetovi”, Novi Sad, 1992)

Uostalom, bio je ubeđen da poseduje određene parapsihološke sposobnosti, što je nekoliko puta i dokazao. Jednom prilikom je, slušajući Strawberry Fields Forever, čuo promenjene reči pesme kao svojevrsno upozorenje da je kod njegovog sina došlo da takve komplikacije bruha da hitno mora u bolnicu jer mu je život u opasnosti. Odmah je odvezao sina u bolnicu, koji u tom trenutku nije pokazivao nikakve znake bolesti, i tamo se na zaprepašćenje lekara ispostavilo da je upozorenje grupe The Beatles bilo tačno.

Ipak, cela ta raznovrsna i uzbudljiva aura bila bi sasvim bleda i neuverljiva da Dick nije posedovao tako snažan i originalan književni talenat. Ono što je on uradio za SF kao književni žanr slobodno se može porediti sa onim što je uradio Borhes na polju tzv. klasične književnosti.

Philip Dick je jedan od rodonačelnika ideje o paralelnim svetovima. To, međutim, nisu samo svetovi koji se paralelno odvijaju u različitim vremenskim ili prostornim segmentima već pre svega svetovima koji neprekidno postoje i funkcionišu u našem umu. Njegova erudicija bila je ogromna. Od poznavanja filozofije i muzike, preko savremene umetnosti, klasične mitologije, antropoloških istraživanja i istorije pa do najnovijih teorija i radova s područja psihologije, farmakologije, neurologije, informatike, kibernetike, mehanike… Pored svega toga, umeo je da se prilagodi jeziku. Da progovori najrazličitijim dijalektima i slengovima, da ubacuje gomilu izraza i dosetki sa ulice, da prati gibanja i pulsiranje svakodnevnog jezika, pogotovo jezika manjinskih, potkulturnih grupa. Po toj sočnosti jezika Dick je vremenom bio sve mlađi i mlađi. On se sasvim otrgao klišeu klasičnog SF-a gde većina junaka govori jezikom starmalih nadrilekara i proroka. On je bio neka vrsta SF beat junaka. Buntovnik koji je razloge za pobunu podjednako video u društvu i u samoj suštini života. Imao je, pri svemu tome, tanani osećaj za humor i ironiju. Umro je od srčanog udara 1982. godine ostavljajući iza sebe nedovršeni roman The Owl ln Daylight.

Malo je poznato koliko je Dickovo književno delo uticalo na druge umetničke žanrove. Ovde pre svega mislim na film. Najpoznatiji film napravljen prema Dickovom predlošku svakako je Totalni opoziv, sa Arnoldom Švarcenegerom u glavnoj ulozi, a u režiji Dejvida Kronenberga. Reč je o priči We Can Remembet lt For You Wholesale. Priča se razlikuje od filma po tome što glavni junak Daglas Kvajl nikad ne napušta Zemlju. Prema romanu Tri stigmate Palmera Eldriča na Brodveju je pre dosta godina postavljen komad koji je kasnije snimljen kao eksperimentalni crno-beli film (možemo samo da zamislimo kakvo je ludilo bila ta predstava). Screamers je film koji se bazira na Dickovoj kratkoj priči Second Variety. Ipak, najznačajniji, u pogledu režije i uticaja, bez sumnje je Bladerunner sa Harison Fordom u glavnoj ulozi, u režiji Ridli Skota. Originalni roman nosi poetični naslov Sanjaju li androidi električne ovce. Poznato je da su Italijani hteli da snime Ubik (koje li ambicije!).

Kad bih morao da se opredelim za neki od romana Philipa Dicka svakako ne bih mogao da izaberem samo jedan. U najuži izbor ušle bi tri knjige: Tecite suze moje, reče policajac, Tamno skeniranje i Marsovsko iskliznuće vremena (sve knjige su objavljene na srpskom jeziku).

U sve tri knjige imamo prilično mračnu situaciju što se tiče državne represije, nadzora, manipulacije i tako toga. Reč je o nekoj vrsti kripto komunofašizma sa snažnim primesama eugenike (nacistička nauka o poboljšavanju ljudske rase putem odabiranja). U tome, naravno, ima pregršt priča o ljudskim pravima, uticaju medija, sindikata, posebnih medicinskih ustanova i svakako veoma mnogo opijata raznih vrsta. Nema bitne razlike između pomućene i čiste svesti. Kao ni između onih koji krše i onih koji štite zakon. Moć je koncentrisana u rukama nekolicine ljudi, s tim da se konačni plan i onaj ko je iza njega, nikad do kraja ne otkriva (izgleda da je opšte pravilo da svako bude deo nečije igre. Ili sna).

U tom je pogledu čitanje Philipa Dicka u Srbiji veoma poučno. Od samog čitanja teško da ćemo postati optimisti. Ali sama činjenica da je jednom neko, daleko, pre mnogo godina, sanjao i pisao o svemu ovome može nas ispuniti onom vrstom perverznog zadovoljstva koje možda poseduju poslednji primerci nekog egzotičnog plemena kad otkriju da su predmet pomnog istraživanja. Biti istraživan i biti predmet interesovanja otvara nove mentalne mogućnosti. Baš kao i čitanje Dickovih knjiga.

U međuvremenu, SF ide dalje. Da li je to ona budućnost od koje strepimo? Može li strepnja od budućnosti da zameni sam život? Bolje je da to gledamo nekako izmešano. Na primer: u filmu Momci iz Brazila (pisan prema istoimenom romanu lre Levina) gledamo kako bi mogao da izgleda uspešni eugenički eksperiment doktora Mengelea. Prva moja asocijacija dodirnula je Paragvaj. U Paragvaju je, kao što znamo, godinama na vlasti bio jedan užasni diktator po imenu Stresner. Kad je Stresner umro vlast je uzeo njegov sin. Bio je homoseksualac. Obožavao je uniformu. Dao je sebi visok čin i okružio se svojom pretorijanskom gardom koju su činili sve sami zgodni momci. Ta kombinacija fašističko-vojno-seksualne diktature (što je simbolički veoma poznato) delovala mi je apsolutno nadrealno. A to je nešto što je bilo, a i danas je, već prošlost. Budućnost i prošlost isuviše spretno menjaju mesta u ovom veku. Naš strah, koliko i nada, vezani su za mogućnosti paralelnih svetova. Nada da možemo ostati zaštićeni i sigurni u svome paralelnom svetu i panika da ne budemo zatvoreni u nečijem tuđem paralelnom svetu gde će diktator sa svojom decom i suprugom moći da radi s nama šta hoće.

Philip Dick je čovek kojem bi u Srbiji svakako trebalo podići spomenik. Bio bi to spomenik apsolutno neprimetan za sve pripadnike danas vladajućeg koalicionog bloka (SPS-SRS-SPO). On ne bi mogao da konkuriše ni Čiči ni Titu. Bio bi siguran u svojoj usamljenosti baš kao i mi u svojim paralelnim svetovima. Sve dok jednog dana i naši životi ne iskliznu.

pulse

Kakav roman! Rakova obratnica (Tropic of Cancer) spada u red onih dela koja „mogu nekome da promene život“, kako je to napisao Begbede. Jedno od prvih dela Henrija Milera, roman predstavlja nešto kao eksploziju emocija, bez velike priče, ali napisan u jednom dahu, to je neka vrsta unutrašnje odiseje, mešavine toka misli i američke realistične priče kakve su nastajale pod perom Hemingveja, istovremeno pomešane sa elementima nadrealizma, nečega od Džojsovog „Uliksa“ uz primese Foknerovih romana. Rekao bih da je to na svoj način i američka varijanta „Dnevnika o Čarnojeviću“ (lik izgubljene generacija i dalje pod šokom propasti civilizacije koji je doneo I svetski rat) ali u kojoj izraz sveokupne melanholije zbog besmisla života zamenjuje snaga vitalne energije koja izbija iz ličnosti koja pripoveda u prvom licu (pisac) a koja takođe ne zna ni šta će ni kako će u ovom svetu apsurda i besmisla.

Ovo je priča o životu američkog nikogovića u Parizu (uglavnom autobiografski tekst), „would be“ pisca u nastanku, koji se bez mnogo novca, a najcesće bez prebijene pare (osim kad mu žena od koje se razveo iz SAD pošalje ponešto), sa grčem od gladi u stomaku, muva izmedju raznih neobičnih likova, od američkih umetnika iz generacije „lepih i prokletih“ (Ficdžerald) do francuskih raznovrsnih portreta, ne manje pogubljenih, najčešće žena – kurvi bez imena (retko je ko kao Miler toliko pisao o prostitutkama, čini mi se), preko ruskih emigranata do provincijskih profesorčića ili kancelarijskih moljaca, među koje povremeno zaluta glavni lik. Ima tu povremeno i ciste pornografije, zbog koje roman nije više od 20 godina mogao da bude objavljen u SAD i sličnim zemljama koje su držale do ćudoređa, ali glavni utisak je ta snaga pisanja, energija i eksplozivna literarna inspiracija, taj talenat koji probija poput gejzira i zbog čega sam mislio da je Miler u vreme pisanja verovatno bio jos mladić, ali sam posle pronašao da se ipak nalazio već u svojim 40 –tim.

Ovaj roman sam već jednom čitao, pre mnogo godina i već se ničega nisam sećao iz njega, osim toga  da mi je ostavio dobar utisak (kao i sada). Ovo nije ni čudo pošto je teško zapamtiti priču bez prave priče. Miler je rasni pisac, nesto sto se radja a ne može se naučiti ni u jednoj školi lepog pisanja. Od onih pisaca koji skinu svoju kožu i opisuju osećaj kosmičkog vetra koji dolazi iz daljine, možda ono pregzstencijalno strujanje nasatalo još u vreme Velikog praska.

„Samo oni koji mogu otvoriti svetlu svoje utrobe znadu prevesti ono što se nalazi u srcu“ napisaće Miler. „Moja ideja je bila da prikažem uskrsnuće emocija, da oslikam ponašanje ljudskog bića u…šakama delirija“ (citat iz romana).

Pišući na jednom mestu o Dostojevskom, on takodje kaže:

„Za njega nije bilo sveta previše niskog da bi u njega zašao, ni mesta previše visokog da bi se na njega plašio popeti. On je prošao celi spektar, od ponora do zvezda“.

Miler naravno nije Dostojevski, ali je njegov napor bio vredan tog truda.

Inače, o Mileru i njegovom bizarnom životu u Parizu snimljen je i film „Henry and June“, a na temu njegovog odnosa sa američkom književnicom Anais Nain, jednom od žena koje su ga izdržavale u ta doba. Kasnije, Miler je napisao još niz knjiga (Lepi dani u Klišiju), pa seriju Sexus, Nexus…, ali nisam siguran da li je igde dosegao elementarnu energiju i spisateljsku silinu kao u Rakovoj obratnici.

pulse

Malo koja vijest o smrti izazvala je takve reakcije kao vijest da je 11. kolovoza naglo i neočekivano umro Tonko Maroević. On je bio mjera, opće mjesto za likovnog kritičara, povjesničara umjetnosti i autora izložbi, dok je u široj javnosti možda manje bilo poznato da je i vrstan pjesnik, književni kritičar, prevoditelj, esejist, publicist i urednik raznih izdanja.

Kao jedan od najznačajnijih hrvatskih povjesničara umjetnosti 20. stoljeća, ali po svojoj erudiciji i širini kritičkog svjetonazora jednako nezamjenjiv i u novom tisućljeću, Tonko Maroević stvarao je rijetkom energijom i vitalnošću. U razgovoru za Nacional koji sam s njim vodila 2017. godine složio se s time da treba živjeti svoju profesiju i istaknuo da mu je sve što profesionalno radi i struka i hobi, bez znaka razlike. Mnogi su ga ovih dana citirali, ponovivši da je bio „posvećenik poezije“. Upravo je ta lakoća prelaska, spajanja i preskakanja književnih žanrova davala svim njegovim tekstovima poseban naboj i kvalitetu, pronalazio je i stvarao novi leksik, sebi svojstvenim riječima i frazama.

Rođen je 22. listopada 1941. godine u Splitu, gdje je završio slavnu splitsku Klasičnu gimnaziju, no korijene vuče iz Starog Grada na Hvaru za koji je trajno, do zadnjeg dana, ostao posebno vezan. Stari Grad dom je njegovih predaka i grad antičke tradicije.

Kao dječak obilazio je ruševine Salone, misleći da će studirati arheologiju i klasičnu filologiju, no malo stariji splitski prijatelj Zvonimir Mrkonjić ukazao mu je na studij komparativne književnosti, a rođak Ivo Maroević, istaknuti povjesničar umjetnosti i muzeolog, na studij povijesti umjetnosti. Tako je, prema vlastitim riječima, kompromisno odlučio upisati komparativnu književnost i povijest umjetnosti, iz straha da od poezije i književnosti neće moći živjeti, iako je još u djedovoj kućnoj biblioteci u Starom Gradu bio okružen knjigama na nekoliko jezika te je već s 15 godina objavio pjesme u splitskom časopisu Vidik. Svejedno, u mladosti nije bio uvjeren da bi taj odabir mogao biti njegova sudbina.

Nakon studija komparativne književnosti i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1963., do danas je aktivno djelovao paralelno na svim navedenim područjima. Jedno vrijeme bio je u Rimu na stipendiji kod Carla Giulia Argana, gdje je dobro upoznao talijansku i europsku neoavangardu. Bio je dugogodišnji znanstveni savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti, profesor na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na ADU u Zagrebu te redovni član Razreda za književnost HAZU-a. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Uz likovnu i književnu kritiku jednako je bogat i nagrađivan njegov pjesnički, esejistički, prevoditeljski i urednički opus. Za prevođenje je jednom rekao da je najljepši oblik čitanja djela. Prevodio je s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. García Lorca, G. Mascioni, G. Papini, F. Petrarca, R. Queneau, L. Sciascia i dr.), a o iskustvu prevođenja Jorgea Luisa Borgesa napisao je traduktološko-esejističku knjigu Borgesov čitatelj (2005).

Tonko Maroević bio je možda zadnji renesansni humanist koji je kročio našom kulturnom sredinom, podjednako autentičan, angažiran i intuitivan stvaratelj, ali s rijetkom ljubavlju i podrškom umjetnicima i njihovu radu, pronicljiv u svojim analizama pojedinog umjetničkog opusa. Bilo je u njegovu biću nešto „leonardovsko“. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije pisao, napravio retrospektivu, monografsku izložbu, prikaz za novine, stručne časopise ili znanstveni rad.

Svestranost, ali i znanstvena akribija i analitičnost njegova opusa, tekli su paralelno, kao i poseban senzibilitet za sinestezijsko povezivanje likovne umjetnosti, književnosti i pjesništva, čemu je bio posvećen i njegov doktorat s temom „Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas“ (1976.). Kao književni kritičar sustavno je i britko pratio suvremeno, ali i starije hrvatsko pjesništvo i talijansku književnost, s većom strogošću prema pjesnicima nego prema likovnim umjetnicima. Volio je i isticao ozbiljne poetske dosege Arsena Dedića i Jakše Fiamenga, ne samo zato što su imali zajednički mediteranski, truverski kod. Sastavio je antologije suvremenog hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. („Uskličnici“, 1996.) i od 1996. do 2019. („Svjetlaci“, 2019.), kao i antologije katalonskoga pjesništva „Bikova koža“ (1987.) i „Riječi za jedan lapidarij“ (2018.).

Krasile su ga posebna blagost i nježnost prema likovnjacima i gotovo je za svakoga imao riječ podrške, nalazeći ponekad nevjerojatne razloge za pozitivno vrednovanje nečijeg rada i truda. Možda je to i stoga što je znao reći da je profesionalno odabrao „svijet izmišljenih vrijednosti“, gdje je ponekad teško odrediti kriterije valorizacije ili potpuno izbjeći subjektivnost ukusa i senzibiliteta. Pa ipak, Tonko nikada nije imao i pokazivao iracionalnu antipatiju ili netrpeljivost prema bilo kojem umjetniku ili kolegi. Ako nekima nije bio sklon, to je značilo da su se ogriješili o njegov humanistički, estetski i ljudski kodeks ili da su u svojem umjetničkom opusu „previše jednodimenzionalni, skloni ponavljanju i citiranju, bez logike unutarnjeg rasta djela, bez likovnog problema koji su si zadali morfološki, tematski ili stilski“. I uvijek bi to detaljno i precizno argumentirao.

Jednako je tako percipirao i uvažavao djela brojnih samoukih umjetnika – na što su čistunci u struci podizali obrve – smatrajući da u traganju za dobrom, živom i autentičnom umjetnošću ne smijemo okoštalo umjetnicima brojati diplome akademija, jer što imamo od diplome ako je djelo mrtvo i neinventivno. Zalagao se za fenomenološki pristup modernoj i suvremenoj umjetnosti. Tako je tekstove o naivnoj umjetnosti, pisane od 1968. do 2012., objavio u knjizi „O naivi i autsajderskoj umjetnosti“ (2013.).

Kustos Marko Golub napisao je u svojem oproštaju od Tonka na Facebooku:

„U svemu je uvijek pronalazio nešto uzbudljivo, senzualno, lijepo i dobro. Nikoga nije htio odbiti, a njegova je samoobrana bila neka iskrena predanost; oni nisu mogli biti toliko loši koliko je on dobrim mogao vratiti. Nije izmišljao i mistificirao. Tisuće i tisuće stranica, niti jedna laž, niti jedan slab tekst.“

Na koncu, pamtit ćemo Maroevića po toj sveobuhvatnoj, živoj percepciji svijeta u kojoj nema mjesta predrasudama. Nije mu bio problem reći da nešto nije pročitao ili pogledao (izložbu, film) i često je isticao kako se boji da će s ovog svijeta otići nenačitan. Volio je diskutirati s mlađim kolegicama i kolegama, pitati ih za njihovo mišljenje, čuti više strana. Tonko Maroević bio je lišen negativnog ega i nije se osjećao ugroženo novim generacijama povjesničara umjetnosti, kritičara i kustosa, štoviše, sve je revno pratio, čitao, obilazio, a mi smo se čudili kako to uopće stiže uz sve obaveze. Ne sjećam se da mi je ikada, primjerice, odbio ijednu narudžbu i molbu za tekst dok sam bila urednica u Vijencu ili kad bih ga zamolila da pogleda i poprati opus nekog novog umjetnika. Samo bi se u hodu nasmijao i rekao: „Mala, svaki dan sam dužan barem deset tekstova, ali hoću, napisat ću ti. Nekako ću stići.“ I uvijek bi na vrijeme došao njegov tekst iako je bio najzaposleniji od svih valjda do sada živućih hrvatskih povjesničara umjetnosti i kritičara.

Njemu samome bilo je nevažno to silno isticanje titula, akademskog statusa, nagrada koje je dobio tijekom života, no izdvajao je nagradu Goranov vijenac za poeziju stoga što je 2018. došla od samih pjesnika i ukazuje na njegov specifičan „individualni prinos poeziji, dug preko 50 godina“.

Bio je naš kolega koji je na put umjetnosti vratio mnoge umjetnike i mlade povjesničare umjetnosti koji su možda u nekom trenutku htjeli odustati od struke, a čini se da je tako bilo i s mladim piscima i pjesnicima. Bio je i jedan od najboljih mentora diplomantima i poslijediplomantima, prijatelj, suputnik i supatnik struke, a najviše od svega – drug. Njegova toplina, blagost i nježnost bile su legendarne, što ovih dana svi ističu na društvenim mrežama. Iskreno je poštovao svoje sugovornike, znajući da je suprotnost vlastitoj istini i viđenju svijeta također (moguća) istina. Jednako je tako djelatno živio ideju feminizma, odnoseći se prema umjetnicama i kolegicama svih generacija s iznimnim poštovanjem, uvažavanjem i pristojnošću, koji nisu bili maska. Volio je diskusije s „pametnim“ i svestrano obrazovanim kolegicama, potpuno svjestan koliko nepravde u tradicionalno „muškoj“ struci kustosa i povjesničara umjetnosti ima prema kolegicama, od tretmana do visine honorarâ. Na tom tragu rekao je i kako mu se čini da je ženska poezija „danas možda gotovo i jača dionica hrvatske poezije“. Redovito je citirao i parafrazirao svoje mlađe kolegice i kolege u tekstovima, bilješkama, znanstvenim radovima, predgovorima kataloga i monografijama. Nije samo posezao za velikim imenima iz prošlosti. Često je znao reći da su njega zadužili svi redom (Gamulin, Prelog itd.) i kako je svjestan da je imao sreće što je učio najvećih pa sada i sâm mora vratiti taj dug kroz mlađe kolege. Zato je svima u koje je vjerovao otvarao vrata.

Uvažavao je i svoju publiku, posjetitelje izložbi iz drugih profesija: njegovi predgovori u katalozima nikada nisu bili pisani pseudointelektualnim hermetizmom, neprohodno i nemušto, tobože pseudoznanstvenim diskursom, već stručnim jezikom koji su svi obrazovani ljudi drugih profesija mogli pratiti. Smatrao je da to pokazuje kako mi kao struka nismo ravnodušni prema publici, da smo most koji povezuje i spaja umjetnost, umjetnike i publiku, i da to moramo pažljivo njegovati. Takvi su mu bili i govori u javnosti. Topli, iskreni, edukativni, kada bi nakon promocije knjige ili otvorenja izložbe ljudi u publici nerijetko komentirali naglas da su nešto od Tonka naučili i da je šteta što njegov govor nisu zapisali ili snimili. Zato je bio toliko omiljen.

„Veliki ljudi mogu svijetu ponuditi cijeloga sebe, a da ništa od sebe ne izgube. Veliki ljudi čine da se i drugi osjećaju veliko“, napisala je na Facebooku umjetnica Andrea Musa, opraštajući se od „šjor Tonka“. Upravo stoga što se toliko davao drugima, Tonko je, bez obzira na to što je ranije već objavio nekoliko zbirki svojih pjesama, eseja i studija, tek relativno nedavno izdanjima zaokružio svoj opus. Izbor iz likovno-kritičkih i povijesno-umjetničkih tekstova „Slikanje i slikama predgovaranje“ objavio je 2006., svoje izabrane pjesme 2009. u zbirci „Drvlje i kamenje“, a priloge praćenju suvremenog hrvatskog pjesništva „Skladište mješte sklada“ 2010. godine. Nije dočekao jesensku promociju nove knjige Branislava Glumca „Iza ugla, ogledalo“ (VBZ), u kojoj je Glumac na tu zadanu temu sakupio prozu, zapise, eseje mnogih naših kulturnih djelatnika, između ostaloga i intervju s Maroevićem. U svojoj kratkoj prozi, naslovljenoj „Iza ugla, obrisi“, on se potpisuje samo kao „pisac“, na tragu svoje skromnosti, jednostavnosti i nepatvorenosti. No iza Tonka Mareovića neće ostati tek obrisi. S njegovim se odlaskom dogodilo nešto mnogo teže i tužnije – kraj jedne epohe erudicije, ljudskosti i dobrote.

nacional

Usred nesmiljene žestine ljeta, u vrijeme kontinuirane izdavačke suše, u Slavonskom Brodu, pojavila se osvježavajuća knjižica odgovarajućeg naslova “Otok” – zbirka zapisa magistre Darije Mataić Agičić o nekoliko otoka Jadrana koji su je ugostili i uvjerili u svoj utjecaj, i u blagotvornost promjene i putovanja u neistražene krajeve, mjesta okružena pučinom – beskrajnim plavetnilom mora i neba. Poput melema za opekotine od slavonske svakodnevice, ovaj, formom zanimljiv knjižurak, prepun je nježnih opisa Darijinih doživljaja podneblja koje svojom iskonskom vezom s uzbuđenjem potrage za smislom i ljepotom potiče istraživanje i prepuštanju potpunom užitku.

Iako se radi o osobnim iskustvima i dojmovima s ljetovanja, u knjižici nalazimo senzibilne, poetske izvještaje koji mogu biti i naši. Do nas ponovo dopiru bogati, proživljeni mirisi, boje i zvukovi (tišina!) otoka okruženih plavim vodenim dubinama, malih otoka koji nude raskoš drukčijosti i razotkrivanje nas u njima i njih u nama. Otoci su mjesta osame, a osama je uvjet za duhovnu regeneraciju. U cjelini, Otok Darije Mataić Agičić, nadsumativni je epsko-lirski skup emocionalnih i narativnih elemenata, nadahnjujuća poema, velika pjesma u prozi.

Knjiga je izašla u Nježnoj biblioteci. Urednik: Stribor Uzelac Schwendemann. Nakladnik: Studio HS internet d.o.o. U rujnu će se održati promocija. Bit ćete pozvani.

Ne smatram se nešto previše ni pametnim ni pametnijim od ostalih da bih dozvolio sebi takav luksuz da prosipam pamet svijetu oko sebe, ali sa svojih 55 godina na grbači bio sam u životu i na vrhu i na dnu lonca, proživio svakakva sranja u životu i možda je to već sada dovoljan razlog da jedan čovjek s takvim proživljenim  iskustvom može ljudima i svijetu oko sebe poslati neke poruke pa možda i reći nešto pametno.

Bit će mi drago ako vam se neka moja misao zalijepi za srce i tiho i samozatajeno ju negdje zapišete ili čak zapamtite, ja zadovoljan i nitko sretniji od mene.

Hvala.

BOG I KORONA

Jedino njih dvoje

Imaju pošten odnos

Prema čovjeku.

Jedino njih dvoje

Nikada ne prave

Razliku među ljudima.

RAZLIČITOST

U našem društvu uopće se ne trebaš

Brinuti ako imaš drugačiju boju kože,

Ako si druge vjere ili nacionalnosti,

Dovoljno je da samo imaš

Drugačiju frizuru i već će te sredina

Proglasiti čudakom.

Dovoljno je da samo nosiš

Umjetničku bradicu i već će te

Sredina proglasiti četnikom.

I dovoljno je da si samo pametniji i

Inteligentniji od drugih

I veće če te sredina

Proglasiti luđakom.

MUŠKARAC

Hrabar je i odvažan.

Gine za ideale.

Baca bombu na neprijatelja.

Juriša na tenkove.

I uvijek zna šta mu je činiti.

Jedino kad žena s velikim sisama

Raširi noge, tada postaje zbunjen,

Ponestaje mu hrabrosti i junaštva,

I nikada ne zna šta mu je dalje činiti.

ZMIJE I POLITIČARI

Zmija odbacuje svoju kožu

A političari ljude s kojima su

do jučer skupa radili,

kada ih iskoriste i potroše,

Ili kada od njih više nemaju koristi.

Samo ih ispljunu poput

Starog indijanca

Koji žvače duvan.

DOMOVINA

Nalazi se u srcu voljene žene.

A bez svoje Domovine čovjek se

Osjeća kao govno na kiši,

Kao invalid bez obje ruke,

Kao mrtvac na odsustvu.

VIZIONARI I POLITIČKE STRANKE

Svaka politička stranka se trudi u svoje

Redove dovući bar jednog dokrora da joj malo

Podigne rejting, misleći da će on biti ta lokomotiva

Koja će povuć iz provalije i i stranku i društvo u bolju i

Sretniju budućnost.

Međutim, ono što vuče i pokreće

Ovaj svijet naprijed nisu lokomotive,

Nego ljudi s naprednim idejama, ljudi s vizijama,ljudi vizionari.

A takve društvo obično proglašava čudacima ili

Čak luđacima, od takvih se naš svijet distancira,

A društvo nastavlja i dalje propadati i tonuti

U još veću provaliju,

Dok političke stranke i dalje traže

Spas u nekom novom doktoru.

DEMOKRACIJA

Madame u bordelu naivnih pohotnika

Koji u nju slijepo vjeruju,

Kucaju na njena vrata,

A ona im poput stare kurve

Masno naplaćuje svoje usluge.

DRŽAVA

Svaka država je u svojoj suštini

 zla maćeha

Koja se  javnosti i medijima želi

Predstaviti kao

Dobra i brižna majka

Koja se  brine

o svome narodu.

LANCI I OKOVI POLITIKE

Okovi politike nikada ne mogu

Sputavat slobodoumnog čovjeka.

Ni oni komunistički,

Ni ovi sada kapitalistički.

Najviše nas u životu sputavaju

Lanci koje smo si sami skovali

U našem vlastitom biću

I koje smo zavoljeli više od

Same slobode.

BRAK

Nije grobnica ljubavi

Ali to zna često puta biti.

I što dublje u tu grobnicu zalaziš,

Mrak je sve veći i veći.

Parovi koji žive u divljem braku

Ili slobodnoj vezi, često su puno

I zadovoljniji i sretniji od onih koji

Su vjenčani u Crkvi i pred matičarem.