Igor Gajin nije prvi teoretičar koji se obračunava s dominantnim obrascima naše suvremene književnosti, ali u “Leleku tranzicije” izvodi do sada najsustavniju demontažu hrvatske književno-tranzicijske laži

“Lelek tranzicije” radi drske, odgovorne i hrabre pomake, demaskirajući površnost i banalnost ovdašnjeg književnog mainstreama, pa ova studija ulazi na najuži popis obavezne lektire bez koje o suvremenoj hrvatskoj književnoj stvarnosti više nema smisla govoriti

Čestitka gradonačelnika povodom početka prve akademske godine na Sveučilištu u Slavonskom Brodu, objavljena na službenim stranicama grada Slavonskog Broda, tipičan je primjer prigodničarko-namjenskog teksta, koji, generalno, svojim birokratsko-frazeološkim i stilsko-jezikoslovnim karakteristikama, na izvjestan način oponaša speed dial, brzo biranje. Podsjećam, radi se o funkciji koja je dostupna na mnogim telefonskim sustavima i omogućava korisniku da uputi poziv pritiskom na smanjeni broj tipki. Brzo biranje osobito je korisno za korisnike telefona koji redovito biraju određene brojeve.

Ukucao je, po političko-marketinškoj dužnosti, gradonačelnik Duspara skraćeni broj univerzalnog studenta, kako bi ga brže-bolje dobio i čestitao mu, studenta, kojeg inače, neredovito/rijetko bira/nazove. Odaslanu poruku čuli smo svi mi spojeni na poluotvorenu liniju javnosti. Na razini sadržaja radi se lijepoj hrpici fraza – konvencionalnih i besadržajanih iskaza, izričaja koji su formalno dotjerani i/ili kitnjasti, koji lijepo zvuče, ali su smisaono bezvrijedni. Na razini lingvistike odnosno jezičnih zakonitosti, mi sa sklonošću prema građanskom uzvraćanju funkcionalnim autoritetima, dobili smo izdašnu priliku upozoriti studente da se tako (kao u čestitci) ne bi trebalo pisati. Naime, i pravilna upotreba maternjeg jezika dovodi, kako je to napisao gradonačelnik, do osobnog i profesionalnog boljitka.

Ističem da gradonačelnikova čestitka nije tamo neki usputni komentar izdvojen iz neke radio-diskusije, ili stand-up nastup, govornička improvizacija na rođendanu Marice sekretarice, ili tekst objavljen na sbperiskopu koji nema lektora, nego samo jedinog i ludog urednika koji se oslanja na svoje kratko iskustvo pisanja. Hoću reći, ne smije tu biti zezanja. Kad se službeni tekst objavi, on mora biti korektorski i lektorski profiltriran, primjeran iliti uzoran kao nadbiskup zagrebački.

Da ne dužim, evo tek nekoliko primjera.

Imamo: Kontinuirano stjecanje znanja i otkrivanje neistraženih područja je osnovni element svakog društvenog napretka…

A treba: Kontinuirano stjecanje znanja i otkrivanje neistraženih područja  osnovni su elementi društvenog napretka…

Imamo: Studiranje na fakultetima najviši je stupanj u obrazovnom sustavu kojeg svaki čovjek odabire prema vlastitim ambicijama.

A treba: Fakultet je najviši stupanj u obrazovnom sustavu, a odabire se prema vlastitim ambicijama. 

Imamo: Po prvi puta Sveučilište u Slavonskom Brodu upisalo je svoje prve studente i na tome sam zaista ponosan.

A treba: Prvi put na Sveučilište u Slavonskom Brodu upisani su (ili: upisali su se) studenti i na tome sam zaista zahvalan.

Imamo: Povodom početka prve akademske godine 2020./2021. na Sveučilištu u Slavonskom Brodu upućujem iskrene čestitke svim studentima te njihovim profesorima i asistentima…

A treba: Povodom početka prve akademske godine 2020./2021. na Sveučilištu u Slavonskom Brodu, upućujem iskrene čestitke svim studentima, profesorima i asistentima…

Imamo: Svoju zadaću shvatite ozbiljno, redovito učite i upijajte sva nova znanja koja se stavljaju pred vas kako bi jednoga dana bili značajni dionici našega društva i u skorije vrijeme ta znanja prenosili na nove naraštaje koji tek dolaze.

A treba: Svoju zadaću shvatite ozbiljno, redovito učite i upijajte nova znanja koja se stavljaju pred vas, kako bi jednoga dana bili značajni dionici našega društva, i ta znanja prenosili na nove naraštaje.

Nužne, takoreći mikro-izmjene, odnose se na iritantno brljav stil, a ove dvije na upotrebu jezika.

• Izraz prvi puta je pogrešan, i valja ga izbjegavati. Izvorno je riječ o spoju dvaju sklonidbenih riječi: rednog broja i imenice. S obzirom na način njihovog spajanja, trebaju biti u istom rodu, broju i padežu. To konkretno znači da sintagma u nominativu i akuzativu glasi prvi put, a u genitivu prvog(a) puta.

__________________

• Enklitike su riječi koje se u izgovoru naslanjaju na riječi ispred sebe, najčešće skraćeni oblici pomoćnoga glagola biti: sam, si, je, smo, ste, su i pomoćnoga glagola htjeti: ću, ćeš, će, ćemo, ćete, će.

• O mjestu enklitike postoje mnoga pravila. Najčešće se griješi tako da se enklitika stavlja ispred glagola tamo gdje mora stajati iza njega, npr.

• Slične odluke su važne i u ostalim područjima. > Slične odluke važne su i u ostalim područjima.; Slične su odluke važne i u ostalim područjima.
  

• Cijena ručnika je snižena. > Cijena ručnika snižena je.; Cijena je ručnika snižena.

Ovaj mali trud oko faktotumove jezično-stilski bezvrijedne čestitke, upućen je prvenstveno njemu, u nadi da će ubuduće uvažavati jezične zakonitosti i sugestije. S obzirom da je Duspara i showrunner serije Kuda plovi ovaj Brod, on nadmašuje male producente, epizodne redatelje i pisce čestitki kojima je okružen. Neka se tako i postavi.

Napomena: upravo žudim da se i ovaj tekst izmasakrira kako bi se povela rasprava o upotrebi jezika.

Poznato je da novinari i pokusni piloti najmanje žive, da je možda gore starjeti samo u kupleraju i da je to jedan od onih poziva koji nemaju ni prošlosti ni budućnosti.

Neki od najsjajnijih novih naslova prijevodne proze govore o staroj, mračnoj temi uspona nacizma – Éric Vuillard nastavlja književnim sredstvima tamo gdje je historiografija nemoćna, Daniel Mendelsohn istražuje sudbinu svojih predaka, a Wolfram Eilenberger živote njemačkih filozofa

Prvog dana Mjeseca hrvatske knjige 2020. godine,15. listopada, u Slavonskom Brodu, Gradska knjižnica Slavonski Brod i Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, predstavili su knjigu eseja „Zemaljski i nebeski grad” te zbirku pjesama „Stvari onkraj stvari”, katolički orijentirane autorice Ružice Martinović-Vlahović. O događaju izvjestio je sbplus, vodeći brodski news portal, u tekstu pod naslovom  Umjesto glupih engleskih fraza, tetovirajte njezine stihove.

O esejističkom i poetskom stvaralaštvu doktorice Martinović-Vlahović ne znam, nažalost, ništa, osim što sam poslušao jednu njenu pjesmu koju je na promociji pročitao dobri duh Broda, glumac Luka Stilinović. Stoga, njena „duhovna poezija“ nije u mom fokusu, već je to Mirko Ćurić, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika i predsjednik slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka, jedan od predstavljača knjiga. Za autoricu članka Željku Gavranović, on je „iskreno najzanimljiviji sinoćnji govornik.“. Iz gomile izraza koji ništa ne znače ili znače manje ili drugačije od onoga što sugerira, i zbrkanih i plitkih tvrdnji koje je izgovorio prigodničarski, javno kao da pred sobom ima adorante bez kriterija za valjano, izdvajam jednu bljutavo moralizatorsku pretjeranost. Kako bi po svaku cijenu potvrdio literarne vrijednosti knjiga esejistkinje i pjesnikinje i izrazio svoju gorljivu blagonaklonot, on mjere nije imao izgovorivši sljedeće: „Umjesto glupih fraza na engleskom jeziku koje mladi danas često tetoviraju na svoje tijelo, trebali bi tetovirati duboke misli ove talentirane Brođanke.“ Pritom Ćurić nije naveo niti jedan primjer iz repertoara glupih fraza na engleskom, a niti ijednu mudru.duboku misao doktorice Ružice, a koja bi se isplatila/imala opravdanje trajno biti nanešena na/pod kožu. On je mislio da je argumentacija atraktivna, ali ona je neprivlačna i diskvalificirajuće jadna. Konzervativno besmislena. Da Feral Tribune još uvijek izlazi, mnijem da bi ju uvrstio u svoju znamenitu rubriku Greatest shits.

Ne želim raspravljati o takvom sterilnom elitizmu, odsustvu elementarnih objašnjenja za ekstremističke tvrdnje koje ga za Ž.G. čine „iskreno najzanimljivijim govornikom“, nedovoljnoj fokusiranosti na bit duhovnosti, o nepojmljivom nespominjanju Nikole Šopa, najvećeg hrvatskog pjesnika religiozne dubine i nesposobnosti kontekstuliziranja globalnog fenomena snage vjere, a ne religije. Htio bih samo navesti nekoliko glupih fraza na engleskom jeziku koje se tetoviraju po koži žena i muškaraca diljem svijeta, a koje toliko živciraju i onespokojavaju Mirka Ćurića.

Svi imamo ožiljke, svi imamo priče.

Vjeruj u svoje snove.

Moć mašte nas čini beskonačnima.

Nikad ne odustaj.

Jedna ljubav, jedno srce.

Ono što vas ne ubije čini vas jačim.

Neka bude.

Zauvijek mlad.

To je moj život.

Slobodan kao ptica.

Vjeruj u sebe.

Sve što trebate je ljubav.

Živiš samo jednom.

Punih 31 godinu prošlo je otkako nas je napustio jedan od najvećih europskih pisaca minulog stoljeća – Danilo Kiš (22. veljače 1935., Subotica – 15. listopada 1989., Pariz). Tim povodom donosimo vam dijelove njegovog razgovora s čuvenim njemačkim novinarom i kulturnim radnikom Adelbertom Reifom. Pod naslovom “Ne vjerujem u piščevu fantaziju”, čitav razgovor objavljen je u knjizi „Gorki talog iskustva“, u kojoj Kiš, “kroz razgovore i svjedočenja govori o svojim knjigama, o svom životu, o svom iskustvu, o prijateljima, o politici i sudbini, o najvećim izazovima pred kojima su se nalazili njegovi savremenici”. Pročitajte što je o religiji, što o svom židovskom naslijeđu, a što o ljudima pod diktatorskim režimima, govorio veliki Danilo Kiš. „Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije.

Gde, po vašem mišljenju, leži uzrok utopijskih i ideoloških žudnji čoveka XX veka?

– Nestajanjem fašističke, odnosno nacionalističke i sve bržom propašću marksističko-komunističke ideologije situacija je u velikoj meri izgubila u oštrini. Svet se – to je sad sasvim očigledno – vraća različitim oblicima vere. Ovo ne važi samo za muslimanske države, nego i za katoličke i pravoslavne zemlje. U zapadnim industrijskim nacijama opaža se, osim toga, i okretanje misticizmu. Čoveku je očigledno potrebno jedno totalno i totalitarno objašnjenje sveta. Marksistička ideologija dala mu je takvo totalitarno objašnjenje tako što je mehanizam egzistencije i postojanja pokušala da definiše tezom o „klasnoj borbi“. U međuvremenu su ljudi sve više uviđali da je marksističko objašnjenje nedovoljno, čak i pogrešno, i okrenuli su se raznim religijama, u nadi da će od njih dobiti neko prihvatljivo tumačenje. Devetnaesti i dvadeseti vek bili su epohe velikih ideologija, vreme kada su religijske i mističke utopije zamenjene tobože jedinstvenim filozofskopolitičkim koncepcijama. Taj poduhvat, koji je došao kao posledica prosvećivanja, moramo smatrati neuspelim. Opet se vraćamo religijskim utopijama i misticizmu.

Zar vam književna borba s utopijskim i ideološkim potencijalom našeg doba ne izgleda ponekad beznadežna, čak i kad, kao što kažete, taj potencijal u području politike gubi od značaja?

– Sa stanovišta večnosti sve je beznadežno. Ali, kao što je Jonesko nedavno rekao: postoje dva velika metafizička oslonca, ljubav i smrt; oni su supstanca naše egzistencije i književnost nam pomaže da ih budemo svesni. Što se tiče ideologije, ona je u načelu izvan poezije, izvan književnosti. Velika zabluda, karakteristična i za XX vek, sastoji se u preplitanju i mešanju književnosti i politike. Nama književnicima ta veza je jednostavno nametnuta. Čak i kad pišem knjigu kakva je Grobnica za Borisa Davidoviča, nastojim da iz toga izvučem ono najbolje: poeziju o jednom političkom predmetu, a ne politiku. Razume se da time nisam hteo da izdam istinu, naprotiv: ja svedočim o istini kakvu sam tražio i u dokumentima našao. Kad se Grobnica za Borisa Davidoviča pojavila, na sve strane je pisalo kako je to eminentno politička knjiga. Ali, ja tvrdim da to nije politička knjiga. Bilo mi je stalo – i mislio sam da će posle Solženjicinovih i svih drugih knjiga o sovjetskom Gulagu i istoriji ruske revolucije to svima biti jasno – da napišem jedno poetsko, jedno književno delo o tim poznatim političkim činjenicama. Ništa nisam manje želeo nego da saopštavam nekakvu „političku poruku“, koju mnogi kritičari i čitaoci veruju da su našli u knjizi.

Jedan od vaših kritičara označio vas je kao „hrišćanskog ateistu“. Da li biste se složili s tom klasifikacijom?

– Moja spiritualnost je gnostička u smislu koji sam opisao u Enciklopediji mrtvih. Suština te spiritualnosti je moje nezadovoljstvo ovim svetom. Ja sam neka vrsta pobunjenika protiv Božje tvorevine.

U vašem romanu „Peščanik“ na jednom mestu stoji: „Ne postoji nijedna savršena religija da bi čovek imao razloga za konverziju. Jedina religija jeste verovanje u Boga.“ Da li je to u krajnjoj liniji i vaša veroispovest?

– Iz mog ugla, za vernika, za svakoga ko traži Boga, nema prihvatljive religije. Zato za mene ne postoje ni „dobre“ ni „rđave“, „više“ i „niže“ religije. Inače, Bog nije ideja koja me posebno zaokuplja.

A kako stoje stvari sa vašim jevrejskim nasleđem? Kakav je njegov značaj za vas?

– Moje jevrejsko nasleđe donelo mi je martirijum. Živeo sam u porodici u kojoj jevrejska religija praktično nije postojala. Moja majka je negovala jedan vid pravoslavlja koji bi se, obogaćen njenim vlastitim idejama, gotovo mogao nazvati paganskim. Zatim sam, za vreme rata, u školi, dobrotom jedne nastavnice koja je želela da u tim teškim vremenima malo brine o meni, upoznao katolicizam. Ali, ako sam od samog detinjstva i tokom čitavog života patio, to je bilo zato što su me gledali kao Jevrejina i prema meni postupali u skladu s tim. Mađarski fašisti i nemački nacisti diskriminisali su me kao Jevrejina. I kad sam postao pisac, počeo sam da pišem o Jevrejima, jer njihov milje poznajem. Sartr je jednom rekao: „Nije Jevrejin onaj ko se rodio kao Jevrejin, Jevrejinom se postaje zahvaljujući drugima.“ Ja sam, dakle, u onoj meri Jevrejin u kojoj me drugi takvim smatraju.

U nekim vašim knjigama jevrejski intelektualci, jevrejski revolucionari, jevrejski anarhisti spadaju u glavne protagoniste…

– Mislite na Grobnicu za Borisa Davidoviča? Poznato je da su rusku revoluciju, dobrim delom, pokrenuli ruska jevrejska inteligencija i jevrejski intelektualci Srednje Evrope. I tu su, po mom mišljenju, Jevreji podlegli velikoj zabludi. Bili su opsednuti iluzijom da je mogućno – naravno, prema Marksovim postulatima – izgraditi pravedno komunističko društvo, snažnije od svih nacionalnih i nacionalističkih težnji, prosto internacionalno. Danas vidimo da bankrot sovjetskog i svih drugih marksističko-socijalističkih sistema može, između ostalog, da se svede na to da kod pojedinačnih naroda sve jače probijaju nacionalna osećanja i nacionalistički nagoni i, kao kad se sruši brana, brišu marksističku ideologiju. To elementarno osećanje, doživljaj pripadništva jednoj naciji, primećujemo upravo kod sovjetskih naroda. Većina ruskih jevrejskih revolucionara kasnije je, pod Staljinom, streljana ili je ostatak života provela vegetirajući po logorima Gulaga, dok su jevrejski revolucionari iz zemalja Srednje Evrope, ukoliko se nisu pravovremeno sklonili izvan domašaja Hitlerove moći, stradali u nacističkim koncentracionim logorima uništenja. U tom smislu ne vidim da se sudbine jevrejskih intelektualaca pod Staljinom i jevrejskih intelektualaca pod Hitlerom među sobom razlikuju. Jevrejski likovi u mojoj knjizi su tu jednostavno zato da dokumentuju sličnost ova dva sistema.

Ideologije ovog veka uništile su živote pojedinaca, stotina hiljada, miliona. U čemu vi vidite metafizičko određenje čoveka?

– Polazim od toga da mi ništa ne znamo. Metafizika je neka vrsta poezije u prozi. Čovek je nepoznata veličina. Ne znamo odakle dolazimo, ne znamo kuda idemo i ne znamo zašto postojimo. Religija, filozofija i poezija pokušavaju da daju odgovor na to pitanje. Kad kažem poezija, imam na umu književnost u celini. Ali, ni religija, ni filozofija, ni poezija nisu u stanju da nas svojim odgovorima ubede. U sva tri slučaja imamo posla samo s formama poetske transformacije našeg traganja za odgovorom na ta egzistencijalna pitanja. Nauku, ovom prilikom, izostavljam. Ali, i nauka za koju mnogi još uvek misle da će pre ili kasnije rešiti sve suštinske probleme, predstavlja, u krajnjoj liniji, samo još jedan poetski pokušaj da se razumeju ljudi i stvari. Mi boravimo u nepoznatom, kao na početku sveta ili na početku čovekovog postojanja. Ideologije su nastale da bi ispunile tu prazninu. One su najjednostavniji način da se čoveku stvori utisak kako su svi problemi egzistencije i postojanja savladani. Na tome se zasniva veliki uspeh ideologija, ili tačnije: na tome se zasnivao njihov veliki uspeh. Jer, danas se, kao što sam već rekao, vraćamo religiji, mitu. (…)

Gospodine Kiš, jednom ste govorili o svom „pesničkom pogledu na svet“, o svom „tragičnom osećanju života“. Smatrate li da je život apsurdan, kao što bi se moglo pretpostaviti po sudbinama koje slikate u svojim knjigama?

– Za život jednog čoveka sigurno nije mnogo podsticajno da se prepušta nekom pesimističkom osećanju. Ali, za mene je van sumnje da nad ljudskim životom uopšte počiva senka duboke tragike. Već sam rekao: mi ne znamo odakle dolazimo, i još manje znamo kuda idemo – od jednog ništavila drugome. Između jednog i drugog, moramo da se nosimo s problemima egzistencije, starenja, bolesti i s nizom drugih stvari. Postoji, reklo bi se, samo jedna stvar koja nam daje izvesnu utehu: to je ljubav. Čak nam i tragična ljubav pruža utehu. Mi pisci smo privilegovani, za nas postoji još i književnost, umetničko stvaralaštvo; ono nam daje iluziju da ne živimo uzalud, bez smisla, da u svom životu ostvarujemo nešto suštinsko. Možda postoje i druga rešenja, druge iluzije, recimo religija. Što se mene tiče, ja ni u kom slučaju ne osporavam da na svet gledam s pesimizmom, a znam da nešto od tog pesimizma izbija i iz mojih knjiga: uprkos njihovom ironičnom aspektu, čitalac često oseća strah. Možda je taj pesimistički odjek, koji plaši slabe, razlog što moja dela nisu tako popularna kao dela nekih drugih autora.

S obzirom na svoja iskustva s totalitarnim ideologijama i sistemima našeg stoleća, vi u svojim knjigama žestoko branite jedinstvenost i singularnost čoveka. Slažete li se da ljudsku individualnost danas i na Istoku i na Zapadu u podjednakoj meri ugrožava nadmoć kolektiva?

– O tom problemu danas mislim nešto drugačije nego pre deset godina. Dozvolite da vam što mogu jasnije izložim svoje stanovište. Svaka totalitarna ideologija razara ljudskost, a istorijsko iskustvo poučava da čovek u uslovima neslobode razvija bitno radikalnije, egoističnije mehanizme za sprovođenje i očuvanje svojih interesa nego u liberalnoj državi koja normalno funkcioniše. S druge strane, u ljudima koji su prinuđeni da žive pod vladavinom totalitarnih sistema često se razvijaju kvaliteti i vrednosti koji se bez pritiska ekstremnih situacija nikada ne bi razvili. Prilično dobro poznajem sovjetsku kulturu i književnost. Na njihovom primeru može se jasno pokazati kako totalitarni pritisak na jednoj strani izvlači na površinu negativna ljudska svojstva, ono varvarsko, dok na drugoj podstiče čoveka na najherojskije napore. Nadežda Mandeljštam, udovica pesnika Osipa Mandeljštama, koga su ubili Staljinovi dželati, na veličanstven način reprezentuje mnoge druge ruske pesnike, pisce i intelektualce koji nisu izdali svoje drugove – uprkos teroru kojim su bili okruženi i koji nije zaobišao ni njihove živote. I ja se tu pitam nisu li poezija, književnost, kultura bile oni činioci koji su sačuvali te ljude od izdaje.

No, u isti mah se postavlja pitanje nije li upravo odsustvo poezije u metaforičkom kao i u direktnom smislu reči bilo uslov da se rodi slobodan čovek Zapada, makar i po cenu da mu to oduzme dušu.

– U svakom slučaju, suviše bismo pojednostavili stvari ako bismo tvrdili da je potlačeni čovek suštinski rđav, dok je slobodan čovek suštinski dobar. Stvari ne stoje tako. U stvarnosti ljudska svojstva pod datim okolnostima vrlo često proizvode sasvim suprotne efekte, tako da kod ljudi u totalitarnim komunističkim sistemima možemo naći u mnogo čemu bolje kvalitete nego kod onih u slobodnom delu Evrope ili na Zapadu uopšte. To znači: određeni negativni i pozitivni kvaliteti vide se u punoj meri samo u uslovima ekstremnog pritiska. Književnost nam možda daje odgovor na taj čovekov problem, jer kad ona ne bi pružala svedočanstvo o visovima i ponorima ljudskog postojanja, ljudske psihe, smrt jednog deteta bila bi ravna smrti jedne ovce. Mi, naravno, možemo poći od toga da naročito jaka forma tlačenja deformiše i na kraju ukida čovekovu sposobnost za ljudskost, ali kod nekih budi i neslućene snage otpora, pobune. Dolazi do neke vrste „procesa hemijskog preobražaja“. I zato bih rekao da totalitarni sistemi naročito oštro iznose na videlo pozitivna i negativna svojstva ljudi kojima vladaju.

Ali, kad pratite tok istorije kroz vekove, možete li u njemu da otkrijete neki ljudski napredak?

– Ne mogu. Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovečanstvo napredovalo u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija. U toj tački, potpuno se slažem s Arturom Kestlerom. Jugoslovenski pesnik Miroslav Krleža opisao je, jednom prilikom, naš dvadeseti vek slikom majmuna koji upravlja avionom. To odlično definiše situaciju u kojoj se nalazimo. Tokom vekova i vekova svoje znane istorije, čovek nije izmenio svoju duhovnu strukturu. Ako – primera radi – uzmemo samo period posle Drugog svetskog rata, suočeni smo s bezmernim ljudskim žrtvama koje je donela kulturna revolucija u Kini, s užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su delo Pol Potovih Crvenih Kmera u Kambodži, sa suludim religioznim ratom u Severnoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Irana i Iraka, s krvavim mahnitanjem fundamentalizma, i tako dalje. Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od ratova u antici ili srednjem veku. Možda su čak „klasični ratovi“ bili manje užasni, jer čovek tada još nije raspolagao razornim sredstvima kakva su danas uobičajena. Morali bismo biti vrlo naivni da bismo verovali kako je današnji čovek drukčiji, razvijeniji. Ja sam, u načelu, uveren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvek u svojim rđavim aspektima.

lupiga

Život bi ga redovito stizao i nemilosrdno udarao ispod pojasa. Na koncu – život mu se ugasio u koševskoj bolnici na današnji dan 2001. godine. No, Džamonjin duh je ostao s nama, lebdi nad Miljackom i s vremena na vrijeme, u posebno svečanim prilikama komunicira sa svojim čitateljicama i čitateljima. Ovo je jedna od tih prilika.

Na dan kada je najveći sarajevski boem i ikona Olimpijskoga grada, Dario Daco Džamonja, preminuo, donosimo vam njegovu priču pod naslovom “Ako ti jave da sam pao” želeći da Lupigine čitateljice i čitatelje podsjetimo na djela ovog majstora kratke priče, majstora kojeg je život nemilice tukao svih dvanaest rundi, a kojeg je, kako to i inače biva, šira javnost prepoznala i priznala tek nakon njegove smrti. Džamonjine emotivne bilješke o svakodnevici nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a da je tomu tako najbolje ćete se uvjeriti ako pročitate priču koju objavljujemo.

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…

To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.

Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati sti*hove Marine Cvetajeve:

PREDAJ SE!

JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA

BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima – to ti je živa istina.

Dario Džamonja (1955. – 2001.)

(Auto)bilješka o autoru:

Zovem se Dario Džamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja.

lupiga

“Najbolji od svih mogućih romana” protiv “najboljeg od svih mogućih svjetova”

Svatko od nas jednoga dana u svom odrastanju mora iskusiti bolan susret sa stvarnošću. A kada se opis tog susreta stavi na papir i dovede u konfrontaciju s filozofskim idealizmom doba u kojemu je nastao, a koji, između ostalih bedastoća, propagira i onu da živimo u “najboljem od svih mogućih svjetova” – u tom slučaju zasigurno moramo dobiti “najbolji od svih mogućih romana” koji, osim što nas umjetnički nadahnjuje, i poučava o životu s možebitno najviših vrhova mudrosti.

Ovaj romančić, koji stignete pročitati za jedne poštene vožnje vlakom ili busom na relaciji Zagreb – bilo koji od dalmatinskih ili slavonskih gradova, u Hrvatskoj je posljednji put objavljen 2005. Naišao sam na njega sasvim slučajno i kupio ga za ciglih 40 kuna u jednoj zagrebačkoj knjižari. Pritom, ostao sam neugodno iznenađen kad sam na istoj polici sa sniženjima ugledao i roman Michaela Houellebecqa Mogućnost otoka koji se prodavao za isti iznos. Iako nisam čovjek koji vrijednost književnih djela vrednuje njihovom tržišnom cijenom, ipak me zaboljela nepotražnja nečega što sâm visoko cijenim. Kako je moguće da se roman jednog od najvećih pisaca današnjice prodaje u bescjenje? Bez imalo krzmanja, ponovim pitanje i prodavaču, crnomanjastom momku s naočalama i unezvijerenim licem. Nije znao što mi odgovoriti, pa sam mu odlučio pomoći. Možda je izdavačka kuća viškove bila prisiljena rješavati na ovaj način? Da, moguće je, samo je kratko protisnuo i okrenuo se svom poslu preslagivanja knjiga. Iz aviona se vidjelo da ga takva pitanja zanimaju kao i lanjski snijeg.

Bilo kako bilo, na kraju sam odlučio kupiti onaj ‘vrh svjetske književnosti’ za 40 kuna koji dosada nisam čitao – Candide. Ako zagrebačke knjižare i izdavači ovako nastave sa svojim poslovanjem, pomislio sam, vrlo brzo ću u svojoj kućnoj biblioteci sakupiti sve knjige koje sam želio imati.

Primio sam vašu novu knjigu protiv ljudskog roda i na njoj vam zahvaljujem. Nikad nije tolika oštroumnost upotrijebljena u namjeri da nas sve napravi budalama.

Ovo je Voltaire u jednom od svojih najboljih izdanja, u pismu zahvale koje je uputio, nikom drugom doli Jean Jacques Rousseau, nakon što mu je ovaj poslao na poklon svoju Raspravu o nejednakosti. Ima li, u književnom smislu, savršenijih rečenica od ovih! Izraziti se tako da u isto vrijeme pohvalite i narugate se onomu komu ste posvetili tekst, to mogu samo najveći majstori pera, a François Marie Arouet le Jeune, kako je Voltairevo pravo ime, to nedvojbeno jest.

Međutim, čini se da je njegov izniman književni talent protraćen na ratove s pojedincima njegova doba koji se pokazali iznimnu sklonost, kako već rekosmo, filozofskom idealizmu. Valja uočiti da je najviše ratovao s onim idealistima koje je službena povijest filozofije nazvala racionalistima, dakle, Descartesom, Spinozom, Berkleyjem, a napose Leibnitzom. Štoviše, čini se da je Candide nastao upravo iz dugotrajne meditacije i živciranja jednom Leibnitzovom idealističkom postavkom koja tvrdi kako “živimo u svijetu najboljim od svih mogućih svjetova”. Ta se misao provlači romanom kao njegov lajtmotiv, dok ju njegova radnja na svakom koraku demantira.

Osim toga, Voltairov “dug jezik”, čitaj kritički nastrojen duh, selio ga je nesmiljeno u životu s jednog mjesta na drugo, s imanja njegove prijateljice markize de Châtelet do dvora pruskog “kralja-filozofa” Friedricha II., od Londona u kojemu je sazrio kao pisac do Geneve u kojoj se dosađivao prepiskama i druženjem s Jean Jacques Roussoom. Pisao je epigrame, zbijao šale (a zbog nekih je i robovao) te bio rado viđen gost svih društvenih događanja od značaja. U svim životnim situacijama Voltaire se nije mogao suzdržati kritike društva u kojemu je živio odnosno pojedinaca koji su krojili sudbinu tog istog društva. Sudjelovao je u mnogim društvenim raspravama, pisao svoje poznate Lettres, filozofska pisma ili engleska pisma, iako je svoju prvu slavu dosegao dramskim djelima. Na kraju, uspio se skrasiti u zamku Ferney koji je kupio pod stare dane učinivši ga književnom prijestolnicom Europe. Sve ove biografske podatke saznao sam iz prekrasne, ali nepotpisane Bilješke o piscu za koju mogu samo pretpostaviti da ga je napisala priređivačica izdanja, kako stoji na glavnoj naslovnoj stranici knjige, Natalija Topić Popović.

Candide je naivko; naivan, bezazlen i prostodušan mladić, koliko to mlad čovjek može biti. Odrastao u zamku u Vestfaliji baruna izmišljenoga, rogobatnog naziva, kao posvojeno dijete, bio je prepušten odgoju Panglossa, dvorskog namjesnika, a zapravo “kućnog metafizičara i proroka”, nesmiljenog zagovornika ideja filozofskog idealizma. Upravo on će u Candideovom srcu odgojiti onu možda i ne tako rijetko viđenu naivnost da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova i uvjerenje kako je na svijetu sve dobro, a koja će nas nadalje samo nervirati uporno demantirana događajima koji će ubrzo uslijediti.

“Pangloss je predavao metafiziko-teologo-kosmolonigologiju. Divno je znao dokazivati da nema posljedica bez uzroka i da je, u ovom najboljem od svih mogućih svjetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa najbolja od svih mogućih gospođa.”

Voltairov rugalački ton odmah je uočljiv, Candide je možda najveća satira idealizma uopće! Bilo kako bilo, Candidea ubrzo protjeraju iz zamka zbog nedužne ljubavne zgode s baruničinom kćerkom, prelijepom gospođicom Cunégondeom. I tu za Candida počinje neugodan susret sa stvarnošću. Ubrzo se pokazuje da mu sve ono što ga je Pangloss poučio ničemu ne služi u stvarnome svijetu. Događaji postaju kaotični, napose bestijalni. Gospođica Cunégonda biva silovana, Candide išiban, zamak baruna i barunice do temelja razrušen… Što tomu dodati osim da se to događa u “najboljem od svih mogućih svjetova”. A kako je tek u onom najgorem?

“Upitaše ga prema zakonu, što mu je draže: biti trideset šest puta išiban od cijeloga puka ili odjedanput dobiti dvanaest olovnih zrna u glavu. Uzalud im je navodio da je ljudska volja slobodna i da on ne želi nijedno ni drugo: morao je izabrati.”

Odmah primjećujemo da je surovost stvarnog života u romanu jače izražena nego što je to u stvarnosti, ali to je upravo stoga kako bi se istakla naivnost glavnog junaka. Jer, nije li sama umjetnost pojačanje onoga istinitoga, neizmišljenoga, kao što je to tvrdio i Heidegger u svojoj poznatoj definiciji umjetnosti i prema kojoj upravo putem umjetnosti dolazimo do istine?

Ipak, Voltaire ne ostaje dužan onima koji ne mogu bez nade u bolji svijet, i koji vjeruju da će svijet jednoga dana ipak postati bolje mjesto za život. Drugim riječima, i on nudi svoju utopiju. Po uvjerenju deist (a to znači stava da je ovaj svijet, nakon što ga je bog stvorio, prepušten sam sebi), Voltaire daje sliku izmišljene zemlje Eldorado, u kojoj se stvari odvijaju na potpuno suprotan način od onoga u stvarnome svijetu. Tamo su zlato, dijamanti i ostala blaga samo “pijesak i šljunak” po kojima građani Eldorada hodaju. Ima ih u izobilju i, zapravo, nemaju vrijednosti. Vrijednost u Eldoradu je jednostavan, na ravnopravnoj osnovi, uređen život.

“Kad se približiše prijestolnoj dvorani [Eldorada], Cacambo upita jednog uglednika što treba učiniti da se pozdravi Njegovo Veličanstvo: treba li pasti na koljena ili potrbuške, treba li staviti ruke na glavu ili stražnjicu, treba li lizati prašinu dvorane, jednom riječju, kakva je ceremonija.

‘Običaj je’, reče velikodostojnik, ‘da se kralja zagrli i poljubi u oba obraza.’ “

Roman se sporadično pretvara u kraće filozofske rasprave, koje se obično odvijaju između Candidea i njegova suputnika u tom trenutku, bio to Pangloss, Cacombe ili Martin. Svoj deistički stav Voltaire zaoštrava kroz lik Martina, njegova vjerna pratitelja u drugom dijelu romana, manihejca, koji je uvjeren da je Bog ovaj svijet ostavio nekom pakosnom biću, a ne da ga je prepustio samome sebi.

Još nisam našao grad koji ne želi propast susjednom gradu, ni porodicu koja želi iskopati grob drugoj kojoj porodici.

… kaže Martin. Ipak, Voltaire ostavlja nadu, vjeru u izgradnju boljega, ravnopravnijeg društva. Ako je svijet prepušten sam sebi, dakako da možemo utjecati na to da ga popravimo! Eldorado je putokaz, smjernica kako bi on mogao izgledati u budućnosti.

Čuveni kraj ovog romana potaknuo je mnoge rasprave. Prema Voltairu, rad spašava ljude jer rješava tri poroka: dosadu, porok i siromaštvo. “Trebamo obrađivati svoj vrt” i to je sve, kao što tvrdi i Candide u završnoj rečenici romana. I usprkos svih rasprava, mišljenja i stavova o ovom svijetu, je li dobar ili zao, je li prepušten sam sebi ili zlom bogu, i u konačnici, je li se lijepo ili loše izražavamo o njemu – prvo i osnovno je da se trebamo truditi oko svojih prijatelja, oko svoje mikro-okoline, i da uvijek trebamo nešto raditi; osim onoga što moramo, trebamo raditi i ono što nas uveseljava (a za nas je to, dakako, čitati i pisati, što je sasvim dovoljno), drugim riječima, nastojati stvoriti svoj mikro-Eldorado i u njemu provesti svoj život…

metafora

Rezultat korupcijsko klijentalističke vladavine brodskog gradonačelnika Mirka Duspare, odozgora nametnuta ravnateljica Gradske knjižnice, u dvadesetak mjeseci ravnanja ispunila je sva očekivanja brodske kulturne javnosti. Naime, u punom suglasju sa svojim mediokritetskim kapacitetima[1], ona je nekadašnju brodsku stožernu kulturnu valjanost – jednostavno ugasila. Nema više digitalizacije fonda (Stipić je, kroz samo dvije godine, digitalizirao 114 knjiga, a ona do sada ni jednu), nema moderiranih prezentacija knjiga i autora. Nepristupačna je Remova donacija, Zavičajna zbirka je krnje i nepregledno odlagalište, idealne prostore za okupljanja, posebice u doba pandemije (onaj otvoren prema Savi) koriste i njime se  služe drugi. Nema Odjela za odnose s javnošću i marketing, nema studijske čitaonice, nema suradnje s drugim ustanovama kulture u Brodu (ljetos je bezobzirno prekinuta suorganizatorska suradnja s Festivalom amaterskih kazališta koja je trajala desetak godina).

Sve u svemu kakva ravnateljica, takva knjižnica. A za ilustraciju ovih tvrdnji poslužit će nam sbrdazdolirana izložba Krhka ljepota porculana (postavljena početkom srpnja, a trajala gotovo dva mjeseca) koja je pokazala svu potkapacitiranu nakostriješenost, nepopravljivi provincijalizam i šarlatanstvo improvizacije. Prosto je nevjerojatno koliko ona učinkovito ne dozvoljava smislu Gradske knjižnice da ispliva na površinu i koliko uspješno prijeći zaposlenike da svoja znanja i stručnost stave na raspolaganje i u službu koristi grada, županije pa i Hrvatske države.

No, vratimo se Krhkoj ljepoti porculana. Kao što uglavnom nema pojma o knjižničarskoj struci, tako ravnateljica nema pojma ni o porculanu. Čega se god dohvati ona se keri. Kerila se s bećarcem, keri se s porculanom. I kao što ne zna što je bećarac, ne zna ni što je porculan, pa je tako, od preko stotinu izložaka, porculana bilo svega petnaestak. Sve ostalo uglavnom obična pečena glina, lončarija, fajansa, poluporculan, keramika s neprozirnom caklinom, kaolin…

Da je itko iz Gradske knjižnice pročitao i jednu od četiri knjige o keramici prigodno izložene u izlogu do ulaznih vrata knjižnice znao bi da su pomiješane babe i žabe.

Inače, ta Kecerinova zbirka je simpatična, topla i bogata, ali ne ide pod porculanski naslov.

Porculan je ono što je Opatija izložila u svojoj Švicarskoj kući: servisi koje je car Franjo Josip darovao svojoj supruzi kraljici Elizabeti Austrijskoj…

Napraviti izložbu o porculanu, a ne izložiti primjerke servisa za jelo Rosenthal, Hutschenreuther, Meissen, Willeroy-Boch[2], Sèvres, Naples, Capodimonte – iz kojih je jela brodska građanska klasa, prije Drugog svjetskog rata, i koji se još uvijek čuvaju kod potomaka i u gradskom muzeju –  pokazatelj je  i neznanja, a i visokog nesmisla za višom kvalitetom kroz suradnju. U Brodu, npr. postoji kompletan i očuvan porculanski servis za jelo (za dvanaest osoba) talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Svaki komad ocrtavan je rukom, ručno pozlaćivan i ima kraljevski žig. Ja imam Rosenthala na kojemu svaki komad servisa ima svoj tvornički broj… I tako dalje. I tako dublje. I tako niže.

I dok Ružica Bobovečki zbog korone iksiksel planduje na čelu knjižnice, njena žrtva profesor filozofije i informatike, viši knjižničar i doktorand s prihvaćenom doktorskom temom, Ivan Stipić,  u istom je vremenu uredio: Zbornik radova znanstveno stručnog skupa: Luka Botić, knjigu Ante Andrijanića Sjećanje jednog tenkista, knjige dopredsjednika Hrvatskog društva književnika Mirka Ćurića Košarkaš na mjesecu i Vukovarom obilježeni, knjigu Franje Nagulova Zemlja zalazećeg sunca, knjigu San o vječnom Božiću Mirka i Ivane Čurić, Zbornik radova o Valentinu Benošiću, Zbornik radova o 190. obljetnici rođenja Luke Botića…

Znanastvene priloge dao je na Danima Balinta Vujkova u Subotici. U Mostaru na Sveučilištu održao je predavanje na znanstvenom skupu od dr. Josipu Gunčeviću. U Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice objavio je znanstveni rad. U Bickom Selu na znanstvenom skupu o Valentinu Benošiću imao je izlaganje. Zajedno s dr. Matom Artukovićem objavio je znanstveni članak o dr. Josipu Stadleru… Ukupno je objavio, u dvadesetak Ružičinih raskošno beskorisnih mjeseci, pet znanstvenih radova, ima sedam uredništava, četiri rada u postupku objavljivanja, devet izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima i pet ostalih radova (članci, prikazi, pogovori, predgovori).

Druga žrtva Ružice Bobovečki mr. sc. Darija Mataić Agičić, viša knjižničarka u istom periodu izlagala je na znanstvenom skupu i potom objavila rad u Zborniku: Valentin Benošić i Bicko Selo u kontekstu Slavonske i Hrvatske književnosti. Sudjelovala je na međunarodnom skupu u Subotici u okviru XIX. Dana hrvatske knjige te na stručnom skupu u Belom Manastiru. U Zborniku Dana Luke Botića objavljeni su joj znanstveni radovi i 2019. i 2020. godine. Promovirala je knjigu Joze Živkovića u Odžaku (BiH). Predstavila je reprint Sabranih djela Marije Švel Gamiršek u kojima je jednoj knjizi pisala pogovor, zatim Zbirku poezije Veljka Lukića (to predstavljanje objavljeno je u Zborniku književnih kritičara). Predgovor je napisala knjizi Ilije Maoduša Bicko Selo. Autorica je tekstova u monografiji Brodski lički tragovi… Članica je organizacijskog odbora Memorijala Krešimir Blažević, voditeljica debate srednjoškolaca Gimnazije Matije Mesića i Gimnazije A. G. Matoša iz Đakovu. Voditeljica je radionice kreativnog pisanja i predsjednica Stručnog suda Festivala amaterskih kazališta. Urednica je Nježne biblioteke i autorica knjige poezije u prozi Otok koju je u Đakovu (!) a ne u brodskoj Gradskoj knjižnici promovirao predsjednih Hrvatskog društva književnika Đuro Vidmarović.

Mme Mataić Agičić je prva dama brodske kulturne scene: znanjem, inteligencijom, riječju, pismom, izgledom, ponašanjem, tragovima… Ružica Bobovečki na brodskoj kulturnoj sceni ne postoji. Ona debelo postoji samo na platnoj listi Gradske knjižnice, a i to ako ovako nastavi, neće dugo.

Ružicu Bobovečki je, po nalogu gradonačelnika, predložilo za ravnateljicu Stručno povjerenstvo za provjeru znanja i sposobnosti sastavljeno od jedne srednjoškolske učiteljica, jedne bibliotekarke s diplomom iz Sarajeva i jedne pravnice, iako ta i takva Ružica Bobovečki nije u životu sudjelovala na znanstvenim skupovima, pisala i objavljivala znanstvene radove, pisala predgovore i pogovore knjigama, promovirala ih… bila kao član ičega korisna ičemu… nju se čak rijetko moglo vidjeti da prisustvuje u publici nekog kulturnog događaja. Ta Dusparina Ružica pretvorila je Gradsku knjižnicu u leglo nepotizma, javašluka, psihopatološkog poslušništva i sveprožimajuće kulture mobinga i straha. S njom Gradska knjižnica radi: ‘nako.

Dobro, malo pretjerujem. Organizirala je Ružica izlet kolektiva na Poloj. Odazvalo ih se navodno šestero. Idući izlet organizirat će u Austriju. Zbog klokana…

Ceterum censeo,

Pitati mene što mislim o stručnosti i osobnosti Dusparine ravnateljica Gradske knjižnice je isto kao kad biste pitali vašu wc školjku što misli o vama.

________________________

[1] Mediokriteti su najžilaviji provincijski korov

[2] O suvremenom Philipu Zepteru alias Srbinu Milanu Jankoviću iz Kozarske Dubice i njegovoj svima dostupnoj ponudi porculana da i ne govorimo.

Ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost hrvatskoj i evropskoj publici slabo poznata. Donosimo portret američke pjesnikinje Louise Glück, tek četvrte pjesnikinje, i šesnaeste spisateljice uopće ovjenčane najvidljivijom svjetskom nagradom

Petak! Prvi je mejseca rujna. Godina 1961. Dan kao dan, naoko običan, svakodnevan. Za većinu ljudi, ali ne i za mnogobrojne plavopoljske dječake. Za njih je to crni petak. Vrijeme plandovanja, divne dokolice, trke, zabave, uživanja je u dobroj mjeri zavšreno. Gotovo svi do jednoga : Pića, Ivo, Baća, Milivoj, Žofa, Note, Neno, Brane, Žujo, Mirko, Čepo, Ike, Toni, Mrdo, Smajo, Milja, Vjeko i mnogi drugi ustaju gunđajući, pospani. Eh, sretni su oni rijetko koji imaju vremena odspavati jer nastupaju tek u drugoj smjeni. Ljeto, to divno ljeto, puno sunčanog lijepog vremena, uz vrlo malo kiše, a bez nepogoda, prošlo je. Umjesto kupanja, sunčanja, nogometa s gumenom loptom, žmirke, pečenja kukuruza uvčer na žeri, dolazi vrijeme knjiga, učenja, zadaća. Tako nagli prijelaz iz uživanja u muku teško pada ovoj, od brižljivih majki i strogih očeva, dobro odgojenoj (poštuju starije, ne kradu, ne piju, ne puše, vrlo malo psuju, o drogi pojma nemaju), a ipak pomalo divljoj djeci.

Naselje Plavo Polje je u to doba tako blizu, dijeli ih park Klasija, a opet tako daleko od centra grada. Malo “vojničko” preko ulice Petra Svačića, veliko “vojničko” na jugu i jugozapadu, željeznička pruga na zapadu u sjeverozapadu te ogranak firme Slaveksa i “rižana” na istoku, “odgovorni” su za tu njihovu divljinu i razigranost. Taj okoliš je od Plavog Polja činio ustvari predgrađe Broda.

I plavopoljske malobrojne djevojčice na neki su način slične momčićima. Samo što su one ipak malo ozbiljnije i odgovornije, više vezane za kuću i pomaganje majkama u svakodnevnim kućanskim poslovima. One su, za razliku od većine dječaka, pomagale majci i u poslovima vezanim za bašču. Gotovo je svaka plavopoljska obitelj u to vrijeme imala svoju bašču, svoj komadić zemlje gdje bi sadili raznovrsno povrće dok je uz stan, koji liči na kućicu, imala pokoju voćku. Gotovo sve te divne curice kad su odrasle udale su se za prvog pravog momka kojeg su pomno odabirale i doživotno mu podarile svoje tijelo, dušu, ljubav. Kad su one u pitanju, nije bilo nikakvog posla za ljubavnike i meraklije, bez obzira kako izgledali i koliko novca imali. One su radije birale manje atraktivne, a pouzdane momke nego porocima sklone ljepotanje. E, da, tava ona bijahu vremena.

Tim curicama nije ni izbliza tako težak početak nove školske godine ako dečkima. Istina, tu su knjige, zadaće, učenje, ali ih je majka zato oslobodila do dijela kućanskih poslova. I tako, kad čovjek pošteno sve zbroji i oduzme, valja priznati da su plavopoljske djevojčice tada bile odgovornije, vrednije i u prosjeku bolje učenice od dječaka.

A baš je te godine ponijelo voće i povrće. Nešpricani, tako ukusni, tako slasni paradajzi, krastavci, krumpiri, grašak, mahune, kelj, kupus, kukuruz za peči i kuhati, kajsije, trešnje, breskve, šljive. Dječaci pokadkad nisu imali strpljenja čekati da pojedino voće il povrće sazrije, pa su se s njim sladili još dok bijahu zeleni. Ako bi baš pretjerali, zabolio bi ih trbuh, a onda ni proljev nije bio daleko.

Po mnogobrojnim plavopoljskim livadama odigrano je te godine puno utakmica na male i nešto veće golove s gumenim loptama. Alaj su vulkanizeri imali posla. Nije bilo utakmice da se nije lopta nabila na kakav trn ili oštri kamen te ispustila. Kako nije bilo novca tako nije bilo ni rezervne lopte. Ostatak utkamice bi se odigrao s onom gumenom mješinom. Kasnije se lopta nosila vulkanizeru na sređivanje. Bilo je tu i lopti s bezbroj zakrpi, pa kad bi je neki dječak opalio da ide pravo, ona bi onako grbava otišla lijevo ili desno. Kakvih li je tu samo talenata bilo, međutim nije bilo nikoga tko bi obilazio mnogobrojne livade i kupio te dječake da organizirano treniraju  u nekom klubu. Funkcionari tih klubova čekali su da im se dječaci sami jave i takvih je bilo, međutim talenat onih dječaka koji se ne bi javili bespovratno je propao.

***

Škola je tek krenula, a pred dečkima su već stajali izazovi. Između mnogih predmeta bio je i likovni odgoj. Taj predmet predavao je slikar Pero. Visoki, stasiti, dostojanstveni Crnogorac. Dok bi učenici s kistom i vodenim bojama na bloku crtali zadanu temu, on bi znao tečno recitirati stihove iz Njegoševog Gorskog vijenca. Nekada je to radio tako sugestivno da je Mrdo jednom prilikom za vrijeme recitiranja zaspao. Lijepo je stavio glavu na stol i zahrkao. U desnom ju ruci kist kojega nije stigao odložiti. Naravno da je Pero to odmah učio. Došao je do klupe gdje su sjedili Mrdo i Žujo, stao iza Mrdinih leđa i fiksirajući pogledom Žuju još jedno vrijeme recitirao. Žujo ako hipnotiziran nije mogao obavijestiti susjeda. Kad se Pero nasirito recitiranja, lijevom je rukom zavrnuo brk, a desnom je prodrmao Mrdu po ramenu. Ovaj poskoči kao da ga guja ujede. Prodera se:

– Juriš, naprijed naši.

– No, no, polako, polako – mirno će Pero. – Na koga to trebaju naši jurišati i koji su to naši.

– Na dušmana prokletog, ah, au, auuu – Mrdo poče shvaćati u kakvoj je nevolji.

Brzo stavi ruke uz tijelo i ušuti. Ostali učenicu urlaše od smijeha. Jednim pokretom ruke Pero ih umiri.

– Martine, Martine, izgleda da si imao buran san.

– Ma, ja sam samo odmarao oči slušajući kako vi divno recitirate.

– A tako. Deder kaži ti nama makar jednu kiticu, kad ti se već recitiranje tolio svidjelo.

– Gorski vijenac, Crna Gora, Podgorica stara, Lovčen …

– Dobro, dosta. Radosave – pozva Pero jednog učenika Crnogorca.

– Izvolite!

– Deder, malo ti recitiraj Gorski vijenac.

Radosav poče recitirati stih za stihom. Pero blaženo zažmiri, sluša jedno vrijeme, a onda gotovo nježno prekinu zemljaka. Onda se obrati sirotom Mrdi:

– Vidiš, Martine, to se zove recitiranje. Nego, iz kojeg si dijela grada?

– S Plavog Polja – ne bez ponosa će Mrdo.

– M, da. Mogao sam si to i pomisliti. Divljak s Plavog Polja. Kojem ti plemenu pripadaš?

– Svojoj familiji. Tata je šofer u Đuri, mama domaćica, stariji brat …

– Dobro, dobro. Da vidimo junače što si nacrtao.

Zadana tema bijaše zalazak sunca u zimsko doba jer se ova zgoda zbivala negdje pred Božić. Mrdo tužno pogleda prema bloku. Na njemu, gore u desnom uglu žuti krug koji bi trebao predstavljati sunce i ništa više.

– Dakle, sunce sija ali nema koga da grije. Martine, neka sutra dođe u školu kod mene na razgovor tvoj časni otac vozač ili isto tako čansa domaćica majka. Panjatno?

– Panjatno!

Kako je Mrdin otac dugo dana vozio nekog partijskog rukovodioca na službeni put u Zagreb, na sastanak s Perom došla je njegova majka. Jedna vrlo inteligentna, uredna i pedantna žena za koju je uistinu bila šteta što, kao i mnoge druge plavopoljske žene toga doba, nije bila u mogućnosti nastaviti školovanje i zaposlite se. Gospođa Lovrić je kratko porazgovarala s Perom i uglavnom Mrdo više nije spavao za vrijeme nastave.

Već je spomenuto da je voće i povrće te godine dobro ponijelo. Tu izobiljnost iskoristio je nastavnik slikar Pero. Odmah početkom školske godine na svom satu on reče učenicima da na idući sat donesu što više različitog voća i košaricu jer će to biti zadana tema. Učenici s Plavog Polja, obližnje Budainke, Jelasa, Brlićke, Malog Pariza, ponesoše nešto voća iz vlastitih bašča i iz okolice svojih kuća, dok su od roditelja dobili koji dinar da kupe na “maloj pijaci” ono voće, prvenstveno grožđe, kojega nije bilo iz vlastitog uzgoja.

Ta njihova škola, Mika Babić, bila je ustvari bez fiksne lokacije, skoro bi se moglo reći beskućnik. Djeca su prva dva razreda pohađala u jednoj zgradi na Trgu pobjede (iza zgrade današnje PBZ), 3. i 4. razred pohodili su u zgrau u Štrosmajerovoj ulici iza apoteke. Od 5. do 8. razreda išli su u zgradu čuvene brodske gimnazije na korzu. To je bio raj za nestašne momčiće. Bliz je Sava, “najlon bašča”, “mala pijaca”, podzemni bunkeri zaostali iz II. svjetskog rata, “tehničko” nogometno igralište u Klasiji pored vojničkog. Koliko samo trke, šale i igre prije i poslije škole.

No, vratimo se mi našim malim poletnim slikarima. Dječaci su izmuzli od roditelja nešto više novca od potrebnog pa su na maloj pijaci kupili više voća od onog koje može stati u košaricu.Od pijace do škole malo je metara. Malo, ali dovoljno da momci munjevitom brzinom pospreme ogromnu količinu grožđa u svoje nezasitne trbuhe. Stari dobri podvornik Đuro točno u sekundu ja zazvonio i eto ti brzo nastavnika Pere.

– Danas ćemo, slikari moji, da crtano jesenski pejsaž. Voće u korpici. Vadite voće, košarice, kist, boje i blok. Panjatno?!

Učenici posložiše voće u košarice i počeše risati. Pero je išao od jednog do drugog i povremeno tiho recitirao Gorski vijenac, Zasta kraj Milje.

– Meditiraš? – upita ga.

– Pokušavam što bolje nacrtati.

– Ah, da. Nego kako misliš stvoriti umjetničko djelo kad si voće poslagao poput mete za gađanje? Ovako se to radi.

Dok je Pero slagao Miljino voće gotovo svi su, pa čak i stidljive djevojčice, to potajno promatrali, da i oni učine isto, samo da izbjegnu Perine zajedljive primjedbe. Je, lijepo se smijati drugima kad se Pero okomi na njih, ali je sasvim nešto drugo kad se Pero dohvati tebe. Jedino Ankica, Vjeko i Milivoj ne promatraju Perino slaganje voća jer bijahu nešto nadareniji za crtanje od drugih.

Pero nastavi sa šetnjom i zastade pored Ankice.

– No, no, Ankice, ti si uistinu čudo od djeteta.

– Zašto?

– Ne samo da si najbolja učenica, nego zaista i dobro crtaš. Mnogi se predmeti mogu naučiti napamet, ali crtati ili znaš ili ne znaš. A ti znaš.

Stidljiva i skromna Ankica, kojoj je činjenica da je najbolja učenica na neki način bila teret, zacrveni se i nastavi crtati. Ona, za razliku od većine djevojčica, nije bila s Plavog Polja nego s ciglane, pored Save. Otac joj je bio obični radnik u Đuri Đakoviću, majka domaćica, a ipak su ona i brat, pored toga što pomagahu majci u i oko kuće, bili odlični učenici. Kasnije su završili visoke škole i bili cijenjeni stručnjaci na svom poslu.

I tako razred u tišini crta voće. Već je i Pero zasjeo na svoju stolicu za nastavničkim stolom i utonio u šutnju. Tišina ne potraje dugo. Začu se tiho šuškanje, pokadkad mljackanje. Pero odmah načuli uši i poče pomno gledati đake. I ugleda dvojicu plavokosih dečkića koji su proizvodili šum. Onaj nešto viši Note, slasno je grickao jabuku, a onaj nešto niži, Pićo, uživao je grickajući krušku. Tako dakle. Pero usta i bešumno krenu prvo prema Noti. Naravno da su momčići to njegovo kretanje primijetili i munjevito reagirali tako da su stavili napola pojedenu voćku u košaricu. Dok je Pero stigao do Note ovaj je već umakao kist u boje i mazao stranicu bloka.

– Je li to bješe Zvonko? – upita strogo Pero plavokosog učenika.

– Da!

– E, da vidim što si nacrtao. Šta, tako malo.

– Do kraja sata bit će to dobra slika – nije se dao Note.

– A gdje je sjena te jabuke?

– Doći će kasnije.

– Kako će doći kasnije kad je napola pojedena.

Pero uze jabuku pomno motreći Piću, koji je htio iskoristit priliku i staviti ostatak svoje kruške u torbu.

– Ne diraj tu krušku, mali. Panjatno?

– Panjatno.

Kad je Pero trijumfalno podigao Notinu jabuku učionica samo šte se ne sruši od smijeha. Onda ode Pero do Piće i drugom rukom podiže njegovu oljuštenu krušku. Opet smijeh.

– No, no, i niste mogli pričekati kraj sata pa onda to pojesi? – začudo mirno upita Pero dvojicu plavokosih pajdaša.

– Ja sam preskočio doručak pa sam ogladnio – pravdao se Note.

– A ti?

– Nisam preskočio doručak, ali me omamio miris kruške – prina Pićo.

– Vjerujte mu, druže, jer on još uvijek sisa kod mame – iznenada će Žujo.

Nasta urnebesni smijeh.

– Tišina – prodra se Pero i razred se nekako smiri. – Šta ovaj blebeće?

– Žujo je malo pretjerao, Pićo ne sisa još od drugog razreda – objasni Milivoj zabezekntuom Peri, koji pogleda u Piću.

– Prestao sam sisati čim sam završio prvi razred – prkosno će Pićo.

– Hm, dobro.

Za divno čudo Pero vrati voćke točno tamo gdje su bile i mirno se obrati učenicima:

– Nastavite crtati, slikati, ali se suzdržite od jela do kraja sata. Panjatno?

– Panjatno!

***

Kišna jesen brzo prođe i eto već početka prosinca i kako je onda bilo uobičajeno period duge i hladne zime. Točno na Svetog Nikolu zahladilo je i napadao snijeg. Kroz park Klasiju, na ogromno zadovoljstvo plavopoljskih dječaka, na stazici bijaše sklizaljka (zaleđena uska ploha dužine metar pa do nekoliko metara) do sklizaljke. Dječaci bi tih dana prije izlaska iz svojih toplih domova obuvali bakandže i na odlaslu u školu te po povratku iz škole jurili tim sklizaljkama strlovitom brzinom. Događalo se da neki od njih padnu, ali ne na sklizaljku nego na okolni snijeg. Takav bi se brzo podigao i nastvio juriti za prijateljima. U toj jurnjavi dječaci bi projurili pored malobrojnih djevojčica. Možda bi ime se neke od njih pridružile, ali su im pravila ponašnja to branila. Pitale su se što bi bilo da ih u toj jurnjavi vidi neki od susjeda ili, ne daj Bože, neki od nastavnika. Ta nisu one tamo neke muškare već dobro odgojene curice. Zar da im se roditelji crvene od stiga zbog njihovog nedoličnog ponašanja. Jednom je nestašni Pićo, jureći tako pored nekolicine cura iz razreda povikao:

– Hajde Mare, Zoro, Barice, šta čekate?

– Ne, hvala – užurbano su odgovarale djevojčice.

– Klizanje je zdrav sport – mudro je Milja nadopunio Piću.

– Ah, nije to za djevojčice – prošapta plavokosa stidljiva Barica.

Premda su vlastodršci pretvorili Božić u obični radni dan mora se priznati da je velika većina stanovnika Plavog Polja slavila taj veliki blagdan. Na Badnjak se kitio bor i jelo posno jelo.Obično posni grah, a nešto imućniji su si mogli priuštiti ribu. Na sam blagdan jeo se šopani puran, poslije ručka, naročito djeca, sladilo se s nekoliko vrsta prikladnih kolača (medine šapice, štangice, puslice), a našla bi se pokoja jabuka, čokolada i bomboni ispod bora. Skoro bi se moglo reći da Božić nisu slavili samo partijski funkcioneri i ljudi koji se i svoje sjene boje. Mnogo godina kasnije, kada je došlo do prevrata, neki od tih kukavica i pokvarenjaka javno su licemjerno ridali kako, eto, nisu smjeli slaviti crkveni blagdan, a oni su, je li, heroji , ih slavili pa bili proganjani. Još gori od njih bijahu poneki ljudi od vlasti koji su znali da ti lažu, ali im iz raznoraznih razloga davahu puno toga.

Brod je dobi prvi neboder, 8 katova se vinulo u zrak na Trgu pobjede, na samom ulazu u Klasiju. Na ulazu u zgradu svaki stan ima svoj parlafon. Stan je dobio i nastavnik likovonog odgoja Pero zvani Panjatno. Prolazeći pokraj nebodera dečkići jednom prilikom zastadoše na ulazu u zgradu. Zurili su u parlafon, to je za njih bilo čudo tehnike.

– Hajmo ga isprobati – predloži Ivan.

– Hajmo – uzvrati Pićo i skupa s Mrdom pritisnu na ime Pere.

– Tko je – javi se Pero svojim snažnim glasom.

Dečki se preneraziše, a onda nagnaše u trk do obližnje stazice pune zaleđenih ploha. Klizajući se tako do korza brzo zaboraviše Peru i parlafon. Ali, Pero nije zaboravio njih. Kad se nitko ne javi na parlafon, on odjuri na blakon. Kao na dlanu vidio je momčiće kako se skližu duž stazice.

– A, tako znači. Desperadosi s Plavog Polja.

– Šta si rekao, dragi? – upita ga žena koja se pojavi na balkonu.

– Oni mangupi plavopoljski pritišću po parlafonu. Dat ću ja njima. Fakini.

– Pusti, pusti đecu na miru.

Sutradan na satu likovonog odgoja, mrgodni Pero zvani Panjatno, stojeći kano klisura, poče prozivati:

– Željko, Martin, Ivan, Ivan, Milovoj, Vuk, Mika – ustani.

Dečki ustadoše naslučujući o čemu se tu radi.

– Sad smo nadrljali – tiho će Pićo Žuji.

– I tako – grmi Pero Panjatno – nemte što drugo pšametnije raditi pa zvonite ljudima na parlafon.

– Gledali smo i omaklo … – ne dovrši Šiljo misao.

– Ti šuti. Bolje bi ti bilo da se ne družiš s ovom plavopoljskom bandom.

Ostatak razreda baš je divno uživao u besplatnoj predstavi. Djevojčice su se podrugljivo smješkale gledajući blijeda i zabrinuta lica dječaka.

– Telebani – tiho dobaci Mara Barici s kojom je dijelila klupu.

– Dakle, čija je to bila ideja? – grmi dalje Pero.

– Nije bilo planirano, spontano smo .. – pokuša Ivo braniti društvo.

– Spontano znači. Ma, ti si onaj Ivan Grozni s Plavog Polja. Tebi bi kao vođi bande trebao vjerovati.

Kad Pero Panjatno reče Ivan Grozni, učenici se skoro počeše valjati od smijeha. Oči im pune zdravih, mladenačkih, vedrih suza, a neki su se uhvatili za trbuh.

– Grozni – već je šaptao Radelja prema Ivi.

– Mir – prodra se Pero. – Dobro. Ovaj puta ću vam oprostiti, ali ako se ovakva svinjarija ponovi vaši će roditelji biti obaviješteni. Panjatno?

– Panjatno.

Tjednima nakon ovog događaja nestašna plavopoljska djeca zvala su svog kolegu Grozni. Ni on ni oni, možda je poneka načitana djevojčica bila izuzetak, nisu pojma imali tko je bio Ivan Grozni.

***

Točno na 8. mart, Međunarodni dan žena, a ondašnji i Majčin dan, uvečer, zapuhao je topli jugozapadni vjetar. Znak za početak topljenja snijega, nagomilanog još od početka prosinca prošle godine, s krovova kuća, livada, cesta, staza. To potraje nekoliko dana. Ispod snijega pojaviše se plavopoljske livade siromašne travom, a bogate vodom i blatom. Ljudi postepeno počeše skidati tešku zimsku obuću i odjeću, a oblačiti lakšu, proljetnu. Činilo se da čak i ptice radosnije poje radujući se buđenju majke prirode.

U to vrijeme naselje nije imalo nikakvu uličnu rasvjetu, slabašno je došlo nešto kasnije, tako da je za oblačna vremena uvečer carevala mrkla noć. Dušu dalo za ljubavnike. Tada nitko na naselju nije imao televizor kako bi gledao program, koji je uostalom tek nedavno krenuo. Većina obitelji išla je rano lijegati. Očevi su trebali biti odmorni za sutrašnje poslove na svojim radnim mjestima, a majke su ionako imale i previše raznovrsnog posla u kući i izvan nje. Obično bi se, soim za dugih ljetnih dana, večeralo nešto iza 8 sati i tada bi djeca išla lijegati. Roditelji bi slušali radio, naročito je bila popularna emisija “Veselo veče” koja se emitirala nedjeljom u 20 sati do 21 sat, najduže pola 10, pa bi i oni otišli spavati. Osim rijetkih ljubavnika, sitnih lopova, neradnika i pijanaca na plavopoljskim stazama ne bijaše žive duše nakon 22 sata. Tada je naselje postajalo jedna velika spavaonica. Svatko snivaše svoj san. Odrasli muškarci da konačni dobiju neki lakši i bolje plaćeni posao, majke da im djeca budu zdrava, vesela, uredna i bolji đaci nego što jesu, djevojke koje završavahu srednju školu da dobiju kakav posao i budu manje ovisne o muškarcu kad se udaju, a djeca snivaše da kad jednom odrastu budu sjajni nogometaši, glumci, pjevači, inženjeri, lijčenici, medicinske sestre.

Ali, vratimo se mi na naše dečkiće. Točno na prvi dan proljeća bila je lijepa, ugodna večer. Nebo je bilo oblačno ali bez kiše. Vidljivost između zgrada skoro nikakva. Momčići su dok se vidjelo igrali nogomet na jednoj od livada, a kasnije igrahu žmirke. Skrivajući se nešto dalje od poika Pićo je čuo skladno udaranje po gitari i tihi glas kako pjevuši. On odmah napusti svoje dobro skriveno mjesto i pojuri k prvoj ulici (Krndeljevoj) prva zgrada desno gledajući sa sjeveroistočne strane, gdje je bio pik.

– A, vidim te, Pićo – dreknu Milivoj i pojuri k piku.

– Puj pas za Piću.

– Pusti, pusti to. Zovnimo dečke pa da vidimo nešto zanimljivo.

– Što to?

– Vidjet ćeš.

Kad se dečki okupiše, odvede ih Pićo k mjestu gdje je čuo svirku. Oprezno se približiše jednoj zgradi u trećoj ulici. Imaše što vidjeti. Pred jednim stražnjim južnim vratima, Dragan, njihov desetak godina stariji susjed iz Krndeljeve ulice, prstima udaraše po gitari i pjevaše tada čuvenu meksičku pjesmu Mama Huanita. Svirao je tiho ali skladno, a pjevao također tiho i veoma osjećajno. Sviranje, pjevanje, mučenički izraz lica Dragana, tužne riječi pjesmice fasinirali su dečke, a činilo se i da će okolno drveće proplakati od ganuća. Momci primijetiše jednu mladu ženu na prozoru prvog i jedinog kata. Jedna druga žena, starica, u susjednom stanu, diskretno je u prizemnoj južnoj zamračenoj sobi razmakla zavjesu i zabezeknuto gledala u pjevača. E, kako bi bilo lijepo da je njoj, nekada davno u mladosti, jedan takav meraklija i ašik pjevao pod prozorom. Kad je Dragan završio s pjesmom, nehotice dlanom otare suze. Dama na prozoru tiho reče “bravo” i dobaci Draganu proljetni cvjetak. Ovaj sav ushićen se sagnu da uzme cvjetić. Onda se oglasi Žofa:

– Dragane, zasviraj “Vera, draga mala Vera”.

Dragan se trže, a žena nesta s prozora.

– Dat ću ja tebi Veru – poluglasno će Dragan i pojuri. – Vidi, vidi, ima vas više.

Dečki se dadoše u trk. Dragan brzo odusta od progona, vrati se i stvarno zasvira i zapjeva “Vera, mala draga Vera”.

Momci zastaše da odslušaju toliko puta odslušanu pjesmu, a onda se svatko uputi svojoj kući. Valjalo je nešto lakše večerati, obično su to bili žganci s mlijekom ili kruh udrobljen u mlijeko u lončiću i spremiti se u krpe.

***

U lipnju te godine vrijeme je bilo promjenjivo. Mlao kiše, zeru sunca. Kad bi padala kiša, porohladno, ado bi sijalo sunce toplo, pokadkad pretoplo. Prosječan, pravi lipanj na veliko zadovoljstvo odraslih. “Bit će dobar urod u baščama”, govorili su.

Nastava je trajala do 15. 6. Već poćetkom lipnja onih nekoliko lipa smještenih kod velikih kuća divno, gotovo opojno, zamirisa. Idući stazicom preko naselja, dečki bi prolazili pored stabala lipe uživajući u njenom mirisu. Poslijepodne, poslije nastave, dečki bi se penjali na lipe i brali plodove koje bi onda roditelji sušili, a majke bi ujesen od suhe lipe pravile ukusni čaj. Početkom mjeseca poletjele su letice u gustom roju s ” buruma” Savom, pokraj korza u smjeru samostana. Nastupilo je zlatno doba za ribolovce. Kopali bi letice na žutoj zemlji iza ciglane, stavljali ih na udie i pecali vrlo uspješno različite vrste riba. Let letica bio je pouzdan znak da je Sava čista, jer za koju godinu, kad su proradila neka industrijska postrojenja, bez prečistača vode, letica je jednostavno nestala. Zauvijek!?

Pred kraj školske godine svu su nastavnici, ako što je i red, vršili posljednja propitivanja učenika radi zaključivanja ocjena. Tako je i nastavnica biologije bila u dvojbi je li Žujo iz njenog predmeta zaslužuje  dvojku ili trojku. Na satu ga prozva i poče rešetati. Kad je već bila sigurna da Žujo zaslužuje trojku dođe kobno pitanje.

– Dobro, Željko, evo još jedno lagano pitanje i trojka je tvoja. Reci ti nama koja bolest nastupa usljed nedostatka A vitamina?

Žujo zamuče. Kud ga snađe baš to pitanje. Onda Note u dobroju namjeri prišapnu:

– Reci kokošje crijevo.

– Kokošje crijevo – Žujo će kao iz topa sa zadovoljnim izrazom lica.

Razred prasnu u neobuzdani smijeh kojem se diskretno pridruži i nastavnica. Nankon nekog vremena reče nastavnica:

– Dobro, djeco, tišina. Prijašnje znanje bilo ti je za trojku, a i nasmijao si me do suza. Osim toga krivo su ti došapnuli. Nije crijevo nego slje .. – slje…

– Sljepilo – konačno se dosjeti Žujo.

– Bravo. Evo trojke.

Još dugo godina svu učenici tog razreda rado su se sjećali te dogodovštine s kokošjim crijevom.

Na kraju te burne školske godine, jer za djevu je bruno, izazovno, veselo ili tužno ono što se njima događa i u čemu oni sudjeluju, a ne veliki svjetski događaji s nekim njima nepoznatim akterima, dvojica učenika, na veliku žalost ostalih, pali su pa su morali ponavljati razred.

Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”.

Mislim ovdje, u prvom redu, na dva događaja koja su privukla pažnju publike, ali koji nisu naišli u glavnostrujaškim medijima na publicitet, baš zbog toga što demantiraju prefabriciranu istinu o ”mraku” u kojem smo navodno živjeli 45 godina.

Riječ je o predstavljanju knjige zagrebačkog profesora Tvrtka Jakovine, zapravo o dva predstavljanja, u Zagrebu i Rijeci, knjige koja nosi naslov ”Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta”.

Prvo predstavljanje održano je u Zagrebu, u hotelu Westin, i to 2. listopada ove godine, u organizaciji izdavača knjige, zagrebačke Frakture, zacijelo jednog od najagilnijih hrvatskih izdavača danas.

Drugo predstavljanje održano je u Rijeci 20. listopada, u suorganizaciji izdavača i Grada Rijeke, u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma, u takozvanom ”sušačkom neboderu”.

Glavni hrvatski mediji nisu o tome pisali, s časnim izuzecima tjednika Nacional i Novosti, potom dnevnika Glasa Istre, Novog lista i La Voce del popolo, i nekoliko portala, među kojima je i naš, Autograf.

Zanimljivo je promatrati povijesni revizionizam na djelu u Hrvatskoj. Ne samo prekrajanje povijesti kojim se 45 godina postojanja Jugoslavije, od 1945. do 1991., prikazuje kao ”crna rupa u svemiru”, već i kako se prešućuje sve ono što bi moglo demantirati reviziju koja je u tijeku, u režiji raznih orvelovskih ”ministarstava istine”

Zašto ta šutnja? Upravo zato, jer je u hrvatskoj javnosti stvorena predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju kako se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja.

Slično se događa i u Hrvatskoj, već gotovo trideset godina: pokušava se izbrisati recentna povijest iz sjećanja ljudi, iz školskih udžbenika, iz medija. Zapravo, na taj način se briše iz svijesti cijelo jedno razdoblje sa svim njegovim negativnim, ali i pozitivnim aspektima, s događajima koji čine sastavni dio svjetske povijesti.

No to nije samo hrvatski specijalitet. To je, nažalost, sastavni dio svjetskog trenda, započetog nakon pada Berlinskog zida i adventa demokracije, koja se danas, u nekim zemljama, razotkriva kao ”iliberalna demokracija”, kao nacional-demokracija – koja s pojmom liberalne demokracije baš i nema mnogo sličnosti.

Na taj način rehabilitiraju se ona povijesna razdoblja koja prethode takvim stvorenim ”crnim rupama”, a to je razdoblje, u nas, Drugog svjetskog rata i kvislinške tvorevine poznate pod imenom NDH – Nezavisna Država Hrvatska, koja je bila najmanje nezavisna, kao država bila je zločinačka, a nije bila ni hrvatska, jer je bila izdajnička prema svom vlastitom narodu.

No vratimo se ovom aktualnom predmetu prešućivanja, knjizi Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru. Jakovina je ozbiljni povjesničar, jedan od najozbiljnijih i najrigoroznijih znanstvenika koje Hrvatska na tom području ima.

O tome svjedoče njegova dosadašnja djela, među kojima se ističu knjige ”Socijalizam na američkoj pšenici”, ”Američki komunistički saveznik: Hrvati, Titova Jugoslavija i SAD 1945-1955”, ”Trenuci katarze: prijelomni događaji XX. stoljeća”, za koje je dobio i mnoge nagrade, čak i državne nagrade koje su se, izgleda, dogodile tako da su izbjegle pažnji aktualnih nacionalističkih ždanova.

Takva je, ozbiljna i rigorozna, i ova posljednja knjiga Tvrtka Jakovine o Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije i svjetskom diplomatu.

I zato nije slučajno što su o ovoj knjizi rekli ljudi, koji spadaju u sam vrh svjetske diplomacije, kreatori povijesti dvadesetog stoljeća. Među njima su i Henry Kissinger, isto toliko dugovječni američki diplomat koji kaže da ova knjiga o Lončarevoj ”impresivnoj karijeri i razdoblju promjena u kojima je sudjelovao stiže u pravom trenutku”.

Mihail Gorbačov kaže za Lončara da je on ”jedan od veterana svjetske politike” koji je prošao fascinantni životni put, i koji nas poziva da se vratimo multilateralnom pristupu svjetskoj politici.

Roland Dumas, nekadašnji francuski ministar vanjskih poslova, ističe da se pamte Lončareve intervencije s kraja hladnoratovskog razdoblja, kada je htio izbjeći izbijanje ratnog sukoba, založivši se za očuvanje mira, a legendarni lider Arapske lige Amr Musa ističe Lončara kao jednog od lidera nesvrstanog pokreta, koji je uvelike pridonio miru u svijetu.

Tvrtko Jakovina je petnaest godina radio na toj svojevrsnoj biografiji Budimira Lončara, koja je ujedno i povijest jednog vremena i jedne zemlje, i to njenog najboljeg dijela – vanjske politike koja je težila prevladavanju blokovskih konfrontacija i izgradnji trajnog mira u svijetu.

To se ne može nikako izbrisati iz sjećanja, ma koliko se sada, iz ove perspektive, trude ideolozi ovoga, najnovijeg, hrvatskog režima. Jakovina je u opsežnom djelu od gotovo 800 stranica naveo čak petnaest stranica bogate bibliografije, izvora koji obuhvaćaju arhivske dokumente, knjige, članke, a među njima su najvrjednija i svjedočenja pedesetak ljudi koji su poznavali Lončara i njegov rad.

U ovoj knjizi Tvrtko Jakovina uspješno kombinira svoj nesumnjivi pripovjedački talent s akribijom dostojnom najviših vrhova ne samo hrvatske, već i svjetske historiografije.

Ova knjiga ima tri sloja, tri sastavna elementa: prvi je dio romanizirana pripovijest o Lončaru, koji je krenuo s otoka Ugljana u svijet i došao do vrhova svjetske diplomacije, drugi sloj je diplomatska povijest jedne zemlje, a treći dio je povijest svijeta viđena kroz prizmu jedne ličnosti, i to nije samo pripovijest o jednom čovjeku, već o jednoj zemlji i jednom svijetu kojeg više nema.

U hrvatskoj javnosti stvorena je predodžba da sve ono što dolazi iz onog razdoblja trajanja ”socijalističke Jugoslavije” zaslužuje damnatio memoriae – prokletstvo sjećanja, kako su Rimljani izmislili metodu da razdoblje starih vladara, koje aktualni vladari ne žele da se spominju da se ne bi uspoređivalo s njihovim, osude na zaborav i izbrišu iz sjećanja

U njoj je iznesena i pripovijest o jednoj zemlji, napisana lege artis, po svim najvišim kriterijima struke, a vanjskopolitički aspekt postojanja Jugoslavije iznesen je objektivno, kritički i izvan svake apologetske primisli.

Ali, govoriti objektivno o tom razdoblju, znači sagledati sine ira et studio, sve negativne, ali i pozitivne manifestacije te države, koja je na svjetskoj šahovnici igrala jednu od glavnih uloga.

Najžalosnije u svemu to je što Tvrtko Jakovina nije mogao doći do transkripata razgovora Budimira Lončara s Franjom Tuđmanom. Unatoč tomu što je Hrvatska deklarativno demokratska zemlja, baš su mu ti arhivi – ostali zatvoreni!

No sve je to protumačeno epizodom, kada Hrvoje Šarinić, Tuđmanov factotum, hoće podmititi i vrbuje Lončara da radi u interesu Hrvatske, nudeći mu milijunske svote!

Sve je to, nažalost, dio beščašća jednog razdoblja hrvatske povijesti, u kojemu je stanovništvo stradalo zbog rata, dok su vrhovi države baratali crnim fondovima o kojima borci na frontu, branitelji Domovinskog rata, nisu mogli ni sanjati, i koji nam zorno objašnjavaju korupciju u kojoj je danas ogrezla postjugoslavenska Hrvatska.

Zato, valjda, i prešućivanje ovih događaja, i ove knjige. Metode znanstvenog istraživanja kojima se poslužio Jakovina, rigorozne znanstvene metode i objektivnost kao sakrosanktno načelo slobode znanstvenog istraživanja, odlike su ovoga djela.

Njemu i njegovim kolegama – Hrvoju Klasiću, Draganu Markovini, Damiru Agičiću, Ivi Goldsteinu i drugim njihovim kolegama koji se hrabro odupiru revizionističkoj agresiji ne samo u povijesti već i šire, dugujemo zahvalnost na njihovom osobnom i znanstvenom integritetu.

Oni i njihova djela se mogu prešućivati u svakodnevnoj komunikaciji, ali njihov opus ostaje, zapisan u djelima koji će preživjeti i ovu generaciju hrvatskih vlastodržaca.

autograf

Kad je krajem 2016. umrla Carrie Fisher, cijeli ju je internet oplakivao. To nije ni čudno: za princezu Leiu čuli su svi koji nisu zadnjih četrdeset godina proveli u rupi pod kamenom, a njezina duhovitost i otvorenost na društvenim mrežama i u susretima s fanovima pretvorili su je u ikonu još za života.

No kad je u siječnju 2018. umrla Ursula K. Le Guin, američka spisateljica najpoznatija po bavljenju spekulativnom fikcijom, dogodilo se nešto još dirljivije: zajednice koje sa spekulativnom fikcijom nemaju nikakve veze, poput ljubića ili otakua, reagirale su na vijest o smrti Ursule K. Le Guin izrazima sućuti. Kako je netko komentirao: “nitko nije pitao koja Ursula? Svi su znali koliki je to gubitak.”

Počinjem priču o Ursuli K. Le Guin od kraja, od smrti, jer mi je upravo njeno pisanje pokazalo da se priča može početi na bilo kojem mjestu, da kronologija nije pravilo koje se nužno mora slijediti, i da čak ni sam narativ ne mora biti zadani okvir. Dovoljno je samo pogledati knjigu Always Coming Home, koju mnogi nazivaju romanom iako se zapravo radi o mnogo složenijem narativu, kombinaciji antropološke studije, udžbenika i pripovijedanja koncentriranog samo na običan, svakodnevni život, bez velikih sukoba i spektakularne aristotelovske katarze.

Mogla sam, međutim, priču o Ursuli K. Le Guin započeti i od bilo kojeg drugog mjesta; recimo, od slavne priče Oni koji napuste Omelas (“The Ones Who Walk Away from Omelas“), koju ćete pronaći u brojnim antologijama suvremene američke književnosti (ne samo spekulativne fikcije), i koja isto tako bez oklijevanja razara zamisao o tome kako treba izgledati pripovijest – u njoj nema glavnih likova, a nema ni zapleta, ali bez obzira na to, pročitat ćete je bez daha i zapamtiti zauvijek. Ta se priča, inače, nalazi i u mnogim čitankama za studije etike i filozofije, ili, kako je rekla sama Le Guin, “ima dugačku i sretnu karijeru u kojoj je profesori koriste da bi uznemirili svoje studente i natjerali ih da se posvađaju oko moralnosti.” Osim toga, dobila je i nagradu Hugo za najbolju priču – samo jedna od brojnih nagrada koje je Ursula K. Le Guin dobila – a ja ću još spomenuti i odakle ime grada koji se pojavljuje u naslovu, Omelas: vozeći se u automobilu, Ursula K. Le Guin u retrovizoru je vidjela tablu s putokazom za grad Salem u Oregonu, i zadržala taj naopaki poredak slova O-melas. Kako je sama rekla, kad je pitaju odakle joj ideje, “od toga što zaboravljam Dostojevskog i naopako čitam putokaze, naravno.”

Naravno, mogla sam priču o Ursuli K. Le Guin započeti i na jednom od njenih najpoznatijih, općih mjesta: kod sage o Zemljomorju (Earthsea), započetoj još 1968. godine s romanom Čarobnjak Zemljomorja (A Wizard of Earthsea), a završenom 2001. s romanom The Other Wind, dobitnikom World Fantasy Award 2002. Ova je priča za mnoge bila prvi susret s opusom Ursule K . Le Guin, i prvi susret sa zamisli da fantasy ne mora značiti Tolkiena. Zemljomorje, prostrani arhipelag u kojem se odvija ova serija, nimalo ne nalikuje na svijet gospodara prstenova (ako ste kakvom zabunom gledali televizijsku seriju, potpuno je zanemarite!), a ni centralna pitanja koja se pojavljuju u romanima i kratkim pričama smještenim u Zemljomorje nemaju u sebi jednostavnosti tolkinovskih rješenja.

Zabavno je, inače, na ovom mjestu spomenuti kako je Ursula K. Le Guin dugo muku mučila s – naslovnicama za svoje knjige. Ljudi Zemljomorja su, naime, većinom tamnoputi, a glavni junak prve knjige, Duny koji će postati Ged, opisan je s tamnom, crvenkastom kožom. U Americi, to je značilo da su njezine knjige većinom dobivale naslovnice na kojima junaci nisu bili vidljivi, dok je televizijska adaptacija jednostavno provela whitewashing – jedan od razloga zašto je sama Le Guin potpuno popljuvala seriju. Kako je sama rekla, cijela je interpretacija bila takva kao “da su ljudi koji su napravili filmsku verziju Gospodara prstenova završili time da Frodo stavi prsten i zatim sretno vlada, a oni tvrde da je Tolkien upravo to i želio izreći.”

Upravo je zbog tog lošeg iskustva dugo odbijala i molbe Hayaoa Miyazakija da mu dopusti snimiti crtanu verziju Zemljomorja. Tek kad je vidjela njegov film Moj susjed Totoro, shvatila je da Miyazaki, za razliku od američkih producenata, razumije različitost priča i junaka, i dala je dozvolu studiju Ghibli da napravi adaptaciju. No, zbog drugih obaveza, projekt je preuzeo Miyazakijev sin Gorō, koji je također pojednostavnio priču, iako je bar ostao vjeran vizualnosti izvornika. Usprkos tome, Le Guin je i ovu verziju proglasila razočarenjem.

Ovo vjerojatno zvuči kao da je Ursula K. Le Guin bila teška osoba: i jest. Nije lako trpjela gluposti, i nije se bojala izreći ono što je smatrala istinom. Mogla sam, tako, ovu priču o njoj započeti i onim divnim odgovorom na pitanje zašto se bavi znanstvenom fantastikom i fantasyjem, “eskapističkom” literaturom, na što je Le Guin odbrusila: “Znate tko se najviše boji bijega? Tamničari.” Tamničare je, naime, Le Guin trpjela još manje od budala, i naučila me da je važno i potrebno ne trpjeti ih, i stalno im se suprotstavljati. Govoreći 2014. godine na dodjeli National Book Award, upozorila je: “Mislim da dolaze teška vremena… Trebat će nam pisci koji se sjećaju slobode.” A sloboda je, i u spisateljskom ali i u posve političkom smislu, još jedna od stvari za koje je Le Guin od neprocjenjivog značaja.

Za razliku od današnjih distopičara, naime, koji prečesto pronalaze pojednostavljenja rješenja za svoje problematične svjetove ili se busaju u prsa mračnim slikama koje bi trebale predstavljati realizam, Ursula K. Le Guin neustrašivo je napisala – utopiju, i to anarhističku utopiju, još davne 1974. godine. Znala je da ni jedan svijet ne može biti savršen, pa tako ni njen to nije bio, ali funkcionalno anarhističko društvo koje je opisala u romanu The Dispossessed (Ljudi bez ičega) ostalo je bez premca ne samo u beletristici koja se bavi projekcijama budućih društava, nego i u političkoj literaturi. To je, moram reći, jedna od knjiga koje cijelog života kupujem ponovno i ponovno, jer je posuđujem rado i često, ali mi se gotovo nikad ne vrati u ruke. I sa svakim primjerkom koji ode u svijet, među ljude, magija Ursule K. Le Guin širi se još malo dalje.

Ali Le Guin ne bi bila Le Guin da je tamo stala: osim romana, napisala je još i kratku priču, Dan prije revolucije. Možda sam trebala priču početi ovdje: kod pripovijesti koja, kako joj sam naslov kaže, opisuje jedan dan u životu Laije Aseio Odo, žene čija je politička teorija izvorište anarhističke filozofije na kojoj se zasniva društvo opisano u romanu. U trenutku kad je upoznajemo, Laia Odo ima sedamdeset i dvije godine, a pratimo je kroz posljednji dan njenog života. I opet, u priči se ne događa ništa veliko, a sama činjenica da joj je protagonistica jedna stara i bolesna žena dovoljna je da je izdvoji ne samo iz većine spekulativnih priča, nego i iz većine literarne produkcije općenito. Ta me priča naučila da dvadeset-i-nešto-godišnjak bez obitelji nije jedini mogući protagonist, a sredovječni ili postariji muškarac nije jedini mogući intelektualni div.

A to je, naravno, još jedno mjesto na kojem sam mogla početi priču o Ursuli K. Le Guin: sa činjenicom da je njen tretman roda i rodnog u pisanju bio i ostao revolucionaran. Ta je revolucija počela s romanom Lijeva ruka tame (Left hand of darkness), koji je u svijet uveo zamisao ambiseksualnih likova, čiji se spol konstantno mijenja, što naravno, potpuno mijenja i zamisao rodnog. Taj je roman 1969. godine, kad je izašao, bio nezamislivo hrabar već samom idejom. Danas mu se može pronaći i zamjerke – sama Le Guin je, pišući predgovor jednom novom izdanju, primijetila, na primjer, da je propustila priliku istražiti sve aspekte takvog života, kao i da je možda pogriješila odlučivši da za svoje likove koristi zamjenicu “on” – no teško da se može pronaći bilo koji drugi roman koji tako vješto spaja propitivanje ne samo rodnih već i kulturalnih uvjetovanosti našeg svijeta, i koji nas do te mjere može natjerati da se zamislimo nad time što sve prihvaćamo zdravo za gotovo a što smo sve u stanju previdjeti naprosto zato što to ne očekujemo vidjeti, ili zato što nismo od drveća u stanju vidjeti šumu.

Šume su, inače, igrale bitnu ulogu u djelu Ursule K. Le Guin. Mogla sam, recimo, priču o  njoj započeti i s pripovijetkom Prostraniji od carstava, i sporiji (Vaster than empires and more slow), koja se cijela vrti oko pitanja šume i, kao i kratki roman Svijet se kaže šuma (The Word for World is Forest), bavi se odnosom čovjeka i prirode, preokrećući naša čitateljska očekivanja i pronalazeći, uporno i neustrašivo, rješenja koja prkose tradicionalnom mitološkom narativu na koji smo navikli u zapadnom pripovijedanju, rješenja kompromisa i pomirenja za razliku od dualiteta pobjede i poraza.

Mogla sam, uostalom, započeti priču o Ursuli K. Le Guin njenim esejima, u kojima se, uvijek s duhovitošću i dubinom i često nepojmljivom preciznošću, dotiče tema koje se prostiru od antropologije i sociologije, preko kulturalne produkcije svih vrsta pa sve do pisanja i smisla. Dobro mjesto za početak bio bi, na primjer, esej koji je sama gotovo nehajno opisivala kao “tekst za javno izvođenje” pod naslovom “Predstavljam se”, koji počinje rečenicom “Ja sam čovjek” (man) i nastavlja objašnjavajući što to sve podrazumijeva, napominjući kako često i zbog kojih sve razloga žene prolaze kroz život kao neka vrsta “loše imitacije muškarca”, a završava predivnim zaključkom da će, sa 60 godina, odustati od svega i početi se “pretvarati da sam stara žena. Ne znam je li itko već izmislio stare žene”, dodaje, “ali možda bi trebalo pokušati.”

A mogla sam, naravno, započeti priču o Ursuli K. Le Guin i njenom poezijom, koja je također bila iznimna, objavljivana i nagrađivana, štovana i citirana. Mogla sam započeti priču o Ursuli K. Le Guin na toliko različitih mjesta, i sva bi bila dobra. Gorko je, najgorče, što tu priču moram nekako i završiti. Ali, na sreću, i u tome imam pomoć u njenim riječima:

Samo u tišini riječ,

            Samo u tami svjetlo,

            Samo u smrti život:

            Blistav je sokolov let

            Na praznom nebu.

Ursula Kroeber Le Guin (1929.-2018.)

voxfeminae

Pozivam čitatelje da neka djela podvrgnu pokusu. Je li svaki Shakespeareov komad još veliki Shakespeare, Balzac još Balzac, Dostojevski još Dostojevski? Odgovara li određeno djelo auri njegova pisca?

Sumanuto kupujem knjige – na buvljaku (parkiralište u Strossmayerovoj), u poštama, preko internetskih aukcija, u knjižarama, robnim kućama… Poneke čak krišom donosim doma, jer za nove takoreći nema više mjesta. Ima, ali na uštrb životnog prostora.. Nedavno sam jednu kupio u Kauflandu potpuno uvjeren da baš ona nedostaje u mojoj biblioteci kao prekretnička. Knjiga ima naslov: Sve što muškarac mora znati (Priručnik za sve životne prilike). Napisao ju je Oliver Kuhn, novinar i urednik njemačkog izdanja Playboya, iskusan stručnjak za muško-ženske odnose, autor koji je u knjigu sažeo sve što jedan muškarac mora znati o politici, filozofiji, dizajnu, obrani, umjetnosti, zavođenju, bontonu, religiji, kućanskim poslovima, faca koja nudi koncentrat znanja u velikim dozama… Izdavač: Znanje d.o.o.

Koliko je ova knjiga nasušna svim muškarcima, pogotovo onima koji svoje jednolične dane provode izvan svijeta jet seta, odmaknuti od situacija prezasićenih banalijama i uvijek istim partnerom, obezmuškarčeni, s keceljom u kuhinji nad štednjakom, jer su izvan svijeta rada- govori tek nekoliko odabranih ulomaka koje prenosim s gotovo prosvjetiteljskim zadovoljstvom i ciljevima. Tim više, jer se ponuđeni Kuhnovi savjeti ne moraju primiti kao izravni recepti, nego kao moguće preporuke za snalaženje u domaćem okruženju društvenog maltretiranja. Ugriz, Ako morate pucati, Kako što dalje pljunuti… vrlo su prikladna rješenja usmjerena na obranu i od političkih siledžija. Ne treba ih baš shvatiti doslovno, već kao rastezljivu metaforičnost preuzetu iz svijeta bjelosvjetske muške divljine. Osjećam da najviše potencijala ima ulomak kako voditi ljubav u zahodu aviona. S obzirom da većina putnika u Hrvatskoj puže i/ili pada, možda ih ta uzbudljiva situacija navede da polete u prosperitetne visine i dožive kompenzacijsko sladostrašće.

Napomena: Usuđujem se sugerirati da kod “Uboda prstima”, nikako ne upotrebljavate tri prsta, jer možete izgubiti simpatije kod promatrača kao agresor odnosno važno vam je znati pred kojom publikom se branite.

Nekoliko tehnika za učinkovito onesposobljavanje napadača

….

Ugriz

Čak i ako ste slabi, možete snažno ugristi protivnika. Ugrizite ga za ruku, uši ili vrat. Ne puštajte ga , nego još snažnije zagrizite.
…

Ubod prstima

Lagano svinete sve prste osim palca te ih brzim i naglim pokretom zarijete u protivnikove oči. Nemojte koristiti samo dva prsta, kao što se može vidjeti u filmovima, jer su manji izgledi da ćete pogoditi pravu točku.

…

Kako preživjeti ako vas zahvati jaka morska struja

Nemojte se boriti protiv struje, niti se na silu polušavati dočepati obale. Plivajte usporedo sa strujom dok ne oslabi. Struje često teku u krug pa se nakon stotinjak metara ponovo vraćaju prema obali.

Ako morate pucati

U krajnjem slučaju nužne obrane može se dogoditi da morate posegnuti za oružjem kako biste spasili svoj život pred nauružanim napadačem. Najbolje bi bilo da gađate protivnikov torzo jer je tako najveća vjerojatnost da ćete pogoditi vitalne ogane. Oprez: petina pogođenih može uzvratiti vatru.

Kako što dalje pljunuti

Brojni stručnjaci kažu da je tajna dobrog pljuvanja u tome da pritisak dolazi iz dubine, iz trbušnih mišića. Skupite što više sline u grlu (kiseli bombon pomaže) i zatim je iznimno snažnim pritiskom izbacite iz usta. Jezik, zubi i usta moraju tvoriti tunel kroz koji će slina izletjeti najvećom brzinom.

Kako voditi ljubav u zahodu aviona

Najbolji trenutak za randevu u zahodu aviona je u razdobljima leta kad malo ljudi čeka na let. To je uglavnom neposredno prije nego stjuardese počnu kružiti svojim kolicima i blokiraju prolaz. Idealan je zahod koji se ne vidi iz prolaza. Prvi pertner treba otići u hahod, ali ne zaključati vrata; drugi partner neka dože najviše minutu kasnije. Muškarac neka sjedne na spušteni poklopac zahoda, a žena na njega, ili neka se žena primi za dršku pored zahoda, a muškarac joj priđe s leđa. Nakon izlaska iz zahoda neka se ona pravi da joj je pozlilo, a on joj je pomagao. Muškarac može zamoliti stjuardesu da ženi donese biljni liker za želudac.

sbperiskop

PIŠE Domagoj Marić

Krleža pišući roman ima na umu svu mađaronsku garnituru hrvatsko-slavonskog javnog života s prijelaza stoljeća („Ne znam zašto zapravo ovi Pejačevići uživaju u Beču veće povjerenje od nas“), a u kontekstu interesa za hrvatsko-mađarske veze djelo je zanimljivo ne zbog svoje književne slojevitosti nego u prvom redu kao najzorniji dokument vremena snažnoga mađarskog utjecaja u Hrvatskoj, kojemu je Krleža i sam pripadao

Danilo Kiš u studiju Pink televizije, usred ‘Ami Dži šoua’ – ništa subverzivnije srpska alternativna scena nije videla još otkako je Aleksandar Vučić na Vračaru otkrio spomenik Kišovu drugu Borislavu Pekiću. Da li je moguće da su to dobre stare, autentične srpske veštačke knjige?

Sad će skoro i četrdeset godina otkako sam u Beogradu, putujući vozom na čuvene žurke i koncerte, u jednom sokačetu kraj Kalenića pijace otkrio čudo neviđeno srpske civilizacije, o kojoj u to vreme nisam znao gotovo ništa.

Radnja nije izgledala tako neverovatno, bila je to obična neka mala knjižara, ili antikvarijat, nisam bio siguran dok nisam ušao. Splitskom nekakvom klincu, naime, knjižara ili antikvarijat usred grada u to vreme još nije bilo neviđeno čudo kao danas. Mladi su ljudi u knjižare tada ulazili kao u kafiće: ukrali bismo nekoliko knjiga, pročitali ih i nakon par dana prodali antikvarijatu za džeparac. Tako smo i putovali u Beograd, tako smo se i vraćali iz Beograda.

Ovaj put, međutim, od posla nije bilo ništa: knjižara u koju sam ušao uopšte nije bila knjižara, već pre nekakva stolarska radnja. Trebalo mi je vremena da zaprepašćen shvatim kako majstor unutra od drveta izrađuje – knjige. Cele tomove i sabrana dela, na metar, u uvezu i boji po narudžbi kupca. A kupci su bili pripadnici nove socijalističke buržoazije i njihove gospođe drugarice, novopečeni skorojevići iz solitera na Novom Beogradu, koji su svoje nove regale iz salona Stilskog nameštaja Đorđević punili lepim kompletima Dostojevskog ili Štajnbeka: još pola metra sabranih dela Perl Bak u crveno, da se slaže sa garnišnama i zavesama, i jedno pedalj bež Marsela Prusta, ne treba više, on je ionako dosadan kao dramski program Televizije Zagreb, jel tako majstore, tako je komšija, koliko ste beše rekli Perlbaka?

Bio sam opčinjen otkrićem da ljudi u regale stvarno umesto knjiga stavljaju drvene blokove nalepljenih papirnatih ili kožnih hrbata sa uredno ispisanim imenima pisaca i nazivima dela. Moje prvo pitanje pokazalo je kako slabo razumem tu civilizaciju: šta ako neki gost poželi da iz regala izvuče knjigu? Takav slučaj, međutim, nije zabeležen u istoriji savremene srpske buržoazije. Lažni drveni kompleti bili su u regalu Luj Iksiv Ekskluziv samo zato što regali, zaboga, i služe samo zato da u njima stoje knjige, fotografije babe i dede, porculanske lutkice balerina i suveniri iz Vrnjačke Banje.

Taj začarani krug – regali su samo za knjige, a knjige samo za regale – bio je, shvatio sam uskoro, sam ontološki smisao onoga što će mnogo godina kasnije Aleksandar Vučić nazvati ‘srpski svet’: to je ona Platonova treća, nacrtana kuća, treći stepen, korak ispred sveta koji još uvek živi u fizičkim kućama i čita fizičke knjige. Obaška što su fizičke knjige skupe, nepraktične i sakupljaju prašinu, da i ne govorim kako dete – a znate kakva su deca – slučajno može da je dohvati i pročita. I koliko sutra ona slatka babina devojčica završi na klasičnoj filologiji.

Radnja starog, hm, knjigdžije kraj Kalenića pijace odavno je zatvorena, i nikad više u Beogradu nisam video nijednu. Sa nežnom setom danas se njegovih lepih drvenih kompleta prisetim svaki put kad onemoćao od glavinjanja po salonima nameštaja naletim na neki od onih dizajnerskih kofi tejbls sa nehajno odloženom monografijom savremene skandinavske arhitekture, u stvari malo debljom pločom stiropora sa jevtino isprintanom naslovnicom. Majstor kraj Kalenića pijace, kao sad da ga vidim, prezirno bi pljunuo na pod salona. Jebali vas kompjuteri i stiropor. Nema više starih, veštih zanatlija koji bi monografiju savremene skandinavske arhitekture napravili od furnira prave srpske bukve sa Suve planine, bolju i lepšu od originala, stani pa gledaj, gledaj i ne otvaraj.

Možete onda da zamislite moje ushićenje kada sam pre neki dan, onemoćao od glavinjanja po internetu, naleteo na vest o skandalu u emisiji ‘Dobro jutro, Srbijo’ na Televiziji Hepi, gde se – usred zanimljive rasprave o Platonovom konceptu morala i društvenih vrednosti – u program uživo javio Milan Živadinović. Bivši fudbaler, da vam sad ne prepričavam celu raspravu, citirao je poznatu sentencu Bertrana Rasela kako se ‘svaka starleta i kurva bavi poslom koji najbolje zna’, a ugledna srpska starleta Tijana Ajfon uzvratila onim čuvenim Ksenofontovim rečima Aristipu – ‘neću da dozvolim da me jedna seljačina vređa’ – pa besno pokupivši skupocenu torbicu i obe sise napustila studio.

Nije me, međutim, privukla živa filosofska rasprava fudbalera i starlete iz srpske sokratske škole, koliko enterijer studija, gde su se usred konfekcijske televizijske pleksiglas galanterije ukočile dve lepe, starinske vitrine Stilskog nameštaja Đorđević sa uredno složenim onim kompletima drvenih knjiga, potpuno istim u obe vitrine, različitih uveza i izlizanih hrbata, a u milimetar jednake visine, kao po kanapu, stani pa gledaj.

Dabome da sam onda stao pa gledao. I imao šta da stanem i vidim: kad se kamera približila vitrini, shvatio sam da niti je to Đorđevićev Luj Iksiv Ekskluziv, niti su unutra stare majstorske drvene knjige: bio je to jevtini nekakav print, nalepljen na unutrašnju stranu staklenih vrata vitrine kao na Hepijev set za ‘Ćirilicu’ Milomira Marića, ili na zid neke mondene kafane u Belgrejd Voterfrontu. Da je živ onaj stari majstor kraj Kalenića pijace, ne bi stigao ni da prezrivo pljune. Na mestu bi siroma umro.

Nisam se tako još čestito ni oporavio od šoka ugledavši printeve ‘original’ drvenih hrestomatija u vitrinama Televizije Hepi, a već sam onemoćao od glavinjanja po internetu naišao na izveštaj sa Ami Džijevog simpozijuma na Pink televiziji ‘Hans Jonas i ljudska telesnost kao polazište čovekove najsveobuhvatnije ekstrapolacije u celinu stvarnosti’. Usred simpozijuma, da vam sad ne prepričavam celu raspravu, starleta i rijaliti zvezda Teodora Džehverović Spinozinu je tezu o čovekovu telu kao predmetu duše demonstrirala gurajući ruku pod bluzu pevačice Milice Todorović i umećući joj u brushalter umetne silikonske umetke sponzora simpozijuma, a ova joj onda – sve preispitujući Spinozinu tezu o žudnji kao nagonu za održanje bića – ugurala ruku do dna dekoltea.

Ni ovde me, dabome, nije privukla živa filosofska rasprava starleta iz ‘Ami Dži šoua’, koliko enterijer Pinkovog studija. A tamo, među šarenim foteljama, neonskim vitrinama, pozlaćenim replikama Oskara, porculanskim figurama sa zečjim glavama, svetlećim reklamama afričke šljive i flašicama Longupinn spreja za efikasnu kontrolu prevremene ejakulacije na bazi zantalena, odmah iza plastične biste Fride Kalo, u uglu studija ukočila se fluorescentno ružičasta polica sa logotipom Pink televizije i lepo složenim kompletom sabranih dela – Danila Kiša.

Danilo Kiš u studiju Pink televizije, usred ‘Ami Dži šoua’ – ništa subverzivnije srpska alternativna scena nije videla još otkako je Aleksandar Vučić na Vračaru otkrio spomenik Kišovu drugu Borislavu Pekiću. Da li je moguće da su to dobre stare, autentične srpske veštačke knjige? Drveni blok bio je složen u milimetar, kao po kanapu, stani pa gledaj, i opet sam imao šta da stanem i vidim: kad se kamera približila, shvatio sam da to uopšte nije vitrina sa sabranim delima Danila Kiša od bukova furnira sa Suve planine, nego obični veliki televizijski ekran sa – snimljenim kompletom Kišovih sabranih dela!

Stao sam i sopstvenim očima ne verovao. Ne samo da je pritom, umesto fotografije Kišovih sabranih dela, bila reč o običnoj kompjuterskoj ilustraciji Kišova kompleta napravljenoj u fotošopu, nego je i ta ilustracija urađena aljkavo i ofrlje: Kišovi ‘Rani jadi’, recimo, ispali su debeli kao ‘Peščanik’ ili ‘Skladište’, a ‘Čas anatomije’ dvostruko tanji od Mansarde. Nesrećni stari majstor kraj Kalenića pijace, što je siroma umro još gledajući onaj okrugli sto na Televiziji Hepi, vrteo se u grobu kao ringišpil.

‘Nacionalizam je kič’, govorio je davno onomad veliki Danilo Kiš – ‘folklorni kič nije ništa drugo do kamuflirani nacionalizam’, znali bi učesnici simpozijuma, samo da su ikad posegnuli za Kišovom ‘Po-etikom’ u onoj ružičastoj vitrini – pa naposletku završio kao besprizorni nacionalni kič u Času lobotomije na Televiziji Pink, u hramu srpskog turbofolklora, među televizijskim makroima, njihovim sisatim platonskim kurvama sa spinozom kičme i flašicama spreja za kontrolu prevremene ejakulacije na bazi magičnog kineskog žutog drveta zantalena.

Jebalo vas žuto drvo zantalena. Gde je prava srpska bukva sa Suve planine, gde je stari majstor kraj Kalenića pijace koji bi od srpskog bukovog furnira Kišova ‘Sabrana dela’ napravio bolja i lepša od samog Danila Kiša, u milimetar, kao po kanapu, stani pa gledaj, gledaj i ne čitaj.

portalnovosti

Aleksandar Vučić na Vračaru otkrio spomenik Kišovu drugu Borislavu Pekiću. Da li je moguće da su to dobre stare, autentične srpske veštačke knjige?

Uvijek se podrazumijeva da se u automobilu kriju nevjerojatne mogućnosti, a da su te mogućnosti neraskidivo povezane s brzinom, temeljnim kriterijem pri njegovoj ocjeni

U doba mojega djetinjstva automobili su bili rijetki, pa kad bi se koji od njih parkirao u našoj ulici, oko njega bi se okupila dječurlija da ga dobro razgledaju. Sve nas je zanimalo: i sjajni lim, i znak proizvođača na haubi, i antena za radio, ali najviše od svega – i to bez ikakve konkurencije – privlačio nas je brzinomjer. Uvijek smo morali najprije utvrditi koliko kilometara na sat može juriti ta limuzina, i po tome smo – samo po tome – procjenjivali njezinu vrijednost: što više kilometara, to bolji auto. Mogao je on biti udoban kao kraljevska kočija i imati ne znam kakva kožna sjedala, pregradak za rukavice i ostala čuda, ali ako ne bi vozio barem stotinu i dvadeset, mi ga ne bismo osobito visoko ocijenili.

I, to nam je ostalo i poslije. Kad ja, recimo, danas vidim da neki auto može voziti dvjesto na sat, odmah povjerujem da je on i u svemu drugome tako dobar. Čak mi je ta brzina – priznat ću otvoreno – važna i onda kad sam kupujem novi automobil. Ali, lako je za mene i moju generaciju, naš su ukus i našu ljestvicu vrijednosti odredila sirotinjska vremena u kojima smo se formirali. No zašto je isto tako i kod današnjih mladih ljudi, koji se s automobilima stalno susreću i njima se vozikaju otkako su se rodili, pa se opet i oni najprije raspitaju koliku brzinu vozilo postiže, odnosno razvija, kako se to stručno kaže. Zašto je i njima brzina toliko važna?

A ako ne vjerujete da doista jest, a vi pogledajte prospekte za nova vozila, ili zavirite u onu rubriku u novinama gdje se ocjenjuju automobili koji su se istom pojavili na tržištu. Obavezan dio takvih reklama i takvih analiza uvijek je i podatak koliko dotičnom automobilu treba sekundi od nula do sto, to jest koliko mu vremena treba da od stanja mirovanja dosegne brzinu od stotinu kilometara na sat. I svatko od nas upravo taj podatak najprije uoči i najbolje zapamti.

A to je paradoksalno da paradoksalnije ne može biti. Jer zašto bi jednome običnom vozaču, koji kupuje osrednji auto, moralo biti važno koliko tome autu treba od nula do sto? I još više, zašto bi mu uopće bilo važno koliku maksimalnu brzinu taj auto može razviti? Pitam to iz sasvim jednostavna razloga: ni jedna od tih performansi neće vozaču novoga automobila nikada biti potrebna. Neće mu trebati da za – recimo – osam sekunda postigne brzinu od sto kilometara na sat, jer nije ni trkač, a ni pljačkaš banaka kojemu je važno da se što prije udalji s mjesta zločina. A ne može mu biti važno ni to što je njegov auto kadar juriti dvjesto na sat, jer on se, prvo, vozi ponajviše po gradu, gdje vrijedi ograničenje od šezdeset, a drugo, kad se nađe na autocesti, ni tada ne može voziti maksimalnom brzinom, jer već nakon stotinu i šezdeset vrebaju na njega presretači, a kazna može biti i vrlo paprena.

A ipak, brzina je uvijek jedan od temeljnih kriterija pri ocjeni automobila, pa ću zato ovdje upadljivost toga paradoksa predočiti primjerom. To vam je isto kao da za skupe novce kupite dobroga trkaćeg konja, ali ga onda ne puštate na utrke, ili ga čak upregnete u fijaker, gdje jedva da se može kretati i kasom, a o galopu ne smije ni sanjati. Lako je zamisliti da takav konj neće biti osobito sretan, a ni osobito zdrav, a možda će se brzo pokazati da nije drukčije ni s vlasnikom.

I, sve to kupci automobila – a to su svi odreda – zacijelo znaju jednako dobro kao i ja, a svejedno se pri kupnji automobila na to znanje ne obaziru. Odakle to dolazi, što nam se događa, nema li cijela stvar neko dublje značenje?

Ja mislim da ima. A krije se ono toliko duboko da je teško do njega doći. I nećemo nikada ni doći ako ne pogledamo istini u oči, to jest ako sebi ne priznamo kakav je zapravo naš odnos prema automobilu, kako ga shvaćamo i što od njega očekujemo. A taj se odnos najjednostavnije može opisati tako da se kaže kako je za sve nas automobil čudo, te mi od njega čuda i očekujemo. Nije on nama čudo baš u onom istom smislu u kojem je bio za mene i moje pajdaše u našoj staroj ulici kad smo se okupljali oko parkiranih vozila. Ali nekakvo čudo on uvijek jest, jer svagda nam se čini da on u sebi krije neograničene mogućnosti, a da su te mogućnosti neraskidivo povezane s brzinom.

Najbolje se to vidi po činjenici da su ljudi već vrlo davno pokušavali načiniti vozilo koje će biti automobil, ali će se prema potrebi pretvarati u avion i letjeti po zraku: izbacit će krila i repno kormilo, te će se lijepo s ceste dići u visinu. I, naravno, da bi to bilo moguće, potrebno je da takav auto mogne postići određenu brzinu, jer bez nje nema ni uzgona potrebna za let. Takva su vozila već više puta izumljena i ima ljudi koji su tvrdo uvjereni da je upravo u njima budućnost.

A ako nekomu još ni to nije dovoljno, neka samo pogleda kako se automobili prikazuju u umjetnosti: uvijek se podrazumijeva da se u njima kriju nevjerojatne mogućnosti. Da ostanemo samo kod filma: koliko smo već puta vidjeli leteće automobile, ali takve koji nisu imitacija aviona, nego lete na neki svoj, savršeniji pogon, bez krila? Sjećate li se, osim toga, filma Povratak u budućnost? Ondje se automobil koristi kao vremeplov uz pomoć kojega se putuje kroz vrijeme.

A ako se može putovati iz vremena u vrijeme, možda se može putovati i iz jednoga stanja u drugo? Iz običnosti i sivila svakodnevice u pustolovinu i sreću? Možda se, onda kad kazaljka prođe određenu cifru na brzinomjeru, doista stiže na neke druge razine egzistencije, u predjele u koje inače putujemo samo maštom?

Formulirao sam tu pretpostavku kao pitanje, ali zapravo vjerujem da je u srcu svakoga vozača – ili u njegovoj podsvijesti – odgovor na to pitanje uvijek pozitivan. Oni kao da vjeruju da će pri određenoj brzini i sami postati nešto drugo, a ne ono što su prije bili.

I zato stalno pokušavaju. Već su se, doduše, uvjerili da između stotinu dvadeset i dvjesto na sat i nema neke velike razlike, jer se čovjek začas navikne. Ali tko zna kako je nakon dvjesto i dvadeset ili dvjesto i sedamdeset? Vozače to pitanje muči, ono ih mami i izaziva, i zato se meni svaki čas događa da vozim autocestom stotinu i četrdeset, a netko prohuji pokraj mene kao da stojim: to neki pustolov nastoji utvrditi gdje su granice. Jer on želi znati na čemu je! Nije da mu se baš žuri na odredište, ali mora provjeriti je li s razlogom ili bez razloga izabrao baš onaj auto koji može juriti brže. Ništa, kažem, ne može zaustaviti ljude u njihovu suočavanju s posljednjim stvarima.

Možda jedino da ih podsjetimo što se događa u umjetnosti. Ona, naime, otkriva i predviđa mogućnosti i perspektive koje se kriju u tehničkim izumima, ali isto tako upozorava i na opasnosti. A upravo to drugo mi rado zaboravljamo: vjerujemo da nam automobili nude sreću, a ne želimo vidjeti njihovu zlokobnu stranu. Postoje, doista, priče i filmovi u kojima strojevi postaju razumna bića (pazite, nije tu riječ o robotima, nego o kućanskim aparatima), pa se ta bića onda pobune protiv ljudi i stanu im zadavati nevjerojatne nevolje. A tko se nalazi na čelu te pobune? Nalazi se, kao što je i logično, automobil. U njemu se krije anđeo, ali isto tako i demon. I kad to vidite kao živu sliku, malko se stresete. I pomislite kako bi takve filmove trebalo prikazivati kao kaznu za prebrzu vožnju. Ili će biti dovoljno podsjetiti na onu narodnu izreku novijega postanka: Ne vozi nikad brže nego što leti tvoj anđeo čuvar!

matica