DVA! mora

Ima ih koji tvrdiju ne samo da su hrvatski i srpski jedan jezik, nego i da je Jadransko more i Adriatsko more jedno te isto, samo da ga Hrvati zovu jednim, a Italijani drugim imenom. Odlučno prosvjedujemo protiv tog nakaradnog stajališta kojim se našem narodu oduzima bitan dio naše narodne samobitnosti – naše more.

Svatko zna da su to DVA! mora.

Koliko je zdrav razum izbačen iz hrvatske (jezične) politike, toliko Deklaracija o zajedničkom jeziku može biti »političkom inicijativom« kakvom je, ne pročitavši dokument, proglašava ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek. Koliko je zdrav razum u hrvatskoj (jezičnoj) politici postao provokacija, toliko Deklaracija o zajedničkom jeziku može biti »provokacijom«, kako se na naslovnici od utorka šokirano pita Večernji list. Jer, promotrimo to ovako: za ministricu kulture, ali ni za cjelokupnu hrvatsku vlast, ustaški pozdrav u Jasenovcu, taj simptom duha vremena, nije »politička inicijativa«. Za hrvatsku vlast, uključujući i predsjednicu države, on je »legalno odavanje počasti poginulim pripadnicima HOS-a«. E, ali zato, kada dvjesto ljudi kojima su riječi posao i život, među kojima i neki od ponajboljih ovdašnjih pisaca i jezikoslovaca, kada dakle tih dvjesto ljudi potpiše dokument u kojemu konstatiraju notorno – da se međusobno razumijemo – e, tada taj dokument, i bez da je pročitan, biva žigosan »političkom inicijativom«, tom jedinom priručnom kletvom što je današnja hrvatska (jezična) politika, lišena invencije ali zato nabijena zloslutnošću, može smisliti. E pa dobro, neka bude: ako je uistinu takvo vrijeme, deklaracija može biti i politička, i provokacija; ona, naime, kazuje da je nezdravo živjeti u jezičnoj paranoji, koja političkom provokacijom može smatrati banalnu činjenicu da razumijemo jedni druge.

Potpisani autor koji je prihvatio ponudu da potpiše deklaraciju, poznaje oca koji je ostao osupnut kada mu je desetogodišnji sinčić, učenik trećeg razreda jedne hrvatske osnovne škole, nedavno predbacio ovako: »Tata, ne kaže se ‘datum’, nego ‘nadnevak’. Učiteljica je tako rekla.« Što da čovjek djetetu odgovori? Da odšuti, prihvati i zauvijek zaboravi »datum«? Da odbrusi nešto o vlastitome jezičkom iskustvu? Ili da djetetu pokuša staloženo i pristupačno objasniti južnoslavensku kulu babilonsku, kojoj su tuđmanovska jezička bespuća nadogradila buljuk streljačkih gnijezda? Ali, što god rekao, kako da argumentira protiv školskog autoriteta, jer eto, »učiteljica je rekla« – »ne kaže se ‘datum’, nego ‘nadnevak’«!? Eto, takvu jezičku svakodnevicu provocira ova deklaracija; i ako vam se baš doima političkom – a i taj je dojam simptom političke paranoje – jest, politička je, jer želi zaustaviti tu vrst jezičke diktature.

Protiv hrvatskih prevedenica potpisani autor nema ništa; štoviše. S užitkom slušam dovitljive dosjetke i, procijenim li ih funkcionalnim, razumljivim i lijepim, koristim ih i sam; druge, one »vrtolete«, »vrijedove« i »zrakomlate«, ismijavam i prepuštam arhivi jezičkih bizarnosti. »Nogomet«, nekadašnja prevedenica, razumljiva je i prikladna; sadržajni su i lijepi i hrvatski izrazi za mjesece. I »nadnevak« je duhovit, premda prilično ukočen, a žao mi je što »limunika« nije bar ravnopravna »grapefruitu«. Ali, zaboga, razumijem i »fudbal«! Prepoznatljivi su »januar« i »februar«; topli su i »jun« i »jul«; »novembar« je sentimentalno nostalgičan, za razliku od smrznutoga »studenog«; postoji, ma što učiteljica rekla, i dobri stari »datum«, kao i taj svijetložuti »grejp«… A tko će tek tvrditi da »tisuća« zvuči baš u dlaku što i »hiljada«, naročito poslije ovih dvadeset godina mahnitoga novohrvatskog diktata? Čak i da nije bilo toga nametnutog razlikovanja »hiljade« i »tisuće« – to li je tek bila »politička inicijativa«! – te bi dvije riječi, premda istoznačnice, i dalje posjedovale nijansu stilske razlike, koja od teksta do teksta može biti itekako važna. A tek »’iljada«, ‘ej…! Pa ako izbacite i »hiljadu« i »’iljadu« i »hiljku« i »ciglu«, okljaštrili ste jezik, pa zvali ga kako vam drago. I zato, ne branite, zaboga, ljudima da se izražavaju kako osjećaju i primjereno trenutku – a kako će(mo) jezik zvati, to ne propisuje nitko, deklaracija ponajmanje. Nema valjda tužnijeg prizora od Hrvata koji se upinje »pravovjerno« govoriti, sav ustrašen da mu se ne omakne koja »nepodobna«… I nije ta groteskna strepnja od vlastitoga jezika samo pojedincima priuštila nelagode i zbunjenosti, nego i unakazila golem dio službene korespondencije hrvatskih institucija: zavirite samo u dopise ministarstava i sudova, vlastitim očima nećete vjerovati. A da Hrvati, kojom srećom, onomad nisu podlegli toj tuđmanovskoj fiksaciji jezičnom »čistoćom« – koja je, zapravo, naprosto stilska rugoba – hrvatski bi se jezik razvijao spontano i prirodno, grgoljiv i bogat kakav već jest, otvoren tome golemom južnoslavenskom jezičnom bogatstvu koje odvajkada uzajamno dijeli, htio to netko priznati ili ne.

Potpisani autor ušao je u jezik prije gotovo pola stoljeća. Polovinu njegova jezičkog vijeka tvrdili su mu da živi u »hrvatsko-srpskome«, drugu polovinu uvjeravaju ga da je u »hrvatskome«; ali svo to vrijeme, ovaj novinar ima jedan, isti, nepromijenjen jezik, razumljiv svima od makedonske do slovenske granice; i nema mu veće ljepote nego lutati širom na kojemu se govori i piše, i uvijek se iznova oduševljavati ‘iljadama i tisućama njegovih mijena, varijanti, intonacija, kalambura i preoblika. Taj jezik svak može zvati kako hoće – deklaracija to pravo izrijekom afirmira, za razliku od naših »nepolitičnih« političara – ali nepobitna je, korisna i dobrodošla činjenica da ga razumije petnaestak milijuna ljudi u nekoliko država. I svima njima taj zajednički jezik, mnogolik i različit kakav već jest, stvara prostor slobode u kojemu bi, kad bi samo htjeli, mogli već jednom početi komunicirati pristojno i dobronamjerno, umjesto histerično i izolacionistički. Utoliko, današnjem stanju duhova ova deklaracija uistinu jest provokacija: ona zagovara činjenice, pristojnost, dobronamjernost, slobodu i razumijevanje.

radiogornjigrad

Zašto na riječi poput ‘benefita’, ‘eventa’ i ‘dnevne baze’ ne reagira nitko, dok je Deklaracija o zajedničkom jeziku izazvala pravu marčansku buru u našoj čaši vode?

Siktavi napadi na potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku udarnički su se dali na to da od ‘našeg’ naprave još našije, a od ‘tuđeg’ još tuđije. Zato ovo sliči na lingvističku reprizu svojedobne kardinalne izjave jednog od potpisnika Deklaracije da su veze među jugoslavenskim narodima gradili najbolji, a rušili najgori

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!

Petar Preradović

Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta.

Da se radi o raspravi o jeziku, a ne o politici, stručnjaci bi primijetili da se hrvatski jezik poriče, iskrivljuje, osiromašuje i pretvara u birokratski sleng. Došlo je do iskrivljenja hrvatskog standardnog književnog jezika u javnoj upotrebi. Na sve strane nameću se dijalektalne verzije.

Čini mi se da je počelo s dalmatinskom, krajnje izvitoperenom varijantom. I dok se u pjesmama činilo simpatičnim pjevati o ”bilom jedru”, ”misečini” i ”pismi”, odjednom se u javnom govoru počelo izmišljati riječi koje se nisu rabile ni u zabačenom selu Zagore ni na otocima.

Zagrebački govornici daju posebno vrijedan doprinos javnom jeziku promovirajući jezik nekog glembajevskog sloja. Njihove jezične mane i afektiranost manje se vide kad govore engleski, ali saborske govornice odjekuju nezdravim amalgamima hrvatskog i engleskog s madžarskim naglaskom

Iako kod kuće često govorim tim dijalektom i dobro ga znam, sjećam se kako nitko od mojih splitskih prijatelja nije znao značenje riječi ”friži” ili ”isfrolani tavulet”. Već dugo van rodnog kraja nisu osjetili potrebu govoriti osim standardnim jezikom.

Nekad su polaznici splitske ili dubrovačke gimnazije ponosno govorili i branili hrvatski, a danas u prvi plan dolaze sportaši ili pjevači koji izjave daju u najgorim plebejskim varijantama najnižeg sloja škavacera i picaferaja.

Da li naši uvaženi jezikoslovci slušaju lokalne radio-stanice? Kojim narječjem se čitaju vijesti, kojim jezikom voditelji vode emisije: istarski, dalmatinski, kajkavski, slavonski, lički i banijski.

Ma što ja govorim! Sluša se osječki, karlovački, dubrovački ili varaždinski ”jezik”. Svi se prenemažu i natječu u nametanju lokalnih naglasaka, izraza koje nitko ne koristi (ali hoće!). Interesantno je kako je potisnut čakavski, iako on nije sveden samo na riječku krpicu. Možda je to zavjera V. Karadžića i naivnog Gaja?

No ovo otvara i drugi problem.

Grozna dikcija i krivi naglasci postaju standard. Spikeri, prognozeri vremena ili kod prikaza stanja na cestama kao da su mađarski podanici – griješe, vjerojatno nesvjesno, a nitko ih ne upozorava.

Glasnogovornici ne samo da govore gluposti i služe onima koji ne da ne znaju, nego i ne mogu nešto pametno reći, govore teške i besmislene fraze, često brkaju pojmove, ne poznaju jasnu dikciju i naglaske.

Moj omiljen primjer je ministar koji je govorio o ”retrogradnim” zakonima i ignorirao upozorenje da valjda misli na retroaktivne zakone.

Ma što ja govorim! Sluša se osječki, karlovački, dubrovački ili varaždinski ”jezik”. Svi se prenemažu i natječu u nametanju lokalnih naglasaka, izraza koje nitko ne koristi (ali hoće!). Interesantno je kako je potisnut čakavski, iako on nije sveden samo na riječku krpicu

Zagrebački govornici daju posebno vrijedan doprinos javnom jeziku promovirajući jezik nekog glembajevskog sloja. Njihove jezične mane i afektiranost manje se vide kad govore engleski, ali saborske govornice odjekuju nezdravim amalgamima hrvatskog i engleskog s madžarskim naglaskom.

Na kraju ispada da čistim standardnim jezikom govore samo ”dotepenci” koji se žele uklopiti u društvene elite, pa misle da trebaju paziti i na to kako govore. Nekad su Hercegovci i Dubrovčani bili uzori, no i tu se situacija mijenja.

Zašto se ne primijeti prodiranje SMS i Tweet jezika, glupavih, često iskrivljenih engleskih fraza. Gledajte talijanske programe i slušajte voditelje: mainstream, event, red carpet, celebrity, brutal, news…

Kod nas slušam majku koja kaže svojoj djevojčici da su igračke brutalno skupe, skuliraj se. Riječ super ima desetinu značenja, jer sve je super.

Nije problem u tome što se ponekad, sa smislom i mjerom, koristi strana fraza, već je pitanje stila i osiromašenja jezika, na kraju i nerazumijevanju svakog teksta i rečenice koja iskazuje složeniju misao.

Pišu se knjige u SMS formatu, jer čitatelji nemaju želje ni strpljenja čitati. Jezik prestaje biti prenošenje misli, postaje sredstvo prenošenja poruka.

Taj novi oblik jezika udružen je s nakaradnom frazeologijom. ”Kao što je navedeno u prethodno naznačenom” jezik svodi na oblik neprikladan za komunikaciju ljudi, a ljude na govoreće lutke. Riječi gube smisao. Mineralna voda je naš ponos, piva je zakon. Tarifa je brutalna.

Ne pišem ovo da se žalim na propast elitističkog intelektualizma i pobjedu vulgarne mase. Ono što me iritira je skretanje fokusa s tih ozbiljnih problema na pitanje hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i drugih međusobno razumljivih jezika.

Jezik je bojno polje politike. U pravilnim ciklusima od četiri (četiri?) godine rasprave se ponavljaju, argumenti vade iz naftalina i jezični dušobrižnici imaju svojih pet minuta

Zar se ne može, kao što rade Danci i Norvežani, međusobno koristiti jezik i uživati u mogućem razumijevanju varijanti, imati zajedničke formulare u konzulatima, gledati filmove bez titlova?

Pustite jezike na miru.

Izmišljaju se i nameću novosložene riječi, ponekad sasvim izmišljene, koje moraju naglasiti razliku. Riječi: prijam, oprava, odora, kaciga… koriste (rabe?) se ne da bi izrazile bogatstvo stila (izričaja?) već da bi naglasile razliku.

Po tome se prepoznajemo, mi smo Hrvati, oni koji govore drukčije nisu. Danas su takve riječi-razdjelnice česte: izravno – direktno, naravno – prirodno, prinuda – prisila, nadležno – mjerodavno, žalba – priziv.

Ne znam zašto bi prometna nesreća bila manje hrvatska od prometne nezgode? Ministrica je jednu inicijativu o jeziku proglasila politikantstvom, premijer ju je nazvao marginalnom. No, ljudi moji, tko je počeo s politikantstvom u jeziku?

Riječi koje imaju različita značenja (historija nije povijest, obitelj nije porodica, nadležan nije mjerodavan) proglašavamo nehrvatskim i oduzimamo im značenje (značaj je karakter!).

Suprotno – psovke su nesporno uzajamno razumljive, pa umjesto da ih se izbacuje iz govora, međusobno se posuđuju.

Radi se o politici i izmišljanju identitetske zajednice. Mi se trebamo razlikovati od njih, a to je lakše u jeziku nego u navadama, lakše i brže se prepozna tko je tko. Tko su naši.

Zato te kerefeke s akcentima, prodor dijalekta, izmišljanje riječi, izmišljanje razlika. Reci dobrovoljac, a ne dragovoljac, arhiva, a ne pismohrana i već si svrstan. Razlika ima, razlike postoje, no čemu prenemaganje zrakomlatom, koštovnicima, središnjicama i samokresima. Ja nikad neću reći vasiona, jer tu varijantu ne koristim, neću reći kozmos već svemir, no čini mi se idiotskim u tome nalaziti vrlinu.

Taj novi oblik jezika udružen je s nakaradnom frazeologijom. ”Kao što je navedeno u prethodno naznačenom” jezik svodi na oblik neprikladan za komunikaciju ljudi, a ljude na govoreće lutke. Riječi gube smisao. Mineralna voda je naš ponos, piva je zakon. Tarifa je brutalna

Potenciranje razlika nije politika, a ignoriranje jest? Oni koji vide da razlike postoje, ali se međusobno (jezički) razumijemo prikazani su kao ljudi koji traže obnovu Jugoslavije.

Kako to ne vide u širenju Agrokora na prostor Jugoslavije? Agrokor je regionalni ”koncern”? Regionalni, a regija se zvala Jugoslavija. Nije li to obnova srušenog tržišta? Kako nitko u tome ne vidi nostalgiju? Vučić, Izetbegović i Plenković imaju romantičnu večeru, no nitko ih ne proziva za jugoslavenstvo.

Onaj tko se želi baviti čistoćom jezika treba iz javne upotrebe izbaciti dijalektalne poštapalice, krive akcente, pozivati na čitanje knjiga, a ne denuncirati kritičare, nabiti im stigmu političara. Političari ste si sami.

Jel’ vidite da može i bez psovke? Zato pustite jezike na miru. Neka razlike budu prirodne kao razlike između Laškog, Ožujskog, Nikšičkog i Apatinskog piva. Neka svatko odabere koje pivo hoće, radi piva, a ne radi toga jer je naše. Naše? Pa kamo ide profit, tko su vlasnici?

autograf

Razgovarala: Sanja Ćirić

Mnogi smatraju da je vaša knjiga Jezik i nacionalizam bila uvod u Deklaraciju o zajedničkom jeziku, pa čak i da Deklaracije ne bi ni bilo da vi knjigom niste pokrenuli lavinu pitanja o jeziku koji se govori i razume u Bosni i Hercegovini, u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.

Možda je knjiga proširila u javnosti svijest da je u svijetu čest slučaj da više naroda u više država govori zajednički jezik s varijantskim razlikama, da je engleski takav tip jezika, njemački također, a i španjolski, arapski i brojni drugi. Budući da svaki takav jezik ima nekoliko centara, jer svaka država ili narod je jedan centar, naziva se u sociolingvistici policentrični standardni jezik.

Jasno je da se i kod nas radi baš o takvom zajedničkom jeziku, jednom ali ne i jedinstvenom jer ima četiri centra i sastoji se od četiri standardne varijante, kao što i njemački nije jedinstven nego se sastoji od standardne austrijske, njemačke i švicarske varijante.

Svaki centar može samostalno kodificirati svoju varijantu, dakle objavljivati rječnike, gramatike i pravopise u kojima postoje i normirane razlike naspram drugih varijanata zajedničkog jezika. Kod policentričnog jezika sve varijante su ravnopravne i nije jedna jezik, a druge varijante tog jezika.

Skoro 8.000 stanovnika Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije koji su svojim potpisima podržali Deklaraciju već u prvoj nedelji nakon što je 30. marta potpisana u Sarajevu, nadvisili su i nadjačali negativne reakcije i istakli nacionalistički motiv u njima. Šta je na osnovu ovakvog prijema moguće zaključiti o Deklaraciji, ali i o onima kojih se Deklaracija tiče?

Očito je da kod određenog broja ljudi postoji svijest o zajedničkom jeziku i da žele prestanak nacionalističih manipulacija oko toga. Žele opušteniji odnos prema jeziku i prema činjenici da više naroda ima zajednički jezik.

To ništa ne utječe, kako u Deklaraciji i piše, na postojanje zasebnih nacija i država.

Ne utječe ni na varijantske posebnosti svake sredine jer vidimo da takve posebnosti ima engleski jezik u Americi naspram Britanije, ili njemački jezik u Austriji naspram Njemačke. U Deklaraciji i piše da između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama.

Deklaracija se također zalaže da se u svakoj sredini više uvažava sloboda individualnog izbora i jezična raznovrsnost. A i veća sloboda upotrebe dijalekata odnosno smanjivanje predrasuda u vezi s tim. Da se raznovrsnost gleda kao zanimljivost i bogatstvo, a ne kao izvor netrpeljivosti i potcjenjivanja.

Najviše javnih zamerki Deklaraciji upućeno je iz Hrvatske a ne iz Bosne i Hercegovine u kojoj je insistiranje na različitim jezicima najočiglednije, i koja zbog toga ima čak i materijalnu štetu. Molim vas za komentar.

Bošnjački nacionalisti su samo malo kasnili za hrvatskima u svojim ogorčenim reakcijama. Zadnjih dana su se izjednačili u histeričnoj buci i falsificiranju sadržaja Deklaracije, a i u pokazivanju vlastite neobrazovnosti, npr. u njihovom listu Stav.

U Hrvatskoj vlada prava paranoja u vezi Deklaracije. Čitav državni vrh odmah se oglasio, predsjednica, premijer, ministrica, razni ministri, šefovi kulturnih institucija, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske – netko je dobro zapazio da se još jedino par lovačkih društava u Hrvatskoj nije oglasilo protiv Deklaracije.

U svim tim izjavama je očito da uopće nisu pročitali Deklaraciju, iako je jako kratka. Šire neistine o njoj, prave paniku kao da nastupa smak svijeta. Za vikend su razni tjednici i novine u Hrvatskoj izdvojili svaki po sedam do četrnaest stranica napadima na Deklaraciju. Ta halabuka pokazuje da je Deklaracija izuzetno značajan događaj, da se njome dirnulo u jezgru nacionalističke religije.

Gospodin Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture Hrvatske, izjavio je nedavno za HRT Vijesti da Deklaraciju treba tumačiti u širem političkom konceptu, i da u njenoj ”sjeni vidimo zakladu Njemačke” sa ”stožerom i hegemonom u Beogradu”. Po gospodinu Hasanbegoviću Srbija hoće da iskoristi prazninu u Bosni i Hercegovini nastalu nakon službenog povlačenja Hrvatske, što po njemu dokazuje izjava srpskog premijera Aleksandra Vučića u Berlinu da te narode ”pri tom misli na narode izvan EU, povezuje zajednički jezik koji on naziva srpskim.” Da li je to tačno?

Teorija zavjere bivšeg hrvatskog ministra kulture plod je njegove bujne mašte. Deklaracija je nastala spontano, rađena je volonterski, a od navodnog zalijevanja novcem iz nekakve njemačke zaklade ja sam u četiri mjeseca, koliko je trajalo naporno brušenje Deklaracije, dobila honorar u vrijednosti od dvadeset eura kao govornik na panel-diskusiji prilikom dvodnevnog sudjelovanja na promociji Deklaracije u Sarajevu. Tako da mogu se od srca smijati na tvrdnju iz hrvatskih novina da ”ovih se dana uključila i njemačka jezikoslovka osječkih korijena Snježana Kordić promicanjem svoje Deklaracije o zajedničkom jeziku, nastale uz snažnu financijsku injekciju njemačkog kapitala (Allianz Kulturstiftung).”

Zbog zauzetosti oko Deklaracije odbila sam ponudu da ovaj semestar držim nastavu iz sintakse i sociolingvistike na slavistici Sveučilišta u Grazu. To sam navela u službenom odbijanju ponude šefici slavistike Renati Hansen-Kokoruš. A znate li kolika je plaća profesora na fakultetu u Austriji? Veća je od plaće Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića zajedno.

Deklaracija iz 1967. godine je uspela zato što je bila politički projekat. S obzirom da je vaša Deklaracija apel (kako ju je nazvao profesor Ranko Bugarski u prošlom broju ”Vremena”), što znači da nema nikakvu izvršnu moć, na koji način planirate da rešite recimo, problem segregacije u školama koji ističete u tekstu Deklaracije, s obzirom da ga je moguće rešiti jedino promenom sistema obrazovanja?

Potpisi brojnih prominentnih osoba uz podršku više tisuća ljudi vrše pritisak na političare da poduzmu nešto u tom smjeru. Što se tiče konkretne primjene u nastavi kako riješiti problem segregacije, navest ću nekoliko stvari.

Potrebno je izmijeniti sadržaj udžbenika. Jedna promjena u udžbenicima je da se izbace iz njih nacionalistički sadržaji. Druga promjena je da se dodaju primjeri izvornih tekstova iz sve četiri varijante, takvi koji reprezentiraju što je najuobičajenije i najproširenije u nekoj sredini, a ne onakvi koji bi promovirali novoforsirane oblike. Jer standardna varijanta je ono što je prošireno i neutralno u praksi, a ne ono što se pokušava nametnuti.

Potrebna promjena u nastavi jezika bila bi i da se učenicima pusti da slobodno koriste varijantu koju žele, dakle da ih nastavnici ne ispravljaju ako koriste razne varijante.

A kad ste već spomenuli staru Deklaraciju od prije pola stoljeća, čiji jubilej je nedavno pompozno obilježen u Hrvatskoj, mogu naglasiti da nova Deklaracija ispravlja netočnost iz stare da se narod i jezik podudaraju jer to je prevaziđeno tvrditi s obzirom da imamo brojne suprotne primjere u svijetu. I mi smo samo jedan od mnoštva takvih primjera.

Izjavili ste da su inicijatori Deklaracije mladi ljudi. Da li bi smelo da se zaključi da će nam budućnost biti razumnija nego što je sadašnjost?

I razumnost i nerazumnost su u prirodi čovjeka. Možda bi obrazovni potencijal ove Deklaracije mogao postići da više ljudi razumno prilazi temi jezika, da manje nasjedaju na demagogiju i zamagljivanje plasirano često baš iz akademskih krugova.

A kod mladih inicijatora određenu ulogu je odigralo i cenzorsko ponašanje urednice časopisa Jezik Sande Ham jer kad su prije dvije godine na Facebook-stranici tog časopisa na pristojan način samo dotakli pitanje postojanja zajedničkog jezika spomenuvši knjigu Jezik i nacionalizam, odmah ih je blokirala i zatrla svaku mogućnost razgovora o toj temi.

Taj svoj postupak je čak navela s ponosom u jednom intervjuu. A nepravednost tog čina potakla je mlade ljude da još detaljnije prouče Jezik i nacionalizam, da saslušaju i konferenciju pod tim imenom u Sarajevu i da naposljetku dođu na ideju o sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, u čiju se doradu poslije uključilo tridesetak eksperata.

Vjerujem da bez diktatorskog i iracionalnog odbijanja samog spominjanja jedne obične knjige ne bi se pokrenuo lanac događanja koji je rezultirao Deklaracijom.

pcnen

Zemlja se nalazila u uzavrelom stanju. Još uvijek su je, kako-tako, na okupu držali šavovi kojima ju je nastojao čvrsto objediniti bivši – sada već cijelo desetljeće pokojni Vladar. Nije se raspadala samo zemlja, to bi ionako bio najmanji problem – pucale su veze među ljudima. Bratstvo i jedinstvo sve izvjesnije su gubili svoj osnovni smisao, enigmatskim transformacijama ubrzano poprimajući novo značenje: rat-stvo i jedinost. Teško je bilo reći što se brže dezintegriralo; država ili dotad zajednički jezik koji su svi razumjeli, a sada kao da se nenadano pretvorio u izumrli etrurski koji nitko živ ne zna dešifrirati. Širom domovine postavljani su balvani, nabacivalo se jogurtima, pjevali disidentski pjesmuljci, zazivali duhovi prošlosti i veličali proroci sadašnjosti. Mitinzi su postajali sve masovniji, zahtjevi sve glasniji, prijetnje sve ozbiljnije, budućnost se činila sve izglednijom. Crnom, kao mrkla noć lišena zvijezda – ne samo onih simboličkih u koje se puk do tada zaklinjao, već i onih nebeskih – koje bi makar svojim slabašnim sjajem obznanjivale da postoji kakav-takav izlaz iz tamne i prijeteće noći. Čekalo se da pukne, ali ne zora nade, već – jedan mrkli mrak na šest još gušćih i neprozirnijih.

I u toj beznadnoj, besperspektivnoj klimi, iznenada odluči šest budućih knezova šest još uvijek neizdiferenciranih i nepriznatih kneževina, poduzeti odlućujući korak koji bi doveo do mirnog raspada zemlje. Naime, tako se činilo onoj šačici naivneža koji su oduvijek vjerovali kako je bolje sto godina pregovarati negoli jedan jedini dan ratovati. Stanovništvo rečene države sastojalo se ustvari od naivnih idealista, razboritih realista i razdražljivih nacionalista što se smatrahu jedinim rodoljubima. Njihov međusobni odnos mijenjao se iz trena u tren, pomičući se prema ovim poslijednjima, kao odraz sveukupne situacije na terenu koja se – s druge strane – prilagođavala spomenutom omjeru. Sam Svevišnji zna zašto, šestorici pseudoknezova svojih još uvijek samo potencijalnih kneževina, pričinilo se da je potrebno barem na tren smiriti uzavrelu situaciju i posijati pažljivo izabrano jalovo sjeme nade u neplodno tlo svojih budućih feudalnih lena. Sjeme koje će brzo niknuti i prolistati, dajući nadi naivnih idealista i očekivanjima realista nova krila, istovremeno stvarajući nacionalšovinistima toliko potreban predah za novo pregrupiranje snaga. A kad  do toga dođe, bit će prekasno da prvospomenuti uvide ispraznost sjetve, žetvu čijih plodova nikada neće dočekati.

Pa, posjedali proroci boljeg života dotad izmješanih naroda na svoje konje i zajahali u mirotvornu turneju širom zemlje. Šest knezova, šest proroka kao šest Svetih kraljeva, u šest gradova svoji budućih kneževina, da divane o mirnom razdruživanju već dobrano rasklimane države. Valja napomenuti da se od biblijskih vremena namnožiše sveti kraljevi širom svijeta, stoga i nije čudno da ih je u Regiji – kako će kasnije nazivati područje obuhvaćeno našom pričom –  bilo šest. A ni konji više ne bijahu k’o u davna vremena. Umjesto četiri brze noge pokretala ih četiri kotača, snagom koja je stotinjak puta prevazilazila onu svojih četveronožnih bioloških predšasnika. Barem u prvo vrijeme, među pola tuceta visokih državnih dužnosnika isticahu se po svom značaju četvorica. Prvom, jahaču bijelog mehaničkog konja, kao da bje suđeno zavođenje ljude i njihovo navođenje jednih protiv drugih. Neki su ga smatrali novovjekim Mesijom svog naroda, za druge bijaše utjelovljenje samog Antikrista u ljudskom obličju. Drugi se najizrazitije razlikovao od prethodnog tek po riđoj, krvavocrvenoj boji svoga pastuha, kojeg ćemo nadalje nazivati kako i priliči vremenima o kojima pričamo – vozilom iliti automobilom. Kao da bijahu zrcalne slike jedan drugoga, pa kud Prvi desnicom, Drugi to namah ponovi svojom ljevicom. Kud Prvi mačem, tud Drugi buzdovanom, kud jedan slatkorječivošću, tud drugi sladunjavošću, kud ovaj muljavošću tud onaj ljigavošću svojom. Vozilo Trećega laštilo se crnim sjajem koji je jasno odražavao snagu njegovih pokretačkih konja i bjelodanu odlučnost da prvi izađe iz zajedničke konjušnice. Nasuprot njemu, neodlučnost kome da se prikloni krasila je na bledunjavom zelenom konju uzjahalog Četvrtog mudraca. Biti ili ne biti dilema, održavala se u njegovim istupima i razdirala mu grud, jer kao da podsvijesno bijaše svijestan – štogod odlučio, nekako će za njega i podanike mu na krivo ispasti. Što je Peti zasigurno shvaćao glede sebe i svoje buduće kneževine, objahujući neko zastarajelo vozilo, toliko staro da mu je i boju bilo nemoguće odrediti, dok se činilo kako Šesti niti nema upravljivog konja već se uglavnom koristi vučnom snagom vozila  Prvoga.

I zaredali tako naši jahači, redom – od Singidunuma do Šeher grada, preko Krainburga, Lychnidosa i Ketígnija i sve to u cigla dva mjeseca. Dva mjeseca očekivanja i nade za stanovnike napaćene zemlje vodili su se intenzivni, ozbiljni razgovori o prevazilaženju uzajamnih nesporazuma, na marginama gozbi – kako se kasnije pokazalo – koje su pratile naše konjanike i njihove svite vitezova tame. Gladan čovjek ne može ispravno razmišljati, kao da mu sva krv iz glave ode u želudac odnoseći toliko potreban kisik za zdravorazumsko razmišljanje. Bijahu toga itekako svijesne mesije svojih plemena, te ne prestajahu sa žderačinama i pijankama na račun poreznih obveznika svoje čemerne, još uvijek cjelovite države. Doduše, smetnuli su s uma kako i pretjerano prežderavanje, praćeno euforičim stanjima uzrokovanih sokovima vinove loze, također troši kisik na sagorjevanje uglikohidrata i alkohola, te mu konačni rezultat dođe na isto. A tako i bi.

Nakon šezdesetak dana ozbiljne posvećenosti razmatranju ponajboljih opcija za svoj metabolizam, raziđoše se još većom brzinom no su se sastali. Naravno, kako je svekolika javnost njihove zemlje ipak očekivala nekih rezultata – doduše, ne svi sasvim iste – od njihovih gastronomskih samita, odlučiše ih bjelodano prikazati svojim podanicima. A što ćeš jasnije demonstracije od promjene voznog parka kojim su se producirali pred javnošću. Pa tako, stotinjak konja svojih Mercedesa, Fordova, BMW-ova i srodnih mehaničkih ždrijebaca, umah zamijeniše snažnijim i mnogobrojnijim konjima. Cestama, putevima, puteljcima, grabama, brdima i dolinama domovine, razmilješe se gusjenice većini dotad nepoznatih modela: M4 Sherman, M18 Hellcat, T-34, T-55, T-72, M-84 i sličnih, koje pokretaše i po više stotina rasnih konja. Da ne budne zabune i ne daj Bože krive interpretacije ove promjene voznog parka, bi ona popraćena nebrojenim biblijskim citatima, dakako – u dvije suprotstavljene verzije. Ne sjećam se točno, iz kojeg otkrovenja – sve mi se čini kao da bijaše Ivanovo –  su bili, na što upućuju i posljedice koje su ostavljali za sobom njihovi jahači.  Rat, smrt, glad, bolest, truljenje, divlje zvijeri, silovanja, paljenja, zbjegovi, i slične uobičajene pojavnosti što ih prate otkad je svijeta i vijeka, bez obzira kakve konje jahali. Jahače apokalipse!

tacno

Činjenica suočavanja normalnih, razumnih, humanistički evoluiranih pripadnika čovječanstva s potrebom da deklaracijama objašnjavaju manje biološki i socijalno razvijenim „pripadnicima“ navodno iste vrste, sasvim evidentne činjenice, natjerala nas je na ovaj korak. Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija ljudskim genotipskim, nacionalnim, kulturalnim varijetetima i aktualnih – znanstveno neodrživih – rasnih (rasističkih) politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, duhovni tvorci i potpisnici, donosimo

DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM porijeklu

Na pitanje da li u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji živi ista ljudska vrsta – odgovor je potvrdan.

Riječ je o zajedničkoj vrsti polimorfnog tipa – odnosno o vrsti kojoj pripadaju svi ljudi s prepoznatljivim varijetetima. Tu činjenicu potvrđuju teorija evolucije, zajednički DNA i posljedična međusobna sposobnost razmnožavanja.

Korištenje četiri naziva za neke narode – Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati ili Srbi – ne znači da ih tvore i četiri različite vrste.

Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri naroda dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja odbačenih rasnih teorija kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih minoriziranja u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i ine segregacije kojima se izražavanje pripadnosti genotipnom, nacionalnom i kulturalnom varijetetu nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.

Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da

• činjenica pripadnosti zajedničkoj vrsti ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
• svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno izražavati svoju varijantu pripadnost zajedničkoj vrsti;
• sve četiri trenutno postojeće standardne varijante pripadnosti ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati višom, a druge nižim varijantama vrste;
• sociobiološka polimorfna standardizacija je znanstveni i demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnom stanju stvari;
• činjenica da se radi o zajedničkom porijeklu ostavlja mogućnost svakom korisniku da se imenuje pripadnikom varijeteta kako želi;
• između varijanti polimorfnih oblika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim kulturalnim razinama, što mogu pokazati i pripadnici različitih varijeteta sposobnih čitati ovu Deklaraciju;
• genotipske, nacionalne, kulturalne i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničke ljudskosti.

Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na

• ukidanje svih oblika varijetetne segregacije i kulturalne diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
• zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po ljude štetnih praksi razdvajanja ljudskih, nacionalnih i kulturalnih varijeteta;
• prestanak rigidnog definiranja genotipnih, nacionalnih i kulturalnih varijanti;
• izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih vrijednosnih razvrstavanja u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
• slobodu individualnog izbora i uvažavanje genotipskih, nacionalnih i kulturalnih raznovrsnosti;
• slobodu izražavanja pripadnika svih varijeteta u književnosti, umjetnosti i medijima;
• univerzalnu slobodu individualnih pripadnika svih varijeteta, neovisnu o genotipskoj, nacionalnoj, kulturalnoj i inoj svojevoljno izabranoj pripadnosti;
• i, konačno, slobodu miješanja u ma kojem biološkom, socijalnom, nacionalnom i kulturološkom smislu, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih ljudskih varijeteta na sveopću korist svih njegovih pripadnika.

Ukoliko se slažete s „Deklaracijom“, pridružite se svojim virtualnim, duhovnim potpisom (prihvaćanjem) u kolektivnoj, neizbrisivoj memoriji bezbrojnih potpisnika, potvrđujući time zajedničku pripadnost ljudskoj vrsti, uz zahtjev za slobode i prava – bez obzira na diverzitet jedinki i naroda koji obogaćuje čovječanstvo – pripadajućih svakom njenom članu; djetetu, ženi i muškarcu, bez izuzetaka!

POTPIŠI DEKLARACIJU!

(„Deklaracija o zajedničkom jeziku“ poslužila je kao svojevrsni predložak ovom tekstu. Potpisnici zahvaljuju njenim tvorcima, nadajući se razumijevanju.)

P.S.

Pojedincima koji grotesknim nazivaju termin „kapitalizam“, kad ga već nakon Marxa i suvremenih ekonomista čak i papa upotrebljava; koji ljudski um svrstavaju u ekonomsku kategoriju sredstava za proizvodnju, unatoč uzastopnim ukazivanjima na tekstove koji točno definiraju taj pojam (mogli bi navesti neki relevanti ekonomski izvor u prilog svojih budalaština); koji ne razumiju pojam „ekonomska kriza“, mada su im višestruko predočeni linkovi na njegovo objašnjenje; koji odbacujući sve primjedbe – u rasponu od marksista do Svetog oca – o nepravednosti postojećeg društvenog uređenja, jedino prihvaćaju okamenjene strukture svog mozga, jedno pitanje.

Što očekuju od čovječanstva kad populacija naraste na 10, 15, 20 ili više milijardi njegovih pripadnika? Da prihvate socijaldarvinistčke, krajnje samožive, nehumane koncepte koje se nameću životima ogromne većine? Što im se čini humanije; da devedeset i više posto ljudskog roda eliminira svoje izrabljivače, da izrabljivači naprave čistku među ostalima kako bi mogli dalje nesmetano nastaviti svoju rabotu, ili prihvaćanje humanih zamisli koje nudi socijalistička ideja? Uz trendove koji su vladajući i svjetonazor koje nude barbari, vjerojatno je revolucija ove ili one vrste nužna. „Čovjek je mjerilo svih stvari“, reče jedan pradavni filozof, daklem i mjerilo legaliteta eliminacije vlastitih izrabljivača. Podsjećam samo da je smrtna kazna još uvijek – a do nedavne prošlosti bijaše i u navodno razvijenim „demokracijama“ – sasvim legalna opcija u nizu država svijeta (pa i u „uzoru“ demokracije), koja se provodi nakon sudskih postupaka nad kriminalcima. Što pak li su oni koji izrabljuju ljudsku vrstu na ličnu korist? Jednostavno, govorim o tome da „istrebljenje“ eksploatatora ne mora biti nelegitimno u zakonskom smislu, već naprosto ovisi o prihvaćenim zakonodavnim opcijama, a pojam izrabljivača također je podvrgnut ljudskoj definiciji. U krajnjoj liniji, mjerilom prihvaćanja manjeg zla, koje je prihvatljivije: kad 10% posto pobije nas 90%, ili obrnuto? Ili, možda, treća opcija – promjena vladajućih ekonomskih i etičkih paradigmi, u kopernikanskom obratu koji će isključivo služiti svakom čovjeku, bez irelevantnih postavki o legitimnosti ili nelegitimnosti? Što bi iole normalnom stvoru trebalo govoriti o nadređenosti humanističke etike svim zakonima svijeta, čime bi se pitanje prebacilo na nadređeni nivo – pitanje humanosti sustava, vlasti i pojedinaca koji stoje iza njega.

Kako je nacionalizacija sredstava za proizvodnju sasvim uobičajen postupak, (1) – valjda onda primjenljiv i na mozgove spominjanih pametnjakovića! – ne samo za bivša pseudosocijalistička društva, možda bi bilo zgodno to učiniti i s njihovim, u glavu uglavljenima. Te ih podvrgnuti humanom liječenju, kako bi shvatili primat opće nad pojedinačnom koristi. Duha zavisnog isključivo od vlastitih probitaka, oni su zarobljenici društvenog bića koje određuje njihovu svijest. Upitno je i njihovo zajedničko, barem ono intelektualno, porijeklo s „potpisnicima“ gornje deklaracije.

Slijeva: Ivan Lutz, Leon Maglić i Gordan Sundać

U okviru manifestacije Noć knjige, održane u petak navečer, 21. travnja 2017. godine, u prostorijama organizatora – Gradske knjižnice Slavonski Brod, priređen je program s nizom događanja od kojih je jedno bilo predavanje na temu “Razgovor povodom prvih 10 brojeva Marsonica”, a u kojem su sudjelovali urednik zbirke Leon Maglić, te pisci Ivan Lutz i Gordan Sundać.

Predavanje je, pred primjetno malobrojnom publikom, započeo Leon Maglić osvrnuvši se na povijest nastanka zbirke koja je u nepunih šest godina napredovala od skromog početka i pet autora u prvom broju, pa sve do danas, kada je Marsonic jedina međunarodna zbirka na području naše države. Prilikom izlaganja iznio je interesantne podatke o zbirci koji govore da su do sada objavljena 53 autora, 137 priča koje sačinjinjavaju oko 2 milijuna znakove, i da se u zbirci, od šestog broja, objavljuje i novela. Također je publici objašnjavao kako izgleda postupak izbora priča za svaki broj, te kako je ugodno vidjeti zadovoljstvo uvrštenih, bez obzira što zbirka ne nudi novčanu nagradu onima čiji radovi budu objavljeni. Svoje izlaganje zavšio je optimističnim stavom rekavši da vjeruje kako će u budućnosti zbirka privući još veći broj autora.

Nakon Leona Maglića u razgovor/izlaganje su se uključili Ivan Lutz i Gordan Sundać, nadovezujući se međusobno na razne teme vezane za spisateljstvo, zbirku, autore, ali i probleme izdavaštva u Republici Hrvatskoj.

Ivan Lutz je počeo izlaganje izražavanjem nezadovoljstva zbog male posjećenosti događaja, a nastavio govoreći o tome da su ciljevi zbirke između ostalog i sudjelovanje u kulturnoj baštini grada Slav.Broda. Također se osvrnuo i na svoje viđenje budućnosti Marsonica rekavši kako vjeruje da će jednoga dana ljudi govoriti da je početkom 21. stoljeća u Slavonskom Brodu postojala ekipa ljudi koja je radila na razvoju kulture ovoga grada.

Gordan Sundać osvrnuo se na svoje početke. Naglasio je kako zbirka okuplja uglavnom neafirmirane autore, istaknuvši da je tako i on svoju prvu priču objavio u Marsonicu. U nastavku je govorio o podžanrovima sf-a, napomenuvši da su u zbirci zastupljeni i horor, alternativna povijest, ali i niz drugih, zbog čega vjeruje da svaki čitatelj može pronaći nešto za sebe.

Poseban osvrt zaslužuje istup Ivana Lutza. Neugodno suočen s očiglednim neodazivom publike, našavši se zapanjen pred polupraznom dvoranom,  ne primjetivši čak ni lokalne fanove SF-a, što je očekivao kao gotovu činjenicu, jer, zaboga, nastupaju živi, dokazani promotori žanra, doživio je razočarenje, glasno ga izrazivši. I to je greška, ta njegova demonstracija nezadovoljstva koja se temeljila na krivim procjenama. Pisac, prononsirani čitatelj-svežder, kolekcionar knjiga, živa reklama SF-a, Lutz nije uočio esencijalni problem – prijetnju da Hrvatskom i Brodom gospoduju tihe ubojice kulture, knjige, čitanja, ubojice u službi nekulture, korupcije, laži, gluposti i nasilja. Lutz i njemu slični vide ono što žele vidjeti, sve ostale ljude nalik njemu samome,  zaljubljene u ljepotu i moć pisane riječi. I umjesto da se te večeri malobrojnim preživjelima i uporno budnima pred nadolaskom ubijača knjiga, zahvali, da ih pohvali, da ih nazove svojom braćom i sestrama, on je zazvao odbjegle, gotovo iz istih motiva kao čovjek u Bibliji, koji bi radije pošao tražiti zalutalu ovcu, nego zadržati ostale. Zato prisutni te večeri očekuju njegovo obrazloženje i ispriku.

Brođani ne čitaju, Brođani ne čitaju SF, Brođane ne zanimaju popratne manifestacije u slavu knjige. Uostalom, Brođani nisu ni bili ni izloženi jakim silama privlačenja od strane organizatora manifestacije. I inače organizator, Gradska knjižnica, slično Lutzu, vjeruje, po defaultu, da su knjige u središtu svijeta, kao nekakvo Sunce, a Brođani su kao planete koje nemaju nikavih drugih zadaća, nego kružiti oko njega. Fahidiotska greška samozaljublejnog  stavljanja sebe u središte sveprostirućeg svemira dok ne čine puno da prosječni Brođanin pročita barem dvije knjige godišnje.

Hladan pekmez na kruh se ne može namazati. Mora se zagrijati, jer će, kao tvrdi grumen, propasti kroz sredinu šnite. Tko zagrijava strast za čitanjem? Tko pozornost potencijalnog čitatelja dovodi do mazivosti? U školama rijetki nastavnici. U knjižnici nema strategije privlačenja novih članova. U Hrvatskoj nema posla, nema novca, nema knjiga.

Kao sve nejasne metafore i ove koje smo spontano izložili čitateljima portala, možda ipak pomognu da se akteri poraza, nadamo se, privremenog, saberu  i krenu u potragu za odgovorima, rješenjima i lijekovima bolesti. Vjerujemo da je u pitanju tek indolentska infekcija, a ne kronična bolest koja završava smrću knjige i njenog čitatelja. Možda nam na našu provokaciju odgovori Lutz i djelatnici knjižnice. Čekamo u ime javnosti.

Gordan Sundać

Veljko Lukić

Zvao me jednom prilikom prije trideset godina glavni urednik Nedjeljne Dalmacije da mi kaže kako je javni tužitelj zbog Ferala zabranio novine.

Slijeva: Ivan Lutz i Gordan Sundać

Neočekivano se nanizala niska od nesporazuma proizašlih iz mog kritičkog iznošenja mišljenja o malom fragmentu teksta objavljenog na ovom portalu. Radi se o rečenici  objavljenoj u prvom dijelu dvodijelnog teksta Noć knjige i “Razgovor povodom prvih 10 brojeva Marsonica”: Hladan pekmez na kruh se ne može namazati“ , a glasi: Ivan Lutz je počeo izlaganje izražavanjem nezadovoljstva zbog male posjećenosti događaja, a nastavio govoreći o tome da su ciljevi zbirke između ostalog i sudjelovanje u kulturnoj baštini grada Slavonskog Broda.

Kako se medijska niska ne bi nastavila i pretvorila u ogrlicu za davljenje, nužna su neka obrazloženja. Krenimo redom. Slavonskobrodskoj franšizi općehrvatske manifestacije Noć knjige nisam prisustvovao, ali sam se s Gordanom Sundaćem dogovorio da za SBPeriskop napiše kratko izvješće o spomenutom Razgovoru u kojem je i sam „izvjestitelj“, što je on i učinio, uvrstivši i “spornu” rečenicu. Još ranije nabacio sam mu ideju da ću preko njegovog jestivog priloga nabaciti umak od vlastitih viđenja. Prvotno sam se namjeravao osvrnuti upravo na posljednji, deseti broj Marsonica. Ali, nakon što sam pročitao Gordanov izvještaj, spomenuta rečenica o malobrojnoj publici došla mi je na zicer i nisam odolio protumačiti ju u smislu navođenja vode na svoj mlin kritike postojećeg. No, umjesto prikladnog odgovora na moje galvanizirano tumačenje jedne jedine rečenice uvrštene u pregledni i pomalo suhoparni izvještaj (izvještaji takvi zapravo i trebaju biti, ako hoće biti objektivni prikazi) o događanjima na “Razgovoru povodom prvih 10 brojeva Marsonica“, umjesto rasuđivanja koje se iznosi kao proturazlog u odnosu na objašnjenje u kojem izražavam svoje mišljenje i dajem vlastitu ocjenu o usmjerenoj kulturnoj pojavi odnosno o stanju, u stvarnosti sadržanom, kretanja u društvu – usljedilo je neočekivano, diskvalifikacijsko suprotstavljanje Ivana Lutza, jer da se radi o neistinitoj i maltene abominalnoj interpretaciji događaja, i o zlouporabi slobode mišljenja.

Izdvajam što je on napisao ispod objave na Facebooku portala i u komentaru ispod samog teksta (citira se onako kako je objavljeno):

• Super članak, samo da je npr, autor članke(Veljko) bio na razgovoru, čuo bi da uopće nisam ništa rekao o ovome o čemu je pričao Pogotovo nisam bio ogorčen, jalan, jadan i bijedan kako je prikazao. Zapravo strašno kolika količina nekog kvazi senzacionalizma u malom razgovoru o 10 brojeva Marsonica… Jesam govorio o kulturnoj baštini Slavonskog Broda, o ekipi koja ostavlja nešto iza sebe, itd… ali o publici ni riječi I sad ću ovako reći, da sve što ste Veljko napisali da sam rekao je jedna obična neistina i glupost Ali je super kako od malog predstavljanja se napravi veliko govno kad se hoće.
• Svakako progovaram o “krizi kulture čitanja” ali ne na ovakav opisani način, i svakako nisam prozivao “odbjegle” nisam hvalio “braću” koju sam previdio, a bogami niti “vidim što želim vidjeti” jer nisam glup i ne živim u zatvorenom mjehuru.
• … nisam očekivao od SBperiskopa da izmišlja.
• Reagirao jesam, na svoj način jer je cijeli drugi dio članka neistina(zato valjda komnetari služe), a dio koji govori da se moram ispričati(zbog nečega što je neistinito navedeno), neću ni komentirati. Ako vi znate da ”uglavnom nisam u pravu”, onda zaista nemamo o čemu pričati jer očito, svi bolje znaju što sam rekao iako nisu bili tamo (možda je i to dio kulture koju nemamo da si sve znaju iako pojma nemaju) Kad se raspravljaš s budalama onaj sa strane ne vidi razliku, zato ovdje moja rasprava staje! Članak je u drugom dijelu neistina, nagađanje mojih misli, i onoga kako se osjećam…. zapravo prava mala intelektualna budalaština.
• ali ipak mi se ne sviđa što se moji iskreni stavovi artikuliraju na taj populistički način u kojem se spominju “braća”, “odbjegli”, “moja isprika”…

Da se radi o čovjeku ograničenih misaonih horizonata, sklonog skliznuti u najteže oblike osrednjosti i nepodnošljive taštine, da se radi o hodajućem eksplozivu sklonog razaranju ranjive tišine socijalne pristojnosti, razumio bih izražen prezir, nestrpljenje, izvjesno neprijateljstvo, destrukciju, olujno nijekanje, nadmenu psihološku suprafluidnost i natruhe bahatosti. Ali, radi se o čovjeku koji je povezan pupčanom vrpcom s maštom i kreativnošću, riječ je o plemenitoj sorti, riječ je o čovjeku kojeg ne natkriljuje oblačni sloj netrpeljivosti, građaninu s debelim slojem mesa civiliziranosti oko kostiju elementarne uronjenosti u borbu za opstanak, radi se o eminentnom reprezentantu bolje polovice Slavonskog Broda. Rekoh, očito je da su u pitanju nesporazumi oko shvaćanja slobodne interpretacije onog što se (nije) dogodilo i neodgovarajuće interaktivne reakcije na bazi akutnog nesrpljenja i površnosti. Trebao je Ivan samo pažljivije pročitati posljednji pasus koji glasi: Kao sve nejasne metafore i ove koje smo spontano izložili čitateljima portala, možda ipak pomognu da se akteri poraza, nadamo se, privremenog, saberu  i krenu u potragu za odgovorima, rješenjima i lijekovima bolesti. Vjerujemo da je u pitanju tek indolentska infekcija, a ne kronična bolest koja završava smrću knjige i njenog čitatelja. Možda nam na našu provokaciju odgovori Lutz i djelatnici knjižnice. Čekamo u ime javnosti.

Lutz je u tekstu predumišljajno proizveden u rolu, takoreći u herojski književni lik od kojeg tražim(o) pomoć pred ogavnim, populističkim (!) nasrtanjima „tihih ubojica kulture“. Sve ostalo je novinska ornamentika. Mogao se jednostavno odazvati izazovu na igru i napisati s čime se slaže, a s čime ne. Mogao je nastaviti priču o sebi u dvostrukoj ulozi- čitatelja i pisca. Mogao je istaknuti zašto on čita, a zašto ljudi (ne) čitaju. Mogao je napisati svojevrsnu polemičku utopiju o zemlji u kojoj se čita, piše, stvara.

Ali, moj poluliterarizirani poziv je shvaćen kao populističko izmišljanje, podmetanje, kao neumjesnost i konfabuliranje. Kada bi se pisalo samo o onom što vidimo, a ne o ono što pretpostavljamo ili sanjamo, ne bi, na primjer, bilo nijednog romana Karla Maya. Zar o Napoleonu smiju pisati samo oni koji su s njim 1812. bili pred Moskvom? Zar Dekalog jedino ispravno mogu tumačiti prisutni dok ih je Mojsije sa Sinaja donosio od Jahvea? Zar moram posjetiti Saharu da bih saznao da su tamo pijesak i vrelina? Zar jedino Lutz umije i smije o sebi pisati? Zar piscima treba bondovska licenca za ubijanje sterotipija i predrasuda? Ponavljam, u drugom dijelu razbarušenog teksta Lutzje  bio osoba koju se provocira i navodi na odgovor u kome bi nudio spas za knjige i čitanje. Do istine se dolazi i krivudavim putem, kao što je laž često pravocrtna. Nažalost, sve je to izostalo, jer hladan pekmez motivacije na kruh spremnosti za ostvarivanje promjena ne može se namazati.

Još zimus sam dječaku obećala Prvi maj. Viktor je sin mojih prijatelja, uskoro završava srednju školu, puno zna, čini mi se da još više ne zna. Namjerno zaboravljam svoju generaciju u tim godinama. Viktor ne zna što je vektor, ima psa Hektora pa misli da je to ona vrsta riječi u kojima može i jedno i drugo. Ne razumije što to na jedno uvo uniđe, a na drugo uho izađe. Ne razlikuje kako gori suho sijeno, a kako miriši suva grana jorgovana. Ne zna Viktor što je vihor, učili ga samo o onome koga razvijori oružje. Ništa njemu ne znači Prvi maj, čak ni Prvi svibanj. Profesorica iz historije je na porodiljskom, mijenja je tek diplomirani kolega, stigao u njihov razred sa fakulteta, premlad da bi i on išta znao o Prazniku rada. Na vjeronauku su neki datumi obavezno zaboravljeni. Mladić je najmanje kriv za pitanje: Zašto su izvješene zastave, je l’ neki praznik il’ je netko umro. Ne razlikuje kad je barjak na stijegu, a kad je zastava spuštena na pola koplja.

Dogovoreno je da startamo u 6.00 sati. Meni ostalo rano buđenje iz vremena kad sam radila, nešto mi tako uđe u krv, pa nikako da izađe, ni pijavice ne pomažu. Viktor zna da je to sat prije 7.00, pristaje, osjeća da ga čeka avantura, ali, mobitel nije napunjen, dječak lijepo kaže crk’o, a samo ta spravica pokazuje vrijeme. Zna pročitati, naučio je brojeve još u nižim osnovne, ali, ne zna koliko je sati. Ne razumije igru kazaljki, cagera i cagerica, ne upušta se, iako je punoljetan, ni u koju odluku u smjeru kazaljke na satu, kao ni u onu suprotno od smjera. Zato ima roditelje. Oni se vuku za cagerima, sve pokušavajući da ih prestignu i preduhitre, ali uzalud. Vrijeme ide, a oni tapkaju na mjestu. Pregorile baterije. Ni prvi dan maja ne može ih više napuniti. Trajno su ispražnjene.

Eto prvoga zadatka za praznični dan. Naučiti momčića koliko je sati svake minute. Neću danas gnjaviti sa rimskim brojevima, bit će još zaboravljenih praznika, pa ćemo u njima tih sedam cifara: I, V, X, L, C, D, M.  Nekidan smo ozbiljno razgovarali i predložila sam mu izlet u nepoznato. Složio se, vidio je to i na internetu. Pitala sam ga ima li, u tim igricama koje satima vrti, vlakova, vozova, željezničkih stanica i postaja, prometnika, vlakovođa, konduktera, tračnica i pragova. Momak, doslovno, nije razumio sve što sam nabrajala. Zna što je vlakić, još iz vremena kad su mu roditelji mogli kupiti onaj što hita po ćilimu u dnevnom boravku. Od onda, nit’ je vidio vlak, a kamoli u njega sjeo da se provoza.

Zato ćemo nas dvoje autom šezdesetak kilometara do najbližih tračnica, ove u našoj varošici zarasle u travu, komadići, centimetri, a nakon što su počupane i prodane u staro željezo. Kao da su posvećeni ostaci, a na njima leže duhovi koje je bolje ne uznemiravati. Mi ćemo na ubrzani, jer je sporiji od šinobusa, i pravac Gorski Kotar. „Ćiro“, sa lijepo uglancanim drvenim sjedalima, ne vozi nigdje i ni u jednom pravcu. Dok budemo čekali konduktera, jednoga za sva četiri vagona, u kojima će možda biti dvadesetak putnika, pokušat ću Viktoru objasniti tajnu Orient expressa i ljubav na stanici Podlugovi, značenje Sava expressa i razliku od isto takvoga Olimpika, te mu predočiti i meni već izblijedjelu trasu Beograd – Bar.

Nakon što odradimo te lekcije u kupeu drugog razreda, izaći ćemo na nekoj stanici na kojoj nisam nikad bila. Samo ako bismo negdje ranije vidjeli logorsku vatru, povlačim ručicu za zaustavljanje u nuždi. Neka me i prekršajno kazne, logorska vatra za Prvi maj vrijedi više od sedam dana zatvora. Iako, sumnjam u taj prvomajski plamen, jer, nije ovo crkveni svetac, oni jedini imaju vatre. Kažu, prosvjetljenja. Nama, koji živimo u stvarnosti, ostali su dimovi zamračenja i zagušenja i čekamo da netko upali prvomajsku logorsku vatru proviđenja. Priredit ću tu ljepotu Viktoru, upalit ćemo logorsku na nekoj pustopoljini gdje nema ljudi. Sigurna sam da ćemo dozvati ptice, od kosa do sokola, i životinje, od ježa do vuka, koji će nam prirediti prvomajsku budnicu s limenom glazbom. Poklonit će im se drveće iz okolnih šuma, s razvijenim transparentom: Jaganjci svih zemalja, ujedinite se! Kako bi postali moćno stado ovaca s mudrim ovnom – predvodnikom koji će znati izbjegavati zamke. Ili, da potpuno utihnu i završe iznad plamena, kojega je netko drugi potpalio, kako bi njih (nas) pojeo u nekoliko zalogaja.

Kad se vatra zagasi, a naš ubrzani, jedini u danu na toj relaciji, zazviždi u povratku, pohitat ćemo, Viktor i ja, put zastava. Pobjedničkih, ponosnih, na vrh koplja, što natkriljuju nebo. Egalite – Fraternite – Liberte zastava.

Jednom riječju, sve su ove okolnosti ubrzo dovele do opće seksualne pometnje koja je vladala u ono doba. Bilo je to kao da sam se nastanio u Zemlji jebačine. Kad se samo sjetim one djevojke s gornjeg kata… Ona bi povremeno navraćala, kad je žena imala koncert, da pripazi na malu. Bila je tako očita blentavica, da isprva uopće nisam obraćao na nju pažnju. Ali kao i sve druge, i ona je imala pičku, neku vrst bezlične lične pičke koje je bila nesvjesno svjesna, što je češće silazila k nama, postajala je sve svjesnija, na svoj nesvjesni način. Jedne noći, kad je ušla u kupaonicu i sumnjivo se dugo u njoj zadržala, počele su me kojekakve misli kopkati po glavi. Odlučio sam zaviriti kroz ključanicu da vidim što radi. Na moje veliko zaprepaštenje, stajala je pred ogledalom i gladila se i draškala po pičkici. Samo što nije s njom razgovarala. Toliko sam se uzbudio da nisam znao šta da počnem. Vratio sam se u veliku sobu, ugasio svjetlo, legao na kauč i uzeo čekati da se vrati. Dok sam ležao još mi je bila pred očima bujna pička i prsti kojima kao da je svirala na njoj. Raskopčao sam šlic da bi mi pimpek iskočio u hladoviti mrak. Pokušao sam je hipnotizirati i primamiti, sve jednako ležećionako na kauču, ili sam bar pokušavao da je moj pimpek primami. »Dođi, kujo«, ponavljao sam u sebi, »dođi i poklopi me svojom pičkom«. Očito je odmah osjetila poruku, jer je za tren oka otvorila vrata ipočela pipati po mraku tražeći kauč. Nisam rekao ni riječi, niti sam se maknuo. Samo sam usredotočio sve misli na njezinu pičku koja se polako poput raka kretala kroz mrak. Napokon je zastala pokraj kauča. Ni ona nije ništa govorila. Samo je stajala i, kad sam joj pošao rukom uz noge, pomakla je jedno stopalo da bi malko otvorila mindžu. Mislim da u životu nisam dotakao tako sluzavu mindžu. Između nogu joj je teklo kao tijesto i da sam imao pri ruci oglasne table mogao sam ih oblijepiti bar desetak, ako ne i više. Za koji trenutak, prirodno poput krave koja obara glavu da bi se napasla, sagnula se i uzela ga u usta. Zabio sam četiri prsta u nju, uzmutivši ono tijesto u pjenu. Usta su joj bila itekako puna a sok joj je curio niz noge. Kao što rekoh, nismo ni zucnuli. Bili smo naprosto par šutljivih manijaka koji rade iz petnih žila kao kopačigrobova. Bio je to jebački raj i ja sam toga bio svjestan, pa sam bio posve spreman i voljan da mimozak prsne od jebanja, ako bude potrebno. Možda je to bila najbolja jebačica s kojom sam imao posla. Gubicu nije otvorila nijednom, niti te noći, niti iduće, niti bilo koje od idućih noći. Naprosto bi se prišuljala kroz mrak, tek što bi nanjušila da sam sam, i cijelog me oblijepila svojom pičkom. Koliko se sjećam, mislim da joj je pizda zaista bila golema. Mračni podzemni labirint, pun divana, ugodnih zakutaka, gumenih zubi, štrcaljki, mekanih gnijezda, paperja i dudova lišća. Puzao sam kroz nju kao trakavica i zavlačio se u pukotine u kojima je bilo sasvim tiho, mekano i spokojno, tako da sam ondje ležao kao sidrena bova na ostrižištu. Uz najmanji pomak bih se već našao u pulman-vagonu gdje bihsjedio i čitao novine, ili u slijepoj ulici s kaldrmom od oblutaka obraslih mahovinom i s vratašcima koja su se automatski otvarala i zatvarala. Ponekad bi mi se činilo kao da se vozim na cirkuskom toboganu :duboko propadnem i obaspu me ujedljivi morski raci, trska se mahnito povija i škrge ribica me udarajukao pločice ksilofona. U ogromnoj crnoj pećini svilenasto sapunaste orgulje sviraju pohlepnu crnu muziku. Kad bi se dobro raspalila, kad bi sok mlazao iz nje, postalo bi unutra ljubičasto-grimizno, nalikna tamni karmin sumračja, trbuhozboračkog sumračja kakvo doživljava patuljčad i benavčad kad imamen-struaciju. Podsjećalo me to na ljudoždere koji žvaču cvijeće, Bantu crnce u nastupu,divlje jednoroge koji se tjeraju po nasadama rododendrona. Sve je tu bezimeno i bezoblično, IksIpsilon i njegova žena Ipsilonovička: iznad nas plinski rezervoari, a ispod naš život u moru. Iznadstruka je bila, kao što rekoh, posve luda. Baš tako, temeljito šašava, iako zahuktana i zapjenjena. Zato joj je pička možda i bila tako divno bezlična. Bijaše to pička kakvu treba tražiti, pravi Biser Antila, kao što ga je otkrio Dick Osborn čitajući Josepha Conrada. Izdizala sesred oceana seksa kao blistava srebrna stijena okružena ljudskim moruzgvama, ljudskim morskim zvijezdama, ljudskim madreporama. Samo bi je Osborn mogao otkriti, samo bi on mogao odredititačnu geografsku širinu i dužinu te pičke. Po danu se moglo primijetiti kako polako gubi glavu, a kad bipala noć činilo mi se kao da je poput lisice hvatam u zamku. Nije trebalo ništa drugo učiniti nego leći, raskopčati šlic i čekati. Bila je nalik na Ofeliju koja je iznenada uskrsnula među Kafarima.

(Henry Miller – Jarčeva obratnica)

Ali sad dolazi nešto što je već zbilja prilično čudno… Nekoliko minuta poslije tih misli o Riti i njezinoj čudesnoj mindži, već sam se vozio u vlaku put New Yonka prepustivši se drijemežu i divnoj, tromoj erekciji. I, što je najčudnije, kad sam izišao iz vlaka i već odmakao ulicu-dvije od stanice, na uglu sam naletio ni na koga drugoga nego baš na Ritu. I baš kao da je telepatski saznala šta se meni mota pomozgu, mačka je bila vraški narajcana. Za tili čas već smo sjedili u malenom separeu nekog lokalčića ponašajući se tačno kao par zaljubljenih kunića. Na podiju za ples jedva smo se pomicali. Čvrsto smose spleli i nepomično stajali dok su drugi oko nas đipali i ritali se do mile volje. Mogao sam je odvesti kući, jer sam tada baš bio sam kod kuće, ali baš nisam htio, jer sam naumio da je odvedem njenoj kućii pojebem je u predsoblju, Maxieju pred nosom — što sam i učinio. Usred jebačine sjetio sam se opet one lutke iz izloga i neobična Maxiejeva smijeha kad sam spomenuo riječ mindža. Već sam gotovo htio prasnuti u glasan smijeh, kad odjednom osjetih da svršava; bio je to jedan od onihproduženih orgazama kakve je katkada moguće doživjeti sa židovskom pičkom. Držao sam je rukama ispod guzova zabivši jagodice prsta u pizdu ili, da tako kažem, u pizdinu postavu; kad je uzdrhtala, digao sam je s poda i počeo lagano dizati i spuštati na kurčevoj glavi. Kako se raspalila pri svršavanju, mislio sam da će zbilja pošašaviti. Sigurno je, onako u zraku, imala četiri- pet orgazama prije nego što sam je spustio na noge i na pod. Izvadio sam ga ne prosuvši ni jedne kapljice i polegao je na pod u predsoblju, šešir joj se otkotrljao u kut a torbica joj se otvorila i iz nje je ispalo nekoliko novčića. Spominjem tu okolnost samo zato što sam, prije nego sam je dobro otkrčio, u sebi zaključio da pokupim te pare kako bih se mogao vratiti kući podzemnom željeznicom. Eto, prije nekoliko satisam još govorio Maxieju u kupalištu kako bih mu rado vidio sestrinu mindžu a sad je već bila tu,pripijena uza me, raskvašena od sluzii, i svaki čas je štrcala. Ako se prije i jebala, sigurno je da se nijepošteno izjebala, to je sito posto sigurno. A ja nisam nikada bio ovako savršeno hladnokrvno, sabranoi naučno raspoložen kao sad dok sam ležao na podu u predsoblju, Maxieju pred nosom, i utjeravao moga u osobnu, svetu i čudesnu mindžicu njegove sestre Rite. Mogao sam se beskrajno dugo svladavati — nevjerojatno je koliko sam bio suzdržan i ipak svjestan svakog njenog drhtaja i trzaja. Ta netko mi je morao platiti za pomamni zanos koji su u meni izazvale sve nenapisane knjige u trenutku kad su proklijale. Netko je morao provjeriti autentičnost te osobne, skrivene pičke koja me je kinjila već toliko sedmica i mjeseci. A tko je za to bio pozvaniji od mene? Toliko sam napeto i puno razmišljao između pojedinih njenih orgazama, da mi je kurac sigurno narastao za koji centimetar. Napokon sam odlučio da završim cijelu priču tako da je prevmem i maznem zguza. Isprva se malko oduprla, ali kad je osjetila da ga vadim, samo što nije poblesavila. — Oh, dobro, dobro, daj, samo daj— propentala je i te su me riječi toliko uzbudile da sam osjetio kako svršavam tek što sam joj ga stavio; bio je to jedan od onih strahovitih mlazeva koji počinje negdje na vrhu kralježnice. Utjerao sam joj ga tako duboko da mi se učinilo kao da je nešto puklo. Oboje smo se izvalili na pod posve iscrpljenii predisali kao psi. U isto vrijeme sam ipak imao toliko prisebnosti duha da skupim onih nekoliko novčića. Nisu mi zapravo bili potrebni, jer mi je već bila uzajmdla nekoliko dolara, ali sam htio nadoknaditi novac koji mi je na Far Rockawayu nedostajao za voznu kartu. Međutim, bože moj, još nismo završili. Ubrzo sam osjetio na sebi prvo njene prste, pa onda usta. Meni se nekako napoladigao. Uzela ga je u usta i počela sisati. Bio sam u sedmom nebu. Zatim se sjećam da su joj se noge našle meni oko vrata a moj jezik njoj među nogama. Onda sam se opet morao uzvarati na nju izatjerati joj ga do balčaka. Izvijala se i pripijala poput jegulje, tako mi svega. Napokon je opet počela svršavati u dugom suzdržanom strahovitom orgazmu popraćenom jecajima i nerazumljivom mrmorenjem koje se doimilo kao bunilo. Napokon sam ga morao izvući i reći joj da prestane. Kakva minđa. A ja sam je htio samo pogledati!

(Henry Miller – Jarčeva obratnica)

Jedan od razloga zašto nisam daleko dotjerao u toj jebenoj muzici bio je i taj što je ona za mene uvijek bila povezana sa seksom. Tek što bih naučio odsvirati neku pjesmicu, već bi se ako mene skupile pičke kao muhe. Tome je u prvom redu bila kriva Lola. Lola je bila moj prvi učitelj klavira. Lola Niessen. Jako smiješno ime i tipično za sredinu u kojoj smo stanovali. Smrdi po ustajalim haringama ili po crvljivoj pički. Istini za volju, Lola baš nije bila neka ljepotica. Bila je malko nalik na Kalmačkinju blijeda lica i opakih očiju. Imala je više čibuljica i bradavica, o brčioma da se ne govori. Međutim, mene je najviše oduševljavala njena vlasatost; imala je divnu dugu crnu kosu koju je nasvom mongolskom tjemenu skupljala u uzvijene i spuštene krupne uvojke. Na kraju vrata bi je smotalau zmijastu punđu. Uvijek je kasnila, sa svoje silne i glupe savjesnosti, i dok bi stigla, ja sam već bioprilično malaksao od masturbacije. Tek što bi sjela pokraj mene, ipak bih se iznova uzbudio, ponajviše zbog snažnog mirisa koji bi uvijek uštrcala ispod pazuha. Ljeti je nosila široke rukave tako da sam joj mogao vidjeti čuperke dlaka ispod ruku. To bi me izbezumljivalo. Zamišljao sam kako je dlakava po cijelom tijelu, čak i na pupku. I jedina mi želja bijaše da se zavalim u te dlake i na ih grizem. Mogaobih pojesti Loline dlake kao poslasticu, samo kad bi na njima ostao bar komadić mesa. Bilo kako mu drago, bila je dlakava, i to je najvažnije, a budući da je bila dlakava kao gorila, sve moje misli bi s glazbe odmah skrenule na njenu pičku. Toliko sam poželio da joj vidim pičku, da sam jednog dana potkupio njenog malog brata da mi pokaže sestru kroz ključanicu, dok se bude kupala. Prizor je bio još zamamniji nego sam se nadao; šumarak se protezao sve od pupka do rupe i predstavljao pravu guštaru, krzno gusto poput pletena saga. Kad je prešla preko njega pudernkvasnom, mislio sam daću se onesvijestiti. Idući put, kad je došla na sat, otkopčao sam dva dugmeta na šlicu. Čini mi se da nije primijetila ništa neobično. Drugi put sam posve raskopčao šlic. Tada joj je napokon upalo u oči šta sam učinio. Rekla je: — čini mi se da si nešto zaboravio, Henry. — Pogledao sam je, crven kao paprika, i drsko sam zapitao: šta? Pretvarala se kao da gleda u stranu dok mi je lijevom rukom pokazivala na šlic. Toliko je primakla ruku da nisam mogao odoliti da je ne zgrabim i ne strpam unutra. Brzo je ustala, bila je silno blijeda i zaplašena. Dotle mi je kurac već iskočio iz šlica i drhturio od užitka. Nasrnuo sam na nju i posegnuo joj rukom ispod suknje da zgrabim onaj pleteni sag koji sam vidio kroz ključanicu. Odjednom mi je prilijepila zvoniku ćušku, pa odmah i drugu, da bi me napokon pograbila za uho i odvela u ugao, okrenula licem prema zidu i rekla: — De, zakopčaj šlic, blentanvče!— Ubrzo smo se vratili klaviru i Czernyjevim vježbama. Nisam više mogao razlikovati povisilice od snizilice, ali sam hrabro svirao pribojavajući se da majci ne spomene šta se dogodilo. Na svu sreću, tu zgodu baš ne bi bilo lako ispričati majci. Ma koliko da je ta upadica bila nezgodna, donijela je odlučan preokret u našim odnosima. Mislio sam da će, kad idući put dođe, biti stroga prema meni ali, naprotiv, učinilo mi se da se dotjerala, još više namirisala, pa da se čak i malko razveselila, što bijaše neobično za Lolu koja je inače bila mrzovoljno i povučeno stvorenje. Nisam se usuđivao ponovo otvoriti šlic, ali mi erekcija nije jenjavala za cijelog sata, što se njoj očito sviđalo jer je krišom zirkala u tom smjeru. Meni je tada bilo petnaest godina, a njoj možda čak dvadeset i pet do dvadeset i osam. Nikako nisam znao što bih poduzeo, osim da je pokušam povaliti kad jednom mame ne bude kod kuće. Isprva sam je počeo noću slijediti kao sjena, kad god je sama izlazila. Navečer je običavala sama odlaziti u podulje šetnje, šuljao sam se ustopice za njom nadajući se da će skrenuti u neiki samotni zakutak pokraj groblja gdje bih se usudiona nju navaliti. Ponekad mu se činilo da zna kako je slijedim i da uživa. Mislim da je samo čekala da je napadnem iz busije i da je to upravo i željela. I tako sam ležao jedne noći nedaleko od željezničkepruge; bila je omarna noć i svuda uokolo su ležali parovi i dahtali kao psi. Nisam ni pomišljao na Lolu— naprosto sam ležao i snatrio, jer sam bio previše nadražen da bih se usudio određeno razmišljati. Odjednom primijetili neku ženu kako dolazi uskom stazom prema meni. Ležim opružen na nasipu i neprimjećujem nikoga oko sebe. Žena mi se polako približava, oborene glave, kao da snatri. Kad mi sepribližila, poznajem je.— Lola! — zovnem je. — Lola! Čini se da se istinski začudila što sam ovdje.— Gle, šta ti tu radiš? — kaže i uz put sjeda pokraj mene na nasip. Uopće ni ne pomišljam ništa reći,samo se penjem na nju i pritištem je na zemlju. — Nemoj ovdje — zaklinje me, ali se ne obazirem. Zavlačim joj ruku među noge, zaplićem se u ono gusto krzno, a ona je već sva mokra kao slinavo konjče. Za ime božje, to je bila moja prva jebačina i baš je onda morao proći vlak i zasuti nas kišomvrelih varnica. Lola se smrtno uplašila. Mislim da je i njoj to bila prva jebačina, a bila joj je još potrebnija nego meni, pa se ipak htjela istrgnuti kad su nas obasute varnice. Imao sam osjećaj kao daikrotim divlju kobilu. Nisam je mogao zadržati na zemlji, ma koliko sam se upinjao. Ustala je, ispravila haljinu i namjestila punđu na vrh vrata.— Moraš ići kući — kaže.— Ne idem kući — odvraćam, hvatam je ispod ruke i odvodim je. Šetali smo tako, mukom šuteći, iprilično srno odmakli. Ni jedno ni drugo nismo, čini se, primjećivali kamo idemo. Napokon smo izbili na glavnu cestu, iznad nas su se nalazili rezervoari, a pokraj rezervoara se pružalo jezero.Nagonski sam skrenuo prema jezeru. Kad smo mu se primicali, morali smo proći ispod nekog drveća niska granja. Pomagao sam Loli da se provuče kad li se odjednom poskliznula i povukla mene zasobom. Nije ni pokušala ustati: naprotiv, zagrlila me je, čvrsto privila uza se i, na moje zaprepaštenje,osjetih kako mi čak zavlačd ruku u šlic. Tako je divno milovala da sam joj začas svršio u šaku. Ondauze moju ruku i stavi je sebi među noge. Legla je, potpuno se opustila i širom razmakla noge. Sagnuosam se i izljubio joj svaku dlačicu na pički, stavio sam joj jezik u pupak i posve ga iščistio. Zatim sam legao, zabio joj glavu među noge i stao lizati sluz što je mlazala iz nje. Već je stenjala i mahnito me stiskala rukama; kosa joj se posve rasplela i prosula po golom trbuhu. Da skratim stvar, opet joj ga utjeram i zadržim ga unutra vrlo dugo, na čemu mi je očito bila đavolski zahvalna, jer je svršila tko znakoliko puta: činilo se da pršti svežanj praskalica dok mi je zabijala zube u meso, grizla mi usne, greblame, derala mi košulju i šta ja znam šta sve nije radila. Kad sam došao kući i pogledao se u ogledalo,bio sam sam sebi nalik na bika koga su žigosali usijanim pečatom.Bilo ]e divno dok je trajalo, samo što nije dugo trajalo. Idućeg mjeseca su se Niessenovi preselili udrugo mjesto i ja više nikad nisam vidio Lolu. Ali sam njeno krzno objesio iznad kreveta i svake večeri sam mu se molio. A kad god bih se latio onih Czernyjevih gluposti, penis bi mi se ukrutio jer bih se sjećao Lole kako je ležala u travi, sjećao bih se njene crne kose, punđe na zatiljku, njena stenjanja isoika što je curio iz nje. Svirka na klaviru pretvorila se za mene u dugački nadomjestak jebačine.

(Henry Miller – Jarčeva obratnica)

Iako se u Hrvatskoj i dalje sve vrti oko navodne jezične ugroženosti i inzistira na čistoći jezika, brojne ‘inovacije’ koje su se pokušavale uvesti ipak nisu zaživjele, pa tako ni mnoge pobjedničke riječi iz natječaja časopisa ‘Jezik’ za najbolju novu hrvatsku riječ

Zamislimo da osam hiljada pisaca, lingvista, prevodilaca potpiše deklaraciju o španjolskom kao zajedničkom jeziku Kolumbijaca, Paragvajaca, Peruanaca, Meksikanaca, Španaca, Čileanaca, Argentinaca. Možete li zamisliti papu Francisca, Argentinca, kako takvu deklaraciju proglašava pripremom za politički i vojni napad na Argentinu?

Govno, vatru i budalu ne valja dirati.*

Sve što se da budali izgubljeno je.

Tuđe nas budale zabavljaju, a vlastite tjeraju pod zemlju.

Budalu učiti isto je što i mrtvog liječiti.

Šali se s budalom u kući, a on će s tobom na trgu.

Budala bacio deset novčića u jamu, a onda dao četrdeset da ih izvade.

Dvije budale pod jednim krovom, dva lončara u jednom selu i dvije svinje u isoj vreći teško se podnose.

Budala već po bazenu ocijeni koliki su šarani.

I kad mlin stoji, budala zna odakle vjetar puše.

Daj budali posla, a on će ti ga još više ostaviti.

Zmija se lovi rukama budala.

Budale su svakom sluge.

Budući da budala ne može naučiti kako će koprivu prepoznati očima, on je prepoznaj rukama.

Na budalinoj glavi svi se uče brijati.

Budali nije dobro ništa što on sam ne napravi.

Budala se ne smije onome što vidi, već onome što ima u mislima.

___________________________________

*Poslovice svijeta

Američki književnik, pisac i boem, kontroverzni, svojeglavi, beskompromisni i anatemisani individualista i buntovnik – Henry Miller, umetnik čiji je svet provokacije, nepristajanja, rušenja tabua i nihilizma bio smešten između ,,Jarčeve obratnice“ Njujorka (gde je rođen 26. decembra 1891. godine) i ,,Rakove obratnice“ Pariza, gde je tokom tridesetih godina 20. veka živeo boemski i napisao svoja najznačajnija književna dela (pre nego što će se u smiraj svog burnog života preseliti u Kaliforniju), jedan je od onih, velikih američkih pisaca (uz Hemingveja, naravno) koji su obeležili čitav jedan vek i čitavu jednu epohu ” svojevoljnih“ izgnanika – Amerikanaca u Parizu.

“Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovek na svetu. Pre godinu dana, pre šest meseci, mislio sam da sam umetnik. Više to ne mislim, sad jesam. Sve što je literatura otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala. Šta je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužba, kleveta, lična uvreda. Ovo nije knjiga, u običnom smislu te reči. Ne, ovo je neprekidno vređanje, ispljuvak u lice Umetnosti, noga u zadnjicu Bogu, Čoveku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Lepoti… čemu god hoćete. Ja ću vam pevati, možda malo neskladno, a pevaću vam. Pevaću vam dok crkavate, plesaću nad vašom prljavom lešinom”

Detinjstvo i ranu mladost provodi u Bruklinu, boreći se od samog početka (unutar haosa porodičnog nerazumevanja od strane roditelja) za svoje parče slobodnog neba. Shvativši rano da ga ne zanima akademski život, nošen čudesnom energijom budućeg pisca-boema, Miler počinje da radi kao taksista i bibliotekar, izdržavajući se na taj način. Kao veliki ženskaroš, imao je veliki broj avantura i nezgoda – zvanično, ženio se pet puta. Nezavisan, buntovan i neprilagođen, tražio je sebe i put ka slobodi radeći mnoštvo najrazličitijih poslova, stvarajući pritom neproverenu legendu i mit o sebi, jedan od putokaza mnogim modernim buntovnim umetnicima i otpadnicima – poput ništa manje legendarnog Charlesa Bukowskog, pre svih. Radeći kao kurir u telegrafskoj službi ,,Western uniona“ Miler počinje da piše i objavljuje svoju prvu knjigu – ,,Sklopljena krila“.

“Čak i u detinjstvu, kada mi ništa nije nedostajalo, želeo sam umreti; hteo sam se predati, jer mi se borba činila besmislenom. Shvatio sam da ništa ne mogu dokazati, osmisliti, dodati ili oduzeti produžavajući život koji nisam tražio. Sve egzistencije oko mene bile su promašene ili, ako nisu bile promašene, bile su smešne. Naročito egzistencije onih ljudi koji su uspeli u životu. Muka me hvata od ljudi koji su uspeli u životu. Činilo mi se da je ludo pokušati da promenim životni tok; ništa se ne bi moglo izmeniti, osim ako ne bih izmenio srce – ali ko može izmeniti ljudsko srce? Povremeno bi se neki prijatelj okrenuo veri: smučilo bi mi se od toga. Boga nisam trebao više nego što je on mene trebao, i kad bi ga bilo, mislim da bih kako sam često pomišljao, mirno izašao pred njega i pljunuo mu u facu”

“Najviše me je jedilo da su me ljudi na prvi pogled smatrali za dobra, prijazna, plemenita, odana i verna čoveka. Možda u meni i postoje te vrline, ali tome treba tražiti razlog jedino u mojoj ravnodušnosti i mogao sam dopustiti sebi da budem dobar, prijazan, plemenit, odan i tome slično samo zato što nisam znao šta je zavist. Zavist me nije nikada mučila. Nikada nisam ni na čemu zavidio. Naprotiv, jedino sam sve i svakoga žalio. Već od prvih dana bio sam nezavisan, ali na kriv način. Niko mi nije bio potreban jer sam želeo biti slobodan, slobodan da radim i pružam drugima samo ono što mi puhne u glavu. Ja sam bio filozof još u pelenama. U principu sam bio protiv života. U kakvom principu? Reč je o principu besmisla. Svi su se oko mene borili. Ja nisam ni prstom maknuo”

Nakon što je 1928. godine otišao na “sudbinsko“ proputovanje Evropom i razveo se od druge žene, godine 1930. Miler se seli u Pariz, ,,grad svetlosti“ i utočište mnogih američkih književnika tzv. ,,izgubljene generacije“, gde počinje da radi kao novinar, živi raskalašno-boemski i stvara većinu svojih najznačajnijih književnih dela. U Parizu nastaju Milerovi ključni, kultni romani: “Rakova obratnica“ (1934.), ,,Crno proleće“ (1936.), ,,Jarčeva obratnica“ (1939.) i trilogija ,,Ružičasto raspeće“ (,,Seksus“, ,, Pleksus“ i ,, Neksus“).

“Prošao sam mnoge ulice u mnogim zemljama ali se nigde nisam osećao tako omalovažen i ponižen kao u Americi. Zamišljam sve američke ulice zajedno kao neku vrstu zahodske jame, duhovne jame u koju sve upada; onde se sasuši i pretvara u večno govno. Ceo je kontinent strašna mora koja zrači nesreću za veliku većinu ljudi. Ja sam bio sam, jedno jedino biće na velikom piru dobrobiti i sreće (statističke dobrobiti i statističke sreće), ali nikad nisam naišao na čoveka koji bi bio istinski imućan ili istinski sretan. U svakom slučaju, za sebe sam znao da sam nesretan i siromašan, izvan mašine i izvan igre. Možda će jednog dana ponovo izniknuti mala crna braća s Filipina i možda će oživeti pobijeni Indijanci Severne i Južne Amerike da bi iznova pojahali livadama na kojima se danas izdižu gradovi rigajući vatru i kužni smrad. Čija će biti poslednja reč? Čovekova! Zemlja je njegova, jer on jeste zemlja, njena vatra, njena voda, njen vazduh, njena ruda i njeno povrće, njen duh koji je kosmički, koji je neuništiv, koji je duh svih planeta, koji se u njemu preobražava, u beskrajnim znamenjima i simbolima, u beskrajnim oblicima i pojavama”

Milerova književnost je apokaliptična, u smislu razotkrivanja licemernog i nafrakanog sveta, perfidno namazanog svim vidovima podmuklosti, laži i bolesne taštine. Njegova proza je naizgled amorfna i haotična, nihilistična i cinična, ali i esejistički prodorna i snažna poput sečiva koje se oštro zariva u kancerogeno tkivo laži i bezdušnosti sveta iluzija i zla. Miler razotkriva suštinu prevare haotičnog sveta koji ga okružuje, optužuje, pritiska, gazi i tera ga na marginu nepodobnih. Miler uzvraća udarac bez pardona – golom istinom i provokacijom protiv ograničenja i lažnog moralisanja, skidajući istovremeno tkaninu sa ljudske polnosti i dvoličnosti. Njegov mit je mit o prognanom piscu (bez boravišta, prijatelja i utočišta) gde boemština, siromaštvo i otpadništvo garantuju piščev integritet i slobodu izražavanja misli i osećanja – bez ikakve cenzure. Milerov privatni svet počiva između dva povratnika (obratnice) – između Pariza i Bruklina – Rakove i Jarčeve obratnice – evropskog i američkog duha, koje povezuje jedinstvena sloboda.

“U trenutku kada se dete rodi, ono postaje deo sveta u kojem ne vlada samo životni ritam, negi i ritam smrti. Luda želja za životom, za životom po svaku cenu, nije posledica životnog ritma u nama, već posledica ritma smrti. Ne samo što nije neophodno ustrajati u životu po svaku cenu, nego je to, ako takav život nije poželjan, čak i pogrešno. Potreba da se održiš na životu samo iz slepog nagona da pobediš smrt nije u suštini ništa drugo nego sejanje smrti”

Milerovo kultno delo – ,,Rakova obratnica“ proglašavali su čistom pornografijom, sudski zabranjivali i govorili o njemu sa zgražavanjem – kao o septičkoj jami prepunoj ljudskoj izmeta, delu neviđene opscenosti. U stvarnosti, boemski raspojasan, oslobođen i nezavisan, nadahnut punoćom življenja Henri Miler stvara autobiografski roman, priču o životu pukog siromaha koji želi postati pisac i napisati poslednju veliku knjigu, priču prepunu humora, vulgarnosti, ironije, filozofije i erotike – provokativnim, ogoljenim, kratkim i jasnim izrazom.  Avanturista i odmetnik, duboko uronjen u bogato vlastito iskustvo, Miler na brutalan način daje sliku vlastitog klošarenja tridesetih godina 20 veka po ,,gradu svetlosti“ – Parizu. “Bodlerovski“ spleen Pariza – sumorno gađenje prema svemu, izbija iz podzemlja na površinu svetlosti velegrada – tu su makroi i prostitutke, homoseksualci, svi (ne)mogući gubitnici, stranci i marginalci, umetnici, boemi, hotelijeri, propali trgovci i umišljene, samozvane ,,veličine“ – čitav jedan anti-svet kao posledica zla i promašenosti jedne posrnule civilizacije i ,,kulture“. Tu je Milerov neulepšani, zloslutni i upozoravajući spleen i erotika koja razotkriva svet licemera i lažnog morala.

“O Tanja, gde je sada ona tvoja topla pička, gde oni debeli steznici, gde meki nabubreni bokovi? U mom je kurcu pedalj duga kost. Ispeglaću svaki nabor tvoje pizde. Tanja, napuhnuću se od semena. Kad te pošaljem kući, tvom Silvesteru, abdomen će te boliti, materica će ti se izvrnuti naopako. Taj tvoj Silvester! Da, on možda zna naložiti vatru, ali ja, ja znam kako se raspaljuje pizda. Kao da je gorućim strelama gađam. Tanja, jajnici ko da su ti žeravica! Da li je sada tvoj Silvester malo ljubomoran? Oseća nešto, zar ne? Oseća ostatke mog velikog kurca. Malo sam više razmaknuo obale, izglačao sam zgužvane krpice. Nakon mene možeš primati pastuve, bikove, ovnove, zmajeve, bernardince. U rektum možeš nabijati žabe krastače, šišmiše i guštere. Jebem te tako, Tanja, da ostaneš jebena. Zagrišću tvoj klitoris i ispljunuti komade velike kao dva franka.

Miler vlastitu i čovekovu izgubljenost prihvata kao jedini oblik slobode, dajući spleen Pariza u ogledalu mamurnog jutra amoralnosti i dekadencije. Neobuzdanom spiljateljskom energijom i smelošću nadilazi jezu smrti i zagušljivost nerazumnih pravila društva, anarhično uživajući u oslobađanju od svih nametnutih puritanskih i licemernih pravila i zabrana. Ugledna književnica – Anais Nin, napisala je sledeće, veoma afirmativne redove o osporavanom Milerovom romanu ,,Rakova obratnica“:

“Ako je ovde iskazana sposobnost da se šokira, da se beživotni ljudi prenu iz dubokog sna, čestitajmo sami sebi jer tragedija je našega sveta u tome što ga ništa više ne može probuditi iz njegove letargije. Potrebna nam je transfuzija. A ovde dobijamo krv i meso. Piće, hranu, smeh, žudnju, običnu strast, radoznalost, životnu stvarnost koja hrani korene naših najuzvišenijih i najnejasnijih kreacija. Ova knjiga seže do korena i kopa ispod njih, kopa u potrazi za podzemnim izvorima“.

Voleo je čitati, naročito Dostojevskog, a počeo je pisati tek sa četrdeset, kada je bio potpuno slobodan. Bio je erotski Mesija, zabranjivan i žigosan, pisac i boem koji je na osoben način opisivao seksualne pustolovine ljudi. Živeći tridestih godina prošlog veka u Parizu kao boem Miler stvara svoje najbolje knjige, prepune anarhičnih likova, seksualnih fantazija i snova, crnog i ciničnog humora kojim je snažno odražavao svoj nihilistični stav prema civilizaciji.

Milerova ,,Jarčeva obratnica“ obuhvata dvadesete godine dvadesetog veka u Njujorku, vreme kada je Miler radio u kurirskoj službi ,,Western uniona“. Miler se priseća mladosti i iznosi filozofsko viđenje i stavove o američkom duhu i kulturi, upoređene sa evropskim duhom datim u ,,Rakovoj obratnici“. I mada je u ,,Rakovoj obratnici“ on nezaposlen i živi kao klošar, a u ,, Jarčevoj obratnici“ je deo sistema i kao takav zaposlen kao deo mašinerije, oba njegova dela povezuje ista, estetika ružnog i nihilističnog: ulice, kafane, bordeli, jeftini hoteli… Miler slika marginu i marginalce, njihov osećaj kraja i propasti promašenog i zlog sveta. U njegovim apokaliptičnim delima “rak vremena izjeda svet“. Kraj je neminovan, sve je nagriženo, podložno trulenju i raspadu.

Godine 1939. Miler napušta Pariz, odlazi u Grčku, a nakon šest meseci vraća se u rodnu Ameriku. Objavljuje putopise i drame – ,,Kolos iz Marusija“(1941.), ,,Mirni dani na Klišiju“(1956.). Kao rušitelj seksualnih tabua zadaje neoprostiv udarac društvenom licemerju. Živeći na dnu, kao nekonformista koji ne pristaje ni na jednu konvenciju savremenog društva, neopterećeno i smelo naziva stvari pravim imenom izazivajući gnev samozvanih čuvara moralne čistote sveta. Vremenom, Miler dobija niz epiteta – od ,,vaginalnog speleologa“ do “totalnog revolucionara“.

Njegova kasnija dela – ,,Svet seksa“, ,,Opus Pistorium“, ,,Moloch“, ,,Ludi penis“, ,,Klimatizovana noćna mora“ – nadovezuju se stilski i tematski na jedan od najznačajnijih opusa unutar moderne američke i svetske književnosti. Poslednje decenije života Henri Miler provodi u Kaliforniji, retko objavljujući.  Preminuo je 7. juna 1980. godine.

Na svoj stoički, individualistički način buntovnog nihiliste i boema, Miler se hrabro suprotstavljao apokalipsi modernog sveta, ne nudeći laka rešenja i kolektivne, demagoške obmane:

“Umesto da udaraš glavom u zid, sedni skrštenih ruku i čekaj da se zid raspadne sam od sebe. Nemoj moliti da se to dogodi! Samo sedi i gledaj kako se to događa“.

Američki pesnik Karl Šapiro nazvao je Milera ,,Gandi s penisom“, dok ga je čuveni američki književnik Norman Majler smatrao ,,genijem, tek nešto manjim od Dostojevskog“. Sam Henri Miler isticao je s ponosom da nikada nije pripadao nijednom klubu, loži, društvenoj ili političkoj organizaciji, tvrdeći da je

“samo neposredno iskustvo važno, imamo samo jedan život“.

Njegova beskompromisna, šokantna i brutalno iskrena literatura jedinstvena je hronika radosti življenja vlastitog života. Njegov zgusnuti, erotikom nabijen i lepljiv spleen čudesno je duhovno iskustvo svakom narednom čitaocu, dovoljno hrabrom i uvrnutom da se prepusti čarima jedne krajnje originalne i anarhične(underground) literature – jednog hrabrog putovanja na kraj noći.

pulse

Dok sjedim na dotrajalim stepenicama dotrajale kućice u kojoj sam i sama dotrajala, nitko ne može pretpostaviti, ni približno, nema ni „vruće – hladno – mlako“, sigurna sam da nikada i nitko ne bi pogodio što to radim, sjedeći na stepenicama, dok radim – apsolutno ništa.

Oprostite, nemojte smetati, upravo gledam i razgledam što ću skuhati za ručak. Lakše mi je dok gledam i sve vidim, nego da iz zatvorene kuće napamet pogađam. Iznutra ne mogu vidjeti baš sve: da li su se rascvjetale tratinčice, raširile male cvjetne glavice nevena, ima li dosta ružinih latica za obrok, koji mi se cvijet maslačka čini najsvježijim, ima li još negdje sakrivena koja ljubičica.

Volim te svoje rascvjetane obroke. Ma ne zavaravam se, ta tko bi to još jeo, kome bih mogla ponuditi, kakva bi to bila ljubav koja dolazi kroz želudac, ima li na svijetu ijedna osoba kojoj bih mogla povjeriti svoju tajnu. Odgovor na sva ta pitanja je čista i nesumnjiva negacija. Pa kad je već tako, zašto svoju maštu ne iskoristiti za sebe.

Slučajnom posjetitelju moje skromne kuhinje, u prijepodnevno vrijeme, uvijek nešto fino miriši. Kao u cvjetnoj bašči. Bar nešto fino kod mene. Ponudim da proba – nitko neće. Svi su upravo jeli. Baš čudno kako se uvijek  podudara. Ne trudim se objašnjavati, samo pokažem. Ne šire se iz moje kuće mirisi prženih krumpirića, prepohanog mesa, zagorjelog ulja, iskipjelog mlijeka, svi oni mirisi domaćinstva, obitelji, zajedničkog ručka, skladnog života. Sve je to ostalo daleko iza mene i ne želim glumiti i pretvarati se.

Da, čujem vaše pitanje: pametnjakovićko, a što jedeš zimi, kad nema latica. Ima,ima, suhih, puna soba, sve ravne površine. Uostalom:

Suve šljive i orasi

Mi smo diko siromasi

Siromasi diko bela

Voda te odnela …

Sve vezano uz hranu zapravo je vrlo jednostavno, samo nas zbunjuje ponuda. Vuče nas i povlači za sve rukave i džepove koje imamo na sebi, a mi se ne znamo ili ne želimo otimati. Uzalud nas psiholozi, doktori i nutricionisti upozoravaju, i među njima, dakle, ima nepotkupljivih. Znam u šali, ali misleći ozbiljno, poznanicima reći: kad bih bila liječnica, pola pacijenata ne bi smjelo ući u moju ordinaciju. Morali bi se najprije potruditi da sami sebi pomognu.

A to bi značilo: nije hrana za naše zavaravanje. Ne služi ona da nam uljepšava život. Ne može biti nadoknada za sve što mislimo da bismo trebali imati, a nemamo. Onda i sama ne bih ništa radila nego se hranila i hranila. Zamjenjivala sve ono što sam imala a više nemam, ili što nisam imala uopće. Nije hrana ljubavnik ili prijatelj, a može biti neprijatelj, nije brat ili sestra, roditelj. Nije neispunjena želja.

Zato samo što jednostavnije. Jedna izreka kaže: Više je uzalud, kad je i manje dovoljno, jer priroda je zadovoljna jednostavnošću…

Sa hranom je kao s ljudima. Ili obrnuto. Mislimo da bi trebalo biti onako kako nije. Nije nam dobro kad je pretvrdo, nije dobro premekano, ne odgovara žestoko, a još manje bljutavo, ne sviđa nam se kad prevladava jedna aroma, htjeli bismo osjetiti pomalo od svih mirisa i okusa, ne prihvaćamo više samo sezonsku hranu, nema sezona, cijela godina mora imati sve, ljepše nam je fino pakiranje, sjaj koji govori o bogatstvu, usrećuje nas umjetni miris od kojega ne osjetimo pravi, izvorni.

Ipak, probajte spomenute cvjetne latice, svakako uz vaša omiljena jela, možda vam se učini lijepo i fino. A možda ispadne ujednačeno i idealno. Najprije u hrani, a onda se rascvjetana trpeza proširi i na život.

(Iz zbirke kratkih priča „Rascvjetana trpeza“)