Slađana Bukovac, ‘Stajska bolest’ (Sandorf, Zagreb, 2016): Oko središnjeg motiva domaćih životinja razvija se metakrimić posvećen enigmi nasilja. Njegove najbolje dionice su upravo one koje pripovijedaju o interakcijama među ljudskim i životinjskim bićima

Ovo je roman koji nastaje kao prvi u nizu romana Čarlsa Bukovskog i sadrži veliki deo njegovog života utopljenog u izmaštane redove. Posvećuje ga očevima, a naziv originala „Ham on Rye“ referiše na Selindžerovog „Lovca u žitu“ („The Catcher in the Rye“). Bukovski, taj bludni sin, ovom knjigom nam daje kakvu-takvu sliku svog detinjstva, adolescencije, odrastanja. Kratkim i brzim rečenicama koje grabimo nezaustavljivo, krajnje jednostavno, gotovo kao da diše, govori o Americi, svojoj porodici, školi i nizu prolaznih prijatelja na svom putu u svet odraslih. Njegov alter ego, Mlađi Henri Kinaski, ilustruje sve probleme zajednice na tragikomičan i do srži iskren način. Otac, koji je kao i veliki broj očeva ovog kraja ostao bez posla i koji se autom svakodnevno vozi do nekog neodređenog mesta i vraća u isto vreme da komšije misle da on i dalje radi, u svojoj porodici nije ništa drugo do tiranin. Majka je samo senka koja bez pogovora prati svaki njegov korak i reč.

U takvoj krajnje ogoljenoj atmosferi neke niže radničke klase odrasta Henri Kinaski. Kao prilično autoritativna ličnost, željna da vlada, vaspitava i bude poštovana, taj isti otac je nesvesno, ili možda svesno, osakatio mladog bludnog sina. Bio je taj koji je isticao da deca treba da se vide, ali ne i čuju; bio je taj koji je zabranjivao Henriju da se igra sa decom iz kraja; taj koji je želeo da se druži sa decom bogatih i usvoji njihove manire; taj koji bije ramenom i zbog najbednijeg razloga; koji stvara strah i koga mali Kinaski vidi kao ogromne uši, nos i usta (jer oči je izbegavao da gleda). Kinaski je postajao usamljenik, pa i otuđenik od društva; uživao je da vreme provodi u krevetu sa pokrivačem do brade, sluša zvuke aviona i posmatra insekte. Vrtić vidi kao „beli vazduh“, a u školi postaje magnet za slabe i odbačene od drugih. Tako se postepeno njegov lik razvija u dovoljno jakog, da počne da mrzi oca, da se više ne plaši njegovih batina i pretnji i postaje hrabar da odbrusi siledžijama u školi, da udari, ne da na sebe, pa i napadne. Od neuspešnog igrača ragbija do pravog sportiste! Opisujući odnos profesora prema njihovom odeljenju, svoje okruženje i to kako provodi dan gotovo da ne može da pobegne od lascivnog opisivanja žena, odmeravanja profesorki, pa i majki drugova.

Ma koliko to bilo „normalno“ za adolescentsko doba, ako se zagrebe dublje ― opet se pronalazi problem sa kojim je bio suočen. Kao i većini tinejdžera, javljaju mu se akne koje ostavljaju niz ožiljaka po licu i telu i ubijaju samopouzdanje, koje je do tada postojalo na staklenim nogama. Kroz roman se povlači i njegova „nezainteresovanost“ za devojčice usled nesigurnosti i straha od mogućeg odbijanja. On polako ali sigurno postaje voajer okoline, nemi posmatrač sveta. Usled takvog socijalnog miljea i niza problema koji potresaju porodicu kao ćeliju društva, pa i samo društvo, kroz roman se provlači i nekakvo nezadovoljstvo, nasilje u porodici, svi ti besposleni očevi na verandama svojih kuća koji kradu bogu dane, ali malo po malo dolazi i do samoubistava tih istih očeva. Kako i sam kaže ― osnovna i srednja škola brzo prolaze, bludni sin se nije ni okrenuo oko terena, škole, silnih usputnih prijateljstava i sukoba i već se našao u svetu odraslih. Opet navlači oklop gorčine i teži nekom begu od stvarnosti.

Nakon srednje škole dobija posao u lokalnom tržnom centru, ali se ne zadržava dugo tamo usled svoje nestalne, sada već plahe i buntovničke prirode. Roditelji ga ipak upisuju na koledž, gde je opet u senci „maminih i tatinih sinova“, koji su u centru pažnje i svojim automobilima dobijaju svu pažnju površnih devojaka. Tu želi da studira novinarstvo, ali opet ne ostaje dugo. Želi da postane pisac kao i njegov prijatelj Beker. U jednom od niza dijaloga on nesvesno otkriva zašto baš želi da bude pisac: „Ti samo bežiš od stvarnosti“, rekao je Beker.

„Zašto da ne ?“

„Nikada nećeš postati pisac ako bežiš od stvarnosti“.

„O čemu pričaš? Pisci baš to i čine!“

.

Henri Kinaski je znao šta ne želi, a nije želeo nikakve kalupe, rutinu. Počeo je da piše brojne priče u svojoj želji da postane pisac. Ali, kao i na svakom dotadašnjem koraku, podrška je zakoračila unazad, kao da beži od njega ― nije  je dobio ni od majke ni od oca tiranina. Kulminacija nastaje kada ga preplašena majka upozorava da se ne vraća kući, jer mu je otac pročitao priče i da će ga ubiti. Pruža mu deset dolara i bludni sin sa koferom u jednoj ruci i pisaćom mašinom u drugoj kreće u samostalan život. Taj život je natopljen alkoholom, koji vidi kao izbavljenje, kao sredstvo za „uklanjanje banalnosti“. Njegovi dani su prazni; provodi ih u krevetu obeznanjen od alkohola, na iznova novim „rupama“ kretanjem u bednom, marginalizovanom društvu. Ovaj neuredan život i te kako opravdava rečima:

“Odbojna mi je bila svaka ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka… Da se oženim, napravim decu, odlazim nekud na posao svakog božijeg dana i vraćam se. Ni u ludilu… Zar je čovek samo zato stvoren: da izdrži sve to i onda umre? Radije bih negde prao sudove, vraćao se u svoju rupu i pio sve dok ne zaspim…”.

Roman se završava u stilu kojim je tekao, pa tako Henri Kinaski bez porodice, doma i prijatelja gubi u partiji stonog boksa od malog Meksikanca i imamo sliku njega kao apsolutnog gubitnika. Bukovski, iako uvidevši svu besmislenost egzistiranja, rutine i duplikata dana, meseci i godina u svom privatnom životu, tek nakon dvanaest godina napušta posao poštanskog službenika. Bludni sin biva zapaljen iskrom koja je u njemu oduvek tinjala ― pisanjem. Tako, do smrti stvara neverovatna dela.

pulse

Povodom knjige Dragana Markovine „Doba kontrarevolucije“ 

Dragan Markovina je

jugokomunističko smeće,
mrzitelj Hrvatske i svega što je hrvatsko,
zloćudna tumorna izraslina na zdravome tkivu hrvatskoga društva,
strani plaćenik i eksponent sila koje ne prestaju raditi o glavi samostalnoj i suverenoj hrvatskoj državi,
jugomason,
fanatik koji slijepo vjeruje u krvavu boljševičku ideologiju,
nitkov koji pljuje po grobovima tisuća onih koji su ginuli za hrvatsku slobodu,
prodana duša,
dijete oficira JNA,
dijete oficirke JNA,
hodajući simbol mračne prošlosti koji se nikada nije pomirio s nestankom neprežaljene Jugoslavije,
negator hrvatskoga nacionalnog identiteta kojemu bi trebalo zabraniti javno djelovanje,
agent Dedinja,
osioni eksponent srbočetničke politike i beogradske intelektualne čaršije,
licemjer koji pod krinkom antifašizma prodaje tvrdokorno komunističko jednoumlje,
neizlječivi titoist,
srpski špijun,
zagađivač hrvatskoga javnog prostora,
promotor bolesne, izvitoperene i perverzne feralovštine,
historičar koji prezire hrvatsku povijest, historičar koji gazi hrvatsku povijest kao da je blato u svinjcu,
zakašnjeli adorant i abolicionist Miloševićeva velikosrpskog projekta,
trovač hrvatske mladeži,
hulja kojoj ni jedna domovinska vrijednost nije sveta,
jalnuški diletant,
slijepi putnik u nezaustavljivome vlaku hrvatskog državotvorstva kojeg bi u punoj brzini trebalo izbaciti kroz prozor kao trulu koru od banane,
pripadnik splitske podružnice urbanih Jugoslavena,
bezumnik koji prljavim prstima kopa po još živim ranama ratom napaćenoga hrvatskog naroda,
dijete iz miješanog braka,
partner u miješanom braku,
klevetnik koji uporno izmišlja ustaštvo u Hrvatskoj ne bi li je ocrnio pred međunarodnim krugovima koji su joj i inače neskloni,
partizansko kopile,
Sorosov plaćenik,
orjunaš,
histerični denuncijant koji ne propušta ni jednu priliku da vlastitoj domovini zabije nož u leđa,
neprijatelj hrvatske države,
potomak poznate udbaške obitelji,
kriptokomunjarska nakaza,
sljedbenik zločinačkoga Titovog režima koji bi, da mu se ukaže prilika, i danas hrvatsku sudbinu rješavao na Bleiburškome polju,
bezbožnik koji u lamentacije o sekularnom društvu uvija iskonsku mržnju prema Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj,
vlasnik galvaniziranog jugo-mozga,
ljevičarski terorist,
stalni član komiteta crvenih brigada,
korifej pokreta koji nas, pod plaštom takozvanih nevladinih organizacija i tobožnjeg zalaganja za ljudska prava, želi uvesti u nove jugo-integracije,
oznaško-piciginaško đubre,
komesar tajnog društva koje slavi kult petokrake,
bezdomnik koji se prodaje za Judine škude,
revizionist posvećen sistematičnoj kriminalizaciji i dezavuiranju Domovinskog rata,
propali profesor koji uporno izjednačava hrvatske branitelje s ustašama,
profesor propali koji uporno izjednačava hrvatske ustaše s braniteljima,
kroatofobični nasilnik,
srbofil s kojim se mogu usporediti jedino nakladnici koji objavljuju njegove knjige,
izdajnik hrvatskoga naroda kojeg treba vratiti tamo odakle je došao

i zbog toga ga iznimno cijenim. 

Kada nacionalizam postane način života i kada je društvo ustrojeno na matrici kolektivnog vjerništva, svaka iole ozbiljnija kritička riječ stječe aromu nepodnošljive blasfemije. Slobodniji duhovi, neskloni mentalnoj disciplini, brzo uviđaju da čak i lakonski isporučene kritike političke, društvene ili kulturne zbilje u recepciji gube racionalnu osnovu i poprimaju dimenziju svetogrđa, a takozvani javni prostor ukazuje se kao opasan teritorij, kao mitsko polje gdje se zbog pogrešnoga koraka lako gubi glava. Stani na tabu i više te ne bu!

Onaj tko se usprkos rizicima upušta u takvu avanturu, može unaprijed računati s tim da će svjetina modificirati njegove izvorne motive, a možda će ih – ako je susretljivo zloban – i sam približiti prijekim kriterijima većine: njegova je ambicija pokvariti opći religiozni ugođaj u kojemu se konzumira nacionalna stvarnost, uključujući i onu verziju historije koja je toj stvarnosti prilagođena. Postaje nekom vrstom bogohulnika u hramu: misa traje, zvona zvone, tamjan nadražuje nosnice, a kritički raspoloženi intelektualac podriguje, tiho ili glasno prdi, zaziva Nečastivoga, pljucka po svetim slikama, govori istinu ili poduzima kakve druge sablažnjive radnje. Uspije li živ izaći iz hrama, ono što slijedi je čista rutina, svakodnevno ukazanje čuda – nebo se otvara, crni oblaci kuljaju, munje sijevaju i, kao izljev pravde s Najvišega sudišta, po njemu pljušti kiša anatema, kletvi i etiketa, posve sličnih onima što su gore pobrojane.

Nije dakle riječ tek o fizionomiji nevjerništva, o autorskoj konstituciji neposlušnoga intelektualnog subjekta, nego prije svega o konstituciji društva u kojem on živi. Hrvatska je danas, s nacionalizmom kao službenom religijom, utemeljena na impresivnoj kolekciji tempiranih mitova u koje su svi obavezni slijepo vjerovati. Tabui niču na sve strane, građanstvo ih, premećući krunice po rukama, zaobilazi hodajući na prstima, najčešće u pratnji ovlaštenih vodiča, a oko najsvetijih narativa nema i ne može biti rasprave. Tu je kult hrvatske nacije, tamo je kult hrvatske države, ondje je kult Domovinskog rata, u ponudi imamo i kult hrvatskih kultova… Već sam pogled na to obilje ledi krv u žilama i podsjeća skrušeno građanstvo da je mudrije transponirati anksioznost u oduševljenje i prepustiti se radosnom pripitomljavanju.

Markovina je povjesničar koji, uz pomoć arhivske, ruši spomeničku građu (FOTO: Lupiga.Com)

Hrvatska država, primjerice, od svoga postanka nema prostim činjenicama i zdravorazumskim argumentima utvrdivi kredibilitet, ona nema geopolitičku, administrativnu, servisnu ili kakvu drugu opipljivu važnost, već iznad svega spiritualnu vrijednost, pa stoga i kriteriji što će biti upotrijebljeni u razmatranju njezina značaja i uspješnosti imaju biti spiritualnog, a ne racionalnog porijekla. Jer hrvatska država je, prema oficijelnoj legendi, „sanjana od stoljeća sedmog“ i nema naročitog smisla radi aktualne realnosti, pogotovo ako je ova zagađena surim činjenicama, tu tisućljetnu ružičastu fikciju usnule nacije pretvarati u neizdrživu noćnu moru. Još veću duhovnu skrupuloznost iziskuje narativ o tzv. Domovinskom ratu, koji podnosi isključivo jedinstven pogled, bez nijansiranja i skretanja pažnje na detalje koji bi doveli u pitanje njegovu univerzalnu čistoću. Tu i dalje vrijedi pravilo što ga je prije skoro dva desetljeća – ponukan očajem, a ne analitičkim pretenzijama – izložio jedan bezbožnički gad: „Jedina potpuna istina o Domovinskom ratu je da se o njemu ne smije istinito govoriti.“

U takvom ambijentu Dragan Markovina, neposlušni intelektualni subjekt, izabire jedini častan izlaz za pripadnike marginalne skupine onih što su odlučili kritički djelovati na način da misle svojim glavama, te nastupa kao blasfemičar od formata. I to čini prilično efektno, ako je suditi po intenzitetu psovki i javnih proklinjanja kojima je bez prestanka izložen, sasvim zasluženo, uostalom, jer takav ishod prizivaju njegovi pisani radovi, gdje je količina skrckanih mitova po stranici teksta uistinu šampionska. Dok čita njegove knjige – uključujući ovu koju držite u rukama – čovjek neopterećen okolnom grajom može steći utisak da autor s ovećim čekićem u rukama ulazi u nacionalni spomen-park i pravilno odmjerenom silinom udara po statuama važećih svetinja, birajući one koje su iznutra pouzdano šuplje, dakle sve do jedne. Dođe tako do kraja parka, osvrne se da vidi ima li preživjelih, pa se vrati da dovrši posao…

Čitatelj neopterećen okolnom grajom, zvonjavom zvona, dreždanjem himne i hajkom molitvene zajednice, bez sumnje će osjetiti užitak, ne samo u kvaliteti i sadržaju štiva, nego i u piščevim skaredničkim porivima, dobro će mu naime doći topla porcija libertinskoga ohrabrenja – jer onaj park ostaje uzorno razvaljen, potrebna je velika vještina za izgradnju takvog krša – a moguće je da će mu, kao što je sa mnom slučaj, tokom čitanja padati na pamet razne priručne definicije samog autora. Na primjer ona uskostručna: Markovina je povjesničar koji, uz pomoć arhivske, ruši spomeničku građu. Ili iz nešto šire perspektive: Markovina je jedan od rijetkih glasova neukroćene svjetovnosti u hrvatskoj parareligijskoj prčvarnici. Odatle je on, razumije se,

jugokomunističko smeće,

odnosno

neprijatelj hrvatske države,

odnosno

izdajnik hrvatskoga naroda kojeg treba vratiti tamo odakle je došao,

i zbog toga ga iznimno poštujem.

lupiga

jergovic

Sredina je lipnja. Iako je tek 10 sati već je veoma toplo. Danima nije bilo kiše, a prema prognozi neće je biti još nekoliko dana. Stari Plavopoljac Ivan ustao je toga dana u samo svitanje. Nakon uobičajenih jutarnjih rituala pojedo je jogurt i nešto kruha, uzeo pribor za pecanje, sjeo na bicikl i uputio se na pecanje, na ušće Mrsunje i Save. Kad je stigao već su bila tu dvojica staraca njegovih godina.

– Dobro jutro, momci. Peca li štogod? – veselo ih upita Ivan.

– Slabo – odgovoriše uglas.

Ivan je ostao na pecanju do 10 sati, a onda je, kada je sunce počelo nemilice pržiti, spremi pribor, dva upecana šarana i uputi se kući. Jedan je šaran bio od kile, a drugi od pola kile, taman za današnji ručak, a nešto će preostati i za sutradan.

Čim je došao kući Ivan si skuha šalicu i pol kave. Iz zdravstvenih razloga davno se je odrekao alkohola i cigareta. Godinama je pušio tri kutije cigareta dnevno i pio oko litru žestokih pića i poneko pivo, također dnevno. Kada su mu noge počele otjecati usred zime hodao je bos po snijegu i to mu je godilo. Nije mu bilo do hrane ni života. Ondašnja životna partnerica jedva ga je nagovorila da ode liječniku. Kada je liječniku rekao koliko alkohola popije dnevno, on mu je rekao ako tako nastavi da mu preostaje još godinu dana života. Došavši kući rekao je partnerici da naspe u dvije čašice malo konjaka. Popili su, on je rekao da je s tom etapom svog života svršeno. Prošlo je, eto, 14 godina, a on se nije mašio za čašicu. Da je, već bi odavno bila završena njegova životna priča. Da ironija bude veća njemu se je jetra potpuno oporavila, a njegova partnerica je za tri godine obolila od raka koji nema veze s alkoholom i umire za 6 mjeseci. Kad je obolio ona ga je nagovorila da se vjenčaju, kako bi mogao naslijediti njezinu visoku njemačku mirovinu. On je to odbijao, a kada se ipak za to odlučio ona je otišla. Tada je s Helge živio u Njemačkoj i bilo je potrebno izvaditi neke papire da bi se oženili. Papiri su stigli tjedan dana kasno. Propade mu i za njemačke prilike dobra penzija.

Onda ga je desetak godina kasnije snašla nova nevolja. Prestao je piti, ali je nastavio pušiti. Previše! Nekoliko kutija dnevno. I dogodilo se gotovo neminovno. Živio je u malom mjestu na jugu Njemačke, smještenom uz isto tako malo jezero. Dopodne je osjetio snažnu bol u prsima. Nazvao je hitnu koja je brzo stigla. Ugradili su mu 2 stenta i prestao je pušiti. Nije tu bio kraj njegovim zdravstvenim problemima. Niti je pio niti pušio, a stigao je karcinom i to tamo gdje rijetko stiže, na krajnicima. Operacija, zračenje, oporavak. Uglavnom, nakon 5 godina liječnici u Ulmu su utvrdili da se rak povukao i da je po tom pitanju zdrav čovjek. Opet je pobijedio tešku bolest. Malo je lošije gutao, imao manje sline, zbog čega je žvakao žvakaću gumu, ali je bio izliječen.

Iza stana, s južne strane, imao je oveće drvo, koje je davalo uživajući hlad za ovako toplih dana. Tu si je napravio dvije klupice i drveni stol. Za lijepa vremena najviše je volio, sam ili u društvu, tu popiti kavicu. Usput bi čitao neke dnevne novine koje bi kupio tri puta tjedno. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su imali čak tri mirovine, jer je radio u tri države: Hrvatskoj, BiH i Njemačkoj. Najviše staža imao je u Njemačkoj, najmanje u Bosni. U skladu s tim daleko najviša mu je njemačka mirovina, hrvatska je mala, a bosanska je simbolična. Kako je skroman čovjek to mu je bilo dovoljno za solidan život. Iako već starac imao j u Bukovlju stariju sestru i još starijeg šogora. Tamo je rado odlazio, ponekad i odspavao, pomagao starcima u uzgoju voća i povrća, berbi, pečenju rakije.

Dok je u hladu pio kavu odjednom se sjeti davnog dana kada su se dogodile dvije, za njega, značajne stvari. Te daleke 1965. godine, baš u ovo doba, u lipnju, zadnji puta su nizvodno Savom, od buruma ka Poloju letjele letice. Izlazile su iz mulja na burum i u svom letu bi zbog brojnosti zamračile nebo. Dok je bilo letica bilo je i čiste vode u Savi. Nestankom letica nestala je i čista voda  u Savi. Mnogi kupači na Savi tih su godina kada ožedne jednostavno zaronili i napili se vode. Žene iz kuća uz Savu u njoj su prale rublje, nosile su vodu i u njoj kuhale grah i variva. Taj je dan išao na pecanje na burum i sjeća se, pecao je dva somića i jednog smuđa od pola kile. Poslije te godine letice nisu više letjele, pa su zbog onečišćenja vode izumrle neke vrste ribe. Prošla su desetljeća, a od letica ni traga ni glasa. “Bože, hoće li više ikada poletjeti”, pomisli sa sjetom Ivan.

Baš zbog tog labuđeg leta letica sjećao se i točnog dana kada je prvi puta vodio ljubav, 17. 6. te godine. U to doba cure nisu bile tako darežljive kao danas. Na cijelom naselju bilo ih je svega nekoliko koj bi se rado poseksale prije braka. Jedna od njih bila je i njegova susjeda Dragica. Sreli su se u parku Klasije. Ona je bila godina dana starija od njega.

– Je li, mali, kuda si naumio?

– Gledao sam letice kako lete nad Savom. Predivna slika. Bit će dobrog pecanja ovih dana.

– A ti si ribič?

– Jesam!

– Mani se pecanja i letica. Imam nešto puno bolje od toga za tebe. Pođi sa mnom.

Ma što li to ima bolje od letica i pecanja, čudio se mladić. Došli su u njen stan. Njenih nije bilo kod kuće jer su taj dan željeli provesti u jednom obližnjem selu. Dragica je na sebi imala tijesno pripijenu majicu kratkih rukava i suknjicu do koljena. Srednje je visine, kestenjaste boje kose, pravilnih crta lica, lijepa tijela. Kada su se smjestili na stolice u trpezariji, upita ga Dragica:

– Hoćeš li štogod popiti?

– Može čaša vode.

– Što će ti voda, popij malo rakije – blago će ona.

Svo to vrijeme gledala ga je zavodljivo. On nije znao što je to, ali je slutio je nešto neuobičajeno, nešto što do sada nije doživio. Kad su popili gutljaj rakije Ivan se sav strese i zakašlja.

– Ah, nije rakija za djecu – smijala se ona.

– Nisam dijete – žustro će on, dok su mu se obrazi zarumenili, što od rakije što od prkosa. Dragica istrese ostatak rakije u grlo, a on potegne deci hladne vode.

Onda se dogodilo. Ona reče:

– Vruće je.

– Vruće!

Ona skinu majicu. Pojaviše se bujne grudi s velikim bradavicama. Mladi Ivan izbeči oči. Tako što još nikada nije vidio. Krv mu snažno prostruji tijelom. Sve je bilo brzo gotovo. Razočarana Dragica brzo ga je otpravila kući. Više nikada to nisu ponovili. Dragica se posvetila iskusnijim muškarcima. Kada već to voli raditi valja u tome i uživati. Šmrkavci joj ne mogu pružiti zadovoljstvo.

Ivanov susjed Milan, koji je stanovao u zgradi iza njegove, kroz prozor je ugledao kako pije kavu pa mu se pridružio. Milan je još prije neku godinu znao popiti i desetak šalica kave dnevno, a sada, sa 66 godina na vratu smanjio je to na tri šalice. Tijelo mu je počelo slati signale da to više ne ide i on ga je poslušao. Zbog toga ivan ode u stan i vrati se s bocom rakije i čašicom. On godinama nije konzumirao alkohol, ali je uvijek imao u kući bocu, dvije rakije da počasti prijatelje. Uz razgovor Ivan je popio dvije šalice kave, a susjed 2 čašice rakije.

…

Ivan ima sina koji godinama živi i radi u Njemačkoj. Sin je bio oženjen i imao je dvoje djece. Krajem lipnja uzeo bi godišnji odmor i s obitelji, prije odlaska na Jadran, proveo nekoliko dana u Brodu u stanu blizu oca, kojega je vlasnik bila Ivanova sestra Marija. Tih bi dana otac i sin znali svaki dan ići na pecanju na Savu ili Mrsunju i tako se družili i šalili. Ivanova desetak godina starija sestra u stan je rijetko zalazila. Ivan je tijekom godine vrijeme kratio pecanjem, odlaskom do sestre i druženjem s nekolicinom prijatelja. U slobodno vrijeme, a njega je bilo dosta, vrijeme je kratio slušanjem radija danju i gledanjem televizora noću. Volio je sport pa je pratio sva značajnija natjecanja.

Konačno je došao taj dan. Marko je kasno poslijepodne parkirao svoj auto pokraj Ivanovog stana. Ivan je bio ne malo razočaran i iznenađen kada je vidio da je Marko došao sam. Njegova žena nije mogla dobiti godišnji odmor pa je s djecom ostala u Njemačkoj. Odmah su sutra ujutro otišli na pecanje na Savu u blizini samostana. Sin je upecao dvije štuke od oko pola kile, a oatc jednu od skoro kilu. Odmah im se pridružio susjed Milan, koji je uz rakijicu odlučio popiti i malu šalicu kave. I tako, uz kavu započe razgovor.

– Samo nemojte o politici – gotovo zavapi Milan.

– Dobro, dobro – uzvrati Ivan.

U njemačkom nogometnom prvenstvu Ivan je navijao za Braunschwelg, sin za Bayern, a susjed za Dortmund.

– I tako, ode tvoj Braunschwelg u drugu ligu. Prije više od 45 godina bio je prvak Njemačke, a od tada je uglavnom tovario u drugoj i trećoj ligi – pecnu sin oca.

– A i tvoj Bayern je gadno nastradao od Reala. Rasturili su vas kao Panta pitu – nije se dao Ivan. – Ti, Milane, šuti, ni tvoja Borusija nije se baš istakla. Eno se bori za opstanak u bundesligi.

– Ništa nisam rekao.

– Čika Milane, jeste li sinoć gledali vijesti? – upita Marko očeva susjeda.

– Nisam. Na mom satelitu ne mogu gledati domaće programe. Zašto?

– Onaj Putin, sve je sličniji Hitleru.

– Ne volim politiku, ali se s tim ne mogu složiti – odlučno će Milan.

– Ni ja, sine

– Kako? U Njemačkoj se o stanju u Ukrajini detaljno izvještava, a vidim i ovdje se kritizira Rusija zbog stanja u Ukrajini.

– Amerikanci štite interese svog krupnog kapitala, državne administracije, na kraju malo i radnika, da ne bi došlo do nemira. Pod američkim pritiskom slično rade i mnoge države za zapadu. Amerikanci misle i pokušavaju biti jedina velesila koja može raditi po cijelom svijetu skoro sve što im se prohtije. Rusiju svrstavaju u regionalnu silu, ne žele vidjeti, pogotovo priznati, da je Rusija pod Putinom izrasla u velesilu, još ne kao SAD ali ipak velesilu – mirno će Ivan.

– Ne treba potcjenjivati ni Kinu – umiješa se Milan.

– Naravno – složi se Ivan. – Kina nadire nezadrživo. Više kao ekonomska njego vojna sila, ali s obzirom na ljudski i ekonomski potencijali uskoro će i ona postati treća velika sila. U svakom slučaju svijet više nije unilateralan i s tim se zapad, pogotovo SAD, mora prije ili kasnije pomiriti.

– Da, ali mi pripadamo zapadu i moramo se brinuti za njegove interese – odlučno će Marko.

– Mi smo mala zemlja i ne možemo gotovo nimalo utjecati na svjetska zbivanja. Valja nam biti oprezan i ne srljati grlom u jagode – mudrovao je Milan. – Osim toga čitao sam negdje da je Rusija tri puta nuklearno jača od NATO saveza i da bi, ne daj Bože, u slučaju sukoba Rusija pobijedila.

– Daleko kuća takvom nečem – užasnut će Marko. – Nego, susjed, to da je Rusija nadmoćnija u nuklearnom naoružanju pišu sigurno ruske novine, a hrvatske samo prenose.

– Tako je. To piše moskovska Pravda.

– Ah, pitanje je koliko se njima može vjerovati – s olakšanjem će Marko.

– Piše da je američka administracija to shvatila vrlo ozbiljno. Odmah su povećali vojni budžet za 1,5 milijardi dolara.

– I to samo na osnovi pisanja jednih novina – čudio se Ivan.

– Pustimo sada to. Neka velike sile to rješavaju. Mi mali moramo paziti da se previše ne zamaramo velikima, a da ipak na civiliziran način kažemo svoje mišljenje o svjetskim kretanjima. Gledao sam na TV kako su na Kubi lijekovi i liječenje desetak i više puta jeftiniji nego u SAD-u. Moja je penzija 200 EUR-a. S tim ovdje nekako preživim, u SAD-u bih krepavao uz kantu za smeće, a u Kubi bih solidno živio. U milostivom, dragom kapitalizmu bih krepavao na ulici ako beskućnik, bolestan, smrznut, otuđen. U strašnom kubanskom komunizmu, gdje su ne samo lijekovi i liječenje, nego hrana i stanovanje daleko jeftiniji, živio bih siromašno ali dostojno čovjeka. Da moram birati između tobožnje demokracije i kapitalizma s jedne i diktature i komunizma s druge strane, izbrao bih Kubu. To ne bira srce nego zdrav razum i želja za preživljavanjem. Lijepo bih se zahvalio demokraciji i kapitalizmu i njihovoj ljubaznoj ponudi za kratkotrajni život na ulici i izabrao život. Ne bih valjda, zbog ideološke čistoće i laprdanja o demokraciji, trebao izabrati život u neljudskim okolnostima i klicati američkoj demokraciji dok krepavam ponižen uz kantu za smeće. J.b. mi se za ideologiju, sisteme, velike riječi i ostala sranja. Samo želim da ovo malo života proživim u, što je moguće više, okolnostima dostojnim čovjeka – žustro će Milan.

– Kada zbrojim moje tri mirovine onda je to znatno više od onoga što ti imaš, ali kda bih morao birati i ja bih izabrao Kubu. Em je toplije, em bi tamo bio skoro bogataš, a u tom slučaju našlo bi se nešto lijepih Kubanki za mene – polušaljivo će Ivan.

– Tata, ostario si, a još uvijek su ti žene na pameti.

– A što mogu kad me neodoljivo privlače, a ja još uvijek nisam seksualno mrtav.

– Kada čovjek ostari onda mu je najvažnije da dostojanstveno stari, da može podmirivati one najminimalnije troškove. Platiti režiju, koja je iz dana u dan sve viša, a za ostatak novčanih sredstava da se može prehraniti, da mu ne bude hladno i da ima za lijekove. Ako nema za to onda ga boli, da ne kažem što, za ideologiju, državu u kojoj živi, zastave, himne, kapitalizam, komunizam, partizane, ustaše, tko je koga u povijesti više poklao i protjerao. Meni ja karikaturalno kada vidim grupicu staraca, u kafiću ili parku, kako se žustro svađaju oko tih pitanja, a upitno je mogu li od svoje bijedne mirovine preživjeti. Kada starci u mom društvu počnu o tome da se prepiru pokušam skrenuti temu razgovora, a ako to ne ide odlazim. Stari su, a pameti nemaju. Ma neće im nijedna predsjednik, nijedna država, kralj, sportaš, glumac, pjevač dati ni lipe. Bogati imaju svoje prioritete: biti što bogatiji, uživati što je moguće više u svim slastima ovozemaljskog života, a da bi to postigli neki su spremni satrti monoštvo ljudi u ime ove ili one države, zastave, himne, ideologije. Dok se narod glođe oko toga oni ih na miru gule, mijenjaju ili kupuju avione, helikoptere, vile, najskuplje aute, ljetuju u mondenim ljetovalištima, mijenjaju švalerke ili ljubavnike. I zato, j.b. se meni za političke sisteme, ideologije, ove ili one stranke. Jedino želim na miru stariti, a to je s obzirom na malu mirovinu gotovo nemoguće – žestio se Milan.

– Imaš pravo, susjed. Briga bilo koju državu, a pogotovo bogataše za narod. Svi oni gledaju samo sebe i svoje, a nama prepuštaju mrvice – podrža Ivan susjeda.

– Ne bi nam dali ni mrvice, ali moraju jer bez nas ne mogu. Tko bi ih služio i ugađao im da nema nas.

– Vidi se da ste vas dvojica proveli dobar dio života u komunizmu, nikako da se riješite uravnilovke u raspodjeli dobara, u kojoj i sposobni i nesposobni dobivaju skoro isto – smiješeći se reče Marko.

– Ne kažem, sine, da nije bilo i toga, naročito u ranijoj fazi komunizma, a li su kasnije pametniji i snalažljiviji mogli napredovati.

– Pogotovo ako su bili u partiji – nije se dao Marko.

– U pravu si, pripadnost jedinoj partiji bila je prednost, međutim, ja znam dosta ljudi koji nisu bili u partiji pa su napredovali. Neki od njih su kada su nastupile promjene društvenog političkog sistema, počeli galamiti i cmizdriti da ih opaki komunisti strašno proganjali. Živjeli su dalkeo iznad prosjeka, a svaljivali su krivnju na većinu naroda koji su kobajagi bili privilegirani – reče Milan.

– Odvratni licemjeri – s gađenjem će Ivan.

– U komunizmu sposobni ljudi nisu se mogli obogatiti adekvatno svom znanju i sposobnosti pa nisu bili motivirani na veća naprezanja za brži rast gospodarstva.

– Sine, znam dosta ljudi koji su bili i te kako motivirani raditi i dobro zaraditi. Lijenčina je bilo, međutim takvih sam se nagledao i u Njemačkoj.

– U redu, ali takvi bi marljivi ljudi bili još motiviraniji za rad i zaradu da je bio kapitalizam.

– Meni se čini da su najmotiviraniji bili političari i bešćutnici uz njih kada se dogodila tranzicija tobože krvoločnog samoupravljanja u tobože blagoslovljeni kapitalzam. Tada su mnogi kruti partijci odjednom postali još tvrđi šovinsti i sipajući ogavne parole počeli krvavi pir, koji je bacio u bijedu stotine tisuća građana bivše države. I zato boli me k.c., oprostite što psujem, za njihovo lažno domoljublje i držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja državne himne i slično javno iskazano licemjerje. Ma, neki od takvih, da je, ne daj Bože, pobijedio Milošević, postali bi tvrde Jugoslavenčine i napravili bi isto: opljačkali bi vlastiti narod – ogorčeno će Milan.

– Imaš pravo. A kako se ponaša narod? Oni koji imaju koristi od onih na vlasti podržavaju tu vlast ma kakva ona bila, fašistička, komunistička, tobože demokratska, kraljevska, tiranska … Drugi u svojoj tuposti i inerciji također su uz tu vlast ili nisu protiv nje, tješeći se da ima država i naroda koji žive nešto lošije od njih. Ima i onih koji su uz vlast zato što ih ona pumpa protiv drugih naroda, vjeroispovijesti, protiv onih koji su druge boje kože ili po nečemu drukčiji. Takvi bi htjeli satrti drukčije, kao da bi im onda bilo bolje.

– Ljudi, gotovo sam siguran da nama ne bi bilo bolje da na svijetu nema nikoga osim nas, nijednog homoseksualca i općenito drugkčijih. Opet bi bili opljačkani, manje ili više perfidno, poniženi, potlačeni. Bilo bi interesantno na koga bi onda vladajuću svalili krivicu za loš životni standard naroda. I zato, j.b. mi se tko je na vlasti, jer tko god bio neće učiniti ništa dobroa za većinu naroda u  kojega se zaklinju s desnicom na srcu ili bez tog ceremonijalnog poteza – ljutito će Milan.

– Tako je. Evo vidite što se događa u SAD-u, tobože najdemokratičnijojo zemlji svijeta. Bijeli policajci pucaju bez razmišljanja u nenaoružane crnce i ubijaju ih kao muhe. Crni odna protestiraju, a policajci ih hapce i kada su ti prosvjedi mirni. Sjećam se zimus kad su Ukrajinci protestirali protiv Janukoviča pucajući i bacajući kojekakve koktele, američka administracija je prijetila Janukoviču da ne smije koristiti specijalce i silu protiv mirnih i Bogu ugodnih prosvjeda, jer narodk, je li, samo iskazuje svoju volju. Da u bilo kojem američkom gradu izbiju takve demonstracije vlast bi koristila i vojsku i demonstrante bi razbili bez milosti. Licemjeri! – žestio se Ivan.

– Vidi se da ste vas dvojica odrasli u komunizmu za razliku od mene koji sam odrastao u demokratskoj Njemačkoj.

– Njemačka jest demokratska i bogata država, ali pitanje je bi li takva bila da joj vjerovnici 1953. godine,samo 8 godina poslije Drugog svjetskog rata nisu oprostili polovicu ogromnog duga, dok su drugu polovicu trebali početi vraćati u skladu s rastom ekonomije. Među onima koji su opraštali bili su i Grci, koje su Nijemci satirali za vrijeme rata. Sada grčka vlast i narod traže da Nijemci učine isto, a oni neće ni da čuju. Da njoj svojevremeno vjerovnici nisu pogodovali Njemačka nikada ne bi bila ovako bogata. Koji je to egoizam, da ne upotrijebim teže riječi – s prezirom će Milan.

– Za taj podatak nisam znao, ali su onda bila druga vremena – mirno će Marko.

– Ali, Marko, sada su za Grke druga vremena, ali ih njemačka vlast ne uvažava.

– Dobro, tata. Recite vi meni koja je po vama osnovna razlika između kapitalizma i komunizma.

– A koja je po tvom mišljenju? – uzvrati Milan protupitanjem.

– U komunizmu nema demokracije. Sve se odluke donose u uskom krugu čelnih komunista, a onda te odluke sprovode uz veću ili manju prinudu u život njihovi pripuzi. U kapitalizmu ima više partija, postoje slobodni demokratski izbori, postoji mogućnost da svatko ostvari svoje potencijale, prema svojim sposobnostima, postoji sloboda kretanja ljudi i robe, moguć …

– Stani, sine, stani. Vidi se da godinama živiš na zapadu, pa donosiš zaključke pod utjecajem njihovih medija.

– Baš kao što i vi donosite zaključke na osnovi vaših medija.

– Istina, međutim, mi imamo ogromno iskustvo pa smo naučili razlikovati istinu od poluistine i laži, dobra od zla, vijest od tobožnje vijesti.

– Godine nisu uvijek presudne da bi se sve to bolje razlikovalo.

– Što rade vlade zapadnih država kada na njihovim ulicama izbiju nemiri – upita Milan.

– Pokušavaju na jedan civiliziran način spriječiti nasilje, a ako to ne ide onda se primjenjuje određena količina sile.

– Tko određuje potrebnu količinu sile i nije vrag da se ona nikada ne poveća iznad postavljenog okvira? – upita otac sina.

– Pa, valjda se i to nekada dogodi. Ne može se uvijek sve dobro isplanirati.

– Dobro, to je sasvim u redu, međutim, kada to isto rade druge države onda ih zapadne vlade prozivaju za prekomjernu uporabu sile i traže da se vlade tih država silom ili milom mijenjaju, i uspostavi poredak koji odgovara zapadnom krupnom kapitalu – reče Ivan.

– CIA je mučila do dolaska Obame za predsjednika, na grozan način zarobljene i osumnjičene za terorizam, u tome su im pomagale i vlade nekih tobože demokratskih država. Da su zatvoreni u Rusiji tako strašno mučeni zapad bi Putina nazvao krvolokom i usporedili bi ga s Hitlerom. Mučeni teroristi bi bili nazvani borcima za slobodu i mučenicima – cinično će Milan.

– Kada se radi o teroristima ne treba biti previše milostiv – žustro će Marko.

– I teroristi su ljudi, ne životinje pa se prema njima treba korektno odnositi. Pa nije ovo srednji vijek, sine. Od osumnjičenih terorista treba doći do važnih obavijesti na jedan profinjeni, a ne brutalni način. Svaka akcija izaziva reakciju. Pristaše mučenih počinju isto, a i gore postupati sa svima, pa i nedužnim ljudima, koji pripadaju narodu mučitelja.

– I meni se gade barbari, pogotovo one zvijeri koje ljudima sijeku glave, ali mi se gade, istina manje, i oni koji su odgovorni za strašna mučenja osumnjičenih terorista ili bilo kojih drugih osumnjičenika za kaznena djela, ili jednostavno političkih neistomišljenika – mirno će Milan.

– To što rade militanti ID je uistinu divljaštvo. Međutim, pogledajmo srednji vijek u Evropi. Neke procjene kažu da je 100.000 ljudi, uglavnom žena, spaljeno na lomači jer su neki pokvareni mahniti popovi, a i predstavnici civilnih vlasti, razni carevi, kraljevi, suci, dali svoj puni doprinos toj sramoti, uništavanju ljudi zbog ideologije i predrasuda. Onda nije bilo udruga za zaštitu ljudskih prava, a i da ih je bilo njihovi bi članovi također bili spaljeni na lomači kao heretici i bogohulnici. Oni da sumnjaju u svetost predstavnika crkve i svetovne vlasti. Ljude su spaljivali čak i zbog toga ako bi citirali sveto pismo. Monopol na tumačenje svetog pisma imali su popovi i vladari, a oni su ga pokadkad nakaradno tumačili i činili strašne zločine – reče Milan.

– Ne treba zaboraviti ni giljotinu u civiliziranoj i demokratskoj Francuskoj, kojom su odsijecali glave kriminalcima još polovicom prošlog stoljeća. Sam Bog zna koliko je nedužnih glava tu odvojeno od tijela, a barbarski je na taj način bilo koga usmrtiti. U srednjem vijeku, a niti u Francuskoj, malo se tko osvrtao na te okrutnosti. Neki malobrojni ljudi su se bojali protiv toga prosvjedovati, a neku su, željni krvi, u tome uživali – nadopuni Ivan susjeda.

– Bile su to prave predstave za svjetinu. Uživajući u predstavi, vičući pogrdne riječi ne krvnicima nego žrtvama. Svjetina je bila idelano tijesto za bogataše. Mijesili su ih mijesili da mogu nesmetano  uživati u svojim privilegijama, uživajući u svim mogućim životnim radostima. Dok je prosječni životni vijek svjetine bio ni 40 godina, oni su uglavnopm uživali u životu do duboke starosti. Dok je svjetina sladostrasno urlala uživajući u plamenim tijelima nevinih žrtava, plemići su mogli i dalje nesmetano ostvarivati pravo na prvu bračnu noć, još sladostrastvenije uživajući u divnim tijelima mladih žena. Tko zna koliko su ti gadovi, zahvaljujući i inerciji puka, napravili djece, koju su onda bračni partneri odgajali kao svoju. Da apsurd bude veći, i nakon toliko godina povjesničari, a i mnogi obični ljudi, slave te bešćutnike bez imalo simpatije za njihove žrtve. Dobro su rekli stari Rimljani: kruha i igara. Svjetina uopće nije oslobođena od svog dijela odgovornosti, što su kroz povijest živjeli uglavnom da bi bogati uživali – reče Milan.

– Sada predstavu za svjetinu izvode moderni gladijatori, vrhunski sportaši, pjevači, glumci. Lakše je krupnom kapitalu plaćati tu malobrojnu skupinu nego poboljšati životni standard svjetini. Ti ljudi su, svjeno ili nesvjesno, u službi bogataša u primarnoj funkciji zabavljanja naroda da bi izabrani mogli u miru uživati u neprimjerenom bogatstvu otetom od naroda. Pri tome njihovi pripuzi, pojedini novinari, političari, znanstvenici, uvjeravaju svjetinu da je neoliberalni kapitalizam vrhunaravno društveno političko uređenje. Svaka čast papi Franji koji veli da je neoliberalni kapitalizam izmet. Bravo papa – pohvali Ivan papu Franju.

– Plaćenici bogatih sa zapada lagali su da parola “ne talasaj” vrijedi samo za komunističke zemlje. Ona je itekako aktualna i za tobože demokratske kapitalističke zemlje. Jedina je razlika u stupnju nasilja prema onima koji počnu talasati – ljuto će Milan.

– Jedan doktor piše u jednom dnevnom listu da najmanje plaćeni radnik danas uživa životni standard o kojem najbogatiji grof nije mogao ni sanjati. Misli na tehnološka dostignuća (telefon, lokomotiva, avion, struja, atumobil, mobitel, internet lll). E moj doktore, taj isti grof danas bi bio bogat čovjek toliko da ni jedan prosječno plaćeni radnik neće biti ni u 24. stoljeću. Ponekad je iznošenje poluistina opasnije od laži jer se to teže uočava i lakše se manipulira ljudima – reče Ivan.

– Stari se, već je postalo vruće. Hajdemo nešto pojesti, popiti pa na kupanje na Poloj.

– U pravu si. Susjed, hoćeš li s nama jesti?

– Hvala, imam graha od jučer u frižideru. Poslije ručka ću malo odmoriti oko.

Otac i sin ručaše, popiše osvježavajuće piće i pođoše Markovim autom put kupališta. Sava je bila prilično opala, a temperatura vode 24 stupnja, taman najbolja za osvježenje. U hladu drveća bilo je dosta ljudi baš kao i oko nekoliko kućica. Ljudi su se osvježavali pićem u dva – tri kafića. Nekolicina mladića igrala je nogomet na omanjem igralištu. Nekoliko ih je peklo meso u za to pripremljenim zidanim kućicama s roštiljem. Dosta ljudila je ležalo na velikoj pješčanoj površini uz Savu. Masa ljudi se brčkala u plićaku, a neki su otišli malo dalje od obale i plivali. Voda je bila prilično čista.

Smjestili su se na pijesak u blizini vode. Stvari su ostavili u automobilu, sa sobom su ponijeli samo ručnike da se mogu malo obirsti nakon kupanja i nakon toga se na njih izvaliti i sunčati. U blizini njih ležala je na ručniku crnokosa žena četrdesetih godina lijepih oblina.

Prije ulaska u vodu reče otac sinu:

– Nakon plivanja bacam kosti na onu lijepu crnku.

– Premlada je ona za tebe.

– Mlada je, ali možda pozitivno odgovori na udvaranje starog šarmera.

– Sumnjam, bilo bi, međutim, nezgodno da ima pratioca. Nemoj da te moram spašavati do njega.

Marko je jedva izgvorio zadnju riječ kad se pojavi snažni muškara u ranim četrdesetim godinama, noseći u ruci osvježavajući sok u plastičnoj boci. Ivana odmah prođe želja za udvaranjem. Dva puta su ulazili u kratkom vremenu u vodu, malo se osušili i povratak kući. Sin je nakon večere otišao, a Ivan se uputio do susjeda na hladni sok, gledanje tv programa i čašicu razgovora. Na dnevniku čuše kako europske birokrate traže neovisnu istragu povodom ubojstva jednog oporbenog političara u Rusiji.

– Evo, ovi, dakle hoće silom dokazati da je Putin naredio ubojstva političara iako je ruska policija vrlo brzo uhapsila petoricu koja je sudjelovala u ubojstvu. Radi se o ljudima, po imenima bi se reklo da su muslimani, s Kavkaza. Neki zapadni političari silno su razočarani, neki ogorčeni, što nikako nemaju ne mogu te ljude dovestu u vezu s Putinom da ga mogu još više ocrniti – ogorčeno će Milan.

– Kenedi je ubijen u studenome 1963. godine, a još uvijek nije otkriveno tko stoji iza tog ubojstva, međutim od Rusa se traži da za pola sata otkriju tko stoji iza ubojstva opozicijskog političara.

Europskoj komisiji ne smeta tko stoji iza ubojstva od prije 52 godine, a užasno joj smeta što se ne zna tko stoji, ako uopće stoji, iza ubojstva počinjenog prije nekoliko dana. Svaka čast na dosljednosti – nadoveže se Ivan.

– Rusi i da otkriju tko stoji iza tog ubojstva, a da to nije Putin, čistunce sa zapada to ne bi zadovoljilo, ali bi iz zadovoljilo da se Putin, amakr i nevin, proglasi krivim. To bi onda bilo u skladu s dostignutim europskim standardima, i bilo bi ih briga za njegova ljudska prava – reče Milan.

Dok su oni tako razgovarali došla je na red vremenska prognoza. Lijepo i sunčano vrijeme se nastavlja.

– Milane, briga nas za politiku, neka to rješavaju nadležni i odgovorni. Mi možemo imati i najgenijalnija rješenja za svjetske probleme, ali tko će nas slušati. Nego, jesi li ti za to da mi ujutro uranimo pa na Savu na pecanje. Ima pure kod mene i za tebe.

– Odlično, krećemo u 5 sati.

– Važi!

Odgovarajući na pitanje ‘Što je nama danas Miroslav Krleža?’, Predrag Brebanović zapravo ogoljuje i demaskira pregnantna nastojanja da se Krleža kritički razoruža kroz proces njegove akademske pretvorbe u hrvatskoga klasika i građanskog pisca, da se obavi njegovo retroaktivno pripitomljivanje

Situacija s Algoritmom logično je proizašla iz njihova nepoštenog i megalomanskog načina poslovanja, ali i iz višegodišnjeg nojevskog ponašanja Ministarstva kulture koje je svojom pasivnošću omogućilo fiktivno bujanje nekoliko aktera na knjižnom tržištu, smatra Katarina Luketić

Varaju me dvadesetičetiri sata dnevno. Prevarena sam svake minute svoga, sa zemlje i iz svemira, nezapaženoga života. Lažu mi svi koji govore i pišu, što ih slušam ili čitam. Sve nije onako kako je rečeno, misli su lažne, rečenice sklopljene da bi privukle moju pažnju i možda divljenje, slikama s televizijskoga ekrana samo ponekad vjerujem, jer su me uspjeli uvjeriti da identične slike mogu imati sasvim suprotno i potpuno različito značenje. Zavisi samo o tome na koju je stranu bio okrenut odašiljač i čiji su domet i frekvencija bili jači. Pa su me podučili da danas više ne vjerujem ni onome što vidim vlastitim očima.

A tek laži onih koji proizvode, reklamiraju, prodaju. Ne mogu procijeniti veće li su ili manje od laži političara. Više mlijeko nije mlijeko, meso nije meso, kruh nije kruh, kava nije kava, i tako unedogled. Možda samo brašno, šećer i ulje izgledaju da su to što bi trebali biti, ali nisu sigurno sve ono što na

etiketi piše. Varaju u cijeni, zakidaju na vagi, kriv je kompjutor, kvaliteta i sastav nisu onakvi u što me uvjeravaju. Kruh nije crni domaći, a u benzinu ima vode, zna to motor svakog autića. Kako li samo budem ugodno iznenađena i obradovana kad me mlada prodavačica upozori na rok trajanja neke bezvezne stvari koju kupujem a da mi ne treba – može mi isti tren utrapiti i prodati tri druge kojima je istekao rok, neću obraćati pažnju.

Važni društveni događaji o kojima bi mogla ovisiti i moja sudbina idealno su mjesto za smišljanje i natjecanje u neistinama. Nisu točne okolnosti, uvjeti, načini, procjene, brojevi, pogotovo ciljevi i informacije o sagledavanjima uzroka i posljedica, zaključcima, usuglašavanjima, dogovorima. Sve to saznam kasnije, kad je taj događaj već zasjenjen drugim, važnijim. Iz koga viri još dodatnih, u ljepši krep-papir uvijenih, laži. A stvarnost pokaže da je malo što od obećanog ostvareno, pa mi jedino preostaje zaključiti da je i obećanje bilo lažno.

Roditelji se služe sitnijim i krupnijim lažima, najčešće s dobrom i pozitivnom namjerom, sa željom da njihovoj djeci bude onako kako oni zamišljaju u svojim nerealnim snovima. Tako navikavaju na laži i podupiru vlastitu djecu koja su već toliko izdresirana da s lakoćom prevare učitelje, direktore, takozvane vjerske autoritete, a nadmašili su i vlastite očeve i majke. Uče ih na svakom koraku, a znamo da djeca najlakše uče.

Možda malo manje varaju oni što me tobože liječe. Često ipak kažu da je to – to, kad su sigurni, a ono što ne znaju kao svojevrsno prešutno priznavanje neznanja proslijede drugima. Bar su u tome pošteni.

Svi oni što ih susrećem i drugi koje izbjegavam, pozvani i nepozvani gosti u mojoj svakodnevici, možda sami nisu svjesni koliko neistine kažu u svojim uzaludnim pripovijedanjima i zapitkivanjima, ali znam da se zbog toga osjećaju bolje, pa im dozvoljavam tu radost uživanja u sebi samima.

Pitam sebe kako mogu živjeti, ne u lažnom svijetu, nego u svijetu laži. Vjerujem u drvo, u biljku i stabljiku, znam da je kiša-kiša i snijeg upravo ono što se tako naziva, vidim oblake, raspoznajem Sunce i Mjesec, razlikujem rijeku, jezero i more. Naučila sam koji je miris zemlje, zvuk grmljavine, što me grije,

a što rashlađuje. Prepoznajem sokake, drumove, mostiće i ćuprije kojima prolazim. Nekako sam sigurna da sve to postoji u obliku i formi koji su dostupni mojim osjetilima. Samo priroda nije lažna dok u njoj nema – čovjeka. U dan i noć nisam baš sigurna, kao ni u snove i javu.

Sva moja zapažanja imaju smisla samo ako i sama nisam optička varka. Što je moguće, budući da sam još za sada ljudsko biće. Jer, da nisam optička varka, ne bih mogla izdržati sve laži kojima me svakodnevno i svakotrenutno obasipaju, a kojima se odupirem i od kojih se branim neistinama koje sama smišljam.

(Iz zbirke kratkih priča „Rascvjetana trpeza“)

,,Znam samo za jednog dobrog Jevrejina, a on se sam ubio’’.

Anegdota kaže da je na ovaj način Adolf Hitler opisao Ota Vajningera koji bi mu na to mogao odgovoriti:

,,Ja sam rođeni zločinac’’

da nije već od 1903. bio pokopan na bečkom protestantskom groblju kada je 1905. nesuđeni slikar došao u prestonicu Austro-Ugarske.

Ovakvi paradoksi oslikavaju život i smrt kontroverznog filozofa koji je kao zvezda padalica zasijao na nebu fin-de-siècle i isto tako brzo i zgasnuo. Ipak, ovaj tekst se neće suviše baviti njegovim likom, već je centralna tema analiza dela njegovog kompleksnog dela ,,Pol i karakter’’ (1903.)..

Pol, seksualnost, ljubav

,,Pol i karakter’’ u sebi obuhvata aspekte i naučnog i filozofskog i književnog koje je gotovo nemoguće razdvojiti. S obzirom da je naučno u velikoj meri vremenom prevaziđeno, ja bih dao samo sopstveno tumačenje preostalih elemenata u pogledu pre svega kako Vajninger vidi pol kao kategoriju.

Muškarac i žena za njega su idealni tipovi. Misaono možemo zamisliti biće koje bi bilo 100% muško ili 100% žensko, ali u stvarnosti, takvo biće ne postoji. Svaka individua u određenom procentu poseduje karakteristike i jednog i drugog pola, a onaj koji preteže jeste dominantan, ali ne isključuje odlike suprotnog. Ono što je naročito značajno jeste to što Vajninger ističe da polni organi ne moraju odgovarati dominantnom polu pojedinca, pa tako ostavlja mogućnost (još praktično u 19. veku) da pojedinac anatomski bude muškarac, ali u smislu pola kao rodnog identieta žena i vice versa.

Danas smo svedoci globalne diskusije o tome da li postoje samo dva pola koja nije ništa manje žučna od rasprave o homoseksualnosti. Uvek kada neka tema uhvati korena u širim masama i izaziva burne reakcije, takav utrošak energije koji se ne može pravdati racionalnim argumentima otvara pitanje koji je psihološki uzrok te uznemirenosti? Zašto nas nečija identifikacija sa bilo kojim polom ili seksualnošću pogađa tako da pišemo nepregledne redove komentara na društvenim mrežama i rađa fizičko nasilje dok nas problem nezaposlenosti mladih ili odliva mozgova ni približno ne ’’zapali’’?

Vajninger odgovor navodi kao dodatni dokaz svoje teorije po kojoj je ova tema bolnija jer je inherentna svakom od nas. Ako sadrže oba pola u sebi, uopšteno govoreći svi ljudi su biseksualni. Naravno, dominantni pol određuje uvek da nas privlači samo jedan pol i to onaj koji mi prema rodnim, a ne anatomskim karakteristikama doživljavamo kao suprotan. Time u stvari homoseksualizam postoji samo na nivou anatomskih razlika, ali na rodnom nivou jedinka je uvek heteroseksualna. To je sasvim logično, jer je seksualna privlačnost oruđe biologije kojim nas instinkt navodi na razmnožavanje što je moguće samo sa svojim komplementom. Ponekad priroda ne uskladi anatomske karakteristike sa onim što je shvaćeno kao pol u svesti, ali Vajninger te ’’seksualne međuoblike’’ ne vidi kao nešto što ugrožava bilo koga, jer mu je jasno da po pitanju privlačnosti nema govora o ’’opredeljenju’’. Privlačnost je psihološki zadata i on stoga oštro kritikuje sankcije (krivične čak) koje su u to vreme postojale za istopolne odnose.

Zašto mase ne dele ovaj tolerantan stav? S obzirom da onaj latentni pol uvek osećamo tako da nam ne dozvoljava da svet gledamo kao crno-beo kako bismo želeli i da vidimo sebe kao monolit u psihološkom, seksualnom i svakom drugom pogledu, homoseksualnost izaziva praktično organsku reakciju odbojnosti. Ta odbojnost nažalost se ispoljava prema samom sebi, jer na taj način latentni homoseksualci pokušavaju da suzbiju sopstveni latentni pol i njegovu seksualnost. Što su izraženije karakteristike rodno suprotnog pola koje moraju biti suzbijane pod društvenim nadzorom, to je odbojnost u tom pojedincu veća, jer ima više toga što mora da odbaci kako bi se ukalupio u ono što mu je nametnuto.

Naravno, prihvatanje ovakvih hipoteza zahteva nivo poznavanja sebe i iskrenost do koje malo ko može da dođe. Previše je to kognitivne disonance za ’’zdrav razum’’, nešto slično kao što je Edipov kompleks u popularnoj kulturi i dalje na nivou šale. Ipak, ni Frojd kao ni Vajningerova ideja o biseksualnosti ne mogu se sasvim dokazati, stoga ni ne želim da ih branim sa naučnog stanovišta. Meni se dopala samo njihova intuitivna logika, a za kraj bih ukazao i na književnu, simboličku lepotu koju ovaj vid polne međuzavisnosti donosi.

Naime, ’’suprotnosti se privlače’’ kod Vajningera karakteriše i ljubav. Svako od nas traži svoj suprotni deo koji će sadržati tačno onoliko osobina koje nama nedostaju, i kada ga pronađe, zajedno će se ostvariti kao idealni, potpuni Muškarac i Žena. Ovakvo shvatanje ima kvalitet Platonove ideje o srodnim dušama kao podeljenom biću gde se polovine traže da ponovo budu celo. Takođe, celokupna teorija podseća na jedno intrigantno i sasvim apokrifno tumačenje mita o hrišćanskom postanku čoveka. Ako je Bog Evu izdvojio iz Adamovog rebra, to znači da se ona do tog trenutka sadržala u biću koje je u isto vreme bilo i Adam i Eva. Tek od momenta kada je žena izdvojena, nastaje muškarac, a taj prvostvoreni čovek je suštinski bilo hermafrodit kao što većina bića na nižem nivou evolucije jesu. Stoga, da bi se vratili u to primordijalno stanje, pre Pada, oba pola moraju postati jedno.

.

Kontroverze, mizoginija, antisemtizam

Prethodno predočeno predstavlja mahom prvu polovinu ,,Pola i karaktera’’. U drugoj polovini Vajninger se bavi opisivanjem psiholoških i filozofskih karakteristika polova i baca senku na čitavo delo time što u potpunosti negira bilo kakve kvalitete Žene koja za njega predstavlja nekakvo Nebiće. Kritike njegove mizoginije možda bi bile ublažene kada bi se umesto termina Žena upotrebio ženski princip Jin iz taoističkog Jin-Jang dualizma, ali ni to ne bi bilo dovoljno da opravda snažan animozitet koji ispoljava u svojim redovima. Umesto da se nadoveže na prvi deo rada i izvede zaključke slične kineskoj filozofiji (da se oba pola-principa sadrže jedan u drugom i da su neophodni kako bi činili celinu), on boji ženu praktično isključivo crnim tonovima.

’’Vajninger je verovatno rešio najteži problem – ženski problem!’’,

ocenio je taj ’’uspeh’’ poznati ženomrzac dramaturg Strindberg..

Bez prave, filozofske, empirijske, pa neretko i logičke podloge za svoju kritiku, kao trulu višnju na neslani kolač ženski princip povezuje sa jevrejstvom, doduše na nivou ideje, ne zaista rase kao takve, ali u tim poglavljima postaje mučan za čitanje.

Zašto to čini? Mnogo je toga nejasnog u Vajningerovom životopisu, ali kao Otov vršnjak, dok sam čitao ,,Pol i karakter’’, jasna mi je bila težina njegovih unutrašnjih previranja koja odjekuju iza svakog slova. (Pre)mladi filozof imao je problem sa svojim identitetom – po doktoriranju u 22. godini samoinicijativno je prešao iz judaizma u protestantizam, što je naročito isticao, a i ljubavnim životom – njegovi biografi se slažu da je imao nešto da kaže na svaku temu osim  svojih odnosa sa suprotnim polom. Ocenjujući njegov spoljašnji izgled kao neprivlačan, oni smatraju da ih nije ni bilo. U svetlu nagle promene u njegovom radu, kada zaoštrava stavove po pitanju žena, početkom pisanja ,,Pola i karaktera’’ ostaje misterija šta je dovelo do ovog pomračenja. Neki smatraju da je našao nesrećnu ljubav u vidu prostitutke kojima kao arhetipu posvećuje dosta prostora u delu, dok je drugi arhetip žene majka, Jevrejka, koja je takođe možda uzrokovala traume. Ja bih ponudio jednu još radikalniju ideju: kroz otvoreno prihvatanje homoseksualnosti početkom 20. veka i glorifikaciju muškaraca (jedino muškarac može biti genije i jedino što je u njemu loše potiče od žena) moguće je da je Vajninger vodio borbu sa svojim istopolnim sklonostima. Neretko taj latentni poriv rađa potrebu za odbacivanjem sebe i napadom kao mehanizmom odbrane onoga što se smatra uzrokom svojih poteškoća. Sve od ponuđenog, nešto od ponuđenog, ništa od ponuđenog? Nikada nećemo znati.

,,Za mene postoje tri mogućnosti: vešala, samoubistvo ili budućnost tako blistava da ne smem ni da pomislim na nju’’,

izjavio je autor po objavljivanju ,,Pola i karaktera’’. Šteta što se 4. oktobra 1903. odlučio za srednju opciju, pucnjem u grudi, u sobi u kojoj je preminuo Betoven. U svojim poznijim godinama, nesumnjiva veličina njegovog uma sigurno bi se izdigla iznad mladalačkih muka koje su ga navele na stranputicu u mišljenju. Sa ishodom koji je odabrao, jedino što nam ostaje da proučavamo jeste njegovo delo koje pored svih mana i opravdanih kritika ostaje vredno kada ispred njega ’’stavimo znak negacije’’ kako je to sročio Vitgenštajn i s njegovim rečima se slučaj može zaključiti.

Vajninger je veliki genije… Nije potrebno, u stvari, nije ni moguće složiti se s njim, ali veličina leži u tome u čemu se ne slažemo. Njegova greška je ogromna, ali je ipak velika..

pulse

Neobična je pojava Knuta Hamsuna u norveškoj i svetskoj književnosti, kao što je i njegova književna ličnost bez presedana. On nema sličnosti ni sa jednim književnim prethodnikom u svojoj zemlji, dok mu u širem kontekstu duhovno prethode jedino Dostojevski i Niče. Sa druge strane, svojim je radom presudno uticao na čitavu generaciju pisaca početkom 20.veka (i dalje kroz ceo vek) postavivši temelje onoga što danas percipiramo kao modernu prozu.

Hamsunov književni razvoj oličava se u dve jasno obeležene epohe. Dok je u prvom periodu svoga rada krajnji individualista i opisivač subjektivnog (unutrašnjeg života), u drugom periodu on je objektivni posmatrač i opisivač narodnog života u Norveškoj. Ova dvostrukost u književnom radu Hamsunovom može se objasniti i prilikama u kojima je živeo. Rođen u siromašnoj porodici sitnih zanatlija i poljoprivrednika, detinjstvo je proveo na krajnjem severu Norveške. Krajolik koji se sastoji od divlje prirode, visokih planina između neba i hladnog mora, često prekriven dugim, predugim mrakom, deluje kao rodno mesto Melanholije od koje čovek neprestano beži da bi joj se vraćao. Mladi Hamsun boravio je u Kopenhagenu, Kristijaniji (Oslu), stigao čak i do Amerike, ne napuštajući ni jednog trena ideju da će postati veliki pisac. I urbanitet ga je učinio velikim piscem, napravivši prethodno od njega „bolesno čedo grada“ – modernog čoveka..

.

Modernizam u prozi

Svojim ranim delima Glad (1890), Misterije (1892) i Pan (1894) koje možemo posmatrati kao svojevrsnu trilogiju, Hamsun je izložio antitezu književnosti onoga vremena. Već dugo vladajući realizam, čak i u svojoj najprobitačnijoj formi naturalizma, nije uspevao da prikaže celinu ljudskog bića. Uprkos individualizaciji karaktera koji su se često odlikovali i psihološkom dubinom, realizam je samo neprestano iskorišćavao i stvarao nove arhetipove. Ipak, svaki čovek je jedinstvena pojava, pa iako može egzistirati samo u određenom socijalnom kontekstu njegov um je uvek slobodan, nesputan čak i raciom. Hamsun je bio jedan od prvih evropskih autora koji je preuzeo na sebe zadatak da pokaže kako nesvesno može da utiče na ljudsko ponašanje. U tu svrhu koristi nekoliko literarnih tehnika kao što su tok svesti i unutrašnji monolog, ali ono što je posebna vrednost njegovog pripovedanja jeste da to čini sa neviđenom spontanošću tako da izgleda potpuno nevezan intelektualnom modom onog doba, pre svega Frojdovim teorijama o podsvesti. Njegov je izraz čist, gotovo minimalistički, kao superiorni šarmantni marginalac u visokom društvu.

.

Šta je cool modernizam?

Cool modernizam je lišen intelektualističkih pretenzija, pre svega na planu forme. Modernistički eksperimenti koji se odlikuju izuzetnim literarnim značajem kao što su pojedina dela Džojsa, Foknera, Prusta ili Andre Bretona često su preopterećena eruditivnim do granica larpurlartizma. Ili, kako bi to rekao nemilosrdni Luj-Ferdinand Selin:

Nisam voleo Džojsa. Za mene je on prespor. Isuviše peca mušice..

U prirodi je čoveka da ga privlači tuđa individualnost ako je lišena dosade. Takve ljude biramo za sagovornike, prijatelje i privatne pisce. A knjige privatnih pisaca nosimo u rančevima, džepna izdanja u pohabanim vindjaknama, teglimo ih sa sobom kao deo sebe i čitamo u poslednjim noćnim tramvajima dok se u osami vraćamo kući. Te su knjige manje od opšte kulture a mnogo više od životnog stila – one su zapravo prostor slobode za identifikaciju sa (anti)junacima, što je dionizijski aspekt čitanja. U njegovom korenu ne nalazi se samo adolescentska potreba za vitalnošću, kako bi se moglo pogrešno zaključiti, već večna i iskrena potreba da se umetnost ne doživljava klinički, što je univerzalna etička vrednost (skoro pa kategorički imperativ) kako čitanja tako i književne analize. Stoga, stil postaje reformalizovan od onoga šta je rečeno ka bitnosti mehanizma kako je rečeno. Na taj način pisanje postaje magično nedokučivo kao udvaranje – možda samo sretan izbor pravih reči.

Iako je Hamsun svojom inovativnošću uticao na gotovo sve moderniste, njegov neposredan uticaj je ipak znatno uži i pre svega se odnosi na one autore koje možemo nazvati „rođenim piscima“, kod kojih između života i literature postoji znak jednakosti. Oni su individualisti koji ne lišavaju ego socijalnog konteksta, već naprotiv učestvuju u haosu novog veka, jednoj kakofoniji postojanja sa tmurnim zadovoljstvom i ironijskom nadmoći kojom često ne štede ni sami sebe. Njihovi prečesti zarezi i tačke, nabrajanja i mali iznenadni eseji, zvuče kao koraci, ugrizi, činele i timpani. Pulsirajući ritam života..

Sledbenici – Hommage Hamsunu

Hamsun je bio, a i dalje jeste, pisac koga vole pisci. Teško je naći primer u istoriji književnosti da je uzoru ostavljeno toliko očiglednih posveta. Počev od onih sitnih, suptilnih, kao što je Selinov omaž u romanu Mostovi Londona gde jedan brod naziva „King Hamsun“, do onih frenetičnih kao što je rečenica Džona Fantea u romanu Snovi sa Bunker Hila kada je suočen sa kreativnom nemogućnošću da dovrši knjigu zavapio u samoj knjizi: „Molim te, Bože, molim te Hamsune, ne napuštaj me sada“. Inače, za Fantea se vezuje zanimljiva priča da je prvu Hamsunovu knjigu koju je pročitao, roman Glad, ukrao iz biblioteke. Kasnije ju je držao u sefu u svojoj kući. Njegova kćerka svedoči da je to bila neka vrsta porodičnog tabua i da nikome nije bilo dopušteno da knjigu čita, čak ni da je dotakne.

U onim godinama kada bih rastavljao svoje najdraže pisce na delove ne bih li otkrio tajnu moć njihovih čari, prvenstveno sam se usredotočio na Hamsuna… Ne postoji knjiga koja mi je lično bliža od Hamsunovih Misterija.

Henri Miler, Knjige mog života

Hamsun me je naučio pisanju.

Ernest Hemingvej

Izašli smo sa pićem na terasu i posmatrali popodnevni saobraćaj. Pričala je o Haksliju i Lorensu. Kakvo sranje. Rekao sam joj da je Knut Hamsun najveći pisac na svetu. Pogledala me, začudila se da sam čuo za njega, zatim se složila. Poljubio sam je i mogao sam da osetim smrad izduvnih gasova sa ulice. Njeno telo je ugodno dodirivalo moje.

Čarls Bukovski, Žene..

Kada se sagledaju gore navedeni autori uviđa se neosporna činjenica da se radi o pred-bitničkim piscima. Na taj način uspostavlja se veza čak i između Hamsuna i Džeka Keruaka. Možda deluje kao bogohulan zaključak, ako je opštepoznato da je Hamsun bio veliki anglofob, ali svojim ranim radovima on je jedan od utemeljivača najvitalnijeg dela američke proze. Sa druge strane, ako se stvari sagledaju u širem kontekstu jasno je da se radi o piscima koje ne vodi „american dream“ i „pursuit of happiness“, već upravo suprotno – sveopšti nekonformizam.

Hamsunu su se divili i Herman Hese, zatim Maksim Gorki, ali i poslovično nadmeni savremenik Tomas Man koji ga je smatrao „največim živim piscem“. U književnosti našeg jezika posebno ga je uvažavao i za svog velikog učitelja u pripovedanju smatrao Mirko Kovač. Od savremenih pisaca pominju ga Srđan Valjarević u svojim Dnevnicima, kao i Bekim Sejranović..

Glavni motivi: urbana alijencija, poetika kretanja i iracionalnost

Pre pisanja svog prvog romana Hamsun je povratnik iz Amerike. Uspomene koje nosi iz Novog sveta su poražavajuće: banalnost materijalizma, gorčina i bolest. Kasnije će u svom eseju „Iz duhovnog života Amerike“ zapisati: „Postoji glupost koja spas sveta i njegovu budućnost vidi u izgradnji železnica, socijalizmu i američkom blejanju i meketanju…“ Ipak, bez ovog iskustva teško da bi uopšte postao pisac kakvog danas znamo. Suočivši se sa vizijom budućnosti koja dolazi, za njega postaje nužno odbaciti sve konvencionalno. Uveren u svoju ničeansku posebnost, živi kao skitnica i često gladuje u Oslu dok povremeno piše za novine i konstantno svoje iskustvo pretače u romane. Tako nastaju Glad, a kasnije i Misterije. Uvodna rečenica u oba romana sadrži jednu zajedničku reč (motiv) – Grad.

Grad je ćelija 20. veka. Ćelija kao jedinica života i ćelija kao tamnica bića. Hamsun je to duboko osećao i njegova rana dela su plod neuroze koja donosi razjedinjenost praiskonskih polariteta koju neminovno stvara urbana sredina. Gradovi su osmišljeni tako da svojim neprekidnim razvojem polako brišu granicu između dana i noći, dobra i zla, između grada i grada. Svet postaje niz gradova uz put, a čovek lutalica u večnoj potrazi za izgubljenim korenima. Da bi se opstalo, lutanje mora biti prihvaćeno kao vrednost sama po sebi.

Modernistička proza velikim delom počiva na nečemu što možemo nazvati „poetikom kretanja“. Kinetika ljudskog tela prvi put se pokazuje kao važan činilac kreativnog procesa, aktivni tvorac duhovnosti koja se prevodi u reči: na putu, usput i u predasima između lutanja. Najpre beše emocija pa tek onda reč – podseća nas Selin. Ovaj iskaz se može postaviti i kao kolektivni kredo modernih prozaista. Proživljavati, prožimati, živeti da bi se pisalo lišeno akademizma koji sputava svojom rigidnošću u zahtevu za estetskim uobličavanjem. Upravo je rušenje tog kanona klasične književnosti koji se ogleda u interludijumu pretvaranja emocije u reč označilo rođenje nove književnosti. Emocije se sada iznose pred čitaoca sirove, prljave, buncajuće – kao delirijum proživljenog. Na taj način se sjedinjuju lik i pripovedač pa narativ i tok svesti postaju direktno zavisni od empirijskog.

Analizirajući biografije pisaca, radnje romana ili čak samo naslove, lako ćemo uočiti narečenu poetiku kretanja. Selinov najpoznatiji roman je „Putovanje nakraj noći“, Keruak je „Na putu“, Fante je „Na putu za Los Anđeles“, Hemingvej je proputovao pola sveta, video Španski građanski rat kao i snegove Kilimandžara… Primeri su bezbrojni. Modernizam ne poznaje meridijane. U knjizi Kolos iz Marusija Henri Miler piše o svom putovanju u Grčku i odmah na početku knjige opisuje susret sa jednim Grkom, studentom medicine sa kojim je do tri ili četiri sata ujutru razgovarao o Knutu Hamsunu. On piše:

„Tako sam doznao da Grci luduju za njim. Iz početka mi se učinilo čudnim  što razgovaram o tom severnjačkom geniju ploveći put toplih mora.“

Još jedna od glavnih osobina koju je Hamsun doneo književnosti jeste iracionalnost prvog lica. Nepouzdanost njegovih likova je mnogostruka budući da u literaturi, baš kao i u životu, nisu lišeni podsvesti. To je najočiglednije u muško-ženskim odnosima, a Hamsun je tvorac jednog od najlepših ljubavnih romana uopšte – Pan. U navedenom delu ljubav je opisana kao neprekidni sukob. Dvoje ljudi, Tomas Glan i Edvarda se danimice bore za ljubav, vode pravi rat. Rat ljubavi je danas jedna od glavnih tema u umenosti, dok su patološke ljubavi postale moderni kliše..

Hamsun napušta Grad

Posle Pana nastaje sve očiglednija promena u tematici i stilu. Polako napušta svoje pripovedačko Ja i okreće se opisivanju beskrajnih daljina severa, ćudi prirode ali i ćudi severnog čoveka u kome vidi univerzalnu vrednost koja je kroz mukotrpan rad izgradila kulturu iz koje je i sam iznikao. Drugim rečima, u svojim srednjim godinama Hamsun pronalazi izgubljeni zavičaj i dugo željeni mir. I dalje putuje ali sve ređe i uglavnom ka Istoku,

„među stare ljudske rase koje su prevazišle naviku brbljanja već samo čute i osmehuju se.“

U takvoj atmosferi mnogo više se posvećuje književnosti kao zanatu, što na kraju rezultira i njegovim poznim remek-delom Plodovi zemlje. Za ovaj roman je dobio Nobelovu nagradu 1920. godine. Priča kaže da je dobijanje čeka proslavio u kafani, pa je pijan pokušao da ga pokloni konobaru. Konobar je odbio, a pri povratku u hotel, Hamsun je ček ipak izgubio u liftu. Mamurnom piscu liftboj je ujutru vratio ček…

Nakon toga se kao nacionalni bard i bogat čovek čije se knjige masovno prodaju odlučuje za trajno povlačenje. Kupuje imanje Norholm na kome će živeti do kraja života kao farmer i otac mnogobrojne porodice. I kao pisac, naravno, koji će u svojoj sve većoj izolaciji postati podržavalac Hitlera i fašističke ideologije. Germanofilija i Niče u njemu konačno su porazili Dostojevskog. To je zapravo sve što treba reći na tu temu.

.

Post Scriptum

Pariz. Jesen, 1967.

Mladi Amerikanac dolazi u grad. Želi da bude pisac, poeta, ali ne zna ima li dovoljno talenta. Trenutno je tek običan student i ovde je par meseci. Skitajući gradom jednoga dana je ušao u bioskop u kome se davao skandinavski film Glad, rađen po delu norveškog nobelovca Knuta Hamsuna. Čuo je za knjigu ali je nije pročitao…

Mnogo godina kasnije, 2002, govorio je o iskustvu gledanja tog filma u pariskom bioskopu:

„Potpuno je potresao moj svet. Mislio sam da je to jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledao. Svetlo koje uopšte nije svetlo, kao da neprestano teži tami. Ne mogu zamisliti taj film u boji, a takva je i knjiga za čije najnovije izdanje na engleskom jeziku imam veliku čast da pišem predgovor.”

Bio je to možda najveći američki pisac današnjice – Pol Oster.

pulse

U Hrvatskoj se, praktički preko noći, pred nestankom našlo više od polovice distributivne knjižarske mreže, no krizu će osjetiti svi sudionici nakladničke industrije, od autora pa do razvozača kutija. Priča o tome kako je do toga došlo još je jedna od onih na koje smo navikli: kombinacija više faktora, no primarno loših ekonomskih i političkih “procjena” s kompleksnim posljedicama.

Propast knjižarskog lanca Algoritam MK kraj je agonije lošeg biznisa i mogući početak kvalitetnije politike prema nakladništvu i knjižarstvu u Hrvatskoj. U međuvremenu, najveće će štete pretrpjeti nakladnici pred kojima su mjeseci  mučnog “restrukturiranja” jer se ovih dana suočavaju s tisućama kutija vlastitih neprodanih knjiga koje moraju uskladištiti, a koje domaća porezna politika bilježi kao robu – iako neprodanu, na koju bi krajem godine trebali platiti porez na dobit.

Također, nakladnici će brzo morati provesti model po kojemu će se ponovno uspostaviti prodaja knjige, ovoga puta na temeljima funkcionalne poslovne politike, a ne “obrtničkog reketa” uz umobolno visoki rabat od 50%, koji su u ime komisione prodaje u knjižarama od domaćih nakladnika oduvijek tražili Algoritam i Profil, dvije prijelomne točke povijesnog pada knjižarsko-nakladničke industrije u Hrvatskoj.

Kolaps Algoritma na vlastitoj će koži osjetiti svi sudionici nakladničke industrije: autori,  urednici, prodavači, svi do posljednjeg vozača kutija s ražalovanim knjižnim fundusom s nekadašnjih “prodajnih mjesta”.

Od 260 zaposlenih radnika u lancu Algoritam MK kojemu neminovno, čini se, slijedi stečaj, računa se da će ostati oko stotinu onih kojima nikakav optimizam sutrašnjeg nakladničko-knjižarskog scenarija s novim vlasnicima koji bi preuzeli prostore propalog lanca knjižara ne može spasiti radnu knjižicu. Konačno, posljedice će se osjetiti u smanjenoj proizvodnji jer će najavljene, interventne injekcije financijskih sredstava s nacionalne i lokalnih razina u prvom redu biti namijenjene “konsolidaciji štete” izdavačkim kućama. Ako pak krahu lanca Algoritmovih knjižara, na koji otpada 40 posto domaćeg tržišta, dodamo dubiozu lanca knjižara Tisak Medie u vlasništvu Agrokora, jasno je da preko noći u Hrvatskoj nestaje oko 60 posto distributivne knjižarske mreže. Analogije slučaja Algoritam i Agrokor nisu ni slučajne niti netočne, ali je od isticanja njihovih sličnosti i razlika ipak najzanimljiviji njihov bliski tajming.

Prodavači papira

Blokadu Algoritma MK pokrenula su, naime, “papirničarske” tvrtke RAM3 i Focus, u jeku krize Agrokora i na pragu prvog kruga lokalnih izbora. Na to se vlasnik Algoritma u blokadi Neven Antičević javnosti požalio s elitnih knjižarskih visina, objašnjavajući kako neodgovorni pokretači blokade  “uopće nisu nakladnici nego prodavači papira”.

Javnost, ipak, zna da su upravo “papirničari”, distributeri papirnate galanterije i svakog drugog rođendanskog kiča, Antičeviću držali dobar dio prodaje i da bez njih, koje je dovela menadžerska providnost Algoritma i Profila, ne bi uopće bilo biznisa posljednjih godina. Sljedeći poslovni subjekti koji su aktivirali zadužnicu radi naplate duga od ukupno 6 milijuna kuna i tako cementirali blokadu Algoritma jesu Mozaik knjiga i Profil,  njegovi sadašnji i bivši partneri.

Podsjetimo, partnerski lanac Algoritma, Profila i Mozaik knjige (APM) uspostavljen je 2014. godine, kad je nakladnik Algoritam izdvojio vlastitu maloprodajnu mrežu i udružio je s Profilom i Mozaikom. Bio je to brzopotezni, kartelijanski sporazum zbog katastrofalnog stanja u nakladničko/knjižarskoj struci, ali direktno in(f)iciran ogromnim financijskim dubiozama u koje je upao Algoritam zbog svoga dugogodišnjeg neracionalnog poslovanja. Daniel Žderić, osnivač i vlasnik Profila, u lipnju 2016. je, međutim, izašao iz partnerstva s Algoritmom i Mozaikom ne potražujući, džentlmenski, tadašnja dugovanja od ostalih partnera: za to je pričekao oportuni trenutak godinu dana kasnije.

Medijski je pak vrlo zanimljivo da Žderić, vlasnik jedne od četiri velike izdavačke kuće (Školska knjiga, Profil, Alfa, VBZ) kojima je izdavaštvo na materinjem jeziku sporedan posao pored ozbiljnog biznisa školskih udžbenika; uopće nije javno obilježen kao figura odgovorna za probleme domaćeg knjižarstva. Nepravedno, jer je Daniel Žderić rodonačelnik “menadžerskog” pristupa knjizi kao artiklu kojemu treba popratni sadržaj; dominantni (ko)autor “reketarske” marže i snižavanja cijene rada u knjižarstvu, vlasnik tvrtke poznate po mobingu i općenito odvratnom ponašanju prema radnicima u knjižarstvu.

Ipak, Žderić je početkom 2015. godine prodao izdavačka prava školskih udžbenika jednom od najvećih europskih edukativnih izdavača, njemačkoj grupaciji Klett. Postalo je jasno da nema namjeru širiti nakladnički posao, a napuštanje Antičevićevog Titanika bio je njegov posljednji “vizionarski” potez, čime je i slijepcima u industriji dao do znanja da se loš scenarij primiče logičnoj kulminaciji.

Šoder i krušne mrvice

Početak kraja domaćeg nakladništva bilježi se, naime, još 2009. kad je globalna kriza ušla i u taj sektor, a kulturna politika nastavila s praksom nezamjeranja, pasivnog računovodstva ili prigodnih “mjera štednje” s drastično smanjenim potporama izdavaštvu i otkupu knjižnicama, bez čega to polje ne može opstati.

Cvijeće je u domaćem nakladništvu kratko cvalo jedino 2000-ih, za vrijeme Račanove vlade i ministra kulture Antuna Vujića, kad su dotacije nakladnicima bile doista obilate: usporedba tadašnjeg šodera i sadašnjih krušnih mrvica ne čini nam se promašena.

Oduvijek je, međutim, nedostajalo sistemskih ograničenja politike po kojima bi sve linije proizvodnje, od autora do knjižara u distributivnom lancu, na nacionalnoj razini bile pravedno osigurane. Zato je posebno loše za knjižarstvo krenulo 2004. godine kad su veliki novinski izdavači EPH i Styria prvi put plasirali “knjigu uz novine” u astronomskim tiražama i ubrzo smanjili tzv. psihološku cijenu knjige. Domaći nakladnici otada bezuspješno pokušavaju javnosti objasniti da je njihova vrlo visoka, takva čak i po europskim standardima, proizvodna i konačna cijena knjige – u hrvatskoj knjižnoj realnosti naprosto nužna. Zato će enigma ili mit o visokoj cijeni domaće knjige u 21. stoljeću ostati, čini se, jedino stabilno mjesto nerazumijevanja uske struke i zainteresirane, makar vrlo kvalificirane, publike.

Uostalom, “politika prema knjizi” se, po inerciji i/ili klijentelizmu salonskih prijatelja, oduvijek oslanjala na kratkoročno zadovoljstvo (nakladničkih) korisnika, ne inzistirajući na teškim temama poput strogog odvajanja nakladničke i knjižarske struke ili poraznom financijskom tretmanu autorstva teksta u korist dizajna i puke tehničke opreme knjige. Državna politika je, a to je ovdje ključno, oduvijek aktivno favorizirala velike izdavače kao prosperitetne korifeje domaćeg nakladništva. Budući da su ti nakladnički velikani ujedno vlasnici najboljih i najvećih knjižara, lako se shvaća da je kulturna politika na različite načine pomagala njihovu knjižarsku, ali i primarnu (udžbeničku) i sekundarnu izdavačku aktivnost, dok je istovremeno zagrebačka Bandićeva politika dodatno pauperizirala male izdavače ili rijetke male knjižare otkupljujući udžbenike od velikih izdavača u ime “besplatnog” početka nove školske godine.

I rezultat je depresivan. Mali izdavači, primorani da svoje knjige prodaju u uvjetima “odgode” plaćanja koja bi gazda Antičević presjekao bezobrazlukom simbolične uplate tek da “ugasi požar” potražnje duga; sada se mogu dostojanstveno oprostiti od nade da će dug biti ikada podmiren. Ta će ih realnost, međutim, trgnuti iz letargije. Bankrot Algoritma ubrzat će izlazak iz njihove samoskrivljene pasivnosti u proizvodnom ciklusu. Jer, nažalost, nema nevinih u nakladničkom poslu. Ako kolaps Algoritma predstavlja trenutak svođenja računa u čitavoj branši, vide se i grijesi (poduzetničkog) nečinjenja u vrijeme obilja, kao i jalovosti autarkičnog preživljavanja na minimumu benzina iz Ministarstva kulture u vrijeme sveopće suše: i sve su to relevantni elementi istoga mehanizma.

Poduzetnički akteri

Pri tome, historijskoj analitici s tijesne vremenske distance ne ostaje mnogo zahtjevnog posla. Strukture nekih bliskih, društveno važnih poraza, moguće je pratiti jednostavnom analogijom radnih biografija nekolicine poznatih “poduzetničkih aktera”.

Primjerice, ekonomist Neven Antičević, knjižar od 1990. kada je sa “šest partnera i samo sedam tisuća tadašnjih njemačkih maraka” osnovao privatnu izdavačku kuću Algoritam, proslavio se sredinom 2000-ih serijom prijevoda “Harryja Pottera” i trilogije “Gospodara prstenova”, gustim popisom literature fantasyja i multimedijom. Trilogija “Prstenova” postigla je rekordnu tiražu od 300 tisuća prodanih primjeraka, posao je išao ukorak s optimizmom sanaderovske Hrvatske, kreditiranjem kupnje prvog stana i automobila na leasing.

Antičević je doista bio gazda nakladničkog posla, koji je do 2009. godine znao uprihoditi do 150 milijuna kuna godišnje, svi su skidali kapu njegovom poduzetničkom njuhu. Njegovo je carstvo stvoreno u prapočecima liberalne ekonomije u suvremenoj Hrvatskoj, pa se nije ustručavao dijeliti ohole lekcije o neophodnosti neoliberalnog poslovanja u kulturi, recidivima socijalističkog okrupnjavanja knjižara koje ne mogu ostvariti prosperitet ni dobit; ili naprosto trabunjati o ležernosti nakladničkog posla koji uspijeva jedino odvažnima. Kada je, možda pod utjecajem loše ekonomske literature a svakako pod dojmom imidža grandioznog uspjeha kakav mu je priuštila lokalna kulturna politika i velik dio nakladničko-knjižarske struke; Antičević počeo širiti svoj “core business” na nebulozne adrese i kad se pod nevjerojatnim uvjetima počeo odmicati od glavnog nakladničkog posla, njegove sumnjive procjene i pomoć u kreditiranju davao je, iako sotto voce, domaći politički establišment.

Ministarstvo kulture je u svakom političkom mandatu, oduvijek, imalo razumijevanja za Antičevića kao arhetipskog, zaigranog dečka posttranzicijske, žuđeno neoliberalne ekonomije. Kad se Antičevićev prihod krajem 2014. survao na svega 49,5 milijuna kuna godišnje, čitav je kulturni svijet nijemo promatrao lavinu: nakladnički gazda je tek manji dio svoje zarade, zar ne, stekao na “reketarenju” slabijih kolega iz branše?

Krive procjene

U svega nekoliko medijskih prilika posljednjih godina, Antičević je veteranski opravdavao vlastite krive procjene, iznoseći argumente loše kupovne moći domaćih kupaca, globalne krize, pogrešne kulturne politike koja bi “trebala biti samo ventilator u leđa nakladnicima” a ne da im toči gorivo u “loše infrastrukturne cijevi”, jer “tek bogata nacija može održati normalno izdavaštvo”. Netko nedovoljno upućen u podzemni vodostaj kulturne politike ili netko posve kulturnjački dobronamjeran u duhu popularne neoliberalne ekonomije, lako bi potpisao Antičevićevu dijagnostiku.

Ona bi ga, uostalom, mogla podsjetiti na javna razmišljanja nekadašnjeg medijskog magnata, ili “magnata” Nine Pavića, vlasnika Europa Press Holdinga, slično slavljenog posttranzicijskog poduzetnika medijskog biznisa blisko povezanog sa svakom garniturom vlasti, koji je u 2000-ima “promijenio medijsku sliku Hrvatske”. Duboku krizu Pavićevog EPH najprije su, kao što je općepoznato, izazvali njegova posve promašena ulaganja u biznis koji nije imao veze s medijima, a tek potom posljedice šire ekonomske krize na medije u Hrvatskoj i u regiji.

Svejedno, on je 2008. godinu dočekao citirajući američkog lijevog teoretičara medija Roberta McChesneya, s veteranskim argumentima o globalnoj krizi tiskanih medija i američkom trendu novinskog biznisa što se neumitno prelijeva u domaći bazen. Zatim je, poput Antičevića kad je njemu sasvim “zagustilo”, jednostavno ubrao plodove uigranog privatno-javnog partnerstva, zadovoljio se tada državnim poreznim korekcijama obaveza PDV-a  prema čitavom medijskom oligopolu.

Ili, ovaj primjer. Država je 2014. godine u predstečajnoj nagodbi otpisala 45 milijuna duga na ime PDV-a “Magmi” Goranka Fižulića, još jednog živog dokaza domaćeg “neoliberalnog” plemstva kojemu se, u okrilju privatno-javnog partnerstva, tolerira bilanca pogrešnih poslovnih odluka. Domaći nakladnici oštećeni lošim poslovnim procjenama Nevena Antičevića i njegovih svakovrsnih partnera mogu očekivati bilancu od 40-tak milijuna kuna štete, za što su ovih dana dogovorene vatrogasne mjere u suradnji s nadležnim ministarstvom. Ministrica kulture Obuljen Koržinek je, pomalo neočekivano s obzirom na njezinu poslovičnu nesklonost praktičnim rješenjima mimo legislativne rutine, najavila još jedan, izvanredni natječaj za potpore nakladnicima do kraja ove godine. Time bi se, po analogiji spašavanja tvrtki iz predstečajnih nagodbi “opraštanjem” PDV-a, nakladnicima pomoglo da spase živu glavu: ali ponovno bez jasnih, makar srednjoročnih, sistemskih pomaka u kulturnoj politici.

bilten

Sretna li sam što ništa ne znam raditi! Kao da imam dvije lijeve ruke. A nemam, sretnica sam s obje ruke i svih deset prstiju. Od kojih samo ja imam korist. Zato što se u praksi uglavnom pridržavam učenja: Bog nam je dao deset prstiju s kojima sve možemo napraviti. Mislio je, naravno, samo na ono što je nužno za život. Ta tko je mogao predvidjeti dokle će se rasprostrti paleta i dijapazon ljudskih nepotrebnih potreba?

Najprije, samo sa prstima mogu za sebe stvoriti hranu. Čak i bez alata, da samo s nekom klipicom malo raskopam odmrznutu zemlju i u nju umetnem zrnce, bit će ploda. Rukama ga je lako pripremiti u ukusan objed, juhu glasno posrkati, a krumpir, mrkvu, grašak i mahune mogu jesti i prstima. Slično je i s mesom. Za pile, zeca, puricu, komad prasenceta ili ovčetine nije potrebno više od deset prstiju. Kao ni za soma, štuku, cipla, oradu ili srdelice. Ni za jednu vrstu salate, od zelene do kiseloga kupusa.

To je jedan oblik sreće mojih deset prstiju.

Drugi je što mogu, bez ikakvih problema, u hladnoj rijeci, mutnoj močvari, mlakom moru ili bisernom gorskom jezeru, povremeno saprati vanjsku prljavštinu. I krpicu sa sebe, pa bila ona i s etiketom Dolce& Gabana ili chanel kostim od najfinijega tweeda. Kao što su to radili kauboji u Rio Bravu ili potlačeni i porobljeni crnci u Mississipiju. Nitko od njih nije umro od tjelesne nečistoće. Provjereno, redovito pratim stare kaubojce.

Volim počešljati frizuru „na juriš“ samo s prstima. Svaki češalj ili plastična četka oduzimaju kosi djelić života. A još više volim razbarušiti i razbašuriti mom dragom urednu polutarzanicu. Staromodan je tip, neće bekhemicu, baš ‘oće da mu prosijeda kosa pokriva prevelike uši. Vjerojatno zato što uživa, kao da je pravi, zreli seks iz naših tridesetih, u vratolomiji mojih prstiju po njegovoj polumasnoj kosi, ulaštenoj briljantinom. Što ne znači da je samo mojih deset prstiju u igri. Primijetim ja promjene u namještanju pramenova i uvojaka na njegovoj povelikoj glavi. Nije moj stil frizure, vidim, ali šutim. Ipak se uvijek vraća staroj i sigurnoj frizerki.

To su, dakle, neke radnje koje znam raditi. Malo ih je, mogu se nabrojiti samo na onih pet jedne ruke, i to lijeve. Mnoštvo bi svijeta trebalo poredati, vjerojatno po čitavom ekvatoru, a prešao bi niz sigurno i na neki meridijan, kako bi se na prste tih sretnika pobrojalo sve ono što ne znam raditi. Od masaže, baklave, krojenja, doboš torte, štepanja, šaumrola, šivanja, princes krafni, krpanja, pite od jabuka, štrikanja, makovnjače, mijenjanja osigurača, tufahija, zabijanja čavla, urmašica, farbanja ograde, bijele alve, pecanja, mozart kugli, šišanja, tarane, blanjanja, fiš paprikaša, sječe drva, rasijecanja odojka, krečenja … nastavim li, ispunit ću čak i sve paralele.

I zbog tog niza sam sretna i zadovoljna sama sa sobom. Bolje za mene da ne znam. Kud bih stigla i kako bi moj dan izgledao kad bih sve to znala. Napravi sebi, uradi rodbini, pomogni komšijama, uskoči poznaniku, ispuni želju nekome nečijem, ne razočaraj prijateljicu, ne budi đubre pa da ne pomogneš, kako na molbu odgovoriti niječno. I tko bi sve onda mrsio kose mom dilberu. Bože sačuvaj!

Kad bih znala puno više radnji od ovih za koje vam priznadoh da mi nekako idu od ruke, bila bih lošija osoba i gori čovjek, napola nečovjek. Možda Jeti. Ne bih se snalazila u situacijama koje bi za mene uvijek bile izvanredno stanje, prvi stupanj opasnosti. Možda bih i željela uraditi sve što se od mene traži i očekuje, nisam baš najgora na kugli zemaljskoj, ali ne bih znala organizirati posao i vrijeme. Procijeniti što me čeka kad počnem šivati haljinu, hoće li se kore za tortu dobro ispeći, da l’ ću stići prije kiše ofarbati, kako ću popraviti bicikl. Koja bi to bila sekiracija da se gulaš svima ne dopadne, a meso „na divljač“ ostane pretvrdo. Još bi gore bilo da sam vodoinstalater ili električar. Pa da nikad ne dođem u  vrijeme koje čvrsto obećam, omanem za otprilike sedam-osam dana, kad je cijela kuća u kuršlusu, a namještaj pliva leptir stil po sobama. Onda bih ispala i lažljivica, mutikaša, neozbiljna, neznalica, lovac na započete i nikad završene poslove.

Zato ponavljam: sretne mene neznalice. Neka mojih ruku za ono što sigurno i dobro znaju. I mom đuvegiji se sviđa.

Dragi me ostavio, prijateljica se naljutila, braća i snaje u dalekim zemljama, s rodbinom sam se razišla još kad smo rješavali ostavštinu iza davno umrlih baba i djedova, komšiluk pristojan, prolaznici još bolje odgojeni, radni kolektiv otišao u kapitalizam bez mene. Znam, kad nastupi zatišje, onda ne treba talasati, već se opustiti i uživati u mirnom moru. Nikoga ništa ne pitam, jer, bez obzira kakav bi bio odgovor, stanje i situacija ostaju isti. Zašto bih onda nešto morala znati ako to ni na što ne utječe? Znanje mora imati svoju primjenu, teoretsku, misaonu ili praktičnu. Ono koje to nema i nije znanje.

Sjedim tako i kontam. Dobro je da su se razasuli. Volim ih, pa neka ih onda tamo gdje misle da im je bolje. Ljubav zna biti jako zamarajuća i naporna, traži velike žrtve, ponekad je lakše kad me mimoiđe.

Odjednom se radujem što se prijateljica ljuti. Poslala bih joj takvu poruku, ali, bit će vremena da joj pojasnim kad  sjednemo opet u one beskrajne sate  razgovora i nadmudrivanja.  Rekla bih joj: bolje da se na mene ljutiš nego da imaš gripu ili navučeš escherichiu coli. Ili da ti je netko u tramvaju ukrao novčanik s dokumentima i ono siće što sa sobom nosiš. Ili da ti je crkla veš-mašina. Ma, budi sretna što me imaš, pa kad te naljutim bar znaš što je i možeš se na nekoga konkretnoga otresati, a bez opasnosti da te policija privede zbog remećenja javnog reda i mira.

A dragome je stalo, ipak, do toga što mislim i kažem. Udaljio se da u miru razmisli. Rekla sam mu da mi se ne sviđa što nema hrabrosti reći ono što mu je na umu. Što da radim s njim kad ne zna britko i opako raspravljati. Ma, bit ću iskrena – svađati se. U stilu: što si ti mislila kad si rekla to i to,  aaaa jasno je meni što si mislila, znam ja čitati između redova – nema potrebe da tako čitaš, što sam rekla rekla sam, iza svojih riječi stojim, a stvar ti stoji ovako – ma uopće me ne zanima što ti o tome misliš, lako je tebi govoriti kad nisi u mojoj koži – nisi ni ti u mojoj – zajedničke kože nemamo i tako, vez na vez, dok nam ne dosadi. Ili obični zvuk telefona prekine raspravu, a poslije toga zaboravimo gdje smo ono stali.

On to jednostavno ne zna ili neće. Uglavnom, kad napadam kao osica, šuti, što me samo još više razjari, jer sam pripremila paletu primjedbi, zapažanja i sumnji. Sve sam ih pobrojila na prste i isplanirala kako ću krenuti, po redu, a on već kod palca izlazi iz sobe. Šteta, bilo bi korisno za oboje, potvrdili bismo da imamo još nešto pameti i da nismo zaboravili razgovarati, osim suvo odgovarati na pitanja i prečuti potpitanja. Pa sam mu, poslije maloga prsta, doviknula da se malo makne od mene i dobro razmisli kako se prema meni odnosi. I kakav je on to tip kad se ne zna ni svađati.

U svađanju nadođu svakakve ideje, misli se naglo rasprostru na teme o kojima prije pet minuta ni jedno nije imalo pojma. Odjednom postajemo i govornici, i znanstvenici, i političari, i prognozeri, i burzovni stručnjaci, i specijalisti za svemirske letove. Prije svega historičari, jer se učas sjetimo svega što je bilo i što je rečeno prije dvadesetak godina. A znamo i kako će se situacija odvijati u budućnosti. Eto nas kao Stephan Hawking u malome. Beznačajnome.

Zato, svađajte se ljudi. Mislite drugačije i to glasno recite, nemojte se nijemo slagati s onim što vam govore. Samo, pripazite da ne pređete granicu i počnete vrijeđati ili izmišljati, jer onda padate na ispitu bez mogućnosti popravnoga. Nek’ se čuje i poneka psovka, etnolozi tvrde da je dio folklora. Znati se dobro i mudro svađati jedan je od elemenata prirodne inteligencije. Imate li, u takvoj prepirki, odgovore na sva pitanja sugovornika, i još usput hiljadu vlastitih potpitanja, ima nade za vas. Da vas se ne može tako lako prevesti žedne preko vode, da ćete se znati oduprijeti kad vas hoće svezati, znati podbočiti za čvrsti oslonac kad vam prijeti pad.

Ne znate li se svađati, odnosno sa bezbroj valjanih i loših argumenata braniti svoje mišljenje, u opasnosti ste. Da povjerujete svemu što vam kažu, da ne propitujete o onome što vidite i ne razmišljate o onome što slijedi. Prihvatite svađanje kao mentalnu gimnastiku, dokaz inteligencije i hrabrosti. Izlaz iz učmalosti i prosjeka. Nadu da još netko razmišlja svojom glavom. Lično, volim svađanje sistematsko, natenane, analitičko, taktično, pridajem mu važnost kao da je riječ o projektu koji će spasiti čovječanstvo od generalnog kraha.

Poslije će mojoj prijateljici biti relativno lako konstatirati kako je bila naivna. I opet će krenuti prepirka ili svađa, jer ću odgovoriti: tko je naivan, taj je glup, jer ne zna razmišljati. Pa kako si samo mogla misliti … ma ne mogu vjerovati … imaš li ti mozga …

A kad se dragi vrati, počet će još s ulaznih vrata galamiti o tome kakva je gužva u prometu i kako su svi vozači, osim njega, kreteni. Dok dođe do vrata spavaće sobe sasvim će utišati, znam to pouzdano. Da li zbog mene u roza negližeu, kako ne bi poremetio nabore, ili zbog sebe, jer više voli sebe nego mene, pa neće da se uzrujava, to ostaje meni svađalici da odgonetavam.

Do tada, možete tek zamisliti kako mi fale dragi i prijateljica. Jako je žalosno kad se nemate s kim pošteno isvađati. Zato se svađam sama sa sobom, u strahu da me sasvim ne napuste i oni koji su već na tom putu.

“U subotu 17. lipnja svi lokalni i regionalni ljubitelji fantastike još jednom dolaze na svoje. Naime, na rasporedu je šesti Marsonikon, SF konvencija koja će ove godine proći u atmosferi fantastike s neengleskog govornog područja. Organizatori su već najavili promociju jedanaestog Marsonica, zbirke kratkih SF priča autora iz svih zemalja susjedstva.
Glavni gosti ove godine tako su Hrvoje Prćić, neprikosnoveni autoritet za SF i jedan od glavnih motora njegovog dugogodišnjeg razvoja. Urednik starog Siriusa, prevoditelj, pisac i fizičar vrlo je izgledan magnet za ljubitelje SF-a svih generacija. Drugi počasni gost je Aleksandar Obradović, mladi crnogorski pisac iz Podgorice, autor dva samostalna romana i jednog u koautorstvu, te autor više kratkih priča objavljenih u Marsonicu, UBIQ-u…
Ovaj MArsonikon bit će poseban i zbog toga što je naslovna novela Marsonica 11 “Sedma priča” Gordana Sundaća, te promocije knjga Ratka Martinovića “Društveni inžinjering” te treći roman Ivana Lutz “Samo igraj!” što, čini svojevrstan triptih brodskih autora koji će se premijeru svojih dijela staviti pred domaću publiku.

Na prostoru kazamata i ove godine moći ćete posjetiti izlagače i previrati po knjigama na štandovima, a bogata trpeza je već zaštitni znak Marsonikona jer ako netko ode žedan i gladan iz Slavonskog Broda smatramo to osobnim porazom

Marsonikon 2017 je pod punim financijskim pokroviteljstvom Poglavarstva grada Slavonskog Broda!
Organizator: Udruga Marsonikon

_________________________________________________________

PROGRAM – MARSONIKON 2017.

GALERIJA RUŽIĆ

11:30 >> Otvaranje Marsonikona

12:15 >> Hrvoje Gažo – predavanje „SF film, a nije na engleskom?“

13:15 >> Promocija ‘Marsonic 11’ + fanzin Svemirski Brod

14:15 >> Pera Marsonica Teo Kos, Ana Jevtić Kos, Aleksandar Obradović – vodi Marija Koudela

16:00 >> Aleksandar Obradović – tribina, razgovor „Fantastika spaja“

17:30 >> Hrvoje Prćić – predavanje „Hrvatski SF vremeplov“

18:30 >> ANTI-KVIZ – voditelji: Max Potente i Wesley Pipes

19:00: >> Ratko Martinović promocija knjige „Društveni inžinjering“ ,TELEDISK

20:00: >> Ivan Lutz – promocija romana „Samo igraj!“, HANGAR 7

GLAZBENA ŠKOLA – PROJEKCIJE FILMOVA

13.15h NASIP (La Jetee, 1964)

r: Chris Marker

13.45h GOSTI IZ GALAKSIJE (1981)

r: Dušan Vukotić

15.30h BATTLE ROYALE (Batoru Rowaiaru, 2000)

r: Kinji Fukasaku

17.35h FANTASTIČNI PLANET (La planete sauvage, 1973)

r: Rene Laloux

KAZAMAT

Izlagači: HANGAR 7, NOVA STVARNOST, GRADSKA KNJIŽNICA SB, VESELO DVORIŠTE, GRUMPY GUY GAMING, ČUDNA KNJIŽARA, ANTIKVARIJATI, TELEDISK”

Izvor: Facebook